PETO POGLAVLJE:

Simbolički interakcionizam
OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI
PRAGMATIZAM BIHEVIORIZAM
IZMEĐU REDUKCIONIZMA I SOCIOLOGIZMA

MEAD: MIND, SELF AND SOCIETY (Svijest, osoba i društvo) SVIJEST

OSOBA DRUŠTVO

SUVREMENI SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM

SPOSOBNOST RAZMIŠLJANJA MIŠLJENJE I INTERAKCIJA UČENJE ZNAČENJA I
SIMBOLA AKCIJA I INTERAKCIJA ODABIRANJE OSOBA
GRUPE I DRUŠTVA

METODOLOGIJSKI PRINCIPI
BLUMER O METODAMA

KRITIKA

PREMA ADEKVATNIJEM SIMBOLIČKOM INTERAKCIONIZMU

SAŽETAK

tCao i druge glavne sociologijske teorije, simbolički interakcionizam pruža vrlo

široku orijentaciju. Teorije Georga Herberta Meada, a u manjem opsegu Charlesa
Hortona Cooleya i W. I. Thomasa, osigurale su inicijalnu osnovicu te teorije, no ona
:
e u najnovijim godinama postala skupina jasno diferenciranih orijentacija. Tradicio-
nalni simbolički interakcionizam predstavljen je idejama Herberta Blumera; druge
vrste uključuju "znanstveniji" pristup Manforda Kuhna, dramaturški pristup
Ervinga Goffmana, pa čak i etnometodologiju i fenomenologiju. 1 Posljednje dvije
teorije opstoje kao odvojene orijentacije 1 i o njima ćemo raspravljati u 6. poglavlju.
Ovdje iemo razmotriti jezgru simboličko-interakcionističke teorije, prateći primarno
radove Meada i Blumera, iako će i neki drugi pristupi privući našu pažnju.

1 O raspravi između simboličkog interakcioniste i etnometodologa, koja dobro ilustrira duboke razlike
između ovih dviju škola, vidi Gallant i Kleinman (1983.; 1985.); Rawls (1985.).
 2 GLAVNE TEORIJE

OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI

Našu raspravu o simboličkom interakcionizmu započet ćemo s Meadom 2, koji je na
Sveučilištu u Chicagu od 1894. do 1931. godine (Faris, 1970.) predavao zapravo
filozofiju, a ne sociologiju. Usprkos tome, mnogi su doktorandi sociologije upisali
njegove kolegije. Ovi su doktorandi kasnije bili vrlo korisni u prenošenju Meadove
"usmene tradicije" simboličkog interakcionizma (M. Kuhn, 1964.) koju su pretvorili u
pisanu tradiciju, budući da su njihove bilješke prikupljene na Meadovim
predavanjima kasnije poslužile kao osnovica za izdavanje Meadovog glavnog
djelaMind, Self and Society: From the Standpoint of a Social Behaviorist (1934.11962.)
(Svijest, osoba i društvo: sa stajališta simboličkog bihevioriste). Dva najznačajnija
intelektualna utjecaja na Mea- dov rad, ali i na simbolički interakcionizam uopće, bili
su filozofija pragmatizma i psihologijski biheviorizam (Rock, 1979.).

Pragmatizam
Pragmatizam predstavlja vrlo široku filozofsku orijentaciju u kojoj možemo iden-
tificirati nekoliko aspekata što su utjecali na razvoj Meadove sociologijske orijentacije
(Charon, 1985.). Prvo, treba naglasiti da za pragmatizam istina, odnosno stvarnost,
ne postoji "negdje tamo" u stvarnom svijetu; ona "se aktivno stvara našim
djelovanjem u svijetu" (Hewitt, 1984.:8; vidi također i Shalin, 1986.). Drugo, ljudi
pamte i osnivaju svoje znanje o svijetu na onome što se za njih pokazalo korisnim.
Najvjerojatnije će ljudi mijenjati ono što više nije "u igri". Treće, ljudi definiraju
socijalne i psihičke "predmete" s kojima se susreću u svijetu, u odnosu na to koliko su
im korisni. Naposljetku, ukoliko želimo razumjeti aktere, moramo to razumijevanje
temeljiti na onome što oni stvarno rade u svijetu. Iz ovdje iznijetog, za simbolički
interakcionizam najvažnije su tri točke: (1) usredotočenje na interakciju između
aktera i svijeta; (2) razumijevanje i aktera i svijeta kao dinamičkih procesa a ne
statičkih struktura; i (3) pripisivanje velikog značenja sposobnostima aktera da
interpretiraju socijalni svijet.
Posljednja točka koju smo naveli najočiglednija je u djelu pragmatičkog filozofa
Johna Deweya. On nije shvaćao svijest kao stvar ili strukturu, nego kao proces
mišljenja koji sadrži niz stadija. Ti stadiji uključuju definiranje predmeta u socijalnom
svijetu, pretpostavljanje mogućih načina ponašanja, zamišljanje posljedica
alternativnih načina ponašanja, eliminiranje manje vjerojatnih mogućnosti i, ko-
načno, odabiranje optimalnog načina poduzimanja akcije (Stryker, 1980.). Ovo
usmjerenje na proces razmišljanja bilo je od ogromnog značenja za razvoj simbo-
ličkog interakcionizma.
Zapravo, David Lewis i Richard Smith smatraju da je za razvoj simboličkog
interakcionizma Dewey (s Williamom Jamesom) bio značajniji negoli Mead. Oni idu
toliko daleko da čak tvrde kako je "Meadov rad imao periferni značaj u osnovnom
tijeku razvoja rane Čikaške sociologije" (Lewis i Smith, 1980.:XIX).3
Potkrepljujući taj stav, oni razlikuju dva tipa pragmatizma - "filozofijski realizam"
(povezan s Meadom) i "nominalistički pragmatizam" (povezan s Deweyem i Jame-
som). Po njihovom mišljenju, simbolički interakcionizam je bio pod većim utjecajem
nominalističkog pristupa pa je čak i nekonzistentan s filozofijskim realizmom.
Nominalistička pozicija drži da, iako fenomeni na makro razini nesumnjivo postoje,
oni nemaju "neovisan i determinirajući učinak na svijest i ponašanje osoba" (Lewis i
Smith,1980.:24). U pozitivnijem smislu, oni tvrde da "osobe same sebe shvaćaju kao
bitno slobodne aktere koji prihvaćaju, odbacuju, modificiraju ili na neki drugi način

2 Cijeli jesenski broj časopisaSymbolic Interactioniz 1981. godine posvećen je Meadu; vidi također i
Fisher i Strauss, (1979.).
3 Pregled mišljenja o ovom radu vidi u časopisuSymbolic Interactionbr. 6 iz 1983.: 127-174.
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 3

'definiraju' norme zajednice, uloge, vjerovanja itd., u odnosu na svoje osobne

interese i planove trenutka" (Lewis i Smith, 1980.:24). Nasuprot tome, za socijalne
realiste naglasak je stavljen na društvo i na procese kojima ono kontrolira osobne
duhovne procese. Umjesto da se pojedinci smatraju slobodno djelatnima, akterima,
njihovu spoznaju i ponašanje kontrolira šira zajednica. 4
S obzirom na spomenutu distinkciju, Mead se bolje prilagođuje realističkom
taboru i stoga se njegov rad ne uklapa dobro u nominalistički pravac simboličkog
interakcionizma. Osnovni lik u kasnijem razvoju simboličkog interakcionizma je
Herbert Blumer koji je, tvrdeći da radi u okviru Meadovog pristupa, u biti bio
mnogo bliže nominalističkoj poziciji. Problem razlikovanja Meada i Blumera vrlo je
važan; mi ćemo o tome raspraviti kasnije kada budemo razmatrali metodologiju.
Teorijski, Lewis i Smith naglašavaju bit njihovih razlikovanja ovako:
"Blumer ... se potpuno usmjerio prema duhovnom interakcionizmu ... Za razliku od Meadovog
socijalnog biheviorizma, duhovni interakcionist smatra da značenja simbola nisu univerzalna i
objektivna; značenja su, naprotiv, individualizirana i subjektivna u tom smislu da su 'pridodata'
simbolima primaoca u odnosu na to kako on ili ona izaberu da ih 'interpretiraju'"
(Lewis i Smith, 1980.: 172).

Biheviorizam
Proširujući Lewisovu i Smithovu interpretaciju Meada, naglasimo da je i sam Mead
bio pod utjecajem psihologijskog biheviorizma, orijentacije koja ga je odvela k
realističkom i empirijskom usmjerenju. Zapravo, sam Mead je svoje vlastite interese
nazivao socijalnim biheviorizniom da bi se razlikovao od radikalnog
biheviorizmaJohna B. Watsona.
Radikalni bihevioristi Watsonovog uvjerenja bavili su se proučavanjem opažlji-
vog ponašanja ljudi. Usredotočili su se na stimulans koji djeluje na reakcije ili
ponašanja. Oni su ili nijekali, ili nisu bili skloni posvetiti mnogo pažnje mentalnim
procesima koji su se odvijali u onom vremenu koje je prošlo od primjene stimulansa
do pojave prve reakcije. Mead je uvažavao značaj opažljivog ponašanja, no također
je držao da postoje i prikriveni aspekti ponašanja što su radikalni bihevioristi
negirali. Međutim, budući da je prihvatio empirizam kao osnovicu biheviorizma,
Mead jednostavno nije želio previše filozofirati o tim prikrivenim fenomenima.
Umjesto toga, želio je proširiti empirijsku znanost biheviorizma - odnosno, proučiti
ono što se dešava između primjene stimulansa i pojave reakcije. Bernard Meltzer
sumira Meadovu poziciju ovako:
"Predmet proučavanja, jedinica analiza za Meada je 'djelovanje' koje obuhvaća i otvorene i
zatvorene aspekte ljudske akcije. U okviru djelovanja, sve odvojene kategorije tradicionalne,
ortodoksne psihologije pronalaze svoje mjesto. Pažnja, percepcija, imaginacija, prosuđivanje,
emocije itd. promatraju se kao dijelovi čina ... čina koji zaokružuje cjelokupan proces uključen u
ljudsku aktivnost"
(Meltzer, 1964./1978.:23).

Mead i radikalni bihevioristi također se razlikuju i u stavovima o vezama između

ljudskog i životinjskog ponašanja. Radikalni bihevioristi smatraju da ne postoji
nikakva razlika između životinja i ljudi, a Mead tvrdi da postoji bitna, kvalitativna
razlika. Osnovna točka razlikovanja leži u duhovnim sposobnostima ljudi koje im
omogućuju da koriste jezik i - između poticaja i reakcije - odluče kako odgovoriti na
stimulans.
Mead je istodobno i demonstrirao svoj dug Watsonovom biheviorizmu, ali i
pokazao da se od njega odvaja. To je, s jedne strane, vrlo jasno izrazio rekavši da "će
pristupiti ovom području [socijalne psihologije] s biheviorističkog stajališta". S druge

4 Za kritiku spomenute distinkcije vidi: D. Miller (1982.;1985.).

 4 GLAVNE TEORIJE

strane, kritizira Watsonovo stajalište kada kaže: "Biheviorizam koji ćemo koristiti,
mnogo je adekvatniji negoli onaj koji koristi Watson" (1934./1962.:2; kurziv naš).
Charles Morris u uvodu u knjiguMind, Self and Societynabraja tri osnovne razlike
između Meada i Watsona. Prvo, Mead je smatrao da je Watsonov interes isključivo
samo za ponašanje pretjerano pojednostavljujući. U biti, on optužuje Watsona zbog
izdvajanja ponašanja iz šireg konteksta. Mead je želio proučiti ponašanje kao manje
važan dio šireg socijalnog svijeta.
Drugo, Mead optužuje Watsona zbog nespremnosti da proširi biheviorizam na
duhovne procese. Watson ne pokazuje nikakvo razumijevanje za svijest aktera i
njegove duhovne procese, što Mead vrlo jasno ističe: "Namjera Johna B. Watsona
slična je ponašanju kraljice u romanu Alica u zemlji čudesa, koja je naredila -
'Odrubite im glave!'- a glave jednostavno ne postoje. Nije bilo ... svijesti."
(1934./1962.:2-3). Mead suprotstavlja svoju orijentaciju Watsonovoj ovako: "Radi se o
biheviorizmu, no za razliku od Watsonovog biheviorizma, ovdje se priznaje
postojanje dijelova akcije koji nisu dostupni vanjskom promatranju" (1934./1962.:8).
Konkretnije, svoj zadatak Mead vidi u proširivanju Watsono- vih principa
biheviorizma uključivanjem duhovnih procesa.
Napokon, budući da je Watson odbacio svijest, Mead ga smatra osobom koja ima
pasivnu sliku o akteru kao o pukoj lutki. S druge strane, Mead daleko više vjeruje u
dinamičku i kreativnu snagu aktera, a to će ga učiniti privlačnijim kasnijim
simboličkim interakcionistima.
Pragmatizam i biheviorizam preneseni su, posebno pomoću teorija Deweya i
Meada, mnogim studentima sa Sveučilišta u Chicagu, osobito u 1920-im godinama.
Ti su studenti, a medu njima i Herbert Blumer, utemeljili simbolički interakcionizam.
Sasvim je jasno da su i mnogi drugi teoretičari utjecali na studente a, među ostalim,
najznačajniji je bio utjecaj Georga Simmela. Simmelov interes za oblike akcije i
interakcije bio je sukladan, ali je istodobno predstavljao i proširenje Meadove teorije.
Postojali su, dakako, i mnogi drugi utjecaji na razvoj simboličkog interakcionizma,
no pragmatizam, radikalni biheviorizam i Simmelova teorija svakako su imali
najviše utjecaja.
Između redukcionizma i sociologizma
Blumer je stvorio pojam simbolički interakcionizam 1937. godine i napisao nekoliko
eseja bitnih za njegov razvoj. Dok je Mead težio razlikovati nastajući simbolički
interakcionizam od biheviorizma, dotle je Blumer simbolički interakcionizam
smatrao raspoređenim na dvije fronte. Prva se odnosi na redukcionistički bihevio-
rizam koji je brinuo Meada. Ovome se mogu dodati značajne opasnosti od strane
globalnih sociologijskih teorija, osobito strukturalnog funkcionalizma. Prema Blu-
meru, i biheviorizam i strukturalni funkcionalizam usredotočuju se na činioce (na
primjer, vanjski stimulans i norme) koji uzrokuju ljudsko ponašanje. Za Blumera je
bilo važno da obadvije teorije ignoriraju bitan proces uz čiju pomoć akteri prihvaćaju
sile koje djeluju na njih utječući na njihovo ponašanje kojem pridaju značenje.
Za Blumera su bihevioristi, koji su naglašavali utjecaj vanjskih podražaja na
ponašanje ličnosti, sasvim jasno bili psihologijski redukcionisti. Osim biheviorizma, i
nekoliko drugih tipova psihologijskog redukcionizma zabrinjava Blumera. Na
primjer, on kritizira one koji pokušavaju objasniti ljudsku akciju, oslanjajući se na
konvencionalne pojmove i koncept "stava" (Blumer, 1955./1969.:94). Prema Blumeru,
većina onih koji koriste ovaj koncept smatraju da stav predstavlja "unaprijed
organiziranu tendenciju" unutar aktera; oni smatraju da stavovi potiču akcije. Za
Blumera je to vrlo mehanicistički oblik razmišljanja; nije važan stav kao
internalizirana tendencija, "nego definirajući proces uz čiju pomoć akter počinje
oblikovati svoje djelovanje" (Blumer, 1955./1969.:97). Također, Blumer za predmet
svoje kritike izabire one koji se usredotočuju na svjesne i nesvjesne motive. Osobito
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 5

ga smetaju njihova stajališta da su akteri poticani neovisnim, duhovnim impulsima

nad kojima navodno nemaju nikakvu kontrolu. Freudova teorija koja smatra da
aktere potiču takve sile kakve su id ili libido, primjer je psihologijske teorije kojoj se
Blumer suprotstavlja. Ukratko, Blumer se protivi svakoj psihologijskoj teoriji koja
ignorira proces pomoću kojeg akteri izgrađuju značenje, odnosno činjenicu da akteri
imaju svoje ja i međusobne odnose. Blumerova opća kritika veoma je slična
Meadovoj, no on je proširuje preko granica biheviorizma obuhvaćajući i druge oblike
psihologijskog redukcionizma.
Blumer se također protivi sociologijskim teorijama koje smatraju da je indivi-
dualno determinirano širim vanjskim silama. U takvu kategoriju Blumer uključuje
teorije koje se usmjeravaju na socijalne strukturalne i kulturne činioce kao što su
"'socijalni sistem', 'socijalna struktura', 'kultura', 'statusni položaj', 'socijalna uloga',
'običaj', 'institucija', 'kolektivno reprezentiranje', 'socijalna situacija', 'socijalna norma'
i 'vrijednosti'" (Blumer, 1962./1969.:83). I sociologijske i psihologijske teorije
ignoriraju utjecaj značenja i socijalne konstrukcije stvarnosti. Blumer sumira svoju
kritiku i psihologijskih i sociologijskih teorija na sljedeći način:
"I u takvim tipičnim psihologijskim i sociologijskim objašnjenjima, značenja stvari za djelatna
ljudska bića su ili zaobiđena ili utopljena u činioce kojima se objašnjava njihovo ponašanje. Ako
netko izjavi da su određene vrste ponašanja rezultat djelovanja posebnih činilaca koji ih
uzrokuju, tada ne postoji nikakva potreba da se usmjerimo na proučavanje značenja stvari prema
kojima je usmjereno ljudsko djelovanje"
(Blumer, 1969b. :3)

S ovakvim temeljem o simboličkom interakcionizmu, u mogućnosti smo ra-

spraviti najvažnije principe njegovih suvremenih oblika. Prvo, proučit ćemo ideje
 6 GLAVNE TEORIJE

Georg Herbert Mead: biografska skica

Većina značajnih teoretičara o kojima raspravljamo u ovoj knjizi postigla je tijekom života
najveća priznanja za svoja objavljena djela. Georg Herbert Mead je, međutim, bio isto toliko
značajan tijekom života zbog svojih predavanja, koliko i zbog napisanih djela. Njegove su
riječi imale snažan utjecaj na mnoge ljude koji će kasnije postati cijenjeni sociolozi 20.
stoljeća. Jedan od njegovih studenata je to izrazio ovako: "razgovor je bio njegov najbolji
medij; pisanje je bilo od drugostepenog značenja" (T. V. Smith, 1931 ,:369). Pogledajmo kako
je još jedan njegov student, također poznati sociolog, Leonard Cottrell, opisao Meada kao
profesora:
"Za mene su predavanja profesora Meada bila jedinstveno i nezaboravno iskustvo. ...
Profesor Mead je bio korpulentnije građe, čovjek prijatnog izgleda s veličanstvenim brkovima i
bradom ä la van Dyck. Stalno je imao blagi, gotovo stidljivi smiješak na licu, koji je kombinirao
sa treptanjem očiju kao da je uživao u nekoj tajnoj šali koju je izvodio u predavaonici. ...
Tijekom predavanja - uvijek bez ikakvih bilješki - profesor Mead se igrao s kredom koju je
vrio pažljivo promatrao ... Kada bi u svom predavanju iznio posebno osjetljivu poantu,
pogledao bi, svojim stidljivim, gotovo ispričavajućim smiješkom ponad naših glava, ne
gledajući izravno nikoga. Njegovo predavanje bilo je vrlo tečno, i uskoro smo naučili da
pitanja i komentari iz auditorija nisu bili dobrodošli. I stvarno, kada je netko bio toliko nepažljiv
i postavio pitanje, čuo se žamor negodovanja ostalih studenata. Oni su se bunili zbog svakog
prekida zlatnog tijeka predavanja ...
Ono što je Mead očekivao od studenata bilo je umjereno. Nikada studentima nije
zakazivao ispite. Osnovni zadatak svakoga od nas bio je da napišemo referat, onakav kakav
smo mogli i znali. Te je referate profesor Mead vrlo pažljivo čitao, i ono što je mislio o njima,
predstavljalo je ocjenu. Netko bi mogao pretpostaviti da su studenti radije čitali literaturu
negoli prisustvovali njegovim predavanjima, no to nije bilo točno. Studenti su uvijek dolazili na
predavanja. Nikad im nije bilo dosta Meada" (Cottrell, 1980..'49-50).
Tijekom godina, mnoge Meadove sociologijske ideje bile su objavljene, osobito u
knjiziMind, Self and Society.Ova knjiga, kao i ostali Meadovi radovi, imali su velik utjecaj na
suvremenu sociologiju.
Mead je rođen u mjestu South Hadley, u državi Massachusetts, USA, 27. veljače 1863.
Obrazovao se prvenstveno u filozofiji i njenoj primjeni na socijalnu psihologiju. Diplomirao je
na Sveučilištu Harvard 1888., i poslije tri godine dodatnog studiranja i putovanja po
inozemstvu postaje predavač na Sveučilištu Michigan. Zanimljivo je da Mead nikada nije
postigao nikakav znanstveni stupanj. Na poziv Johna Deweya, 1984. g., prelazi na Sveučilište
u Chicagu gdje ostaje do kraja života.
George Herbert Mead umro je 26. travnja 1931. godine.

Georga Herberta Meada, najvažnijeg mislioca u

utemeljivanju simboličkog inter- akcionizma, i njegov
najznačajniji radMind, Self and Society. Da Meadov rad nije
samo od historijskog interesa, potvrđuje i Robert
Perinbanayagam koji u svom novijem radu o simboličkom
interakcionizmu smatra Meada "genijem najvišeg
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 7

ranga" tvrdeći da njegova vlastita knjiga Signfjing Acts (Označavajući činovi),

"zapravo dokazuje Meadove poglede" (1985.:XIII).

MEAD: Mind, Self and Society

U knjiziMind, Self and Society Mead polazi od radikalne biheviorističke pretpo-
stavke Watsona da socijalna psihologija započinje s proučavanjem opažljivih
aktivnosti, dakle sa socijalnom akcijom i interakcijom. Međutim, za razliku od
Watsona i drugih mnogo tradicionalnijih biheviorista, Mead proširuje biheviori- zam
u dva smjera - u područje svijesti i u područje društva. Zbog toga mi zapravo
raspravljamo o dva tipa biheviorizma. Prvi tip, povezan s Watsonom, predstavlja
tradicionalni psihologijski, redukcionistički ili "radikalni" biheviorizam. Drugi je
socijalni biheviorizam koji Mead nastoji razviti da bi prevladao probleme Watso-
nova stanovišta. Mead smatra da psihologijski biheviorizam, ukorijenjen u ani-
malnoj psihologiji, ignorira i unutarnje (duhovne) i vanjske (socijetalne) dimenzije.
Animalni psiholozi ne mogu stvarno "razumjeti" svijest štakora, no sociolozi mogu
shvatiti ljudske duhovne procese. Mead također sumnja da životinje mogu ostvariti
društvo u onom smislu u kojem to mogu ljudi. Mead nije bio zadovoljan da samo
postulira društvo; bio je spreman potražiti primarnu uzročnost nastanka društva
unutar svog sistema: "Mi pokušavamno objasniti ponašanje osobe koristeći se
pojmovima organiziranog ponašanja socijalne grupe, a ne računamo na organizirano
ponašanje socijalne grupe pomoću ponašanja odvojenih osoba koje pripadaju
društvu" (Mead, 1934./1962.:7). Obzirom na Mcadovu povezanost sa simboličkim
interakcionizmom, ova se izjava čini iznenađujućom. Međutim, kako ćemo uskoro
vidjeti, Mead je obećao da će iznijeti mnogo više o širim socijalnim strukturama
negoli je to stvarno učinio.
Meadova se argumentacija razvija kroz tri osnovne komponente, kroz svijest,
osobu i društvo. Iako u istoimenoj knjizi nije mnogo raspravljao o ponašanju, sasvim
je jasno da je o njemu imao vrlo jasnu ideju. Mead je znao da izgrađuje svoju vlastitu
teoriju osnovanu na dobro poznatom biheviorizmu.

Svijest
Mead ljudsku svijest ne shvaća kao stvar, kao entitet. Shvaća je prvenstveno kao
socijalni proces. Prema njegovom stajalištu, ljudska je svijest kvalitativno različita od
svijesti nižih životinja. Da bi to ilustrirao, on borbu pasa, na primjer, opisuje samo
kao konverzaciju pokreta. To znači da akcija jednog psa potiče reakciju drugog psa.
Nikakav namjerni mentalni proces ne intervenira između dviju faza. Iako se i neki
oblici ljudskog ponašanja odvijaju na opisani način, ipak većina ljudskih akcija
uključuje intervenciju namjernih mentalnih procesa koji se odvijaju između
stimulansa i odgovora. U ljudskoj borbi, podignuta pesnica prema protivniku ne
predstavlja samo pokret, nego i značajan simbol. Za sve nas ona ima određeno
značenje. Budući da isti simboli mogu imati veliki broj značenja koja ovise o
kontekstu, potrebne su nam duhovne sposobnosti da interpretiramo značenja. U
tamnoj ulici, podignuta pesnica vrlo lako može dovesti do borbe, no na ulici s
mnogo ljudi, ona može samo označiti želju nekoga da privuče pažnju taksiste.
Značajni simboli mogu imati oblik fizičkih simbola ili lingvističkih formi. Ova
sposobnost stvaranja, taloženja i korištenja jezika konačno svrstava ljude daleko od
drugih životinja. Jezik nam omogućava da odgovorimo ne samo na fizičke simbole,
nego i na riječi. Riječ sladoled, prema tome, može stimulirati slične reakcije ljudi kao i
stvarna prisutnost sladoleda. Ljudski jezik je osnovna pretpostavka za postojanje
 8 GLAVNE TEORIJE

ogromne kvalitativne razlike između ljudske svijesti i oblika svijesti koje imaju
životinje.
U biti, postojanje jezika koji je socijalni proizvod omogućava, napokon, postojanje
svijesti. Svijest može biti određena kao unutarnji razgovor sa samim sobom uz
upotrebu značajnih simbola. Najvažnija točka za Meada u ovom namjernom procesu
je sposobnost preuzimanja uloga drugoga u procesu interakcije. Stavljajući sebe na
mjesto drugoga, možemo lakše razumjeti značenje govorenja ili djelovanja druge
osobe. U primjeru borbe, u stanju smo shvatiti značenje podignute pesnice stavljajući
sebe u položaj aktera u tamnoj ulici ili na ulici s mnogo ljudi. Razgovor koji imamo
sami sa sobom o značenju takve geste, prema Meadovom mišljenju, predstavlja bit
ljudske svijesti.
Za postojanje društvenog života vrlo je bitno da se akteri koriste zajedničkim
simbolima. Procesi razmišljanja, djelovanja i interaktiranja olakšani su činjenicom da
značajni simboli imaju zapravo isto značenje za sve, potičući iste reakcije kod ljudi
koji ih koriste kao i kod onih koji na njih reagiraju. Mead također pridaje velik značaj
fleksibilnosti svijesti. Ova fleksibilnost omogućava da dođe do interakcije čak i u
situacijama u kojima dati stimulans nema identično značenje za sve uključene, i koja
omogućava da se udaljimo ođ zajedničkih simbola. Ljudi zaista imaju duhovne
mogućnosti da se stalno prilagođavaju jedni drugima i različitim situacijama, i da
tako pronađu značenje posebnog simbola.
Značajni verbalni simbol Meadu je posebno važan, budući da sami sebe možemo
stalno čuti, iako nismo u stanju vidjeti vlastite fizičke pokrete. Ono što kažemo utječe
i na nas, kao i na one s kojima komuniciramo. Prema tome, dok govorimo, i prije
negoli nam druga osoba može odgovoriti, možemo odlučiti da li će ono što govorimo
možda izmamiti željenu reakciju. Ako uvidimo da nećemo prouzročiti reakciju koju
želimo, možemo vrlo brzo objasniti naše mišljenje.
Koncept značenja vrlo je važan za Meada. Ponašanje je smišljeno onda kada
koristimo našu svijest da bismo se stavili na mjesta drugih i tako bili u stanju
interpretirati njihove misli i akcije. Međutim, ovdje, kao i drugdje, Mead smatra da
značenja ne nastaju originalno iz svijesti, nego iz socijalne situacije. Značenje postoji
u socijalnom djelovanju prije pojave svijest o njemu. Jedna radnja je značajna ukoliko
pokret ukazuje jednom akteru rezultat ponašanja drugog aktera. Značenje ne mora
biti svjesno. Prije negoli su ljudi stvorili značajne simbole, značenje nije bilo svjesno.
Međutim, sada kada imamo takve simbole, značenje posjeduje potencijal da postane
svjestan fenomen. Pa ipak, sve naše akcije nisu nam svjesno objašnjive. Nesvjesno
motivirana akcija, odnosno, stimulans - refleksna reakcija koja uključuje neznačajne
simbole - spada u ovu kategoriju.
Meadove ideje o procesu razmišljanja duboko su ugrađene u njegovu bihevio-
rističku orijentaciju. S tog stajališta, kritični moment u procesu razmišljanja je
mogućnost privremenog inhibiranja akcija. To znači da i pokraj djelovanja stimu-
lansa, ljudi ne moraju nužno dati željeni odgovor. Oni odlučuju o tome što žele,
svjesno ispitujući cjeline alternativa prije negoli započnu reagirati u konkretnoj
situaciji. Cjelina alternativa "osigurava nam da isprobamo inteligentan ili refleksivan
izbor u prihvaćanju jednog od ovih mogućih odgovora" (Mead, 1934./1962.-.98). To
daje ljudskim bićima posebnu sposobnost organiziranja i kontroliranja akcije. Niže
životinje mogu samo pokušavati i griješiti. Mnogo je skuplje pokušavati i gubiti
negoli smišljeno odbiti one smjerove akcije za koje se misli da imaju veliku
vjerojatnost neuspjeha. Niže životinje mogu reagirati jedino trenutačno, odmah, no
ljudi svoje reakcije mogu odgoditi, a takve "odgođene reakcije su nužne za
inteligentno ponašanje" (Mead, 1934./1962.:99). Inteligencija, prema Meadu,
uključuje mnoge sposobnosti, kao što su, na primjer, pamćenje, predviđanje,
odgađanje, organiziranje i selektiranje.
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 9

Iako Mead poklanja veliku pažnju ljudskoj svijesti, on kao "beznadne" odbija sve
pokušaje introspekcije kao metodološkog oruđa kojim bi se ona proučavala (Mead,
1934./1962.:105). Za njega, "svijest je funkcionalna, a ne supstantivna" (Mead,
1934./1962.:112). Drugim riječima, proces razmišljanja predstavlja dio socijalnog
svijeta, a ne nešto što se odvija samo u glavi. Zbog toga je Mead vjerovao da
mentalne procese treba proučavati u socijalnom svijetu, a ne kao stvari koje se
odvijaju isključivo u glavi učesnika. U tom smislu, svijest može biti shvaćena kao
odnos između aktera i situacije posredovane cjelinom simbola.
Odbacujući ideje introspekcije i odvojene svijesti, Mead upada u opasnu zamku
(istu onu u koju je pao i Alfred Schutz; vidi 6. poglavlje). Školovan kao bihevio- rist,
Mead izbjegava prihvatiti introspekciju kao znanstvenu metodu, a ni svijest ne vidi
kao cjelinu koja može biti znanstveno proučavana. Takva orijentacija ostavlja mnogo
toga po strani, jer isključuje značajan dio socijalnog života iz ozbiljne znanstvene
analize.

Osoba
Prema Meadu, refleksivnost, odnosno sposobnost da se odgovori samom sebi kao i
drugima "je bitan uvjet, unutar socijalnog procesa, za razvoj svijesti" (Mead,
1934./1962.:'134). U tom smislu, osoba, kao svijest, nije predmet, nego svjestan
proces koji uključuje nekoliko dimenzija:
1. Sposobnost da se odgovori samome sebi, kao što mu i drugi odgovaraju
2. Sposobnost da se odgovori samom sebi, kao što mu i kolektivitet, odnosno,
generalizirani drugi, odgovaraju
3. Sposobnost da se uključimo u nečiji razgovor s drugima
4. Sposobnost svjesnog praćenja onoga što netko govori, i upotreba te sposobnosti
da bi se utvrdilo što će netko učiniti kao svoj sljedeći korak
Ovaj proces nije u potpunosti svjestan, a sposobnosti za uključenje u njega
socijalno su stečene. Od najveće važnosti je jezik, pomoću kojeg koristimo i
interpretiramo verbalne značajne simbole.
Meadova opća teorija o stupnjevima socijalizacije također je ovdje važna zato što
tvrdi da ljudi moraju naučiti mnogo više od samog jezika da bi ostvarili svoje
osobnosti. U stadiju igre dijete uči preuzimati uloge posebno važnih ljudi, kakvi su,
na primjer, otac, majka, sestra ili brat. Ovaj značajan stadij u životnom razvoju
omogućava djeci stvaranje zasebnog osjećaja o socijalnoj stvarnosti. Budući da djeca
preuzimaju nizove zasebnih uloga, ona razvijaju i vrlo odjelite osjećaje o samima
sebi. Sebe mogu vidjeti na različite načine, kao što ih različiti ljudi također različito
doživljavaju. U svakom slučaju, njima nedostaje koherentan ili integriran osjećaj
osobnosti.
Da bi se ostvario koherentniji osjećaj osobnosti, djeca moraju prijeći na sljedeći
stadij, stadij igranja u kojem razvijaju sposobnost preuzimanja mnogo općenitijeg
pogleda na situacije i na same sebe. Rečeno Meadovim pojmovima, djeca uče
preuzimati ulogu "generaliziranog drugog". Da bi to ilustrirao, Mead koristi primjer
igranja bejzbola. U stadiju igranja, dijete je u mogućnosti preuzimati alternativne
uloge menadžera, klupskog navijača, hvatača lopte, distributera, igrača s palicom itd.
Međutim, ove zasebne slike ne daju djetetu u potpunosti koherentan osjećaj o tome
što zapravo predstavlja igra bejzbola. U stadiju igranja, međutim, dijete počinje
ostvarivati ukupnu sliku koja se odnosi ne samo na sportsku igru, nego i na socijalni
svijet uopće. Ova perspektiva vodi prema mnogo koherentnijem osjećaju osobnosti.
Još jednom Mead daje priroritet socijalnim uzrocima. Da bi se osobnost razvila,
grupa već mora postojati.
 10 GLAVNE TEORIJE

Meadove glavne komponente osobe sadržane su u pojmovima ja i mene. Još

jednom valja podvući da se ne radi o stvarima, nego o procesima unutar osobe.
Mene predstavlja dio ličnosti koje je akter svjestan i koja predstavlja internalizaciju
organiziranih stavova drugih, odnosno generaliziranog drugog. Generalizirani drugi
predstavlja snage konformiteta i socijalne kontrole. Ja predstavlja dio ličnosti o kojem
je akter nesvjestan; njega smo svjesni tek onda kada je neka situacija završila. Osoba
je proizvod odnosa između ja i mene. "'Mene' predstavlja odgovor osobe na
organizirane stavove zajednice u onom smislu u kojem se oni pojavljuju u njenom
osobnom iskustvu. Njen odgovor na te organizirane stavove mijenja je" (Mead,
1934./1962.: 196).
Postojanje ja osigurava Mcadovoj socijalnoj psihologiji mnogo dinamizma. Mead
ima, đo izvjesnog stupnja, kreativni dinamički osjećaj o svijesti. On je, na primjer,
rekao da "'ja' daje osjećaj slobode i inicijative" (1934./1962.:177). On također
podržava ideju da "'mene' nikada nije u potpunosti izračunljivo" (1934./1962.:178).
Kasnije, međutim, dodaje i to da "uključeni stavovi potječu od strane grupe, no osoba
u kojoj su stavovi organizirani može ih oblikovati na način koji se možda još nikada
prije nije pojavio" (Mead, 1934./1962.: 198). Iako je Mead želio raspravljati o tome što
se zapravo događa u unutarnjoj sferi, promatrao ju je jednostavno kao unutarnju
fazu šireg, prirodnog socijalnog procesa. Isto to vrijedi i za osobu i za svijest.

Društvo
U raspravi o svijesti i osobi, naglasili smo veoma profinjeno Meadovo tretiranje
pojma svijesti, naravno sa stajališta naturalističke perspektive biheviorista. Međutim,
preostali dio Meadove sociologije je slab, osobito njegova koncepcija društva. Kada
Mead raspravlja o društvu, on ima mali ili gotovo nikakav osjećaj za šire strukture
koje su toliko zanimale Marxa, Webera ili Durkheima. Prema Meadu, društvo
predstavlja samo socijalnu organizaciju u kojoj svijest i osoba nastaju, dakle
rezidualna je kategorija. Također, Mead društvo shvaća kao obrazac interakcije:
"Društvo kojem pripadamo predstavlja organiziranu cjelinu odgovora na određene
situacije u koje je osoba uključena" (Mead, 1934./1962.:270). Na sličan način Mead
vidi i instituciju - jednostavno kao cjelinu uobičajenih odgovora. Stoga, usprkos
naslova njegovog glavnog djela, on nije razvio sociologiju koja bi raspravljala o širim
socijalnim strukturama i koja bi dopunila njegova vrlo uvjerljiva razmatranja o
individualnoj akciji i svijesti. Važno je naglasiti da društvo, prema Meadu, postoji
prije osobe, a mentalni odnosi proizlaze iz društva.

SUVREMENI SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM

Središnja točka naše rasprave u ovom odjeljku su osnovni principi suvremene
interakcionističkc teorije. Iako ćemo se truditi da ovu teoriju opišemo u općim
crtama, to neće biti lako zbog toga što ona, kako tvrdi Paul Rock, "ima namjerno
ugrađenu nejasnoću" i "otporna je na sistematizaciju" (1979.-.18-19). Postoje također i
vrlo bitne razlike u simboličkom interakcionizmu o kojima ćemo u nastavku
detaljnije raspraviti. Također ćemo se osvrnuti i na mnogobrojne kritike simboličkog
interakcionizma. Na posljetku, razmotrit ćemo rad Shelđona Strykera (1980.) koji
utjelovljuje napor da se izađe na kraj s barem nekom od najvažnijih kritika.
Veći broj simboličkih interakcionista (Blumer, 1969a.; Manis i Meitzer, 1978.; Rose,
1962.) pokušali su nabrojiti osnovne principe ove teorije. Ti principi uključuju
sljedeće:
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 11

1. Ljudska bića, za razliku od nižih životinja, obdarena su sposobnošću raz-

mišljanja.
2. Sposobnost razmišljanja oblikovana je socijalnom interakcijom.
3. U socijalnim interakcijama ljudi upoznavaju značenja i simbole što im omogu-
ćuje korištenje samo njima svojstvene sposobnosti mišljenja.
4. Značenja i simboli omogućuju ljudima ostvarivanje svojstvene ljudske akcije i
interakcije.
5. Ljudi mogu izmijeniti ili modificirati značenja i simbole koje koriste u akciji i
interakciji na osnovi njihove interpretacije situacije.
6. Ljudi mogu izvesti spomenute modifikacije i promjene djelimično i zbog
sposobnosti da interaktiraju sami sa sobom, što im omogućuje ispitivanje
potencijalnih tokova akcije, procjenjivanje njihovih relativnih prednosti i
manjkavosti te odabir jedne od njih.
7. Grupe i društva nastaju pomoću procesa međuovisnih obrazaca akcija i
interakcija.

Sposobnost razmišljanja
Osnovna pretpostavka da ljudska bića raspolažu sposobnošću razmišljanja razlikuje
simbolički interakcionizam od njegovih bihevioralnih korijena. Ova pretpostavka
također pruža osnovu za ukupnu teorijsku orijentaciju simboličkog interakcionizma.
Bernard Meitzer, James Petras i Larry Reynolds smatraju da pretpostavka o ljudskoj
sposobnosti razmišljanja predstavlja jedan od najvažnijih doprinosa ranih
simboličkih interakcionista kakvi su, na primjer, bili James, Dewey, Cooley i,
naravno, Mead: "Osobe u ljudskom društvu ne shvaćaju se kao da ih motiviraju
vanjske ili unutarnje sile izvan njihove kontrole ili đa su podređene ograničenjima
više ili manje čvrste strukture. Naprotiv, osobe su shvaćene kao refleksivne ili
ir.teraktirajuće jedinice koje čine socijetalne cjeline" (1975.:42). Ljudska sposob- r.Dst
razmišljanja omogućuje im da refleksivno djeluju, a ne samo đa se instinktiv- 190
GLAVNE TEORIJE

no ponašaju. Ljudi često moraju izgraditi ili voditi način svog ponašanja, a ne samo
se prepustiti situacijama.
Sposobnost razmišljanja ugrađena je u ljudsku svijest, no simbolički interakcio-
nisti imaju na izvjestan način neobičnu koncepciju o ljudskoj svijesti. Oni je razlikuju
od fiziološkog mozga. Da bi mogli razviti svijest, ljudi prije svega moraju imati
mozak, no iz njega ne slijedi neizbježno svijest, kao što je to jasno u slučaju nižih
životinja (Troyer, 1946.). Također, simbolički interakcionisti ne shvaćaju svijest kao
stvar, kao fizičku strukturu, nego kao kontinuirani proces. To je proces koji je i sam
dio šireg procesa stimulansa i reakcija. Svijest se vezuje uz gotovo svaki aspekt u
simboličkom interakcionizmu, uključujući socijalizaciju, značenja, simbole, osobu,
interakcije pa čak i društva.

Mišljenje i interakcija
Ljudi posjeduju samo opću sposobnost razmišljanja. Ona se mora oblikovati i
oplemeniti tijekom procesa socijalne interakcije. Takav pogled usmjeruje simbolički
interakcionizam da se usredotoči na specifičan oblik socijalne interakcije - na
socijalizaciju. Sposobnost ljudi da razmišljaju razvija se u ranom djetinjstvu kroz
primarnu socijalizaciju i usavršava se procesom socijalizacije u kasnijoj dobi.
Simbolički interakcionisti, za razliku od većine drugih sociologa, shvaćaju proces
socijalizacije na poseban način. Prema njima, konvencionalni sociolozi obično
shvaćaju socijalizaciju samo kao proces kojim ljudi uče postupke što će im pomoći
 12 GLAVNE TEORIJE

preživljavanju u društvu (na primjer, kultura, uloge, očekivanja uloga). Za

simboličke interakcioniste socijalizacija predstavlja mnogo dinamičniji proces koji
ljudima omogućava razvijanje sposobnost razmišljanja na specifično ljudski način.
Štoviše, socijalizacije nije jednosmjeran proces u kojem akter samo prima
informacije, nego je dinamičan proces u kojem akter oblikuje i adaptira informacije
svojim potrebama (Manis i Meltzer, 1978.:6).
Simbolički interakcionisti su, naravno, zainteresirani ne samo za socijalizaciju
nego i za interakciju uopće, koja je "sama za sebe od vitalnog značenja" (Blumer,
1969b.:8). Interakcija je proces u kojem se sposobnost mišljenja i razvija i izraža va.
Svi tipovi interakcija, a ne samo interakcija tijekom socijalizacije, usavršavaju našu
sposobnost mišljenja. Osim spomenutog, mišljenje oblikuje proces interakcije. U
najvećem broju interakcija akteri moraju uzeti u obzir druge i odlučiti da li i kako će
uklopiti svoje aktivnosti u aktivnosti drugih. Međutim, sve interakcije ne uključuju
mišljenje. Blumer, (slijedeći Meada), uočava bitnu razliku između dva osnovna
oblika socijalne interakcije koji su relevantni i za nas. Prvi, nazvan nesimboličkom
interakcijom, zapravo Meadova konverzacija pokreta, ne uključuje razmišljanje.
Drugi oblik, simbolička interakcija, uključuje mentalne procese.
Važnost procesa razmišljanja za simboličke interakcioniste reflektira se u njiho-
vim pogledima na predmete. Blumer razlikuje tri osnovna tipa predmeta: fizičke
predmete kakvi su, na primjer, stolica ili drvo; socijalne predmete kakvi su, na primjer,
student ili majka i apstraktne predmete kakvi su, na primjer, ideja ili moralni princip.
Predmeti se shvaćaju jednostavno kao stvari "negdje tamo", u stvarnom svijetu; od
najveće je važnosti, međutim, na koji način te predmete definiraju akteri. To dovodi
do relativizirajućeg stajališta da različiti predmeti imaju različita značenja za
različite osobe: "Drvo će biti različit predmet za botaničara, za drvodjelju, pjesnika ili
vrtlara" (Blumer, 1969b.: 11).
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 13

Tijekom procesa socijalizacije, pojedinci uče o značenju predmeta. Većina nas ipak
nauči uobičajene tipove značenja, no u mnogim slučajevima, kao u primjeru drveta,
postoje različite definicije istih predmeta. Simbolički interakcionisti ne idu do takvog
ekstrema da bi poricali postojanje predmeta u stvarnom svijetu. Oni samo
naglašavaju bitnu prirodu definicije tih predmeta kao i mogućnost da akteri mogu
imati različite definicije istog predmeta. Herbert Blumer to iskazuje na sljedeći način:
"Priroda jednog predmeta ... sastoji se od značenja koje on ima za osobu za koju
predstavlja predmet" (1969b.:11).

Učenje značenja i simbola

Slijedeći Meada, simbolički interakcionisti se slažu oko uzročnog značenja socijalne
interakcije. Prema tome, značenje ne proistječe iz mentalnih procesa, nego iz procesa
interakcije. Ovaj se akcent izvodi iz Meadovog pragmatizma: on se usredotočio na
ljudsku akciju i interakciju, a ne na izolirane mentalne procese. Simbolički
interakcionisti su u najvećem broju slučajeva nastavili u tom smjeru. Između ostalih
elemenata, osnovni predmet zanimanja nije pitanje kako ljudi mentalno stvaraju
značenja i simbole, nego kako ih nauče tijekom interakcije općenito, a posebno
tijekom socijalizacije.
Ljudi uče simbole kao i značenja u socijalnoj interakciji. Dok na znakove ljudi
reagiraju automatski, na simbole reagiraju razmišljajući. Signali vrijede sami za sebe
(na primjer, napad bijesnih pasa, ili pitka voda osobi koja umire od žeđi). "Simboli su
socijalni predmeti koji se koriste da predstavljaju (odnosno 'stoje umjesto', 'zauzimaju
mjesto') štogod se ljudi složili da predstavljaju" (Charon, 1985.:39). Svi socijalni
predmeti nisu zamjena za druge stvari, nego samo oni koji predstavljaju simbole.
Riječi, fizički artefakti, kao i fizičke akcije (na primjer, riječ čamac, križ ili Davidova
zvijezda ili stisnuta pesnica) svi mogu predstavljati simbole. Ljudi veoma često
koriste simbole u međusobnoj komunikaciji: oni voze Rolls-Royce, na primjer, da bi
ukazali na određeni stil života.
Simbolički interakcionisti smatraju da je jezik vrlo širok sistem simbola. Riječi su
simboli budući da se upotrebljavaju za stvari. One omogućuju postojanje svih drugih
simbola. Djelovanja, predmeti i druge riječi postoje i imaju značenje jedino zato što
su bili i jedino mogu biti opisani upotrebom riječi.
Simboli su bitno važni jer omogućavaju ljudima da djeluju na distinktivno ljudski
način. Zbog simbola, ljudska bića "ne odgovaraju pasivno na postojeću stvarnost,
nego aktivno kreiraju i rekreiraju svijet u kojem djeluju" (Charon, 1985.:62). Osim
opće korisnosti, simboli općenito, a osobito jezik, imaju velik broj specifičnih funkcija
za aktera (Charon, 1985.).
Prvo, simboli omogućuju ljudima da se povežu s materijalnim i socijalnim
svijetom, dozvoljavajući im da imenuju, kategoriziraju i zapamte predmete koje
susreću. Na taj način, ljudi mogu organizirati svijet koji bi bez toga bio zbunjujući.
Jezik omogućava ljudima imenovanje, kategoriziranje, a posebno mnogo efikasnije
pamćenje negoli što bi to s nekim drugim vrstama simbola, na primjer, slikovnim
simbolima, mogli učiniti.
Drugo, simboli unapređuju ljudsku sposobnost razumijevanja okoliša. Umjesto da
je preplavljen brojnim nerazlučivim stimulansima, akter može biti privučen jednoj
vrsti okoliša, a izbjeći druge vrste.
Treće, simboli unapređuju sposobnost razmišljanja. Iako će cjelina slikovnih
simbola omogućiti ograničenu sposobnost razmišljanja, jezik tu sposobnost veoma
proširuje. Razmišljanje, u navedenom smislu, može biti shvaćeno kao simbolička
interakcija sa samim sobom.
 14 GLAVNE TEORIJE

Četvrto, pomoću simbola povećava se sposobnost rješavanja različitih problema.

Niže životinje moraju se koristiti pokušajima i pogreškama, no ljudi mogu
simboličkim razmišljanjem pretresti cijelu lepezu alternativnih akcija prije no što se
odluče za jednu od njih. Takav postupak smanjuje šansu za krupnije pogreške.
Peto, korištenje simbola omogućuje akterima da nadidu vrijeme, prostor pa čak i
svoje vlastite ličnosti. Upotrebljavajući simbole akteri mogu zamišljati kako b: bilo
živjeti u prošlosti ili u budućnosti. Također, akteri mogu svoju vlastitu ličnost
simbolički transcendirati, maštajući o tome kako svijet izgleda iz nečije druge
perspektive. To je dobro poznati koncept simboličkih interakconista - preuzimanja
uloge drugog (Miller, 1981.).
Šesto, simboli nam omogućavaju da zamislimo čak i metafizičku stvarnost - raj ili
pakao.
Sedmo i najopćenitije, simboli omogućavaju ljudima da izbjegnu podvrgavanje
svojem okolišu. Oni mogu biti aktivni, a ne pasivni, odnosno, mogu sami sobom
upravljati u onome što rade.

Akcija i interakcija
Primarni interes simboličkih interakcionista povezan je s utjecajima značenja i
simbola na ljudsku akciju i interakciju. Ovdje je vrlo korisno upotrijebiti Meadovo
razlikovanje između otvorenog i zatvorenog ponašanja. Zatvoreno ponašanje je proces
razmišljanja koji uključuje simbole i značenja. Otvoreno ponašanje je aktualno
ponašanje koje izvodi neki akter. Neki oblici otvorenog ponašanja ne uključuju
zatvoreno ponašanje (ponašanje iz navike ili automatsko reagiranje na vanjske
stimulanse). Međutim, većina ljudskih akcija uključuje oba tipa ponašanja. Zatvoreno
ponašanje je veoma značajno za simboličke interakcioniste, dok otvoreno ponašanje
više interesira teoretičare razmjene ili tradicionalne bihevioriste općenito.
Značenja i simboli omogućuju ljudskoj socijalnoj akciji (koja uključuje jednog
aktera) i socijalnoj interakciji (koja uključuje dva ili više aktera angažiranih u
međusobnoj socijalnoj akciji) distinktivne karakteristike. Socijalna akcija je akcija u
kojoj pojedinci "djeluju s drugima u mislima" (Charon, 1985.: 130). Drugim riječima,
poduzimajući akciju, ljudi istodobno nastoje procijeniti svoj učinak na druge aktere
uključene u akciju. Iako se mnogo puta angažiraju u raznim oblicima automatskog
uobičajenog ponašanja, ljudi imaju mogućnost angažiranja u socijalnim akcijama.
U procesu socijalne interakcije, ljudi simbolički saopćuju značenja drugima koji su
uključeni u akciju. Drugi interpretiraju te simbole i usmjeravaju svoje odgovore na
temelju njihove interpretacije. Drugim riječima, u socijalnoj interakciji akteri se
angažiraju u procesu međusobnog utjecaja.

Odabiranje
Ljudi, djelomično zbog svoje izražene sposobnosti da barataju značenjima i simbo-
lima, za razliku od nižih životinja, mogu odabirati u akcijama u kojima se angažiraju.
Ljudi ne moraju prihvatiti značenja i simbole koji su im nametnuti izvana. Na osnovi
njihove vlastite interpetacije situacije "ljudi su u stanju oblikovati nova značenja i
nove pravce značenja" (Manis i Meltzer, 1978.:7).
Ovu je kreativnu sposobnost ljudi W.I. Thomas razvio u svom konceptu definicije
situacije: "Ukoliko ljudi definiraju situacije kao stvarne, one će biti stvarne u svojim
konzekvencama" (Thomas i Thomas, 1928.:572). Thomas je znao da većina naših
definicija situacija potječe od društva. U biti, on to naglašava, posebno upozoravajući
na obitelj i zajednicu kao izvore naših socijalnih definicija. Međutim, Thomasova
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 15

pozicija je osebujna zbog naglašavanja onih "spontanih" individualnih definicija

situacija, koje ljudima dozvoljavaju da promijene i modificiraju značenja i simbole.
Možemo također reći da za simboličke interakcioniste akteri imaju izvjestan
stupanj autonomije. Oni nisu naprosto ograničeni ili determinirani; oni mogu
jedinstveno i neovisno odabirati. Štoviše, u stanju su razviti život jedinstvenog i
osobenog stila (Perinbanayagam, 1985.:53).
Ova sposobnost aktera da stvaraju razlike, razmotrena je u eseju Garyja Finea i
Sherryl Kleinman (1983.) u kojem proučavaju fenomen "socijalne mreže" (vidi 9.
poglavlje). Umjesto da socijalnu mrežu smatraju nesvjesnom i ograničavajućom
socijalnom strukturom, Fine i S. Kleinman misle da mreža predstavlja cjelinu
socijalnih odnosa u koje ljudi ugrađuju značenja i koju koriste za osobne ili
kolektivne potrebe.

Osoba
Koncept osobe od ogromnog je značenja za simboličke interakcioniste. U biti, Rock
smatra da osoba predstavlja "najvažniju točku intelektualne sheme interakci- onista.
Svi drugi sociologijski procesi i događaji rješavaju se u tom centru, uzimajući iz njega
analitičko značenje i organizaciju" (1979.: 102). U želji da razumijemo ovaj koncept
dalje od incijalnog Meadovog objašnjenja, moramo prije svega razumjeti ideju
promatranja samog sebe ("ja u zrcalu") koju je razvio Charles Horton Cooley. On
definira ovaj koncept kao:
"... ponešto dovršenu predodžbu o tome kako se neka osoba - odnosno ideja koju osoba usvaja -
pojavljuje u zasebnoj svijesti, a ta vrsta samoosjećaja koju netko ima determinirana je stavom koji
pripisujemo toj drugoj svijesti.... Prema tome, u našoj predodžbi, u tuđoj svijesti otkrivamo misli o
našem izgledu, ponašanju, težnjama, snovima, karakteru, prijateljima itd., a ta predodžba na
različite je načine tim utjecajima izmijenjena"
(Cooley, 1902./1964.:169).

S konceptom "ja u zrcalu" Cooley je mislio na našu sposobnost da sami sebe

vidimo onako kako vidimo bilo koji drugi socijalni objekt. Ta ideja može biti
rastavljena na tri osnovna dijela. Prvo, mi zamišljamo kako izgledamo drugima.
Drugo, zamišljamo kakvo bi njihovo prosuđivanje o nama moglo biti. Treće,
razvijamo određeni samoosjećaj kakav je, na primjer, ponos ili poniženje, kao rezultat
naših predodžbi o prosudbama drugih o nama.
Cooleyev koncept "ja u ogledalu" i Meadov koncept osobe, bili su vrlo važni u
razvoju suvremene simboličko - interakcionističke koncepcije o osobi. Blumer defini-
ra osobu na krajnje jednostavan način: "Ništa ezoterično ne označava se navedenim
izrazom (osoba). On samo označava da ljudsko biće možu biti objekt svoje vlastite
akcije ... osoba djeluje prema sebi upravljajući se u svojim akcijama prema drugima
na osnovi pretpostavke o samom sebi kao o predmetu" (1969b.: 12). Osoba je proces,
a ne predmet (Perinbanayagam, 1985.). Blumer je vrlo jasno istaknuo da osoba
pomaže ljudima da započnu djelovati, a ne da samo odgovaraju na vanjske
stimulanse:
"Proces (interpretacija) ima dvije odvojene faze. U prvoj, akter sam sebi ukazuje na predmete
prema kojima je njegovo djelovanje usmjereno; on sam sebi naglašava stvari koje imaju značenje
... Ta interakcija sa samim sobom je nešto drugo nego jednostavna međuigra psihologij skih
elemenata; to je moment u osobnom aktiviranju procesa komunikacije sa samim sobom.
... Drugo, zbog mogućnosti komuniciranja sa samim sobom, interpretacija postaje stvar
upravljanja značenjima. Akter selektira, provjerava, otklanja, reorganizira i transformira značenja
u svjetlu situacije u koju je stavljen i u odnosu na usmjerenje svog djelovanja"
(Blumer, 1969b.:5).
 16 GLAVNE TEORIJE

Iako upravo iznijeto podvlači onaj dio procesa u kojem osoba bira načine
djelovanja, Blumer zapravo nije otišao mnogo dalje od ranih formulacija Cooleya i
Meada. Međutim, drugi suvremeni istraživači usavršili su koncept osobe.

DJELO MORRISA ROSENBERGA

Iako su simbolički interakcionisti koji pripadaju glavnom tijeku razvoja ovog pravca
dali najvažnije doprinose našem razumijevanju koncepta osobe (na primjer, Ralph
Turner, 1968.), najpoznatiji noviji rad o toj temi napisao je sociolog Morris Rosenberg
(1979.) kojega najčešće ne povezuju s ovom teorijom. Iako nije simbolički
interakcionist, Morris Rosenberg je bio pod velikim utjecajem Meada i Cooleya.
Njegova razmišljanja o osobi općenito su usklađena, ali predstavljaju i proširenja
simboličkog interakcionizma u ovom konceptu.
Rosenberg započinje svoju raspravu vrlo jasno naglašavajući da ga ne interesira
osoba, nego osoba kao samo-koncept (predmet). Osoba je općenitiji koncept koji
istodobno označava i subjekt i predmet. Međutim, osoba-koncept je zapravo osoba-
predmet. Rosenberg ovaj koncept definira na sljedeći način: on se odnosi na
"ukupnost osobnih razmišljanja i osjećanja u odnosu na samoga sebe kao predmeta "
(1979.:7). Stoga, koncept osoba-predmet predstavlja dio ukupnog koncepta osobe,
čak i manji dio ukupne ličnosti, ali ima neobičnu važnost jer je "značajan predmet za
svakoga, najčešće najvažniji predmet u cijelom svijetu" (Rosenberg, 1979.:24). Osim
ovako naglašene važnosti ovog koncepta, stavovi o sebi distinktivni su na mnogo
drugih načina. Na primjer, oni su jedini stavovi refleksivnog tipa, odnosno, u tom je
smislu osoba istodobno i subjekt i predmet. Ideja osobe kao predmeta rezultat je
određene nekomunikativne informacije; ona reflektira jedinstvenu cjelinu
informacija i stajališta koja osoba ima o samoj sebi. Iako stavovi prema samom sebi
imaju mnogo zajedničkog s drugim stavovima, postoje i jedinstveni stavovi prema
sebi, osobito oni o ponosu i sramoti. Preciznost i provjerljivost su mnogo važniji u
stavovima spram sebe negoli u stavovima prema kuglanju ili tunama. Usprkos
spomenutog značenja, preciznost stavova o samom sebi "... vrlo je teško procijeniti
zbog niskog nivoa provjerljivosti" (Rosenberg, 1979.:33).
Rosenberg razlikuje sadržaj, strukturu, dimenzije i granice ideje o sebi. U smislu
sadržaja, Rosenberg razlikuje socijalne identitete od dispozicija. Socijalni identiteti su
"grupe, statusi ili kategorije" pomoću kojih je neki pojedinac "socijalno prepoznat kao
da im pripada" (Rosenberg, 1979.: 10). Primjeri kojima to možemo ilustrirati kazuju
da osoba može biti prepoznata kao demokrat, kao netko u srednjim godinama, Crnac
ili muškarac. Jedna se osoba ne doživljava samo u kategorijama muškarca ili žene,
nego i kao osoba koja posjeduje izvjesne namjere da reagira, izvjesne
dispozicije.Osoba koja sama sebe smatra hrabrom, introvertiranom ili pak liberalnom,
najvjerojatnije će dopustiti da i njene reakcije budu pod utjecajem takve dispozicije.
Osim sadržaja koncepta osobe-predmeta, Rosenberg tumači i njenu strukturu.
Struktura osobe je odnos između raznih individualnih socijalnih identiteta i
dispozicija. Dimenzije se odnose na stavove i osjećaje koje netko ima o samome sebi.
Stavovi prema samome sebi, kao i svi drugi stavovi, variraju u mnogim
dimenzijama, uključujući "sadržaj, usmjerenje, intenzitet, poklapanje, konzistenciju,
stabilnost, jasnoću, preciznost i provjerljivost" (Rosenberg, 1979.:23). Napokon,
Rosenberg raspravlja i o granicama koncepta osobe-predmeta, osobito o ideji
proširenja ega. Rosenberg smatra da izvan osobe postoje predmeti koji usmjeravaju
subjekta da se osjeća ponosnim ili poniženim: "ponosan u mom sjajnom novom
automobilu, posramljen zbog moje stare odjeće, ponosan zbog časti koja mi je
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 17

ukazana, potišten ili posramljen zbog poraza mog školskog sportskog tima"
(Rosenberg, 1979.:35).
Rosenberg također razlikuje tri tipa ličnosti - postojeće osobe, željene osobe i
prezentirajuće osobe. Postojeća osoba je naša slika o tome kakvi jesmo; željena osoba je
slika o tome kakvi bismo željeli biti; a prezentirana osoba je način na koji sami sebe
prezentiramo u određenoj situaciji.
Rosenberg naglašava da koncept osoba-predmet uključuje u sebi cjeline motivacija
i željenih ciljeva aktera. Dva su motiva najznačajnija. Prvi motiv je samozadovoljstvo,
odnosno "želja da se misli dobro o samom sebi" (Rosenberg, 1979.:53). Drugi je
samokonzistentnost ili "želja da se predodžba o sebi zaštiti od izmjene ili da se održi
stabilna slika o samome sebi" (Rosenberg, 1979.:53). Rosenberg je mnogo empirijski
istraživao o samozadovoljstvu i vrlo je poznat po tim istraživanjima. Međutim,
njegova konceptualna analiza o osobi - predmetu jedan je od značajnih doprinosa
ključnim idejama simboličkog interakcionizma.

DJELO ERVINGA GOFFMANA

Sljedeći značajniji rad o osobi je knjiga Erviga Goffmana, jednog od najuzbudljivijih
modernih simboličkih interakcionista,The Presentation of Self in Everyday Life, 1959.,
(Predstavljanje osobe u svakodnevnom životu). Goffmanova koncepcija o osobi duboko
je povezana s Meadovim idejama, osobito njegova rasprava o tenziji koja postoji
između ja, spontane osobe, i mene, odnosno različitih socijalnih ograničenja unutar
osobe. To se odražava u Goffmanovom radu, u onome što on naziva "krucijalnim
nesuglasjem koje postoji između naših najljudskijih osobina i naših socijaliziranih
karakteristika" (1959.:56). Ova tenzija postoji zbog razlike između onoga što ljudi
očekuju da ćemo učiniti i onoga što bi mi možda spontano učinili. Konfrontirani smo
sa zahtjevom da učinimo ono što se od nas traži; štoviše, od nas se ne očekuje da se
kolebamo. Goffman to izlaže na sljedeći način: "Ne smijemo biti predmetom uspona i
padova" (1959.:56). Da bi održali stabilnu sliku o sebi, ljudi često izvode uloge za
svoju društvenu publiku. Zbog svog interesa za proučavanje ove izvedbe, Goffman
se usredotočuje na dramaturgiju, odnosno mišljenje koje smatra da je društveni život
zapravo serija dramskih izvedbi sličnih onima koje se odvijaju na pozornici.
DRAMATURGIJA. Goffmanova ideja o osobi oblikovana je dramaturškim pristu-
pom. Prema njemu (kao i prema Meadu i većini simboličkih interakcionista), osoba :
"nije organska stvar koja postoji na specifičnom mjestu ... Analizirajući osobu, prisiljeni smo je
izvući iz njenog posjednika, iz ličnosti koja će time ili profitirati ili izgubiti najviše zato što ona i
tijelo predstavljaju samo stabilnu točku na koju će se nešto od suradničke izvedbe osloniti za neko
vrijeme ... Sredstva za proizvodnju i održavanje nas ne obitavaju unutar te stabilne točke"
(Goffman, 1959.:252-253).

Goffmanovo shvaćanje osobe osniva se na ideji o postojanju dramske interakcije

između osobe i publike, iz čega kao proizvod nastaje osoba, a ne na ideji
"posjedovanja" osobe od strane aktera. Osoba je "... dramski učinak koji proizlazi ... iz
scene koja se prikazuje" (Goffman, 1959.:253). Budući da je osoba proizvod dramske
interakcije, vrlo je osjetljiva na prekide u izvedbi. Goffmanova dramaturgija
proučava i procese kojima poremećaji bivaju spriječeni ili razriješeni. Iako se najveći
dio njegove rasprave usmjerava na te dramaturške vjerojatnosti, Goffman naglašava
da je većina izvedbi obično uspješna. Rezultat do kojeg u uobičajenim okolnostima
dolazi je taj da se čvrsta ličnost usklađuje s izvođačima, pa onda "izgleda" kao da iz
njih emanira.
 18 GLAVNE TEORIJE

Goffman pretpostavlja da u situaciji interaktiranja više osoba, svi akteri žele

predočiti odgovarajuću sliku o osobi za koju žele da bude prihvaćena od drugih.
Međutim, čak i onda kada predstavljaju osobu, akteri su svjesni da publika može
poremetiti njihovu izvedbu. Zbog toga se prilagođuju potrebi da kontroliraju
publiku, naročito one njene elemente koji mogu biti izvorom poremećaja. Akteri se
nadaju da će njihova ideja o sebi koju prezentiraju publici biti za publiku dovoljno
jaka da ih definira na željeni način. Akteri se također nadaju da će to uzrokovati da se
publika ponaša onako kako to oni žele. Taj centralni interes Goffman naziva
"upravljanje impresijama". To obuhvaća tehnike koje akteri koriste da održe
odgovarajuću impresiju, probleme s kojima će se najvjerojatnije susresti kao i metode
da se tim problemima suprotstave.
Slijedeći nadalje svoju analogiju s teatrom, Goffman govori o prednjem planu.
Prednji plan je dio izvedbe koji funkcionira najčešće na utvrđen i općenit način
definirajući situaciju za one koji promatraju izvedbu. U okviru prednjeg plana,
Goffman razlikuje pojmove pozornice i osobnog plana. Pozornica se odnosi na fizičku
scenu koja obično mora postojati da bi akteri na njoj izvodili predstavu. Bez nje akteri
najčešće ne mogu predstavljati. Na primjer, kirurg najčešće treba operacionu salu,
taksi vozač automobil, a klizač na ledu klizaljke. Osobni plan se sastoji od onih
elemenata izražajne opreme koju publika identificira s izvođačima, očekujući da će je
izvođači donijeti na pozornicu. Od kirurga se, na primjer, očekuje da nosi svoju kutu
i odgovarajuće instrumente itd.
Goffman zatim dijeli osobni plan na dvije kategorije - na izgled i način. Izgled
uključuje one elemente koji nam govore o izvođačevom društvenom statusu (na
primjer, medicinska kuta kirurga). Način govori publici koju vrstu uloga izvođač
očekuje glumiti u nekoj situaciji (na primjer, upotreba manirizma, odnosno izvje-
štačenog ponašanja). Brzi ili spori načini označavaju vrlo različite vrste izvedbe.
Općenito, od pojavnosti i načina očekujemo đa su konzistentni.
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 19

ERVING GOFFMAN: biografska skica

Erving Goffman je umro 1982. godine na vrhuncu slave. Dugo je bio smatran perifernim, pa čak
i nepriličnim likom u sociologijskoj teoriji (Collins, 1986b.), međutim u 1980-im godinama, on se
uzdiže kao teoretičar od središnje važnosti. U biti, bio je izabran za predsjednika Američkog
sociološkog udruženja u godini u kojoj je i umro, a zbog uznapredovale bolesti nije bio u
mogućnosti održati niti predsjednički govor. Opisujući Goffmanov neobičan status, Randall
Collins je o predsjedničkom govoru rekao: "Svatko je razmišljao o tome kakv bi mogao biti
njegov govor: dosadan, tradicionalan govor činio se, obzirom na njegovu reputaciju,
nezamislivim ... umjesto toga dobili smo mnogo dramatičniju poruku: predsjednički govor je
otkazan, Goffman umire. Bio je to pravi Goffmanovski način da nas napusti" (1986b.:112).
Goffman je rođen u Alberti, Kanada, 11. lipnja 1922. (Williams, 1986.). Studirao je i
doktorirao na Sveučilištu u Chicagu, i mnogi ga smatraju jednim od članova Čikaške škole, ali i
simboličkim interakcionistom. (Međutim, njegov je rad vrlo teško ugurati u jednu kategoriju, pa
ćemo i mi raspraviti o njegovom kasnijem, više strukturalnom radu, u 9. poglavlju). Stvarajući
svoju teorijsku perspektivu, Goffman se oslanja na mnoge izvore i kreira svoju zasebnu
orijentaciju.
Collins (1986b.; Williams, 1986.) povezuju Goffmana više sa socijalnom antropologijom
negoli sa simboličkim interakcionizmom. Za studija na Sveučilištu u Torontu, Goffman se družio
s jednim antropologom, a u Chicagu "njegove glavne veze nisu bile sa simboličkim
interakcionistima, nego s antropologom W. Lloyd Warnerom" (Collins, 1986b.:109). Prema
Collinsovom stajalištu, pretraživanje citata u Goffmano- vim ranim radovima ukazuje da je bio
pod utjecajem socijalnih antropologa, da je vrlo rijetko citirao simboličke interakcioniste, a kada
je to činio, bilo je zato da ih može kritizirati. Međutim, sigurno je bio pod utjecajem deskriptivnih
istraživanja koja su nastala u Chicagu, integrirajući njihov pogled sa socijalnom antropologijom,
stvarajući tako svoju specifičnu orijentaciju. Stoga, tamo gdje će simbolički interakcionist
proučavati kako ljudi stvaraju ili prenose vlastitu sliku, Goffman će se baviti time kako
"društvo ... prisiljava ljude da predoče odgovarajuću sliku o sebi ... jer nas ono prisiljava da se
krećemo naprijed-natrag, između mnogo kompliciranih uloga, što nas također čini na neki način
neiskrenim, nekonzistentnim i nečasnim" (Collins, 1986a.: 107).
Usprkos specifičnosti svoje orijentacije, Goffman je imao moćan utjecaj na simbolički
interakcionizam. Osim toga, moglo bi se reći da je utjecao i na oblikovanje drugog oblika
"kreativne sociologije", etnometodologiju. Zapravo, Collins smatra da je Goffman bio ne samo
"otac" etnometodologije, nego isto tako konverzacijske analize: "Goffman je prvi započeo s
usmjerenim empirijskim istraživanjem svakodnevnog života, iako je to radio koristeći se samo
svojim očima, prije upotrebe magnetofona ili videorekordera" (1986b.:111). (Vidi u 6. poglavlju
raspravu o odnosu etnometodologije i konverzacijske analize). U biti veliki broj značajnih
etnometodolo- ga (Sacks, Schegloff) studirao je kod Goffmana na Sveučilištu u Berkeley, a ne
kod osnivača etnometodologije, Harolda Garfinkela.
S obzirom na utjecaj na simbolički interakcionizam, strukturalizam i etnometodologiju,
Goffmanove teorije će najvjerojatnije biti utjecajne još dugo vremena.
 20 GLAVNE TEORIJE

Iako Goffman pristupa prednjem planu i drugim aspektima svoga sistema kao
simbolički interakcionist, on raspravlja i o njihovim strukturalnim karakteristikama.
Na primjer, on smatra da prednji planovi tendiraju postati institucionalizirani, tako
da se, na primjer, o tome što se događa u određenom prednjem planu postupno
formiraju "kolektivne predodžbe". Vrlo često akteri, izvodeći poznate uloge, nalaze
prednje planove već priređene za određene izvedbe. Rezultat je, smatra Goffman,
takav da se prednji planovi selektiraju, a ne stvaraju. Ovo nas dovodi do mnogo
strukturalnije slike nego što bismo to mogli očekivati od većine simboličkih
interakcionista.
I pokraj ovog strukturalnog aspekta, Goffmanova najinteresantnija razmišljanja
ipak ostaju u području interakcije. Budući da se ljudi općenito 5 trude u svojim
izvedbama na prednjem planu predstaviti idealiziranu sliku o samima sebi, oni
neizbježno osjećaju da moraju sakriti neke stvari u svojim izvedbama. Prvo, akteri
mogu željeti prikriti neka svoja tajna zadovoljstva (na primjer, naviku konzumiranja
alkohola) koju uživaju prije izvedbe ili u svojim privatnim životima (na primjer
narkomanija), a koje su nespojive s njihovom izvedom. Drugo, akteri žele prikriti
pogreške koje su napravili pripremajući izvedbu kao i mjere koje su poduzeli da se
one isprave. Na primjer, vozač taksija može pokušati prikriti da je zapravo krenuo u
suprotnom pravcu. Treće, akteri će možda poželjeti pokazati samo krajnji rezultat
pripreme izvedbe, a prikriti ukupan proces uključen u njenu pripremu. Na primjer,
profesori mogu provesti nekoliko sati pripremajući predavanja, a mogu se ponašati
kao da oduvijek poznaju materiju predavanja. Četvrto, za aktere je ponekad bitno
prikriti od publike da su u pripremi izvedbe bila uporabljena neka "neprihvatljiva
sredstva". Takva sredstva mogu uključivati zadatke koji su "fizički nečisti,
polulegalni, okrutni ili degradirajući na druge načine" (Goffman, 1959.:44). Peto,
izvodeći određenu predstavu, akteri mogu sniziti druge standarde. Konačno, možda
će akteri morati prikriti bilo kakve uvrede, poniženja, ili nagodbe da bi se predstava
mogla nastaviti. Općenito, akteri imaju razvijenu potrebu prikriti od svoje publike
sve takve činjenice koje smo napomenuli.
Sljedeći aspekt dramaturgije na prednjem planu je taj da akteri često pokušavaju
proizvesti utisak da su bliži publici nego što zapravo jesu. Na primjer, izvođači
mogu pokušati pojačati utisak da je uloga koju upravo izvode njihova jedina uloga ili
njihova najvažnija uloga. Da bi to postigli, glumci moraju biti sigurni da je njihova
publika tako strukturirana da lažnost njihove izvedbe neće biti otkrivena. Pa čak i
kada je otkrivena, Goffman smatra da se publika sama može nositi s tom lažnošću,
ne želeći uzdrmati idealiziranu sliku izvedbe. Navedeno otkriva interaktivni
karakter predstave. Uspješna predstava ovisi o angažiranju svih koji su uključeni u
neku predstavu. Još jedan primjer upravljanja impresijama je napor izvođača da
demonstrira ideju kako je ova gluma koju upravo izvodi jedinstvena, baš kao i odnos
publike i izvođača. Publika također želi osjećati da je upravo njoj namijenjena
naročita izvedba.
Izvođači također žele biti sigurni da su svi dijelovi bilo koje izvedbe dobro
uravnoteženi. U nekim slučajevima, jedan mali pogrešan aspekt može prouzročiti
poremetnju cijele predstave. No, izvedbe variraju u količini cjelovitosti koja se
zahtijeva. Ako se, na primjer, u nekoj situaciji crkvenog obreda svećenik poskli- zne,
to može izazvati teški poremećaj, ali ako taksi vozač izabere krivi smjer, to ne mora
dovesti do veće štete poput one u predstavi.

5 Međutim, ne uvijek - vidi kod Ungar (1984.) o šali na vlastitit račun kao o načinu osobnog
predstavljanja.
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 21

Sljedeća tehnika kojom se izvođači koriste je tehnika mistifikacije. Glumci često

nastoje mistificirati svoju izvedbu ograničavajući kontakte između sebe i gledališta.
Proizvodeći "socijalnu distancu" između sebe i publike, pokušavaju u gledalištu
stvoriti osjećaj poštovanja. To, s druge strane, obuzdava publiku da propituje
kvalitetu predstave. Goffman ovdje ponovno naglašava da javnost uključena u ovaj
proces često i sama nastoji zadržati kredibilitet izvedbe čuvajući distancu s
izvođačem.
Takvo mišljenje vodi nas do Goffmanovog interesa za sportske timove (momčadi).
Za Goffmana, kao simboličkog interakcionistu, usredotočenje na individualne
izvođače često prikriva značajne činjenice o interakciji. Goffmanova osnovna jedinica
analize sada više nije osoba, nego tim. Tim je bilo koja grupa osoba koje kooperiraju
izvodeći jednostavnu rutinu (aktivnost). Stoga je rasprava koju smo ranije izveli o
odnosima između izvođača i publike stvarno bila rasprava o timovima/ Svaki član
upućen je na drugoga budući da svi mogu prekinuti izvedbu i svi su svjesni da svi
zajedno sudjeluju u izvedbi jednog čina. Goffman zaključuje da tim predstavlja neku
vrstu "tajnog društva".
Goffman također raspravlja i o zadnjem planu gdje se mogu pojaviti činjenice
različitog tipa neformalnih akcija koje se ne pojavljuju u prednjem planu. Zadnji plan
je obično blizu prednjem planu, no ođ njega je odvojen. Izvođači mogu s punim
povjerenjem očekivati da se nijedan član gledateljstva prednjeg plana neće pojaviti u
zadnjem planu. Štoviše, izvođači se mogu angažirati u različitim oblicima
upravljanja impresijama da bi se u to uvjerili. Izvedba bi mogla postati vrlo otežana
ako akteri ne mogu spriječiti publiku da ude u područje zadnjeg plana. Postoji
također i treći, preostali prostor, koji Goffman naziva izvana, koji nije niti prednji, niti
zadnji plan.
Nijedno područje nije uvijek samo jedno od ove tri navedene domene. Također,
netko može zauzeti sva tri područja u različito vrijeme. Kabinet nekog profesora
predstavlja "prednji plan" kada ga student posjećuje, "zadnji plan" kada student
odlazi, a prostor "izvana" kada profesor prisustvuje utakmici sveučilišnog tima.

UPRAVLJANJE IMPRESIJAMA. Goffman završava svoju knjiguPresentation of Self

in Everyday Life s nekim dodatnim razmišljanjima o umjetnosti upravljanja
impresijama. Općenito, rukovođenje impresijama je potrebno da bi se osigurali
protiv pojave serija neočekivanih postupaka kakve su nenamjeravani pokreti,
neoportuni prekidi, pogrešni koraci, ali i namjerni postupci, kao što je na primjer
uređenje scene. Goffman je bio zainteresiran za različite metode kojima su se mogli
rješavati ovi problemi. Prvo, radi se o grupi metoda koje uključuju postupke
usmjerene na stvaranje dramaturške lojalnosti pomoću, na primjer, postizanja
visokog stupnja unutargrupne lojalnosti koja sprječava članove tima da se identi-
ficiraju s publikom, no to uključuje periodične izmjene publike kako ne bi postala
previše prisna s izvođačima. Drugo, Goffman sugerira različite oblike dramatur- ške
discipline, kakva je, na primjer, zadržavanje prisutnosti duha da bi se izbjegle greške,
održavanje samokontrole, upravljanje izrazom lica i verbalnim tonom izvedbe. Treće,
on identificira različite oblike dramaturškog opreza, kakvi su na primjer, ranije
isprobavanje tijeka izvedbe, planiranje za iznenadne hitne potrebe, izbor lojalnih
članova tima, odabir odgovarajuće publike, uključivanje u manje timove gdje sukobi
mogu rjeđe izbiti, organiziranje samo kratkih pojavljivanja, sprječavanje publike da
sazna privatne informacije, i potpuna priprema da bi se predusreli nepredvidivi
događaji.
 22 GLAVNE TEORIJE

Publika također ima udjela u uspješnom upravljanju impresijama glumaca ili

grupe izvođača. Ona često pokušava spasiti predstavu pokazujući velik interes i
pažnju, izbjegavajući emocionalne ispade, ne uočavajući pogreške i posvećujući
posebnu pažnju novim izvođačima.
Nakon knjigePresentation of Self in Everyday Life Goffman je nastavio objavljivati
čitav niz fascinantnih i značajnih knjiga i eseja (na primjer, Goffman, 1961.; 1963a.;
1963b.; 1967.; 1971.; 1972.; 1974.; 1976.). Zaključit ćemo raspravu u ovom odjeljku sa
samo nekoliko ilustracija njegovog posebnog načina razmišljanja.
U knjiziRole Distance, 1961., (.Distanca uloge), Goffman je zainteresiran da utvrdi
stupanj u kojem pojedinac biva obuhvaćen pojedinom ulogom. Prema njegovom
stajalištu, zbog velikog broja uloga samo se mali broj ljudi može u potpunosti
uključiti u bilo koju ulogu. Tema distance uloge razmatra stupanj na kojem se osobe
odvajaju od uloga koje zauzimaju. Na primjer, ako se odraslija djeca igraju na
vrtuljku, ona će najvjerojatnije biti svjesna da su zaista suviše stara da bi uživala u
takvoj vrsti zabave. Jedan od načina na koji starije dijete može pokazati distanciranje
od uloge koju izvodi (svoje zabave), predstavlja izvođenje uloge na nemaran,
podsmješljiv način, kroz naizgled opasne bravure dok se nalazi na vrtuljku. Izvodeći
takvu ulogu, starija djeca objašnjavaju publici da ona stvarno i nisu u toj mjeri
obuzeta igrom u kojoj uživaju manja djeca, a ako ipak jesu, to je stoga jer izvode neke
naročite stvari.
Jedna je od Goffmanovih ključnih pronicljivih tvrdnji da je distanca uloge funkcija
nečijeg socijalnog statusa. Ljudi na visokim položajima često manifestiraju distancu
uloga iz sasvim različitih razloga od onih koji se nalaze na nižim položajima. Na
primjer, kirurg visokog statusa može pokazivati distancu od svoje aktualne uloge da
bi olakšao tenziju medu članovima ekipe za izvođenje operacije. Osobe nižeg statusa
obično manifestiraju mnogo viši nivo obrambenosti distanciranja od uloga. Na
primjer, osobe koje čiste zahode mogu to raditi na vrlo podsmješljiv i nezainteresiran
način. One možda pokušavaju reći promatračima da su previše dobre za takav posao.
Jedna od najzanimljivijih Goffmanovih knjiga je Stigma, 1963b., {Stigma). Goffman
se zainteresirao za procjep koji postoji između onoga što bi osoba trebala biti, a što
naziva virtualnim socijalnim identitetom, i onoga što osoba zapravo jest, odnosno
aktualnog socijalnog identiteta. Svatko tko osjeća takav oblik procjepa je stigmatiziran.
U knjizi se proučava dramaturška interakcija između stigmatiziranih i normalnih
ljudi. Priroda takve interakcije ovisi o tome koji od dva tipa stigmi zapravo
zabrinjava neku osobu. U slučaju diskreditirajuće stigme akter pretpostavlja da je
razlika između njegove stvarne i stigmatizirajuće uloge poznata publici, odnosno da
joj je evidentna (na primjer, slučaj paraplegičara ili osobe koja nema ruku). Diskretna
stigma, pak, ostaje nepoznata publici ili se ne opaža na prvi pogled (na primjer, osoba
koja ima lcolostomiju /operativno udešen anus u predjelu trbuha/ ili je sklona
homoseksualnosti). Za nekoga tko spada u grupu s diskre- ditirajućom stigmom
problem se sastoji u tome da tenzija izvire iz činjenice da ljudi poznaju problem. Za
nekoga s diskretnom stigmom, dramaturški problem predstavlja baratanje
informacijama tako da problem ostane publici nepoznat.
Pretežni dio teksta knjige Stigma posvećen je osobama s očiglednim, često puta
grotesknim stigmama (na primjer, gubitak nosa). Međutim, upoznavajući knjigu,
čitalac postupno shvaća da Goffman zapravo govori o tome da smo svi stigmatizi-
rani, na jedan ili drugi način, u jednom ili drugom trenutku ili socijalnoj situaciji.
Njegove ilustracije uključuju primjere položaja Zidova u pretežno kršćanskoj
zajednici, položaj debele osobe u grupi osoba normalne težine, kao i osobe koja je
lagala o svojoj prošlosti i koja stoga mora stalno paziti da to javnost ne sazna.
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 23

U ovom trenutku potrebno je spomenuti najnovija usmjerenja i promjene u

Goffmanovom načinu razmišljanja. U knjizi Frame Analysis,1974., (Analiza okvira),
Goffman se udaljava od svojih klasičnih simboličko-interakcionističkih korijena i
polazi prema proučavanju manjih struktura socijalnog života. Iako je i dalje vjerovao
da ljudi definiraju situacije na način na koji je to odredio W. I. Thomas, trudio se
unaprijediti to određenje: "Definiranje situacija kao stvarnih svakako ima
konzekvencije, ali one mogu vrlo marginalno utjecati na razvoj tekućih događaja"
(Goffman, 1974.:1). Štoviše, čak i onda kada ljudi definiraju situacije, ne stvaraju ih
samo oni. Akcija se definira više putem mehaničkog pristajanja uz pravila, negoli
putem aktivnog, kreativnog, procesa pregovaranja. Goffman proglašava svoj cilj:
"pokušati izolirati neke od osnovnih okvira razumijevanja kojima raspolažemo u
našem društvu da bismo učinili jasnim događaje i analizirali posebne ugroženosti
kojima su ovi referentni okviri izloženi" (1974.: 10).
Goffmanov osnovni interes postaju male strukture koje upravljaju mislima i
postupcima aktera. Prema mišljenju nekih autora, taj interes označava promjenu
Goffmanovog naglaska i udaljavanje od klasičnog simboličkog interakcionizma. Na
primjer, George Gonos kaže da "Goffmanov je rad u suprotnosti s osnovnim
elementima i većinom glavnih pretpostavki simboličkog interakcionizma" (1977.:855).
On smatra da je Goffmanov rad, posebno knjigu Frame Analysis, bolje shvatiti kao
strukturalistički, negoli rad iz područja simboličkog interakcionizma.
Međutim, veliki broj promatrača smatra da se ovdje ne radi o nekoj većoj
Goffmanovoj preorijentaciji (Collins, 1986b.; Perinbanayagam, 1985.). Na primjer,
Perinbanayagam opisuje Goffmanovu dramaturgiju kao "ispitivanje instrumenata i
tehnika komunikacije koje akteri koriste" (1985.:66). Moglo bi se reći da je Goffman
oduvijek pokazivao dvostruki interes - za strukturiranje i strukture.
(Perinbanayagam kaže da su "strukture istodobno i imenice i glagoli" /1985.:75/).
Prema tome, suprotno Gonosu, Perinbanayagam zaključuje da analiza okvira i
simbolički interakcionizam predstavljaju "međuovisne" perspektive u Goffmanovom
radu (1985.:75). (O ovom ćemo problemu raspraviti kasnije u 9. poglavlju.)
Iako je Goffman promijenio ili možda nije promijenio svoje stanovište, njegov je
raniji rad o dramaturgiji svakako bio najutjecajniji. Na primjer, David Snow, Louis
Zurcher i Robert Peters (1984.) nedavno su proučavali slavlje publike na
nogometnom igralištu kao dramaturšku predstavu; Jack Haas i William Shaffir
(1982.) proučavali su medicinsku profesiju s dramaturškog stajališta; Zurcher (1985.)
je ispitivao dramaturgiju ratnih igara, a Michio Kitahara (1986.) se vraća upotrebi
dramaturških sredstava (činovi, brodovi, oružje) koja je upotrijebio kapetan Perry da
bi Zapadu otvorio Japan u godinama 1853. i 1854.

Grupe i društva
Simbolički interakcionizam interesirao se za međuodnose osobnih misli i akcije, što
mu je dalo posebnu perspektivu u proučavanju širih socijalnih struktura.

BLUMER O ŠIRIM SOCIJALNIM STRUKTURAMA

Simbolički interakcionisti su općenito vrlo kritični spram tendencije drugih sociologa
koji se ustredotočuju na proučavanje makrostruktura. To Rock kaže ovako:
"Interakcionisti odbacuju većinu makrosocioloških teorija zbog njihove nesigurnosti i
preambiciozne metafizike ... a koje nisu pristupačne razumnom ispitivanju"
(1979.:238). Dmitri Shalin naglašava: "interakcionistička kritika klasičnog pogleda na
društveni poredak tvrdi da je on izvanjski, bezvremen i deterministički u svakom
 24 GLAVNE TEORIJE

trenutku i otporan na promjenu" (1986.: 14). Rock također kaže i sljedeće: "Dok
simbolički interakcionizam ne odbacuje u potpunosti ideju socijalne strukture, on
stavlja glavni akcent na procese, ostavljajući strukturalne metafore na najmanje
važnom mjestu" (1979.:50).
Blumer se nalazi na čelu onih koji su kritični prema "sociološkom determinizmu
[u kojem] se socijalna akcija ljudi razmatra kao neki tijek ili izraz sila koje njima
upravljaju, a ne kao djelovanja koja su ljudi ostvarili svojim interpretacijama situacija
u koje su stavljeni" (1962./1969.:84). Ovo usredotočenje na ograničavajuće učinke
globalnih socijalnih struktura vodi tradicionalne sociologe prema cjelini pretpostavki
o akterima i djelovanju, koja ih razlikuje od stavova simboličkih interakcionista.
Umjesto da aktere shvaćaju kao one koji aktivno definiraju svoje situacije,
tradicionalni sociolozi ih reduciraju na "bezumne robote na socije- talnoj ili
agregatnoj razini" (Manis i Meltzer, 1978.:7). Nastojeći se odvojiti od determinizma i
slike aktera nalik robotima, simbolički interakcionisti imaju vrlo različit pogled na
globalne socijalne strukture, pogled koji ćemo ovde predstaviti stajalištima Blumera.8
Prema Blumeru, društvo se ne sastoji od makrostruktura. Bit društva valja
potražiti u akterima i akciji: "Ljudsko društvo treba promatrati kao da se sastoji od
djelatnih osoba, a život društva kao da se sastoji od njihovog djelovanja" (Blumer,
1961./1969.:85). Ljudsko društvo je djelovanje; grupni život je "kompleks tekućih
aktivnosti". Međutim, društvo se ne sastoji samo od množine izoliranih akcija. Postoji
i kolektivna akcija koja uključuje "osobe koje usklađuju svoje pravce akcije jedne s
drugima ... učesnici koji ukazuju jedni na druge, a ne usmjeravaju se samo sami
prema sebi" (Blumer, 1969b.: 16). To je Mead nazvao socijalnim činom, a Blumer
zajedničkom akcijom.
Blumer prihvaća ideju širenja struktura - šire strukture proistječu iz mikropro-
cesa. Za njega je zajednička akcija najširi tip akcije. Takva akcija nije samo suma
ukupnih individualnih djela - ona posjeduje i svoj osobni karakter. Ona nije
izvanjska, niti prinudna za aktere i njihove akcije; naprotiv, nju stvaraju akteri i
njihove akcije. Proučavanje zajedničke akcije je, prema Blumerovom stajalištu, pravo
područje sociologijskih istraživanja.
Iz ove rasprave može se dobiti utisak da je zajednička akcija gotovo u potpunosti
fleksibilna - odnosno, društvo može postati sve ono što akteri žele da postane.
Međutim, Blumer nije bio spreman ići toliko daleko. On smatra da svaka instanca
zajedničke akcije mora biti iznova oblikovana, no također uviđa i to da će takav tip
akcije najvjerojatnije imati "dobro uspostavljen i repetitivan oblik" (Blumer,
1969b.:17). Ne samo da većina zajedničkih akcija slijedi neke obrasce, nego je Blumer
čak spreman priznati da je takva akcija obično rukovođena sistemom unaprijed
postavljenih značenja, kakvi su kultura i socijalni poredak.
Učinit će se da Blumer priznaje postojanje i širih struktura i njihovog značenja.
Ovdje Blumer slijedi Meada (1934./1962.) koji priznaje da su takve strukture vrlo
značajne. Usprkos tome, one ipak imaju krajnje ograničenu ulogu u simboličkom
interakcionizmu. Blumer je naime vrlo često tvrdio da šire strukture ne predstavljaju
ništa više od "okvira" u kojima se stvarno bitni aspekti socijalnog života - akcija i
interakcija odvijaju (Blumer, 1962./1969.:87). Sire strukture stalno postavljaju cjeline
uvjeta i ograničenja na ljudsku akciju, no one ih ne određuju. Prema tome, ljudi ne
funkcioniraju u okviru konteksta kakav je, na primjer, društvo; oni djeluju u
situacijama. Sire strukture su značajne jer oblikuju situacije u kojima pojedinci
djeluju i osiguravaju im čvrste cjeline simbola koji im omogućuje djelovanje.
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 25

Pa čak i onda kada Blumer raspravlja o takvim unaprijed postavljenim obrascima,

on oklijeva jasno kazati da su "područja unaprijed propisanog ponašanja toliko
prirodna, svojstvena i očekivana u grupnom životu ljudi, kao i ona područja koja
pokrivaju unaprijed utvrđeni i vjerno slijeđeni recepti zajedničke akcije" (Blumer,
1969b.:18). Unaprijed propisana područja ponašanja ne samo da su mnogobrojna,
nego se čak i u njima zajednička akcija stalno kreira i rekreira. Akteri su upravljani
općenito prihvaćenim značenjima u tim kreiranjima i rekrei- ranjima, no njima nisu
determinirani. Mogu ih prihvatiti, no također mogu vršiti manje ili čak veće izmjene
značenja. Prema Blumerovim riječima, "Socijalni proces je taj koji u grupnom životu
stvara i podržava pravila, a nisu pravila ta koja stvaraju i podržavaju grupni život"
(1969b.:19).
Sasvim je jasno da Blumer nije želio dodijeliti kulturi neovisan i prinudan status u
svom teorijskom sistemu. Također, takav status nije želio dati niti proširenim
vezama grupnog života ili onome što se obično naziva "socijalna struktura", kao na
primjer, podjela rada. "Mreža ili institucija ne funkcionira automatski zbog svoje
unutarnje dinamike ili zahtjeva sistema; ona funkcionira stoga što ljudi na različitim
mjestima nešto rade, a to što rade rezultat je načina na koji definiraju situaciju u kojoj
su pozvani djelovati" (Blumer, 1969b.: 19).

METODOLOGIJSKI PRINCIPI
Osim teorijskih principa, simbolički interakcionisti su razvili i važne metodologij-
ske principe.
Blumer o metodama
Blumer je veoma uvažavao teškoće do kojih dolazi kada se proučavaju akcija :
interakcija u stvarnom svijetu. Cesto je govorio o "tvrdoglavom karakteru" stvarnog
svijeta. Sociolozi stalno moraju pronalaziti i razvijati nove načine kojima bi g£
proučavali. Potrebno je razvijati znanstvene modele, stalno ih testirati u stvarnoir.
svijetu, a oni mogu biti korisni jedino ako nam pomognu bolje razumjeti svijet.
Blumer je bio oštar kritičar onoga što je držao tendencijom bezumnog scijentiz-
ma u sociologiji. On ne odbacuje upotrebu kvantitativnih metoda iako ih smatra
manje značajnima negoli većina konvencionalnih sociologa. Za razumijevanje
stvarnog svijeta mnoge se metode mogu pokazati korisnima. Slično tome, Blumer
(1956./1969.) je kritičan i prema tendenciji da se kompleksnost socijalnog života
reducira na znanstvene varijable. Pojednostavljena korelacija varijabli uglavnom
ignorira interpretativni proces koji je toliko bitan za socijalni život. Blumer kritizira
apstraktne teorijske sheme zbog sličnih razloga: "(one predstavljaju) prvenstveno
interpretaciju koja ureduje svijet prema svojem kalupu, a ne proučava nastajanje
empirijskih činjenica pomoću kojih bi se vidjelo da li teorija funkcionira"
(1954./1969.:141).
Blumer također kritizira većinu sociologijskih koncepata koji služe kao recepti za
ono što bi sociolozi trebali vidjeti u stvarnom svijetu. Takvi koncepti uzrokuju veliko
nasilje nad stvarnošću toga svijeta. Umjesto tradicionalnih koncepata, Blumer
podržava upotrebu "senzitirajućih koncepata" (1954./1969.:148), što jednostavno
sugerira gdje da promatramo, što da gledamo, a da time činimo što manje nasilja nad
stvarnim svijetom. Konačno, Blumer predlaže korištenje simpa- tičke (suosjećajne)
introspekcije za proučavanje socijalnog života. Drugim riječima, u svojim
proučavanjima simbolički interakcionisti moraju se staviti u položaj aktera koje
 26 GLAVNE TEORIJE

proučavaju kako bi mogli razumjeti situacije promatrane s njihovog stajališta. To nas

vodi k preferiranju "mekih" pred "tvrdim" metodama u simboličkom
interakcionizmu. Pa ipak, Blumer nije vjerovao da ta prednost reflektira znanstvenu
nedozrelost sociologije; ona više ukazuje na njen specifični predmet istraživanja.
Blumer nije bio samo jedini glasnogovornik simboličkog interakcionizma u
metodologijskim pitanjima (ili bilo kojem drugom pitanju). No da bismo dobili
osjećaj barem o jednoj shizmi u simboličkom interakcionizmu, raspravit ćemo
metodološke razlike između Blumera kao glasnogovornika Cikaške škole i Man-
forda Kuhna, glavnog predstavnika škole simboličkog interakcionizma sa Sveučilišta
u Iowi.

BLUMER PROTIV KUHNA O METODAMA

Najvažnije razlike između Blumera i Kuhna su metođologijske naravi (Meltzer,
Petras i Reynolds, 1975.). Blumer se, kako smo već vidjeli, zalaže za korištenje
distinktivne metodologije za proučavanje ljudskog ponašanja, metodologije koja nije
generalizirajuća. Manford Kuhn (1964.) nasuprot, naglašava jedinstvenost
znanstvenih metoda; sva znanstvena područja, uključujući i sociologiju, moraju težiti
generalizaciji i zakonima. Iako se Blumer i Kuhn slažu barem o jednom bitnom
predmetu simboličkog interakcionizma, a to je ono "što se događa 'unutar ljudskih
glava'" (Meltzer, Petras i Reynolds, 1975.:57), razilaze se u procjeni kako to treba
proučavati.
Blumer teži korištenju simpatičke introspekcije da bi iznutra, kroz akterove oči,
proučavao svijet. Sociolozi trebaju koristiti vlastitu intuiciju da bi se uživili u
stajališta aktera koja proučavaju, idući čak toliko daleko da upotrebljavaju iste
kategorije koje koriste i akteri. Kuhn se interesira za iste empirijske fenomene, no
upozorava sociologe da odbace neznanstvene tehnike i umjesto toga koriste otvorene
bihevioralne indikatore uz pomoć kojih će znati što se dogada u glavama aktera. Na
primjer, odgovori ispitanika na serije pitanja morali bi predstavljati podatke za
simboličke interakcioniste, a ne "nepouzdana" i "neznanstvena" intuicija sociologa.
Osim navedenog Blumer prihvaća i manje formalne "senzitirajuće" konccpte,
odbacujući upotrebu znanstvenih radnih koncepata kojim se definira stvarni svijet.
Kuhn naginje upotrebi tradicionalnih znanstvenih metoda, koristeći istraživačke
varijable i radne definicije. Na primjer, Kuhn operacionalizira koncept osobe koji
može biti koristan za tradicionalne simboličke interakcioniste kada pokušava
odgovoriti na pitanje "Tko sam ja?". Odgovori koje ljudi na ovako postavljeno pitanje
daju smatraju se empirijskim manifestacijama osobe. Također, Blumer je bio sklon
napasti sociologijske varijable kao mehanička oruđa, a Kuhn ih prihvaća i koristi.
Tamo gdje Blumer vidi mnogo elemenata nepredvidljivosti ljudskih akcija, Kuhn
smatra da je akcija socijalno determinirana te da, prema tome, može biti znanstveno
proučavana kako bi se utvrdili uzroci akcije. Konačno, Blumer razmišlja u
pojmovima kontinuiranog procesa, dok je Kuhn skloniji korištenju više statičkih
pojmova koji su također mnogo prihvatljiviji znanstvenom proučavanju.

BLUMEROVA INTERPRETACIJA MEADA

Rasprava između onih koji podržavaju Blumera i onih koji podržavaju Kuhna se
nastavlja, no Blumerova je orijentacija još uvijek dominantnija u okviru simbolič kog
interakcionizma. Međutim, nedavno su se pojavila pitanja o tome da li je stvarno
Blumer toliko iskren prema meadovskim korijenima, kako to sam tvrdi (Lewis i
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 27

Smith, 1980.; Warshay i Warshay, 1986.).6 Clark McPhail i Cynthia Rexroat (1979.)
smatraju da postoje značajne razlike u metođologijskim orijentacijama Meada i
Blumera. Zbog utjecaja biheviorizma Mead je mnogo više bio orijentiran prema
"tvrdim" znanostima negoli Blumer, pa je Mead čak možda bio bliži Kuhnu od
Blumera. McPhail i C. Rexroat izražavaju svoj stav na sljedeći način: "Meadovo
naglašavanje sistematskog promatranja i eksperimentalnog istraživanja dosta je
različito od Blumerove naturalističke metodologije ... Natura- lističko istraživanje ne
nastavlja niti proširuje Meadovu teorijsku perspektivu, a niti je Blumerov referentni
okvir prilagođen istraživanju i razvoju Meadovih teorijskih ideja "(1979.:449).
Blumer je (1980.) oštro odgovorio na optužbe koje su mu uputili McPhail i
Rexroat. On smatra da su oni "ozbiljno krivo interpretirali" njegove poglede o
socijalnoj stvarnosti i naturalističkom proučavanju, kao i Meadove poglede na
socijalno ponašanje i znanstvenu metodu. McPhail i Rexroat (1980.) odgovaraju da
Blumer u svojem odgovoru ne uspijeva specificirati svoje kriterije kojima kritizira
njihovu krivu interpretaciju Meadovog rada te da također nije u stanju sistematski
podržati svoju poziciju. Blumer je optužen da često ne citira relevantne odlomke
Meadovog rada u svojoj protuargumentaciji. McPhail i Rexroat zastupaju stajalište da
u mnogim slučajevima Blumer "jednostavno drži da njegova interpretacija Meada
predstavlja onu ispravnu interpretaciju" (1980.:420). Na koncu, ponovno susrećemo
Blumera koji tvrdi da je njegova interpretacija Meada ispravna i McPhaila i Rexroat
koji misle suprotno. Iako je ova rasprava od općenitog značenja, historijska je
činjenica da je Blumerova interpretacija Meadove pozicije, a ne sama Meadova
metodologijska pozicija, postala dominantna orijentacija u simboličkom
interakcionizmu.
Ključni element u raspravi između Blumera te McPhaila i C. Rexroat je problem
suprotnosti između "tvrdih" i "mekih" znanosti. Prema Blumerovom stajalištu,
McPhail i Rexroat su zainteresirani za jačanje "tvrde" znanstvene slike Meadove
teorije:
"Ja u potpunosti odbacujem raspravu McPhaila i Rexroat o ontologijskim i metodolo- gijskim
razlikama između Meada i mene. Njihova osnovna intencija je da potvrde i promoviraju
specijalni način znanstvenog ispitivanja koji se oslanja na kontrolirane eksperimente. Međutim,
oni također sebe smatraju nastavljačima Georgea Herberta Meada. Stoga su prisiljeni
interpretirati Meada na takav način da podrže svoju metodo- logijsku orijentaciju. To pokušavaju
činiti na dva načina. Prvo, pokušavaju interpretirati Meadovu misao kao 'znanstvenu metodu' na
takav način da ona podržava njihovu metodologijsku pretpostavku. Drugo, nastoje prikazati
Meadov 'socijalni biheviorizam' na takav način da se dobro uklapa u njihovu eksperimentalnu ili
skoro eksperimentalnu orijentaciju"
(Blumer, 1980:414-415).

U svom odgovoru Blumeru McPhail i Rexroat zastupaju stajalište da je Mead

cijenio i eksperimentalne i neeksperimentalne metode. Neovisno o tome da li je
zaista tako, za razliku od Blumera McPhail i Rexroat ipak inkliniraju prema "tvrdim"
znanostima, odnosno eksperimentalnom pristupu simboličkom interakcionizmu.
Osnovni je problem mogu li kompleksni oblici socijalnog ponašanja biti predmetom
eksperimentalnog proučavanja. Blumer drži da ne mogu, dok McPhail i Rexroat
misle da mogu. Ovdje smo u osnovnim crtama predočili nešto noviju varijantu
rasprave između Blumera i Kuhna.

6 O nejasnoćama u Meadovom radu, posebno u knjizi Mind, Self and Societyi nemogućnosti
jednoznačne interpretacije vidi u Fine i Kleinman (1986.).
 28 GLAVNE TEORIJE

KRITIKA
Analiziravši ideje simboličkog interakcionizma, posebno one Cikaške škole, Meada,
Blumera i Goffmana, u nastavku ćemo nabrojiti neke od osnovnih kritika ove
orijentacije.
Prva kritika sadržana je u tvrdnji da je osnovni tijek simboličkog interakcionizma
vrlo brzo odustao od primjene konvencionalnih znanstvenih tehnika. Eugene
Weinstein i Judith Tanur to iskazuju na sljedeći način: "Činjenica da je sadržaj svijesti
kvalitativan ne znači da njene vanjske ekspresije ne mogu biti kodirane, klasificirane
pa čak ni izbrojene" (1976.:105). Znanost i subjektivizam nisu međusobno isključivi.
Drugo, Manford Kuhn (1964.), William Kolb (1944.), Bertrand Meltzer, James
Petras i Larry Reynolds (1975.), kao i mnogi drugi, kritiziraju nejasnoću osnovnih
Meadovih koncepata kao što su, na primjer, svijest, osoba, ja i mene. U
najopćenitijem smislu, Kuhn (1964.) govori o nejasnoćama i kontradikcijama u
Meadovoj teoriji. Osim kritike Meadove teorije, svi oni dovode u pitanje mnoge od
osnovnih simboličko-interakcionističkih koncepata radi njihovog konfuznog i
nepreciznog značenja pa, prema tome, i nemogućnosti da se koriste kao čvrsta
osnovica teorije i istraživanja. Budući da su takvi koncepti neprecizni, teško ih je, ako
ne i nemoguće, operacionalizirati; zbog toga se ne mogu izvesti pretpostavke
podobne za testiranje (Stryker, 1980.).
Treća kritika simboličkog interakcionizma sadržana je u tvrdnji da ignorira šire
socijalne strukture. Nešto manje prediktivna je četvrta kritika, koja smatra da
simbolički interakcionizam nije dovoljno mikro usmjeren, da ignorira značenje
nesvjesnog i emocija (Meitzer, Petras i Reynolds, 1975.; Stryker, 1980.). Slično tome,
simbolički je interakcionizam bio kritiziran i zbog ignoriranja takvih psihologijskih
činilaca kakvi su, na primjer, potrebe, motivi, intencije i aspiracije. U težnji da
poreknu postojanje različitih snaga koje potiču aktera na djelovanje, simbolički
interakcionisti se umjesto toga koncentriraju na značenja, simbole, akcije i interakcije.
Oni ignoriraju psihologijske činioce koji mogu pokretati aktera na djelovanje, što
podsjeća i na njihovo negiranje širih socijalnih ograničenja aktera. U oba navedena
slučaja, simbolički interakcionisti su optuženi da prave od svakodnevnog života
"fetiš" (Meitzer, Petras i Reynolds, 1975.:85). To, s druge strane, dovodi do
pretjeranog naglašavanja značenja trenutnih situacija, odnosno postojanja
"opsesivnog interesa" za prolazno, epizodno ili nestalno" (Meitzer, Petras i Reynolds,
1975.:85).
Osnovna kritika simboličkog interakcionizma inzistira da ovaj pristup ignorira
šire socijalne strukture. To se izražava na više načina. Na primjer, Weinstein i Tanur
(1976.: 106) zastupaju stajalište da simbolički interakcionisti ignoriraju međusobnu
povezanost ishoda pojedinih situacija: " Udruženi ishodi stvaraju povezanost između
epizoda procesa interakcije i one trebaju zanimati sociologiju kao takvu ... Koncept
socijalne strukture je nužan da bi se uspješno izašlo na kraj s nevjerojatnom
gustoćom i kompleksnošću odnosa kojima su epizode simboličkih interakcija
međusobno povezane". Sheldon Stryker zastupa stajalište da mikroori- jentacija
simboličkog interakcionizma služi "da minimizira ili čak negira činjenicu socijalne
strukture i utjecaj makroorganizacijskih osobina društva na ponašanje ljudi" (1980.:
146). Meitzer, Petras i Reynolds smatraju da je slabost simboličkog interakcionizma
na strukturalnoj razini jedan od dva osnovna problema:
"Od svih osnovnih problema simboličko-interakcionističke paradigme, dva su najznačajnija: (1)
ograničeno razmatranje ljudskih emocija i (2) nebriga za socijalnu strukturu. U biti, prvo od
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 29

navedenih ograničenja implicira da simbolička interakcija nije dovoljno psihologijska, dok drugo
implicira da simbolička interakcija nije dovoljno sociologijska"
(Meitzer, Petras i Reynolds, 1975.: 120).

PREMA ADEKVATNIJEM SIMBOLIČKOM

INTERAKCIONIZMU
Da bi postao adekvatniji tip sociologijske teorije, simbolički interakcionizam se mora
orijentirati na proučavanje manjih, ali i širih socijalnih fenomena. Orijentacija na
globalnije strukture čini se važnijim zadatkom. Zaključit ćemo ovo poglavlje s
raspravom o radu Sheldona Strykera (1980.) i njegovom naporu da razvije
makroskopskije orijentirani simbolički interakcionizam. (Za raspravu koja se su-
protstavlja spomenutom tipu razvoja, vidi Rock, 1979.). Složit ćemo se s Davidom R.
Mainesom (1977.) koji zastupa stajalište da simbolički interakcionizam nije u
potpunosti ignorirao šire socijalne strukture, iako im nije posvetio toliko pažnje
koliko su to učinili strukturalni funkcionalizam i konfliktna teorija. Međutim, Maines
je također u pravu kada kaže da "ne postoji ništa bitno u ovoj orijentaciji što bi
sprečavalo provođenje analize socijalnih organizacija i socijalne strukture"
(1977.:235), a to je upravo ono što ilustrira Strykerov rad.
Stryker utvrđuje integrativni cilj simboličkog interakcionizma ovako: "Zadovo-
ljavajući teorijski okvir mora premostiti socijalnu strukturu i ličnost, mora biti u
stanju udaljiti se od nivoa ličnosti, uputiti se k nivou širih struktura i zatim se
ponovno opet vratiti ... Mora postojati konceptualni okvir koji će olakšati kreta nje
kroz nivoe organizacija i osoba" (1980.:53). Nedavno je Perinbanayagam artikulirao
sličan cilj za simbolički interakcionizam: "postojanje strukture i značenja, osobe i
drugih, dijalektike postojanja i širenja, što nas vodi prema dijalektičkom
interakcionizmu" (1985.:XV). Stryker je svoju orijentaciju ugradio u Meadovski
simbolički interakcionizam, no težio je proširiti ga na socijetalnu razinu, prvenstveno
kroz upotrebu teorije uloga:
"Ova verzija započinje s Meađom, no ide i dalje uvodeći teorijske koncepte i principe teorije
uloga da bi adekvatno raspravila s recipročnim utjecajem socijalne ličnosti i socijalnih struktura.
Centar u ovom recipročnom utjecaju jest interakcija. U tom kontekstu socijalnog procesa, odnosno
u neprekidnim obrascima interakcija koje povezuju individualne aktere, socijalna struktura
djeluje kao ograničavajući element koncepta osobe, njene definicije situacije, biheviorainih
mogućnosti i repertoara ponašanja osoba, usmjeravajući interakciju koja je u tijeku"
(Stryker, 1980. :52).

Stryker razvija svoju orijentaciju u osam osnovnih principa:

1. Ljudska akcija ovisi o poznatom i uređenom svijetu u kojem imena i klasifikacija
imaju značenje za aktere. Kroz međusobnu interakciju ljudi uče klasificirati
svijet te kako se prema njemu trebaju ponašati.
2. Među najvažnijim stvarima koje ljudi nauče jesu simboli koji se upotrebljavaju
da bi označili socijalne položaje pojedinaca. Ovdje je značajno naglasiti da
Stryker razmišlja o položajima u strukturalnim pojmovima: "položaji su rela-
tivno stabilne morfologijske komponente socijalne strukture" (Stryker, 1980.:54).
Stryker također ulogama daje centralno značenje shvaćajući ih kao zajednička
bihevioralna očekivanja povezana sa socijalnim položajima.
 30 GLAVNE TEORIJE

3. Stryker također prihvaća značenje širih socijalnih struktura iako je sklon, kao i
drugi simbolički interakcionisti, da ih zamisli kao organizirane obrasce
ponašanja. Osim toga, njegova rasprava tretira socijalnu struktura samo kao
"okvir" u kojem ljudi djeluju. U okviru tih struktura ljudi imenuju jedni druge,
odnosno prepoznaju jedan drugogoga kao onoga koji zauzima neki položaj.
Ponašajući se na taj način, ljudi izazivaju recipročna očekivanja, odnosno
predodžbu o tome što svatko od njih treba očekivati od drugoga.
4. Nadalje, funkcionirajući u tom kontekstu, ljudi ne samo da imenuju jedni druge,
nego i sami sebe; oni primjenjuju statusna određenja sami za sebe.
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 31

Takva sarriodredenja postaju dijelovi ličnosti, internalizirana očekivanja, od-

nosno njihova vlastita ponašanja.
5. Kada interaktiraju, ljudi definiraju situaciju imenujući druge učesnike, sami sebe,
kao i posebne aspekte situacije. Te definicije zatim koriste akteri da bi
organizirali svoje ponašanje.
6. Socijalno ponašanje nije determinirano socijalnim značenjem, iako je njime
ograničeno. Stryker je strogi pristalica ideje stvaranja uloge. Ljudi ne mogu
jednostavno zauzimati uloge; oni zauzimaju aktivnu, kreativnu orijentaciju
spram svojih uloga.
7. Socijalne strukture također služe ograničavanju stupnja do kojeg su uloge
"proizvedene", a ne tek jednostavno "zauzete". Neke strukture dozvoljavaju više
kreativnosti, a neke manje.
8. Mogućnosti stvaranja uloga čine mogućim različite socijalne promjene. Promjene
se mogu dogoditi u socijalnim definicijama - u imenima, simbolima i
klasifikacijama, kao i u mogućnostima interakcije. Kumulativni učinak nave-
denih promjena može dovesti do značajnije izmjene u širim socijalnim struk-
turama.
Iako Stryker ovdje nudi korisan početak za stvaranje mnogo adekvatnijeg
simboličkog interakcionizma, njegov prijedlog ipak ima mnoga ograničenja. Naj-
važniji nedostatak sastoji se u tome da on vrlo malo govori samo o širim socijalnim
strukturama. Stryker u svom radu uvida potrebu integracije tih širih struktura,
međutim priznaje da "potpuno razrađen razvoj ideje o tome kako to inkorporira nje
treba izvršiti stoji izvan dometa ovoga rada" (Stryker, 1980.:69). Stryker uviđa samo
ograničenu buduću ulogu strukturalnih varijabli širih socijalnih elemenata u okviru
simboličkog interakcionizma. Na koncu, on se nada da će inkorporiranje takvih
socijalnih činilaca kakvi su, na primjer, klasa, status i moć kao varijabli koje će
ograničavati interakciju, biti moguće, no nije uvjeren da će simbolički interak-
cionizam raščlanjivati međuodnose navedenih strukturalnih varijabli (Stryker, 1980.).
Očigledno, ovi se problemi moraju ostaviti drugim teorijama i raspravi koja će se
mnogo više usmjeriti prema širim socijalnim fenomenima.
Sličan pokušaj povezivanja sa širim strukturama može se naći u radu Roberta
Perinbanayagama, posebno u njegovoj ideji o programima, odnosno o "planovima
koji se moraju razvijati u vremenu kao i o akcijama koje se moraju započeti da bi se
izvršile u nekom kasnijem trenutku" (1985.: 104). Programi nisu mentalne fantazije,
nego su "esencijalno socijalni i sistematski uključuju druge učesnike, kao i
investiranje vremena, resursa (novac i si.) i institucionalnih struktura kao što su
obitelj, škole, banke i birokracije" (Perinbanayagam, 1985.: 104). Programi imaju
temporalnu dimenziju i mogu imati formu bližih programa koji se odnose na
neposrednu budućnost ("Sutra ću ići u školu"), intemiedijalnih programa koji
raspravljaju o nečijim životnim planovima ("Bit ću sociolog") i konačnih programa koji
se odnose na nešto što će se desiti kasnije ("Poslije smrti, otići ću u raj"). Značajnije je
za našu sadašnju raspravu razmatranje o socijalnim strukturama programa, posebno
o broju aktera koji su uključeni u njih. Program može uključivati samo jednog
učesnika, no najčešće će uključiti više osoba i rangirat će ih počev od dijađe (muž i
žena), pa do naroda, odnosno cijelog ljudskog roda. T rogrami nisu povezani sa širim
društvom u odnosu na broj ljudi koji je u njega uključen, nego je socijalna struktura
društva ona koja utječe na pristupačnost određenih programa različitim grupama. U
tom smislu, na primjer, rasa, etnički status i socijalna klasa omogućavaju nekim
grupama pristup određenim programima, a zatvaraju ih nekim drugim grupama.
 32 GLAVNE TEORIJE

SAŽETAK
Simbolički interakcionizam, isto kao i strukturalni funkcionalizam, mnogo je godina
dominantna struja u američkoj sociološkoj teoriji. Odnedavna, međutim, njegov se
značaj smanjuje. Ipak, on još uvijek ima i historijski i suvremeni značaj.
Ovo smo poglavlje započeli kratkom raspravom o korijenima simboličkog
interakcionizma, o filozofskom pragmatizmu (John Dewey) i psihologijskom bihe-
viorizmu (John B. Watson). Iz zajedničkog utjecaja pragmatizma, biheviorizma, i
drugih činilaca kakav je, na primjer, Simmelova sociologija, simbolički interakcio-
nizam se razvio u 1920-im godinama na Sveučilištu u Chicagu.
Simbolički interakcionizam koji se razvio na takvim temeljima u oštrom je
kontrastu prema sociologijskom redukcionizmu, biheviorizmu i makroorijentira-
nim sociologijskim teorijama poput, na primjer, strukturalnog funkcionalizma.
Njegova distinktivna orijentacija usmjerena je prema duhovnim mogućnostima ljudi
i nihovim međuodnosima spram akcije i interakcije. Sve se to konceptualizi- ralo u
pojmu procesa; tu nije bilo volje da se autor potiče bilo unutarnjim psihologijskim
stanjima, bilo širim strukturalnim silama.
Najznačajniji rad u okviru simboličkog interakcionizma je Meadova knjiga Mind,
Self and Society.U osnovi, Mead je težio proširiti principe psihologijskog
biheviorizma prema jednom od osnovnih interesa pragmatizma - na duhovne
procese. Meadov osnovni interes bio je proučavanje odnosa između mentalnih
procesa, akcije i interakcije. Analizirajući ove odnose on definira mnoge od temeljnih
interesa simboličkog interakcionizma: pokrete, simbole, jezik, značenja, osobu, ja i
mene, kao i socijalizaciju. Iako nam Mead mnogo govori o svijesti i osobi, njegov je
rad relativno siromašan u analizi društva, širih društvenih struktura ili institucija
općenito.
Trenutni status teorije simboličkog interakcionizma može se sumirati navođenjem
njegovih osnovnih principa:
1. Ljudska bića, za razliku od nižih životinja, raspolažu sposobnošću razmišljanja.
2. Sposobnost razmišljanja oblikovana je procesom socijalne interakcije.
3. U socijalnoj interakciji ljudi uče o značenjima i simbolima koji im omogućavaju
da koriste specifičnu ljudsku sposobnost razmišljanja.
4. " Značenja i simboli omogućavaju ljudima sprovodenje specifičnih ljudskih
akcija i interakcija.
5. Ljudi posjeduju sposobnost da modificiraju i promijene značenja i simbole koje
koriste u akcijama i interakcijama na temelju svojih interpretacija situacija.
6. Ljudi mogu provoditi ove modifikacije i promjene zbog sposobnosti da među-
sobno interaktiraju, što im omogućava ispitivanje raznih tokova akcija, raz-
matranje relativnih prednosti i manjkavosti, te odabiranje najpovoljnije akcije.
7. Prepletanje obrazaca akcije i interakcije stvara grupe i društva.
U okviru ovih općih principa trudili smo se razjasniti prirodu rada nekoliko
značajnih mislilaca u tradiciji simboličkog interakcionizma, uključujući Charlesa
Hortona Cooleya, Herberta Blumera, Morrisa Rosenberga i najznačajnijeg, Ervin- ga
Goffmana. Detaljno smo obratili pažnju na Goffmanovu dramaturšku analizu osobe
kao i na njegov rad o "distanci uloge" i stigmi. Međutim, također smo uočili da
Goffmanov noviji rad prelazi aspekte njegovog ranijeg rada i upućuje se prema
strukturalnoj analizi.
Iako se ovaj puta nismo interesirali posebno za metodologiju perse, nekoliko
metodologijskih principa simboličkog interakcionizma raspravili smo stoga što su
 SIMBOLIČKI
INTERAKCIONIZAM 3 3

nam oni pomogli u postizanju boljeg razumijevanja njegove teorijske orijentacije.

Ovdje je posebno značajna rasprava između Blumera^ koji predstavlja "mekši",
intuicijski tip čikaške orijentacije prema simboličkom interakcionizmu, i Manfor- da
Kuhna koji predstavlja više "tvrdoznanstveni" pristup karakterističan za školu sa
Sveučilištu Iowa. Iako se ova rasprava nastavlja, čikaški pristup ostao je u okviru
simboličkog interakcionizma dominantan.
Zaključili smo ovo poglavlje raspravom o različitim kritikama simboličkog
interakcionizma, posebno njegovih slabosti na nivou proučavanja širih fenomena. U
tom smislu raspravili smo Strykerove nedavne napore da usmjeri razvoj simboličkog
interakcionizma prema strukturalnoj razini.
1
Ovo se manifestiralo na plenarnom sastanku Društva za simboličku interakciju održanog 1979. -a
kojem se raspravljalo o vrstama simboličke interakcije. Dva govornika bili su George Psathas fenomenolog)
i Don Zimmerman (etnometodolog).
7
Izvođač i publika su jedan tip tima, no Goffman također govori o grupi izvođača kao jednom timu i
publici kao drugom. Interesantno je da Goffman također tvrdi da tim može biti i samo jedna osoba. Njegova
je logika, slijedeći klasični simbolički interakcionizam, bila da jedna osoba može biti sama sebi vlastita
publika - osoba može zamisliti postojanje publike.
8
Iako simbolički interakcionisti prihvaćaju taj Blumerov stav, Wood i Wardell (1983.) smatraju da
Mead nije imao "astrukturalnu predrasudu". Vidi također i kod Joas (1981.).