1

dr Stephen Etches

PREGLED CRKVENE POVIJESTI

2016

Prijevod: Vladimir Perkovi

Lektura: Danijela Vidakovi
dr Stephen Etches
2
 3

UVOD
Kranstvo se u prvom stoljeu razvijalo na Zapadu unutar grko-
rimske kulture, civilizacja koja je, u kristijaniziranom obliku, propala
nakon arapskih prodora. Padom Sirije, Egipta, te ostataka Sjeverne
Afrike i panjolske pod islam, raspao se klasini svijet i njegova kul-
tura. Iako Rim i Carigrad u novonastalim uvjetima nisu doivjeli
dramatine promjene, Antiohija, Aleksandrija i Kartaga potpuno su
i nepovratno izgubile dotadanji znaaj. Na Istoku arapski prodori
su presjekli misijske dobitke nestorijanske crkve.
U osmom stoljeu kranstvo se irilo prvenstveno prema sjeveru
jer su na jugu Arapi prijeili put. Turski su muslimani, dodue, potom
zaposjeli Malu Aziju, dok se Iberijski poluotok vratio u ruke krana.
Time je tek potvrena injenica da se rast Crkve nepobitno vezao uz
uzlet Europe kao kulturne jedinke. Sredite dogaanja postupno se
premjestilo sa Sredozemlja na sjever, te su velegradi poput Pariza i
Kijeva, zamijenivi tako Antiohiju i Aleksandriju, prerasli u nova in-
telektualna sredita vjerskog ivota.
Srednji je vijek, pak, obiljeila Francuska na ijem su ozemlju do-
stignuti vrhunci tadanje civilizacije. Tek pojavom talijanske re-
nesanse i njemake reformacije, u 16. stoljeu, francuska se premo
susrela s prvim velikim izazovom na koji je odgovorila najveim
teologom koji je ikada proizaao iz njezinog okrilja Jeanom Cal-
vinom. ovjek koji je u sebi nosio Lutherov ar, i hladnokrvnu Ma-
chiavellijevu logiku, potaknuo je zaetak nove civilizacije i tree ere
kranstva na Zapadu. No, kako ga je francuski narod odbacivao,
Calvin je vlastitu teologiju irio meu narodima nizozemskog i en-
gleskog govornog podruja, ija se drutva i pogled na svijet i danas
temelje na zamislima iznesenima u Calvinovom teokratskom gradu-
dravi enevi.
U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi oblik kranstva.
Teologija ruske Crkve bila je mistina, a njezin izriaj proimao je
duhovne doivljaje staraca i njihov hipnotian utjecaj na ivote
tamonjih ljudi. Rusku tradiciju obiljeila su apokaliptina vienja i
utopistika sanjarenja koja su se racionalnijoj vjeri na Zapadu inila
udnima. No, Petra Velikog privlaio je sekularizirani oblik Zapadnog
racionaliz-ma koji e vrhunac doivjeti 1917. g. tijekom Listopadske
revolucije. Tek sedamdeset godina kasnije padom komunizma, kao
 4

velikog protivnika vjere, kranstvo je dobilo novi zamah u zemljama

koje je taj sustav podinio. No, i danas se ono suoava s izazovima:
materijalizmom na Zapadu i islamom na Istoku. S druge je strane
veliki broj idova, u zadnjih nekoliko godina, postalo vjernicima.
Padom komunizma, u Rusiji, mnogi se od njih sele u Izrael otok
Zapadnih vrijednosti u rastuem moru militantnog islama. Na Za-
padu, pak, jaanjem New agea ponovno se raa stari krivovjerni
gnosticizam, te se ini da se Crkva nala tamo odakle je krenula.
Prouavanjem povijesti Crkve moemo itekako spoznati vlastiti
poloaj te, u pravom svjetlu povijesnog i filozofskog vidokruga, izbjei
pogreke koje je u prolosti inila Crkva. Tono ralanivi nove po-
krete unutar kranstva lake moemo raspoznati krivovjerja koja
se pojavljuju u novom ruhu. U okviru povijesti Crkve Bog se pojavljuje
kao pastir koji vodi svoj narod i ne d se nadmudriti. im vjernicima
ponestane revnosti, potie obnovu i novi val probuenja. U vremenu
kada Crkva oekuje skori Kristov povratak, ba kao i u Starom za-
vjetu, Bog ne doputa da nestane svjetla te ono danas svijetli jae no
ikada prije.
 5

RANA CRKVA
Rana Crkva djeluje od prvog, do poetka osmog stoljea (kada za-
poinje srednji vijek). U osmom stoljeu rimsko drutveno ureenje do-
ivljava potpuni slom, a kranska Crkva iskorauje na Zapad. Isto raz-
doblje moemo podijeliti na zadnju etapu Rimskog Carstva (oko 476. g)
i mrano doba koje je trajalo od 5. do 10. stoljea (kad je Europa ovisila
o milosti lutajuih barbara).
Osnovne odrednice ranog razdoblja su: 1) idovstvo, 2) Rimsko
Carstvo, te 3) grka filozofija.

IDOVSKA POZADINA
Trebamo imati na umu, da su prvi krani bili idovi i da su Poslanice
bile upuene prvenstveno obraenim idovima ili ljudima koji su dobro
poznavali idovski nain razmiljanja. Stoga klju razumijevanja struk-
tura i obreda (ak i polemika) rane Crkve lei estoput u razumijevanju
idovske pozadine.
Prema Enciklopediji Judaica, u Palestini je u Isusovo vrijeme prebivalo
oko 2,5 milijuna idova, dok ih je oko 5,5 milijuna ivjelo u ostalim
dijelovima Rimskog Carstva inei deset posto njegovog stanovnitva.
U Galileji su, u odnosu na pogane, idovi bili manjina. U Babilonu je
postojala velika idovska kolonija, a u Rimu se nalazilo dvanaest sina-
goga. Vie je idova ivjelo u Siriji nego u Palestini, a u Aleksandriji su
bili brojniji nego u Jeruzalemu (oko 60 000). U Efezu je od 200 000 sta-
novnika, 10 000 bilo idova. Domovinu i dijasporu (iseljenitvo) su u
velikoj mjeri povezivali trgovci koji su zaraeni novac slali za odravanje
Hrama (tzv. hramski porez).

idovska knjievnost: U sreditu idovskog vjerovanja bilo je Sveto

Pismo tj. Stari zavjet koji je postojao u razliitim inaicama. No, 90. g., na
koncilu u Jamniji, jedino je masoretski tekst proglaen prihvatljivim dok
su ostale inaice bile zabranjene. idovi iz zapadne dijaspore koristili su
grki prijevod s hebrejskog (tzv. Septuagintu), dok se na Istoku koristio
aramejski Targum omiljena inaica krana idovskoga podrijetla.
Suoeni s kranima i njihovim dokazima o Isusu kao Mesiji, idovi
su prihvatili nove grke prijevode kojima su istisnuli Septuagintu (npr.
Simahovo, Teodizijevo i Akvilino izdanje). Pored toga, iz sinagokog
 6

leksionara izostavili su 53. poglavlje Izaije. Ortodoksni idovi priznavali

su iskljuivo palestinski kanon Pisma i sljedei redoslijed knjiga: Zakon,
Proroci i Spisi. Septuaginta je, pak, koristila kranima prihvatljiv vre-
menski redoslijed, kao i redoslijed prema vrsti pojedine knjige. O mo-
guem postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi prihvatio apokrif-
ne knjige, nema dokaza.
Talmud (uenje), koji je bio druga knjiga po vanosti poslije Starog
zavjeta, sastoji se od Mine (usmeni zakon) i Gmare (dovretak). Minu
je zapisao Rabi Juda ha-Nasi (135-220). Od palestinskog Talmuda iz 450.
g. znatno je vei babilonski Talmud iz 500. g. Izmeu 200. 500. g.,
idovi su Mini dodali tzv. Gmaru kao komentar i tumaenje Mine.

idovska dijaspora ivjela je po cijelom bivom Grkom carstvu, ak
i u Indiji. Dva glavna sredita dijaspore bila su u Babilonu i u Egiptu.
Dok je zajednicom u Izraelu upravljao glavni rabin (nasi), u Babilonu je
istu dunost obavljao eksilarh iz Davidove loze. Ovakve zajednice isticale
su se vjerom, kao i privrenou Jeruzalemu. Sinagoga je, kao kulturno
i obrazovno sredite te mjesto bogosluja, bila sredite ivota iselje-
nitva. Bogosluje se uglavnom sastojalo od molitve, itanja iz Tore i
izlaganja. Ovaj uzor bogosluja kao i uzor upravljenja sinagoga, utjecali
su na kranstvo. Slino kranima, idovi u iseljenitvu bili su poznati
po istom i mirnom obiteljskom ivotu. U zajednici su se bavili karita-
tivnim radom, posjeivali bolesne, brinuli se za obitelji umrlih, iskazivali
gostoprimstvo strancima i davali priloge za siromane. Neidovi ih esto
nisu shvaali (uostalom tako je bilo i s prvim kranima), i to iz sljedeih
razloga:
1) idovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslujima.
2) Nisu jeli svinjetinu, kao ni meso rtvovano idolima.
3) Obrezivali su djecu, to je bilo odbojno poganima.
Poboni neznaboci, tzv. bogobojazni, okupljali su se u sinagogama
u dijaspori. Oni meu njima, koji su eljeli postati lanovima sinagoge,
morali su biti obrezani ili uobiajenije krteni. U dijaspori idovi nisu
zahtijevali obrezivanje obraenika, no takvom su se obiaju protivile
palestinske vlasti. Ova polemika se kasnije prelila na ranu Crkvu.

idovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su idovska
sredita u Palestini. Kao rimski protektorat idovi su isprva imali polo-
aj povlatenog naroda. Okolnosti su se izmijenile 4. g., nakon Arhe-
lajeve okrutnosti, kada je Sirija dobila prokuratora odnosno zastupnika
guvernera u Antiohiji. idovi su bili osloboeni od tovanja rimskih
bogova i od vojne slube. Budui da su krani na poetku bili smatrani
 7

idovskom sektom, i oni su imali iste povlastnice. Ipak i oni, kao i idovi,
su morali plaati rimske poreze, koji su iznosili 30-40% prihoda, kao i
glavarinu. Unutar idovske zajednice u Palestini postojalo je nekoliko
vanih skupina.
Pismoznanci (soferim) su bili uvari, prepisivai i tumai Zakona (Tore).
Bili su podijeljeni u bratstva (haverim). Imali su usmenu tradiciju (Tra-
dicija starjeina) koja je zapisana u 3. stoljeu, a zove se Mishna (dosl.
ponavljanje; komentari Zakona) koja je s vremenom dodana u Talmud
(uenje). Pisari su znali biti neprijateljski nastrojeni prema sveenicima i
saducejima.
Saduceji (cadukim potomci sveenika Sadoka) su se birali iz visoko
sveenikih obitelji i koji su bili sasvim zadovoljni primati plau od bilo
koga tko je bio na vlasti. Smatralo ih se suradnicima neprijatelja i stoga
ih je veina naroda prezirala dok su bili odani farizejima. Saduceji nisu
preivjeli dogaaje 70. g. pos. Kr. kada se dogodilo unitenje hrama, a
s njime i unitenje itavog sveenikog sustava. Pobunjenici su pogubili
saduceje koje su smatrali suradnicima Rimljana.
Teoloki gledano, oni su bili konzervativci (utoliko to su prihvaali
samo Toru) i drali su arminijansku teologiju.
Herod je postavlja velike sveenike iz dijaspore (iz Babilona i Egipta)
kako bi ih mogao lake kontrolirati.
Farizeji (hebr. peruim, aram. perisajja separacionisti) su, smatralo
se, bili vjerni Zakonu i svojoj zemlji. Oni su potomci Hasidima iz ha-
monejskog razdoblja koji su se razili s Ivanom Hirkanom kada je pre-
uzeo dvojaku ulogu, kralja i velikog sveenika.
Pokuavali su prilagoditi judaizam suvremenom svijetu oni su bili
proizvod izgnanstva kada nije bilo hrama niti teokracije. Teoloki gleda-
no, bili su progresivni vjernici. Vjerovali su u predestinaciju, uskrsnue,
anele i duhove. Pismo im je bilo autoritet, ali i usmena predaja takoer
za koju su tvrdili da potjee od samoga Mojsija. U ovome su vrlo nali-
kovali Katolickoj crkvi danas koja smatra kako su Pismo i tradicija od
jednake vanosti. Katolicka crkva nauava, kao to su to inili i farizeji,
spasenje po vjeri i djelima, pa ipak upravo po ovome pitanju su se Isus i
kasnije Pavao skobili s farizejima. idovi karaiti odbacivali su usmenu
predaju i Pismo su smatrali jedinim autoritetom.
Imalo je sukob izmeu farizeja i saduceja glede Pisma. Farizeji su
Pismu dodali svoje tradicije, dok su saduceji iz Pisma odstranili sve
nadnaravno. Isus je farizeje optuio da obespravljuju Pismo (Marko 7,13;
Mt 15,6), a ukorio je saduceje da Pismo ne poznaju niti priznaju (Marko
12,18-27).
 8

Osim ove dvije glavne skupine, postojale su i dvije glavne sekte:

Zeloti (aram. qananajja revni) su bili, ini se, ekstremno krilo farizeja.
Kako bi uspostavili idovsku neovisnost i poslunost Zakonu bili su
spremni i na nasilje. Neki, poput Barabe, su bili vjerski teroristi. ak je
i meu Isusovim uenicima bio jedan zelot (imun). Bili su spremni
ubiti svakoga tko je suraivao s Rimljanima. Kasnije, tijekom idovskih
ratova drugi idovi su postali taocima njihove politike nasilja.
Eseni (iz aram. Hasja poboni, sveti) datiraju iz vremena Makabejaca.
Veina su bili redovnici koji su ivjeli izvan svojeg glavnog samostana u
Kumranu gdje su pouavali ljude. Iako su bili strogi idovi ipak su u
svojim uenjima imali i elemente strane judaizmu (naroito zoroastriski
dualizam). Svoj poetak duguju razdoblju Makabejaca kada je sveen-
stvo suraivalo sa Antiohom Epifanom i njegovim programom heleni-
zacije koji bio poput kulturne revolucije! Meutim, kada je makabejska
dinastija (Hamonejci) poela spajati slube velikog sveenika i kralja,
odluili su se povui u samostane skupa sa svojim voom kojeg su zva-
li Uitelj pravednosti.
Kumranska zajednica je bila jedna od mnogih, poput esenskih, zajed-
nica koje su obitavale u pustinji. Svi oni su bili pod dojmom apokalipse,
ali neki su bili pacifisti, a neki nisu. Mogue da je Ivan Krstitelj proveo
neko vrijeme u jednoj od ovih esenskih zajednica. Takoer je vrlo vjero-
jatno da je neka od ovih zajednica imala zajedniku kuu u Jeruzalemu.
Kako je Isus bio u dobrim odnosima s njima, vrlo je mogue da je upravo
u toj njihovoj kui Isus blagovao posljednju pashalnu veeru sa svojim
uenicima. Mukarac koji je nosio vodu oigledno je bio lan te zajednice
jer ene (koje su inae radile taj posao) nisu smjele biti lanovi.
Voa kumranske zajednice je sebe nazivao Uiteljem pravednosti.
Njegov smrtni neprijatelj je bio jeruzalemski veliki sveenik kojega je
smatrao otpadnikom pa ak i antikristom. Smatrali su se hiperfarize-
jima i vjerovali su kako e upravo oni biti instrumenti suda kada Bog
bude sudio tim otpadnicima nakon kojih e, naravno, oni preuzeti vlast.
Smatrali su kako e zadobiti boansku naklonost i okajati grijehe svoje
grjene brae prouavajui i izvravajui Zakon. Uitelj pravednosti je
navodno imao boanske moi u izlaganju Pisma koje je uglavnom
primjenjivao na ljude i okolnosti onoga vremena. Drali su kako su oni
novo, proieno sveenstvo koje e preuzeti vlast kada nastupi novo
doba.
Prema njima, kraj vremena e biti okarakteriziran pojavom triju
kljunih figura: Proroka (poput Mojsija), davidijanskog Mesije i velikog
svee-nika iz Aronove linije. U novom dobu sveenik e postati glava
 9

drave (kao u Ezekijelu) i bit e vaniji i od davidijanskog Mesije. Mesija

je trebao biti vojskovoa koji e povesti Izraelsku vojsku u pobjedu nad
sinovima tame (meu kojima su Rimljani bili glavni). Na kraju sadanjeg
vremena Prorok e ljudima govoriti volju Boju kao to je to Mojsije i-
nio na poetku.
Isus i idovstvo: Isusova jedinstvena osobnost i uenje bile su bliske
pobonim idovima iz skupine hakamim (tj. mudracima). Cilj im je bilo
promicanje svetosti u svim drutvenim krugovima. Mudraci su vlastite
zamisli irili po kolama i sinagogama. Neki farizeji (primjerice Hillel)
bili su njihovi sljedbenici te su kao takvi simpatizirali Isusa.
Farizeji su bili podijeljeni u dvije kole: amaiovu (strou) i Hillelovu
(liberalnu). amai je stavljao naglasak na pojedinosti sadrane u Tori, a
njegova je poruka glasila: izgubljeni ste ako ste neposluni i najmanjoj
odredbi Zakona. Hillel (iji je sljedbenik bio Gamaliel) vjerovao je pak
kako je bit Tore istovjetna duhu Zakona: bitno je drati se duha Zakona.
Vjerovao je kako je vano omoguiti i idovima i obraenicima da budu
posluni Zakonu (time je bio blii Isusu od amaia). Isus je zapravo doveo
Hillelovo uenje do loginog zakljuka, tzv. idovskog univerzalizma,
utemeljivi novu religiju kranstvo.
Etinom idovstvu Isus je dao jasnu perspektivu smrti, suda i za-
grobnog ivota. S vlastitom teologijom upoznao je pobone idove,
obine ljude iz puka (hebr. am ha-arec), Samarijance, neiste, te ak i ne-
idove. Narod je pouavao javno, a povjerljivo uenje ostavljao je za
vlastite sljedbenike. Njegovo uenje bilo je usredotoeno na vlastitu
sudbinu kao Sluge patnika i Mesiju.

idovi odbacuju kranstvo: idovsko drutvo i veliki broj krana
nisu se mogli meusobno sloiti iz sljedeih razloga:
1) idovi su odbacivali zamisao o razapetom Mesiji. Kraljevstvo (mi-
lenij) nije dolo.
2) Budui da kranstvo nije bilo nacionalni oslobodilaki pokret,
teko je moglo privui ekstremiste poput zelota koji su eljeli idovsku
pobunu protiv Rima.
3) U odnosu na idovske voe, koji su zauzimali kompromisan stav
prema rimskim vlastima, kranski pokret bio je odve revolucionaran.
Konzervativci su se osjeali ugroenima jer bi pobunom izgubili nadzor
nad narodom.
4) idovima se nije sviao stav krana prema poganima.
5) Ortodoksni idovi, kao oportunisti koji su postojanu vjeru otaca
(objavljenu Mojsiju) prilagodili poganskim predrasudama, nisu htjeli pri-
hvatiti krane koji su sebe zvali nasljednicima izabranog naroda. Od-
 10

bacivali su kransko alegorino tumaenje Staroga zavjeta.

U Jeruzalemu su odnosi izmeu idova i konzervativnih krana
(poput Jakova) bili skladni do 62. g.. No, tada je Jakov ubijen jer je od-
bio javno zanijekati da je Isus Boji Sin. Nakon poetka idovskog ustanka
odnosi su se i nadalje pogoravali.
Prije izbijanja prvog idovskog rata protiv Rimljana (66), stav se idov-
skog naroda zaotravao prema evanelju. Osim toga, Rimljani nisu vie
promatrali kranstvo kao idovsku sektu. To je za ishod imalo zbjeg
mnogih idovskih krana, koji nisu eljeli biti povezani sa idovskim
nacionalizmom, u Pellu i Malu Aziju.
idovski prevrat doivio je vrhunac 70. g. Dolo je do unitenja Je-
ruzalema zajedno s Hramom, ime se ispunilo Isusovo upozorenje i pro-
roanstvo. Godine 135. isti grad je jo jedanput razoren, a njegovi puani
rasprili se po svijetu.
Prvi rat trajao je od 66. do 73. g. Meutim, unato sumornom opisu
Josipa Flavija, materijalna infrastruktura idovstva u Judeji i Galileji nije
pretrpjela trajnu tetu. Okolnosti su, dodue, bile drugaije u Jeruzale-
mu, i okolici, te u nekoliko drugih gradskih sredita otpora. idovi su
na obali Sredozemnog mora obnovili Jamniju gdje se potom okupio sin-
hedrin (knesset ha-gadol) = idovski parlament).
Prije izbijanja drugog idovskog rata (32-35) dolazi do niza idovskih
pobuna u gradovima dijaspore. U Sjevernoj Africi pobunjenici su eljeli
uspostaviti nezavisnu idovsku dravu. U Mesopotamiju idovi su se
pobunili zajedno s Partima. Mnogi idovi i drugi su bili masakrirani.
Drugi idovski ustanak protiv Rimljana buknuo je pod vodstvom
imuna Ben-Kosibe (na aramejskom: Simon Bar-Kohba) (132). Iako su
pobunjenici zajedniki djelovali ishod je bio poguban. U borbi je uni-
teno pedeset tvrava i gotovo tisua sela. U amfiteatru u Cezareji po-
gubljeno je deset voa pobune dok su luke na Sredozemlju bile pre-
pune izbjeglica koji su bjeali od pogibelji. Na velikim drabama u Mamri
i Gazi prodavani su idovski zarobljenici. Kako ih je bilo mnogo, cijena
robova osjetno je pala u Carstvu. U Judeji je preostalim idovima bilo
zabranjeno okupljati se na molitvu. Nisu smjeli obrezivati muku djecu
ni postavljati rabine. Odlazak u Jeruzalem bio im je zabranjen pod
prijetnjom smru. Hadrijan je 135. g. odluio obnoviti Jeruzalem kao
coloniu aeliu capitolinu. Budui da se odredba strogo provodila, kranska
zajednica u Jeruzalemu bila je prisiljena zamijeniti idovskog biskupa
biskupom neidovskog podrijetla. Ostatak idovskog puka preselio se
u Uu, selce u Galileji, a Izrael kao narod prestao je postojati.
 11

Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kohbe bilo je gotovo

potpuno prekidanje veza izmeu idovstva i kranstva. Iako je Bar-
Kohba osobno naredio drakonske kazne za krane koji ne prokunu i ne
odreknu se Isusa, nekoliko se manjih skupina hebrejskih krana ipak
uspjelo privremeno odrati. Najvea preostala zajednica nalazila se u
Cezareji (kao i u ostalim obalnim gradovima) gdje je veliki uenjak Origen
kasnije osnovao kolu i veliku knjinicu. Njegovi nasljednici bili su Pam-
filije i Euzebije. idovsko kranstvo je cvjetalo i u Arabiji (s druge strane
Jordana) gdje je u Bostri, u treem stoljeu, odran crkveni koncil.
Konzervativni idovski krani nastavili su svetkovati subotu, kao i
ostale idovske blagdane. Obrezivali su svoju djecu, to je krane ne-
idovskog podrijetla zabrinjavalo. Redovnici koji su preivjeli rimsko
unitenje samostana u Kumranu pridruili su se kranskoj crkvi, to je
rezultiralo raskolom: jedno krilo je ostalo pravovjerno (no zadrali su
neke idovske prakse), dok je drugo krilo postalo otvoreno krivovjerno.
Pripadniki ovog heretikog krila ostali krani su nazvali ebionitima
(izraz potjee od Pavlovog izraza jeruzalemski kranski siromasi).
Od drugog stoljea ebioniti nisu vjerovali u Kristovo boanstvo, kao ni
u njegovo djeviansko roenje. Prema njima Isusu je Bog nadjenuo me-
sijansku titulu prorok poput Mojsija (Pnz 8,14-22) pri krtenju, te e se
vratiti kao Sin ovjeji da kraljuje nad cijelim svije-tom.
U etvrtom stoljeu, i kasnije, u Siriji su postojale male idovske crkve.
Imale su svoje Evanelje (tzv. Evanelje Hebrejima koje je Jeronim
preveo na latinski), koji je sauvalo poneto izmijenjenu predaju, od one
kanonskoga grkog Evanelja, veliajui Gospodnja brata Jakova kao
Mesijinog zamjenika. One su odbacivalie pisma apostola Pavla: u njihovim
oima bio je izdajica idovske vjere i krivovjerac. Zapravo, korijeni staro-
sirijske crkve su idovski: nasljednici izvornih idovskih kranskih obi-
telji jo uvijek ive u dananjoj Siriji. Znaajno je da se neki mesijanski
kranski voe u dananjem Izraelu smatraju nasljednicima ebionita te
su u dvojbi glede Isusovog boanstva. Jeruzalemski idovski krani
nisu prisustvovali Nicejskom koncilu (325). Budui da su zadrali auto-
nomiju, bili su izopeni i uskoro ih se smatralo krivovjercima. Od 4.
stoljea postupno su izgubili identitet.
Na temelju arheolokih dokaza moe se zakljuiti kako su kranski
idovi jo 68. g., dakle prije dolaska Rimljana, pobjegli iz Jeruzalema.
Izbjegli su na drugu strani Jordana u Pellu, te u planine Gileada i Baana.
Lutali su oekujui povratak Mesije Isusa. Nakon pada Jeruzalema 73.
odnosno 74. g. Rimljani su dozvolili da se kranski idovi (a ne drugi
idovi) vratili u razrueni grad. Kako su bili uvjereni da je Isusov
 12

povratak odgoen, sagradili su kransku sinagogu koja se i danas moe

razaznati jer okruuje Davidov pseudogrob kojeg su podigli kriari.
Ista graevina vie nije bila usmjerena prema (unitenom) Hramu ve
prema mjestu uskrsnua (kasnije Crkva Groba Isusova).

POGANSKA POZADINA
Rimsko Carstvo, na ijem su podruju djelovali prvi krani, naslije-
dilo je od Grka oblike upravljanja; uljudbu i jezik.
Kako se Carstvo irilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja, zaposjed-
nutim se podrujima upravljalo razliito. Egiptom, koji je pripadao caru,
upravljao je prefekt kao potkralj. No, bilo je i protektorata i drevnih
kraljevstva koja su zadrala tradicionalne ustanove, kao i senatorskih
(na primjer Azija) ili carskih provincija. Na njihovom su se ozemlju i
dalje nalazili rimski vojnici, a bile su pod upravom guvernera neposred-
no odgovornih caru (Sirija). Podruja posebnih obiljeja (npr. Judeju)
vodili su prokuratori.
Iako nisu uivala znatnu neovisnost (unato postojanju pokrajinskih
vijea), mir koji je vladao u takvim podrujima pogodovao je razvoju
trgovine i rastu blagostanja (pogotovo u gradovima Male Azije). Gradovi
su donekle bili neovisni budui su bili pod upravom skuptine (ekklesia)
iji su lanovi bili graani, te koncila (boul) kojeg su inili istaknuti
pojedinci. Udruenja (cehovi) takoer su imala vanu ulogu u mjesnom
ivotu.
Ljudi su mogli biti graani rodnog grada, ali isto tako i rimski gra-
ani. Isto se pravo moglo naslijediti (kao u Pavlovom sluaju), odnosno
kupiti ili dobiti kao nagradu od cara. Rimski graani bili su poteeni
nedostojnih i poniavajuih tjelesnih kazni, te su se mogli uloiti priziv
caru.
Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije skupine:

a) RELIGIA LICITA (tj. dravni kult) ukljuivala je tovanje rimskih

bogova, a ponekad i cara. U potonjem sluaju najee se radilo o caru
koji je ve preminuo, premda su Kaligula, Neron i Domicijan jo za vrije-
me vlastita ivota prisvojili boanske asti. Od stanovnika Carstva
oekivalo se sudjelovanje u tovanju kao iskaz podanike vjernosti. ido-
vi su, meutim, bili osloboeni ove obveze budui da je njihova religija
bila priznata kao religia licita. I krani su do 64. g. (ili malo prije) bili u
istom poloaju jer ih se dralo idovskom sektom.
 13

U gradovima su sveenici obavljali dunost sudaca odgovornih za

provedbu carskog bogotovlja. Rimljani, koji su vjerovali kako su bogovi
zasluni za vojni uspjeh i gospodarski napredak, pripisivali su vojne ne-
uspjehe ili nepogode, poput: gladi, nevjeri i nepotivanju bogova. Ostale
religije potpadale su pod:

b) SUPERSTITIONES (praznovjerja). U ista su bili ukljueni kult

predaka, istonjaki kultovi i filozofija, kao i (u gradovima) tovanja
mjesnih boanstava pri kojima su se obavljali obredni inovi poput
iskazivanja asti i prinoenja rtava (tj. udobrovoljavanja demonskih sila).
tovanje predaka ukljuivalo je obiteljsku ast, tovanje oko obiteljskog
oltara posveenog obiteljskom bogu i odravanje i ureivanje grobova
predaka.
Za razliku od idovstva i kran-stva, pred tovatelje nisu postavljani
nikakvi moralni zahtjevi. U hramovima su se prinosile rtve, zazivala i
iskala naklonost boanstava. rtve, najee hrana, bile su dar bogu.
Dio je rtve bivao spaljivan, dok su ostatak sveenici i vjernici koristili
za ishranu, odnosno za prodaju na trnici (v. 1. Kor 8). Boanstvo se
zamiljalo kao nevidljivi domain gozbi koje su se u hramovima esto
odravale. Neki kultovi bavili su se tzv. kultnom prostitucijom to
objanjava zbog ega je Korinanima trebalo vremena kako bi isti obiaj
ocijenili nemoralnim. Kako su takve religije bile sastavni dio strukture
tadanjeg drutva, prihvaanje kranstva znailo je uiniti potpuni
zaokret u vlastitom ivotu.
Postojali su i istonjaki kultovi koji su vjerniku nudili, nakon cere-
monije uvoenja (gr. musterion), preporod i vjeni ivot. Slavljenje
bogova bilo je popraeno glazbom, plesom, glazbalima, javnim povorka-
ma, proslavama, obrednim prinoenjem rtava, te (pogotovo u Izidinom
kultu) seksualnim orgijama.
Meu istonjakim mistinim kultovima najznaajniji je bio kult Iz-
ide, egipatske boice majke i njezinog sina Horusa. Isti je kult nalikovao
kultu Bogorodice s djetetom. S druge je strane kult perzijskog boga
svjetla Mitre, predstavljao isposniku religiju usmjerenu uglavnom na
mukarce, i to prije svega rimske vojnike. Sastavni dio kulta bili su po-
sveeni objedi, ne posve razliiti od kranske euharistije; duama se
nudio put preko sedam planetarnih duhova koji su nakon smrti zakrili
uspon mlijenom putu. Mitraizam se koristio simbolom staroga doba
Bikom nakon kojeg slijedi razdoblja Ovna. Mitra je davao spasenje onima
koji su uvedeni u tajnu kulta. Na takvim se astrolokim pretpostavkama
danas temelji filozofija New agea (konstelacija proljetnog ekvinocija
 14

odreuje narav doba u kojem ivimo, a zvijezde su bogovi koji utjeu na

dogaaje na Zemlji, te mogu zaprijeiti put do spasenja i nirvane).
Poznat je bio i anatolski kult Atisa i Kibele iji su sveenici ivjeli
isposniki u prosjaenju. Njihov javni obred trajao je od 15. do 27. oujka.
Nakon posta i tzv. dana krvi (22. oujka) oplakivan je Atis. alost se 25.
oujka pretvarala u radost kada je Atisovo uskrsnue svetkovala Hila-
rija. Vrlo je vjerojatno kako su kranski Veliki tjedan i Uskrs postavljeni
kako bi zamijenili takve blagdane u kalendaru!
Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator perzijske dua-
listike religije mazdaizma (zervanizma) prema kojoj je svijet poprite
bitke izmeu naela zla (Ahriman ili Angra-Mainul) i naela dobra (Or-
muzd ili Aura-Mazda). Pobjedu, na kraju, odnosi Dobro nakon ega
slijedi konani sud kada mrtvi uskrsavaju, a zli se odvode na muenje.
Sveta knjiga mazdaizma bila je Avesta, a kultom su upravljali mudraci
(magi). Kako se vjerovalo u oienje vatrom, najvaniji dio slube sla-
vljenja odravao se oko vatrenog oltara.
Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i manihejstva, no iznenada
je nestao tijekom muslimanskih prodora. Zaratustrina reforma sastojala
se u odbacivanju bogova popularne religije i uspostavljanju slavljenja
jednog boga, duha dobra Aura Mazde.

FILOZOFSKA POZADINA

Rimljani, koji su bili vojnici i administratori, preuzeli su od Grka, koji

su bili mislioca, filozofiju.

Rani grki filozofi:

TALES IZ MILETA (oko 600. g. pr. Kr.): prvi je filozof u klasinom
smislu. Vjerovao je kako je sve nastalo iz vode.
Talesov uenik ANAKSIMANDER je kao izvor svega vidio apeiron,
tj. beskonano i kakvoom neodreeno, iz ega izdvajanjem suprotnosti
toplog i hladnog nastaju opipljive stvari.
HERAKLIT, koji je u Efezu ivio stoljee kasnije, vjerovao je kako je
vatra osnovni element svemira. Iz nje sve proizlazi, te se u nju sve napo-
sljetku vraa. Proces promjene je, stoga, neka vrsta dijalektike. Iz vatre
nastaje zrak, iz zraka voda, a iz vode zemlja. Postupak, zatim, mijenja
smjer te ponovno zavrava u vatri. Svijetom, koji se stalno mijenja, vlada
um tj. razum kojeg Heraklit naziva logosom. Aristotel, a kasnije i Hegel,
njegove su zamisli ugradili u vlastite filozofije (usp. teorija velikog pras-
ka).
 15

PARMENID (roen 515. g. pr. Kr.), iz june Italije, vjerovao je kako

uope ne postoji mijena, ve samo bitak. Sve promjene koje promatramo
su prividne (usp. teorija stalnog stanja).
Kasnije su filozofi pokuali trajnost dovesti u vezu s promjenom.
SOKRAT (oko 470 -399 pr. Kr.); Atenjanin koji se vie zanimao za
ljudske vrijednosti (tj. ljudsko ponaanje) nego za narav svijeta. Drao
je kako iskljuivo moemo spoznati ovjeka. Istinska spoznaja je znati
to bismo trebali biti, i to je zapravo svrha ivota, a to moemo postii
jedino pravim obrazovanjem; ovjek moe sebe uiniti moralno dobrim.

PLATONIZAM je idealistika filozofija Sokratovog uenika Platona

(428- 348 pr. Kr.). Poput Parmenida Platon je vjerovao kako stvarni svijet
nije vidljivi, ve nevidljivi svijet zamisli odnosno duhovnih stvarnosti
koje postoje izvan ovjekovog uma. Najvanija zamisao je ideja dob-
roga. Takva zamisao daje bezoblinoj tvari oblik i znaenje. Naime, u
svijetu, koji nas okruuje, doivljavamo upravo jedinstvo savrenih ideja
s materijom bez reda. Dakle; materija je izvor svega zla, te su iskljuivo
vrijedne ideje, koje odraava materija. Sve to je dobro proizlazi iz ideja;
sve to je loe potjee iz materije. Svijet ideja i svijet materije usko su
povezani i jednako vjeni. ovjek je jedinstvo duha i materije, a smrt je
sretno osloboenje due od ropstva tijela (materije).

Platonov uenik, i uitelj Aleksandra Velikog, ARISTOTEL (384-324.

pr. Kr) odbacuje gotovo sva uenja svoga prethodnika. Sve do sredine
srednjega vijeka (1080-1100) nije imao velikog utjecaja meu kranima.
Pred svretak ivota osnovao je filozofsku kolu nazvanu Licej. Odba-
civi Platonov koncept o vjenom svijetu ideja ustvrdio je kako postoji
samo jedan svijet koji nema ni poetka ni kraja, a njegovo objanjenje
nalazi se unutar njega samog. Isti se razvio (kako bi opet zapoeo isti
ciklus) uslijed neosobnog naela koje ne postoji izvan sustava u kojeg je
ugraeno. Njegova filozofija ARISTOTELIZAM je empirijska (iskustve-
na) i materijalistika.

STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. g. pr. Kr. nauavao Zenon

iz Kitiona (oko 335. do oko 264. g. pr. Kr.). Poput Sokrata vie se za-
nimao za ljudsko ponaanje nego za narav svemira. Vjerovao je kako
postoji iskljuivo materija. Budui da su um i tijelo materijalni, ne postoji
isti duh jer je i Bog materijalan. Svemir je Boje tijelo, a on je njegova
dua. Iz navedenog se d zakljuiti kako se radi o obliku panteizma.
ovjek je u odnosu na Boga poput kapi vode u odnosu na ocean. Bog,
 16

kao dua svijeta, upravlja voen ljubavlju prema ovjeku kojemu eli
dobro. Kako je ovjek povezan s Bogom, mora ii putem kojim ga vodi
boanski razum (logos). Stoga se istinska osoba preputa Bojoj volji
bez obzira na bol koja proizlazi iz takve odluke. Zakljuak: stoicizam
pokazuje to je ispravno, no ne daje ovjeku snagu kako bi ivio ispravnim
ivotom. Pavao se u nekim propovijedima poganima oito obraa onima
koji su bili naklonjeni ovakvim zamislima.
EPIKUREJSTVO je atenska filozofska kola nazvana po osnivau
Epikuru (342 -270 pr. Kr.). On je naime isticao ugodu kao najpoeljniju
kakvou, iako pod istom nije podrazumijevao tjelesne uitke. Pravu se
sreu moe postii iskljuivo nadzorom nad samim sobom, kao i ivo-
tom u tiini i miru. Takav ivot se dostie uklanjanjem glavnog izvora
tjeskobe bilo kakve vjerske usredotoenosti na ivot nakon smrti. ivota
nakon smrti nema jer se bogovi ne optereuju ljudskim problemima.
Treba samo potpuno i pozitivno ivjeti.

FILON (20 pr. Kr. 40), idov iz Aleksandrije koji je Stari zavjet po-
kuao povezati s grkom filozofijom. Nauavao je kako je sve to je isti-
nito u grkoj filozofiji ve ranije izreeno idovskim Pismom. Dakle,
Bog se objavio i grkom umu. Najvei Filonov problem bio je kako po-
vezati biblijsko i grko poimanje stvaranja. Grka je filozofija naime tvrdila
kako Bog nema nikakve veze sa zlom materijom. Kako bi razrijeio pro-
blem, Filon je poput Grka postavio logos kao posrednika izmeu Boga
i svijeta. Stoga je isti najvia sila kojom je Bog okruen. Preko nje je Bog
sve stvorio. Ipak, logos je manji od Boga. Ovakve zamisli ostavile su
traga na kranskim misliocima u Aleksandriji.
Skoro svi grki filozofi su vjerovali u vrhovnog Boga, Stvoritelja.
Ovo gledite je dovela u pitanje samo manjina materijalistinih filozofa
kao npr. Anaksimander i Epikur. I platonisti i stoici (poput Cicerona
koji je suprotstavio pjesnika Lukrecije koji drao da ne moemo se osloniti
na svoje osjeaje, zbog toga moramo ostati agnostici) vjerovali u jednoga
Boga. Stoici ak su promovirali argument od dizajna.

SREDNJO- I NOVOPLATONIZAM Srednji platonizam djeluje u 1.

i 2. stoljeu, dok se novoplatonizam razvija u 3. i 6. stoljeu. Oba pravca
nastojala su sintetizirati glavne zamisli grke filozofije uzimajui kao
temelj vjersko tumaenje Platonove filozofije.
 17

Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Boju transcendentnost. Bog

je aktivan dok stvara putem vlastitih posrednika: logosa, planetarnih
sila i globalne due. Platonovi oblici razvili su se u misli boanskoga
uma, a zlo se jo vie povezalo s materijom. Ista je filozofija nastojala
uskladiti platonizam i Aristotelove zamisli. Sve na ovome svijetu nije,
odnosno ne postoji, ve se nalazi u postupku postanja. Vjena i nepro-
mjenjiva je iskljuivo Boja rije.
Novoplatonizam: Glavna obiljeja filozofije bila su idealizam, mis-
ticizam i isposnitvo. Njezin utemeljitelj PLOTIN (205-270) tvrdio je kako
cjelokupna stvarnost proizlazi iz vrhovnoga i boanskoga naela tzv.
Jednog. O Jednom ne postoji nikakav pojam, niti se o njemu ita moe
izrei rijeima jer je iznad svih odreenja. Prema vlastitom djelovanju
moe se oznaiti kao beskonano Jedno, dobra i najvia sila. Emana-
cijom, tj. isijavanjem ili proistjeem, iz Jednog nastaje Um; naelo koje
u svojoj jedinstvenosti sadri zamisao viestrukosti. Ista viestrukost
ukljuuje platonovske ideje svega zamislivog. Njome se otkriva dvojstvo
materije i duha, predmeta i svijesti. Novom emanacijom Um raa Duu
koja ukljuuje ideje kao oblike (uzore) stvarajui svijet osjetilnih stvari.
Jedno, Um i Dua, tri su hipostaze (grk. hupo-staseis) ili tri boanska
naela novoplatonista. Za novoplatonista materija je nebitak, prazan pro-
stor (usp. iluzije tj. maja kod hinduizma). Materija je, nadalje, mrak i zlo.
Osjetilni svijet mjeavina je bitka i nebitka; priroda je stvarna u tolikoj
mjeri da je produhovljena tj. pomijeana s duhom. Prema novoplatoni-
stima sve to je proizalo iz Boga tei vraanju Bogu, i ponovnom upija-
nju u Njega kao utjelovljenju najvieg dobra. Isti cilj ovjek ne moe
postii spoznajom ili razumom, ve iskljuivo u ekstazi i neposrednim
jedinstvom s boanstvom, budui da je Jedno iznad Uma i zamisli.
Putem izoliranja od stvari svijeta i putem mistike iluminacije (vrsta
transcendentne meditacije), um moe svladati zapreke due kako bi
iskusio sve ono to je izvieno. Stoga se novoplatonizam moe oznaiti
kao izvor kasnijeg (prije svega kranskog) misticizma.
Srednjoplatonizam je utjecao na rane kranske mislioce kao to su
Justin Muenik i Klement Aleksandrijski, dok je novoplatonizam utjecao
na kranske mislioce od Origena nadalje: Kapadocijske Oce, Ambrozija
i Augustina. Zahvaljujui Dioniziju novoplatonizam postaje imbenikom
koji na Zapadu i na Istoku vjerojatno najvie utjee na oblikovanje kran-
ske mistine teologije (dakle i redovnike misli). Zahvaljujui Augustinu
novoplatonizam utjee na gotovo cjelokupnu srednjovjekovnu tradiciju
na Zapadu.
 18

Zakljuak: navedenim filozofijama zajedniko je sljedee:

1) Ovaj svijet sastoji se od dva podsvijeta: savrenog, vjenog svijeta
zamisli, te prolaznog svijeta koji je blijeda preslika ili odraz prethodnog.
Prvi svijet je, za razliku od drugog, nepromjenljiv. ovjekovo tijelo pri-
pada svijetu promjena, a dua, koja ima razum, iskra je boanskog iz
svijeta postojanja.
2) Bog nije osoba, ve zamisao ili naelo. Oito ne radi se o pomirenju
dvaju personaliziranih bia.
3) Nema jasne razlike izmeu Boga i drugih duhovnih bia.
4) Materije je zlo: samo nematerijalni svijet je ist. Stoga put spasenja
je izbjegavanje materije. Spasenje nije pomirenje izmeu dvaju osobe.
5) Sve te filozofije su imale zatvoreni sustav i cikliko vienje po-
vijesti.
Novoplatonizam je dodao sljedee toke:
a) Stvaranje duhova emanacijom (proistjeem), gdje prvi entitet stvara
(raa) drugi. O tomu govore Origen i njegovi prijatelji kada spominju
raanje. Manjevrijedno boanstvo, a ne vrhovni Bog, stvorilo je vidljivi
svijet od prapostojee materije.
b) Budui da ovjek ima iskru boanskog u sebi, i sm je dio boan-
skoga. Stoga je put spasenja u bijegu od materije kako bi bili ponovno
upijeni, primljeni u boanstvo (mistini nain spasenja).
c) Budui da vrhovni Bog ne moe biti u doticaju s ovim svijetom,
potreban mu je posrednik Rije ili Razum (Logos). Rije je odvojena i,
kao proizvod emanacije, podreena Bogu. Emanacija je izlazak manje
savrenog bia iz vieg i savrenijeg naela, a da se pritom vie naelo
ne mijenja. Nainjena je prema izvorniku, no nije iste naravi, kao to ni
votani otisak nije od materijala od kojeg je peatni prsten.

SREDITA KRANSTVA
U to vrijeme poela su se razvijati sredita kranstva od kojih je sva-
ko imalo posebna obiljeja ili ak vrstu kranstva.

STAROSIRIJSKA CRKVA, kojoj je sredite bilo u Antiohiji, kasnije

se proirila na istok. Starosirijska crkva nala se na udaru kritike Istone
crkve koja joj je predbacivala zagaenost gnosticizmom, a na njezinu
krajnju strogost gledala je podozrivo i s gnuanjem. U njoj su bile dvije
stranke: mlaa i ortodoksnija koju je predvodio Palut iz Edese, a koja je
potekla iz Antiohije, te starija (vjerojatno domaa stranka) koju je pred-
 19

vodio Tacijan (Adai). Kako god bilo, ini se da je Jakovljev duh nepo-
pustljivosti nastavio ivjeti u Starosirijskoj crkvi. Primjerice, u Didaheu
itamo sljedee: Ne postite u iste dane kao i licemjeri. Oni poste pone-
djeljkom i etvrtkom, a vi postite srijedom i petkom. I vae se molitve
moraju razlikovati od njihovih. Molite kao to je Gospod zapovjedio u
Evanelju: Oe na, koji jesi na nebesima... itd. Ovu molitvu izgovarajte
tri puta na dan.
Kada su zbog podrke Nestoriju proglaeni krivovjercima (u petom
stoljeu), morali su se povui izvan dohvata bizantskih progonitelja.
Njihova glavna sredita uenja postala su Edesa, a kasnije na istoku
Nisibis. Misionari su otili na jug do Indije, a do 6. stoljea proirili su se
do Kine. Pojava islama odijelila ih je od ostalih krana, za koje su nastavili
ivjeti u legendi o kranskom kraljusveeniku s Dalekog istoka, Presteru
Ivanu, koji e jednog dana unititi islamske horde. Dananja Starosirijska
crkva je u Kini, prije udara Dingis Kana i Temerlenka, u 12. i 14. stoljeu,
ostavila spomenike. Jedna grana te crkve preivjela je kao crkva Mar
Tome u junoj Indiji (koristi starosirijsku liturgiju). Druge rasprene za-
jednice zadrale su se na obroncima oko Mosula u Sjevernom Iraku,
pod stalnim turskim napadima i progonstvima, sve dok ih se nedavno
nije ponovno otkrilo.

SJEVERNO-AFRIKA CRKVA: Sjeverna Afrika gotovo je jedino

podruje na kojem je latinski jezik ostao netaknut i upravo se iz ovog
podruja vratio u Rim kojim je, u meuvremenu, vladao grki jezik.
Osim toga Sjeverna Afrika je bila znaajna pokrajina Rimskoga Carstva
koja je osiguravala velik dio hrane za opskrbu Carstva.
Prva kranska djela na latinskom potjeu upravo iz Sjeverne Afrike.
Iako je sjeverno-afrika crkva imala velike teologe (kao to su Tertulijan,
Ciprijan, Tikonije i Augustin), puk nije bio odve teoloki obrazovan.
Biblija nikada nije prevedena na narodni govorni jezik Numidije i Tunisa,
kao to je to bio sluaj u Egiptu. Sjeverno-afriko kranstvo (posebno
njegov Donatov dio) bilo je naroito snano meu govor-nicima punskog
jezika. Meutim, nedostajala im je Biblija na vlastitom jeziku. Upravo iz
tog razloga, kao i kasnijih navala Vandala, tamonja Crkva je nestala
prilikom upada muslimana u 7. stoljeu. Postojanje ovih dviju skupina u
velikoj je mjeri povezano s Donatovim razdorom.

EGIPATSKA CRKVA: U ovoj crkvi je postojala slina podjela sta-

novnitva. Izmeu elite, koja je govorila grki te seljakih niih slojeva
 20

koji su govorili koptskim jezikom, uvijek je postojao jaz koji je i doveo

do podjele Crkve. Osobito kada su se u 4. i 5. stoljeu razbuktale rasprave
o doktrini. Aleksandrijski biskupi imali su, u borbi protiv slubene teo-
logije bizantinskih patrijarha, podrku zaostalih, ali zato nepopustljivih
Kopta (tj. potomaka drevnih Egipana). Koptsko je kranstvo, zajedno
s nekim drugim crkvama, podravalo monofizitski pokret.

RIMSKA CRKVA: U ovoj Crkvi veina je lanova, do poetka treeg

stoljea, govorila grkim jezikom. Kako je sve vie ljudi iz visokih sloje-
va drutva pridobivano za vjeru krani, koji su govorili latinski, postali
su veina.
Zahvaljujui sve veem rastu Crkva je 251. g. uzdravala ne samo
biskupa, ve i 64 prezbitera, 7 akona, 7 podakona, 42 ministranta, 52
istjerivaa demona, itae, kljuare i vie od 1 500 udovica i siromanih
ljudi. U vrijeme Decijeva progona 250. g. u Rimu se skrilo mnotvo bis-
kupa; Crkva ih je morala uzdravati.
Ni Rimska crkva nije bila poteena razdora: 217. g. dolo je do ozbi-
ljnije prepirke izmeu Hipolita i Kalista oko osobe koja e preuzeti slu-
bu rimskog biskupa. Kalist, koji je postao biskupom, optuio je Hipolita
kao diteista (pristalicu shvaanja da je Sin Kristovo tijelo, a njegov duh
Otac u Njemu). Kalistu je, pak, prigovoren nedovoljno vrst stav o grije-
sima nakon krtenja: Kalist je, naime, drao kako i najvei grijesi mogu
biti oproteni nakon pokajanja, ukljuujui nemoral, ubojstvo i otpad-
nitvo (apostaziju). Hipolit je raskinuo veze s Kalistom osnovavi vlastitu
zajednicu ime je unio razdor u Rimsku crkvu tijekom cijelog pokoljenja.
Ista svaa nastala je izmeu Kornelija i Novacijana. Kornelije je vjerovao
da biskup moe oprostiti i najtee grijehe na to se Novacijan odvojio i
osnovao zajednicu.
Teoloko ova crkva je bila pod jakom utjecaj rabinskog judaizma.

MISIJSKO IRENJE
Sljedei imbenici utjeu na irenje evanelja meu neidovima:
1) Razmjerno postojane politike okolnosti (Pax romana) (vidi 1 Tim
2,1-2).
2) Zajedniki narodni grki jezik (koine), naslijeen iz doba Aleksan-
dra Makedonskog. Ovaj je poticao idove da se nasele na osvojenom
ozemlju i tako poveao njihov broj u Rimskom Carstvu.
3) Dobra prometna povezanost (ceste, te brojne brodske veze).
 21

4) idovi iz iseljenitva.
5) Septuaginta (grki prijevod Starog zavjeta).
6) Ope nezadovoljstvo filozofijom i religijom.
Prvi krani organizirano su pristupali propovijedanju evanelja. Rast
i razvoj novih crkava, koje su najee vodili akoni, pomno su razraivali
sluajui savjete apostola, proroka i uitelja. Evanelje se propovijedalo
iz mjesne crkve iako je glavna sluba, za koju su oito postojali potrebni
darovi, bila vezana uz crkvu.
Teolozi i apologeti crkve, tj. pisci unutar crkve koji su branili kran-
stvo od nevjernika, nisu samo predavali izvan crkve kako bi ljude pri-
dobili za Krista, ve su organizirali biblijske kole za obuku novih evan-
gelizatora i apologeta. S vremenom su se usredotoili na odreene sku-
pine sluatelja, idove, rimske vlasti i dr., a neki su, pak, napadali krivo-
vjerce. Pavao je naglaavao vanost starozavjetnih proroanstava, kao i
tipoloko ispunjenje Kristova lika. Kasniji apologeti zlorabili su istu
metodu primjenjujui je, neopravdano, na crkvu.
Pismo se prevodilo na strane jezike. Postojala je apokrifna fiktivna
knjievnost, primjerice Djela Pavlova i Teklina, koja je kao spjev kran-
skom nainu ivota, vjerojatno, bila namijenjena tritu lake i roman-
tine knjievnosti.
Susjedi, i poznanici, rado su primali krane u vlastite domove jer su
primjeivali promjenu u njihovim ivotima. Poruci dobre vijesti bili su,
prije svega, otvoreni pripadnici niih slojeva drutva, te robovi. Ukratko;
nekoliko je obiljeja ostavljalo snaan dojam na sluatelje:
a) Kakvoa promijenjenog ivota vjernika, te sklad izmeu ivota i
poruke kakav je nedostajao iriteljima poganskih uenja.
b) Zajednitvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na stale, kastu,
rasu i spol. Krani su se meusobno pomagali, a posebnu pozornost
uivali su najslabiji: siroad, stariji ljudi, zatvorenici, te oni koji su ka-
njavani radi Krista.
c) Radost vjernika irila se na druge ne jenjavajui ni za progona ili
smaknua.
d) Propovijedanje evanelja bilo je esto popraeno ozdravljenjima i
istjerivanjem duhova. Okupljeni su znali kako se zli duhovi pokoravaju
kranima. No, s vremenom uda su igrala sve manju ulogu u irenju
Radosne vijesti. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u Povijesti Crkve.
 22

NAINI IRENJA EVANELJA

U prvih 150 godina povijesti Crkve nije bilo crkvenih graevina. Stoga
su krani propovijedali u sinagogama, koje su im stajale na raspolaganju,
sve dok se idovi nisu zapoeli otro suprotstavljati kranstvu. U sina-
gogama su krani nailazili na sluateljstvo koje je bilo spremno pozorno
posluati izlaganje Radosne vijesti. Njihove propovijedi sadravale su
pet vanih smjernica:
1) Stari zavjet ukazuje na Mesiju.
2) Starozavjetna proroanstva, kao i blagoslovi obeani Davidovim
potomcima, ispunjeni su po Isusu. Isusova smrt i uskrsnue ostvarenje
su proroanstava vezanih uz Mesiju i Slugu patnika.
3) Oprotenje se nudi na temelju Mesijine zastupnike smrti.
4) Sluateljima se mora ukazati na potrebu prihvaanja Isusa Krista
Spasiteljem upozoravajui ih na kobne posljedice odbijanja Kristove po-
nude, kao i na injenicu da se s Bojom milou ne moe igrati.
Propovijedi su odravane na trnicama i trgovima, mjestima razmjene
novih zamisli, a pristup se ubrzo pokazao vrlo uspjenim te su ga prigrlili
ak i idovi. Krani su koristili i dar proricanja dok je evanelje, koje
se propovijedalo u javnim dvoranama, esto bilo popraeno neosporivim
osobnim svjedoanstvima. Susreti su odravani po kuama koje Pavao,
u vlastitim poslanicama, spominje kao glavna mjesta irenja evanelja.
U osobnim svjedoenjima krani su koristili simbole ribe, kria, sidro
i janjeta kako bi pobudili zanimanje za evanelje. Njihovo oglaavanje je
bilo diskretno. Komunicirali su pomou simbola meu sobom: paun je
predstavljao vjenost, slika kita koji povraa Jonu nakon tri dana je
predstavljala uskrsnue, Rota je bila kod za A-paternoster-O. zatim
su imali kai-ro simbol koji je predstavljao prva dva slova rijei Hristos,
zatim tu je bila riba koja je oznaavala ICHTHUS (Iesous Hristos Theou
Huios Soter Isus Krist Sin Boji Spasitelj). U ranoj kranskoj umjetnosti
Isusov lik nije bio prikazivan, no kada je kranstvo postalo legalnim
Isusa se esto slikalo kao Apolona, bez brade ali s aureolom, ba kao i
Apolona, boga sunca. Kasnije, u bizantinskoj umjetnosti, Isusa se prika-
zivalo kao Jupiter/Zeusa, glavnog boga, s bradom i ozbiljnim izrazom
lica. Slino tomu je i lik Djevice Marije s malim Isusom izravna kopija
boginje Izide s malim Horusom (egipstski bog sunca) na krilu. Horov
roen dan bio je 25 prosinca.
Molitva je imala vanu ulogu u oslobaanju ljudi od vlasti Sotone. I
unato injenice da im uenja esto nisu bila tona, barem ne u svakoj
 23

pojedinosti, ljubav i gorljivost prvih krana bile su izuzetne.

Misijsko irenje moemo podijeliti u nekoliko razdoblja:

PRVO RAZDOBLJE obuhvaa irenje Radosne vijesti meu ido-

vima u Palestini i iseljenitvu, ak izvan Rimskog carstva (Djela 2, 5-13).
Djela apostolska spominju sluatelje Petrove prve propovijedi kao prve
obraenike. Isti izvor navodi Samarijance, neidove, i Ivanove uenike
kao skupine koje su primile Duha Svetoga, a slinost izmeu obraenja
navedenih skupina i prvih apostola upuuje na svjesno ponavljanje nekih
od fenomena koji su se zbili za vrijeme Pedesetnice, kao i na trajnu vezu
s prvom crkvom u gradu u kojem se vjera najprije uvrstila Jeruzalemu.
Nakon Stjepanovog muenitva Filip je otiao u samarijanski glavni
grad Neapolis dananji Nablus (u povijesti poznat i kao ekem) kako
bi propovijedao tamonjim puanima. Potom se zaputio u druge grado-
ve i sela tog podruja (Djela 8, 5. 25).
Evanelje se irilo juno i zapadno od Jeruzalema sve do Cezareje i
obale. Vjera se proirila do Damaska, te je prestraeni idovski vladajui
krugovi poslali Savla u potjeru za kranima. U Djelima 9,31 usputno se
spominje propovijedanje evanelja u Galileji gdje su ivjeli neidovi, te
irenje evanelja do Antiohije, treeg grada po veliini u Rimskom Car-
stvu.
Razdoblje od 30. do 70. g. bilo je presudno za idovski narod koji je
imao prigodu obratiti se i priznati Mesiju, te tako potaknuti Isusov po-
vratak i uspostavu Bojeg kraljevstva. Time bi se uspostavilo teokratsko
kraljevstvo pod vodstvom Davidovog potomka koji bi u Izraelu vladao
cijelim svijetom. Prema doslovnom tumaenju starozavjetnih proroan-
stava prvo bi se trebao obratiti Izrael, a potom bi bili blagoslovljeni svi
ostali narodi. Iz ovog su se razloga apostoli trudili propovijedati evan-
elje meu idovima u Palestini i iseljenitvu, a prvi krani oekivali
skori Isusov povratak.

DRUGO RAZDOBLJE obuhvaa irenje evanelja meu neido-

vima. Prva misija za irenje evanelja meu neidovima djelovala je u
Antiohiji. Propovijedanje evanelja meu neidovima poelo je na dan
Pedesetnice. Meu ljudima koji su sluali Petra bilo je pobonih iz
cijeloga Carstva. Djela apostolska spominju Parte (tj. Perzijce), Meane,
Elamite (iz drevne pokrajine Perzijskog Carstva), Mezopotamce, Rim-
ljane, Kreane, Arape, ljude iz Judeje, Ponta na Crnom moru, Male Azije,
Kapadocije, Frigije, Pamfilije (pokrajine u Maloj Aziji), te libijskih podruja
oko rimske kolonije Cirene.
 24

Rana Crkva ubrzo se nala pred novim izazovom; treba li obraene

po-gane prisiliti da se podrede idovskim obiajima, i tako zapravo po-
stanu idovi!? Razmimoilaenja konzervativaca u Jeruzalemu (Jakova) i
univerzalista (Pavla i ostalih idova u iseljenitvu) dovela su do Koncila
u Jeruzalemu 49. g. (vidi Djela 15). Ishod je bio, u izvjesnom smislu,
ustupak univerzalistima. Pavao, koji je podupirao irenje evanelja meu
neidovima uvjerivi ostatak Crkve da ga podupre u tom planu, izloio
je teoloku obranu u Rimljanima 1 11. Njegov naum bio je sauvati
jedinstvo idovskih i neidovskih krana. Stoga je putovao u Malu Aziju,
Grku, Rim, te vjerojatno u panjolsku, koristei pritom Antiohiju kao
ishodite.
Pavao govori o drugima koji su djelovali u Maloj Aziji. Neke predaje
govore o Bartolomejevom putovanju u Armeniju, druge o Markovom
boravku u Egiptu (koji je vjerojatno djelovao iz Rima). Predaja govori o
apostolskom djelovanju Jakova (starijeg) u panjolskoj.
Spominje se i Andrijin posjeta Skitima, kao i boravak u Albaniji. O
Tomi se govorilo da je osnovao crkvu u Indiji, gdje se nalazila idovska
kolonija. U ovim zbrkanim izvjeima nema nieg nevjerojatnog jer je
Isus zapovijedio uenicima da evanelje pronesu do kraja svijeta.
Kranska predaje zapisuje da je Andrija razapet u Patrasu (Ahaja).
Bartolomeju je ivome oderana koa u Armeniji. Judu (Tadeja) su prob-
oli strijelama u Armeniji. Matej je, navodno, zaklan maem u Partiji, a
Filip objeen na stup u Hijerapolu u Frigiji. imun Revnitelj skonao je
raspet u Perziji, a Tomu su zaklali u Indiji. Ako pretpostavimo da su ove
predaje istinite, zakljuujemo kako su mnogi apostoli bili ukljueni u
evangelizaciju podruja istono od granica Rimskog Carstva.
Poetak idovskog rata vjerojatno je nagnao Ivana, kao i Isusovu
majku Mariju, da se presele u Efez, a Filipa u Hijerapolu (u Frigiju).
Euzebije izvjeuje kako je nakon Jakovljevog ubojstva (62. g) i izbijanja
Prvog ustanka (66. g) crkva u Jeruzalemu primila rije od Gospoda (pro-
roanstvo?) o potrebi naputanja vlastitih domova, na to su se mnogi
zaputili na podruje dananje Kraljevine Jordan, Egipat, te u Malu Aziju,
dok su neki ostali u Judeji.
Dvije stvari iz ovog razdoblja su osobito dojmljive:
a) Izuzetna pokretljivost prvih krana.
b) injenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari.
Tertulijan (oko 160. 225) pie u Sjevernoj Africi: Mi smo tu od ju-
er, a napunili smo sva mjesta koja pripadaju vama naselja, otoke,
utvrde, gradove, skuptine, ak i vojnike logore, plemena, gradska
vijea, dvor, senat i trg. Ostavili smo vam samo hramove.
 25

TREE RAZDOBLJE odnosi se na drugi narataj misionara. Kran-

stvo se brzo proirilo na Siriju, Malu Aziju i Grku. Na sjeveroistoku
suoilo se s jezinom preprekom. Kraljevstvo Osroena s glavnim grado-
m Edesom (danas Saliurfa, u jugoistonoj Turskoj) nalazilo se do 216. g.
izvan granica Carstva. Tamonji ljudi govorili su zapadnu inaicu
aramejskog jezika, premda su obrazovani puani govorili i grki. U dru-
gom stoljeu osnovana je kranska zajednica u Edesi, a njezin lan bio
je Bardesan (Bar-Daisan) koji je svjedoio svome bliskom prijatelju kralju
Abgaru IX. Nakon to je isti prihvatio kransku vjeru, pokrajina je postala
prvim kranskim kraljevstvom. Meutim, ta drava nije trajala dugo.
Ve poetkom 2. stoljea kranstvo je stiglo do Adiabene (u gornjem
toku Tigrisa) iji je glavni grad bila Arbela (asirski drevni sveti grad).
Glavni razlog ovome pothvatu bila je prisutnost velikog broja ljudi koji
su se ve obratili na idovstvo. Evanelje se takoer irilo iz Rima i
Egipta u Sjevernu Afriku. Upravo su tamo osnovane prve crkve u kojima
se govorilo latinskim jezikom, te je Pismo po prvi put prevedeno na isti
jezik.
Do 150. g. kranske zajednice su osnovane u Egiptu (zahvaljujui
Marku koji ih je posjeivao iz Rima), panjolskoj, Africi i Indiji. Poznato
je da je u isto vrijeme postojala zajednica u dolini Rhne (u Galiji) koju je
osnovao Krescent (2. Tim 4,10) s biskupijom u Lyonu i crkvom (pod
vodstvom akona) u Vienneu (isto tako u Galiji). ini se da su upravo
Gali prvi donijeli evanelje roacima Keltima. Za Ireneja se, primjerice,
znalo da je propovijedao na keltskom kao i na grkom.
Do 180. g. krana je bilo u svim pokrajinama Rimskog Carstva, kao
i u Mezopotamiji. Prorauni govore da je od sveukupnog stanovnitva,
koje je iznosilo 50 milijuna, bilo deset posto krana. No, crkve su bile
nejednako rasporeene. Vee skupine vjernika mogle su se, stoga, nai
u Siriji, Maloj Aziji, Egiptu, Tunisu, Aliru, Rimu, Antiohiji, Lyonu, Ar-
meniji i Etiopiji.
Armenija je bila drugo kraljevstvo koje je prelo na kranstvo. Tamo
je evanelje propovijedao Grgur Thaumaturg (udotvorac) iz Cezareje
u Kapadociji, a kasnije, zahvaljujui radu Grgura Prosvjetitelja (240.
332), uzvjerovao je kralj Tirdat III. Time je kranstvo bilo prihvaeno
kao dravna religija.
Prema nekoj legendi apostol Andrija bio je misionar u Gruziji koja
je, u petom stoljeu, postala kranska drava. Tamonji kralj Mirijan
obratio se na kranstvo 326. g. zahvaljujui slubi robinje Nino iz Ka-
padocije.
 26

Kranstvo se proirilo do Perzije gdje je zateklo zoroastrizam. Ta-

monji ljudi bili su nepovjerljivi prema novoj vjeri koju su poistovjeivali
s rimskom uljudbom. Kranstvo je ostalo vezano uz manjinsku staro-
sirijsku kulturu za razliku od Zapada gdje se vezalo uz grko-rimsku
kulturu. Unato tome, mnogi su trgovci iz Perzije i Mezopotamije preli
na kranstvo. Meu novim vjernicima bilo je ak i Turaka koji su kran-
stvo odnijeli u sredinju Aziju.
Iako se kranske zemlje, Armenija i Gruzija nisu mogle pohvaliti ni
jednim velikim misijskim pokretom, mnogi su Armenci umrli mueni-
kom smru jer ih se kao krane, kako smo ve spomenuli, povezivalo
s Rimljanima.
Unato tome, do 225. g. dvadeset biskupija protezalo se od Kas-
pijskog jezera do Bahraina. U Italiji se do 250. g. broj biskupija poveao
se na sto. U Panoniji poznata su biskupska sjedite u Sisku, Ptuju,
Vinkovcima, Osijeku i Sirmiju. Prema nepotvrenoj crkvenoj tradiciji
osnovane su biskupije u Solinu, Sirmiju, Sisku i Mursi ak u prvom stoljeju
zahvaljujui djelovanju Tita, a kasnije Dujma, Andronika i drugih.
Kranstvo se, na poticaj egipatske monofizitske crkve koje se pro-
irila prema jug uz rijeku Nil u Nubiju i zatim u junu Etiopiju (dravu
Aksum), gdje se prikljuilo etiopskim trgovinskim kontaktima s Ara-
bijom i konano sa Sirijom. Semitski jezik, Geez, je postao liturgijski
jezik etiopske crkve. Zahvaljujui Sirijskoj crkvi Etiopska crkva je po-
primila odreene idovske karakteristike.
Juni Jemen (Saba ili eba) zaposjeli su Etiopljani od 350. do 375. g.
Tijekom tog razdoblja cijelo podruje bilo je sustavno kristijanizirano.
Kada je 523. g. idovski kralj (Du Nuvas) poeo progoniti krane,
Etiopija je ponovno zaposjela podruje kojeg je drala do 628. g. Tada je
i Muhamed osvojio juni Jemen. Sirijski monofiziti proirili su se juno i
istono u Arabiji gdje ih je kasnije susreo Muhamed, u vrijeme pojave
islama, (622).
U Francuskoj je do 300. g. osnovano nekoliko vanih biskupija: Arles,
Vaison-la-Romaine, Autun, Rouen, Pariz, Bordeaux, Trier i Rheims. Sje-
verozapadna Francuska je bila, zahvaljujui slubi Martina Tourskog
(umro 397), evangelizirana po selima.
Kranstvo je vjerojatno, po prvi puta u 47.g. pr.K, stiglo u Englesku
zahvaljujui rimskim vojnicima iz Druge legije koja je, prije premjetanja
u Britaniju, sluila u Palestini. Neki od lanova rimske crkve ne samo da
su bili graani Rima i pripadnici najvieg drutvenog stalea (npr. bogati
senator Rufus), nego su pripadali i britansko-rimskoj kraljevskoj obitelji
(Klaudija, njezin mu, i njezin brat Lin, su bili djeca engleskog kralja
 27

Karaktak kojeg su rimljani drali talac u Rimu). Predaja takoer govori

o Josipu iz Arimateje koji je u prvom stoljeu osnovao kransko sre-
dite kod Glastonburyja. No, prie o njegovu gralu, legendarnom udo-
tvornom peharu iz kojeg je Krist pio na posljednjoj veeri i u koji je Josip
iz Arimateje navodno skupio Isusovu krv nakon to je isti bio proboden
na kriu, vjerojatno ima veze s predajom o prenoenju Kristova pokrova
iz Jeruzalema u tvravu Britio u Edesi, a ne u Britaniju. Osim toga,
prema gruzijskom zapisu, Josip je skupio Kristovu krv u pokrov a ne u
pehar.
Prva je crkva u Engleskoj vjerojatno osnovana kod Glastonburyja.
Meutim, do 250. g. nije zabiljeeno postojanje crkvenih graevina. Kon-
cilu u Arlesu (314) prisustvovalo je nekoliko engleskih biskupa iz Londo-
na, Yorka, i Colchestera (ili Lincolna). Ovi rimo-britanci vjerojatno su u
obrambenoj strategiji evangelizirali kotsku i Irsku. Oko 370. g. vjerojatno
je (sudei prema Pelagijevom sluaju, koji je bio Irac) da su evangelizirali
irske kolonije u Walesu, a moda i u Cornwallu. Do 400. g. Britanija je
bila pokrtena rimska provincija. Od 407. do 409. provale barbara od-
sjekle su Britaniju od ostatka Europe. Englezi pod vlau Pikta i kota
traili su pomo od Sasa, ali Sasi su napali i Engleze. Provala Sasa ve je
zapoela kada je Patrik krenuo na misijsku slubu u Irsku 432. g. Kao
ishod prodora, krani su ostali na sjeveru i zapadu Britanije izolirani
od Europe. Ovakvo je stanje trajalo sve do dolaska Augustina iz Rima
(597), ne bi li pridobio pogane za kranstvo u jugoistonoj Engleskoj.
Koncem 3. stoljea uslijedili su prvi pokuaji kranskih misionara da
smiljeno pokrste pripadnike poganskih religija, te ih tako uklope u
kranstvo. Crkve su zamijenile hramove, muenici negdanje bogove u
pukom bogotovlju, a kranski su blagdani nadomjestili poganske svet-
kovine i blagdane. U Armeniji, nakon obraenja kraljevske obitelji, slije-
dilo je openarodno prihvaanje kranstva. Ovakvi povrni naini kris-
tijanizacije postali su s vremenom esti u Europi, posebice u vrijeme
Karla Velikog. Redovnik Mesrop Matoc (361-441) bio je izumitelj
armenskog pisma, to je bio odluujui korak u jaanju Armenske crkve,
vlasti Kraljevine Armenije te integraciji Armenaca ratrkanih po Kralje-
vini, Bizantskom i Perzijskom Carstvu (Wikipedija).

ETVRTO RAZDOBLJE misijskog irenja odnosi se na obraenje

barbara. U poetku su pojedinci prelazili na kranstvo preko trgovaca,
zarobljenika ili redovnika. Bile su to male, ratrkane skupine koje su
obino bile izloene progonstvima. Daljnjim irenjem kranstva, nakon
 28

dueg ili kraeg razdoblja, cijeli bi narod bio ukljuen u Crkvu (kao to
je to bilo u Konstantinovo vrijeme). Masovne pokrete predvodili su vla-
dari (u Rimu je aristokracija dugo imala, u ovome smislu, vodeu ulogu),
a obraenje se esto izjednaavalo s poslunou. Religiju se uglavnom
shvaalo kao plemensku ili nacionalnu stvar koju pojedinac nema pravo
odbaciti. U protivnom odbacio bi kult vlastite skupine i bio optuen za
izdaju. Krtenje je esto bilo znak podreivanja stranom osvajau.
Redovnici su neto vie vremena posveivali pouavanju kranstva,
no trebalo je protei mnogo godina prije nego se kranstvo ukorijenilo.
Openito postojale su dvije skupine:
1) Obini ljudi (pokrteni pogani) od kojih se oekivalo da izgovaraju
propisane molitve i vjeroispovijedanja te dolaze u crkvu (drugim rije-
ima da se dre obreda ime su, zapravo, zamijenili jedan poganski ob-
red drugim).
2) Ozbiljni krani (plemstvo, redovnici i sveenstvo). Najvie sveen-
stvo imenovali su mjesni vladari, vie kao upravljae nego kao sveenike.
U Francuskoj, u kojoj je rimska kultura propala pod naletom bar-
bara, galsko-romansko stanovnitvo je oekivalo zatitu Crkve. Za ob-
inog vjernika kranstvo je, ini se, predstavljalo uglavnom obavlja-
nje obreda koji su sadravali magiju starih vjerovanja. Osim toga, po-
stojala je mogunost da se izbjegnu muke pakla i zadobiju blagoslovi
neba.
Crkva je esto bila voljna initi ustupke kako bi zadobila saveznitvo
poganskih plemena. Smjernica pape Grgura, koju je ovaj uputio Melitu
prije opatovog odlaska u Britaniju, razotkriva mnogo. Njome se, naime,
savjetuje da se hramovi ne rue: Idoli bi trebali biti uniteni, no hra-
move poprskajte svetom vodom, te u njih stavite oltare i relikvije. Obiaj
prinoenja volova avolima zamijenite kranskom proslavom nalik
blagdanu svetih muenika. Tako se vie ne e rtvovati ivotinje avlu,
ve e ih se ubijati za hranu i slavljenje Boga. Poganski obiaji time ipak
nisu izumrli. U crkvi blizu Bea kokoinjci se jo uvijek mogu nazrijeti
iza oltara. U istima su sve do kraja 19. stoljea drani pilii kako bi se
rtvovali Svetom Vitu u svrhu iscjeljivanja ljudi.
Mnogi zapisi govore o udesima koja su se dogodila tijekom slubi
prvih misionara. Kranstvo se, naime, moralo istaknuti kao snanije od
poganstva (tj. okultizma). Beda asni tako kae: Crkva se hrani ude-
sima kako bi mogla rasti vrstom u vjeri. Kada zasadimo grmlje zalije-
vamo ga dok ne ovrsne, a tek kada se ukorijeni prestanimo ga zalije-
vati. Nakon prelaska na kranstvo, poganstvo je, ipak, ostalo blizu
drutvene povrine, osobito za vrijeme haranja kuge kada su cvjetala
 29

arobnjatva, a ljudi naputali Crkvu. Stoga su mnogi misionari ponovno

odlazili na propovjednike obilaske.
Prvi kojeg se vezalo uz propovijedanje evanelja meu barbarima
bio je Ulfila (311-383). Njega su, kao i neke druge kapadocijske krane,
oteli Goti prilikom pljakakog napada. Kasnije se, meutim, vratio kao
gotski poslanik na Konstantinov dvor. Potom je 341. g. postao biskupom
zaduenim za podruje sjeverno od Dunava. Tamo je (na podruju da-
nanje Rumunjske) zapoeo misiju meu Vizigotima. Preveo je Bibliju na
gotski, iako je bio arijevac. Oko 381. g. u Carigradu je postojala gotska
crkva (lanovi su bili gotski vojnici koji su sluili u rimskoj vojsci) u kojoj
je propovijedao Ivan Zlatousti. On je slao misionare meu Gote na Krimu
i sjeverno od Crnog mora; ovi su prodrli kroz Kavkaz osnovavi crkve
ak i meu Hunima. Goti su postali misionari meu ostalim barbarskim
plemenima. Kako su se ova plemena naseljavala po Rimskom Carstvu,
prihvaala su kranstvo. Arijevstvo su prihvatili Ostrogoti i Vizigoti,
te Vandali u Africi, Suevi u panjolskoj, Burgundi u Galiji (Francuskoj),
Langobardi u Italiji i Heruli. U dananjoj Vojvodini arijevstvo se javilo
vrlo rano. Sredite mu je bio u Sirmiju (dananjoj Sremskoj Mitrovici)
gdje su ilirski biskupi arijevci Valens iz Murse (Osijeka) i Ursacije iz
Singidunuma (Beograda) odrali, izmeu 351. i 359. g., etiri koncila.
Martin Tourski (315-397) bio je vaan misionar u Panoniji i u Dal-
maciji prije dolaska slavenskih plemena. Za njihov su pak prelazak na
kranstvo na podruju dananje Hrvatske zasluni talijanski misionari.
U luci Spalatum (Split) osnovana je latinska biskupija. Ok. 240 g. Denis
ili Dionizije je poslan od pape Fabiana u Francusku kako bi evangelizirao
kelte, ali 250.g. umire muenikom smru.
Tek su u 6. stoljeu ovi arijevski krani prihvatili katoliku vjeru.
Godine 506. Franaki kralj Klodvig prihvatio je kranstvo pod utjeca-
jem supruge Klotilde ime je po prvi put neko barbarsko pleme pri-
hvatilo katoliku vjeru.
Meutim, glavni misijski pokret meu barbarima nakon onoga Ulfile,
su pokrenuli keltski redovnici. Oni su djelovali u skupinama od trinaest
misionara. U sedmom je stoljeu glavno sredite misijske djelatnosti bila
Irska, a u osmom stoljeu Engleska. Kako su Irska i zapadna Engleska
ostale poteene od barbarskih navala, razvile su se u uporita iz kojih
su se evangelizirali barbari u Europi.
Prvi propovjednik u kotskoj, meu junim Piktima, vjerojatno je bio
Ninian (360-432). Pikti su bili prvi stanovnici kotske (bolje reeno Pikt-
ske zemlje), prije nego to su koti naselili iz Irske na ta podruja u 5.
stoljeu. Ninianov uitelj bio je Martin Tourski koji je umro 397. On je
 30

zapoeo slubu ubrzo nakon povlaenja Rimljana iz te pokrajine. Rimljani

su vodstvo prepustili nekolicini uglednih rimsko-britanskih obitelji.
Propovijedanje evanelja u Irskoj uglavnom je povezano s Patrikom
(373-463) koji je tamo doao iz Sjeverne Engleske. Za vrijeme provale
Pikta i kota je zarobljen, te prodan voi plemena u Antrimu. Kasnije je
grad Armagh (u Sjeveroj Irskoj) postao glavnim sreditem njegova rada.
Za veliko misijsko irenje na Zapadu nakon 500. g. zasluni su bili
redovnici Zapadne crkve koji su djelovali pod vodstvom rimskog bis-
kupa. Na tom podruju nije bilo ozbiljnih protivnika Katolike crkve.
Manje oporbene skupine donatista, marcionita, montanista i gnostika, s
vremenom su ieznule. Prednost kranstva sastojala se u zatiti koje je
imalo u Rimskom Carstvu kao religija rimskog cara. S druge strane, na
Istoku se Pravoslavna crkva morala suoiti s islamom dok joj je drava
ograniavala misijske poduhvate. Naime, Crkva i drava bile su poveza-
ne. Na Zapadu barbari nisu imali razraen sustav kojeg bi ponudili
umjesto kranstva, dok su se na Istoku krani morali suoiti sa sloenim
religijama. Bilo kakva mogua veza s Rimom bila im je na tetu. Nisu
imali mjesne dravice koje bi ih podravale, ve su ovisili o vlastitim
sitnim uporitima. Iznimno su nestorijanci imali misijske porive. Meu-
tim, islam i budizam su im i to oduzeli.
Drugi veliki propovjednik u Sjevernoj Engleskoj bio je Kolumb Dene-
galski (oko 521-597) koji je poeo djelovati 538. g. na otoku Ioni, kasnijem
sreditu uenja i propovijedanja evanelja meu sjevernim Piktama. U
Engleskoj kralj Northumbrije zatraio je 633. g. slanje propovjednika te
je, jedan od njih, Aidan uspjeno osnovao samostan nedaleko od
northumbrijske obale, i to na Svetom otoku kojeg je nazvao Lindisfarne.
Lindisfarne je postao odskonom daskom za evangelizaciju anglosasa u
Engleskoj. Cuthbert (u. 687) je evangelizirao sjevernu grofoviju
Cumberland (dosl. Cuthberts land ili Cuthbertova zemlja). Kolumban
(540-615) Bangorski iz Sjevernoj Irskoj propovijedao je evanelje u
istonoj Francuskoj (u zapadnom dijelu djelovao je Martin Tourski), te
je osnovao samostane u Luxeuilu, Annegrayju i Fontaineu. S vremenom
je djelovao i na podruju Bodenskog jezera. Njegov suradnik Gal postao
je apostolom u istonoj vicarskoj, dok su u Sjeverozapadnu Galiju iz
Luxeuila otili Valry, kao i Eustahije i Omer.
Irski redovnici Kilian, Kolman i Totnan su evangelizirali istone Fran-
ke. Fergal je postao Salzburkim nadbiskupom.
Engleski redovnici nastavili su misijsku djelatnost. Wilfrid (u. 709)
propovijedao je u Friziji, no djelovao je i meu Sasima u grofoviji Sus-
 31

sex. Meu Jutima i Anglosasima evanelje propovijeda 597. g. Augustin

Rimski kojeg je poslao papa Grgur I. Augustin je pokuao keltsku crkvu
uklopiti u Rimsku crkvu ime je izazvao sukob koji je razrijeen 664. g.
na crkvenom sinodu u Whitbyju, gdje je bila konfrontacja izmeu
Wilfrida (za Rima) i Kolomana (za keltsku crkvu). Prijeporno je bilo
mogue podreivanje Keltske crkve Katolikoj crkvi. Naalost, odluujui
glas imao je lakovjerni kralj Oswy od Northumberlanda koji se upravo
obratio od poganstva. Kako je bio uvjeren da Petar ima kljueve od raja,
kako je tvrdila Katolika crkva, nikako nije elio ostati izvan istoga.
Biskup Koloman i njegova keltska svita ljutiti su se vratili u Irsku. Na
sinodu u Autunu (670) odlueno je bilo da keltski samostani u Europu
moraju prisvojiti rimsku benediktinsku regulu.
Willibrord (658-739) je bio apostol Nizozemske i Belgije, koji je uz
propovijedanje evanelja u Friziji, osnovao etiri samostana: Utrecht,
Antwerpen, Echternach i Susteren. Bonifacije (680-754), pravog imena
Winfried iz Creditona, postao je apostolom Germana. Nakon to je os-
novao biskupije u Freisingu, Passauu, Regensburgu i Salzburgu podigao
je 744. g. samostan u Fuldi. Osniva je i biskupija u Eichstettu i Wrz-
burgu prije nego to je poeo propovijedati evanelje Sasima u Istonoj
Germaniji. Plemstvo je igralo kljunu ulogu u evangelizaciji seljaka, jer
su bili prvi obraenici te su podupirali misionare.
Ostali misionari: Na Istoku i na Jugu kranstvo je uzmicalo. Vandali
su 406. g. napali panjolsku, a 429. g. provalili su u Sjevernu Afriku.
Muhamed je umro 632. g., a etiri godine kasnije Arapi su zauzeli
Palestinu (642. g. osvojili su Sjevernu Afriku i Egipat). panjolsku su
pokorili 709., no njihov je prodor zaustavio na sjeverozapadu Karlo
Martel 732. g. u borbi kod Poitiersa. Njegov sin Pipin Mali osnovao je
karolinku dinastiju.
U 7. stoljeu nestorijanski misionari uli su u srednju Aziju, propo-
vijedajui Turcima, a zatim su otili dalje do Kine (635. g) u vrijeme di-
nastije Tang (618-907).
irenje kranstva u Danskoj i vedskoj povezano je uz Ansgara (801-
865). On je vjerojatno postao biskupom Hamburga pod iju je odgovor-
nost potpadala i Skandinavija. Nakon poganskog protudjelovanja u Dan-
skoj krten je kralj Harald, te je Danska pod vlau njegova unuka Knuta
slubeno postala kranskom zemljom.
Kranstvo je ulo u Norveku zahvaljujui djelovanju Olafa Tryggves-
sona (1000) i Olafa Haraldsona (1030). Nakon pokuaja nasilnog name-
tanja kranstva, odluujuim imbenikom pokazala se kraljevska inicija-
 32

tiva kao i djelovanje engleskih misionara. Poganske religije zadrale su

se u vedskoj sve do 12. stoljea.

POSTAPOSTOLSKO RAZDOBLJE
Nakon smrti apostola nastupa postapostolsko doba.
Padom Jeruzalema sredite se kranskog utjecaja preselilo u obalne
gradove Male Azije gdje je apostol Ivan obavljao slubu (u Hijerapolu je
poglavar crkve bio Papije). Pred kranima nije bio nimalo lak zadatak.
Oni su koncem prvog stoljea bili raspreni u male skupine pripadnika
niih slojeva drutva to se okupljaju po domovima. ivjeli su u strahu
od progona unutar drutva kojem su morali prenijeti poruku evanelja.
Osim toga muili su ih unutarnji razdori i krivovjerja.

APOSTOLSKI OCI

Apostolski oci najraniji su kranski pisci, izvan Novoga zavjeta. Pri-

padali su tzv. postapostolskom razdoblju. Njihovi zapisi predstavljaju
most izmeu Novoga zavjeta, te apologeta koji su pisali u 2. stoljeu (od
kojih je prvi Justin Muenik). Eshataloko je oekivanje blizog dolaska
Kristova u tim spisima, openito govorei, jo veoma ivo i svjee, a
naroito treba istaknuti ivu i proivljavanu svijest jedinstva s Kristom
uskrsnulim, te stoga naglaenu kristocentrinost kranskog ivota
(posebno Ignacije Antiohijski). Ti spisi spadaju meu vrela u kojima se
nalazi ta teologija, iako u nekima od tih spisa postoje ve naglaeni
helenistiki elementi (Poslanica Klementova, Ignacije). (B) Prema njima
vjera i krtenje je samo prvi korak spasenja koje se dostie po vjeri, po
sakramentima (implicitno) i po djelima. Knjievnost post-apostolskog
razdoblja ine:

1) DIDAHE: vjerojatno odraava stanje judeo-kranske zajednice u

Siriji (tj. starosirijske crkve). Sadri tzv. Dva puta, tj. pojedinosti o crkv-
enom redu, kao i zakljuni dio o neizbjenom kraju pojavi varalica,
lanih proroka i estokog suda u ijem je sreditu lani Mesija. Didahe
se ukazuje kao jedne vrste katekizam u kojem nema neke teoloke ten-
dencije o shvaanju Boga i Krista. Teoloki sadraji prvenstveno su
prisutni u molitvenim tekstovima, u euharistijskim molitvama i u Oe-
nau. Stil pisma podsjea na stil knjige Izreka (prvi dio), a u drugom
 33

djelu se bavi o liturgiji eucharistije (izraz zahvale) i postupak prema

karizmatiarima.
Didadhe spominje Malahija 1,11: koje je najprjeporniji redak u knjizi.
Ukoliko se glagol prevodi u sadanjem vremenu (a tako se mora prevesti
budui da nedostaje hebrejski glagol, a uostalom ovako redak i dobiva
najbolji smisao) tada implicira da su se rtve prinosile meu neidovima.
Znai li ovo priznanje ispravnosti pognskih religija (Djela 10, 35)? Ne
nuno; moda Bog tek govori da ga barem pogani potuju (koliko god
to oni krivo inili), i to prije svega Perzijanci, za razliku od Izraelaca.
Drugi pak redak tumae kao da govori o neidovima koji se obraaju
na judaizam, a ve su prinosili duhovne rtve. Kako god bilo, redak
govori o vremenu kada e neidovi prinositi Bogu prihvatljivu rtvu
po Isusu Kristu. Ignacije i drugi crkveni oci, iz drugog stoljea, drali su
kako se redak odnosi na rtvu mise (mnotva)!!! No, ne radi se o
ponovljenoj rtvi Krista, nego o rtvi samog sebe (tj. ponovnog po-
sveenje).

2) DJELA IGNACIJA ANTIOHIJSKOG, voe crkve u Antiohiji; na

putu u Rim (gdje je trebao biti baen lavovima) napisao je sedam pisama
kojima je pozivao na suzbijanje raskolnitva i krivovjerja (judaizam i
doketizam). Njemu se pripisuje izum monarhistikog episkopata (jedan
biskup/pastor vlada itavom zajednicom). Pastore koje spominje birala
je zajednica. itav su ivot provodili u jednom mjestu. Nisu bili plaeni
za posao koji se obino svodio na brigu o malenoj zajednici, u kojoj su
svake nedjelje vodili bogosluje. Razlozi zbog kojih je Ignacije bio po-
bornik ovakvog ureenja bili su praktine prirode:
1) izbjegavanje borbe za vodee mjesto (kao to je bio sluaj u Korintu
gdje je crkva otpustila starjeine te je ih zamijenila s mlaima).
2) izbjegavanje malih skupina koje su se odvajale od zajednice. Za-
lagao se da Gospodnja veera bude sredite bogosluja (pod biskupo-
vim vodstvom), kao i dokaz protiv doketizma (Gospodnja veera je
Kristovo tijelo i krv lijek besmrtnosti). Ignacije je traio od pastira crk-
ve u Smirni i Ivanovog uenika Polikarpa da imenuje novog vou crkve
u Antiohiji.
Suoen sa izazovom doketskog krivovjerja, Ignacije je pretjerao glede
vanosti lokalnog biskupa, rimskog biskupa, doslovnog tumaenja eu-
haristije i muenitva, a na taj nain stvara jo nova krivovjerja.
 34

3) KLEMENTOVA POSLANICA Klement Rimski najvjerojatnije nije

uope bio poganskog podrijetla, nego idovskog: posebno se to za-
kljuuje na temelju njegove poslanice Korinanima, koja se tako usko
nadovezuje na starozavjetnu Bibliju, da bi se to jedva dalo rastumaiti
ako Klement ne bi bio judeokranin. Danas se openito dri da je Prva
Klementova poslanica napisana posljednje godine Domicijanove vlade,
ili neposredno iza njegove smrti, tj. g. 95-96, jer se u njoj aludira na to
da su neki vjernici jo u tamnici (59, 4) od nedavnog progona (1, 1; 7, 1),
koji moe biti samo Domicijanov.
Klement bio je etvrti biskup rimski ili trei nasljednik Petra. Neki
(Tertulijan) misle da ga je Petar zaredio za prezbitera, a Origen dri da
je bio suradnik apostola Pavla i da je to ista osoba koju spominje Apostol
naroda u poslanici Filipijanima (4,3). Povod su mu dali neredi nastali u
korintskoj crkvenoj opini. Vjernici su se pobunili protiv svojih po-
glavara, prezbitera, i svrgnuli ih. Uzrok nam je nepoznat. Rimska
Crkva saznavsi za ovu bunu i sablazan koja je iz toga nastala za itavu
Crkvu, smatrala se obvezanom intervenirati i smiriti duhove u Korintu.
Klementova je poslanica rado primljena u korintskoj Crkvi i postigla je
svoj cilj. Mnogo je itana, a sirijska ju je Crkva ubrojila meu knjige Sv.
pisma.
Poslanica prua nam neke informacije o boravku apostola Petra i
Pavla u Rimu, o Pavlovu putovanju u panjolsku, o muenitvu dvojice
apostola izazvanom zaviu i ljubomorom. Klement je svjestan
hijerarhijske strukture kranske zajednice: voe zajednice svoju vlast
dobivaju na-sljedstvom od Apostola, tako da je ne mogu ponititi lanovi
zajednice. Poslanica zauzima stanovite o izvjesnom prvenstvu rimske
Crkve prema drugim Crkvama, iako se to prvenstvo ne odnosi na
autoritet nego samo na moralni presti (prvenstvo u ljubavi).
Klement podsjea itatelje na ono to je Bog uinio za njih
upozoravajui ih kako se trebaju ponaati. Podsjea ih na dolazei sud
potiui ih da ne grijee: Otro kori krane iji ivoti nalikuju ivotima
njihovih su-sjeda nekrana. Upadljivo je Klementovo znanje Sv. Pisma
kao i stil pisma koji podsjea na onaj Poslanice Jakoba (slian propovijedi
u si-nagogi).

4) BARNABINA POSLANICA slina je Didaheu jer pisac govori o

Dva puta. Svrhu spisa oznaio je sam autor kao priopavanje dubljeg
znanja (gnoze). Sredinja tema je naime tumaenje, u duhovnom smislu,
Mojsijevog zakona. Barnaba tvrdi kako su idovi u krivu kada Zakon
 35

shvaaju doslovno, jer isti ima duhovno znaenje koje se odnosi na Isusa.
On stoga sve alegorizira poruujui da Mojsijevi zakoni o hrani znae
zabranu razliitih poroka. Na alost autor u tome esto krivo razumije
Stari Zavjet. Alegorijsko objanjavanje pisma daje zakljuiti da je pisac
pod utjecajem Filona Aleksandrijskog koji je propagirao alegoriziranje,
a onda i to da je pripadnik aleksandrijske kole. Barnabina alegorizacija
Staroga Zavjeta je naprosto apsurdna.
U kranskoj je starini uivala velik ugled, gotovo ravan ugledu
kanon-skih novozavjetnih spisa. Ve su je Euzebije i Jeronim smatrali
apokri-fom. Danas je vie nitko u znanstvenom svijetu ne pripisuje
Barnabi. Veina strunjaka, zaradi alegorijske interpretacije Svetog
pisma, sma-tra da poslanica potjee iz aleksandrijskog podneblja.
Klement Alek-sandrijski i Origen izuzetno su je cijenili. Razlog pisanja
tog pisma bio je vjerojatnije Hadrijanovo oputanje postupanja prema
idovima, koji je rezultirao obnovom idovske kulture i religije.
Barnabina Poslanica ok. 130.g. bi oznaavala dakle kranski odgovor.

5) HERMIN PASTIR niz je usporedaba i vienja koja se bave kran-

skim ivljenjem. Posebno se usredotouju na grijeh nakon krtenja, te
tvrde da se ovjeku prua samo jedna mogunost nakon javnog prizna-
nja i pokajanja. Naime, radi se o pogrenom tumaenju Poslanice Hebrejima
6 i 7. Piev pogled na krtenje proizlazi iz vjerovanja da su grijesi prije
krtenja uinjeni u neznanju, te se kao takvi mogu oprostiti. Nakon krte-
nja vjernik mora odravati vlastito spasenje poslunou Bojem zako-
nu. Ovo je jedna od prvih izjava uenja o spasenju vjerom (pokazana u
krtenju) i djelima. Razlog nevjerojatnog utjecaja iste knjige lei u injenici
to je piev brat Pio bio biskup Rima.
Hermina kristologija je vrlo problematina, jer, prema njemu, Isus
Krist je prema svojoj ovjejoj naravi adoptivni Sin Boji (Krist je ovjek
obdaren boanskim duhom i adoptiran u Sina Bojega radi svojih
zasluga). Judeokranski utjecaj, osim po adopcionistikoj kristologiji,
oit je i po angelolokoj kristologiji, motivom Imena Bojega, prisut-
nou teme o dva puta.
U Smirni je ivio Leucije, mladi ovjek koji je ukoren zato to je na-
pisao pripovijesti poput Pavlovih, Petrovih, Ivanovih Djela. U crkvama,
gdje se govorio starosirijski, pojavila su se Djela Jude Tome u kojima se
tvrdilo da je Toma posjetio Indiju (da propovijedi evaneliju idovima).
U djelima apostolskih otaca nailazimo na nekoliko zabrinjavajuih
obiljeja:
 36

1) Nezdravu elju za muenitvom (Ignacije)

2) Vjerovanje u transsupstancijaciju (Ignacije)
3) Spasenje krtenjem i djelima (Hermin Pastir)
4) Prekomjerno alegoriziranje (Barnaba)
5) Nezdravi legalizam (Didahe)

APOLOGETI
Apologeti su se morali suoiti ne samo s poganima punima pred-
rasudama protiv krana, ve i s carevima progoniteljima. Meusobno
su se razlikovali prema metodi koju su koristili.

1) LATINSKI APOLOGETI odbacivali su ustupke poganskim raz-

miljanjima. Ovoj skupini pripadali su: Irenej, Tertulijan, Ciprijan, Arnob-
ije, Laktancije (u Sjevernoj Africi), Tacijan (Justinov uenik) u Osroeni,
te Kvadrat i Aristid u Ateni. Na primjer Aristid predao je Caru (Had-
rijanu) iscrpnu apologiju kranstva (125). Arnobije (oko 327) u apologet-
skom je spisu (Adversus gentes) branio krane od optuaba da su krivi
za nevolje Rimskog Carstva. Prema njihovom shvaanju u pitanju je bio
autoritet Biblije nad bilo kakvom filozofijom; gnostikom, platonistikom
ili aristotelovskom.

2) GRKI APOLOGETI su bili skloni davati ustupke filozofiji za

koju su drali da je priprema za primanje evanelja. Prema sugovorni-
cima su se odnosili s potovanjem ukazujui na ogranienja njihovog
stava. U etici bili su se slagali, u osudi nemorala, sa stoicima ili plato-
nistima.
Njima su pripadali: Justin iz Efeza, te Klement i Origen iz Alek-
sandrije. Dok je Klement branio kranstvo pred bogataima, Origen se
suprotstavljao poganskom promicatelju Celzu. Obojica su naglaavala
vanost proroanstava, analogije i tipologije. Vjerovali su kako apologije
prvenstveno brane kransku vjeru, a zatim pozivaju ljude na obraenje.
Rimska je drava koristila profesionalne filozofe (Celzo u vrijeme Marka
Aurelija i Porfirije u vrijeme Decija) kako bi napala kranstvo i ob-
novila poganstvo u Carstvu. Grki apologeti teili su sintezi filozofskih
sustava i kranstva. Njihove pobude zasluuju pohvalu, no ishod je na
koncu ipak poguban. Nastojali su evanelje objasniti na poganima raz-
umljiv nain koristei filozofiju. Meutim, u kranstvo su unijeli razne
zamisli koje su istome bile strane.
 37

Najvaniji i najozbiljniji teoretski protivnik kranstva u prvom

razdoblju je CELZO (Kelsos). On je oko g. 178. napisao protiv kranstva
na grkom jeziku spis Alethes Logos, u etiri knjige. Celzo je u drut-
venom i politikom smislu konzervativac, on kranstvu prvenstveno
prigovara njegovu novost, upravo nedavnost, njegov raskid s tradicijom,
njegovu to bismo danas rekli drutvenu subverzivnost, jer se bavi
posebno robovima, sirotinjom, neznalicama. Iz Celza progovara neto
to bismo danas nazvali rasizmom, a to je, uostalom, bilo helenska
batina, nije to Celzo zapoeo: kranstvo je barbarskog podrijetla, pa
ve stoga ne moe vrijediti za Helene; ono se otvara univerzalizmu, a
to je ve samo po sebi, po Celzovu shvaanju, subverzivno u odnosu
prema rimskoj dravi i drutvu. Suvremeni e itatelj u Celzovu spisu
otkriti borbu za sakraliziranu sliku svijeta, gdje demoni sve pokreu, i
optubu protiv krana da desakraliziraju svijet, jer ne vjeruju u demone.
Ve i povrnom itaocu je jasno da po Celzu pravo na opstanak imaju
oni religiozni oblici koji imaju nacionalni karakter i koji se kao takvi
mogu uklopiti u opi Panteon rimske dravne religije. idovsku religiju
Celzo osuuje, jer se pod Mojsijem izdvojila od opeg religioznog toka,
te idovi sebi na temelju nje prisvajaju izuzetan i jedinstven poloaj
izabranog Bojeg naroda. Ali ipak, idovska religija po Celzu zavreuje
neki respekt, jer je to na kraju krajeva ipak jedna nacionalna religija.
Kranstvo, meutim, ne zavreuje nikakav respekt, jer ono nije religija
nijednog naroda, ono se odvojilo i od idovstva, ono je potpuna izdaja
religije kao normalne pojave, jer ono sebe apsolutizira, pridajui si
boansko podrijetlo: zbor aba koje sjede u bari i krekeu da je poradi
njih stvoren svijet. U filozofskom smislu, Celzo ustaje protiv mogunosti
bilo kakve boanske objave ili Bojeg zahvaanja u ljudsku povijest:
Ni jedan Bog ni Boji Sin nije nikada siao niti e ikada sii, Osnovica
Celzove argumentacije, ukoliko oni polazi s filozofskog stanovita, jest
platonistiki dualizam i strogo naglaena Boji transcendencija. Origen
u svome djelu Contra Celsum citira Celzovo djelo po redu i doslovno, i
onda pobija svaki odlomak.

PORFIRIJE iz Tira (232-304), koji je sirskog podrijetla, napisao je

oko sto godina poslije Celza najsolidniji napad starog poganstva protiv
krana (Kata Christianon, 15 knjiga). Njegovo je pravo ime Makhus (neto
kao Kraljevi). U mladosti je upoznao istone religije (Kaldeje, Perzije,
Indije, Egipta). U spisu Protiv krana ne napada Krista onakvom
otrinom, i ne govori o njemu s onolikim prezirom, kao to je to inio
 38

Celzo. Porfirije se to ee obara na apostole, na Petra, a sasvim posebno

na Pavla. Evanelisti su bili sophistai panourgoi kai deinoi, koji su napisali
izmiljene lai i pripisali Isusu stvari koje on nije nikad nainio. Petar je
bio kukavica, podlac, licemjer, impulzivni kavgadija, pa kako bi Isus
njega uinio korifejem i prvakom apostola! Isus je onog dana (kod Ce-
zareje Filipove) morao biti pijan, ili je stojei spavao, jer kako ovjek ne
bi zadrhtao pri pomisli da onakav ovjek prima kljueve nebeske i vlast
da vee i razreuje, ovjek koji je tako bio zapleten u svoje vlastite mane!
Pavao prolazi kod Porfirija daleko gore: on je samome sebi stalno ne-
dosljedan, ali je to proraunata lukavtina, svjesna dvolinost, jer Pa-
vao eli biti svima sve, idov sa idovima, Grk s Grima, barbarin s
barbarima, a sve je to laskanje poudama ljudi u elji za tatom slavom
i za dobrim parama.
Krani se svojim hvastanjem o vlastitoj novosti, ne slijedei ni ideje
Grka ni obiaje barbara, pokazuju kao ateisti koji naputaju tradicional-
ne bogove pomou kojih se dri svaki grad i svaki narod; oni se bore
protiv samoga Boga, jer ne priznaju ni hramove ni obrede koji se potuju
po svemu grkom i barbarskom svijetu, ne elei uti o bogovima koje
su priznali kraljevi, zakonodavci, filozofi. Da imaju pravi pojam o
boanskoj monarhiji, oni bi shvatili da je Bogu ast da ima pod sobom
mnotvo drugih bogova preko kojih upravlja svijetom. Uostalom,
krani i sami vjeruju u posredna bia koja zovu anetima, samo tvrdo-
glavo odbijaju da im dadu ime bog, kao da je Bog ljubomoran na svoje
ime. I emu napadati hramove i kipove, kad su to samo simboli, a krani
se i sami sakupljaju na molitvu u prostranim prostorijama, dok bi se s
Bogom mogli susresti posvuda. Pa i rtve bogovima nemaju u sebi nita
nedostojno, jer se njima nipoto ne misli neto stvarno Bogu pridonijeti,
nego se ele samo izraziti unutarnji osjeaji onih koji rtvuju. I idovskom
su se Bogu prikazivale rtve. (B Povijest kranske literature)

ANTIGNOSTIKI OCI
Antignostii oci su bili Irenej Lyonski, Hipolit Hieropolski i
Tertulijan. Pisali su potiv gnosticizma.
Polikarpov uenik IRENEJ LIONSKI (130-208) predstavlja vezu iz-
meu Istoka i Zapada. Spasenje smatra procesom obnove (ili rekapitu-
lacije) kojim se ponovno dobiva, utjelovljenjem Logosa, ono to je Adam
izgubio zemaljski raj. Time se usprotivio protivnicima zemaljskog mi-
lenija.
 39

Krist je drugi Adam, koji je, savrenom poslunou, odvratio i anu-

lirao Adamovu neposlunost. Od tog se koncepta razvio pogled da je
Krist, ivei savrenim ivotom, ispatao nae grijehe. Meutim, to nije
biblijski naglasak. Ono to ispata nae grijehe, nije Kristova opa po-
slunost, nego poseban in poslunosti, naime Kristova rtva na kriu.
Kako bi se suprotstavio Marcionu, naglaava jedinstvo Pisma, no
pritom daje evolucionistiko tumaenje. Vjeruje kako se Bog ovjeku
objavljuje postupno. Iako u tome ima istine, Irenej omalovaava Stari
zavjet drei ga pripremom za poruku Novog zavjeta. Iako naglaava
ispunjenje proroanstava, Stari zavjet prikazuje nehotice kao skup tek-
stova koji podravaju njegovo tumaenje. Nije izradio starozavjetnu
teologiju.
Utjelovljenje je zauzimalo iznimno bitno mjesto u njegovim spisima
jer je klju u Bojem planu ljubavi vjeno zajednitvo s vlastitim narodom
u osobi Isusa. Prvi je rabio izraz poboanstvljenje ime je elio izraziti
oblikovanje prema savrenoj Bojoj slici sadranoj u Isusu. Naalost isti
je izraz dobio, u tumaenju Istone crkve, doslovno i platonsko znaenje.
Irenej je takoer pripisivao posebni znaaj Mariji vjerujui kako je
ona nova Eva. Kao to je ljudska rasa, zbog djevice (Eve) pala u okove
grijeha, tako ju je Djevica (Marija) spasila neposluh prve djevice iz-
ravnan je posluhom druge.
Poseban dokaz i zalog uskrsnua je Euharistija: . . . Euharistija, koja
je tijelo i krv Kristova: tako e i naa tjelesa, koja se iz nje hrane, makar
stavljena u zemlju i raspadnuta u njoj, uskrsnuti u svoje vrijeme, jer e
im Rije Boja darovati uskrsnue, na slavu Boga Oca (Adv. haer. 5, 2,
2).

JUSTIN MUENIK (100-165) roen od grkih roditelja u Samariji,

na poetku je traio istinu u platonizmu, ali kasnije se obratio Kristu u
Efesu. Justin je bio prije svega apologet (u Rimu). Njegova Prva Apologija
je bila upravljena caru Antonin Piju, rimskom senatu i cijelom rimskom
narodu. Druga Apologija je upravljena samo senatu. Najdulje djelo je
Dijalog s Trifom (idovskim rabinom, mogue s uvanom Rabbi Tarpho-
nom). Justin je bio vie naklonjen grkom tumaenju Logosa prema kojem
je svjetlo razum, dok isti pojam kod Hebreja oznaava objavu (U
Ivanovom evanelju, posebno Kristovu objavu za vrijeme utjelovljenja).
Prema Justinu, kranstvo je ispunjenje grke filozofije. Logos je bio u
djelu ne samo meu idovima ve i meu poganima. Kasnije je Karl
Rahner uporabio ovaj pogled kako bi razvio svoju teoriju anonimnog
 40

kranstva. Sve ovisi o tumaenju odlomka kod Ivan Ev. 1,9: Svjetlo
istinsko koje prosvjetljuje svakog ovjeka doe na svijet ili (Kasnije)
je na svijet stigao onaj koji je istinsko svjetlo kako bi prosvijetlio svakog
ovjeka. Justin je drao da svaki ovjek ima komad tog Logosa (pro-
svetljenje), ali to nas podsjea na gnostike gledite koje dri da svaki
ima u sebi boansku iskru.
Kao apologet ukljuen u raspravu s gnosticima Justin se najvie bavio
utjelovljenjem zanemarujui vanost izmirenja. Tako je stvorio opasan
presedan kojim su se okoristile pristalice sakramentalizma. S time u vezu,
on tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom po-
sveenja promijeniti kako bi dobili mo utiskivanja vjenog ivota u due
i tijela vjernika. Nikome nije doputeno sudjelovanje ukoliko ne vjeruje
da je istinito ono to pouavamo, ako nije opran vodom koja donosi
otputenje grijeha i daje ponovno roenje, te ako ne ivi kako nam je
Krist zapovjedio da ivimo. Jer mi ih ne primamo kao obian kruh i
obino vino, nego kao Isusa Krista naega Spasitelja.
Budui da je u svojim izlaganjima poeo uvoditi grku filozofsku
terminologiju, postojalo opasnost iskrivljenja biblijske nauke. Justin nije
uspio sasvim jasno dokuiti vjenost Logosa kao drugoga od Oca, te se
mora rei da je njegovo objanjavanje odnosa Logosa prema Ocu ilo u
smjeru koji je mogao voditi prema subordinacionizmu.
U eshatologiji Justin ima ove poglede: osim muenika, ostale due
po smrti idu u Had, gdje ekaju uskrsnue, ali svjesne svoje budu-
nosti: pri tome su sretne ili nesretne. Due imaju neto tjelesnosti, nisu
besmrtne onako, kako je Bog besmrtan.

HIPOLIT RIMSKI. O djelu i liku Hipolita Rimskog postoje jo mnoge

nejasnoe i kontroverzije. Roen je oko 170., negdje u Grkoj, a umro je
na Sardiniji muenikom smru 235. g. Svakako nije ni Rimljanin ni latin.
Pisao je grki, iako je ivio u Rimu. Odlian je po-znavalac grke filozofije.
Focije veli da je bio uenik Ireneja. Za sveenika ga je zaredio papa
Zefirin 212. god. Bio je uven u Rimu. Kad je Origen posjetio Rim, imao
je prigodu da ga uje. Bio je vie nego u dobrim odnosima s Alek-
sandrijom. Grko podrijetlo, veza s Aleksandrincima, Hipolit kao eg-
zegeta i hereziolog, razlozi su da ovog stanovnika Rima promotrimo
ovdje, kao i Ireneja, a ne meu latinskim piscima.
Hipolitovo glavno antignostiko djelo je Refutatio omnium haereseum
ili Philosophumena. Sadraj ovoga djela jest pobijanje 33 hereze gnos-
tikog sustava. Dokazuje da je uzrok ovim herezama grka filozofija.
Prve etiri knjige obrauju razliite filozofske, astroloke i magike
 41

koncepcije koje se nalaze kod Grka. Nakon toga prilazi pobijanju hereza
usporeujui ih s grkim filozofskim strujama. Autor je osobniji i vjetiji
u opisivanju i pobijanju monarhijanske hereze Noeta za koju na autor
okrivljuje Zefirina i Kalista. Djelo nam je veoma znaajno, jer u opisi-
vanju razliitih gnostikih sustava, autor donosi cijele pasuse iz gno-
stikih tekstova. Iz onoga to znamo od Ireneja, sigurno je da je i Irenej
crpio iz Hipolita. Na kraju djela autor iznosi i svoju nauku o Trojstvu
koja se oslanja na teologiju o Logosu.
Hipolit je sumnjiio Kalista zbog sabelijanizma (monarhijanizma), a
ovaj Hipolita za subordinacionizam. Hipolit se osim toga, kao rigorist,
suprotstavljao Zefirinu i Kalistu, predbacujui im: moralni laksizam u
pitanju pokore i braka. Razdor je trajao do 235. kad je papom postao
Pontijan. Naime, car Maksimin je obojicu protjerao u izgnanstvo na
Sardiniju, gdje je umro muenikom smru

PROGONI I PROPAGANDA
PRVO RAZDOBLJE (30-64):
idovi progone krane
Isprva su idovi i Rimljani smatrali kranstvo idovskom sektom.
Car Tiberije je bio ak sklon kranima. idovski voe su se ustremili na
kranske idove u iseljenitvu koje su drali kolovoama opasnih
krivovjerja. Iako u poetku nisu dirali apo-stole, ubili su Stjepana i kasnije
progonili idove iz dijaspore koji su ivjeli u Palestini. Meutim, javnost
se takoer sve vie okretala protiv krana iz Palestine jer isti nisu bili
voljni sudjelovati u idovskoj pobuni. U Djelima apostolskim naglaava
se postupno otvrdnue idovskog naroda prema evanelju. Isto tako,
Pavao je bio izloen djelovanju jeruzalemskih uhoda koji su nastojali
unititi njegov posao.
Pavao stoga u 1. Sol 2,14-16 govori: ...od onih koji su ubili ak i
Gospoda Isusa i proroke, a nas estoko progonili; koji se ne nastoje
svidjeti Bogu, a neprijatelji su svim ljudima; koji nam brane propovije-
dati poganima da se spase da mjeru svojih grijeha zauvijek ispune. Ali
je ve srdba Boja na njih dola do vrha!
35. g. Stjepan umire muenikom smru.
44. g. ubijen je Ivanov brat Jakov (vidi Dj 12,3 Herod, vidjevi da je
to drago idovima.).
50. g. izbijaju nemiri nakon propovijedanja evanelja meu idovima
u Rimu (spominju se u Dj 18,2, kao i kod Svetonija), te isti moraju napu-
stiti grad (ukljuujui Priscilu i Akvilu).
 42

51. g. napisana je 1. i 2. Solunjanima (Pavao spominje Boji gnjev nad

idovima).
62. g. Isusov brat, i biskup jeruzalemske crkve Jakov, kamenovan je
u istom gradu.
64. g. 1. Petrova 4,5 opisuje idove kao potkazivae i klevetnike kr-
ana. Promjena izriaja u 1. Petrovoj 4 i u Jakovljevoj 2,7 moda ukazuje
na mogunost da je poslanica napisana kada je neprijateljstvo prema
kranstvu postalo slubeno. Prema nekom izvjeu Neronova ljubavnica,
preobraena na idovstvo, istoga je nagovorila da krane optui za
veliki poar u Rimu.
66. 73. g. bijesni idovski ustanak, te su idovski krani izloeni
pritisku da se bore protiv Rimljana. Osim toga, nakon proglaenja pro-
tukranske uredbe, mnogi (naroito u Rimu) dolaze u iskuenje da se
vrate idovstvu koje bi im prualo sigurnost (v. Heb 10,32-39).
Prije 66. g. krani idovskog podrijetla naputaju Jeruzalem zbog
upozorenja Svetog Duha. Naseljavaju se u Transjordanu, Egiptu i Maloj
Aziji (vidi Ivan u Efezu, Filip u Hijerapolu itd.). U isto vrijeme Petar se
premjeta u Rim.
85. g. slubena anatema protiv krana ukljuena je u sinagoku litur-
giju: Neka nazareni (tj. krani) i heretici budu odmah uniteni i is-
trgnuti iz knjige ivota. U svjetlu toga, odlomak iz Otkrivenja dobiva
novo znaenje (2,9 3,5): I grdnje koje su ti nanijeli oni koji tvrde da su
idovi, a nisu nego Sotonina sinagoga. Pobjednik (tj. onaj tko ustraje do
kraja 2, 26), e biti obuen u bijelu haljinu; njegovo ime sigurno ne u
izbrisati iz knjige ivota; tovie, njegovo u ime priznati pred svojim Ocem
i njegovim anelima.
133. 35. g., za vrijeme drugog idovskog ustanka pod vodstvom
Bar-Kohbe, krani u Judeji izloeni su progonstvima jer nisu priznali
mesijanstvo Bar-Kohbe odbivi uzeti u ruke oruje. Osim toga, Bar-
Kohba nareuje izricanje otrih kazni nad kranima koji ne ele odrei
se i prokleti Krista.

DRUGO RAZDOBLJE (64-250): Rimske vlasti progone krane.

Do prekretnice u sudbini krana dolazi u srpnju 64. g. (veliki poar
u Rimu). P. Kornelije Tacit (oko 55-120) govori o kranstvu u svojim
Analima (Ab excessu divi Augusti), koje je pisao pod kraj Trajanove
vlade (98-117). Opisujui Neronove postupke poslije velikog poara Rima
(koji je poeo 18. srpnja g. 64, i trajao punih est dana), Tacit kae: Ali
nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva dareljivost, ni pomirni obredi, ne
 43

zatomie javno govorkanje, nego se dralo da je poar nareden. Da

stane na kraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najra-
finiranije muke one koji su bili omraeni sa svojih gadosti, a koje narod
nazivae kranima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vla-
danja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto
zaas, nanovo provali to pogubno praznovjerje ne samo u Judeji gdje je
imalo svoj izvor to zlo, ve i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stjee
i velia sve to je sramotno i uasno. Tako najprije pohvatae one koji
priznavahu; zatim na njihovo prokazivanje golemo mnotvo, kojima se
dokaza ne toliko da su krivi za poar, koliko da gaje mrnju prema
ljudskomu rodu. Od onih koji pogibahu nainie ruglo, da, ogrnuti u
ivotinjske koe, izginu razdirani od pasa, ili na kri pribijeni, ili opet
kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak, izgarajui, poslue za
nonu svjetlost. Za taj prizor bijae Neron dao svoje vrtove te prireivae
igre u cirku, gdje se mijeao meu svjetinu u odijelu koijaa, ili stojei
na kojima. Zato se prema njima, Tako su bili krivi i zasluivali najvie
kazne, pobuivaja samijost kana su bili rtvovani ne javnom dobru
ve da se zadovolji okrutnost jednoga ovjeka (Anali, knj. 15, 44:
prijevod J. Kostovia: Tacit, Anali, MH, Zagreb 1970, str. 406-407).
Zato je dolo do promjene stava prema kranima?
1) Krane vie ne dre pripadnicima idovske sekte. ini se da je
izdan ukaz kojim su krani proglaeni dravnim neprijateljima: kran-
stvo postaje nezakonitom organizacijom.
2) Neron optuuje krane da su prouzroili veliki poar u Rimu.
Time ini presedan u rimskom zakonu (krani su poput anarhista koji
ele razoriti Rimsko Carstvo i njegovu uljudbu). Svetonije u djelu O
ivotu Cezara (16. poglavlje) tvrdi da nekoliko razliitih proglasa govore
o progonstvu krana. Krani su, navodno, krivi za veleizdaju i kao
takvi zasluuju smrt. Stoga u Rimu, i blioj okolici, dolazi do manjih
progona.
3) Neronov zakonski presedan i dalje je na snazi. Rimski povjesniar
Tacit, piui oko 115. g., opisuje krane kao sloj ljudi prezrenih zbog
svojih poroka i kae da su nakon poara Rima 64. g. oni bili osueni,
ne toliko zbog zloina palea, koliko zbog mrnje prema ovjeanstvu.
4) Krani su preputeni na milost potkazivaa, posebice idova.
5) Provoenje progona ovisi o volji mjesnog upravitelja, koji moe
uhititi i pogubiti krane. Vrlo esto do smaknua dolazi iskljuivo zbog
podilaenja okolnom puku. Meutim, drava jo uvijek nije zapoela
organizirane progone po Carstvu. Carevi Hadrijan i Trajan, primjerice,
 44

bili su protiv progona. U razdoblju od 64. do 250. g. krane se vie ne

dri opasnima ve tvrdoglavim i dosadnim. Jo uvijek je, meutim, na
snazi Neronov presedan.
6) Ljudi su bili nepovjerljivi prema kranima jer ih dre udnim.
Sumnjie ih za ljudoderstvo (zbog Gospodnje veere) i nemoral (na-
zivali su jedni druge braom i sestrama iako se nisu osobno poznavali!).
Pogani ih dre odgovornima za mrana djela svojevoljno ih optuujui
vlastima. Kranstvo je bilo smatrano uasnim praznovjerjem prema
povjesniaru Tacitu, novim i opasnim prema Svetoniju, perverznim i
ekstravagantnim prema Pliniju Mlaem. Tacit naziva krane nepri-
jateljima ljudskoga roda. Dodue, kako uviaju da se radi o dobrim
ljudima, pokuavaju ih zatititi tijekom progonstava.
Vlasti su bile netrpeljive prema kranima budui da:
a) Nisu bili poput ostalih graana tvrdili su da su odgovorni vlasti
vioj od drave. Kao takvi bili su izloeni sumnji da bi mogli biti skloni
remeenju javnog reda.
b) Bili su uvjereni u vlastitu moralnu nadmo.
c) Odbijali su tovati Cezara ime su poinili izdaju.
d) Bili su tajno drutvo.
e) Kako nisu priznavali rimske bogove, optuivalo ih se da su ateisti
te vrijeaju Carstvo i uzrokuju nevolje (glad, kugu, vojne poraze).
64. g. Neron, kojeg su optuili da je izazvao poar u Rimu, nastoji
prebaciti krivicu drugdje. Optuba se ini potvrenom injenicom da su
u dvama od etiri rimska okruga, koji su izbjegli poar, ivjele brojne
skupine idova i krana.
64. g. Petar umire muenikom smru.
65. g. pogubljen je Pavao (nakon to je prethodno osloboen optu-
aba (61-63). Osuda je ishod okolnosti opisanih u 1. Petrovoj 4,7.12. 17;
2. Timoteju 4,6-20.
81. g. na vlast dolazi Domicijan (51-96) koji vrlo ozbiljno shvaa pripa-
dajue mu boanske naslove. Stoga je u Otkrivenju oslikan kao zvijer.
Njegovim povremenim progonima posebno su izloene voe Crkve (vidi
Otkrivenje 2,13). Primjerice, rimski upravitelj u Efezu izgoni Ivana na
otok Patmos (relegatio in insulam tj. bez gubitka prava ili vlasnitva), dok
je u Dyrrahiumu (Drau ili Durrsu u Albaniji) pogubljen biskup Asije.
I prije imperatora Domicijana kranstvo su prihvaali i neki pripadnici
viih slojeva tadanjeg rimskog drutva. Tako se spominje rimski plemi
koji je 57. g. postao kraninom (tijekom Pavlovog pisanja poslanice Rim-
ljanima). Kranstvo je nadivjelo poetne napade zapoevi se iriti meu
najviim plemikim obiteljima uavi i u samu imperatorsku obitelj. ena
 45

osvajaa Britanije, Pomponija Graecina, bila je optuena da je prihvatila

uvozno praznovjerje (iste je optube naknadno bila osloboena). Neki
konzuli osueni su radi prihvaanja judaizma i ateizma, dok je bilo
plemia koji su posjedovali grobove s katakombama koje su krani ra-
bili. I jedni i drugi bili su oito krani. Prvi krani vjerovali su kako
vjernik treba biti pozvan na muenitvo te da oni, koji to nisu, nijeu
Krista.
96. g. Nerva postaje imperator, te oslobaa apostola Ivana izgnanog
na otok Patmos.
112.g. Plinije Mlai, upravitelj Bitinije u Sjevernoj Maloj Aziji, pismom
je pitao za savjet cara Trajana kako da postupi sa sve veim brojem
krana koji odbijaju tovati kip cara poput boga. Pisao je Trajanu: U
meuvremenu poduzimam sljedei postupak za one koje preda mnom
optue da su krani. Pitam ih jesu li krani i, ako priznaju, pitam ih i
drugi ili trei put pod prijetnjom kazne. Ako ustraju, nareujem
smaknue; za rimske graane pribiljeim da ih poalju u Rim.
Trajan je u ovom odgovoru odabrio takav postupak: one koji za-
nijeu pripadnost kranstvu, i to dokau molei se dravnim bogo-
vima, treba pustiti. Trajan donosi i dvije precizacije: krane ne treba
traiti ; ako budu prijavljeni, onda treba protiv njih postupati, i kazniti
ih (smru) ako ustraju u tome da su krani. Anonimne tube ne smiju
se prihvaati, kao ni u bilo kojem drugom zloinu. U toj je drugoj toki
Trajan, dakle, ispravio Plinija, jer je Plinije bio prihvatio anonimnu tubu.
Car Hadrijan (117-138) je, dvanaestak godina kasnije (124-125), u
res-kriptu prokonzulu Azije Minuciju Fundanu pootrio zahtjeve za
osigu-ranje legaliteta sudskog postupka protiv krana: ne smije se
postupati na temelju bunih zahtjeva svjetine, nego samo na temelju
pravilno uloene i potpisane tube. Ako se pokae da je tuba
neutemeljena, dojavitelj (tuitelj) mora biti kanjen. To bi se mjesto moglo
shvatiti tako da za Hadrijana golo biti kranin nije kanjivo, nego se
kanjavaju samo dokazana protuzakonita djela krana. Tako je mjesto
i shvaao apologet Justin. Neki autori ipak misle da Hadrijanov reskript
nije bitno mijenjao stav prema kranima, pa da je ve samo pripadanje
kranst-vu znailo adversum legem agere (B Povijest kranske litera-
ture)
117. g. pogubljen je Ignacije u Rimu.
Prvi direktni spis protiv krana napisao je, ini se, jedan od najcjenje-
nijih retora (govornika) latinske antike, Marko Kornelije Fronton iz Cirte
u Numidiji (oko 100-166), koji je bio uitelj budueg cara Marka Aurelija,
 46

a g. 143. vrio konzulsku slubu. Za Frontonov spis (moda govor?)

znamo iz dijaloga Minucija Feliksa, ali tekst nam se nije sauvao. Prema
Minuciju, Fromon je u svojoj harangi protiv krana u stvari sabrao
puke klevete koje su se pronosile: da se klanjaju magareoj glavi, da u
svojim obredima inicijacije rtvuju dijete i piju njegovu krv, da se odaju
incestuoznom bludu. Fronton kae Minucije Feliks ne potvrdi do-
kazom tvrdnje svoje, nego rijeju nabaci pogrdu (Oct. 31). Frontonov
je spis bio nairoko poznat, kako proizlazi iz Minucija (Oct. 9). Spis je
napisan vjerojatno u poetku vlade Antonina Pija (138-161).
Slian je stav protiv krana morao zauzimati i ciniki filozof Krescent,
za kojega Justin kae da iri tvrdnju da su krani bezbonici i ljudi
bez religije. S njime je Justin vodio raspravu u Rimu za vrijeme svoga
prvog boravka u prijestolnici, i bio je spreman na novi dijalog, ali je
Krescent umjesto rasprave s argumentima traio Justinovu glavu. Justin
je tada napustio Rim, ali se kasnije, za vrijeme Marka Aurelija, vratio
natrag i nastavio odravati predavanja. Tada je uhvaen i osuen na
smrt. (B Povijest kranske literature)
156. g. pogubljen je Polikarp u Smirni (Izmir).
161. 180. g. za vrijeme vladavine Marka Aurelija dolazi do novog
vala progona.
165. g. pogubljen je Justin.
166. g. je bila godina kuge, potopa i gladi; barbarska je najezda dola
do dunavske granice. Zbog ovih su potekoa mnogi krivili krane.
177. g. dolazi do pokolja u Lyonu. Telesfor (biskup) je pogubljen u
Rimu. Protukranski promicatelj Celzo dri da kranstvo potjee iz
istonjakih mitologija. To je primitivna religija, puna antropomorfnih
zabluda, a iri se zavaravanjem i zastraivanjem zagrobnim ivotom.
Krani su nesnoljivi, drutveno razoran, i za sigurnost drave opasan
element.
191. 211. g., za vladavine Septimija Severa, dolazi do drugog vala
progona.
202. g. Septim Severije izdaje ukaz kojim zabranjuje prelazak na ido-
vstvo ili kranstvo. Uvodi sinkretizam u obliku tovanje Sunca (Sol
Invictus), te smrtnu kaznu za nove obraenike i uitelje. U Sjevernoj
Africi i Egiptu dolazi do niza ubojstava (Origenov otac je ubijen u Alek-
sandriji).
208. g. je pogubljen Irenej.
 47

TREE RAZDOBLJE (250-313): Sustavni progoni irokih razmjera.

Barbarske snage otvaraju dvije razdvojene bojinice. Na sjeveru su
Goti, dok na istoku prijete Perzijanci pod novom i agresivnom upravom
Sasenida. U rimskoj vojsci kranske vojnike sumnjie za izdaju, a u isto-
nim pokrajinama vjeruju da su naklonjeni Perzijcima. Stoga, imperator
Decije uvodi mjere dravne sigurnosti saete u politici jednog imperija
i jedne religije. Kako se kranstvo nalazi na putu uspjene politike,
mora biti zabranjeno. Kada je carstvo cvalo krane se nevoljko toleriralo,
no kada je nastupila kriza smatrani su glavnim krivcima jer su odbijali
tovati rimske bogove, koji su sada bili ljutiti zbog toga, stoga su krani
bili progonjeni.
Car po prvi puta zauzima odluan stav prema kranima. Sljedei
imbenici dovode do progona na podruju Carstva:
a) 248. g. dolazi do prvih upada Gota (barbara) za to se okrivljuju
krani.
b) Od 232. do 305. g. Porfirije iz Tira djeluje kao protukranski pro-
micatelj.
250. g. uredba o progonu (za Decijeve vladavine) ima za posljedicu
sustavne progone. Svatko je morao potpisati izjavu (libellus) kako je, u
prisutnosti posebnih povjerenika, prinio rtvu rimskim bogovima.
Biskupi u Jeruzalemu, Parizu (Dionizije ili Denis), Antiohiji i Rimu su
pogubljeni, te se javlja nova skupina muenika: tzv. ispovjednici (iako
nisu ubijani mueni su, no nisu se odrekli vjere). Decije je, naime, prije
svega elio natjerati krane da zanijeu vlastitu vjeru. Iz njih nije elio
stvarati muenike.
Meutim, Decijevi progoni izazvali su raskol izmeu krana u Rimu
i Kartagi. Mnogi meu njima odmetnuli su se od Crkve, a neki su nastojali
ustupcima udobrovoljiti rimske vlasti. U Kartagi su se utamnieni lanovi
crkve pobunili protiv biskupa Ciprijana koji se sakrio. Ciprijan je, naime,
vjerovao kako se pokajnici trebaju primiti natrag u okrilje Crkve. No,
njegovi neistomiljenici, drei kako nitko nema pravo dati oprost za
otpadnitvo budui da se radi o grijehu protiv Svetoga Duha, izabrali
su novoga biskupa. U Rimu se Novacijan, kao i ostali koji su s njim bili
zatoeni zbog vjere, suprotstavio Korneliju kojeg je smatrao izdajicom.
Prema njegovom shvaanju nitko nije mogao dati oprost za grijehe ubojst-
va, bludnosti i otpadnitvo (apostazije).
258. g. uredbom o progonu (za Valerijanove vladavine) su kodifi-
cirane kazne za krane. Duhovne voe pretrpjele su smrtne kazne; sena-
torima i vojvodama oduzeti su inovi; ugledne ene kanjene su pljenid-
 48

bom dobara i protjerivanjem, dok su namjetenici imperatorskog dvora

otjerani na prisilne radove. Pogubljen je Ciprijan u Kartagi te Sikst II. u
Rimu.
Galerijev nasljednik Maksimin II. podupirao je protukransko djelo-
vanje tjerajui kolsku djecu na itanje Djela Pilata punih povijesnih ne-
istina.
Iako su isprva pogani rado prokazivali krane vlastima, sumnjiei
ih odgovornim za mrana djela, kada bi otkrili njihovu dobrohotnu narav
esto bi ih branili od progonstava.
Sastanci su bili zabranjeni; na istonoj jadranskoj obali, kao i u nje-
zinom irem zaleu, pojavili su se prvi muenici, kao npr. Venancije u
Dalmaciji (257). Meu pogubljenima bili su biskupi i druge kranske
voe.
Galijanovom uredbom o snoljivosti (260-303) Crkvi je doputeno
javno istupanje, kao i podizanje crkvenih graevina. Po prvi je put kr-
anstvo prestalo biti nedoputeno praznovjerje te zadobilo graanska
prava.
284. g. Dioklecijan je nastojao reorganizirati Rimsko Carstvo kako
bi se suprotstavio propasti i neredu izazvanim provalom barbara. Kanio
je ustanoviti etiri cara, i to po dvojicu u svakom dijelu Carstva. Na
Zapadu je vladao Maksimijan, i Konstantinov otac Konstancije Klor, dok
su na Istoku bili Dioklecijan i Galerije. Prema dogovoru, nakon 20 god-
ina, stariji e se car odrei asti u korist mlaeg. Osim toga carevi nisu
vie ivjeli u Rimu, nego u Milanu, Trieru i Sirmiju (odakle je car mogao
promatrati barbare), te u Nikomediji (blizu koje su bili Perzijci). U Rimu
je nastala praznina koju je popunio rimski biskup ija su se mo i ugled
znatno poveali.
Nekoliko dogaaja dovelo je do progona koji izbijaju 303. g. Kako su
se suoili s provalom barbarskih naroda, kranski su se vojnici ponovno
nali u opasnosti jer je odanost u vojnim redovima postala gorue pitanje.
Dioklecijan je zapoeo vladavinu kao umjerenjak jer nije elio progoniti
krane, budui da su njegova ena i ki vjerojatno bile kranke. No,
ubrzo je pao pod utjecaj Galerija, i upravitelja Bitinije, novoplatonista i
neprijatelja evanelja Herakleja. Naredio je, stoga, izbacivanje krana
iz vojske, a potom i sa svih vanih poloaja u administraciji. U pokuaju
zadravanja najboljih ljudi u vojsci neki su bili prisiljeni odrei se vjere.
Oni, koji su se suprotstavili, bili su smaknuti. Kada je u Nikomediji izgo-
rjela Dioklecijanova rezidencija, mnogi su optuili krane kao odgo-
vorne za poar.
 49

303. g. Dioklecijan izdaje uredbu o progonu. Katedrala u Nikome-

diji, kao i ostale crkve, su razorene. Zabranjuju se okupljanja krana, a
Biblije i ostale vjerske knjige se zapljenjuju.
304. g. izdana je naredba koja se odnosila na istok Carstva (odnosno
podruje s najveim brojem vjernika) prema kojoj su graani Carstva
morali prinijeti rtve bogovima i Caru. U protivnom bili bi osueni na
smrt. Na Zapadu Konstancije Klor razara nekoliko crkava u panjolskoj,
Engleskoj i Galiji, dok je na podruju dananje Hrvatske sve vei broj
muenika: Pollio u Cibaliji (Vinkovcima), te Domnius (sv. Dujam) u So-
linu. Slino je i u Vojvodini (Sirmium), gdje su meu ostalim petorica
kamenorezaca smaknuti jer su odbili napraviti kip boga Eskulapa, kao i
na dananjem Kosovu (Ulpiane tj. Lipljan). Prosvjed protiv Dioklecijana
zbog krvoprolia je toliko velik, da odstupi te se povlai u Split, no nje-
govi nasljednici na istoku (Galerije i Maksimin Daja) udvostrue pro-
gone. Na Zapadu su novi carevi Konstantin i Maksencije opozvaju uka-
ze i zajame jo jednom snoljivost.
308 Sakaenje je zamijenilo smrtnu kaznu u kanjavanju vjernika.
Jednom je prilikom Euzebije u Cezareji vidio 97 krcana mukaraca,
ena i djece na putu prema rudnicima u Faenu (blizu Petre?), svi su bili
bez desnoga oka, a lijeva noga im je bila osakaena vruim eljezom.
311. g. Galerije izdaje uredbu o snoljivosti kojom je, na smrtnoj
postelji, kranima dao pravo na okupljanje priznavi kako ih nije uspio
nagovoriti da se vrate bogovima svojih otaca. Kao protuuslugu zatraio
je da se mole za njega, kao i za obranu Carstva.
Nakon Galerijeve smrti preostali carevi ponovno su reorganizirali
Carstvo, te su Maksimin i Licinije vladali na Istoku, dok je Konstantin
upravljao gotovo cijelim zapadnim dijelom (osim Italijom koja je bila
pod vlau suparnikog cara Maksencija).
311. 312. g. u Carstvu se vode graanski ratovi. Licinije pobjeuje
na Istoku, a Konstantin na Zapadu.
313. g. Milanski edikt. I Licinije i Konstantin odobravali su vjerske
slobode, kako za pogane tako i za krane. Poganstvo je, meutim, i
dalje ostalo religija veine rimskih graana. Licinije je, dodue, kasnije
zapoeo progoniti krane na Istoku. Vjerojatno je sumnjao da su vjerni
njegovom suparniku Konstantinu. Konstantin je napao istona podruja
pobijedivi Liciniju kojeg je smaknuo.
Posljedice progona bili su raskoli izmeu krana, posebno onih u
Egiptu i Kartagi (Tunisu). Prijeporno pitanje je glasilo: U kojoj se mjeri
treba pokoravati vlastima? Kada moemo govoriti o izdaji i odmetanju
od vjere? Na Istoku su govorili: Ako je osoba prinijela rtvu, a nikako
 50

zbog toga to je vlastima predala vjerske knjige ili crkveno posue. Na

Zapadu su miljenja bila podijeljena, posebice u Kartagi: Treba li biskupu
Cecilijanu oduzeti slubu zato to se skrivao? Donatovi su sljedbenici
drali da je Cecilijan bjeei za vrijeme progona izgubio dar Duha, te
vie ne moe dijeliti darove Duha polaganjem ruku. Nastali spor iz-
meu donatista i katolika (pravovjernih krana) trajao je stoljeima.

DONATIZAM
Nakon smrti suparnikog biskupa Majorina, prorok Donat je pre-
uzeo odgovornost nad protucecilijanskom strankom u Kartagi. Iz nje je
stvorio shizmatiku crkvu koja je nosila njegovo ime. Vjerovao je kako
vodi crkvu muenika, a ostale krane optuio je za sramno suradnitvo
s neprijateljem. Njegove revne pristalice bili su punski seljani. Otro su
se suprotstavljali Katolikoj crkvi, kao i graanima koji su govorili la-
tinski. Ljude koji bi im se prikljuili, nakon to bi napustili dravnu crkvu,
ponovno su krstili. Kada je Konstantin odluio Crkvi vratiti nekretnine
koje su bile zaplijenjene za vrijeme progonstava, donatistiki pokret se
naao pred prvom kunjom. Donatisti su naime vjerovali kako, kao
istinska crkva, imaju iskljuivo pravo na spomenute nekretnine. No,
budui da su stvorili niz neugodnosti, Konstantin ih je zabranio (iako je
ranije osnovao skupinu koja se trebala pozabaviti prijepornim pitanjem).
Ekstremna stranka (circumcelijanci), naime, su premlatili katolika.
347. g. Donat se suprotstavio pokuaju da vlastiti pokret vrati u okvire
univerzalne crkve, a u vlastitom je naumu ustrajao do smrti (355).
Vanost ove rasprave bila je u sljedeim pitanjima: Koja je istinska
Crkva? Sastoji li se od skupine svetih ljudi koji vode poboni ivot, ili se
radi o katolikoj (univerzalnoj) Crkvi iji se lanovi ponaaju sukladno
vlastitim svjetonazorima? Treba li drava usmjeravati Crkvu, ili Crkva
mora biti potpuno odijeljena od drave? Augustin je dao pravovjeran
odgovor na to: Oblaci s grmljavinom tutnje da e Kua Gospodnja biti
izgraena uzdu i poprijeko cijele zemlje; a te abe sjede u svojim barama
i krekeu: Mi smo jedini krani!
U 6. stoljeu car Justinijan I. je ponovno osvojio Sjevernu Afriku
istjeravi Vandale koji su je drali od 429. g.
U 7. su stoljeu i donatisti i katolici bili pokoeni provalom islama.
Katolici su se u Maghrebu, meutim, odrali sve do 12. stoljea, dok su
donatisti nestali.
U Egiptu se nisu mogli odravati crkveni sastanci. Naime, biskup
 51

Petar Aleksandrijski pobjegao je iz zemlje za vrijeme progona. Kada se

metropolit Tebe, Melit (egipatski Donat) kasnije pojavio, zgraao se nad
zateenim okolnostima. Stoga je posvetio dvojicu koji su nastavili duob-
riniku slubu u crkvi. No, jedan od njih, Arije, postao je krivovjercem
ime se jo jedanput pokazalo kako je opasno bez promiljanja polagati
ruke na budue voe crkve! (1. Tim 5,22)

KRIVOVJERJA

GNOSTICIZAM

Gnosticizam je imao puno slinosti s kranstvom. Gnostiki autori

su esto tumaili Novi zavjet na vrlo neortodoksan nacin postavljajui
vana pitanja o pravilnom nainu tumaenja Pisma. Upravo iz tog razloga
na gnosticizam se gledalo kao na veliki izazov ranim kranskim autori-
ma, naroito Ireneju Lionskom. Izraz gnosticizam (duboka spoznaja),
ili gnoza (spoznaja) u prvom se stoljeu rabio u dva smisla:
1) Kao oznaka za filozofiju, ili religioznu kozmologiju koja je postojala
prije kranstva. Njezino je podrijetlo bilo na istoku (u hinduizmu).
Radilo se o mjeavini platonizma, heleniziranog sinkretizma, babi-
lonske astralne mitologije i otpadnikog idovstva. Gnosticizam je bio
poganski sinkretizam s natruhama magije i astrologije (u velikoj mjeri
poput teozofije u nae vrijeme).
2) Odnosio se na teozofske preinake kranstva. Njih je prihvatilo i
irilo desetak ili vie sekti, koje su se odvojile od prve crkve, u razdob-
lju izmeu 80. i 150. g.
Postoji nekoliko struja koje vode gnosticizmu:
1) Zoroastrizam (babilonska religija) koja svijet smatra velikom sve-
mirskom baterijom: izmeu Boga koji je pozitivan pol i Sotone tj. nega-
tivnog pola nalazi se sve ostalo. Iz zoroastrizma je proizaao koncept
dualizma.
2) Istoni misticizam (u biti hinduizam).
3) Judaizam: legalistiki elementi.
4) Grka tajna religija: svaka pojedina religija ima sredinju tajnu ozna-
enu kao musterion. Poetnici koji pristupaju religiji napreduju prema
Bogu gnosisom tj. putem znanja.
Obiljeja gnosticizma kao sustava misli su sljedea:
a) Stvaranje: Vrhovno bie je rodilo (a ne stvorilo) druga duhovna
bia. Od njih je jedno, udaljivi se od istoga, palo u zabludu stvorivi
 52

materijalni svijet. Dakle, stvaranje je bilo ishod grene nezavisnosti (tj.

pokuaja udaljavanja od duhovnoga jedinstva svemira vidi hindui-
zam). Mnogi gnostici drali su zmiju simbolom suprotstavljanja zlom
bogu stvoritelju. Prema njima, Sotona je, u sutini, zapravo dobar jer
djeluje kako bi ovjeanstvo bilo spaeno (vraajui ga u nematerijalno
stanje)!
b) ovjek: Prema gnosticizmu postoje tri skupine ljudi:
Pneumatikoi (duhovni ljudi: elita crkve), psuhikoi (duevni ljudi: obini
vjernici) i sarkikoi (tjelesni ljudi: ljudi van crkve, ili neidovi).
Prva je skupina predodreena za spasenje te ne prolazi kroz reinkar-
naciju; za drugu skupinu postoji mogunost izbjegavanja reinkarnacije;
trea skupina ne moe izbjei reinkarnaciju.
c) Spasenje: Svijetom vladaju zle zla nastanjene na sedam planeta;
one se sastoje od demiurga i njegovih suradnika arkona koji tijekom ze-
maljskog ivota usporavaju na duhovni napredak. Nakon smrti dua
polazi na opasan put preko sedam planeta u nebeski dom. Na putu su
sile zla, te ljudi moraju nauiti ispravne arobne zaporke kako bi iste
nadmudrili. Gnostik je duh (boanska iskra, ostatak prethodnog sa-
vrenstva) zatoen u tijelu poput osobe koja je izgubila pamenje. Na-
kon to se naao zatoen u tijelu nakon stvaranja, ne sjea se vlastita
(nebeskog) doma. Gnostiko evanelje ima za cilj duu probuditi iz sna
kako bi joj obznanilo vjenu sudbinu koja joj je predviena. Tijelo je
pokvareno (za razliku od istog ovjekovog duha). Kada se slomi, iz
njega e se osloboditi isti duh u kome lei ovjekova nada i sudbina.
Gnosis (spoznaja) u biti je spoznaja ovjekova podrijetla i sudbine, te
arobnih zaporki. Gnostici vjeruju kako na ovom svijetu mogu stei mis-
tino iskustvo, tj. izravnu spoznaju vrhovnog Boga. U vjeri pristupaju
svijetu u kojem se nalazi Bog, te tako tjelesno uskrsnue i Kristov po-
vratak gube smisao.
d) Isus: Izmeu dobrog Boga i loeg svijeta postoji mnotvo po-
srednikih prelaznih bia tzv. aeona. Isus je vjerojatno najvii aeon (dakle
nije Bog ve prvi do Boga). S ovakvim krivovjerjima obraunava se Pavao
u Poslanici Koloanima. Naime, Isus je nekima bio otkupitelj koji je iz-
bavljao zarobljene duhove; drugi su drali kako istu zadau obavlja
imun Mag, odnosno Heraklo. Za Isusa su vjerovali kako je tek jedan u
nizu spasitelja koje Bog alje u razliitim razdobljima. Isus je poslan u
razdoblju Ribe, a njegova je uloga podreena Bogu iji je on glasnik,
poslan kako bi nas podsjetio na nae nebesko podrijetlo, te prenio tajno
znanje bez kojeg se ne moemo vratiti u prijanje duhovno stanje. No,
 53

kako je materija strana svevinjem Bogu, nikakvo utjelovljenje nije do-

lazilo u obzir. Otuda doketizam; Krist utjelovljen u ovjeku samo je
optika varka, a ljudi koji su ga vidjeli zapravo su gledali ovjeka na
kojem je bio boanski duh. Isti je, naime, siao na Krista tijekom njegova
krtenja napustivi ga tek za vrijeme njegovih patnji na kriu.
Razvidno je, dakle, da se mnogo toga uvuklo u Crkvu. Oni kojima je
kranstvo bilo prejednostavno i naivno drali su kako mu treba dati
vie filozofskog sadraja. Stoga se Pavao, kao i ostali apostoli, borio
protiv ovakvih zamisli u prvoj crkvi. Gnosticizam, koji u biti potjee od
hinduistike filozofije, bio je u potpunom sukobu s kranskom milju.
Pojam spasenja u gnosticizmu nudio je potpunu spoznaju kakvu je Sotona
nudio Adamu i Evi spoznaju dobra i zla. Drugim rijeima; posezanje
za potpunom moi, stjecanjem moi bogova kako bi bili iznad bilo kakvog
morala, pa tako i iznad Boga. Put prema istom cilju potpuno je razliit
od kranskog puta, te ukljuuje isposnitvo, jogu, vlastite zasluge itd.
Navedeno oito nema nikakve veze sa zastupnikom smru Isusa Mesije.
Negdanji gnostici bili su u crkvi skloni tumaiti kransko uenje
koristei bivu filozofiju. Primjere za brojna krivovjerja, koja su tako
nastala, nalazimo u Novom zavjetu. Ti su ljudi bili dualisti vjerovali su
da je duh sve, a da tijelo tj. dua nije vana. tovie ista je ak zlo. Ovaj
se stav oitovao na dva naina:
1) Nemoral: Nije vano to ovjek radi sa svojim tijelom tj. duom
budui da su isti zlo. Vaan je duh. Budui da smo iznad zakona, sve
nam je doputeno.
2) Isposnitvo: Kako je tijelo zlo, moramo ga se odrei.
a.) U Korintu je postojalo duhovno plemstvo iji su pripadnici tvrdili
kako su stekli mudrost i znanje kakvo nemaju drugi, ukljuujui i apostola
Pavla. Vjerovali su kako su savreni, te kako su u duhovnom smislu
dostigli vrhunac. Prema ostalim kranima odnosili su se kao prema
niim biima koja se ne mogu uzdignuti na njihove duhovne visine. Bili
su karizmatici uvjereni kako su, zbog darova koje posjeduju, osloboeni
od nasljeivanja kria tj. trpljenja i ponienja. Stoga se ne moraju pod-
reivati starjeinama, koje je Gospod postavio na elo crkve, kao ni
ivjeti svetim ivotom i ljubiti brau i sestre koji nemaju njihove darove.
Potonje su, tovie, smatrali tjelesnim tj. drugorazrednim (psuhikoi)
kranima. No, Pavao ih je same nazvao tjelesnima (neduhovnima) jer,
iako su posjedovali neke darove, nisu imali ploda Duha. Vjerovali su
kako im ne treba tjelesno uskrsnue. Neenstvo su drali vrjednijim od
braka to je Pavla potaknulo na razjanjavanje iste zablude (1. Kor 7).
 54

Kako su tijela smatrali zlima, mnogi suprunici nisu odravali spolne

odnose. Osim toga odbacili su biblijsko uenje o uskrsnuu uvjereni kako
e dua preivjeti. Govorili su kako nije grijeh jesti meso rtvovano ido-
lima budui da idoli ne postoje. Ukratko, bili su gladni duhovne moi.
U elji da dobiju vie, teko im je bilo shvatiti kako u Kristu ve imaju
sve.
b.) Pavao je kod Koloana naiao na mjeavinu kranstva i niza teo-
zofskih elemenata sadranih u mistinim kultovima i otpadnikom ido-
vstvu. Naime, sljedbenici teozofske sekte pokuavali su krane u Kolo-
sima nagovoriti da tuju aneoske posrednike sile. Iste su poistovjeivali
sa zvijezdama vjerujui kako mogu odrediti ljudsku sudbinu, iako se
pritom zapravo radilo o demonima. Poticali su sudjelovanje u obredima
koji su bili povezani s krajnjim isposnitvom. Neke su svet-kovine uzeli
iz idovskog kalendara tvrdei kako ih se treba pridravati. No, Pavao
potvruje kako u Isusu prebiva punina boanstva tjelesno. Od Boga
imate sve kada imate Krista. Pavao u Kol. 1,9 eli da Koloani imaju
puninu (pleromu) znanja (gnose) Njegove volje u cijeloj mudrosti (sofia tj.
poznavanje Bojih dubokih stvari) i razumu (suneisis). Imati pleromu znai
biti prikladno opremljen i osposobljen poput lae koja isplovljava na
dalek put.
c.) U Ivanovoj poslanici nailazimo na opis otrog neslaganja izmeu
Ivana i Cerintovih uenika. Potonji su bili sljedbenici doketizma tj. vrste
gnosticizma koja je tvrdila kako boanski Krist, kao isti duh, nikada
nije bio ljudsko bie. Cerint je zastupao stajalite kako se na Isusa, za
vrijeme njegova krtenja, spustio boanski duh koji ga je napustio prije
raspea. Kako stvarnog utjelovljenja nije bilo, ovjek Isus je trpio i umro
na kriu. No, Ivan upozorava kako svatko tko nijee da je Krist postao
ovjekom pripada Antikristu (1. Iv 4,2). Cerint je vlastite tvrdnje teme-
ljio na gnostikoj pretpostavci kako je tijelo sutinski zlo, te ni jedno sa-
vreno bie (kao to je boanski Krist), ne bi nikada moglo postati o-
vjekom. Utjelovljenje Bojeg Sina je stoga nemogue.
Ivan pie protiv gnostika koji su za sebe govorili da su ve postali
savreni i bezgreni. Ivan odgovara: Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami
sebe varamo... Kako se kranski gnostici nisu osjeali potaknutima ljubiti
manju brau, Ivan je naglaavao da trebaju ljubiti jedan drugoga. Isto
tako, kada Ivan govori o smrtnom grijehu (1. Iv 5,16) vjerojatno misli
na njih.
d.) U Judinoj poslanici saznajemo o gnosticima koji su zajedniki ob-
jed eljeli pretvoriti u orgiju.
 55

e.) U Otkrivenju susreemo gnostiku sektu (nikolaiti) koja je nauavala

spekulaciju i moralnu razuzdanost (Otk 2,6.15). Jezabela (Otk 2,20) je
bila proroica ove sekte, a moda ak i propovjednikova ena.
Unutar kranstva se, nakon apostolskog razdoblja, razvilo nekoliko
gnostikih sekti koje su tvrdile da posjeduju tajnu objavu ili spoznaju. U
mnogim sluajevima radilo se tek o poganskom misticizmu kojem je
pridodano nekoliko kranskih misli i izraza. Neke su gnostike sekte
imale, osim Biblije, tajne zapise (usp. mormonska sekta). Druge su, pak,
na osebujan nain tumaile Pismo (usp. Jehovini svjedoci). Neke su
kranstvo koristile kao jednu u nizu objava (usp. teozofija). No, za-
jedniko im je bilo nastojanje da biblijskim injenicama nametnu strani
sustav. Marcion je, pritom, bio izuzetak budui da je uzeo vrlo malo bi-
blijskih podataka.
Valentin je bio podrijetlom iz Aleksandrije. Nastanio se u Rimu gdje
se brzo istaknuo zbog vlastite naobrazbe. Ne uspjevi postati biskupom
osnovao je sektu tvrdei kako je neznanje (a ne grijeh) odgovorno za
ljudske nevolje. Njegova su djela bila neodreena, jednolina i puna igri
rijei. Izgradio je sloenu hijerarhiju duhovnih bia govorei o skrivenoj
i tajanstvenoj predaji Isusova uenja koja je dostupna jedino upuenima
(usp. Tomino evanelje). Za vlastita mudrovanja koristio je Evanelja po
Ivanu. Njegov uenik Teodot pokuao je uskladiti kranstvo i aristo-
telizam.
Starosirijski gnostik Basilid razradio je teologiju koja je odisala sna-
nim doketizmom. Tvrdio je kako je umjesto Isusa zabunom razapet imun
Cirenac. U svome stavu nije bio usamljen. Tim se krivovjerjem, u neto
drugaijem obliku, posluila i mala crkva nedaleko od Antiohije. Tamo
su naime javno itali tzv. Petrovo evanelje u kojom se tvrdi kako se sila
duha spustila na ovjeka Isusa (napustivi ga kada je bio razapet). Isusov
vapaj na kriu, navodno, je glasio: Silo moja, silo moja, zato si me
ostavila? (poput Samsona).
Po Irenejevu izvjetaju Basilid je uio da je Nous prvoroenac Oca
koji je bez poetka. Iz Nousa je proiziao Logos, iz njega Phronesis, iz
nje Sophia i Dynamis. Daljnje emanacije su Potestates, Principatus i
Aneli.. Ti su prvi aneli stvorili prvo nebo. Dalje su emanirali novi
redovi anela, stvarajui svaki novo nie nebo, sve do 365 nebesa. U
skladu s brojem nebesa je broj dana u godini. Aneli najnieg neba,
koje mi vi-dimo, stvorili su svijet, i razdijelili meu se zemlju i narode.
ef svih tih anela je idovski Bog, kao aneo idovskog naroda. On je
odluio sve narode podvrgnuti svome narodu. Kad je Otac (koji nije
 56

postao i koji je bez imena) vidio da e se svijet unititi uslijed mrnje

koja je nastala kao posljedica tendencije idovskog Boga, poslao je svoga
prvoroenca, Nous, koji se naziva i Krist, na svijet, da oslobodi one
koji vjeruju u njega. Na kriu nije umro Isus, nego Simon Cirenac, a
boanski Nous se vratio k Ocu koji ga je poslao. Oni koji to znadu
osloboeni su od anela (arhonata) koji su stvorili ovaj svijet.
To znanje treba drati tajnim. Onih koji se spasavaju ima malo, jedan
na tisuu ljudi. Basilid smatra da jesti meso od poganskih rtava ne
znai nita. Ui takoer da su mane osobni demoni koji stanuju u
ovjekovoj dui. Sebe smatra posrednikom izmeu idovstva i
kranstva. J. Danielou zapaa u tom uenju niz elemenata koji su
preuzeti iz idovske apokaliptike i stavljeni u drugi kontekst. Tako se i
kod Basilida zapaa nastavljanje pobune protiv idovskog Boga, kao
izraz razoaranja poslije g. 70., kad su se pojedini judejski i judeokranski
krugovi osjeali pre-varenima u svojim eshatolokim oekivanjima; i
dakako, pobune protiv svijeta koji je stvorio Jahve.

MARCION: Sin biskupa i bogati brodar Marcion, izopen 144.g. ,

navodno zbog preljube, predstavljao je u 2. stoljeu jednu od najveih
gnostikih prijetnji prve crkve. U knjizi Antiteze suprotstavio je Stari i
Novi zavjet. Bog Novog zavjeta, tvrdi, je dobar i nita ne trai od nas.
Sve to nam je dao je besplatno, ukljuujui i spasenje. idovski Bog,
pak, posve je drugaiji, te mu se stoga suprotstavlja, kao i openito ido-
vima. Sline ideje o odbacivanju Starog zaveta e se pojaviti u Manijevom
uenju krajem 4. st., te par stoljea kasnije u uenjima bogumila na Balkanu
i katara u junoj Francuskoj. Marcion je sastavio vlastiti kanon iz kojega
je izbacio knjige koje su se kosile s njegovim stavovima. Od Novog za-
vjeta zadrao je Evanelje po Luki (ali bez uvodnih dva poglavlja) kao
i 12 Pavlovih poslanica (one koje su u najmanjoj mjeri bile idovske).
Marcion vjerovao da je Bog (Otac), koji u stvari nema nita s ovim
Demijurgovim svijetom i koji mu je tu, poslao Krista da spasi due
onih ljudi koje Demijurg progoni. Marcionova je kristologija strogo
doketska. Krist nije bio pravi ovjek, nije imao ljudsko tijelo, nego se
samo prividno ukazivao ljudima kao ovjek. Nije se rodio od Marije
niti je rastao kao ovjek, nego se u 15. godini cara Tiberija odjednom
pojavio u Kafarnaumu i propovijedao nepoznatog Boga Oca, dobroga i
miroljubivog (za razliku od ratnikog Boga izraelskog). Demijurg ga je
u slijepoj zavisti progonio i tako je osuen na smrt i raspet, ali je trpio
samo prividno jer nije imao ljudskog tijela. On je siao u podzemlje i
 57

spasio sve starozavjetne grenike (Kaina, sodomce, Egipane, sve po-

gane) odvevi ih k Ocu. Nije uspio spasiti starozavjetne pravednike
(Abela, Nou, Abrahama, proroke), koji mu nisu povjerovali, jer su imali
iskustvo da ih Bog iskuava, pa su mislili da je i to sad neka zamka
njihova Boga-Demijurga. Poslije Kristova dolaska spasavaju se svi koji
vjeruju u njega. Meutim, budui da vjernici i sada ive u svijetu Demi-
jurgovu, nad kojim on vlada, zato ih on progoni. Budui da je u Starom
Zavjetu reeno da je usrce kraljevo u ruci Bojoj (Izr 21, 1), to jest u
Demijurgovoj, oito je, da su progoni krana koje provode dravne
vlasti djelo Demijurgovu. Marcion nije, ini se, nikako kuao protuma-
iti kako je Krist spasio ljude i kakav je smisao imala njegova smrt.
Spasavaju se, dakako, samo ljudske due, tijelo ostaje pod vlau
Demijurga, i ono se raspada. Nema nikakva uskrsnua tijela.
Marcion je u moralnom pogledu enkratit: zahtijeva seksualno uz-
dravanje i osuuje enidbu, propovijeda strogu askezu u jelu i naglaa-
va spremnost na muenitvo. Zadava hijerarhijsko ureenje Crkve
(biskupe, presbitere i akone), i u tom smislu organizira svoju Crkvu,
za razliku od gnostika, koji nastupaju samo kao uske tajne skupine ili
kole. Uslijed toga se marcionizam brzo rairio. Ve Justin, jo za Mar-
cinova ivota, pie: I neki Marcion iz Ponta, koji jo sada ivi i nauava
uenike da treba priznavati nekog drugog Boga viega od Stvoritelja
svijeta. Uz pomo demona on je kod svih vrsta ljudi uspio da mnogi idu
u blasfemije . . . (Prva apologija, 26); i jo: Njemu mnogi povjerovae,
kao jedinome koji zna istinu, i nas ismijavaju; nemaju nikakva dokaza
za ono to kau, nego ludo kao jaganjci koje je ugrabio vuk, padaju u
mree opakih miljenja i demona (Isto, 58). (B Poviest kranske literature)
Marcionov kanon bio je povod brzom stvaranju slubenog kanona.
Odbacio je alegorijsko tumaenje Starog zavjeta koje esto susreemo
kod apostolskih otaca. Budui da je drao nemoguim utjelovljenje Bo-
jeg Sina, pretpostavljajui kako je materija zla, izbacio je navode o utjelov-
ljenju. Nijekao je i djeviansko roenje. Usprotivio se autoritetu apo-
stola tvrdei kako su prvi krani (tj. idovski apostoli) pogreno tumaili
Isusov duh. U skladu s gnostikim uenjem odbacio je brak, spolne od-
nose i tijelo uope, kao i uskrsnue. Izopen iz Rimske crkve (144.g.),
Marcion je utemeljio svoju raskolniku crkvu u Maloj Aziji, koja se kasnije
proirila po cijelom carstvu. Marcion je bila prije svega antilegalist, a ne
toliko gnostik.
Mnogi gnostiki uitelji tvrdili su kako je Krist, kao nebeski glasnik,
povjerio tajno znanje nekom istaknutom ueniku (npr. Tomi). Ovaj je
 58

stoga iskljuivi tuma znaenja poruke. Crkva je nastojala opovrgnuti

ovo gledite smjestivi sva evanelja unutar kanona. Time je eljela
pokazati kako sva etiri izvjea nijeu Marcionovo tumaenje Kristova
ivota. Osim toga, apostolsko vjerovanje (oko 150.) jednoglasno je go-
vorio protiv Marciona istiui tjelesno uskrsnue i sud. Katolika crkva
(za razliku od raskolnike crkve) temeljila se, stoga, na jedinstvenosti
svjedoanstava dvanaest apostola. Biskupi, pogotovo iz Rima, Antio-
hije i Efeza, bili su drani nasljednicima apostola te, kao takvi, posjed-
nici predane im apostolske istine. Meutim, nijedan nije ostavio tajnu
predaju.
Sljedei antignostiki kredo je citirao biskup Irenej iz Lyona:
Bog Otac, koji je iznad shvaanja, nevidljivi, jedan Bog Stvoritelj
svega; ovo je prvi i glavni lanak nae vjere. Drugi lanak je Rije Boja,
Sin Boji, Krist Isus, na Gospod kojeg su pretkazali proroci prema
ustroju njihovih prorotava po Oevu naumu i po Njemu je sve
stvoreno On je po svretku vremena postao ovjek meu ljudima,
vidljiv i opipljiv kako bi ukinuo smrt i donio svijetlost i ivot i ostvario
zajednitvo Boga i ovjeka. Trei lanak je Duh Sveti, po kojem su proroci
prorokovali i patrijarsi pouavali o Bogu i koji je na kraju vremena izliven
na novi nain na ovjeanstvo po svoj zemlji, obnavljajui ovjeka za
Boga.
Gnosticizam je utjecao na katolianstvo i pravoslavlje: tumaenje
sakramanata na mistiki nain, filozofija o skrivenom Bogu, koji je do-
stupan samo preko posrednike (sveci, aneli, Marija), podjela vjernika
u visoke i niske klase (laici i klera), te naglasak na asketizmu.

MONTANIZAM ili Novo prorotvo

U Siriji i Maloj Aziji su se do drugoga stoljea povremeno pojavljivali

proroci*. Meutim, Montan, koji je kasnije (170.g.) doao na scenu, za-
jedno sa sljedbenicima, doveo je dar proricanja na zao glas. U Frigiji,
gdje se tovanje dovodilo u vezu s poganskim boanstvima, svetkovala
se divlja, proroka i poganska religija koja je sveeniku doputala da
posti, pati, plee, ima vizije i prorokuje. Montan je, kao bivi poganski
frigijski sveenik, novu vjeru izrazio na nain sukladan negdanjem po-
ganstvu naglaavajui djelovanje Svetoga Duha. Kada je u zabitoj fri-
gijskoj zajednici pao u zanos poevi prorokovati, vjernici su mislili da
ga je zaposjeo zao duh. Montanu koji je, meutim, tvrdio kako Sveti
Duh govori kroz njega, ubrzo su se pridruile dvije ene koje su, na-
vodno, imale slino iskustvo.
 59

Montan i njegovi sljedbenici nastojali su navui ljagu na bilo kakvu

daljnju primjenu prorokog dara. Njegov je pokret stavljao naglasak na
skoranji Kristov povratak (koji se nije dogodilo). Pouavali su, bez da
su stvorili novu doktrinu, otra moralna pravila: post, zabranu ponovnog
ulaska u brak, ukraivanje oprosta za ozbiljne grijehe, hotimino
pristajanje na muenitvo. Montan je tvrdio kako je Sveti Duh govorio
kroz njega i dvije ene, Priscilu i Maksimiliju, ime se ispunilo pro-
roanstvo iz Ivana 14 o dolasku Parakleta. Obiljejima pokreta postala
su: vienje, objave u snu, govorenje jezicima, prorotvo, boanske utjehe
i prijekori, kao i drugi izvanredni vjerski doivljaji. Nasuprot Montanu,
poglavari istone i zapadne Crkve izjavili su da biblijska objava ima
prednost pred objavama pojedinaca koje su slijedile nakon nje, stoga su
iskljuili montaniste iz vlastitog lanstva. Origen je tvrdio kako se
svretkom apostolskog doba smanjio broj (udesnih) znakova Svetoga
Duha. Dodue, i sada se mogu nai tragovi istih meu nekim kranima.
Augustin, kojega se nikako nije moglo optuiti da je neiskren ili lako-
vjeran, zaklinje se da se u njegovoj upi u Hippu tijekom dvije godine
dogodilo nita manje od 72 cuda od ega je pet sluajeva bilo uskrsnue
iz mrtvih. Euzebije je, govorei o poetku drugog stoljea, ustvrdio ak
i tada su mnoge udesne moi boanskoga duha djelovale kroz iritelje
evanelja u Crkvi.
Montanizam (ili: montanstvo) je, u suludom obliku kojeg je poprimio
u Frigiji, ubrzo jenjavao. Meutim, otvorio je nekoliko vanih pitanja o
naelima koja su morala privui pozornost Crkve. Iako je montanizam
gubio na snazi u Maloj Aziji, nailazio je na dobrodolicu u Sjevernoj
Africi gdje njegova posebna privlanost nije bila u naglaavanju Svetoga
Duha i prorokovanju, ve u primjeni samodiscipline i isposnitva. Upravo
su ta obiljeja djelovala privlano Tertulijanu.
Zakljuujemo kako se na ovaj pokret moe gledati kao na vanu po-
mo Crkvi, koja je u to vrijeme postajala mlakom, zbog utjecaja grke
filozofije. Nevolja je bila u tome to su montanisti ipak pretjerali.
Pozitivna obiljeja montanistikog pokreta su:
a) Naglasak na uskrsnue tijela (za razliku od uenja o preivljavanju
due).
b) Tisugodinje carstvo.
c) Duhovno buenje i potpuno predavanje Kristu.
Negativna obiljeja pokreta su:
a) Pitanje autoriteta u svezi s duhovnim darovima. Oni koji nisu pri-
hvaali proroanstva bili su izloeni optubama za huljenje Duha. Montan
je tvrdio da je dola nova epoka Duha. Ta je misao o vremenu Duha
 60

Svetogo, kao o treem vremenu, od golemog znaenja za kransko

poimanje povijesti spasenja. Slinu je ideju u Srednjem vijeku iznio opat
Joakim de Fiore (1145-1202) i njome se hranio velik pokret spiritualaca
u XII i XIII stoljeu.
Maksimila je tako proricala: Nakon mene proroanstava vie ne e
biti, jer e im doi kraj. Budui da su montanisti tvrdili kako e se Novi
Jeruzalem spustiti u Frigiju, nametalo se pitanje: Moe li se prihvatiti
njihova tvrdnja da govore po neposrednom nadahnuu, ak i kada je to
u opreci s apostolskim autoritetom u evaneljima i poslanicama? Ovak-
ve nedoumice samo su istaknule neizbjenost stvaranje kanona Pisma
jer je nedostatak istoga slabilo crkvu uzrokujui opu podjelu.
b) Nedoumice vezane uz crkvenu disciplinu. Montanisti su krane
pozivali na krajnje isposnitvo. Njihove preporuke su ukljuivale na-
putanje branih odnosa radi istoe, kao i vie posta i suhe hrane.
c) Montanizam je bio pokret u kojem su znaajnu ulogu igrali laici, a
to je jo znaajnije ene. Po Epifanijevim vijestima iz IV stoljea, ene
su u azijskim montanistikim opinama bile priputene u redove klera,
ne samo kao akonise (to je bilo i u ostaloj Crkvi) nego i kao prezbiteri
i biskupi (Panar. 49, 2). Iz Tertulijana ne moemo to zakljuiti za afriki
montanizam njegova vremena. On naglaava da ena moe prorokovati,
ali se ini da inae ostaje kod svoga ranijeg stava, da ena ne moe
vriti slubu u kleru.
d) Montanizam je ubrzo, posebno u poznatoj nam doraenoj tertu-
lijanskoj verziji, iz svojih zahtjeva za neposrednim radikalnim obrae-
njem, za rigorizmom i purizmom, prerastao u nepodnoljiv novi legali-
zam
Tertulijan, koji se obratio na montanstvo na osnovi nadahnutog ue-
nja, vjerovao je kako treba odbaciti oprost za neke grijehe uinjene na-
kon krtenja; zabraniti ponovnu enidbu, kao i prestati bjeati od pro-
gonstava. Ovakav pretjerani stav doveo je do donatistikog raskola koji
je razdijelio Crkvu u Sjevernoj Africi.

MONARHIJANIZAM

Ovim se krivovjerjem, koje oznaava daljnju razradu pogrenih pret-

postavki gnosticizma i doketizma, nijee Trojstvo. Justin Muenik je,
naime, tvrdio kako postoji Bog i pripadajui mu Logos (Isus) to je na-
vodilo na pomisao o postojanju dvaju bogova. Protivnici monarhijaniz-
ma, pak, vjerovali su kako postoji iskljuivo jedna monarchia tj. jedan
 61

nedjeljivi Bog. Ovakva razmiljanja potakla su pitanja u svezi s Isusovim

identitetom. Neki su zakljuili kako Isus nije Bog, jer je boanski status
dobio kao nagradu, dok su drugi tvrdili da je on Otac u drugom obliku.

a) DINAMINI MONARHIJANIZAM (ili adopcionizam):

i) Izraz dinamini odnosi se na pretpostavku da je Isus bio dina-
miziran Duhom. Teodot Bizantski udahnuo je, dakle, novi ivot u do-
ketistiko krivovjerje tvrdei kako je Isus bio energiziran Svetim Du-
hom koji se spustio na Isusa za vrijeme Njegova krtenja napustivi ga
prije raspea.
ii) Izraz adopcionizam potjee od zamisli prema kojoj je Isus blisko
hodio s Bogom, te je bio adoptiran (usvojen) prilikom krtenja u bo-
ansku supstancu. Gledite Pavla Samosatskog pretea je liberalizma
19. stoljea prema kojem moramo oponaati Isusovu religiju.

b) MODALIZAM je krivovjerje prema kojem su Otac, Sin i Duh Sveti

oznake razliitih oblika (modova) djelatnosti jedne (tzv. prosopona), a ne
triju osoba. Modalisti, takoer, nastoje izbjei bilo kakvu razradu pod-
reenosti ili emanacija (proistjee). Patripationizam, koji je daljnja raz-
rada modalizma, tvrdi kako je Otac trpio na kriu. Pristalice ovog pogleda
ukljuuju Sabelija (odatle alternativna oznaka sabelijanizam), Prakseja i
Noeta. Ovakva krivovjerja osuena su tek Prvom carigradskom koncilu
(381).

ARIJEVSTVO

Ako je gnosticizam bio krivovjerje drugog stoljea, monarhijanizam

treeg, u etvrtom stoljeu najvaniju ulogu igra arijevstvo. Arijevci,
koji su nijekali da je Isus Bog, vladali su kranskim svijetom izmeu
Nicejskog i Carigradskog koncila (381). Naime, uspjeli su kao pristalice
pridobiti sestru, te sina i nasljednika Konstantina I., kao i imperatora
Valenta.
Arije je bio metropolit Gornjeg Egipta. Imenovan je za prezbitera
crkve Baucalis nakon to su progonstva u Aleksandriji umrtvila tamonji
crkveni ivot. Nedugo nakon to je uveden u slubu 318. g. sukobio se
s biskupom Aleksandrom kojeg je optuio za sabelijanizam.
Arije se kolovao kod Lucijana u antiohijskoj teolokoj koli koja se
nalazila u jednom od najveih sredita aristotelske filozofije. Od Aristo-
tela je nauio da razlika u imenima podrazumijeva i razliku u biti. Kao
 62

to je rije Sin razliita od rijei Otac, tako ni dvije osobe ne mogu biti
iste. Osim toga, kako je Isus imao borbu u dui, a Bog je nepromjenljiv,
nemogue je da je Isus bio Bog.
Arije je tvrdio kako je iskljuivo Otac stvarni Bog dok je Sin, kojeg je
Otac rodio (stvorio), bitno razliit. Roenje podrazumijeva poetak,
dakle stvaranje Ne posjeduje boanska obiljeja kao to su besmrtnost,
suverenost, savrena mudrost, dobrota i istoa. Iako je kao Stvoritelj
postojao prije svih stvari, nije bio Bog Otac, niti je istoga savreno pozna-
vao. Arije je, meutim, doputao da se Sin naziva Bogom zbog bez-
grenosti. Od Oca je Sin primio dovoljno mudrosti i svjetla kako bi ga
mogao objaviti ovjeanstvu. Vlastite tvrdnje Arije (da je Isus ustvari
stvoren) je podupirao brojnim tekstovima iz Pisma, ukljuujui Izreke
8,22 (Septuagintin prijevod), kao i Kol 1,15.
Arijevstvo je u biti odgovor na nedostatke aleksandrijske teologije
utemeljene na platonizmu (koji tvrdi kako postoje stupnjevi boanstva).
U sreditu rasprave izmeu Arija i Aleksandra bilo je znaenje izraza
roen. Arije je odbacivao platonistiko tumaenje o izvanvremenskoj
emanaciji (proistjeu). Prema njemu, Isus je bio jedinstven, ali stvoren
(kao posrednik izmeu Boga i materije). Vjerovanje u Isusovom boan-
stvu bi bilo samo zamisljivo u okviru platonizma, a Arije nije bio pla-
tonist, ve aristotelijanac!
Na koncilu u Aleksandriji (321) egipatski i libijski biskupi su izopili
Arija, kao i dvojicu biskupa, te nekoliko sveenika. Meutim, sukob nije
bio okonan zbog Arijevih utjecajnih prijatelja Euzebija Cezarejskog i
Euzebija Nikomedijskog (svi su bili bivi uenici Lucijana Antiohijskog).
Prijetio je jedinstvu Istone crkve, te je Konstantin sazvao Prvi Nicejski
koncil (325) u Niceji (Iznik u dananjoj Turskoj) budui da se osjeao
osobno odgovornim za jedinstvo kranstva. Na istom se dodue po-
javilo svega nekoliko biskupa Zapadne crkve. Buknula je borba izmeu
Arija i Atanazija u kojoj je prvi izgubio. Osuen je, dok su tri biskupa
osloboena krivnje. Koncil je 325. g. izdao Nicejsku vjeroispovijed (kre-
do) koja je odraavala gledite Aleksandrijske crkve: Krist je jedinoroeni
Boji Sin, roen iz biti (ousia) Oca, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog
od pravoga Boga, roen, ne stvoren, potpuno jednak (homo-ousios) Ocu... (tj.
po biti jednak Bogu Ocu). Arije je prognan u Ilirik gdje je osnovao arijev-
sko drutvo. Sukob se, meutim, i dalje nastavio oko rijei homo-ousios
koja je zapravo bila ustupak. Nekima je i kao takva smetala, no u stvar-
nosti se radilo o pitanju koje je tek prikrivalo temeljno neslaganje. Neki
su odobravali usvojenu izjavu tumaei je kako su Otac i Sin jedno u
 63

jednome boanstvu. Meu istaknutim pristalicama iste bili su uglavnom

pripadnici Zapadne crkve, kao i nekolicina s Istoka (Aleksandar, Atana-
zije, Eustahije Antiohijski, Marcel Ankarski). Ostali su drali da se radi
o proturjeju: sabelijanci su tako rabili ousia u znaenju osoba, a ne bit.
Kako im se inilo da se iz izjave moe iitati kako su Isus i Otac ista
osoba, uzeli su drugi izraz homoi-ousios, tj. sline tvari kao Otac, pod
kojim su mislili na najvei stupanj slinosti (no ne i istovjetne biti);
poput savrene slike koja nalikuje vlastitom uzoru. Dakle, Sin je u pot-
punosti slian Ocu, ak i u vlastitoj biti (ousiji). Drugi su se protivili iz-
razu homo-ousios jer su tvrdili da su gnostici, koji su vjerovali kako su
nebeske sile imale istu boansku puninu, isti uveli u kransku teologiju.
Ostalima se pak izraz nije sviao jer su drali da se boanstvo dijeli
poput stvari na dva dijela (kao dva novia izraena od istog metala).
Trea se skupina nije slagala s tvrdnjom da je Isus Bog ukazujui da je
isti hetero-ousios (drugaije naravi) ili ak anomoios (razliit od Oca). Tako
su se pojavile tri skupine:
1) Ortodoksni (Nicejska stranka) pod utjecajem Tertulijanove teolo-
gije, za koje je Sin bio homo-ousios. Imali su podrku Zapadne Crkva.
2) Poluarijevci (ili: origenisti) za koje je Sin bio homoi-ousios (sline
tvari kao Otac). Veina ih je pripadala Istonoj crkvi. Bili su velikim
dijelom pod utjecajem Origenove teologije subordinacionizma (Sin je
nii bog podreen viem Bogu).
3) Strogi arijevci, za koje je Sin bio hetero-ousios (drugaije naravi) ili
ak anomoios, bili su u potpunosti pod Origenovim utjecajem.
Arijevska kontroverza saela je sukob dviju teolokih kola: Nicej-
ske (koju je podravala kola iz Antiohije i Tertulijan) te origenske. Nicej-
ci su zastupali zamisao o trima osobama u jednoj tvari. Antiohijci su pak
naglaavali jedinstvo boanstva, no nisu bili najjasniji u svezi s raz-
liitostima izmeu Oca, Sina i Svetog Duha. Origenisti su vjerovali u
uzajamnu povezanost Trojstva, no Arije nije za razliku od Origena bio
sklon toj ljestvici boanskih bia.
Sukob na Nicejskom koncilu istaknuo je razlike izmeu Istoka i Za-
pada u pogledu teoloke predaje i jezika. Mnogi istoni biskupi s pre-
zirom su gledali na naivne latine koji nisu bili svjesni istananosti grkog
jezika.
Arijevska se rasprava dijeli u tri razdoblja:
a) za vrijeme Konstantina kada prevladava Nicejsko vjerovanje (Isus
je homo-ousios).
b) za vrijeme Konstancija kada arijevci nadvladavaju (Isus je homoios
 64

tj. poput Oca).

c) za vrijeme Teodozija kada dolazi do ujedinjenja proNicejaca i polu-
arijevci (trojstvo predstavljaju tri hupostaseis (osobe) u jednoj ousiji (sup-
stanci).
Pripreme za drugo razdoblje zapoele su jo za vrijeme branitelja
Nicejskog vjerovanja Konstantina. Euzebije Nikomedijski je, vrativi se
iz progonstva, pruio Ariju gostoprimstvo. Zatim je uredio otputenje
vodeih lanova proNicejske stranke: Hilarije iz Poitiersa, Eustahija
Antiohijskog, Atanazija Aleksandrijskog i Marcela Ankarskog. Posljed-
nji meu njima slubu je morao napustiti 336. g. kada je, otprilike, umro
i Arije. Godinu kasnije umro je i Konstantin, a njegovo carstvo meusobno
su podijelila tri sina. Konstantin II. zavladao je zapadnim dijelom, Kon-
stancije II. dobio je istoni dio Carstva, dok je Konstans upravljao Italijom
i Sjevernom Afrikom. Kada su se Atanazije i Marcel vratili iz progonstva,
u Rimu ih je 340. g. srdano primio biskup Julije. Tome se protivila Istona
crkva, pod vodstvom Euzebija Carigradskog, koja je Marcela smatrala
sabelijancem. Zapadna crkva je pak s prezirom gledala na Istonu Crkvu
kao na aicu arijevaca. Godine 342. na koncilu u Serdiki (Sofiji) opet
nisu mogli doi do saglasja. Kasnije je ipak Istok pristao na povratak
Atanazija, dok je Zapad otpustio Marcela. No, izbili su politiki nemiri,
a potom i graanski rat. Pobjednik Konstancije II. postao je samostalnim
vladarom iji je duhovni savjetnik bio arijevac Valens iz Murse (Osije-
ka). elei postii slogu, pod svaku cijenu, bio je spreman odrei se
Nicejske teologije. Prisilio je stoga zapadne biskupe da osude Atanazija.
Biskupije u Aleksandriji i Antiohiji pale su u ruke ekstremnih arijevaca.
Na koncilima, koji su se istodobno odravali u Riminiju i Seleukiji (359),
Konstancije II. uspio je isposlovati priznanje da je Sin slian Ocu
(homoios); ispustivi pritom problematinu rije ousia. Umjereni Nicejac
Bazilije Ankarski drao je da su biskupi arijevci, Valens sa Zapada i
Eudoksije Carigradski, koji su zajedno s Georgijem Aleksandrijskim imali
glavnu rije na koncilima, nevjerni ljudi koji ele unititi crkvu. Na-
posljetku se pomirio s Atanazijem, no obojica su morali ekati dvadeset
godina prije no to se na Istoku pojavio car koji im je bio naklonjen.
Konstancija II. koji je umro 361. g. naslijedio je Julijan Apostata koji
je, ak i prema nearijevcima, vodio politiku snoljivosti. Atanazije je 362.
g. sazvao koncil u Aleksandriji na kojem je zapoela obnova Nicejske
terminologije. Okupljeni su se sloili kako tri hupostaseis ne znae tri
boga, kao to jedna ousia ne predstavlja primjesu sabelijanizma.
Tek kada je na Istoku na vlast doao car Teodozije I. (347-395) (na
 65

Zapadu je vladao Gracijan) pokualo se po svaku cijenu obnoviti Ni-

cejsku formulu. Na svu sreu, intelektualna je osnova do tog vremena
bila izgraena uzajamnim djelovanjem sljedeih imbenika:
a) Bazilije Ankarski uspio je ujediniti poluarijevce (tj. origeniste) i
pravovjerne krane proirivi sporazum s Atanazijem. Obojica su se
slagala s Nicejskim vjerovanjem, a to to su se sluili razliitim izrazima
(homo-ousios i homoi-ousios) odraavalo je razliiti nain gledanja na istu
stvar.
b) Arijevci i poluarijaevci nisu se slagali to se oitovalo 357. g. na
koncilu u Sirmiju.
c) Kapadocijski Oci ili Veliki Kapadoani (Bazilije iz Cezareje u Kapado-
ciji, Grgur Nazijanski i Grgur Niki) preoblikovali su Atanazijevo shva-
anje rekavi da se Trojstvo sastoji od tri boanske osobe (hupostaseis) u
jednoj boanskoj biti (ousia).
Na drugom koncilu u Carigradu (381) umjesto arijevstva, koji je osu-
en, podrana je Nicejska teologija.
to se tie rasprava u svezi s Kristovom osobom, moe se rei kako
se sukob nestorijanaca i pobornika monofizitizma razvio iz monarhi-
janskog krivovjerja. Nestorijanci su bili nasljednici pristalica dinamikog
monarhijanstva. Arijevci su tvrdili kako Logos, koji se ujedinio s Isuso-
vim tijelom, nije bio Bog. Monofiziti, kao nasljednici modalista, vjerovali
su kako je Isus samo jedna od modova Oca. Njihov predstavnik bio je
Apolinar koji je odbijao priznati da Isus nije Otac.

NESTORIJANIZAM I MONOFIZITIZAM

Nestorijanci tvrde kako u Kristu postoje dvije osobe (a ne samo dvije

naravi), dok monofiziti govore samo o jednoj boanskoj naravi kod
Krista.
Kako je carigradski patrijarh Nestorije (428) naglaavao postojanje
dviju Kristovih naravi, izloio se optubama za nauavanje da se Krist
sastoji od dviju osoba. Snano se protivio vjerovanju da je Marija majka
Boja (Theotokos) tvrdei da je tek majka njegove ljudske, ali ne i bo-
anske naravi (Kristotokos). Pretjerano tovanje Marije, drao je, ima
korijene u starom mediteranskom kultu boginje Majke.
Monofiziti (takoer poznate kao miafiziti) su, s druge strane, tvrdili
kako je Isus imao boansku narav, dok su njegovu ljudsku narav smatrali
tijelom tj. vrstom tvari ili odjee. Nestorijevi sljedbenici su kao
krivovjerci doista isticali dvije osobe Krista. Nestorije je, pak, nakon
 66

odreenog vremena bio svrgnut. Ostatak ivota proveo je u progonstvu

uvjeren kako je njegova osuda bila nepravedna. Doista! Ista je bila ishod
ne samo suptilnih teoloko-filozofskih razlika meu pristalicama
antiohijskih i aleksandrijskih doktrina, ve i crkveno-politikog supar-
nitva meu patrijarhatima.
Koncil u Kalcedonu (451) osudio je monofizite izjavom kako Krist
ima dvije naravi koje su savreno ujedinjene u jednoj osobi. Nestorijani-
zam je, pak, bio osuen na koncilu u Efezu dva desetljea ranije (431).
Iako je iril 433. g. izrekao vlastito miljenje o hipostatskom jedinstvu
govorei o dvjema naravima, ljudskoj i boanskoj (koje su neodvojivo
ujedinjene u Isusu poput tijela i ljudske due, to zajedno ine osobu)
obazrivo je dodao kako razlika u naravima nije nestala inom ujedi-
njenja. Meutim, kasnije je vlastitu izjavu povukao rekavi kako je bio
pod pritiskom, te da je zapravo pristalica monofizitizma. Bio je Apolina-
rov nasljednik nijeui da je Isus posjedovao ljudski duh jer je isti za-
mijenio Logos. ovjekov duh je, naime, sjedite grijeha.
Monofiziti su takoer uili kako je Isusovo tijelo boansko, te se istim
na euharistiji moramo hraniti kako bismo odrali tj. sauvali vjeni ivot
(usp. Ivan 6).
Ovakva pitanja zaokupila su dvije meusobno suprotstavljene teo-
loke tj. egzegetske kole.

Aleksandrijska kola imala je sljedea obiljeja:

1) Utjecaj novoplatonizma bio je iznimno jak. Pripadnici ove kole
bili su, u biti, sinkretisti koji su nastojali uskladiti grku filozofiju i biblij-
ske pojmove.
2) Snaan naglasak alegorinog izlaganja Staroga zavjeta.
3) Zastupanje tzv. teologije rije-tijelo tj. tenje jedinstvu Rijei, kao
Bojeg razuma i mudrosti, i tijela.
4) Utjecaj egipatskog isposnitva. Naime, budui da su krani u Alek-
sandriji vjerovali kako nestorijanizam nijee mogunost postojanja unije
(jedinstva) vjernika s Bogom koja je, po njihovom miljenju cilj spasenja,
bili su skloni zanemarivati uenje o Kristovoj ovjenosti.
Pristalice teologije, koja je naglaavala Isusovo boanstva na raun
njegove ovjenosti, bili su: Atanazije (iako neki tvrde kako je napustio
ovo gledite), Apolinar (izrazito snanih pogleda), Grgur Nazijanski,
Grgur Niki, te iril Aleksandrijski. U najgorem sluaju, ovo gledite
tvrdi da je Isus imao samo jednu (boansku) narav.
 67

Antiohijska kola je, pak, imala sljedea obiljeja:

1) Jaki utjecaj aristotelizma. eljeli su zatititi Boju neprohodnost
nijeui prenoenje svojstava. Iskljuivo je Kristova ovjeja narav bila
izloena patnjama.
2) Zastupanje tzv. kristologije rije-ovjek, kao i tenja dualizmu (dvije
osobe unutar jednog ovjeka). Najvie ih je zaokupljala Kristova ovje-
nost, dok je Logos zauzimao manje istaknuto mjesto. Teili su zanema-
rivanju uenja o Kristovom boanstvu. Primjerice, Diodor Tarski je tvrdio
da Logos prebiva u ovjeku Isusu na isti nain na koji Duh prebiva u
vjerniku.
Nestorijanci su tvrdili da, dok je ovjek Isus bio taj koji je plakao,
Bog Isus je bio taj koji je podigao Lazara od mrtvih.
Meu pristalicama ove kole su: Diodor Tarski, Teodor Mopsuestij-
ski, Crkva u Rimu, kao i nestorijanci (ekstremna formulacija). Naglaava
se Isusova ovjenost, a zanemaruje njegovo boanstvo. U najgorem
sluaju, ovo gledite tvrdi da se Isus sastojao od dvije osoba (a ne naravi)
koje su prebivale u jednom tijelu.
Ovo stajalite je odgovaralo usporedbi mjeavine ulja i vode,
pomijeani ali ne i spojeni, nasuprot aleksandrijskom stajalitu koje je
Isusovo boanstvo i ljudskost usporeivalo s vinom koje se savreno
sjedinjuje s vodom.

DALJNJI SUKOBI: Izravan sukob dviju stranaka imao je za poslje-

dicu koncil u Kalcedonu (451), gdje su pobjedili umjereni nestorijanci.
Meutim, ovo nije bio kraj rasprave. Nova postava je bila sljedea:
Aleksandrija + Antiohija v. Carigrad (novo sredite antiohijske kole)
+ Jeruzalem + Rim.
Na Zapadu rasprava je postala nacionalistiko pitanje:
Grci (Mala Azija + Grka) v. domorodci (Sirijci i Egipani)
Nestorijevu nasljedniku Flavijanu Carigradskom suprotstavio se Dio-
skur Aleksandrijski, kao i njegov zastupnik carigradski arhimandrit Eu-
tihije. Car Teodozije II. (401-450), koji je bio naklonjen Dioskuru, oboji-
cu je pozvao na sinod u Efezu (449). No, Flavijan nije dobio mogunost
potenog sasluanja, te je osuen zajedno s nestorijancima. Osim toga,
sinod je odbijao sasluati poruku sadranu u Pismu pape Leona I. koji je
kasnije isti sinod nazvao razbojnikim. No, Flavijan i ostali biskupi iz
Antiohije bili su razrjeeni dunosti. U Kalcedonu se kolo sree okrenulo
kada su osueni Dioskur i ostale pristalice monofizitizma. U Dogmat-
skom pismu Leon I. podupro je carigradskog patrijarha izloivi uenje
 68

o tzv. hipostatskom jedinstvu dviju naravi u Kristu.

Svaa izmeu monofizita i kalcedonijanaca nije jo dugo jenjala. Na
kraju su se monofiziti odijelili od pravoslavlja 553. g. Tada je naime neki
biskup, Jakob, fanatini sljedbenik monofizitskog uenja, osnovao tajni
episkopat koji i danas postoji u armenskoj, koptskoj i sirijskoj jakobitskoj
crkvi. Car Zenon je 482. g. monofizitima ponudio tzv. Henotikon (unija)
vrstu duhovnog mirovnog ugovora. Njime je nijekao zakljuke koncila
iz Kalcedona. Ovaj je ugovor imao uspjeha na Istoku, no na Zapadu je
izazvao tridesetpetogodinji raskol. Papa, na ijem se Pismu temeljio
Kalcedon, osjetio se povrijeenim te je 484. g. iskljuio Istonog impera-
tora i njegova patrijarha iz Crkve. Monofizitizam se duboko ukorijenio
u Egiptu i Siriji gdje su se vjerske potekoe povezale s narodnim ot-
porom protiv slubene, bizantske crkve. Tamo je bilo krvavih ustanaka
i borbi izmeu pravovjernih krana i monofizita: u Aleksandriji je sku-
pina monofizitskih redovnika iva skuhana u ulju ispred gradske kated-
rale, a u Siriji je zapaljen samostan i redovnici su umrli u plamenu.
Car Justinijan I., koji je podravao Kalcedon, nastojao je rijeiti mono-
fizitski prijepor. Kako je njegova supruga Teodora bila monofizitistike
vjere, pokuao je oslabiti ekstremiste s obje strane. Godine 544. izdao je
uredbu nazvanu Tri poglavlja. Nju je Zapad ocijenio previe monofizi-
tskom. Suoen s bezizlaznom situacijom, car je sazvao drugi carigradski
koncil na kojem je Kalcedon protumaen s aleksandrijskih polazita.
Izbaeni su ekstremisti s obje strane (ekstremni monofiziti i nestori-
janci). Ipak, koncil nije rezultirao pomirenjem, budui da; 1) Zapadna
crkva nije u potpunosti poduprla, 2) Monofiziti se vie nisu zanimali za
pomirenje s Carigradom. Djelovali su kao posebna crkva.
Godine 638. car Heraklije pokuao je privoliti obje strane na mono-
teletizam (jedna volja u Kristu), no monofiziti su na njegov prijedlog
ostali hladni. Car je, svejedno, morao urno rijeiti ovu osjetljivu politiku
temu. Ratovao je s Perzijancima, a monofiziti su prijetili kako e prijei
na neprijateljsku stranu. Heraklije je potom predloio stav prema kojem
Krist ima jednu energiju (monoenergizam). No, tome se otro usprotivio
Sofronije Jeruzalemski. On je ukazao na injenicu da ako energija pripada
osobi, tada Heraklije zapravo tvrdi kako je Trojstvo tri puta stvaralo (tj.
postoje tri odvojena stvoritelja). S druge strane, ako energija pripada
prirodi, Trojstvo je stvoritelj koji je jedanput stvarao. Papa se usprotivio
raspravi i nebiblijskom izriaju. Predloio je stav prema kojem bi se za
Krista moglo rei kako je imao jednu volju. Heraklije je doradio vlastiti
prijedlog ustvrdivi kako Krist ima jednu volju (monoteletizam).
 69

Godine 680. car Konstantin IV. je sazvao trei carigradski koncil na

kojem je osuen monoteletizam. Papa Honorije je izopen, kao i cari-
gradski patrijarh Sergije I.
Druga skupina koja je napustila Bizantsku crkvu bila je nestorijanska
crkva: ona se povukla na Istok gdje je joj sredite bilo u Edesu. Kasnije
se proirila u Nisibisu, te ak i u Bagdadu. Jaanjem islama nestorijanci
su se usredotoili na irenje aristotelskih zamisli arapskom svijetu.
Velikog filozofa su prouavali sve dok u 12. stoljeu panjolski znanst-
venici nisu preveli njegova djela s arapskog na latinski.
Trea skupina, koja je napustila Bizantsku crkvu, bila je Maronitska
monoteletska crkva koju je osnovao Maron sirijski (asket i suvremenik
Ivana Zlatousta) na kraju 4. st. Iako jo uvijek postoji u Libanonu, u 13.
stoljeu se ujedinila s Katolikom crkvom. Danas ova crkva ne prizna
bilo koju vezu s monoteletizmom.

PELAGIJANIZAM

Irski redovnik Pelagije se u Rimu 412. g. suprotstavio zamislima spa-

senju po milosti. Nije vjerovao u istoni grijeh drei kako se ovjek
moe sm spasiti. Tvrdio je kako su neki ljudi ivjeli potpuno bezgre-
nim ivotom (npr. Abel, Ivan Krstitelj, Sokrat), to nisu postigli neovisno
o Bogu. Adamov grijeh imao je tetne posljedice po Adama, premda je
isti dao lo primjer donijevi smrt ovjeanstvu. Bog stvara svaku ljudsku
duu neovisno. Ona je, kao to je to bio i Adam, neduna i slobodna
izabrati izmeu dobra i zla. Svima nam je potrebna Boja milost koju
Pelagije shvaa Kristovom uenjem i primjerom, a ne Bojom ljubavom
koju Sveti Duh izlijeva u naa srca. Svi trebaju oprotenje grijeha i krtenje,
meutim, ne moe se rei da nekrtena djeca idu u pakao ve u tzv.
limbus infantum, mjesto na rubu pakla za nekrtenu djecu.
U Sjevernoj Africi Pelagiju se uenjem o milosti suprotstavio Augu-
stin:
a) Grijeh i tjelesna smrt preneseni su s Adama na njegove potomke.
b) ovjek ne moe ljubiti Boga, ili odgovoriti na Boji poziv bez Nje-
gove inicijative.
c) Krtenje pere ljagu istonog grijeha omoguujui nam da, s Kris-
tovom pomoi, napravimo sve to je potrebno za spasenje. Na svako
dobro djelo navodi nas Bog.
To biblijsko poimanje ovjeka kao zarobljenika grijeha nije se uko-
rijenilo u Crkvi sve do Augustinova vremena. Rani apologeti i crkveni
 70

oci, ukljuujui Tertuliana i Origena, drali su da je ovjek slobodan

izabrati dobro ili zlo. Na Oranskom koncilu (529) ovakva su shvaanja
postala slubenom doktrinom, iako osuen je bio nauk o predodreenju.
Slubena katolika doktrina je preostala uglavnom polupelagijanska.
Augustinska stranka, koja je dalje postajala unutar crkvi, nije bila pri-
hvaena. Tek je postala ponovno sporna toka za vrijeme Luthera i
Jansena.
Julijan Eklanumski je Augustinovo uenje drao manihejistikim zbog
pretpostavke da je spolni odnos, ukljuujui i u svrhu razmnoavanja,
prijenos istonog grijeha. Takoer je odbacivao Augustinov koncept
predodreenja jer je Pavao tvrdio kako Bog eli da se svi ljudi spase.
Ni u junoj Francuskoj nisu bili susretljivi prema ovakvim zamislima
o predestinaciji. U tamonjim se samostanima, koje je osnovao Kasijan,
uilo kako ovjek ini prvi korak dok Bog pritom izlijeva milost.

MANIHEJSTVO

Manihejci su bili uenici babilonskog Perzijca Manija (216-276) koji je

u spisima na starosirijskom jeziku tvrdio kako je on utjelovljenje Svetog
Duha. Njegova religija bila je dualistika, gnostikoga tipa s uporitem
u iranskom zervanizmu. Djelie zoroastrizma pomijeao je s budizmom
i kranskim gnosticizmom kako bi stvorio religiju namijenjenu i Istoku
i Zapadu. Nauavao je da je materija zla i da e se ovjek spasiti ako joj
uspije pobjei. Prema njemu svjetska se povijest sastoji od tri razdoblja:
1) prolosti u kojoj su svjetlo i tama bili odvojeni.
2) sadanjosti u kojoj su svjetlo i tama pomijeani.
3) budunosti u kojoj e, nakon tisugodinjeg carstva, svjetlo i tama
biti ponovno odvojeni.
Budui da je bilo kakvo mijeanje naela nepoeljno, pravi vjernici ne
smiju imati potomstvo. Istu su poruku upuivali, tvrdio je Manija, i mnogi
veliki proroci. Kada pojedinac spozna da je mjeavina svjetla i tame,
moe zapoeti uklanjati tamu. U pothvatu mu mogu pomoi posrednici
svjetla poput: Bude, Zoroastera, Isusa ili Manija. Kako bi se proistio,
mora se suspregnuti od bilo ega to bi ga vezalo za tjelesni svijet (rada,
posjedovanja dobara, uzimanja mesa, braka itd.). Manija je naime
vjerovao, kao i ostali gnostici, da je tvar (materija) zla.
Bibliju je smatrao nepouzdanom. Nijekao je Kristovo djeviansko ro-
enje, kao i raspee. Njegova zamisao da je tijelo zlo, te kao takvo nepri-
hvatljivo za ikakvo vezanje s Bogom, oito je kasnije pronala put u
islam.
 71

Manijeva gledita su zapravo bila proeta klasinim gnosticizmom.

Vjerovao je kako je Bog svjetla stvorio majku ivota, a ona je pak stvorila
praovjeka s ciljem da se njezino stvorenje bori protiv Sotone i njegovih
demona. No, praovjek je u borbi poginuo kako bi ga iz ponora tame
spasio ivi duh Isus koji dolazi u raj svjetla. Prvi ljudi Adam i Eva imaju
dvije due: jednu iz carstva svjetla a drugu iz carstva tame. Isus preuzima
prividno tijelo, te dolazi ivjeti na Zemlju prividnim ivotom kako bi
pouio ljude kako njihova dua svjetla moe pobijediti duu tame.
Manija je poticao isposnike vjebe i meditaciju, a njegovi su sljed-
benici vegetarijanci vjerovali kako povre sadri vie svjetlosnih estica
od mesa. Upijanjem istih smanjivalo se utamnienje tijela. Isus, kao i
ostale vjerske voe uspjele su due svjetla osloboditi zatvora tijela. Nii
sluai izvodili su jednostavne vjebe nadajui se kako e se reinkar-
nirati kao izabrani.
Zbog tajnih obreda manihejce su sumnjiili za nemoral i crnu magiju.
Stoga je 297. g. car Dioklecijan izdao proglas protiv njih po kojem su,
ako budu uhvaeni, trebali biti spaljeni ime je stvoren presedan spa-
ljivanja heretika tijekom Srednjega vijeka.
Car Valentinijan je, pak, naredio da se njihovo bogatstvo zaplijeni
dok je car Teodozije dodatno pootrio kazne. Godine 385. Priscilijan iz
panjolske pogubljen je zbog manihejstva: prvi kranin pogubljen zbog
hereze.
Manijevi sljedbenici, kao revni misionari, vlastito su evanelje no-
sili u Indiju, Afriku i Europu ime su u 4. stoljeu ugrozili Crkvu. No,
Augustin, Evodije i druge voe u Crkvi, uspjeli su nadvladati ovo kri-
vovjerje te je do 6. stoljea manihejstvo bilo u opadanju na Zapadu.
Paulikijev pokret (pavliani), koji se irio u Armeniji od 7. 12. stoljea
bio je, po dualistikim shvaanjima, nalik ovome krivovjerju. Paulikijani
su doli u Bugarsku u 10. stoljeu gdje su pripomogli razvitku bogumila
koji su se irili u jugoistonoj Europi u 11. i 12. stoljeu.
Skupine krivovjeraca, na potezu od Balkanskog gorja do talijansko-
francuskih podruja, bile su povezane dualistikom tezom o postojanju
ne jednog ve dva boga! Sredite njihova uenja nalazilo se u Bosni gdje
ih se zvalo krstjanima. Potkraj 12. stoljea u jugoistonoj je Europi
dolo do jaanja krivovjerja iako je srpski knez Stefan Nemanja odlunim
djelovanjem sprijeio irenje bogumilskog krivovjerja. Naime u Poljici-
ma je, pod vodstvom poznatih bogumila Kaia 1180. g., kamenovan
splitski nadbiskup Rajneri. Ubojice su uivale zatitu zahumskog kneza
Miroslav ija je ena, sestra bosanskog bana Kulina, bila bogumilka.
Splitski je koncil od 1185. g. prokleo sekte krivovjeraca koje ocrnjuju
 72

uenje Rimske crkve. S vremenom se utjecaj bogumila ograniio na Bos-

nu. Nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi obavljali bogo-
sluje, te su se molili i uzajamno ispovijedali u kuama uglednijih lanova.
Kako bi suzbio krivovjerce, papa Honorije III. poslao je posebnog
legata u Dalmaciju i Bosnu. Pokuaj je zavrio neuspjeno, te je papa
Grgur IX. zapoeo djelovati 1234. g. protiv albigenza u Bosni. Kaznena
ekspedicija protegnula se do 1239. g., no nije imala trajnijeg uspjeha.
Bogumilsko krivovjerje ostalo je povijesnim i politikim imbenikom u
obrani zemlje od tuinskih napada.

CRKVENI RED I DOKTRINA

I. CRKVENI RED I SLU
BA

Mnogi od nas smatraju kako su vjerovanja ranih krana bila vrlo

jednostavna i kako su imali tek najosnovniji oblik organizacije i gotovo
nikakvih ceremonija. Paljivije prouavanja Euzebijevih spisa vrlo brzo
ce nam otkriti da nismo u pravu. U Euzebijevim izjavama (ok. 325.) i u
svjedoanst-vima najranijih autora na koje se on poziva pronai emo
neporeive dokaze da je Crkva ranih generacija krana bila crkva u
kojoj bi dananji anglikanci prepoznali mnoge ideje i prakse koje i sami
dre. Nai emo na istu podjelu izmeu laika i sveenstva, istu podjelu
sveenstva na tri reda, biskupe, prezbitere i akone, iste prakse biskupske
zareenje i posveenja, isto insistiranje na apostolskom nasljeu i da je
Krist ustanovio jednu, svetu, katoliku i apostolsku Crkvu. Nai emo
podjelu na biskupije i nadbiskupije kojima su predsjedali i vladali biskupi
koji su bili iznimno potovani.
Proslavi Veere Gospodnje pristupalo se iznimno ozbiljno. Krtenje
je takoer bilo od velike vanosti, kandidati su morali ispovjediti vjero-
vanje (kredo): krtavalo se uranjanjem, ali i kropljenje je bilo dozvoljeno.
Odmah nakon krtenja uslijedila bi potvrda koju bi vodio biskup. Laici
su bili obvezni sluati propovjedi, propovijedali su uglavnom sveenici,
no bili su dozvoljeni i laiki propovjednici ije su propovjedi ponekad
sluali i biskupi. U Euzebijevim spisima neemo pronai dogme koje su
protestanti odbacili. Papinska nepogreivost, bezgreno zaee i tjelesno
uznesenje Djevice Marije sve su to dogme koje su formulirane dosta
kasnije. Naziv papa koristio se samo za biskupa Aleksandrije koji je s
Rimom dijelio primat nad crkvama i ni u kom pogledu nije bio inferiorniji
spram Rima. Ukoliko bi rimski biskup pokuao omalovaiti ostale njegova
 73

biskupska braa bi ga strogo ukorila. Petra se nije smatrala osnivaem

Rimske stolice: jezik kojime se opisuje Petra koristi se i pri opisu Pavla
takoer, prvi rimski biskup nakon Pavla i Petra bio je Lin. Takoer,
Petra se nije povezivalo iskljuivo i samo s Rimom, Ignacije je bio drugi
koji je postavljen za biskupa Antiohije nasljedujui Petra. Primijetimo
da mnogobrojni pisci titulu Apostol koriste samo u odnosu na Pavla i
nikoga drugoga. Marija se spominje manje od deset puta i iako se doktrina
o djevianskom roenju nepokolebljivo drala. Mariji se nisu pripisivale
ikakve titule niti se imalo sugeriralo da ona ili bilo koji drugi svetac
mogu uti ili prenositi molitve. Na kraju, nametanje celibata biskupima
i sveenstvu smatrano je groznom herezom.

U ranoj Crkvi se sluba zapoela razvijati s nestankom apostola.

1. PRVO (APOSTOLSKO) RAZDOBLJE Putujui karizmatici; apo-

stoli, proroci i uitelji (vidi 1 Kor 3,6) osnivali su i izgraivali crkve
dok su pod njihovom vlasti, u lokalnim crkvama, djelovali prezbiteri
(starjeine) i akoni.
Apostoli su prvenstveno bili osnivai crkava, a svaka je zajednica
imala prezbitera-nadglednika prema uzoru sinagokog upraviteljstva,
iako se istog nije nazivalo biskupom ili pastorom.
Potkraj apostolskog razdoblja sve su ee nastajala vijea starjeina
koja su vodila mjesnu zajednicu. Naslovi episkopos i presbuteros rabili su se
kao istoznanice (Dj. ap. 20,17; Tit 1,5-7) pri emu je presbuteros (vrlo
vjerojatno) oznaavao poloaj, dok se episkopos (biskup ili nadglednik)
odnosio na slubu. Biskupi su nadgledali zajednicu a ne druge presbuteroi.
Isprva je biskup, vjerojatno bio vii prezbiter, najpotovaniji starjeina
koji je predsjedao starjeinstvom kao prvi meu jednakima. Ovakav
sustav voenja bio je, vjerojatno, preuzet od veih idovskih sinagoga.
One su imale tijelo na ijem je elu bio vii starjeina tj. predsjednik ili
voa sinagoge (Lk 13,14; Dj 18,8). Kranski je biskup, ini se, zapo-
injao profesionalno napredovanje kao predsjednik kranskih starjeina
u mjesnoj crkvi. Tijekom drugog stoljea njegov je poloaj dobio na va-
nosti, te se Crkva osjetila ponukanom nazvati biskupom osobu koju se
eljelo istaknuti meu ostalim prezbiterima. Justin Muenik, sredinom
istog stoljea, pozivao je na ustanovljenje crkvene vlade s jednim voom
kojega ne naziva biskupom, ve predsjednikom brae.
 74

2. DRUGO (POSTAPOSTOLSKO) RAZDOBLJE: S nestankom

apo-stola, u 2. stoljeu slubu pouavanja preuzeli su starjeine, dok je
biskup (pastor, voa crkve) obavljao posao apostola i proroka. akoni
su zadrali stara prava i obveze. Izmeu starjeina (presbuteroi) i akona
(diakonoi) postojale su sljedee razlike:
a) akoni su obino doivotno obavljali dodijeljenu im slubu, a is-
kljuivo su se iz njihovih redova birali biskupi.
b) Prema predloku iz Djela apostolskih 6, crkva je imala sedam a-
kona na elu s arhiakonom koji je esto bio imenovan biskupom. a-
koni su imali tri glavne slube:
I. liturgijsku pomagali su starjeini prilikom Gospodnje veere u
podjeli kruha i vina.
II. Bili su esto odgovorni za manje crkve.
III. Raspolagali su materijalnim dobrima (milostinjom), to je zapravo
bila i sluba akonica. Iako nisu bile ukljuene u liturgiju, akonice su
imale posebnu slubu za druge ene.
Dok su akoni vodili misijsku djelatnost u okolnim mjestima, star-
jeine su djelovali u gradovima gdje su takoer odravali red u crkvi
iskljuujui, prema potrebi, lanove zajednice (v. Mt 16,19; 18,18; Iv
21,15ss).

3. TREE RAZDOBLJE: Poveanje utjecaja biskupa. U crkvi se javila

potreba za osobom koja bi crkvu predstavljala, kako u njezinoj zajednici
tako i na crkvenim koncilima; vodila njezin nauk branei ga od krivo-
vjeraca; djelovala kao apostolov nasljednik; imenovala starjeine.
I. Jakov je, kao glavni starjeina, predstavljao crkvu u Jeruzalemu.
II. U Sjevernoj Africi biskup je bio sudac, voa otpora i otac obitelji.
Najee se radilo o jedinom obrazovanom pojedincu u zajednici.
III. Odgovor na djelovanje krivovjerca Marciona, kao i na Irenejeva
iskrivljena uenja, pobudio je u nekim sredinama potrebu za sveenst-
vom. Pred svretkom ovog razdoblja pojavio se monarhijski biskup koji
bi nadgledao crkve u gradu. Biskupi pokrajnjih mjesta se nazivali suf-
ragani.

4. ETVRTO RAZDOBLJE: Utjecaj biskupa sve je vie rastao u naj-

veim gradovima Rimskoga Carstva. Bila je to posljedica, posebno u 4.
stoljeu, udjeljivanja posebnih asti sve veem broju biskupa u metro-
polama carskih pokrajina, a nadasve u velikim gradovima Carstva (Rimu,
Aleksandriji i Antiohiji) u kojima su biskupi postajali patrijarsima. Do
tada je Rim bio jedini zapadnjaki patrijarhat jer su barbari opljakali
 75

Kartagu. S vremenom patrijarsi su preuzeli naslov pape. Od vremena

Konstantina car je izravno imenovao patrijarhe te, kasnije, metropolite.
Iako se na Zapadu vie ne rabe, isti crkveni naslovi jo uvijek postoje u
pravoslavnim crkvama.
Nakon 4. stoljea biskupske su ovlasti proirene na ruralna podruja
i njihovo seosko stanovnitvo. Tako je nastao pojam biskupije ili dijeceze,
tj. teritorijalnog podruja nad kojim je ovlasti imao odreeni biskup. S
padom Rimskog carstva i sa slabljenjem graanske vlasti biskupi su
ispunjavali prazninu preuzimajui dopunske uloge i sve su vie bili po-
zivani na posredovanje u ivotu puana. Uz to, osobe glasovite po svojim
graanskim dunostima ili svojem obiteljskom podrijetlu esto su bile
imenovane biskupima i pridonosile drutvenom prestiu biskupa.
Izbori: prezbitera se obino biralo meu kandidatima koje bi pred-
loilo vijee starjeina, a koje bi glasovanjem potvrdili lanovi zajednice.
Biskupi iz drugih crkava, koje su bili pozvani obaviti rukopolaganje,
takoer bi morali potvrditi izbor starjeina ime su postojale trostruke
mjere nadzora.

II. DOKTRINA

U borbi protiv krivovjerja Crkva je poduzimala sljedee mjere:

a) Prema zamisli, koju je razradio Ignacije Antiohijski, biskupi su

dobili zadau braniti apostolsku istinu od krivovjeraca.
b) Ustanovljena je vjerovanje (credo), koju je svaki vjernik morao
nauiti napamet. Prva crkva nazivala ju je predajom. Prva takva is-
povijed vjere zapisana je 150. g. kako bi odgovorila na Marcionove tvrd-
nje odreujui Katoliku crkvu kao crkvu prema ukupnom svjedo-
anstvu svih apostola (dakle, ne samo jednoga od njih, Tome ili Filipa,
ili nekoga drugog).
c) Stavljao se naglasak na kanon nadahnutog Pisma, kako bi se borilo
protiv krivovjernih spisa koja su uokolo kruila, kao npr. Tomino evan-
elje. Dva su krivovjerja bila u opticaju oko 150. g.: marcionizam (oduzi-
manje od Pisma) i montanizam (pridodavanje Pismu).

III. PREGLED EKUMENSKIH KONCILA

Svih osam koncila bili su ekumenske prirode budui da su predstav-

ljali i Istonu i Zapadnu Crkvu. Iznimka je bila Crkva monofizita. Koncile
je sazivao car.
 76

PRVI NICEJSKI KONCIL (325): Osudio je razliita krivovjerja, osob-

ito Arijevo. Protuarijanskim Nicejskim vjerovanjem naglaena je pot-
puna jednakost Boga Oca i Boga Sina.

PRVI CARIGRADSKI KONCIL (381): Izdana je Nicejska vjera, dok

su tri krivovjerja osuena: arijevstvo, macedonijevstvo (odbijao je pri-
hvatiti boanstvo Duha) kojeg su na Koncilu podrala tridesetestorica
biskupa, te apolinarizam (poricao je Isusovu ljudsku duu). Koncil je
potvrdio da je Isus Krist potpun Bog (nasuprot vjerovanju Arija) i potpun
ovjek (za razliku od Apolinarova vjerovanja). No, postavilo se pitanje:
kako Bog moe biti i potpun Bog, i potpun ovjek? Naalost dana su
dva kriva odgovora. Nestorije iz antiohijske kole tvrdio je kako je Krist
imao dvije osobnosti. Eutihije iz aleksandrijske kole trudio se ouvati
jedinstvo Isusa Krista mijeajui njegovu ljudskost i boanstvo (monofiz-
itizam). Na koncilu u Efezu 431. g. iril je osudio Nestorijeve tvrdnje
dok se Leon suprotstavio, na koncilu u Kalcedonu 451. g., Eutihijevom
pogledu.
Na Koncilu je takoer donesena odluka o Carigradu, kao drugom
gradu po vanosti u Carstvu, ime su bili nezadovoljni i Rim i Alek-
sandrija. Crkva u Rimu drala je kako je odaslana pogrena poruka ka-
ko je Rim na prvom mjestu iskljuivo iz politikih razloga. Aleksandrija
je pak sebe drala drugim najvanijim sreditem u Carstvu. Iz prkosa je,
stoga, povela rat protiv Carigrada, o kojem se vie moe saznati u
raspravama o Ivanu Zlatoustom, te irilu i njegovoj borbi protiv Nesto-
rija, kao i nadmetanju koje je prethodilo koncilu u Kalcedonu (451).

EFEKI KONCIL (431) osudio je Pelagijevo krivovjerje, kao i Nesto-

rijevo uenje prihvativi dogmu o Mariji kao pravoj bogorodici (theo-
tokos).

KALCEDONSKI KONCIL (451) osudio je Eutihijevo monofizitsko

uenje; prihvaen je stav o Kristu s dvjema naravima, boanskoj i o-
vjejoj (antiohijsko uenje). irilovim pismima se nijekao nestorijaniza-
m, dok se pismo Leona posluilo za obaranje monofizitizma i Eutihija.
Kalcedonsko obrazloenje bilo je izdano kao zatita protiv etiri drevna
krivovjerja. U Kristu se nalazi pravo boanstvo (protivno tvrdnjama
Arijevog krivovjerja) i potpuna ljudskost (protivno tvrdnjama Apolina-
rovog krivovjerja) ujedinjeni u jednoj osobi (protivno tvrdnjama
Nestorijevog krivovjerja). Jedno i drugo nisu meusobno izmijeani kako
je tvrdio krivovjerac Eutihije. Aleksandrijski monofiziti odbacili su
 77

zakljuke iz Kalcedona, te se zapoelo s pokuajima mirenja. Isti su do-

ivjeli vrhunac na drugom koncilu u Carigradu.

DRUGI CARIGRADSKI KONCIL (553) osudio je tri spisa s Nesto-

rijevim krivovjerjem, kao i Origenovo uenje. Podrano je aleksandrijsko
tumaenja Kalcedona, no to nije umirilo nezadovoljnike. Stoga je uvedena
doktrina, koja je odbaena na sljedeem Koncilu, o Isusu Kristu koji je
imao jednu volju (monoteletizam). Maria je proglaena uvijek djevica.

TREI CARIGRADSKI KONCIL (680-681) osudio je monoteletski*

nauk prema kojem je u Kristu samo jedna volja iznijevi tvrdnju o Isusu
koji je, u utjelovljenom stanju, imao dvije volje. No, nedoumice u vezi s
ovim pitanjem rijeile su se samo od sebe kada su podruja na kojima su
ivjeli monofiziti pokleknula pod najezdom muslimana.

DRUGI NICEJSKI KONCIL (787) sazvan je kako bi se rijeila nedou-

mica oko ikona. Podrani su zastupnici uporabe ikona koji su se okori-
stili platonistikom teologijom Ivana Damaanskog.

ETVRTI CARIGRADSKI KONCIL (869) osudio je i svrgnuo patri-

jarha Focija, zbog odbacivanja klauzule Filioque u Nicejskom vjerova-nju
(Duh izlazi od Oca i od Sina latinski Filioque). Na ovom koncilu zapoeo
je prvi raskol Istone i Zapadne crkve te e se daljnji koncili odravati
na Zapadu. Istona tj. Pravoslavna crkva govori o etvrtom carigrad-
skom koncilu (879-890), na kojem je osuen koncil iz 869. g. i rehabilitiran
Focije.
*Monoteletizam je proizaao iz tvrdnji da je Isus posjedovao dvije
ener-gije. Prva je proizlazila iz njegove boanske, a druga iz njegove
ljudske naravi. Energija je pritom bila odreena kao posebno djelovanje;
rad i zahvati kojima odreena narav otkriva vlastiti identitet. Ovdje se
oito radi o izrazito mistinom tumaenju onoga to bismo nazvali
plodom Duha. Biti preobraen iz slave u slavu zapravo je znailo
poveati od-raz boje naravi. Pravoslavna uporaba izraza poput
poboanstvljenje. Rimski papa odbio je nagaati oko ovoga pitanja
ustvrdivi da je bolje rei da je Isus imao dvije volje: ljudsku i boansku.
 78

NEPOVOLJNA STREMLJENJA
Ve je u prvom stoljeu bilo oito postojanje dvaju stremljenja: ido-
vskog i poganskog. Iako su iste apostoli odbacili, a Crkva osudila (vidi
Djela 20,29-31), njihov je utjecaj na Crkvu postao vidljiv u drugom sto-
ljeu.
Stoga nije sluajno da se zablude Katolike i Pravoslavne crkve mogu
svrstati u iste dvije skupine:

idovska stremljenja koja su u velikoj mjeri proizlazila iz rabinskog
judaizma (naroito u Rimu), te su bila izvorom mnogih krivovjerja.
1) Sustav postizanja vlastitog spasenja kroz pobonost i dobra djela.
2) Stavljanje naglaska na svetkovanje odreenih dana, crkvenih blag-
dana, odlaska na hodoaa.
3) Sveenstvo sa zadaom prinoenja rtava.
4) Starozavjetni pojam obredne istoe i neistoe; sveeniki stale.
5) Kult posrednika i zanemarivanje Krista.
6) Prihvaanje apokrifnih knjiga.
Poganska stremljenja, koja se mogu opisati kao nastojanje pomirbe
izmeu poganskih tj. grkih, te kranskih pogleda unoenjem:
a) logosa koji je posrednik izmeu Boga i materijalnih stvorenja.
b) alegorizacija svega to je u Bibliji dovodilo u pitanje shvaanje
krivovjeraca o Bogu.
c) Zamislili kranstvo kao filozofija, a Bog kao filozofska ideja.
Osim navedenih, sljedee zamisli se postupno nameu:

1) istilite, 2) kult mrtvih, 3) prenamjena poganskih svetih mjesta u

kranska svetita, 4) istoni grijeh vezan je sa spolnim nagonom.
5) Spasenje koje je produljeno, opetovano se ponavlja, i razvodnjava-
no u sakramentima, ija je uloga udijeliti milost koja usposobljuje vjer-
nika da zaslui svoje spasenje zaslugama.
Od prvog stoljea, kada Crkva naputa idovsko-kranske (apostol-
ske) korijene, svjedoci smo rastueg sinkretizma biblijske poruke. S do-
laskom neidova u Crkvu, posebno onih koji su bili obrazovani u po-
ganskoj filozofiji, uvode se zamisli koje ne pripadaju kranstvu.
Glavni poganski utjecaj, poetkom drugog stoljea, bio je platonizam
koji je nosio obiljeja nekranskog spasenja due oslobaanjem od zlog
tijela meditacijom i isposnitvom. Spasenje dakle ovisi o znanju, a ne o
pokajanju i obraenju za oprotenje grijeha.
U 2. stoljeu apostolski oci su prije duobrinici nego mislioci. Njihov
 79

je izriaj biblijski sa sve veim natruhama legalizma i eklezijasticizma

(pretjerane pretenzije crkve). Potonja sklonost moe se objasniti kao
reakcija protiv krivovjerja i vrlo rairenog montanizma, koje su morali
suoiti. Njih su nasljedili apologeti (Irenej, Justin Muenik i Tertulijan)
Dovoljno je proitati djela apologeta kako bi se uvidjela rastua razlika
izmeu njihovih tvrdnji i Novog zavjeta. Teologija nastaje iz potrebe
obrane vjere, kao i pojanjenja iste poganima. Nevjernika stoga treba
uvjeriti a krivovjerce pobiti. Izvrstan primjer toga je knjiga Protiv svih
krivovjerja. Njihovi glavni problemi su bili sljedei:
1) Apologeti su branili biblijska stajalita (stvaranje, utjelovljenje,
uskrsnue) od krivovjeraca za koje je kranstvo jo jedan u nizu mitova.
2) Morali su ispostaviti odnos izmeu Starog i Novog Zavjeta, jer
njihovi protivnici su ismijevali Stari Zavjet.
3) Morali su objasniti utjelovljenje onima koji su mislili da nije mogue
da Bog moe stupiti u vezu s tijelom, jer je materije zlo.
4) Morali su objasniti koncept Trojstva idovima koje su bili mono-
teisti. svetljenje), ali to na podsjea na gnostike gledite koje dri da
svaki ima u sebi boansku iskru.
Kao apologet ukljuen u raspravu s gnosticima Justin se najvie bavio

ALEKSANDRIJSKI OCI
KLEMENT (155 220) je vjerojatno emigrirao od Atene do Aleksand-
rije, gdje je naslijedio Pantena kao poglavar katehetske kole (190). Suoen
suprotstavljanjem od uglavnom gnostikog sluateljstva, izjavio je da je
kranstvo prava gnoza, a Isus njen veliki uitelj. Logos je u sredini
njegove teologije, za kojeg je Klement smatrao da je vjeno sa Ocem i da
je glavni uzronik svih stvari. Meutim, ini se da ga nije posebno
zanimala Isusova ovjenost. Njegov put spasenja je neobian: meditira-
njem o Logosu, ovjek dostie poboanstvljenje. Dakle, Klementova sote-
riologija je misticizam usredotoen u Kristu, u kojoj Njegova pasija i
smrt igraju vrlo malu ili nikakvu otkupiteljsku ulogu.
Klement je odbacio vjeru u fiziko uskrsnue i milenij. Nakon smrti,
tvrdi on, vjernik treba biti dalje oien vatrom, tako da njegovi grijesi
mogu biti spaljeni kao drvo, sijeno, slama (kriva interpretacija odlomka
u 1. Kor 3,12). On je bio jedan od prvih crkvenih otaca koji je podupirao
ideju istilita.
Klementov sljedbenik ORIGEN (185-254) bio je ravnatelj biblijske
kole u Aleksandriji gdje je bio izloen jakom utjecaju platonizma.
 80

Iako veliki teoloki znanstvenik, bio je sklon nagaanju. Kao teoloki

strunjak putovao je kao savjetnik po drevnom svijetu. S aleksandrijskim
biskupom, koji je elio upravljati njegovom biblijskom kolom, imao je
ogromnih potekoa. Kada je bio zareen, kao starjeina u Cezareji,
biskup ga je odbio primiti u Aleksandriji tvrdei da tamo nema to traiti
zbog prethodnog kopljenja, te je Origen morao doivotno ostati u Ce-
zareji. Umro je 254. g. od posljedica muenja.
TROJSTVO: Origenovo gledanje na Trojstvo, kao hijerarhiju, bilo je
ishod utjecaja srednjoplatonskih zamisli. Boga Oca drao je izvorom bo-
anstva tvrdei kako Sin izvodi vlastito boanstvo od Oca, a Sveti Duh
od Sina. Drugim rijeima, Origen je vjerovao u stupnjeve boanstva. Sin
je ispod Oca (manje boanstvo od njega), no iznad je Duha (dakle jo
manje boanstvo). Upravo je ovako istonjaka teologija gledala na
Trojstvo.
Origen je prvi koristio izraz vjenog raanja Sina. Vjerovao je kako
su svi duhovi roeni ili generirani (a ne stvoreni); Otac i Sin u vjenom
su srodstvu kakvo postoji izmeu onoga koji raa i onoga koji je roen.
Zbog utjecaja grke filozofije, pretpostavljao je veliku razliku Stvo-
ritelja i stvorenja tako da Ocu nije prikladno neposredno stvarati. Stoga
mu je potreban posrednik koji bi to uinio za Njega. Iz tog je razloga Sin
morao biti roen. Utjecaj novoplatonizma rezultirao je poisto-
vjeivanjem Sina i Duha kao emanacije (proistjee) Oca.
Tvrdio je kako su duhovna bia stvorena tzv. vjenim (tj. vanvremen-
skim) inom, budui da vrijeme ponje samo materijalnom stvaranjem).
Origen je kao platonist pretpostavio da u paralelnom svemiru u kojem
Bog postoji ne postoji vrijeme. Biblija pak tvrdi kako vrijeme ipak postoji,
no radi se o drugaijem vremenu (jedan dan je poput tisuu godina).

STVARANJE: Origenova doktrina stvaranja bila je s jedne strane pod

utjecajem grke filozofije, a s druge strane nalikovala je doktrini reinkar-
nacije. Ocu je, naime, bio potreban prostor na kojem e izraavati vlastitu
svemo. Vjeni svijet koje je stvorio Sin je svijet duhova. U tom svijetu
su svi duhovi bile stvoreni jednaki, posjedujui jednake vrline i slobod-
nu volju. Neki od njih su porabili ovu slobodu pozitivno, te su postali
aneli, dok su drugi, koji su zlorabili dobivenu slobodu, postali demo-
nima. Trea skupina, koja nije bila ni neposluna ni posluna, postala je
ljudima. Njihovo sadanje stanje je dakle primjereno onome to su inili
dok su bili duhovi. Ova ideja je slina reinkarnaciji. Ustvari Origen dri
kako Postanak 1 i 2 govori o dva stvaranja; duhovno (Post 1) i materijal-
no (Post 2). Nakon to je prvo zavrilo neuspjehom, Bog je zapoeo
 81

drugo stvaranje. U ovome smislu njegove su tvrdnje sline Scofieldovoj

teoriji razmaka. Za Origena je tjelesni svijet ishod grijeha, stoga drugo-
razredan. Radi se oito o hinduistikim primjesama koje je ovaj prihvatio
putem gnosticizma.
UTJELOVLJENJE: Origenovi pogledi na utjelovljenje nastojali su ou-
vati grku pretpostavku da Bog ne moe patiti. Zakljuio je da je Sin,
kako bi postao ovjekom, trebao pomo neposrnulog posrednikog duha
iz prijanjeg stvaranja. Isti je duh ujedinjen sa Sinom ivio, patio, i umro
u ljudskom tijelu. Na taj je nain Origen traio ouvati grku ideju da
Bog ne moe patiti.

DUA: Dri kako je dua, koja je u rodu s Bogom, primorana ivjeti

u njoj stranom i materijalnom svijetu. Krist je jedina nepoklekla dua
koja se ujedinila s Logosom (naelom razuma). Zlo nastaje zbog od-
sutnosti dobra dok zlouporaba ovjekove slobodne volje, a ne istoni
grijeh, stvara nered u svijetu. Otkupljenje je postupno, a iskupljenje za
grijehe stalan postupak. Budui da nitko ne umire savren, svi moraju
nakon smrti proi kroz vatru proienja (istilite). Dakle, Origen je
poistovjeivao pakao s onime to nazivamo istilitem.

OKAJANJE: Cijelo je ovjeanstvo, tvrdio je, zbog grijeha, s pravom

u vlasti Sotone. No, kada je Sotona napadao razapetog Krista, prekoraio
je svoja prava na grenike (budui da je Krist bio savren), te je kanjen
oduzimanjem ovjeanstva koje mu je kao plijen pripadalo. Kristova je
smrt otkupnina koja je isplaena Sotoni dok je razapinjanje na kriu, i
ono to je slijedilo, bio nain da se ovoga porazi i izigra. Ovo su shvaanje
u srednjem vijeku preuzeli teolozi (vidi Anselmo). Origen je meu prvi-
ma pretpostavljao, kako ne samo da postoji mogunost da se na kraju
svi spase (gr. apocatastasis, tj. univerzalizam), ve bi Sotona mogao pre-
stati initi zlo, budui da i on ima slobodnu volju te moe se predomisliti.

BIBLIJA: Borei se protiv pogana, koji su upuivali povrne kritike

Starom zavjetu, istu je knjigu pretjerano poduhovljavao i alegorizirao
nehotice je podcjenjujui. Budui da je Biblija sredstvo za prenoenje
duhovne istine, tvrdio je, nije potrebno cjepidlaiti oko njezine povijesne
istinitosti, iako istu nije nijekao. Stari je zavjet drao skupinom tekstova
koji kranstvu mogu sluiti kao dokazi i alegorizacije. Prema njemu
biblijski tekstovi sadre tri razine znaenja:
a) Doslovni smisao
 82

b) Moralnu primjenu teksta na duu

c) Alegorijsko, ili duhovno znaenje, otkriveno je iskljuivo onima s
posebnim darom razluivanja (usp. Akvinsko shvaanje o mistinoj spo-
znaji).
Po podrijetlu Kopt (tj. nasljednik drevnih egipana), ATANAZIJE
(293-373) je imao nadimak crni patuljak. Bio je bliski prijatelj egipat-
skih pustinjaka i postao je pukim junakom. Bio je pod utjecajem grke
filozofije. Vjerovao da proslavljenje ovjeka (vidi 2. Pt 1,4) znai njegovo
poboanstvljenje. Ovo pokazuje utjecaj platonizma, koji nije pravio razlike
izmeu boanskog i ljudskog. Prema platonizma ovjek je boanska iskra
zarobljena u tijelu. Pored toga, nikada nije bio siguran je li Isus imao
ljudsku duu ili ne. Njegov uenik Apolinar ustvrdio je kako je boanski
Logos u Isusu preuzeo mjesto ljudskog duha. Ovo je smatrao nunim,
jer je vjerovao da je ljudski duh (um) sjedite grijeha. Apolinar je bio
stoga monofizit, koji je utjecao na irila i na teologiju aleksandrijske
crkve.
Takoer je vjerovao kako je ovjek, prije pada, vrijeme provodio raz-
miljajui o Rijei (obliju Oca), te da njegov um nema nikakve veze s
tijelom. On je nadilazio tjelesne elje i osjeaje te je razmatrao intelek-
tualnu stvarnost. No, Adam se okrenuo od intelektualne stvarnosti, i
poeo uviati svoje tijelo i osjeaje, i tako pao u tjelesne elje. Naravno
Atanazije je elio rei da je prije Pada ovjekov um dominirao njegovim
tijelom a da su nakon Pada njegove tjelesne poude zarobile njegov um,
ali se izrazio na nain u kojem se oitovao utjecaj grke filozofije.
Atanazije je bio prvi koji je posvetio vrlo veliku pozornost poloaju
Svetog Duha. Mala egipatska skupina Tropici nauavala je boanstvo
Sina, ali ne i Svetog Duha (isti je po njima bio stvoren). Njihov biskup
Serapion pisao je Atanaziju traei savjet i Atanazije je odgovorio u nizu
pisama Pisma Serapionu. U ovom djelu tvrdio je da je Duh boanski i
dolazi od Oca (no ne od Sina).

LATINSKI OCI

Otac latinske teologije i antignostik TERTULIJAN (160-245) obratio

se u Rimu, a potom je djelovao kao odvjetnik u Kartagi. Napisao je
rjenik kristologije. Njegovi pogledi na Trojstvo (izraz kojeg je sm iz-
mislio) naposljetku su prihvaeni kao pravovjerje, a u opu su uporabu
uli izrazi poput tri osobe u jednoj supstanciji. Ipak je vjerovao kako je
Logos, do stvaranja, bio naelo razuma a ne osoba.
 83

S jedne strane protivio se bilo kakvom vezanju vjere i filozofije, iako

nije uviao do koje je mjere bio pod utjecajem stoicizma po pitanju naravi
Boga i due. Na kraju je postao lanom montanistike sekte ija je
puritanska etika bila povezana s prakranskim oduevljenjem. Neki
ljudi tvrde da je Tertulijan ostavio Crkvu da bi osnovao svoju sektu. U
svakom sluaju njegov montanizam ga je inio sumnjiv u oima Crkvi.
Drao je kako je teko odgovoriti na prigovore, koje je Marcion upu-
ivao Starom zavjetu, kada je tvrdio kako se radi o podkranskoj
knjizi. Pokuavajui pomiriti Stari zavjet s kranstvom, razvio je vlastitu
inaicu kranstva; tzv. pokrteno idovstvo. Njegov sljedbenik Cipri-
jan mijeao je kranske propovjednike sa starozavjetnim sveenici-
ma i kranske obrede sa starozavjetnim rtvama.
Veina je, meutim, izbjegla potekoe na ovom podruju alegorizi-
rajui i produhovljujui Stari zavjet.
O Crkvi misli Tertulijan potpuno montanistiki. Crkva je nevidljivo
drutvo koje se sastoji od pneumatika i psihika (carnales). Apostoli su
vlast dobili personalno i zato ne postoji apostolsko nasljedstvo. Vlast
nauavanja dobiva se neposredno od Duha Svetoga kao posebni dar; to
dobivaju samo izabranici. Krtenje koje podjeljuju heretici nije valjano.
Potvrda je savreno krtenje. Realnu prisutnost, protiv Marciona, brani
suvie realistiki, dokazujui prisutnost samoga raspetoga tijela Kristova.
Kao katolik priznavao je Crkvi vlast opratanja grijeha, a kao montanist
poricao. Nain na koji je Tertulijan shvaao Crkvu izazvao je kasnije
mnoge potekoe. Isticao je, moda zbog montanistikog utjecaja, kako
apostolska crkva ima pravo tvrditi da je Boja predstavnica. Njegovo
tumaenje kako je Crkva stvorila Bibliju, koju kao takvu krivovjerci
nemaju pravo koristiti, kasnije je posluilo svima (naroito Ciprijanu),
koji su to traili, za postavljanjem vrhovnog tijela u Crkvi koje bi bilo
iznad, i izvan, domaaja suda Pisma.
U trinitarnu teologiju prvi je uveo tres personae, una supstantia. U tajnu
izloenja Bojih osoba Tertulijan ne ulazi. Usvaja razliku meu Logos
endiathetos (ratio), koje je ve do stvaranja bilo res et persona, te Logos
proforikos (sermo, verbum) poslije stvaranja. U izlaenju Duha Svetoga
ima dvije formule: a Deo et Filio i a Patre per Filium. Sve to postoji
je corpus, prema tome i Bog i dua, ali pri tome misli Tertulijan na
supstanciju.
U kristologiji ui o dvije naravi u Kristu, naglaavajui osobito o-
vjeansku narav protiv doketa. Na alost u tome ide predaleko, te se
izraava protiv djevianstva Djevice Marije in partu i post partum.
 84

U soteriologiji dri se predanja. Posljedica grijeha je damnatio ad mortem

itavoga ljudskog roda. Po grijehu je u narav ljudsku usadena sklonost
na zlo. Dua ovjeja je tako zaraena istonim grijehom, da je ona semen
Satanae, tradux damnationis. Tertulijan zastupa traducionizam. ovjean-
stvo je otkupljeno smru Kristovom.
Krtenje je drao obredom velike moi. Prema njemu, voda, zahva-
ljujui imenu koje se nad njom zaziva, ima mo oistiti ovjeka od grije-
ha. Takvo je praznovjerje znailo da se mogu krstiti ne samo bebe, ve i
posmrtni ostatci (obiaj koji je kasnije osuen na koncilu u Kartagi 397.g.).
Tertulijan, kao odvjetnik, je takoer razvio teologiju zasluge.
U eshatologiji Tertulijan je milenarist. Ui dvostruko uskrsnue.
Najprije e uskrsnuti pravednici i s Kristom vladati tisuu godina. Ostali
e uskrsnuti na stranom sudu. Due muenika ulaze odmah u nebo, a
ostali moraju ekati ad inferos. Odavde se oslobaaju molitvama ivih.

CIPRIJAN (200-258) Roen u Kartagi, iz plemike pozadine, obratio

se Kristu 246. g. a tri godine kasnije zareen je za biskupa. Bio je od-
vjetnik kao i Tertulijan. Meutim, njegova ga je logika odvela, u teo-
lokom smislu, predaleko. Drao je da se, prema uenju Starog zavjeta,
trebaju prinositi rtve. Budui da je Stari zavjet Boji zakon, krani
moraju imati rtvu koja bi, na neki nain, bila povezana s euharistijom
(koju Ciprijan smatra kranskom rtvom ponovljenog posveenja). Ovim
inom poistovjeujemo se s Kristovim posveenjem, koja se ponavlja
tijekom euharistije. Ipak Ciprijan je dalje tvrdio da euharistija na
tajanstven nain koristi mrtvim vjernicima, to dokazuje da je za njega
euharistija ponovljena i Kristova rtva (katolici bi rekli da je rije o po-
navljanju prve euharistije, ali to je na kraju krajeva ista stvar).
Prema Ciprijanu kranski biskup (tj. propovjednik ili pastor) odgo-
vara starozavjetnom Velikom sveeniku. Svaka je crkva imala samo
jednog zakonskog biskupa koji je mogao pratiti svoje zakonsko nasljee
(preko polaganja ruku) sve do apostola na ijem je elu bio Petar. Kako
bi ojaao vlastiti poloaj u borbi protiv donatista, naglaavao je bisku-
povu apsolutnu vlast. Po njegovu shvaanju Crkva je kranska inaica
izraelskog naroda, s jasnim granicama izvan kojih nema spasenja.
U krtenju, meutim, nije vidio slinost sa starozavjetnim obreza-
njem. Meutim, ipak ga je drao maginim obredom, koji se mora oba-
vljati nad dojenadi jer su ona naslijedila krivnju koju je trebalo oprati.
Ciprijan se morao razraunati s donatistima iz Kartage, i rimskim no-
vacijanistima. Sukobljavali su se na pitanju ponovnog krtenja, i uklju-
enja u Katoliku crkvu raskolnikih ili posrnulih krana. Stjepan je
 85

pokuao Ciprijanu nametnuti umjereni stav, no Ciprijan je tvrdio kako

odgovor treba ponuditi svaki biskup za sebe. Time se suprotstavljao
tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast, i da mu se ostali biskupi
moraju pokoravati. Otpor prema poecima papinstva, u Sjevernoj Africi
i Maloj Aziji, bio je vrlo naglaen.
Istona crkva (koja je naginjala misticizmu i metafizici) najvie se bavila
teolokom milju. Do 4. se stoljea, meutim, iscrpila. Zapad se u to
vrijeme vie zanimao za zakonsku i praktinu stranu (posebno Tertulijan).
Tek u 5. stoljeu, i nadalje, Zapad preuzima vodeu ulogu za to je za-
sluan izuzetan ovjek, Augustin. Istok je imao sklonost prenaglasiti
produhovljenje, dok je Zapad prenaglasio doslovnost.

AMBROZIJE (339-397) je bio kultivirani plemi, koji je rabio vlastite

darove na korist Crkvi. Bio je iznenadno imenovan biskupom nakon to
je, kao pokrajinski vladar (bio je tek katekumen), nastojao odrati mir
izmeu katolikog i arijevskog kandidata na izborima za novog biskupa.
Na taj je nain postao biskupom Milana, novog glavnog grada Zapadnog
carstva za vrijeme Teodozija I. Sav svoj imetak razdijelio je siromasima
i provodio vrlo strog asketski ivot. Osim toga revno je propovijedao u
crkvi. Augustin zahvaljuje svoje obraenje uglavnom ovim Ambrozijevim
propovijedima.
S Istoka je preuzeo alegorijsku metodu tumaenja, kao i zamisao da
se kruh i vino mijenjaju u tijelo i krv. Time je stvorena tzv. doktrina
transsupstancijacije koja je, kao takva, obrazloena na etvrtom late-
ranskom koncilu 1415. g. S Jeronimom je Ambrozije bio takoer jedan
od prvih mariologa na Zapadu.
Ambrozije je takoer uvodio antifoniko pjevanje. Prema nekima ak
je napisao Te Deum. Zajedno sa imperatorom Teodozijom Ambrozije je
poznat kao arhitekt srednjovjekovnog zakonodavstva. Okolnost da je
Milano bila carska rezidencija za Ambrozijeva vremena, morala je
konano i Ambrozija, nekadanjeg politikog ovjeka, uvui u politi-
ke trzavice.
Za 24 godine svoga biskupovanja preivio je 4 cara. Gracijan (375.
do 383.) ga je potivao kao oca. Osobito otar sukob izbio je izmeu
Ambrozija i Justine, majke Valentinijanove, jer je ova pogodovala arijev-
cima; drugi otri sukob imao je s carem Teodozijem Velikim, koji je u
Solunu u kazalitu, radi pokuaja pobune, dao poklati 7000 ljudi (390.).
Ambrozije nije mirovao dok Teodozije nije ovaj zloin javno okajao u
milanskoj crkvi (morao je odloiti sva svoja carska insignija, baciti se na
koljena i moliti za oprotenje). Caru je to dranje Ambrozijevo imponiralo
 86

pa je rekao: Ja poznam samo jedno ime koje je dostojno biskupske

asti, a to je Ambrozije. Na taj nain je pretea stava srednjovjekovnih
papa prema sekularnoj vlasti. Kad je Teodozije umro, drao mu je
Ambrozije nadgrobni govor (395.). Ambrozije je, meu ostalim, upo-
trijebio svoj ugled da oisti od arijevaca Ilirik. God. 376. on se nalazi u
Sirmiumu (Srijemska Mitrovica), metropoli Ilirika, i tu postavlja pravo-
vjernog biskupa Anemija. God. 378. bio je na saboru u Sirmiumu. Danas
njegovi posmrtni ostaci lee u bazilici u Milanu.

AUGUSTIN (354-430) je roen u Tagasti (dananjem Aliru). Majka

(Monika) je mu bila kranka, no on se tek kasnije obratio. U Kartagi je
imao nekoliko ljubavnih veza, te je petnaest godina ivio s prilenicom.
Potom se zapoeo kretati meu manihejcima. Kada je postao profeso-
rom retorike na carevu dvoru u Milanu, dojmio ga se tamonji biskup
Ambrozije koji mu je dao odgovore na njegova pitanja o manihejstvu.
Naime Augustin je nekada pokuavao itati Stari zavjet, no kako je
odrastao na grkoj filozofiji odbojna mu je bila njegova sirova i ne-
duhovna narav. Tako se okrenuo manihejstvu a potom novoplatoniz-
mu. Svidjelo mu se stoga Ambrozijevo propovijedanje jer je bilo izriito
alegorijsko. Ambrozije je alegorijama uspjeno objanjavao teke dijelove
Starog zavjeta, a kako je Augustin bio Platonov sljedbenik, spremno je
prihvatio poruku. Uao je u krug novoplatonista, no doao je do za-
kljuka kako mu filozofija ne daje snagu da ivi novim ivotom. Pro-
itao je Pavlove poslanice i doivio obraenje. Privuklo ga je isposni-
tvo i povukao se na jezero Como u Italiji. Kada se vratio u Sjevernu
Afriku, zajednica u Hipponu (dananja Annaba u Aliru) ga je pridobila
i postavila za biskupa. On se odao isposnitvu utemeljivi mali samo-
stan. Uskoro se ukljuio u raspravu oko donatizma zakljuivi kako je
jedini nain rjeavanja problema pozvati carevu vojsku kako bi se ob-
uzdalo neistomiljenike globom i progonstvom. Time je stvorio pre-
sedan kojim e se kasnije okoristiti inkvizitori.
Augustin je doivio propast rimske vlasti u Sjevernoj Africi i navalu
Vandala koji su, kao i ostali barbari, bili arijevci. Napadali su ostale
krane (katolike) koji se s njima nisu slagali. Godinu nakon njegove
smrti, Vandali su zauzeli i opljakali Hippon. Tijelo njegovo poiva u
Paviji u crkvi Petra.
Augustin je puno pisao; njegova se djela mogu podijeliti na: auto-
biografska, filozofska, apologetska, dogmatska, polemika protiv here-
za, egzegetska, moralno-asketska, pisma i govore: od Confessiones (Ispo-
 87

vijesti), do rasprava o razliitim teolokim pitanjima. Glavnu je raspravu

imao s Pelagijem. Kada je opljakan Rim, Pelagije je pobjegao u Kartagu
(gdje ga je Augustin napao), te se preselio u Svetu zemlju.
U trinitarnom uenju Augustin razlikuje boanske osobe po relacija-
ma. Svako djelovanje Boje ad extra proizlazi iz biti Boje i zato je zajed-
niko svim trima osobama. Ovo vrijedi i za teofanije Staroga zavjeta
koje su esto neki Oci pripisivali Sinu. Izlaenje Duha Svetoga od Oca i
Sina zasniva se na izlaenju od Oca. Sin ima s Ocem sve zajedniko, pa
i nadisanje Duha Svetoga. Kristologija Augustinova takoer je jasna. U
Kristu su dvije naravi u jednoj osobi. Iz ovoga sjedinjenja izvodi kao
posljedicu communicatio idiomatum.
Augustin je takoer napisao iznimno djelo, O dravi Bojoj, koje je
kasnije postalo prirunikom odnosa izmeu Crkve i drave u zapadnom
kranstvu. Pisao ju je u vrijeme barbarskoga pljakanja Rima kada su
mnogi postavljali pitanje: Zato Bog doputa pad glavnog grada kran-
skoga carstva? Augustin odgovara:
a) Crkva nije drava. Ne postoji kransko carstvo.
b) Crkva je tijelo u kojem djeluju istinski, kao i nominalni krani. Te
dvije skupine biti e konano odvojene tek na zadnjem sudu (protivno
Donatu).
c) Prava Crkva se sastoji samo od onih koji su izabrani (protivno Pe-
lagiju).
Predstavnik Istone crkve, Euzebije Cezarejski, nije se slagao s njim.
Vjerovao je kako je Konstantinovo kransko carstvo, Boje carstvo na
zemlji!
Augustinov najvei teoloki doprinos odnosi se na pitanja milosti,
predodreenja i istonog grijeha. Glede istonog grijeha Augustin iz-
ravno pobija uenje Celestinovo (uenik Pelagijev), gdje ovaj izjavljuje
da je Adamov grijeh nakodio samo Adamu a ne ljudskom rodu, te da
su tek roena djeca u stanju u kojem je bio Adam prije svoga pada.
Tvrdio je da su:
1) Kao ishod Adamova grijeha, grijeh i smrt preneseni na sve Ada-
move potomke.
2) ovjek je u vlasti grijeha. Ako Bog ne uini prvi korak, ovjek se
ne moe odazvati Bojem pozivu.
3) Milost koja se dobiva prilikom krtenja omoguava kranima da
proizvode plod Duha, koji zaslui spasenje.
4) Bog daje poticaj svakom dobrom djelovanju.
5) Augustin nije drao da su svi krani odabrani. Prema njemu neki
 88

su privremeno spaeni (kasnije otpadaju i gube spasenje), dok su drugi

vjeno spaeni. Samo je ova druga skupina (kojoj Bog daje ustrajnost)
spaena. No, isti nisu svjesni vlastitog spasenja; o njemu e saznati tek u
nebu. Augustin je prisiljen doi do ovog zakljuka (da su svi vjernici na
poetku spaeni) zbog sakramentalizma. Milost, koja spaava odabrane,
provoena je putem Crkve i sakramenata.
Zapadna je Crkva prihvatila ove Augustinove zamisli, no ne i nje-
govo shvaanje predodreenja. Prema Augustinu Bog je od vijeka pred-
odredio toliki broj za vjeno spasenje, koliko ima palih anela. Prede-
stinacija nije zavisna o zaslugama predestiniranoga, nego je dar dobrote
Boje. Predestinirani su svjedoci vjenog milosrda Bojeg. Ovo se ne
protivi pravednosti Bojoj, jer nijedan ovjek nema prava na milost. Svi
ostali ljudi pripadaju k massa perditionis i izgubljeni su zbog osobnih
grijeha ili zbog istonog grijeha, a ne zbog predestinacije. Dakle Au-
gustin nije vjerovao u dvostruko predodreenje, iako neki strunjaci
tvrde da je to logiki zakljuak njegovog uenja. Kao to predestinirani
proslavljuju milosre Boje, tako ovi proslavljuju pravednost Boju. Na
pitanje, kako se ova teorija slae s rijeima pisma: Bog hoe da se svi
ljudi spase (1 Tim 2,4), odgovara Augustin da ovdje svi ljudi znai
sve klase ljudi ili drugim rijeima: Nitko ne biva blaenim, osim ako
Bog to hoe (Ench., 103, 2).
Njegovo izuzetno iskustvo Boje milosti, kao i nepoznavanje istone
teologije i grkog jezika, omoguilo mu je udaranje novih teolokih pute-
va. Nazvan je ocem Reformacije zbog dosljednosti monoteizmu i ozbilj-
nog shvaanja grijeha. No, moe ga se promatrati i kao oca Rimokatolike
crkve, zbog crkvenog misticizma koji je bio ishod njegove novoplatonske
prolosti. U njemu platonizirano kranstvo poprima najrazvijeniji ob-
lik:
1) Spasenje ukljuuje kretanje pomou sustava boanske milosti, is-
posnikih vjebi i meditacije; od nieg tjelesnog do vieg duhovnog svije-
ta.
2) Bog je ideja (nepromjenljivo bie), a ne dinamian Bog koji djeluje.
3) Grijeh je povezan sa spolnom eljom. Ardor libidinis u zakonitom
braku za nj je prenosilac istonoga grijeha.
4) Sakramenti produuju, ponavljaju, te oduzimaju bitnu narav spa-
senja. Djelo spasenja produuje Crkva. Izvan nje nema spasenja. Kri je
odraz vjenoga procesa. Cilj vjerskog djelovanja je spajanje s Bogom.
Augustin je smatrao da je opravdanje proces koji traje itav ivot. Jasno
ui realnu prisutnost i rtveni karakter euharistije.
 89

5) Kri prestaje biti sredite vjernikovog zanimanja. Njegovo mjesto

preuzima utjelovljenje, tj. spasenje zahvaljujui savrenom Kristovom
ivotu.
6) Podupire se amilenijalizam i mariologije (Marija je suotkupiteljica
ljudskoga roda i bez svakoga grijeha). Prema njemu, poslije smrti due
dolaze u had (podzemlje) i tamo ekaju uskrsnue, prema tome da li su
due pravednika ili grenika. Za neke je ovo mjesto ienje (istilite).
Poslije uskrsnua blaenici e unii u nebo.

JERONIM (347-420) je bio veliki uenjak Zapadne (latinske) crkve.

Roen je u Stridonu na granici Dalmacije i Panonije, u dananjem
Grahovu, od kranskih roditelja. Jeronim je najvei polihistor patris-
tikog doba i najbolji poznavatelj latinske klasine knjievnosti. Osim
toga savreno je vladao grkim i idovskim jezikom. Jeronim nije ni
mislilac ni bogoslov kao Augustin, ni govornik ni pastir kao Ambrozije
ili Leon. On je uenjak, iza Augustina najvei meu latinskim Ocima.
Jeronim je imao je nekoliko ljubavnih avantura. No, kada je poeo
vjerovati u Krista, odao se isposnitvu i ivotu pustinjaka izvan Antio-
hije. Navodno je jednom prigodom ustvrdio: Budui da me oprao Krist,
ne trebam se vie prati. Zakljuio je kako e suzbiti matanje o seksu
ako bude uio hebrejski! Na kraju je postao najveim strunjakom za taj
jezik na Zapadu, ak veim od Origena. Kasnije zareen, stigao je u Rim
gdje je postao desnom rukom pape Damaza I., koji je zatraio da ponovno
prevede Stari zavjet (prethodni latinski prijevod nainjem je prema
Septuaginti, a ne prema hebrejskom izvorniku). Jeronim je, stoga, na-
pravio novi latinski prijevod Biblije prema izvornim tekstovima Vulgatu.
Meutim ne treba Jeronimu pripisati integralan prijevod, jer je za neke
dijelove nainio samo reviziju ve postojeeg latinskog prijevoda.
Deuterokanonske knjige je izostavio.
Napisao je i mnoge strune komentare.
Prvi je hodoastio, s majkom cara Konstantina, u Jeruzalem u kojem
su, potom, sagraena svetita. Jeronimu se toliko svidio taj kraj da se
odluio nastaniti u Betlehemu. Tu je sagradio samostan kojeg su spalili
njegovi teoloki neprijatelji Pelagijevi sljedbenici. Jeronim je doivio
propast Rimskog Carstva i pad Rima. Umro je piui veliki komentar na
proroka Jeremiju g. 420. Njegovo tijelo od 14. st. poiva u crkvi Marije
Velike (S. Maria Maggiore) u Rimu.
Bio je poznat po nagloj i svaalakoj naravi. Pogrdno se izraavao o
vlastitim protivnicima, koje je nazivao dvononim magarcima. U su-
 90

kobu s arijevcima naao se na strani konzervativaca. U knjiici pod na-

slovom Adversus Jovinianum (Protiv Jovinijana) napao je brak, dok je u
djelu Protiv Helvidija zagovarao stav o trajnom Marijinom djevianstvu.
Zajedno s Augustinom napadao je Pelagija.
Bio je izloen kritici iz sljedeih razloga:
1) Usprkos Augustinovim protestima, usudio se ponovno prevesti
Bibliju. Nakon smrti pape Damaza, a po dvogodinjem boravku u Rimu,
te zbog intriga tamonjeg klera (bunili su se protiv prijevoda), Jeronim
naputa grad i odlazi na Istok.
2) Snano je zagovarao celibat.
3) Promicao je istonjake nekranske oblike redovnikog ivota.
Njegov se doprinos razvoju katolianstva sastoji u sljedeem:
1) Bio je veliki Origenov pobornik (iako je to kasnije pokuavao pri-
kriti), kao i veliki zagovornik celibata i redovnitva. Popularizirao je
Pahomije.
2) Bio je ukljuen u raspravu oko Marije. Helvidije, koji je zagovarao
brak suprotstavljajui se Jeronimovom negativnim pogledima, rekao je
kako je Josip, nakon Isusova roenja, odravao brane odnose s Marijom.
Jeronim se razbjesnio napavi Helvidija u knjiici Protiv Helvidija gdje je
dokazao vjeno (trajno) djevianstvo Marije majke Boje. Drao je
kako su Isusova braa Josipova djeca iz prethodnog braka.
3) Odobravao je mnoge sumnjive obiaje: hodoaa, tovanje po-
smrtnih ostataka muenika i svetaca, paljenje svijea na svetitima, kao i
traenje posrednitva u molitvi. O ovim obiajima je napisao u Knjiicu
Contra Vigilantium (Protiv Vigilancija) koju je italo mnogo ljudi, te ih je
naposljetku prihvatila Crkva.
4) U eshatologiji iskljuuje milenarizam i Origenovu apokatastazu,
pa ui vjenost muka i realnu vatru u paklu. Kao i Ambrozije, Jeronim
misli da e na vjene muke biti osueni samo negantes et impii, dok svi
drugi krani, pa i peccatores et iniqui, bit e spaeni poslije dugog trplje-
nja.

GRGUR I. VELIKI (540-604) dre posljednjim od etiriju strunjaka

(doktora) Latinske crkve (nakon Ambrozija, Jeronima i Augustina).
Upravo se njega moe promatrati kao oca srednjovjekovne Rimske crk-
ve. Naime nauavao je mjeavinu augustijanstva i popularnog katolian-
stva, koje je bilo raireno u ranom srednjovjekovnom razdoblju. Grgur
nije bio spekulativac, niti originalni teolog. Uglavnom slijedi Augustina
u pitanju milosti i predodreenja. Razvio je Origenovu predodbu o
 91

Kristovoj smrti kao otkupnina koja je isplaena Sotoni. avao je dobio

pravo nad palim ovjeanstvom, to Bog mora potivati. Jedini nain na
koji se ovjeanstvo moe otpustiti iz sotonske vlasti I porobljavanja
jest u tome da se avao navede na prekoraivanje ogranienje njegove
vlasti,, ime e biti prisiljen odustati od svojih prava. No, kako to postii?
Grgur tvrdi da se to moe postii tako da brzgrjena osoba ue u svijet,
ali u obliku obine grene osobe.. avao to nee primijeniti sve dok ne
postane prekasno: zahtijevajui imati svoju vlast i nad tom besgrjenom
osobom, avao bi trebao prekoraiti ogranienje svoje vlasti, a time bi
morao odustati od svojih prava.
Preuzima i produbljuje dostignua tradicionalne kateheze u pitanju
sakramenata i praksi dobril djela. Unaprijedio je doktrinu o istilitu,
iako je proglaena dogmom tek 1439. g. na koncilu u Firenzi. Vjerovao
je kako due u istilitu mogu biti osloboene prinoenjem rtava na
misi. Ohrabrio je neka praznovjerja toga vremena; primjerice tovanje
relikvija. Kritizirao je biskupa iz Carigrada, zato to si je ovaj prisvajao
titulu univerzalnog patrijarha ili pape.
Roen je oko 540. g. u Rimu. Ve kao mladi od jedva 30 godina,
obnaao je ast gradskog prefekta. Toliko je bio zaokupljen ljubavlju
prema kranskoj savrenosti da je vlastitim sredstvima podigao 6
samostana na Siciliji i sedmi u Rimu pod imenom Andrije, u kome je,
odrekavi se svijeta provodio svoj ivot, ali ne dugo. Njegova svetost i
uenost brzo je dola na glas. Papa Benedikt I. zaredio ga je za sveenika.
Papa Pelagije II. poslao ga g. 579. u svojstvu apostolskog nuncija u
Carigrad. est godina poslije bude mu povjerena druga dunost:
privlaenje Angla na kranstvo. No ubrzo zatim, poslije smrti Pelagijeve
(590.) izabran je rimskim biskupom i uz veliko slavlje naroda posveen
u bazilici Petra. Njegovo etrnaestgodinje papinsko vladanje bilo je
vrlo burno. U cijeloj Italiji bjesnila je kuga i glad. Rim su ugroavali
Langobardi, a sa strane Bizanta bilo je opet ugroeno crkvena jedinstvo.
Poslije uvedenih Markovih procesija kuga je prestala. Spretnim
diplomatskim potezima s langobardskim prvacima, postavio je temelje
kasnijoj politikoj veliini papinstva. Kad je carigradski patrijarh Ivan
Isposnik prisvojio sebi naslov ekumenskog patrijarhe (oikoumenikos), te
time htio doi i do nekog pri-mata nad cijelom Crkvom, Papa Grgur
odustao je od istovjetnog naslova universalis papa, i uzeo si naslov
servus servorum Dei. Veliku radost doivio je u pokrtenju Angla,
kamo je poslao opata Augustina sa 40 monaha. Prestrogi asketski ivot
 92

i neumorna radinost, iscrpli su njegove tjelesne sile do te mjere da je

stalno pobolijevao. Umro je 12. oujka 604. g.

HILARIJE IZ POITIERSA (Poitiers, oko 300. - Poitiers, oko 368.) -

Bio je biskup Poitiersa i istaknuti bogoslov Zapada. Zbog svog tvrdog
stava u borbi protiv arijevske hereze, prozvali su ga "Atanazije Zapada"
(Atanazije Aleksandrijski).
Prema Jeronimu, roen je u gradu Poitiersu u Akvitaniji u drugom
desetljeu 4. stoljea. Potekao je iz plemike obitelji, tako da je dobio
klasino obrazovanje i u mladosti se posvetio prouavanju filozofije. Po
predaji, itanje Novog zavjeta, posebno Evanelja po Ivanu, potaklo ga
je, da se krsti i primi kranstvo.
Godine 350., izabran je za biskupa u rodnom gradu, iako je do tada u
braku. U sporu oko Arijevog uenja, odluno je stao na stranu Atanazija
Aleksandrijskoga, i aktivno se suprotstavio Arijevoj herezi. Zbog toga
ga car Konstancije II. protjerao u Malu Aziju.
U razdoblju od 356. do 359., Hilarijev najznaajniji bogoslovski rad je
rasprava "O Trojstvu", posveena dokazu o boanstvu Sina, zatim esej
"O savjetima".
Godine 360., Hilarije je zatraio od cara Konstanca dozvolu sudjelovati
u novom Carigradskom saboru, ali mu je odbio. Ipak, 361. godine Hilariju
je dozvoljeno da se vrati u Galiju, gdje je nastavio svoju borbu protiv
Arijeve i drugih hereza. (izvor: Wikipedija)

POSLJEDICE KRIVIH SHVAANJA

Posljedice krivovjerja i pogrenih zamisli bile su dalekosene. Do-
vele su do pojave islama, Katolike i Pravoslavne crkve koje sadre
mjeavinu biblijskih i nebiblijskih shvaanja. Prvo emo razmotriti utje-
caj ovih shvaanja na pravoslavlje i katolianstvo.

1. PRAVOSLAVNA I KATOLIKA CRKVA

Neki vidovi teologije Pravoslavne crkve razlikuju se od istinske bib-

lijske teologije, uglavnom zbog utjecaja novoplatonizma. Drugi vaan
utjecaj predstavljala je crkva u Aleksandriji, koja je obino vladala Isto-
nim kranstvom.
Crkva je nakon prvog stoljea bila odsjeena od idovskih korijena.
Zbog toga je padala pod sve vei utjecaj novoplatonizma. Mnogi su ueni
 93

ljudi, i takve filozofske pozadine, doli u Crkvu. Crkva koja je ostala

bez hebrejskih korijena poela je pogreno tumaiti neke temeljne izraze
koji su se rabili u Pismu (Rije, svjetlo, jedinorodan, tijelo i dr.).
Glavne postavke platonizma bile su:
1) Zemaljski svijet odraz je vieg, nebeskoga svijeta zamisli (ideja).
2) Stvoreni svijet (pogotovo tijelo) manje je vrijedan ako ne i zlo.
3) Spasenje se, stoga, sastoji u bijegu od ovog tijela kako bi bili upijeni
u nebeski svijet zamisli.
Biblija, meutim, kae da je Bog stvorio materijalni svijet koji je dob-
ar (iako ga je u meuvremenu grijeh izopaio i pokvario). Nebo nije ne-
stvoreni svijet ideja, ve iznova stvoren materijalni svijet. Tijelo samo
po sebi nije zlo nego dobro. Upravo e tijelo uskrsnuti, jer ovjek bez
tijela nije potpuna osobnost. ovjekova nevolja nije u tome to ima tije-
lo, ve to je grenik. Izvor grijeha nije tijelo, ve ovjekova grena na-
rav. Grijeh je prekinut odnos izmeu dviju osoba uzrokovan ovjekovim
ponosom i samodostatnou. Grijeh je doao na svijet povijesnim pa-
dom ovjeka. Zbog njega je dolo do utjelovljenja Bojeg Sina koji je
svijet iskupio u prostoru i vremenu. Bog je postigao ono to ovjek ne
moe uiniti. Problem nije metafizike naravi, ve se radi o povijesnom
problemu svakoga pojedinca osobno.
Kako je platonizam utjecao na prvu crkvu?

1) Kristovo djelo. Djelo, koje je Isus Krist uinio na kriu jednom i

zauvijek, razvodnjeno je. Naglasak je stavljen na tajnu (misterij) utjelov-
ljenja. Prema platonizmu, svaki dogaaj na zemlji odraz je onoga to se
dogaa u nebu. Stoga je Isusova smrt na kriu za nae grijehe, koja se
zbila jednom, odraz trajnoga procesa koji se odvija u nebu izvan vremena.
Budui da je ono to se dogaa u nebu vanije od onoga to se dogaa
na Zemlji, spasenje od kazne za grijeh (pakla) prikazano je kao trajan
proces. Isus je u nebu jo uvijek na kriu; on trpi zbog naih grijeha.
Dokaz o tome nalazimo u euharistiji koja nam daje uvid u ono to se
dogaa u nebu. Ipak Katolika crkva ne se slai s ovom idejom.
Budui da je spasenje nepotpuno, moramo ga dopuniti nizom po-
srednika (koji nam pribavljaju zasluge) i sakramenata (sredstvima milo-
sti). Potrebno je takoer proi kroz istilite kako bi se pretrpila kazna
za oprostive grijehe. Pojam istilita potjee izravno od Platona.
Biblija kae da je ovjek zgrijeio (pao) u vremenu i prostoru (ne
izvan vremena) te je Bog (u Isusovoj osobi) doao u vrijeme i prostor
kako bi jednim inom preokrenuo proces. Kada prihvatimo Boje uvjete
(pokajemo se i uzvjerujemo Radosnoj vijesti), imamo vjeno spasenje
 94

jednom zauvijek (na temelju Isusovog svrenog djela). Nijeui Kristovo

svreno djelo, neki Crkveni oci su nesumnjivo nijekali njegovo boan-
stvo.
Knjievnost drugog stoljea, koja se bavi euharistijom, prepuna je
nebiblijskih izraza. Didahe, primjerice, naziva Gospodnju veeru rt-
vom (vidi Mal 1,11.14). Prema Ignaciju, crkva je mjesto rtvovanja
dok Justin, pak, tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu
formulom posveenja promijeniti kako bi dobili mo utiskivanja vjenog
ivota u due i tijela vjernika. Ako je Istok bio sklon prevelikom nagla-
anju produhovljenja, Zapad je previe naglasio doslovnost. Tertulijan
tvrdi da je euharistija sudjelovanje u rtvi, koja se prinosi na Bojem
oltaru, te govori o ponavlanju Kristove rtve. Hipolit Rimski (u. 235)
tvrdi da je Rije pripremila svoje tijelo i svoju krv, koje su dnevno
izloene kao rtva na mistinom i boanskom stolu kao spomen tog
prvog stola tajanstvene Gospodnje veere.

2) Dvosmislen stav prema tijelu. Tijelo je, ako ve nije zlo, dvojbene
vrijednosti. Stoga se mora umrtviti isposnitvom kako bi se pomoglo
dui da se njega oslobodi. Ovime je, pod jakim utjecajem platonizma,
sazdan temelj redovnitva. Osim toga s tijelom se povezuje i spolna
elja koja je, pak, povezana s grijehom.

3) Teologija zasluge: Zapadna crkva je bila pod jaim utjecajem ot-

padnikog idovstva nego Istona crkva. Ova ideja se pojavila u Kartagi
gdje su mnogi od ranih latinskih teologa bili odvjetnici. Tertulijan je,
govorei o pokajanju, ustvrdio kako je Bog zadovoljan rtvama (uslu-
gama) koje mu udovoljavaju. Zasluge se mogu zaraditi poslunou Zako-
nu dok svako ponaanje, kojim se ide dalje od onoga to Zakon zahtije-
va, Tertulijan svrstava u suvina dobra djela. Ove su se zamisli svidjele
Ciprijanu koji ih je dalje razvio (Augustin je kasnije takoer bio pod
njihovim utjecajem). Ciprijan je rekao kako je Isus, ivjevi bez-grenim
ivotom poslunosti, zasluio slavu i uzvienost. Grgur I. Veliki je potom
ustvrdio kako je Isus takoer zasluio spasenje, iako ga nije trebao (budui
da je savren). Stoga nam njegove zasluge mogu biti podijeljene
posredstvom Crkve. Takoer u Sjevernoj Africi donatistika crkva je
razvijala ideju da se zasluge njenih ispovjednika mogu prenositi drugima,
posebno apostatima. Kasnije je, iz ovoga, razvijen stav prema kojem se
zasluge mogu pridodati zaslugama svetaca koje zajedno sainjavaju
sredinju riznicu kojom vlada Crkva.
 95

4) Marijin poloaj u Pravoslavnoj crkvi uvjetovan je platoniziranom

teologijom i poganstvom. iril Aleksandrijski bio je utjecajan teolog koji
je, na temelju vlastite monofizitske teologije, podravao tovanje Ma-
rije. Monofizitska teologija polazila je od dvije platonske pretpostavke:
a) Tijelo i materijalni svijet su zli. Monofiziti se stoga zadovoljavaju
nedostatnim izvjeem o utjelovljenju.
b) Mogua je ljestvica boanskih bia. Izmeu Boga i ostalih dua
(raanih) nema jasne razlike. Due se smatraju vjenima, nestvorenima.
Ovo je dalo povoda shvaanju o postojanju skupina niih boanstava
kao to su djevica Marija i sveci.
Monofiziti su govorili kako je Isus imao samo jednu (boansku) na-
rav kojoj je Marija bila majka. Kao takva Marija je morala biti polu-
boanstvo i, svakako, bezgrena. Monofiziti su tvrdili kako je prilikom
utjelovljenja Rije tijelom obuena. Meutim, pod tim nisu drali da je
Isus postao ovjekom, u kojem su se mijealo boansko i ljudsko. Tako
su mislili jer su bili pod utjecajem gnosticizma. Nije sluajno to se
arijevstvo pojavilo u Aleksandriji. Postoje dobri dokazi koji ukazuju na
to da je Arije nijekao Isusovo boanstvo, zato to je elio izbjei tvrdnju
kako je Bog postao ovjekom (to je nemogue jer je materija zla). Iako je
monofizitizam osuen na koncilu u Kalcedonu, 451. g., jo uvijek je imao
utjecaja. Utjecao je na kraju na stvaranje priglupog krivovjerja s kojim se
susreo Muhamed u Arabiji. Trojstvo se sastoji od Boga Oca, Sina Isusa i
majke Marije. Prisutnost poganskog elementa moe se objasniti
injenicom da je tovanje majke-boice, koje je svoje podrijetlo vuklo iz
Babilona, u Sredozemlju bilo iznimno snano. U Egiptu se pojavilo u
obliku Izide i Horusa te su, u toj zemlji, nakon dolaska evanelja, Izida
i Horus postupno preuzeli oblik djevice Marije i njezinog Sina Isusa.
Osim toga, puno prije dolaska kranstva kada je Hanibal, kartaki
vojskovoa, prijetio Rimu invazijom odluili su u Rim donijeti Veliku
Majku/Magna Mater, pogansku boicu iz Male Azije u nadi da e ih
spasiti. Njezin kip su u Rim unijeli na splavu rijekom Tiber, a potom ga
je procesija nosila kroz Rim. Hanibal je bio poraen i Velikoj Majci je
pripisana zasluga za pobjedu. Kip Djevice Marije se i u dananje vrijeme
svake godine na vrlo slian nain splavom dovozi u Rim.

2. ISLAM

Na islam, koji je bio neobina mjeavina biblijskih i nebiblijskih zamisli,

utjecala su kranska krivovjerja. Zapravo islam moemo smatrati po-
 96

sljednjim i i najveim krivovjerjem kranske crkve. Drutveni i vjerski

reformator Muhamed bojao se kako bi Arapi mogli, uslijed novih
drutvenih okolnosti (npr. kapitalizma), izgubiti vlastitu vjeru. Stoga je
odluio zasnovati monoteistiku religiju koja bi usmjerila i ujedinila razna
arapska poganstva. Iz dviju monoteistikih vjera s kojima je bio u doticaju,
kranstva i idovstva, preuzeo je mnoge zamisli. Na alost, oblik u ko-
jem ih je on zatekao u Arabiji bio je krivovjeran i iskvaren. idovi, koji
su tamo ivjeli, dospjeli su na to podruje zbog progonstava ili trgovine,
te izgubili doticaj s uenjem iz Jeruzalema. Krani, koje je Muhamed
susreo, veinom su bili krivovjerci prognani iz Bizantskoga Carstva
gnostici, monofiziti, nestorijanci, te pripadnici sekte tzv. Koliridijanci koji
su slavili djevicu Mariju. Vrlo je vjerojatno, na temelju uenja posljednje
skupine, kako je Muhamed zakljuio da kransko Trojstvo sadri Boga
Oca, majku Mariju i Sina Isusa. Osim toga je bio pod utjecajem monofiz-
itizma. Premda je odbacio Isusovo boanstvo, naglaavao je, poput
monofizita, djeviansko roenje. Vjerovao je, kao ishod krivog shvaanja
monofizitskog uenja o Logosu, kako Isus ustvari nije trpio i umro na
kriu.
U Kuranu se vidi utjecaj nekih kranskih krivovjerja i obiaja:
1) Biblijske prie u Kuranu su vrlo iskrivljene; nedostaju im izvorne
pojedinosti, te se namee zakljuak kako ih je Muhamed uo od kran-
skih ili idovskih otpadnika kojima Pismo nije bilo izravno dostupno.
2) Stroga upotreba zamjenice mi za boanstvo, kao i stalno spo-
minjanje tajnih dogaanja i tumaenja, podsjea na gnostike spise. Stie
se dojam kako Muhamed prihvaa gnostike stavove kako bi bio vjero-
dostojniji vlastitim suvremenicima.
3) Spominjanja Isusovih propovjedi iz kolijevke, kao i tvrdnja kako je
Isus oivio glinenu pticu udahnuvi duh u nju, ukazuje na povrno po-
znavanje apokrifnih evanelja (Tominog evanelja).
4) Nepriznavanje Isusove smrti na kriu bit je doketizma s kojim se,
u svojoj prvoj poslanici, obraunao apostol Ivan. Radilo se o krivovjerju
koje je u prvom i drugom stoljeu nastalo od gnosticizma.
5) Krane optuuje da jinn (demone) dre ravnima Alahu, iako ih je
on stvorio. Ova tvrdnja podsjea na Origenov novoplatonizam (prapo-
stojanje dua od kojih je jedna postala Rijeju).
6) Postoji slinost izmeu islamskih ritualnih molitava (rakaah) i ne-
storijanskih korizmenih klecanja.
7) Minareti (s kojih se vjernike pozivalo na molitvu) izgledaju poput
stupova na kojima su ivjeli sirijski sveti ljudi. Ramazan je period kada
 97

se posti, slino kao za vrijeme Korizme.

to se tie idovskih utjecaja, radi se prije svega o otpadnikom i-
dovstvu koje je Muhamed koristio pri razradi vlastitih postavki. Veliki
dio njegova uenja potjee iz talmudskih izvora. Tvrdi kako idovi dre
da je Ezra Alahov sin.
Mnogo je dokaza koji upuuju na to da je Muhamed uveo mnoge
obiaje u islam kako bi zamijenio kranske i idovske obiaja.
a) Sama rije Kuran znai javno itanje ili ono to se javno ita.
Po svemu sudei potjee od sirijske rijei qeryana, koja se rabila u smislu
javnog itanja iz Pisma tijekom kranskog bogosluja. Stoga poticanje
na takvo javno itanje upuuje na poziv da se javno bogosluje obavlja
po uzoru na sirijske krane. Umjesto iz Biblije, ita se objava dana Mu-
hamedu.
b) U damiju se odlazi petkom, a ne subotom ili nedjeljom.
Znaajno je da muslimani nisu prisiljavali krane da prijeu na islam,
jer su ih kao i idove smatrali ljudima Knjige, to jest, Biblija je kao
Sveta knjiga zajednika batina triju religija. S druge strane, Muhamed
ne samo da je namjerno odbacio kranstvo (na alost u njegovu here-
tikom obliku), ve je nastojao zamijeniti i judaizam i kranstvo. Kupola
na stijeni (damija) sagraena je 691. na mjestu idovskoga hrama i
odailje nedvojbenu poruku: islam je superiorniji i zamjenjuje i kranstvo
i judaizam. Natpis koji se nalazi unutar graevine je stroga poruka
kranima: Ljudi Knjige, Isus je samo prorok Boji. Bog je jedini Bog.

USPON RIMA I PAPINSTVA

Poetci episkopata u Rimu nisu posve jasni. Veina se uenjaka slae
da je Petar posjetio Rim u kojem je, vrlo vjerojatno, umro. No, razni po-
pisi prvih rimskih biskupa, veinom s kraja drugog stoljea, nisu meu-
sobno usklaeni. Prema nekima Klement je Petrov nasljednik dok drugi,
pak, tvrde kako je isti tek trei biskup nakon apostolove smrti. Stoga
ima uenjaka koji dre vjerojatnim da na samome poetku Rim nije imao
jednoga biskupa ve kolegijatski episkopat, odnosno skupinu biskupa
koji su zajedniki vodili Crkvu. Ova teorija je dodue predmet rasprave,
no sigurno je da je tijekom prvih stoljea kranstvo bilo brojano jae
na Istoku, tj. grkom govornom podruju. Crkve, poput onih u Antiohiji
i Aleksandriji, bile su daleko vanije od one u Rimu. ak se i na Zapadu
teoloko vodstvo Crkve nalazilo u Sjevernoj Africi iz koje su potekli
 98

velikani poput Tertulijana, Ciprijana i Augustina. Do Grgura III. papu

su morale potvrditi vlasti u Carigradu kako bi mogao biti posveen u
Rimu. Tek su navale barbara utjecale na znatni rast autoriteta pape. Na
Istoku je Carstvo nastavilo postojati jo nekih tisuu godinu, no na
Zapadu Crkva je postala zatitnicom ostataka stare rimske civilizacije,
kao i reda i pravde. Najugledniji biskup na Zapadu rimski postao je
sredinjom tokom jaanja jedinstva kojeg su prethodno unitile navale.
Crkvu u Rimu su vjerojatno osnovali idovi koji su se vratili iz Jeru-
zalema. Tamo su se obratili uvi Petrovu propovijed na Dan pedeset-
nice.
Nakon udesnog bijega iz zatvora, 43. / 44. g., Petar vjerojatno odlazi
u Rim. Ukoliko je doista bio tamo za vrijeme pisanja Djela apostolskih,
tada je Luka zasigurno htio skriti tu injenicu od rimskih vlasti.
50. g. Nerede je prouzrokovao Hrestos. Vjerojatno se radi o pro-
povijedanju Kristova (Hristos) evanelja meu idovima.
58. g. Pavao u Poslanici Rimljanima ne spominje Petra iz ega se d
naslutiti kako Petar nije bio graanin sa stalnim boravkom u Rimu.
61. g. Prema Dj . ap. 28 Pavao je bio zatoen u Rimu. Petra se nigdje
ne spominje.
61. 63. g. Pavao eka suenje u Rimu. Na kraju procesa biva oslo-
boen optubi.
64. g. Petar se nakratko zadrava u Rimu.
64. g. Veliki poar u Rimu (1. i 2. Petrova). Petrovo muenitvo.
67. g. Pavao je ponovno u Rimu (vidi 2. Tim) gdje mu odrubljuju
glavu.
95. g. Klement Rimski pie Korinanima. Po prvi put jedna crkva se
uplie u poslove druge.
Petrov odnos prema crkvi u Rimu: Kranstvo se, vjerojatno zbog
Petrova djelovanja, isprva proirilo meu tamonjom velikom idovskom
zajednicom. Meutim, 49. g., Klaudije protjeruje idove; najvjerojatnije
zato to je evanelje prouzroilo veliki mete meu njima. Crkva, iji su
lanovi u najveem broju bili idovi, gotovo je prestala postojati. Kada
je Neron 54. g. doao na vlast, ponitio je uredbu svoga prethodnika
Klaudija dopustivi idovima povratak u Rim. Mogue da je tada Petar
doao u Rim kako bi ponovno otvorio i posvetio crkvu. S njim u drutvu
vjerojatno je bio Marko, koji, po Petrovom odlasku, ostaje u tom gradu.
U Turskoj je Petar, pretpostavlja se, otvorio mnoge crkve kojima se kas-
nije intenzivno bavio. Crkva u Rimu bila mu je vjero-jatno usputna postaja.
Tijekom boravka u Rimu, 63. g., napisao je poslanicu (1. Petrovu)
crkvama u Aziji. Godinu kasnije vjerojatno je pogubljen za vrijeme pro-
 99

gonstava koja su uslijedila nakon poara u Rimu.

Katolici tvrde, na temelju odlomka iz Euzebijeve Povijesti Crkve, kako
je Petar od 45. do 67. g. djelovao kao biskup. Ipak radi se o iskrivljenoj
inaici predaje koju je iznio Laktancije: Apostoli su bili raspreni po
svijetu kako bi navijetali evanelje. Tijekom dvadeset i pet godina, do
poetka Neronove vladavine, postavljali su temelje Crkve po svim po-
krajinama i gradovima. Kada je Petar stigao u Rim, Neron je ve bio
car (iz Smrti progonitelja).
Treba takoer uzeti u obzir kako, do sredine drugog stoljea, nije
bilo monarhijskog biskupa u Rimu. Klement, kojega Hermin Pastir spo-
minje kao tajnika Rimske crkve za inozemstvo, vjerojatno je pripadao
skupini predsjedavajuih starjeina i biskupa; no nikako nije bio glavni
rimski biskup.
Petar je zasigurno bio povezan s crkvom u Rimu. U nekom smislu,
moemo ga nazivati pokroviteljem ove crkve, no nema nikakvih do-
kaza koji bi ukazivali na pretpostavku da je Petar bio monarhijski biskup
u crkvi, niti da je imenovao nasljednika. Osim toga, bio je apostol ija je
sluba ukljuivala mnoga putovanja. Isto tako ne postoje dokazi, osim
za Jakova i moda za Ivana, da je apostol postao biskupom neke crkve.
Znaajno je da je tek 256. g. biskup Stjepan zahtijevao Petrove povlastice
kako bi opravdao svojatanje veih prava rimske crkve nad ostalim bis-
kupijama.
100. 200. g. Rim igra vanu ulogu u borbi protiv krivovjerja. Kon-
cem 2. stoljea papa Viktor I. izdaje naredbu crkvama u svezi s nad-
nevkom slavljenja Uskrsa.
200. 300. g. Poetkom 3. stoljea crkva u Rimu se uglavnom sastoji
od grkih krana. Meutim, kako evanelje sve vie prodire meu
vie slojeve drutva, broj latinskih krana postupno premauje njihov
broj.
Papa Stjepan, elei nadjaati Ciprijana Kartakog, navodi tekst iz
Mateja 16,18.
Krajem 3. stoljea cezarejski biskup u Kapadociji alje pismo Cipri-
janu. Izjavljuje kako rimski biskup uzaludno prisvaja apostolsku vlast.
Ipak, papinstvo koristi Ciprijanove sakramentalistike zamisli kako bi
potkrijepilo vlastite zahtjeve.
Rimski su se biskupi (pape) drali uvarima apostolske predaje.
Naime, u njihovom su gradu Petar i Pavao umrli mueniki.
Od 300. do 400. g. Na Nicejskom koncilu, oituje se ogromni utjecaj
biskupi iz najveih gradova u Carstvu. Rim ostavlja peat na koncilu.
 100

Rimski biskup Damaz (366-384) je bio prvi papa u klasinom smislu

te rijei. Nakon iznimno sramotnih izbora na kojima su njegovi pristae
pobile vie od stotinu pristaa suparnikog kandidata, poeo je utvri-
vati svoju vlast. Budui da je volio usporeivati se s carem, njegova su
papinska pisma sliila carskim proglasima. Drao je sebe povijesnim
Petrovim nasljednikom. Godine 382. ustvrdio je, posve ozbiljno, kako
tekst iz Mateja 16, 18 govori o njemu. Crkvi je, u to vrijeme, bio potreban
autoritet koji bi se suprotstavio arijevcima. Stoga je Rim popunio prazninu
koju su ostavili meusobno podijeljeni Grci.

Od 400. do 500. g. Inocent I. (401-417) naglaava potrebu pre-

uzimanja rimske liturgije u drugim crkvama. Njegovim saveznikom po-
staje solunski biskup kojeg je postavio u slubu. Isti e se pokazati vanom
osobom u igri protiv istonih krana. Na Zapadu, pak, postavlja biskupa
Arlesa, 417. g., unato protivljenju ostalih galskih (francuskih) biskupa.

Leon I. (440-461) je bio Damazov nasljednik u svakom smislu te rijei.

Izrazio je slubeno uenje o papinskom primatu ustvrdivi: Petar je
stijena koju je Krist postavio kao glavu Crkve. Njegovi nasljednici
pape, njegove su privremene i mistine personifikacije. Ove je tvrdnje
potkrijepio zadobivi prevlast u Sjevernoj Africi i panjolskoj, te navevi
rimskog cara Valentinijana III. da prizna prvenstvo rimske apostolske stolice
(zbog Petra). Nastojao je oteati pokuaje galske biskupije u Arlesu da
ostane nezavisna. Ojaavao je temelje vlastite politike moi. Godine
452. odvratio je kralja Huna Atilu od napada na Rim. Leon je jahao 320
km na konju da se sastane s Atilom i vjerojatno je potkupio Hune ve-
likim mitom da ih nagovori da se vrate natrag.
U daljnjim pokuajima kristijanizacije Rima, tvrdio je kako Petrov
duh prebiva u njemu to mu je davalo izvanredan autoritet za provo-
enje reformi. Postao je prvi papa koji je bio sahranjen i crkvi Svetog
Petra. Rim je naime i dalje bio napola poganski grad. Rimljani su jo
uvijek slavili blagdane starog rimskog kalendara, blagdani koji su
obeavali zabavu i bogato aenje. Kranski kalendar se preklapao s
poganskim kalendarom u 14 dana u godini tako da se Petrov roendan
slavio kaoKaristiapoganski praznik kada se jelo, pilo i darivalo. Neki
krani su ak nastavili sudjelovati u besramnim festivalima plodno-
stiLuperkalijakoji se proslavljao tako da su sudionici trali goli ulicama
i udarali djevojke trakama od kozje koe. Kako bi uvjerio krane da u
potpunosti prihvate kranstvo tvrdio je kako posjeduje autoritet apo-
stola Petra.
 101

Rim je i dalje bio napola poganski grad. Rimljani su jo uvijek slavili

blagdane starog rimskog kalendara, blagdani koji su obeavali zabavu
i bogato aenje. Kranski kalendar se preklapao s poganskim kalen-
darom u 14 dana u godini tako da se Petrov roendan slavio kao
Karistiapoganski praznik kada se jelo, pilo i darivalo. Neki krani su
ak nastavili sudjelovati u besramnim festivalima plodnosti Luper-
kalijakoji se proslavljao tako da su sudionici trali goli ulicama i udarali
djevojke trakama od kozje koe. Kako bi uvjerio krane da u potpunosti
prihvate kranstvo tvrdio je kako posjeduje autoritet apostola Petra.
Nekoliko godina kasnije uspio je nagovoriti vou Vandala Gajzerika
da opljaka Rim bez da ga spali. Kada je car Valentinijan III. ubijen, 455.
g., Leon je zapravo upravljao Rimom do izbora novog cara.
Leonov je autoritet u teologiji bio nevjerojatno velik. Na koncilu u
Kalcedonu, 451. g. (na kojem je osuen monofizitizam), Leonovo je Pismo
bio vrhunski autoritet pravovjerja. Dioskur Aleksandrijski i Eutihije
sukobili su se s Flavijanom koji je predstavljao antiohijsku kolu. Flavijan
je osuen na sinodu u Efezu 449. g. Meutim, Leon mu je iskazao pod-
rku osiguravi pobjedu u Kalcedonu, uglavnom na osnovu svoga Pisma
u kojem je tvrdio: Krist je imao dvije naravi bez pomutnje nakon njihova
sjedinjenja. To sigurno nije ujedinilo kranstvo jer su se ekstremisti
odcijepili. No, osnaeno je Leonovo nastojanje da bude teoloki sudac u
pitanjima vjere. Koncil je, dodue, pruio podrku Carigradu koji je dobio
poloaj drugog po vanosti grada u Carstvu ime je Rim, u izvjesnoj
mjeri, pretrpio neuspjeh.

Gelazije (492-496) se borio protiv biskupa Aleksandrije i Carigrada.

Tako je uspio dati dodatnu teinu zahtjevima da bude univerzalni papa
koji e biti iznad vlasti drave.
498. 506. g. Simah i Laurencije se svaaju oko toga tko e biti
papa. U sukobu koriste lane dokumente i fiziko nasilje.

Grgur I. (590-604) polae temelje srednjovjekovnog kranstva.

1) Grgur je na Petrov tron stupio sa 70 godina, njegovi neprijatelji su
ga opisivali kao slatkorjeivog preljubnika. Promicao je kult muenika
tako to je ustanovio krug svetih mjesta u Rimu. Takoer je tvrdio kako
je Petar bio rimski graanin i kako je on sada njegov zakoniti nasljednik
to je podrazumijevalo i autoritet koji je iz toga proizlazio.Poetkom
petog stoljea barbarska su plemena bila u napadu. Invazija Huna je
natjerala Gote da krenu na Rimsko Carstvo. Bespomoni i gladni Goti
su bili primorani hranu kupovati svojom djecom, ali Rimljani bi im
 102

prodavali psee meso. Napetost je dosegla vrhunac i barbari su mo-

bilizirali svoje snage. Zapadno Carstvo je bilo oslabljeno dinastijskim
unutarnjim borbama i kralj Gota, Alarik, je napravio hrabar potez. Poveo
je opsadu Rima. Traio je zemlju na kojoj bi se Goti mogli naseliti, ali
rimska aristokracija ga je odbila. Rimljani su poeli umirati od gladi, a
kako nisu mogli svoje mrtve pokapati izvan zidina, leevi su trunuli na
ulicama. Kada vie nisu mogli izdrati jedna plemkinja je otvorila vrata
grada Gotima. Alarik i njegovih 40 000 Gota se sruilo u grad i opljakalo
ga. To je zadalo teak udarac rimskome moralu. Augustin je vjerovao
kako je Rim pao zato jer je jo uvijek u sri bio poganski grad uronjen u
grijeh. Kraljevstvo nebesko je bilo jedini izlaz i spasenje.
Godine 536. Rim i cijela Italija bili su pod kontrolom barbarskih
kranskih kraljeva. Justinijan je elio ponovno zadobiti kontrolu nad
Italijom i sebe uiniti univerzalnim carem kranskoga carstva. Meu-
tim, kako bi zadobio kontrolu nad Rimom trebao mu je papa kojime e
moi manipulirati, tako je sklopio dogovor s Virgilijem, pohlepnim
papinskim izaspanikom na istoku koji je pristao biti Justinijanov papa
za 315 kilograma zlata. Meutim, Justinijan je prvo trebao vratiti Italiju
iz ruku Gota. Stoga je poslao ekspediciju na elu sa izvrsnim generalom
Belisarijem koji je sa tek nekoliko stotina ljudi osvojio Rim. Justinijan je
izbacio papu i na njegovo mjesto postavio Virgilija, ali Virgilije kasnije
odbija suraivati s Justinijanom. Justinijan ureuje Virgillijevu otmicu i
vraa ga natrag na istok. Istono carstvo se muilo zadrati Italiju i
unutar manje od jedne generacije jedno drugo germansko pleme je
krenulo na Rim. Langobardi su krenuli na jug, prvo su pljakali, a zatim
se i naselili. Poetkom 590. Rim je bio u tekoj situaciji. Papa Grgur,
bivi gradonaelnik grada isplatio je Langobarde, takoer je i uspostavio
sustav socijalne skrbi za siromane.
Za Grgura I. papa je postao stvarnim vladarom sredinje Italije. Jedini
se suprotstavio Langobardima kada su napadali Italiju. Za vrijeme cara
Justinijana I. pobrinuo se za vojnu silu koja e podalje drati barbare
(Italija je jo uvijek pripadala Istonom Carstvu). No, nakon Justinija-
nove smrti, ova pomo nije bila vie na raspolaganju. Stoga je organiz-
irao otpor, kao i vanjsku politiku, ime je postao voom pokrajine. Carevi
u Carigradu slubeno su vladali Italijom preko tzv. egzarha koji je ivio
u bivem carskom glavnom gradu Ravenni. Isti, meutim, nije nita
poduzeo kada su Langobardi napali, ime je izgubio vlast.
2) Ojaao je papinsku prevlast nad Crkvom na Zapadu. ak je nagnao
panjolsku i Galiju da od njega oekuju posebno vodstvo. Kao zastup-
 103

nike postavio je biskupe pokrajina.

3) Pokrenuo je misijsko irenje. Dvije treine Europe su bili jo po-
ganske. Poslao je Augustina Rimskog u Englesku (597), gdje je evange-
lizirao poganske jute u Kentu, te je osnovao crkveno sredite u Canter-
buryju. Kasnije je engleski redovnik u slubi Vatikana, Bonifacije, irio
evanelje u drugim zemljama. Dvije treine Europe jo uvijek bili su
poganske.
4) Za sobom je ostavio djela koja su uvelike utjecala na srednjovje-
kovno papinstvo.
Grgur I. je postavio temelje srednjovjekovnom papinstvu koje je, uz
pomo redovnika i saveznitva s Francima, prevladalo na Zapadu.

Razlozi uspona Rima i papinstva:

1) Jakov je u Jeruzalemu dao primjer time to je predstavljao sredinji
autoritet crkve. Nakon pada Jeruzalema na Istoku je nastala praznina
koju je preuzeo Rim.
2) Autoritet crkve, posebno na Istoku, ugroavali su brojni sukobi.
Sinodi i koncili donosili su meusobno proturjene zakljuke. Kako nije
bilo vrhovnog autoriteta, potraga za stabilnou vodila je Rimu.
3) Budui da je Rim bio carski grad, rastao je utjecaj tamonjeg biskupa.
Nakon pada Zapadnog Carstva, Rim je preuzeo vladareva prava i pred-
nosti. Katolika crkva uistinu je rimska jer je zadrala bit rimske uljudbe
kroz zakone i ustanove. Primjerice, papa je preuzeo carski naslov gra-
ditelja mostova, vrhovnog poganskog sveenika Pontifexa maximusa.
Valja upamtiti kako rimskog biskupa stoljeima nije birala ni cjelo-
kupna kranska, ni Zapadna crkva, kao ni biskupi. Njega su, kao i ostale
biskupe, birali lanovi njegove biskupije. Stoga je imenovanje svjetskoga
crkvenoga voe dugo ovisilo o rimskim kranima. Tijekom nekoliko
stoljea srednjeg vijeka, papu su birale suparnike politike stranke i
gradske plemike obitelji. Kako bi se prekinula ova zlouporaba, na op-
em je koncilu u Lyonu 1274. g. donijeta odluka da papu biraju kardinali
u konklavi (iza zakljuanih vrata kako ne bi bili pod utjecajem svijeta).

CRKVA I DR
AVA NAKON KONSTANTINA

Rimljani su se prema religiji ponaali poput skupljaa razglednica ili
potanskih marki. Svaki nadobudni vladar oslonio bi se na dovoljno
snanoga boga, koji bi mu pomogao da zgrabi, a zatim i zadri prije-
stolje. Aurelije je 274. g. vjerovao kako mu je bog Sunca donio pobjedu u
 104

Siriji. Ustanovio je novi kult Sola Invictusa, nepobjedivog Sunca (roendan

Sunca, dan velikog blagdana, bio je 25. prosinac). Sunevu aureolu, kao
i nadnevak roendana, kasnije e preuzeti kranstvo. Neto kasnije
Dioklecijan je proglasio Mitru, koji je bio vrlo omiljen meu vojnicima,
za boga zatitnika Carstva. Konstantin je, pak, na isti nain ranije pri-
svojio kranskog Boga. Tako je za vrijeme njegove vladavine kranstvo,
po prvi puta, preraslo iz osobne i esto opasne predanosti u veliku pomo
pri napredovanju na poslu. tovie, imperator je sebe vidio kao branitelja
kranstva oekujui od saveznika da se na isti nain ponaaju.
Obiteljski ivot Konstantina nije bio bez problema: godine 326. Kon-
stantinov sin, Krisp, je pogubljen zbog izdaje, a carica Faustina takoer
pogubljena vjerojatno na poticaj Konstantinove majke, Helene. Faustina
palaa (Lateranska) je poklonjena papi kao nova rezidencija.

Novo se zakonodavstvo temeljilo na kranskim vrijednostima:

Kada se osjetio dovoljno sigurnim u Rimu, Konstantin je opozvao pro-
tukransko zakonodavstvo. Voama Crkve dao je znatnu dravnu po-
mo (poput politiara pobjednika koji nagrauje one koji su mu pruili
podrku). Unato tome, u to vrijeme nije bilo mnogo krana na Zapadu.
Na Istoku su bili brojniji. Carsku je prijestolnicu iz Rima preselio u Biza-
nt, kojeg je nazvao Konstantinopolom (Carigradom). Nije mu se sviala
ozraje u Rimu gdje je osjeao neprijateljstvo poganskog rimskoga sena-
ta. Znakovito je da su sve crkve koje je Konstantin dao sagraditi bile iz-
van zidina Rima, kako ne bi naljutio rimsku aristokraciju.
Gatarama i arobnjacima zabranjeno je djelovanje. Razbojnike se vie
nije smjelo igosati po licu, jer bi se na taj nain unakazila Boja slika.
edomorstvo (naroito ostavljanje djece) svrstano je meu ubojstva.
Ranije je naputanje djeteta bio priznati nain kako se otarasiti neeljene
djece.
Za Konstantinove vladavine nedjelja je izjednaena s ostalim blag-
danima (za vladavine Marka Aurelija bilo ih je 135). Za vladavine Teod-
ozija, 395. g., poganski blagdani prestali su biti ope i javne svetkovine.

Novi drutveni poloaj krana: Budui da je Konstantin kranima

dao posebne pogodnosti, ubrzo su bogatai pohrlili u crkve kako bi se
okoristili poreznim pogodnostima, ili izbjegli zamornu slubu u grad-
skom vijeu. Kransko sveenstvo oslobodio je javnih dunosti pove-
avi tako njihov drutveni poloaj. Sve vie plemia je odlazilo u bis-
kupe. Oni su postajali suci i izricali presude u sporovima. No, plemii su
 105

se i dalje oblaili poput plemia; odatle crkveno ruho kojeg i danas nose.
Oslovljavani su plemikim naslovima, kao to je uzvieni premda su
ak i prije (u vrijeme Galijenove uredbe o snoljivosti) imali naslov vaa
svetosti. Rimski je biskup, 314. g., oslovljavan s najslavniji (glorisissime
papa) naslovom kojeg su nosili oni na poloaju odmah do carske ob-
itelji. Kako je poloaj u vodstvu rimske crkve bio na visokoj cijeni, za
njega su se vodile bitke u kojima su mnogi pogibali. Obredi na carskom
dvoru utjecali su ak na neke vanjske oblike euharistijskog bogosluja
(uporaba svijea). Ukazivali su na nain na koji se kralj nad kraljevima
mora tovati. Kasnije, za vladavine Justinijana I. (528-565) isto se naelo
primjenjivalo kako bi se opravdali kipovi koji su se, u carevoj odsutnosti,
izraivali i tovali.
Na podruju pokrajina Panonije i Dalmacije kranstvo je potpuno
prevladalo tek 313. g. kada je doputeno kao religija. Najkasnije u 4.
stoljeu dovreno je ustanovljavanje crkvene organizacije. Sagraene su
mnogobrojne bazilike (Solin, Stobi, Parencije Pore itd.). Gotovo u
svim gradovima osnovane su biskupije, a u veima i nadbiskupije. Naj-
vanija meu njima bila je u Sirmiju, pod koju je potpadao veliki dio
pokrajina (Panonija a moda i vei dio Ilirika). Akvilejskoj nadbiskupiji
bili su podreeni dananji hrvatski krajevi u Noriku i Istri, kao i Venecija.
Crkva je postala vanim politikim imbenikom. U gradovima, u kojima
su se nalazila sjedita biskupija, biskupi su bili na elu gradskih vijea.

Poluboanski status cara: Konstantin je sebe vidio kao vou Crkve

na Zemlji. Imao je poloaj kojeg je papa kasnije prisvojio na Zapadu. Kao
samoproglaeni branitelj kranstva, koji je elio uvesti reda u Crkvu,
posredovao je u sukobu oko arijevaca. Kada bi dolo do nemira u Crkvi,
slao bi vojsku i prognao organizatore. Konstantin je sebe drao trinae-
stim apostolom, to se moe vidjeti na slici freske njegova groba. No,
nije bio krten, do pred svretak vladavine, iz straha da ne uini kakav
smrtni grijeh i tako bude proklet.
Ishod Konstantinove vlasti mogu se saeti u sljedeem:
1) Kranstvo je, zajedno s ostalim kultovima, postalo zakonitom
vjerom.
2) Biskupi su postali careva desna ruka. Nosili su plemiku odjeu;
oslovljavalo ih se kao plemie.
3) Car je postao voom Crkve.
4) Carski obredi prodrli su u crkvenu slubu (svijee, tamjan, crkveni
zbor itd.).
 106

5) Velike crkvene zgrade esto su podizane uz dravnu pomo.

6) Ohrabrivanje hodoaa u Svetu Zemlju (na prvo hodoae je otila
Konstantinova majka, Helena).
7) Odgovor na rastuu svjetovnost Crkve potakla je redovnitvo
(Antun je stvorio jednoelijsko redovnitvo, a Pahomije redovnike
zajednice).

Razdoblje izmeu Konstantina i Teodozija I.

Nakon smrti Konstantina I. Velikog, 377. g., Carstvo nasljeuju nje-
gova tri sina. Konstantin II. umire za vrijeme graanskog rata tri god-
ine kasnije; ostavlja Carstvo podijeljeno izmeu Konstansa, koji je vladao
na Zapadu do 350. g., i Konstancija II. na Istoku. Konstans prua podrku
pronicejskoj stranki za vrijeme rasprave oko Trojstva. Atanazije i Marcel,
koji su u progonstvu na Zapadu, ga mole da ih pomiluje. No, pobuda
koja se krila iza njegove jake podrke pravovjerju, ini se, bila je supar-
nitvo s bratom Konstancijom koji je bio na strani arijevaca.
350. g. Konstancije II. postaje samostalni vladar. Podrava arijevska
naela. Za njegove vladavine izdani su prvi zakoni protiv poganstva.
361. g. Konstancije II. umire. Tijekom dvije naredne godine vlada
zloglasni Julijan Apostat koji potie poganstva. Njegov nasljednik bio je
pronicejac. Carstvo se potom dijeli izmeu dvojice brae; Valentinijana
I. i Valenta.
Valentinijan I. se vraa Konstantinovoj politici snoljivosti kako pre-
ma kranima, tako i prema poganima. Ne mijea se u crkvene poslove.
Na Istoku vodi proarijevsku politiku.
Valentinijana I., koji je umro 375. g., naslijedio je uvjereni pronicejski
kranin Gracijan. Bio je prvi car koji je odbio primiti naslov kulta rimske
drave vrhovnog sveenika Pontifexa maximusa. Naredio je da se iz
Senata ukloni rtvenik boice pobjede, iako su tamonju veinu inili
pogani. Kranstvo i poganstvo nisu vie mogli zajedno postojati.
Valent umire 378. g. Nasljeuje ga Teodozije.

Teodozije I.
Pod Teodozijem nagrade i povlastice kranima utrle su put uvoe-
nju kazni za nekrane, kao i kaznama zastranjujuim oblicima kran-
stva. Teodozije je 380. g. izdao ukaz kojim je ustvrdio postojanje bliske
veze izmeu vlastite i Boje volje! U istoj godini dao si je oduka, te je
dopustio da ga se opisuje kao vidljivog boga! Crkve su isticale novu
hijerarhiju Krista i Cara koja je, zapravo, bila posuena s Istoka. U Perziji
 107

su postojali hodnici pokriveni kupolama. Njihova je unutranjost bila

ukraena safirima koji su iskrili nebesko plavom svjetlou. Nasuprot
plavoj kamenoj pozadini, stajali su zlatni likovi bogova koji su sijali kao
zvijezde na nebeskom svodu. Takav je bio novi uzor za oblaganje biza-
ntskih crkava mozaicima prikaz ne zlatnih likova bogova ve Boga,
kao i poluboga (Cara) koji ga je predstavljao na zemlji. Stoga je car uvije-
k bio crtan s aureolom. Jedine graevine koje odravaju ovaj stil nalaze
se u Ravenni dijelu Istonog Carstva neoteenog u nastupajuim mu-
slimanskim provalama i povlaenjima. Trei izgred je bio smaknue nekih
krivovjeraca (priscilijanci). Ambrozije i Martin Tourski su protestirali
kod cara. Ovaj sluaj je bio kobni presedan za budunost.
Prvi koji je izazvao cara bio je Ambrozije koji je Teodozija traio da
se javno pokaje zbog pokolja koje je naredio nad onima koji su bili uple-
teni u solunsku pobunu. U suprotnom zaprijetio mu je izopenjem. Kas-
nije, u povijesti, papa je morao uporabiti oruje izopenja protiv vlada-
ra. Kada je car zapovjedio da mjesna crkva ponovno sagradi spaljenu
sinagogu o vlastitom troku, Ambrozije je nagovorio imperatora da ukine
osudu.
Ambrozije Milanski bio je glavni graditelj koncepta kranskog carst-
va u kojem se mogu dokinuti vjerske zablude, a pristalice iste svesti na
poloaj graana drugog reda. Ambrozije je vjerojatno bio najvaniji im-
benik iza novog Teodozijeva zakonodavstva. Naime, za vladavine Gra-
cijana i Teodozija donijeti su protupoganski zakoni.
380. i 381. g. Kranska vjera je odreena u smislu uenja biskupa
(patrijarha) glavnih crkava u Carstvu. Krivovjercima i raskolnicima ote-
ano je djelovanje. Za Teodozijeve vladavine otpadnicima kranstva
oduzete su asti, nasljedni poloaji, i pravo na nasljedstvo. Hramovi su
pretvoreni u crkve, ili su preputeni zubu vremena.
391. g. Zabranjeno je poganstvo, iako je kasnijim proglasima dano
neto slobode idovima i poganima koji su bili posluni zakonu (uredba
iz 423).
408. g. Pripadnicima carske slube mogli su postati iskljuivo lanovi
slubene crkve. Izdani su propisi protiv brakova idova i krana.
Oni krani, koji bi se preobratili na pogansku vjeru, bili su izloeni
prijetnji smrtne kazne. Pogani su pak morali odlaziti u crkvu na vjero-
nauk. Onima koji su se odbijali krstiti imovina je bila zaplijenjena, a oni
osueni na progonstvo. Malodobna poganska djeca su se morala krstiti.
tovie, krtenje je bilo obvezno za sve graane.
Upravo je Teodozije dokinuo Konstantinovu snoljivost. Zbog njego-
 108

ve uasne zamisli o dravnom kranstvu, uutkavani su i tlaeni svi

koji se nisu slagali s njegovim pogledima. Ipak, iskljuivo je na Istoku
ovaj koncept u potpunosti zaivio.
Unato mjerama, koje su kasnije poduzeli rimski carevi kako bi is-
korijenili poganstva, ona su i dalje ostala ukorijenjena meu rimskim
plemstvom, kao i u seoskim podrujima. Teodozije i njegovi nasljednici
imali su vrlo mali, ili nikakav, nadzor nad velikim podrujima Zapadnoga
Carstva. Poganske filozofske kole cvjetale su u Ateni, sve do prve po-
lovice 6. stoljea. Crkva je prihvaala pogansko dajui mu vanjsku
kransku ljuturu pod uvjetom da time zadobiva barem temeljno priz-
nanje vlastita autoriteta.
Na Istoku je Bizantsko Carstvo bilo, i u vjerskom i politikom smislu,
izravni nasljednik rimskog prethodnika. Bizant je volio sebe promatrati,
ne kao dva odvojena vjerska i sekularna drutva, ve kao jedno drutvo
koje djeluje u skladu s carem kao zemaljskim ekvivalentom boanskog
vladara. Padom Carigrada 1453. g. to je osebujno kransko carstvo
propalo. Krani su postali manjinom kojom vladaju muslimani. Vie
nije bilo cara koji bi ih vodio, te se obraaju patrijarhu za politiko vod-
stvo.
Na Zapadu, gdje se Rimsko Carstvo poelo ruiti pod juriima barbara,
Crkva je postala zatitnicom rimskoga naina ivljenja. Papa je u Rimu,
zahvaljujui odsutnosti cara, sve vie nalikovao bizantskom imperatoru
Bojem predstavniku na Zemlji. No, bez suradnje svjetovne moi,
teko mu je bilo proiriti politiku mo izvan crkvenog podruja. tovie,
upravo su krugovi svjetovne moi nastojali utjecati na Crkvu. Kraljevi
merovinke Galije prvi su, u 6. stoljeu, postavljali biskupe.
Istinski Konstantinov nasljednik bio je Karlo Veliki vladar koji je
prisvojio kranstvo, a zatim ga ratovima nametnuo Zapadu. Za njegove
vladavine Zapad je od Bizanta preuzeo krunidbu kojom je kralj postajao
svetom osobom. Dravno kranstvo, dugo poznato u Istonom Carst-
vu, vratilo se u Europu. Poput Konstantina, i Karlo Veliki je bio graditelj
Carstva osnaen vojnim pohodima i dravnom administracijom svee-
nika i redovnika.

RANOKRANSKA PRAKSA
Osim Novoga zavjeta, kao glavni izvori podataka slue nam: Didaha,
Justinova Prva apologija, Plinijevo Pismo Trajanu, Hipolitova Apostolska
predaja i Tertulijanova Apologija. Iz navedenih spisa crpimo podatke o
 109

Gospodnjoj veeri i krtenju. Meutim, treba uzeti u obzir kako su spo-

menuti obiaji ponekad bili ogranieni na samo odreena podruja.

1. GOSPODNJA VEERA
Gospodnja veera je isprva predstavljala vrhunac zajednikog ob-
jeda (agape). No, do vremena u kojem je napisano Plinijevo Pismo Trajanu,
Gospodnja veera postala je, zbog crkvenog reda ili progona, zaseban
obred. Sastajali su se po obiaju na odreeni dan, prije izlaska Sunca.
Izricali su naizmjence duhovnu pjesmu Kristu kao Bogu zaklinjui se
(lat. sacramentum) da ne e poiniti zloin, krau, pljaku i preljub, niti
napustiti vjeru. Nakon toga, obino su se razilazili kako bi se kasnije
okupili na jelu.
Justin spominje bogosluje drugog stoljea: Na dan nazvan po suncu,
svi (vjernici) koji ive po gradovima ili po selima se sastaju na jednom
mjestu, itaju Evanelja, koliko dopusti vrijeme. Onda, kad savri ita,
predsjednik nas pouava kako nasljedovati te vrle primjere. Nakon toga
mi svi ustanemo i Evanelja glasno molimo, a kad zavri naa molitva,
donese su kruh, vino i voda, a predsjednik na isti nain prinosi molitve
kao izraz zahvalnosti prema sposobnosti, a ljudi se sloe, rekavi Amen.
Onda slijedi podjela svakome, te sudjelovanje u ovome za to se za-
hvalilo.
Tertulijan spominje agape: Nakon molitve pristupali su, svjesni
Gospodnje prisutnosti, skromnom obroku. Nakon to je donijeta voda
za pranje ruku, a prostorija osvijetljena, prisutni su bili pozvani da ot-
pjevaju Bogu redak iz Svetoga Pisma ili neto iz srca Objed se zavra-
vao molitvom.
Didahe nam neto podrobnije govori o obredu (u starosirijskoj crkvi),
dok ostala djela spominju druge dijelove obreda, pogotovo zakljunu
molitvu zahvalnosti.
O nedjeljnom bogotovlju: Sakupljajte se na Dan Gospodnji, lomite
kruh i priestite se. Meutim, ispovjedite prvo grijehe (prijestupe) kako
bi vaa rtva bila ista. Svatko tko ima neto na blinjega svoga, neka se
ne sastane s vama dok se ne izmiri kako ne bi obeastio vau rtvu. Jer
ovo je rtva za koju je Gospod rekao: Na svakom mjestu i prigodi
prinesite mi istu rtvu, jer sam velik kralj, kae Gospod moje je ime
udesno meu narodima. (Pogl. XIV.)
O euharistiji: Ovako zahvalite!
Prvo o kaleu: Zahvaljujemo ti, Oe na, radi svete loze tvoga sluge
Davida koju si nam objavio preko svoga sluge Isusa.
 110

Neki ti je slava zauvijek.

Zatim o (lomljenom) kruhu: Zahvaljujemo ti, Oe na, za ivot i
znanje koje si nam objavio preko sluge Isusa......
Kada su svi uzeli kruh i vino, zahvalite ovim rijeima:
Zahvaljujemo ti, Oe sveti, za tvoje sveto ime koje se nastanilo u
naim srcima, kao i radi spoznaje vjere i besmrtnosti koju si nam obja-
vio preko svog Sluge Isusa.
Neka ti je slava zauvijek.
Svemogui Gospodaru, Ti si stvorio sve radi svog imena; ljudima si
dao hranu i pie kako bi ih koristili i Tebi zahvaljivali. Nama si, preko
svoga Sluge, milostivo dao duhovnu hranu i pie za vjeni ivot. Poseb-
no ti zahvaljujemo jer si silan.
Neka ti je slava zauvijek.
Sjeti se svoje Crkve, Gospode, da je izbavi od sveg zla, te je usa-
vri u svojoj ljubavi, i sakupi je s etiri vjetra, posveenu, u tvoje kra-
ljevstvo koje si joj pripremio.
Jer je tebi sila i slava zauvijek.
Neka doe milost, a ovaj svijet neka proe.
Hosana Bogu Davidovu.
Ako je tko svet, neka pristupi; ako tko nije, neka se pokaje.
Gospode, doi skoro. Amen.
Proroci neka zahvaljuju kako ele. (Pogl. X.)
Iz ove zadnje reenice moemo zakljuiti da prema kraju prvog
stoljea nisu svi bili karizmatici (daleko od toga), nego da su koegzistirali
pa je bilo problema s nekarizmaticima. ini se da je liturgija razvijana
vrlo rano: nije nuno znak neduhovnosti.
Tertulijan spominje ostale vidove kranskog bogosluja: Sastajemo
se kako bi pristupili Bogu u molitvi... Molimo se za careve, njihove slu-
benike, i one koji imaju vlast; za sigurnost u svijetu, opi mir te za od-
godu kraja. Sastajemo se kako bismo itali nadahnuto Pismo... Meusob-
no se potiemo, korimo, osuujemo... Svatko, jednom mjeseno, ili kad
eli, daje pokoji novi... Novac troimo na pokope i pomo siroma-
nima.
Za vrijeme Konstantina glavna je sluba bila podijeljena u dva dijela.
Prvo se itala Biblija, zatim je slijedila propovijed te priest. Pomono
sveenstvo je italo pouke i vodilo molitve koje se izgovarale bez pri-
prema (meutim po obliku su bile prilino predvidive). Iskljuivo je
zakljuni hvalospjev bio gotovo uvijek isti. Zajedniko pjevanje jo nije
bilo poznato jer ga je uveo Ambrozije. Moda je postojalo solo pjevanje
ako je zajednica imala nadarenog lana. Vrhunac prvog dijela slube
 111

bila je biskupova propovijed. Nakon iste, svi koji nisu bili krteni, izlazili
su van nakon to bi primili biskupov blagoslov. Zatim bi bili donoeni
kruh i vino, te bi obred priesti zapoeo. Ovaj dio slube ukljuio je mo-
litvu i poljubac mira. Molitva je bila ili tiha (na koljenima) ili glasna
(stajaa, esto s dignutim rukama). ene su poljubile ene, a mukarci
mukarce. Zajednica je sudjelovala samo s nekoliko odgovora. Biskup je
uzvienu molitvu zahvalnosti izgovarao bez pripreme. Zajednica mu se
zatim pridruila u pjesmi kao to je: Svet, svet, svet (Izaija 6) dok bi nii
sveenik pozvao prisutne da prime kruh i vino. Zajednica bi stajala pred
rtvenikom ekajui red. Sluba se zavravala kratkom molitvom i ot-
pustom.

2. KRTENJE
Didahe daje upute u svezi s obredom krtenja: Nakon to su oba-
vljene sve pripreme, kandidata neka zarone pod vodu rijeima: U ime
Oca i Sina i Duha Svetoga. Ako tekua voda nije dostupna, neka se
kandidat zaroni pod obinu vodu. Voda treba, ako je mogue, biti hladna;
u suprotnom sluaju neka je topla. Ako ni jedno ni drugo nije mogue,
neka se kandidat pokropi vodom po glavi tri puta uz rijei: U ime Oca
i Sina i Duha Svetoga. I krstitelj i onaj kojeg krste (kao i svi oni koji su u
mogunosti da to uine) neka poste prije krtenja. Kandidat neka posti
dandva prije krtenja.
Krtenja su se za Konstantina uobiajeno obavljala za vrijeme Uskrsa.
Nekoliko tjedana prije Uskrsa nainjen je popis onih koji se ele krstiti.
Dralo se kako su neka zanimanja nespojiva s kranskim pozivom.
Kandidati (lat: candidus = bijelo) su pomno ispitivani kako bi se vidjelo
zasluuju li ponaanjem primanje u zajednicu. Biskup je, uz pomo osta-
log sveenstva, davao posebne pouke kandidatima. S vremenom raz-
doblje pouavanja kandidata bivalo je sve due jer se sve vie pogana
preobraivalo na kranstvo. Uenje vjeroispovijedi bilo je od prvoraz-
redne vanosti.
Nakon posta i nekoliko egzorcizama, kandidati bi dolazili u zajednicu
dan prije Uskrsa. Ljudi su se krstili goli (mukarci i ene odvojeno). Kad
bi izali iz vode:
1) obukli bi bijelu odjeu (koja je simbolizirala novi ivot)
2) bili bi pomazani (kao znak sveenstva)
3) pili bi vodu (kao znak unutarnjeg ienja)
4) jeli bi mlijeko i med (kao simbole Obeane zemlje).
Uronjavanjem, ili izlijevanjem vode, krstilo se do 9. stoljea. No, ve
 112

je u 2. stoljeu, kako to pokazuju Tertulijanovi spisi, bilo krana koji su

krtavali djecu, iako on sam ovaj obred nije odobravao. Krtenje polije-
vanjem vode na glavu bilo je ranije uobiajeno samo u izvanrednim uvje-
tima (slabo zdravlje, krtenje prije neminovne smrti, nedostatak dovoljne
koliine vode). Od 9. stoljea bio je uobiajen uglavnom u hladnim pod-
rujima zapadne Europe. U Italiji je krtavanje uronjavanjem trajalo do
13. stoljea dok Pravoslavna crkva i danas tako krsti.
Crkva obino nije zahtjevala ponovno krtavanje osobe koja je na-
pustila raskolniku ili krivovjernu crkvu jer je prethodno krtenje bilo
podrazumijevano kao vanjski in koji nije izvor duhovne dobrobiti.
Meutim, Crkva je traila polaganje ruku kako bi novopridoli vjernik
primio Svetog Duha.

3. CRKVENE GRAEVINE
Nakon Galijenove Uredbe o snoljivosti, 260. g., Crkva je izala iz
tajnosti te su u to vrijeme bile sagraene prve crkvene zgrade. Do tada
su se krani okupljali po kuama. Neke su kasnije bile pretvorene u
crkve (to je kasnije potvreno arheolokim iskapanjima), odnosno po
grobljima i katakombama (prvi krani su vjerovali kako mogu, tijekom
Gospodnje veere, biti u zajednitvu s umrlim muenikom). Vjerojatno
su ove zgrade sliile rimskim gradskim vijenicama, ili bazilikama pravo-
kutnoga oblika s polukrunom apsidom na jednom kraju. U apsidi se
nalazio stolac namijenjen mjesnom biskupu, zajedno sa sjedalima za star-
jeine sa svake strane. Ispred sjedala nalazio se oltarni stol. Oltar od
kamena, slian grobnici, poeo se rabiti nakon Konstantina, kada je ozna-
avao mjesto muenikova groba. Nalazio se u izdignutom dijelu zgrade.
Ostatak iste bio je, osim ponekog crtea na zidu, uglavnom prazan. U
najveem broju sluajeva ostatci muenika bili bi prenijeti s mjesnog gro-
blja u crkvu, ime bi nastajala nova mjesta svetosti (npr. u Splitu). Crkve
vie nisu bile samo skupljalita vjernika, ve svetita svetaca i sveta mjesta.
Na vratima su bile osobe koje su doekivale vjernike. Potom su mu-
karci i ene zauzimali mjesta na suprotnim stranama.
U kasnijim su stoljeima zapadne crkve esto bile tlocrtrtno razra-
ene u obliku kria, a istone crkve u krino-kvadratnu obliku s vie
kupola.

4. CRKVENI BLAGDANI
Veliki crkveni blagdani bili su Uskrs i blagdani muenika. Boi se
na Zapadu poeo slaviti tek nakon Konstantinove pobjede kada se ustano-
 113

vilo da se nadnevak Kristova roenja poklapa s blagdanom nepobjedivog

Sunca 25. prosincem. Mnogi su i dalje 6. sijenja slavili kao dan Kristova
roenja. Drugi godinji blagdan, u veini crkava, bio je blagdan Duhova
koji se svetkovao na Istoku. Na Zapadu se slavio pedesetog dana nakon
Uskrsa oznaavajui svretak uskrnjih blagdana.

Rasprava o nadnevku Uskrsa

Veina kranskih crkava svetkovala je nedjelju najbliu blagdanu
Pashe. Meutim, neke su crkve (tzv. quartodecimani), pogotovo u Maloj
Aziji, Uskrs svetkovale na dan Pashe. Rimski biskup Viktor pokuao je
krane u Maloj Aziji izopiti, no suprotstavio mu se Irenej. Nedoumica
je razrijeena Viktorovom smru, a rasprava na Prvom nicejskom kon-
cilu.
Rasprava izmeu keltske i rimske crkve bila je druge naravi. Kelti su
tvrdili da Uskrs treba svetkovati na toj nedjelji koja pada izmeu 14. i
22. dana mjeseca, dok su Rimljani tvrdili da Uskrs treba svetkovati na
toj nedjelji koja pada izmeu 15. i 21. dana mjeseca.

USPON REDOVNITVA

idovski izvori
Kranstvo je od judaizma naslijedilo zamisao redovnitva. Eseni su
zapravo bili redovnici. Kumranski redovnici su imali stroga pravila.
Svaki prijestup je bio strogo kanjavan: potkopavanje autoriteta nad-
stojnika ili bogohuljenje rezultiralo je protjerivanjem; spavanje za vrijeme
zajednikog obroka bilo je kanjavano s 10 dana samice, a neumjesno
smijanje sa 30 dana. Neki, poput terapeuta, bili su pustinjaci koji su ivjeli
u peinama. Doli su iz Egipta gdje su pustinjske zajednice postojale bar
dvije tisue godina. Margerijaci, u Siriji, takoer su bili redovnici koji su
ivjeli u peinama. Bilo je i drugih skupina koje su obitavale blizu rijeke
Jordan gdje su krtavale vjernike. Njima su pripadali najvjerojatnije Ivan
Krstitelj i njegovi sljedbenici.

Kranski zaetci
ak i u Novom zavjetu moemo itati o enama (obino udovicama)
koje su prisegle kako se ne e vie udavati jer se ele posvetiti molitvi.
Mnoge crkve su, stoga, odluile materijalno ih potpomagati (1 Tim 5;
isto 1 Kor 7,25-40). Uz to, u 2. stoljeu postojale su oni koji su se odrekli
braka, i svih dobara, kako bi posvetili ivot molitvi i dobrim djelima, ali
 114

nisu naputali svijet niti su imali obiaj udruivanja u zajednice: oni su

ostajali kod svojih kua i zasluivali svoj kruh. Drugi su se, za vrijeme
progona, povukli u pustinju kako bi ivjeli isposnikim nainom ivota.
Nakon progona (od 313. g. i kasnije) nametnula su se sljedea pitanja:
1) Moe li Crkva, kojoj raste broj lanova, odrati poloaj u drutvu
ne kompromitirajui vlastitu moralnu snagu?
2) Na koji nain mogu krani, koji dre da moraju biti muenici,
iskazivati revnost u vremenu kada nema progona? Isposnici su se povlaili
iz crkava kako bi inili dobra djela, brinuli za bolesne, zatvorenike, siro-
ad i udovice. Nakon 314. g. veliki je broj ljudi pristupio Crkvi. Isto-
vremeno su mnogi napustili Crkvu opredjeljujui se za sve popularniji
ivot u pustinji! ak su i pogani eljeli postati redovnicima!
S vremenom omiljenost isposnitva je rasla. Povremeni post postao
je polutrajno gladovanje. Zabranjeno je kupanje i brijanje koji su bili luksuz
rimske uljudbe. Suzdrljivost u braku preraslo je u potpuni celibat dok
je odvajanje od svijeta, na kraju, vodilo povratku u pustinju.
Origen je nastojao objasniti pokret redovnika. Njegovim pisanjem
prevladavao je uzor muenika koji se ne nada niemu na ovom svijetu,
ve ezne za jedinstvom s Bogom u njegovim patnjama. No, kada se isti
uzor spojio s klasinim grkim, ishod je bilo neto vrlo individualno. U
komentaru Pjesmi nad Pjesmama, Origen navodi kako isto djelo, na naj-
dubljoj razini tumaenja, govori o mladenki kao o dui koja se ujedinjuje
s boanskom Rijeju u svetom vjenanju.
Osim toga, poznato je da su redovnici tovali gnostike tekstove i
uvali ih u svojim knjinicama. Moda su ak oni zakopali one gnostike
spise koji su bili naeni pokraj grada Nag Hammuradi.
Unutar redovnikog pokreta postojala su dva osnovna stremljenja:
1) Fanatini pustinjaci bili su pod jakim utjecajem Istone platonis-
tike predaje. Ekstremih su pogleda bili: Antun, enuda (koji je uglav-
nom utjecao na koptsku predaju), Jeronimov prijatelj Evagrije (koji je
bio pod jakim utjecajem Origena). Kasijan je istu vrstu redovnitva do-
nio na Zapad gdje se iz june Francuske proirio, preko kotske, u Irsku
postavi karakteristinim za keltsko kranstvo. Keltski redovnici pre-
nijeli su ga iz Irske u druge zemlje.
2) Umjereni isposnici ivjeli su u zajednicama u kojima se njihova
revnost strogo nadzirala. Od njih se oekivalo da slue zajednici i da
budu odgovorni mjesnom biskupu. Osnivatelj ove vrste redovnitva
bio je Bazilije Cezarejski. Pokret se iz Cezareje irio u Rusiju, a na Zapad
ga je donio Benedikt Nursijski. Iz Italije se potom proirio u Englesku
 115

preko pape Grgura Velikog, koji je i sm bio benediktinac. On je poslao

Augustina u Englesku kako bi, kao misionar, utjecao na engleske redo-
vnike koji su pripadali drugom narataju misionara nakon Iraca. Tamo
je ovaj oblik redovnitva postupno zamijenio keltski oblik. Benediktinski
red postao je vanim oruem u promicanju papinske prevlasti.
Redovnici su se pojavili u posljednjim desetljeima 3. stoljea, i to u
Egiptu. U Aleksandriji, i delti Nila, veliki dio kranskog stanovnitva
ivio je nedaleko od nenastanjenoga podruja. Tamo su mnogi krani
mogli ivjeti skromno boravei u spiljama i jednostavnim sklonitima.
Neobinou ivotnog stila, stekli su neobini ugled kao vidovnjaci i
udotvorci. Ubrzo su bili osloboeni vojne obveze, poreza, kao i nekih
oblika prisilnog rada. Vremenom se javila opasnost da redovniki pokret
postane pogodno utoite (kao francuska Legija stranaca) za ljude koji
su eljeli pobjei od odgovornosti u drutvu, kao za one koji su pre-
ivjeli bankrot, kriminalce u bijegu, homoseksualce i druge nesigurne
ljude. Dok su redovnici usmjeravali pozornost na duhovnu stranu,
molitvu i meditaciju, bili su takoer zaposleni drutvenim radom u korist
gladnih, starih i bolesnih koji su mogli nai utjehu u velikoj skupini
samostana. Tako gledajui, ovi su samostani sluili kao sigurnosna mrea
za slabije u Bizantu. Primali su velike poklone od bogatih vjernika kako
bi irili vlastitu karitativnu djelatnost. ivotni standard samostana u
judejskoj pustinji bio je, uglavnom, na vioj ivotnoj razini od veine
ljudi u Bizantskom Carstvu. Samostani nisu bili skueni te su vjerojatno
redovnici, iz niih i srednjih drutvenih slojeva, doavi u samostan po-
boljali vlastiti standard.

ANTUN (250-356) je u starijoj dobi postao slavnim uiteljem. Njegov

svetaki ivot, i mudri savjeti, privukli su bezbroj uenika i posjetitelja.
Nedugo njegove smrti, Atanazije je napisao njegov ivotopis. Isti je postao
klasinim duhovnim djelom uvelike doprinijevi irenju redovnikog
ideala. Antun se, na temelju Isusove zapovijedi bogataima, odrekao
imanja koje je naslijedio od roditelja. Postupno se sve vie udaljavao od
drutva kako bi se, konano, povukao u pustinju. Tamo se borio s demo-
nima. Ovakva se vrsta redovnitva zvala eremetizam.
Zlatno doba egipatskog pustinjakog ivota odvijalo se od 330. do
440. g. U pustinji su ivjeli po dvojica ili trojica pustinjaka prehranjujui
se iz vlastitih povrtnjaka. Mnogo su vremena provodili u molitvi i uenju,
napamet, biblijskih redaka. Meu njima je najvie bilo poznatih anaho-
reta i eremita koji su uglavnom ivjeli u sjevernom dijelu Egipta.
Kasnije su se pustinjaci sastajali, u dnevnim ili tjednim razmacima,
 116

kako bi svetkovali euharistiju i meusobno razmjenjivali mudre savjete.

Ova vrsta redovnitva bila je poznata kao sketizam (od imena Skete).

PAHOMIJE (286-346) je utemeljitelj zajednikoga redovnikog ivo-

ta i osniva zajednice isposnika u Tabenisi na Nilu. Tamo su brojni
redovnici bili izloeni tekom tjelesnom radu. Naime, Pahomije je
oekivao potpunu vojniku poslunost. U zajednicu su stizale stotine
estitih i siromanih ljudi. No, Pahomije je zahtijevao poslunost i od
onih koji su eljeli pristupiti zajednici. Stoga je izradio kazneni zakon.
Poglavar zajednice bio je abbas (od aramejskog abba otac, od ega dolazi
rije opat) dok je na Istoku ista osoba bila poznata kao hegumenos (grki
voa). Nadglednik velikog samostana, ili vie samostana na Istoku su
nazivao arhimandritom. Marija, Pahomijeva sestra, osnovala je samostan
za redovnice.
Samostani su bili mali gradovi od tisuu do dvije tisue stanovnika,
podijeljeni na kuanstva od trideset do etrdeset lanova. Tamo su redo-
vnici bili svrstani u skupine prema sposobnostima i vjetinama. Takva
vrsta zajednice nazivala se cenobije. Odatle potjee vrsta redovnitva
tzv. cenobitizam (od gr. koinos zajedniki i bios ivot) i redovnici
cenobiti.

ENUDA (348-453) je bio sljedbenik Pahomija. U ivotu dugom jed-

no stoljee dao je koptskom redovnitvu nasilniku i neobuzdanu narav.
Naime, kao opat sluio je u Bijelom samostanu blizu Sohaga u gor-
njem Egiptu. Njegovi redovnici bili su organizirani u zastraujuu voj-
sku. U njoj su bili podreeni vrlo strogom reimu s krajnje nasilnim
kaznama (ak i smrtnom). enuda je vojsku rabio kako bi unitavao
poganske hramove i ibao krane koji se nisu slagali s njegovom teo-
logijom. Pojavio se i na koncilu u Efezu (431) gdje je napao Nestorija,
kojemu se sudilo zbog krivovjerja, bacivi na njega neku knjiurinu.
Pustinjaki uzor teko se mirio s vjerovanjem kako redovniki ivot
zahtijeva poslunu zajednicu pod upravom nadstojnika. U stvarnosti,
postojali su dugo vremena brojni isposnici koji nisu ivjeli sami. No,
kako nisu pripadali zajednici (cenobiju), ve su lutali od mjesta do mje-
sta, mnogi su ih drali neodgovornima i nepoudnima.

BAZILIJE CEZAREJSKI (329-379) je odbacio pustinjaki uzor. Drao

ga je osobnim pothvatom koji nema nikakve veze s pozivom evanelja
na ljubljenje i sluenje blinjemu. Novicijatu je dao standardni oblik.
Traio je poslunost kako bi obuzdao prekomjernost, natjecateljski duh,
 117

kao i razmetanje onih koji su isposnike dovodili na lo glas. Predvidio je

stroge kazne za redovnike koji su dugo postili bez doputenja. Kako je
uvijek naglaavao umjerenost, prethodnik je Benedikta. Redov-nike
zajednice stavio je pod vlast mjesnoga biskupa. Zajednika bogosluja s
crkvom pokazala su se dobrima u sluajevima kada je biskup bio dobar.
Meutim, bilo je i zlouporaba. Unutar tri desetljea, nakon Bazilijeve
smrti, cezarejski biskup je rabio redovnike kako bi zastraio gradsku
policiju koja je titila njegova teolokog neprijatelja prognanika Ivana
Zlatoustog. U Egiptu su Atanazijevi sljedbenici otkrili kako je snaga
seljakih redovnika savreni instrument unitavanja poganskih hramova
i suprotstavljanja krivovjerju. Na Istoku su, za vladavine protupoganskog
prefekta Cinegija (384-388), redovnici unitavali hramove a Cinegije se,
od vremena do vremena, brinuo da revne redovnike nitko ne ometa u
njihovom razaranju. Pobrinuo se za vojne jedinice koje su gnjevne seljake
drale podalje. Bizantski i ruski redovnici su u Baziliju vidjeli uzor dok
je na Zapadu njegov najznaajniji sljedbenik bio Benedikt.
Judejska pustinja postala je omiljenim mjestom nove organizacije, tzv.
lavre, u kojoj je svaki redovnik imao eliju blizu voe. Iako su imali
zajednike molitve i obrede, vie su ivjeli u samoi od redovnika u
cenobijima. U Siriji i Mezopotamiji isposnitvo je ponekad poprimalo
nastrane oblike. Veinu redovnika sainjavali su priprosti ljudi koji su
govorili iskljuivo starosirijskim jezikom. Izvjetaju koji opisuju njihove
metode umrtvljavanja tijela su uznemirujui. Nosili su teke eljezne
lance umjesto pojasa. Neki su se hranili travom; ivjeli su oskudno obu-
eni na otvorenom, bez zaklona od sunca, tvrdei kako su luaci radi
Krista. U samostanu Telanisos u Siriji ivio je Simeon Stilit, i to na vrhu
stupa! Privukao je mnoge uenike od kojih je jedan, Daniel (403-493),
proveo trideset i tri godine na stupu nedaleko Carigrada (Rumeli Hisar).
Sasvim suprotnih pogleda bili su intelektualni isposnici pod Origenovim
utjecajem. Bazilije Cezarejski bio je jedan od njih, no odbacio je vei dio
Origenovih platonistikih razmiljanja.
Kad su muslimani stigli u Palestinu i u Siriju u. 7. st., neki pustinjaci
su pobjegli na goru Atos, gdje se utemeljila god. 963. grki samostan.

EVAGRIJE Pontik (346-399) je od Origena preuzeo najgora uenja.

Origenov nauk je u Aleksandriji tumaio Didim Slijepi (iji je uenik
neko vrijeme bio Jeronim) dok se u Carigradu istim bavio bliski prijatelj
Grgura Nazijanskog, arhiakon Evagrije. Ljubavna veza navela je Evagrija
da iz Carigrada ode u Jeruzalem, a potom u egipatsku pustinju. Tamo je
postao jednim od najutjecajnijih pisaca o duhovnom ivotu. U proces
 118

kontemplacije uveo je red. U osam temeljnih grijeha svrstao je: pro-

drljivost, blud, pohlepu, obeshrabrenost, gnjev, iznemoglost, tatinu i
ponos (oholost). Podijelio ih je po razliitim dijelovima due prema
Platonovoj podjeli. Vrste kontemplacije poredao je na ljestvici od rastu-
eg razumijevanja; od tjelesnog do duhovnog, i sve do svetog Trojstva.
Na najvioj razini molitva je razumski in bez rijei. Istoj mora biti oduzeta
bilo kakva tjelesna slika Boga koju, na poticaj zlih sila, moe stvoriti
mata. Naglaavao je potrebu za moralnom ravnodunou prema vanj-
skom iskustvu i osjeajima (stoika apatija), kao i intelektualnom usredo-
toenju na nevieno boanstvo. Veliki dio tvrdnji o tajni molitve, pro-
drijevi u grku isposniku teologiju, nalo je put preko Ivana Kasijana
na Zapad.

IVAN KASIJAN (360-435) je bio redovnik skitskog podrijetla. Vje-

bao je isposnitvo u Palestini i Egiptu, prije no to je zapoeo pionirski
rad na Zapadu. Bio je naklonjen Evagriju i Origenovim sljedbenicima.
Preselio se u Carigrad gdje ga je Ivan Zlatousti postavio za akona. U
Rim je otiao 404. g., a u Marseille 415. g. Tamo je osnovao redovnike
zajednice nalik onoj na otoku Lrinsu koju je podigao Honorije. Obojica
su predstavljali vaan most izmeu Istonog redovnitva i Zapada jer je
upravo ono utjecalo na keltsko redovnitvo.
U odgovoru na molbu biskupa Kastora iz Apta (sjev. od Marseillea),
koji je zatraio savjet o egipatskom isposnitvu, napisao je Institutes koji
su utjecali na benediktince. Ne samo da je slijedio Origenove i Evagrijeve
zamisli, nego je naveo mnoge obiaje onih koji su ivjeli u egipatskoj
pustinji. Iako je Kasijan prenio na Zapad velik dio grke isposnike teo-
logije, umjerenim je stavom nastojao odgovoriti ushiene redovnike od
nekih ekstremnih vjebi pripisanih Martinu Tourskom. Bio je snaan
polupelagijanac zbog kojega je Keltska Crkva postala polupelagijanskom.

MARTIN TOURSKI (316-397) bio je vana osoba zapadnog redov-

nikog pokreta. Napustio je vojnu karijeru zapoevi studije kod biskupa
Hilarija iz Poitiersa (koji je na Zapadu bio ono to je Atanazije bio na
Istoku). On mu je dao poloaj kod Liguga (u blizini Poitiersa) gdje je
361. g., po uzoru na Pahomija, osnovao prvi samostan u Francuskoj.
Kada je postao poznatim istjerivaem demona, susreo se mnogo puta sa
Sotonom. Godine 367. bio je postavljen za biskupa Toursa, te je osnovao
drugi samostan kod Marmoutiera (lat. maius monasterium vei samo-
stan, blizu Toursa). Tamo je ustanovio zajednicu gdje je ivio strogim
 119

ivotom. Uskoro je netko napisao njegov ivotopis i Zapad je pronaao

svoga Antuna.

Jedan od Kasijanovih uenika, German, utemeljio je samostan u Auxer-

reu. Odatle se isti uzor proirio do Irske (vjerojatno preko Niniana u
kotskoj). German je u dvjema prilikama vodio protupelagijanski kri-
arski rat u Engleskoj. Germanovog uenika Paladija poslao je 431. g.
papa Celestin kako bi obavio isti posao u Irskoj, gdje je propovijedao u
podruju Leinstera, ali u svojoj misiji nije imao velikog uspjeha, tako da
e pokrtavanje Iraca daleko vie poi za rukom Patriku. Paladije se
vratio u Britaniju te otiao na sjever, u kotsku, gdje je imao vie uspjeha
kod pokrtavanja stanovnitva (Wikipedija).
Njegov nasljednik u Irskoj bio je Britanac Patricius (Patrik) iz Auxer-
rea. Patrik je ve imao iskustva s Irskom, gdje je neko vrijeme bio rob,
nakon to su ga iz Engleske oteli irski gusari. est godina kasnije uspio
je utei u Francusku, u samostan St. Honor u Lrinsu. Na Boji poziv
odlazi u Auxerre na pripreme za misijsku slubu. Engleska keltska crkva
ga je kasnije imenovala biskupom i poslala u Sjevernu Irsku. Tada je
imao etrdeset osam godina. Godine 441. Patrik je posjetio Rim kako bi
se konsultirao s papom Leonom, to pokazuje da je Vatikan bio ukljuen
u tu misiju. Meutim, treba naglasiti da je pri njegovu dolasku na otoku
ve postojala mala Keltska crkva. On je tek evangelizirao krajeve koji su
jo bili pod poganskim nadzorom.
Prema engleskom povjesniaru Gildi, u Engleskoj je do procvata redo-
vnitva dolo nakon 450. g. Te je godine provalu Sasa zaustavio Am-
brozije Aurelijan iji je nasljednik Artorius (vjerojatno kralj Arthur koji
je pokopan u Glastonburyju) poveo svoju rimsko-britansku vojsku u
odlunu pobjedu nad Sasima kod planine Badon blizu Swindona. Time
je omoguen kasniji procvat redovnitva u Walesu koje je na to podruje
bilo uvezeno iz Galije i na kraju se proirilo u Irsku. Tri su velka sveca:
Illtyd (navodno Germanov uenik), David i Cadoc, povezana s istim
razdobljem. Svi ti sveci su evangelizirali Wales i Britaniju, te su osnovali
samostane i sredita obrazovanja i uenosti u Walesu. Meu Cadocovim
uenicima bio je Gilda, koji je sa svojim redovnicima uveo obrazovanje
u Irsku, kasnije sveuilino sredite Europe.

KELTSKO REDOVNITVO bilo je poznato po isposnikoj strogosti

i visokoj kulturnoj razini zahvaljujui utjecaju Niniana iz kotske. Keltski
redovnici provode cijelu no leei na obronku brda ispruenih ruku da
 120

bi stvorili oblik kria. Ili pak recitiraju cijele psalme stojei u vodi do
grla. ak je i u samostanima disciplina bila stroga. Svaki onaj koji zaboravi
izrei Amen nakon molitve za jelo dobiva po est udaraca biem.
Na elu crkvene organizacije bio je opat (a ne kao u Engleskoj biskup
kao poglavar dijeceza). Ustvari keltski su samostani bili nalik misijskim
postajama s obiteljima, kao i redovnicima. Neki redovnici su bili ak i
oenjeni. Njih su esto vodili plemii koji nisu nuno pripadali sveenst-
vu. Keltsko redovnitvo, koje je poteklo iz Niniana u kotskoj, dalo je
mnoge slavne misionare. Meu njima se isticao Kolumb Denegalski (521-
597) koji je osniva mnogih samostana u Sjevernoj Irskoj. Tamo je
djelovao prije no to se 563. g. nastanio na otoku I (iskvareno: Iona) u
kotskoj. Odatle je pokrenuo misiju meu sjevernim Piktima. Njegov
pomonik je bio Brendan koji je posjetio Island, moda ak i Ameriku.
Kolumban (543-615) iz Sjeverne Irske, djelovao je kao misionar u Rajn-
skom podruju i Alpama. Osnovao je samostane u Luxeuilu (Francuska)
590. g. i Bobbiju (Italija) 612. g. Oba samostana postala su vanim kul-
turnim sreditima. Za vrijeme 7 st. Irska je postala jedino sredite uenosti
u Europi. Kolumban je bio strunjak za hebrejski i grki jezik. Suprot-
stavljao se monofizitizmu, ali i papi zbog njegova zahtjeva prvenstva.
Meutim, bilo je i drugih samostana u Europi koji su imali drugaiju
(Bazilijevu) regulu koju je 520. g. na Zapad uveo Benedikt Nursijski.

BENEDIKT NURSIJSKI (480-547) zdruio je pravila Bazilija Ce-

zarejskog i Kasijana. Stoga su neke Origenove platonistike zamisli nale
put u Benediktovu regulu. Ista je zahtijevala od redovnika da budu u
samostanu i ne lutaju uokolo kao keltski redovnici. Velika vanost pri-
davala se radu i molitvi. Mnogo se vremena provodilo i u znanstvenom
radu, primjerice prepisivanju rukopisa. Potonje je naglaavao Kasiodor
koji je 540. g. osnovao samostan u Kalabriji.
Prvi samostan kojeg je utemeljio Benedikt bio je isprva na Monte
Cassinu kod Napulja, a zatim drugdje u Italiji (npr. Subiaco). Benedik-
tovu regulu preuzeo je papa Grgur Veliki zbog kojega je, u sljedeih 600
godina postala standardnom samostanskom regulom na Zapadu. U
Englesku je dola posredstvom Augustina, a Wilfrid (634-709) ju je dalje
prenio u keltsku crkvu gdje je zamijenila ranije oblike keltskog redov-
nitva.
Misionari, koji su irili evanelje po Europi poput Bonifacija koji je
utemeljio samostan u Fuldi, donijeli su sa sobom Benediktovu regulu. U
vizigotskoj panjolskoj benediktinska regula je uzela poseban oblik:
 121

paktualizam, tj. kongregacije samostana i tenja mjeovitim redovni-

kim zajednicama koje su karakteristine za panjolsku redovniku tra-
diciju.

Samostanski pokret na Balkanu

Na Balkanu je redovnitvo postojalo prije doseljenja Slavena, posebno
na dalmatinskoj obali i u Makedoniji. Pokret se razvio pod istonim
utjecajem, naroito u okrilju carigradske crkve. Od 8. stoljea, primjerice,
znaajno je sredite irenja bio Atos u Grkoj. Poevi s irilom i Meto-
dom, te njihovim uenicima Klimentom, Naumom i drugima, redov-
nitvo je preuzelo povijesnu ulogu irenja slavenske pismenosti, stva-
ranja prevedenih i izvornih knjievnih djela, podizanja prvih kola i,
uope, uvoenja veeg dijela slavenskih naroda u bizantsko-pravoslavni
kulturni krug. Oko 890. g. Kliment Ohridski podigao je samostan u Ohridu
dok je Naum isto uinio na junoj strani jezera. Makedonski car Samuel
podupro je izgradnju jedanaest samostana na Prespanskom jezeru. Od
10. do 12. stoljea mnogi su bizantski carevi, velikai i episkopi, podigli
samostane u Makedoniji.

Procjena samostankog pokreta

Redovniki ideal je bio uglavnom u proturjeju s Isusovom eljom da
uenici ostanu u svijetu (Ivan 17, 17). Osim toga, pokretom je estoput
vladala nekranska platonistika zamisao o postizanju vlastitog spa-
senja. Nizom isposnikih vjebi odbacivao se materijalni svijet kako bi
se, u oduevljenju i kontemplaciji, sjedinilo s Bogom (u emu su im uitelji
bili Klement i Origen).
Glavna svrha bilo je postizanje spasenja strogim ivotom. Ovakvo je
uvjerenje proizalo iz svjetovnosti koja se, od prestanka progona, uvukla
u Crkvu. Jedini nain postojanja svetog ivota bio je potpuno odbacivanje
svijeta. Shodno tome, mnogi redovnici su uistinu bili iskreni pokazavi
se vjernim svjedocima evanelja. Uz to, oni su bili uvari antike kulture.
Misijski rad redovnika bio je od velike vanosti. Kada se Rimsko
Carstvo raspalo, kranstvo se kao urbana, gradska religija nije moglo
iriti. Redovnici su, stoga, irili evanelje u seoskim podrujima gdje je
drutvena jedinica bilo pleme. Biskupe koji su bili oslonac gradskog
kranstva, po vanosti su zamijenili opati. Redovnici su znali kako die
seosko stanovnitvo, iako su ponekad pretjerivali pretvarajui svete
zdence, drvee i kamenje u svetita kranskih svetaca.
 122

MRANO DOBA
Mrano doba obuhvaa razdoblje od pada Rimskoga carstva do usta-
novljenja Svetog rimskog carstva. Tada Europu preplavljuju barbari, ve-
inom ekonomski migranti, koji osnivaju mnoga nezavisna kraljevstva.
U 6-om stoljeu imperator Justinijan ponovno je zauzeo sjevernu
Afriku od vandal koji su je zaposjeli 429. godine. Ali taj uspjeh je bio
kratkotrajan jer je njegovu imperiju razorila kuga koja je pokosila treinu
stanovnitva. Slijedeih sedam stoljea od pada Rima pa do prvog
kriarskog rata bilo je doba iroko rairenog nasilja, nepismenosti,
zaraznih bolesti i praznovjerja, vrijeme kada se je urbana populacija
diljem kontinenta smanjivala i ivot u gradovima propadao. Kvaliteta
ivota drastino je opala. U konanici ljudi su ivjeli u barakama.
Materijal je uziman od rimskih spomenika. Karlov pokuaj vraanje slave
Rima prekinula je invazija Vikinga. Kada je to prestalo, ljudi pod orujem
poeli su se boriti meusobno. Lokalni monici unajmljivali su privatne
vojske. Crkva je to pokuavala rijeiti ohrabrujui ih da idu u kriarske
ratove boriti se za vjeru.
Vandali, preavi Rajnu 407. godine, prolaze Francuskom, panjol-
skom i Gibraltarskim tjesnacem (429.) osvajajui konano Kartagu 439.
godine. Tako uvruju vlast nad cijelom Sjevernom Afrikom, od spome-
nutog Gibraltarskog tjesnaca do egipatskih granica. Potom, otisnuvi se
na more, zauzimaju Siciliju, Korziku i Sardiniju. Godine 455. pljakaju
Rim ostavljajui za sobom pusto koja ak nadmauje i onu koju su Goti
izazvali etrdeset i pet godina ranije. Za Crkvu je njihova vladavina u
Sjevernoj Africi pogubna. Kao arijevci, progone u nekoliko navrata kato-
like i donatiste. Zahvaljujui generalu Belizaru podruje kojim vladaju
gotovo cijelo stoljee prelazi u ruke bizantskog cara Justinijana. Njegovo
carstvo, s prijestolnicom u Carigradu, proivljava kratkotrajni preporod
potaknut Justinijanovim snom o povratku negdanjeg sjaja i slave. No,
istonjaki osvajai, ili Grci kako ih jo zovu Afrikanci iz sjevernog
dijela kontinenta, dovode sa sobom novi (pravoslavni) oblik kranstva
koji, iako sukladan u doktrinarnom smislu onome zapadnjakih katolika,
pokazuje znatne razlike glede kulturnog obrasca i svakodnevnih obia-
ja. Te razlike rezultiraju razdorom meu kranima koji, pri svome po-
hodu u sedmome stoljeu, zatiu muslimani. U tom e dijelu svijeta na-
posljetku kranstvo potpuno ieznuti.
 123

Vizigoti (Zapadni Goti), jedna od barbarskih skupina, pobjeuju 378.

godine Rimljane u bitci kod Hadrianopolisa (Edirna). Svoje osvajanje
nastavljaju preko Balkana zauzevi Rim 410. godine. Do 415. stiu u
panjolsku kojom e vladati dok ih, poetkom osmoga stoljea, ne svrgnu
muslimani. Njihova povijest je, u politikom smislu, kaotina. Tek su
petnaestorica od njihova trideset i etiri kralja ostavili svoj ivot na
bojnome polju, ili su umrli neprirodnom smru. Oni, iako arijevci, na
svojim podrujima ne proganjaju pravoslavne krane u onoj mjeri u
kojoj to ine Vandali. Oito je da su pravoslavni potomci pokorenih
stanovnika uvari negdanje drevne kulture gotovo dva stoljea nakon
osvajanja. Njihovo je sudjelovanje u toj nadogradnji nuno za odreenu
stabilnost kraljevstva. Ovo je potaklo vizigotskog kralja Rekareda (586-
601) na preobraanje na katolianstvo na koje on, tijekom koncila u
Toledu 589. godine, sveano prelazi. Kraljev primjer slijedi veina plem-
stva to ima za posljedicu nestajanje arijevstva. Crkva sada igra ulogu
zakonodavca unosei red u Vizigotsko kraljevstvo. No, mnoge odredbe
su nepravedne i pristrane. Npr. prema uredbi usvojenoj na koncilu u
Toledu 633. godine, sveenik se smije vjenati samo uz doputenje svoga
biskupa. Ukoliko prekri ovo pravilo, biva osuen na odreeno vrije-
me pokore, a enu mu oduzimaju i prodaju. idovima, koji su izlo-
eni diskriminaciji takoer, je teko. ak i nakon preobraenja Rekareda,
i unato naporima Crkve, Vizigotsko je kraljevstvo i dalje preputeno
politikoj nestabilnosti, opem nasilju i samovolji silnika. Primjerice, kralj
Rekesvind (649-672) ubija 700 svojih neprijatelja, a njihove ene i djecu
dijeli svojim prijateljima. Za vrijeme kralja Roderika (710-711) vizigotska
vladavina doivljava svoj svretak jer muslimani pokoravaju panjolsku.
Kranstvo je ipak, do toga trenutka, pustilo u zemlji duboko korijenje
pa ona postaje sreditem duge borbe za povratak poluotoka iz ruku
muslimanskih Maura (tj. berbera).
Ostrogoti pod Teodorikom preli su u Italiju i osnovali dravu sa
sjeditem u Raveni (493-553), koju je kasnije ponovno prisvojio za Bizant
i unitio Justinijan I. Na Teodorikovom dvoru je djelovao Boetije, neo-
platoniar i vodei skolastiar, koji u zatvoru ekajui smaknue zbog
navodne suradnije sa bizantincima, Teododorikovoim neprijateljima,
napisao je Utjeha filozofije. Uz to pisao je knjige iz logike i pridonio razvoju
filozofske terminologije.
Tijekom veeg dijela petoga stoljea Galija je podijeljena izmeu arijev-
skih Burgunda i poganskih Franaka. Burgundi ipak ne progone katolike
kao to to ine Vandali u Sjevernoj Africi ve, naprotiv, oponaaju ob-
 124

iaje svojih podanika, te s vremenom i sami prihvaaju Nicejsko vjero-

vanje. Godine 516. kralj Sigismund preobraa se na ortodoksnu trinita-
rijansku doktrinu, to slijedi i vei dio kraljevstva. Franci, ija e zemlja
kasnije postati poznata pod imenom Francuska, isprva ine nepokoran i
buntovan savez nezavisnih plemena. No, merovinka dinastija, koja svoje
ime duguje osnivau Merovehu, unosi reda meu njih. Klodvig, Mero-
vehov unuk i najslavniji pripadnik merovinke loze, ulazi u brak s bur-
gundskom princezom krankom. U predveer jedne bitke obeava da
e se preobratiti ukoliko mu Bog njegove ene udijeli pobjedu. Nakon
uspjenog pohoda krsti se na Boi 496. g., zajedno s mnogim svojim
plemiima, a nedugo potom isto ini i veina Franaka. Godine 534.
Burgunde pokoravaju Franci ime dolazi do ujedinjenja cijele Galije. Kasniji
Merovinzi nisu odve vrsni u kraljevanju pa do poetka sedmoga stoljea
stvarna vlast prelazi u ruke majordoma koji, u neku ruku, obavljaju
dunost predsjednika vlade. Jedan od njih, Karlo Martel (eki),
ujedinjuje Franke protiv muslimana pod feudalnim sustavom koji mu
omoguuje odravanje stajae vojske. On vodi franake snage u boj pro-
tiv muslimana (u ijim je rukama panjolska) koji, nakon osvajanja
Pireneja, prijete samome srcu Europe. On im godine 732. nanosi poraz u
bitci kod Toursa odnosno Poitiersa. Time je za neko vrijeme zaustavljeno
muslimansko napredovanje, a kada su 737.g. doli ak do Lyona, Mar-
telova ih je vojska odluno porazila u bitci kod Narbonnea. Martel je
bio sjajni general koji je vodio mirnodopsku vojsku, koju je platio zemljom
zaplijenjenom od crkve.
Za vrijeme vladavine merovinkih kraljeva Francuska je dobila svoja
tri najvanija sveca: Martin Tourski, Denis (ili Dionizije, muenik Decija-
nova progona) i redovnicu zvanu Genovefa (Genevive).
Iako je zapravo ve postao kraljem ne trai naslov. To e uiniti tek
njegov sin Pipin Mali koji e, s politike pozornice, potjerati beskorisnog
kralja Hilderika III., poznatijeg kao Hilderik Glupi. S privolom pape
Zaharija prisiljava Hilderika da napusti prijestolje i postane redovnik.
Po papinim uputama biskup Bonifacije pomazuje Pipina Malog za kralja,
to je dogaaj od prvorazrednoga znaenja za kasniju povijest kranstva,
jer e Pipinov sin Karlo I. Veliki, najznaajniji vladar ranoga srednjega
vijeka, pokuati reformirati crkvu, a papa e ga okruniti za cara.
 125

SREDNJI VIJEK
PREGLED RAZDOBLJA

Povijest Zapadne crkve u tom razdoblju povijest je najrazvijenijeg i

najcjelovitijeg sustava religiozne misli i prakse kojeg je svijet ikada po-
znavao. Poistovjeivanje Crkve s cijelim organiziranim drutvom, obi-
ljeje je po kojem se srednji vijek razlikuje od ranijih i kasnijih razdoblja
povijesti. Uz sva ogranienja to je obiljeje europske povijesti od 4. do
18. stoljea; od Konstantina do Voltairea. Teoretski, kroz itavo raz-
doblje, samo su pravovjerni i posluni vjernici mogli uivati puna gra-
anska prava. Meutim, u zapadnoj Europi to uenje nije postalo stvar-
nost sve do 7. stoljea, a u 17. stoljeu je prestalo biti stvarnou. U tom
je razdoblju Crkva bila prisilno drutvo na potpuno isti nain na koji je
to suvremena drava. Bilo je i onih koji su bili po strani, ali su imali vrlo
ograniena prava. Prvi na popisu su bili idovi, koji su se mogli drati
vlastite religije sve dok je nisu pokuavali iriti. Na dnu su popisa oni
koji su zastranili i postali krivovjerci. idove se nije smjelo ubijati zbog
toga to su bili idovi, meutim, isto nije vrijedilo za krivovjerce. U
normalnim okolnostima idovi nisu smjeli biti ubijani zato to su idovi,
ali heretici jesu. Ipak, od 11. do 13 stoljea neprijateljima drutva su
smatrani idovi, heretici i homoseksualci i upravo tim redoslijedom.
Smatralo se kako su se gubavci i idovi urotili s velikim izvanjskim
neprijateljem, Islamom, kako bi svrgnuli kranstvo tako to su bacali
otrov u bunare. Gubavce se progonilo i muenjima iznuivala priznanja
i potom spaljivalo na lomai i pogromi protiv idova su bili esti i strani.
idove se esto optuivalo za krau kranske djece koju su, smatralo
se, upotrebljavali u svojim ritualima.
Osoba je lanom drutva postajala krtenjem. Tada su kumovi dali
odreena obeanja, u ime djeteta, koja su ga zakonski obvezivala cijeloga
ivota. Kmetstvo je bila druga nedragovoljna spona koja je osobu mogla
doivotno vezati, no ona se mogla opozvati otkupninom, darom ili bije-
gom. Meutim, i crkvena mo je imala nametnuta ogranienja:
1) Svi crkveni posrednici bili su vrlo ogranieni u djelovanju svjesni
kako e biti kanjeni ako zlorabe mo.
2) Nije bilo policije. Ljude se moglo privoliti jedino uz pristanak i su-
radnju nezavisnih svjetovnih vladara. Ako svjetovni vladar nije dao svoj
pristanak, onda je jedino preostalo oruje bila izopenje.
 126

Crkva je bila ljudsko drutvo podreeno Bojoj volji spasilaka barka

u moru unitenja. Ona je preuzela drutveno ureenje Rimskog Carstva
prisvojivi grku znanost i rimsku knjievnost kako bi ih pretvorila u
sredstva blagostanja na ovome svijetu. Tome je dodala dar spasenja,
kojeg na kraju mogu primiti jedino njezini lanovi. Crkvu se dralo ze-
maljskim odrazom savrenog nebeskog stanja. Drugim rijeima, bila je
ispunjenje tisuugodinjeg carstva.
U politikom smislu Crkva je bila hotimini nastavak Rimskog Car-
stva, premda s crkvenim pokrovom. Rimsko pravo postalo je kanon-
skim pravom; legije su postale kriarskim jedinicama itd. Meutim,
uspon papinstva nije bio lak. Papinstvo je imalo neprijatelje: Istonu
(grku) crkvu koja je bila na zalazu moi, veinu svjetovnih vladara i
razne protivnike hijerarhije, koji su se suprotstavljali papinskim za-
htjevima. Pored toga srednji se vijek sastojao od tri razliita razdoblja
od kojih je svako bilo uvjetovano razliitim drutvenim i intelektualnim
okolnostima:

RANO RAZDOBLJE (700-1050)

Do 7. stoljea propalo je rimsko drutveno ureenje na Zapadu. Ob-

iljeja tog prvog razdoblja su sljedea:
a) Podreenost Zapadnog kranstva Istonom kranstvu (izravnom
potomku kranskoga Rimskog Carstva), kao i islamu. Oba su bili vojno,
kulturno i intelektualno nadmoni. Islam je dostigao granice raspro-
stranjenosti.
b) Siromatvo na Zapadu posljedica je kuge, gladi, razaranja i zakr-
ljalosti trgovine. Zapad je bio rijetko naseljen s gradovima koji nisu imali
vie od nekoliko tisua stanovnika.
c) Benediktinsko razdoblje, u kojem je Benediktova regula bila jedina
priznata na Zapadu, dralo je kako je najsigurniji nain spasenja bio pri-
dravati se te regule, ili barem doprinijeti njezinom odranju i irenju.
Benediktinski samostani su, vjerovali su, nebeski otoci u promjenjivom
svijetu.
d) Kranskoj javnosti nametalo se nadnaravno, u obliku uda i ob-
reda. Traili su postojanost i sigurnost u nekoj vrsti tjelesnog povezi-
vanja s relikvijama svetaca. Svaka crkva, rtvenik, plemi, kralj i samo-
stan imao je i po nekoliko relikvija koje su rabili u svakoj prigodi. Papin
je zahtjev za slavom poivao na tvrdnji da je uvar tijela svetoga Petra.
Prijestolje Karla Velikog u Aachenu bilo je prenatrpano relikvijama.
 127

Kraljevi su ih nosili na krunama i oko vrata. Bilo je to njihovo tajno

oruje u borbi. Osim ove nebeske veze, vidljivi svijet bio je ili besmislen,
ili zao. Kraljevi su dolazili na prijestolje poput sveenika nosili su
sveeniku odjeu i bili pomazani za slubu vladanja. Tijekom tri stoljea
(750-1050), kraljevi proizali iz tih obreda imali su vlast koja ih je, kako
su mislili, inila svetima i postavljala iznad biskupa i sveenika. Smatrani
su Bojim predstavnicima. Otuda potjee mijeanje slube rimskog cara
sa starozavjetnom teokracijom.
e) Posljedica navedenog; pojedinac nije imao veliku ulogu jer bi se
izgubio u zajednici, ili ukoliko je bio vaan, u vlastitoj slubi. ovjekova
malenkost promatrana je u smislu neosobnog velianstva duhovnog svije-
ta.
f) Tijekom ovog razdoblja utemeljen je trajan obrazac: desetak, bis-
kupije, upe te odanost Rimu.

RAZDOBLJE RASTA (1050-1300)

Do 1000. g. dolazi do znatnih promjena:

a) Svjetovni vladar ostaje bez vlastita gotovo sveenikog poloaja.
b) Papa je dobio nove mogunosti uplitanja.
c) Benediktova regula izgubila je iskljuiva prava. ire se nove redo
vi.
d) Optimizam i izraena potreba za kolonizacijom. Razlozi potonje
bili su:
1) rastue nagomilavanje kapitala
2) porast puanstva
3) povratak Sredozemlja, nakon propasti muslimanskog i Istonog
carstva, pod nadzor Zapada
e) Crkvena hijerarhija dri se jedinim primateljem nadnaravne vlasti.
Crkva oznaava sveenstvo, a ne tijelo sainjeno od vjernika. Uzorna
crkva 12. i 13. stoljea je drutvo pokornog i organiziranog sveenstva
koje upravlja mislima i djelatnostima poslunih i prijemljivih laika kra-
ljeva, velmoa i seljaka. Nijedan laik ne stie vie od osnovnog obrazo-
vanja.
f) Relikvije zadravaju vanost u osobnom ivotu ljudi, iako su je
izgubile u javnom ivotu.
g) Izmjene kanonskog (tj. crkvenog) prava. Trgovina koja je nekada
bila zvanje koje gotovo da i nije bilo spojivo s kranskim pozivom, uoi
novog irenja postaje prihvatljivom. Jo se u 11. stoljeu dralo tekim
 128

grijehom ubiti ovjeka u boju. No, do sredine 13. stoljea razvijena je

teorija pravednog rata koji je predstavljao oruani sukob u interesu
papinstva.
Iako je ovo razdoblje bilo razdoblje napretka u svakom pogledu, do
14. stoljea u nekim se podrujima poela ozbiljno razmatrati mogunost
stvaranja svjetovne drave.

RAZDOBLJE NEMIRA (1300-1550)

U ovom se razdoblju poinju oitovati nova uznemiravajua

stremljenja:
a) Rast politike nezavisnosti: sve je vea samouvjerenost i samovolja
svjetovnih vladara, poput Marsiglija iz Padove (rektora parikog sve-
uilita), koji je elio narodnu Crkvu nezavisnu od Vatikana.
b) Rast duhovne neovisnosti. Sve jaa prijetnja starim institucijama u
velikim gradskim podrujima, kao i pokreta koje ista proizvodi. Filozof
mistiar Meister Eckhart postaje zagovornikom religije njihovih voa.
Rast demokracije i privatne religije uznemiruje Katoliku crkvu.
Godine 1347-51. kuga je desetkovala Europu. U to vrijeme su se po-
javili ponovno bievalci. Prolazili su kroz gradove bosonogi i bievali
se mahnito. Tako su nastupali kako bi smirili Boji gnjev prinosivi sebe
kao rtvu za druge. Vjerovali su da e zbog muenja samih sebe, biti
spaeni, te da su nosili po svojim tijelima Kristove stigme, da su svoju
krv pomijeali sa Njegovom krvi. Takoer su zahtijevali smaknue
idova, koje su drali odgovornima za kugu. Papa Klement VI. ih je
kasnije uguio a pokret je osuen na koncilu u Konstanci (1414-18). Kuga
je bila odgovorna za rastui naglasak pukog pijetizma na smrt i istilite
to je obileilo kasni srednji vijek, posebno u sjevernoj Europi.
Navedena stremljenja dola su do izraaja u estokom napadu fran-
cuskih vojnika na papu, i njegovom dugom izgnanstvu u Avignonu;
rasputaju se vitezovi templari, sve je vea ogorenost na ostale redo-
ve; raste papin strah od ekstremizama koji se oituje u osudi franjevakih
spiritualaca, kao i Williama Occamskog, Meistera Eckharta i Marsiglija
iz Padove. Crkva i svjetovni vladari shvatili su da moraju djelovati za-
jedniki. U protivnom, itav e sustav propasti. Odluuju se, stoga, za
djelomine reforme.
 129

REDOVNITVO
Glavna sredita vjerskog ivota u srednjovjekovnoj Europi bile su
zajednice odvojene za potpun, doivotan i neopoziv kranski ivot.
One su imale odlike za koje se dralo da nisu ostvarive izvan takve za-
jednice (u svjetovnim ili sveenikim zajednicama).

Uloge samostana:
a) Drutvena uloga: Redovnici su bili duhovna vojska koja se borila
za osloboenje zemlje od nadnaravnih neprijatelja i sigurnost kraljev-
stva.
b) Pokajnika uloga: Ljudima se mogla nametnuti stroga pokora za,
primjerice, sudjelovanje u bitkama (post na kruhu, soli i vodi tri puta po
etrdeset dana). Utjecajni ljudi su mogli platiti ugovoreni iznos novca,
ili zaduiti drugu osobu da, uz naknadu, ini pokoru umjesto njih.
c) Obiteljska uloga: Za uzdravanje velikih obitelji bila je potrebna
pomo samostana. Samostan je djeci plemikih obitelji (koje se nisu mogle
pobrinuti za potrebe svim svojim lanova) osiguravao razmjerno lago-
dan i izgledan ivot. Ovo je osobito vrijedilo za ene meu kojima su
mnoge ostale rano bez supruga, te se nisu mogle ponovno udati. Meu-
tim, roditelji su isplaivali naknadu za svako dijete, obino u obliku po-
sjeda.
Do kraja 13. stoljea bilo je oko est do osam glavnih vrsta i dvadeset
podvrsta vjerskih zajednica. S iznimkom benediktinaca, veina se pojavila
nakon 1100. g. kada se srednjovjekovno jedinstvo poelo uruavati. Raz-
liiti pokuaji da se stanje promijeni, rezultirali su novim redovnikim
redovima.

a) BENEDIKTINSKI RED: Benediktinska regula (pravilo) bila je ope

prihvaena do vremena Karla Velikog, te ju je Crkva prihvatila kao ob-
lik bogosluja. Na svome vrhuncu smatrana je najviim oblikom vjer-
skog ivota i jedini sigurni put u nebo. Do 1100. g. zamijenila je druge
oblike duhovne djelatnosti. Raslo je uvjerenje kako se zemaljske bitke
osvajaju organiziranom i discipliniranom vojskom, a ne pojedinanim
naporima. Regula je naglaavala potpunu poslunost.
Regula nije bila stroga kao raniji kruti sustav upravitelja na kojem
se temeljila. Bogosluje se zasnivalo na dva biblijska oslonca: U pono
u ustati kako bih Ti zahvaljivao i sedam puta na dan Te hvalim.
Otuda potjee duga nona sluba, kao i sedam dnevnih slubi: matine
 130

(ili laude), prima, tertia, sexta, nona, vespera i completaria. U tjednu bi se

proitao cijeli psaltir, a u godini Biblija. Ovakav sustav ostavio je traga
na kranskim zajednicama zapadnog podrijetla. Regula je predviala
tri vrste samostanskih novaka: laike zrele dobi, sveenstvo i djecu ple-
mia. Veinu darova samostani su primali od roditelja plemike djece.
Djeca su, prije no to bi se zaredila, ranu dob provodila u samostanskim
kolama.
Prvi benediktinci u Hrvatskoj javljaju se ve u prvoj polovici 9. stoljea
(samostan u Riinicama kod Solina koji je osnovao hrvatski knez Trpi-
mir; samostani u Karinu, na Visu). Najvei napredak benediktinskih sa-
mostana na Jadranskom primorju dogodio se u razdoblju od 9. do 12.
stoljea. Benediktincima pomau hrvatski knezovi, vladari i uglednici
darivajui ih prostranim posjedima, pravima i gradei im crkve i samo-
stane. Iz tog su razdoblja samostani sv. Lucije na Krku, sv. Krevana u
Zadru (koji je bio sredite protumletakog otpora; imao je vlastitu pisar-
nicu rukopisa), sv. Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv. Stjepana u Splitu,
sv. Ambrozija u Ninu i sv. Petra u Selu (Poljicama).
Prvi benediktinski samostan u Sloveniji osnovan je u 9. stoljeu u
tivanu kod Devina. Godine 1140. utemeljen je jedan od najveih slo-
venskih benediktinskih samostana Gornji grad.
S vremenom benediktinski red je doivio preinake.
1) Sve je vie redovnika bilo plemikog podrijetla. Plemii su vlastite
sinove i keri, jo kao djecu, posvetili samostanu. Ishod tih promjena
bilo je smanjenje udjela redovnika u tjelesnom radu i porast obrednih i
kulturnih djelatnosti. Usredotoenje na znanstveni i umjetniki rad pre-
tvorio je velike samostane iz 8. i 10. stoljea (Reichenau, St. Gallen i
Corbie) u europska obrazovna sredita. U njima su se nalazile velike
knjinice u kojima su redovnici prepisivali rukopise, a knjievnost i ue-
nost prenosili bi buduim pokoljenima. Neki primjeri umjetnikog rada
mogu se vidjeti u djelima Kellska knjiga i Lindisfarnska Evanelja.
2) Samostani su se sve vie povezivali s drutvom. Opati i redovnici
bili su u srodstvu s mjesnim plemikim obiteljima; kraljevi i velmoe
davali su im zemlju; postigli su vane gospodarske i politike uspjehe.
Umjesto bijega od svijeta, kako bi se ivjelo savrenim ivotom, redo-
vnika zajednica postala je vjerskim udruenjem s odreenom ulogom u
drutvu a ne izvan njega. Stoga je u tom razdoblju dolo do mnogih
pokuaja reformi koje su za ishod imale nove redove kamaldoleze, kar-
tuzijance, silvestrince, valombroze, cistercite, olivetance i trapiste.
 131

Benedikt Anianski, kojeg je podupirao Karlo Veliki, poduzeo je 817.

g. reformu augustinskih pravila redovnikog ivota elei uvesti vie
strogosti, tjelesnoga rada, a manje prouavanja. Zauzimao se za jaanje
sredinjeg nadzora i ogranienje vanjskih djelatnosti redovnika. Meu-
tim, reforma se nije mogla ostvariti zbog ruilakih napada Vikinga,
Saracena i Maara. Do 950. g. redovniki pokret je zamalo, uslijed nave-
denog pustoenja, doivio vlastiti kraj.
Rastue bogatstvo takoer je pospjeilo proces nestanka ideala sa-
mostanskih redova. Unato znatnom slabljenju samostanskih mjerila,
zamisli koje su poduprle stvaranje redovnitva jo su uvijek bile ive.
Meu sveenstvom, kao i meu laicima, postojalo je duboko uvjerenje
kako kranstvo pronalazi najiskreniji izriaj u redovnitvu gdje su samo-
stani domovi uenosti i pobonosti. Iskljuivo u samostanima moe
cvjetati uenja, knjige biti pisane kako bi bile na korist i sveenstvu i
laicima; jedino se u samostanima mogu obrazovati budui biskupi.
Molitve, koje su izricali redovnici, pomau blagostanju kraljevstva,
vladarima i puanstvu. Ponaanje pobonih redovnika uzor su svim
kranima. Nije, stoga, trebalo proi puno vremena do trenutka kada su
biskupi poeli poduzimati reforme propadajuih samostana. Pronali su
kraljeve i plemie koji su bili spremni pomoi ovom njihovom naumu.

b) KLINIJEVSKA REFORMA Osnivanjem opatije u Clunyju (u sre-

dinjoj Francuskoj) zapoela je 909. g. reforma koja je kao polazinu toku
imala nain ivota u tome mjestu. Od te godine u vjerske zadatke redo-
vnika pripalo je, prije svega, obavljanje dnevnih bogosluja koja su
odvedena u krajnost. Redovnici su provodili gotovo cijeli dan na crkvenim
slubama u vrlo lijepo ureenim i ukraenim crkvama. Sluba je trebala
biti to velianstvenija i ozbiljnija. Samostani u Clunyju postali su ispostave
tamonjeg glavnoga samostana. Redovnici su bili odgovorni i posluni,
ne samo vlastitom opatu ve i glavnom opatu u Clunyju, kao i papi.
Njihovi samostani bili su neovisni o mjesnom biskupu i laikom plem-
stvu. Pokret iz Clunyja openito je teio smanjenju ovisnosti o svjetovnoj
vlasti, kao i poveanju papinske vlasti. Sve do dolaska pape Hildebranda
(1073) opati u Clunyju bili su glavni uzori ivota kranske Europe a ne
pape.
Tamonja reforma omoguila je ponovno osnivanje pedesetak sa-
mostana razorenih u vrijeme vikinkih napada u Engleskoj, za vladavine
nadbiskupa Dunstana i kralja Edgara. Normani su 1066. g. uveli u
Englesku klinijevske zajednice kako bi proirili nadzor nad saskim
 132

redovnicima. Time su, dodue, prouzroili mnoge sukobe. Jednom pri-

godom redovnici iz Canterburyja prigovorili su odabiru novog norman-
skog opata. Nadbiskup Lanfranc, koji je donio spornu odluku, upitao je
nekog nezadovoljnika: Bi li ubio svoga opata? Sigurno bih, kada bih
mogao, odgovorio je redovnik. Lanfranc ga je na to dao zavezati golog
za glavna vrata opatije i bievati pred okupljenim mnotvom. Nakon
to mu je obrijana glava, nesretnik je istjeran iz grada.
I u drugim dijelovima Europe (u pokrajini Lorraine, kao i u zapad-
nom dijelu Njemake) dolo je do slinih reformi koje je potaknuo sa-
mostan u Gorzi. U Italiji je, meutim, ponovno oivio pustinjaki oblik
redovnitva.
Meutim, bogatstvo klinijevskih samostana, njihov bezbrini odnos
prema svijetu, te naglasak na crkvenu slubu, navelo je neke redovnike
da krenu teim i poznatim putem. Bruno Kelnski je 1084. g. u junoj
Francuskoj osnovao pustinjaku vrstu samostana La Grande Chartreuse
kraj Grenoblea. Kartuzijanski red, koji je iz istoga proizaao postao je
jednim od najstroih redova u srednjem vijeku. Nedostatak stege u nekim
klinijevskim zajednicama doveo je oko 1100. g. do osnivanja nekoliko
strogih benediktinskih redova u Francuskoj (u Grandmontu, Fonte-
vraultu dvostruki red redovnika i redovnica i u Savignyju).

c) CISTERCITI su bili najuspjeniji meu redovima koji su teili ob-

novi jednostavnoga benediktinskoga naina ivota. Matini im je sa-
mostan bio Cteaux (blizu Dijona u Burgundiji). U vrijeme Stjepana
Hardinga (1060-1134) cistercitske zajednice proirile su se po Europi. U
Hrvatsku je isti red uveo Andrija I. sagradivi 1205. g. u Topuskom
opatiju i crkvu.
Odatle su se irili po drugim mjestima u Hrvatskoj. Osnovali su opatije
u Senju, Kutjevu, Zagrebu, Samoboru te Petrovaradinu (u Vojvodini). U
Sloveniji su utemeljili samostane u Stini i Kostanjevici. Zbog njihova
bijelog habita i crnog kapulara, Hrvati su ih prozvali svakarima.
Cisterciti su eljeli potpuni otklon od klinijevskog uzora. Njihove
crkve i slube bile su jednostavne i bez ukrasa. Samostane su osnivali u
zabaenim i pustim podrujima, takorei u pustinji. Naglaavali su
strogost, tiinu i fiziki rad. Opat matinog samostana morao je posjetiti
svaku zajednicu jednom godinje. Imali su vrlo vrst zapovjedni lanac.
Svake godine odravala se opa skuptina (kaptol) u opatiji Cteaux kako
bi se izradila pravila za itav red. Strogost i organizacija cistercita pokaza-
la se vrlo uspjenom. Do 1300. g. postojalo je tako oko 600 samostana.
 133

Cisterciti su za sebe tvrdili kako su u potpunosti posluni cijelom

evanelju, to je znailo da slijede Krista u siromatvu i njegovom krajnje
jednostavnom nainu ivota. Zaetnici su franjevakog pokreta. Odbijali
su pokroviteljstva i poticaje na dobroinstva poput ispovijedi misa i po-
kopa u okviru samostana. vedski kralj Sverker ih je pozvao da proire
kranstvo u vedskoj. Prvi nadbiskup Uppsale bio je cistercitski redov-
nik (imenovan 1164).
Joachima iz Fiore je bio cisterciti opat. Joachim je zapravo bio post-
milenijalist koji je vjerovao kako je povijest podijeljena u tri doba:
1) Starozavjetno doba Boga Oca doba Zakona obiljeeno strahom.
2) Doba Boga Sina doba milosti obiljeeno vjerom.
3) Doba Boga Duha koje je zapoelo 1260. g.
U treem, posljednjem, zlatnom razdoblju trebalo bi doi do duhovne
slobode i kontemplacije. Crkva e biti proiena; svi e prijei na kran-
stvo ime e se cijeli svijet pretvoriti u veliki samostan. Joachimove za-
misli su utjecale na duhovne franjevce koji su se drali posrednicima
novoga doba.
Najslavniji cistercit bio je Bernard iz Clairvauxa. Kao glavni pred-
stavnik mistinog smjera u skolastici, bio je toliko uspjean u prikup-
ljanju ljudi da su njegovi domaini pred njim skrivali ostale lanove ob-
itelji. Naglaavao je Boju ljubav vjerujui kako krani, do spoznaje
Boga, dolaze ljubei ga a ne obratno! Propovijedao je kako se tjelesna
ljubav, koja je prirodna ljudima, moe molitvom i disciplinom pretvoriti
u otkupljujuu duhovnu ljubav i enju za Kristom. Bernard mnogo je
uinio za irenje tovanja prema Djevici Mariji, koja je u ranom sjedjnom
vijeku bila manje slavljena. ak je tvrdio da bez njezinog posrednitva
nitko ne moe ui u raj!
Budui da su djelovali na rubu drutva nauili su ne samo preivjeti,
ve najbolje iskoristiti zemlju. Ubrzo su se obogatili gospodarskim djelat-
nostima pogotovo kao uzgajivai ovaca. Stoga su ih optuivali za po-
hlepu. Postupno su prestali baviti se fizikim radom kojeg su preputali
brai laicima, obino nepismenim ljudima koji nisu postali punopravnim
lanovima. Istima je bilo zabranjeno opismeniti se, iako im je spasenje
bilo zajameno.
Pod utjecajem cistercitskog uzora bili su neki augustinski redovi: pre-
monstratenzi i pavlini (u Sjevernoj Francuskoj) i gilbertinci (u Engle-
skoj).
 134

d) AUGUSTINCI su teili sluiti drutvu. Bili su povezani s reformi-

stikim pokretom pape Grgura VII. preuzevi obnovljeno pravilo Au-
gustina iz Hippona. Naglaavali su apostolski ivot koji je podrazu-
mijevao: boravak meu ljudima, propovijedanje, pouavanje, ozdravlje-
nje i sluenje. Bili su prethodnici dominikanskog pokreta. Bili su podije-
ljeni u dvije sljedbe:
Redovniku sljedbu, pustinjaki red, odnosno strogu struju pokreta,
koju je najbolje ocrtavao mali samostan u Prmontru. U njemu su vladali
umjerenost, utnja, fiziki rad i pjevanje psalama. Ovaj red utemeljen je
u Rimu 1256, a potom se brzo proirio Europom Pretpostavlja se da su
augustinci u Dalmaciju doli potkraj XIV. stoljea.
Kanonska sljedba bila je umjerena struja pokreta. Predstavljala ju je
opatija Sv. Rufa nedaleko od Avignona. Redovnici su tamo ivjeli u usko
povezanoj zajednici (odakle izraz kanonski) gdje su sva dobra bila za-
jednika. Prethodnici su Brae zajednikog ivota iz Deventera. Meu
lanovima reda su Toma Kempenac i Gerhard Groote (u Windesheimu,
Nizozemska) i Erazmo, koji su eljeli proiriti redovniku pobonost na
laike.
Utjecaj redovnikih pokreta na Crkvu moe se, u openitim crtama,
saeti u sljedeim:
1) Osuda simonije (kupovine i prodaje crkvenih poloaja) Strogo se
branilo imenovanje i uvoenje u slubu biskupa i opata na zahtjev ili
poticaj plemia, kralja i careva. Iako ovakav prekraj strogo uzevi ne
pripada u podruje simonije, opasno joj nalikuje. Stoga je zabrana nuna
pogotovo u podrujima gdje vladari nisu revni reformatori.
2) Zalaganje za proirenje celibata na cjelokupno sveenstvo Iako
su mnogi bili odani celibatu (bilo je pokuaja da ga se uvede), nikada
nije predloen kao ope pravilo. Potaknuti primjerom redovnika, sve-
eniki celibat postaje jednim od stupova programa reformatora. Nakana
je da se ono to se trailo od redovnika zahtijeva i od sveenstva.
3) Ustrajanje na izravnoj poslunosti (odgovornosti) papi; Ba kao
to su redovnici bili odgovorni nadreenima, tako i cijela Crkva (od-
nosno cjelokupno kranstvo) mora biti podlona papi. On u velikoj
obnovi igra ulogu koju je imao opat iz Clunyja tijekom redovnike refor-
me.
 135

PROSJAKI REDOVI (FRATRI)

Pojava buntovnih drutveno-vjerskih pokreta (krivovjerja) na Zapadu

potakla je, u 13. stoljeu, stvaranje tzv. prosjakih redova: franjevaca,
dominikanaca (red propovjednika), pustinjaka sv. Augustina (iji je lan
bio Luther) i karmeliana (s usporednim enskim redovima), reda osno-
vanog u 12. st, a kojeg je obnovila Sv. Tereza Avilska u 15. st.. Karmeliani
su si nadjenuli ime po gori Karmel u Izraelu gdje je prva zajednica i
osnovana tijekom razdoblja u kojem su kriari upravljali Izraelom. Kada
su kriari poraeni karmeliani su se preselili na zapad i organizirali se
kao fratarski red (tzv. Bijeli fratri) u Europi.
Podruja djelovanja fratra bila veliki gradovi i sveuilita. Oni su u
osnovi bili pokret urbane, sredozemne sredine, dok su cisterciti proizali
iz ruralnih feudalnih sredina u Francuskoj. Bili su organizirano drutvo
prosjaka koje je, kako bi preivjelo, trebalo razmjerno veliko i dobro
stojee puanstvo. U Hrvatskoj su 1233. g. franjevci utemeljili zagrebaki
samostan, a iste godine poeli su djelovati u Ljubljani. Nikada nisu po-
sjedovali veliku imovinu. Veinu prihoda inili su im mali darovi u novcu,
ili neem drugom; ostavtine, naknade od pokopa i misa za mrtve. U
oporukama iz 13. stoljea moglo se iitati da umnici vie nisu strahovali
od pakla kao nekada. Kako su drhtali pred dugotrajnim istilinim mu-
kama, eljeli su ih mnogobrojnim djelima milosra skratiti i ublaiti.
Gradskom puku ovi su redovi olakali put u nebo.
Omoguivali su izvanredan nain bavljenja znanstvenim radom budui
da, nakon to bi zavrili sveuilini studij, vie nisu trebali zaraivati za
ivot. Isto tako pruala im se prigoda korisnog uposlenja, jer su franjevci
i dominikanci trebali teologe kako bi obrazovali propovjednike, misio-
nare i diskutante. Do pojave prosjakih redova, sveuilita su uglavnom
sluila za obrazovanje administratora. Stoga nije iznenaujue to su
najvei srednjovjekovni teolozi od 1250. do 1350. g. bili dominikanci
(Albert Veliki, Toma Akvinski, mistici Eckhart i Johann Tauler ak i
Savonarola) i franjevci (Bonaventura, Duns Skot i William Occamski).

a) DOMINIKANSKI RED je osnovao Dominik de Guzman iz Cas-

tilije. Bio je poslan u Provansu kako bi propovijedao protiv albigenza.
Inae, dominikanci su bili red uenih ljudi tzv. Gospodnji psi uvari,
koji su se borili protiv krivovjerja. Pouavali su i propovijedali u bijelim
redovnikim haljinama i crnim ogrtaima (kapularama). Nazivali su ih
crnim fratrima. U Poljskoj dominikanci, pozvani na poetku da evan-
 136

geliziraju poganske Pruse, su kasnije od svojih samostana uinili polaznu

bazu za evangelizaciju Ukrajine. U Hrvatskoj su djelovali u Dubrovniku
(spominju se po prvi puta 1225), Zadru, Ninu, Zagrebu, Splitu, Dubici,
Studencima, Marenberku, azmi i Virovitici. Djelovali su u Ptuju (Slo-
veniji) i Bihau (u Bosni gdje su suzbijali bogumilska krivovjerja). Meutim
dominikanci su bili progonjeni zbog toga to nisu prihvatili doktrinu o
bezgrenom zaeu.

b) FRANJEVAKI RED je dobio ime po osnivau Franji Asikom.

Isprva ih papa nije drao pravim redovnikim redom. Dio njihove
prisege bio je izniman: obeavali su kako e se drati zapovjedi njihovih
nadreenih sve dok se iste ne kose s naom savjeu ili regulom.
Kasnije je regula prepravljena kako bi odgovarala tadanjim stan-
dardima to je izazvalo malodunost meu mnogim franjevcima. Fran-
jevci su se zavjetovali na potpuno siromatvo. Dijelili su se u dvije skupine:
1) tzv. fratres minores koji su nosili tamno sivu odjeu (zbog ega su
bili poznati i kao siva braa). Hodali su bosonogi.
2) spiritualci koji su bili protiv onoga to su nazivali rasputenou.
Budui da ih papa nije priznavao, bili su progonjeni kao sekta (Fraticelli).
Franjevci su bili uspjeniji od dominikanaca. Poetkom 14. stoljea
dominikanskih je samostana bilo oko 600, dok je franjevakih bilo 1400.
Iz njihovog okrilja proizali su mistici i kasniji prethodnici reformacije.
I franjevci i dominikanci uvelike su se bavila misijskom djelatnou.
Franjo je propovijedao evanelje u inozemstvu, a brau je poslao u pa-
njolsku, Maarsku, kao i na Istok. Redovnici poput Ramona Lulla (1235-
1316) su uili istonjake jezike kako bi mogli razgovarati s muslimanima.
U 13. stoljeu su propovijedali i osnovali samostane u Sjevernoj Africi,
na Bliskom Istoku, te u srednjoj i istonoj Europi.
U Hrvatskoj su, i dominikanci i franjevci, djelovali intenzivno od
prve polovice 13. stoljea. Kasnije su se podijelili u tri ogranka: malu
brau, kapucine, konventualce.

MARGINALNI REDOVI I NOVA POBO
NOST

Ovi su se redovi pojavili u zadnjih dva stoljea srednjega vijeka. Teili

su veoj slobodi od drutvenih i hijerarhijskih pritisaka. Njihovo je po-
stojanje uvelike posljedica velikih napora pojedinaca. Predstavljaju po-
vratak skromnim i malim udrugama s velikim i neodreenim ciljevima.
 137

a) MISTICI kojima pripadaju pojedinci poput sv. Katarine Sijenske,

Julijana iz Norwicha i Gerharda Grootea iz Deventera. Radilo se o kon-
templativcima, kritiarima i reformatorima izdvojenima iz organiziranog
vjerskog sustava u kojem su ivjeli. Djelovali su u razdoblju koje je imalo
naglaenu potrebu upravo za takvim ljudima. Naime, vrijeme duhovnih
ratnika je pripadalo prolosti. Novu nadu kranstva predstavljao je po-
jedinani prorok.

Meister Eckhart von Hochheim (oko 1260-1327) bio je dominikanski

prior i filozof mistiar. Poruivao je kako siromatvo treba traiti u dui.
Nisu vana djela ve stav. Govorio je o unutarnjem obraenju due koje
e se pokazati na nain kojeg je odredio Bog. Kada osoba doivi ovo
obraenje, ostali poticaji na pobonost dolaze na drugo mjesto. Njegov
misticizam, ali i individualistika orijentacija koja se suprotstavljala crkve-
nom dogmatizmu, uzbudila je slubene krugove Rimske crkve. Meister
Eckhart je smatrao da ovjek ne mora raditi niti ivjeti za bilo to izvan
sebe samoga ni za Boga ni za njegovu slavu pred ljudima. Umjesto
toga, ovjek treba ivjeti samo za ono to je unutar njegova bia, za
svoj vlastiti ivot. Na procesu, koji je zavren tek nakon njegove smrti,
papa je osudio 28 njegovih teza (1329).

Johann Tauler (oko 1300-1361) je bio takoer dominikanac. Propo-

vijedao je u Strasbourgu, Klnu i Baselu. Eckhardtov uenik, no umje-
reniji u nagaanju i izriaju, Tauler je bio istaknuti predstavnik tzv. vi-
soke njemake mistike koja je spajala novoplatonistike nagaanje s opi-
som unutarnjih proivljavanja. Ljepotom jezika i neposrednim izriajem,
kao i kritikom negativnih pojava u Crkvi, Tauler je oduevio protestante
koji su u njemu vidjeli izraz posebne njemake pobonosti.

b) BEGINE su bile vjersko laiko drutvo za djevojke i udovice.

Radilo se o priznatom enskom redu posebnoj vrsti redovnica koje
nisu bile ni laici niti su pripadale samostanu. Bile su posve samostalne, a
njihov red nije poznavao hijerarhiju. Bilo im je doputeno osobno vlas-
nitvo, a smjele su se i udati. ivjele su strogo, ali se nisu zavjetovale.
Veinom su radile u bolnicama; tkale su crkvena ruha i vezle. Vrijeme su
provodile u jednostavnim molitvama i meditaciji. Ime im vjerojatno po-
tjee od Lamberta le Bguea (mucavac, odakle begine mucavci), pro-
povjednika evanelja u Ligeu. Dugo su ih vremena sumnjiili za krivo-
vjerja, vjerojatno zbog veze sa spiritualcima.
 138

c) BRAA ZAJEDNIKOG
IVOTA IZ DEVENTERA: Gerhard

Groote bio je poznati propovjednik koji je 1380. g. imao mnogo sljed-
benika. Nauavao je naravno jedinstvo ovjeka i Boga, kao i besmislenost
slubene religije. Osnivao je zajednice u kojima lanovi nisu polagali
redovniki zavjet. Za ivot su zaraivali tiskanjem. Znaaj ovih zajednica
bio je u njihovoj sposobnosti preivljavanja izvan uobiajenih vjerskih
redova. Odranje tih neobinih zajednica kosilo se s nekim od najdubljih
uvjerenja srednjovjekovne crkve.
Red je svoje suvremenike zapanjio u sljedeim aspektima:
a) Odsutnost regule i obvezujueg zavjeta.
b) Odabir obinog rada kao sredstva zarade za ivot; ponovno tu-
maenje rada kao dobrog za duhovno zdravlje.
c) Isti poloaj sveenstva i laika; lan drugog narataja bio je Toma
Kempenac (Toma van Kempen) koji je napisao Nasljeduj Krista (De
imitatione Christi) klasino djelo nove pobonosti.
d) Nije ih se vie dralo kao sredstvo za spasenja drugih.
Iz ovog pokreta proizali su Erazmo i Johann Wesel iz
Groningena.

PAPINSTVO
PRVO RAZDOBLJE (700-1050):
UVRENJE PAPINSKE VLASTI U ITALIJI
Ovo razdoblje je bilo obiljeeno sljedeim imbenicima:
1) Biskup Rima bio je ostalima duhovno nadmoan jer je posjedovao
glavni adut: tijelo svetoga Petra. Prema Konstantinovoj darovnici bio je
zakoniti nasljednik zemalja u Italiji, kao i Konstantinovog birokratskog
Carstva.
2) Papin savez sa Svetim Rimskim Carstvom pruio mu je politiku
mo u Italiji. Tamonji poloaj dugovao je caru, kao to je to navodila
Konstantinova darovnica.
3) Papinska birokracija nije mogla nametnuti papinsku vlast nad
Crkvom u ostalim dijelovima zapadne Europe. Iako je papa bio priznat
kao poglavar, nije imao prave vlasti. Odluke u svezi s voenjem Crkve
rjeavale su se u mjesnim crkvama bez suradnje pape.
4) Kraljevi su postavljali znaajne duhovnike.

Papinstvo i franaka drava: Budui da se papa nije morao vie se

oslanjati na pomo od Carigrada, bio je prisiljen traiti zatitu na Zapadu.
 139

Prvi korak u uspostavi saveza izmeu pape, i nekog politikog zatitnika,

poduzet je kada je Grgur Veliki, za vrijeme merovinke dinastije, pokuao
sklopiti saveznitvo s franakom dravom u Galiji. Meutim, za vla-
davine Klodoviga i njegovih nasljednika, stanje se u Francuskoj vrlo
pogoralo. Drava je bila u neredu i nemoralu, a povrh svega Crkvom je
upravljala drava. Grgur je elio provesti reforme, no nije uspijevao.
Umjesto toga poslao je Augustina u Englesku gdje je ovaj uveo kato-
liko kranstvo. Reforma je pak morala ekati do 8. stoljea. Tada su
nastupile sljedee okolnosti:
a) Dolazak keltskih i kasnije engleskih misionara.
b) Oivljavanje papinstva.
c) Dolazak na vlast nove kraljevske dinastije (Karolinga) u Francus-
koj.
Majordom Austrazije Karlo Martel (otac franakog kralja Pipina Ma-
log) pomagao je misionare jer je elio vlast proiriti u Bavarsku. Njegov
plan podravalo je papinstvo. Meutim, okolnosti su se promijenile kada
je Karlo, nakon to je porazio muslimane, odbio vratiti crkvene posjede
koji su mu bili na raspolaganju kako bi pobijedio muslimane. Isto je tako
odbio priskoiti u pomo papi kojeg su napali Langobardi. Novo je raz-
doblje zapoelo kada su Karolinzi doli na vlast, za vladavine Karlmana
i Pipina (kojeg je okrunio papinski poslanik Bonifacije). Kada je Pipin
nasilno oduzeo vlast merovinkoj dinastiji papa ga je priznao, zbog ega
mu je Pipin ostao duan. Papa je takoer podupirao Pipinovu nakanu
preseljenja glavnog grada iz Pariza u Aachen (Aix-la-Chapelle). Stoga je
Bonifacije, uz njegovu pomo, reformirao Crkvu. Osim toga, kada se
papa Stjepan II. obratio za pomo Pipinu u borbi protiv Langobarda,
ovaj mu je pomogao. Nakon pobjede nad Langobardima, predao mu je
osvojena podruja jugoistone i srednje Italije. Bila je to tzv. Pipinova
darovnica.
Za vladavine Karla Martela uveden je feudalni sustav. On je, naime,
okupio vitezove konjanike kako bi se suprotstavio zastraujuem musli-
manskom konjanitvu. Dao bi im zemlju (lat. feudum) pod uvjetom da
prisegnu vjernost franakom kralju. Osim toga, morali su obaviti vojnu
slubu i postati kraljevim vazalima. S vremenom su se pretvorili u mono
zemljo-posjedniko plemstvo. Vlastitu su mo prenijeli na nie plemie
stvorivi tako feudalni lanac. Na vlastitim su posjedima sagradili crkve
s pravom da imenuju sveenike.
 140

Konstantinova darovnica: U isto vrijeme papini zahtjevi za vrhov-

nom vlau u Italiji, i nezavisnou od Istonog Rimskog Carstva, ojaani
su jednom od najveih srednjovjekovnih krivotvorina tzv. Konstan-
tinovom darovnicom. Prema ovoj ispravi Konstantin je, kada je carsku
prijestolnicu selio na Istok, rimskom biskupu oporuno ostavio Rim kao
i zapadni dio Carstva. U krivotvorenom dokumentu sadrani su tadanji
tipini stavovi prema papinstvu (Konstantinovo obraenje, krtenje i
iscjeljenje od gube posrednitvom pape Silvestra I., carevi darovi Petro-
vom namjesniku). Darovnica je papi dala sljedee:
1) Prevlast nad patrijarkim biskupijama u Antiohiji, Aleksandriji,
Jeruzalemu, Carigradu i svim ostalim crkvama.
2) Carski znak vlasti i Lateransku palau u Rimu.
3) Prijenos carske vlasti; u Rimu, Italiji, i zapadnim pokrajinama na
papu.
Darovnicu su zatim poloili na tijelo sv. Petra, kome su darovi bili
namijenjeni. tovie, radi se o ponovnoj uspostavi onoga to je Petar za
vlastita ivota navodno ostvario. Postao je antiohijskim biskupom 34. g.
Godine 40. preselio je biskupiju u Rim, a 57. g. je ustanovio adventski
post i korizmu. Godine 59. posvetio je Lina i Anakleta kao vlastite na-
sljednike.

Papinstvo i Karlo Veliki: Papa Leon III. okrunio je 800. g. Karla

Velikog za cara ime je na Zapadu obnovljeno Rimsko Carstvo. Karlu
Velikom se, dodue, nije svialo to krunu duguje papi. Vidio je sebe i
kao bizantskog cara i kao poglavara Crkve. Upravo se zbog takvog
stava sukobio s papom. Poduzimao je samostalne teoloke inicijative
(bez papinog doputenja). Dopustio je uporabu ikona (no ne i njihovo
tovanje), ukljuio je filioque odredbu u Nicejsko vjerovanje. Potak-
nuo je izradu vanih kranskih zakona (svetkovanje nedjelje, obvezno
davanje desetka itd). Nastavio je obrazovnu reformu Crkve, koju su
zapoeli Pipin i Bonifacije pod vodstvom Anglosasa Alkuina. Alkuino-
vi uenici, iz dvorske kole postali su upraviteljima samostanskih i
katedralnih kola u Carstvu. Karolinka renesansa, koja je obiljeila kraj
srednjeg vijeka, uzore je traila u antikom svijetu, kao i u ranom
kranstvu. Naglaavala je latinsku knjievnost drei grka dostignua
umjetnim. Irac Ivan kot Eriugena bio je jedini karolinki strunjak za
grki jezik. Osim toga, u samostanima je provedena Benediktova regula.
Izmeu 845. i 853. g. u rheimskoj se biskupiji pojavila nova papinska
krivotvorina. Radilo se o tzv. lanim dekretima kojima se zakonski trebala
osigurati zatita biskupskih prava. Kako bi ojaali vlastite tvrdnje, autori
 141

su se pozvali na vrhovnu papinsku vlast. Saetak Crkvenog zakona, koji

je sadravao Konstantinovu darovnicu, postao je vanim dijelom sred-
njovjekovnog kanonskog prava. Ojaao je papinske zahtjeve za vrhov-
nom vlau u Crkvi, kao i nad svjetovnim vlastima. Prvi papa, koji se
okoristio ovom ispravom, bio je Nikola I.
Karlo Veliki je, za vladavine, zahtijevao podlonost pape kralju, za
cara Ljudevita Pobonog, prevladavala su suprotna stremljenja. Meu-
tim, nakon njega, karolinko je carstvo u graanskom ratu. Muslimani
su napadali na jugu, Maari na istoku, a Normani na sjeveru i u Sredo-
zemlju. Papa je bio sm u borbi protiv talijanskih feudalnih prineva. U
cijeloj Europi dolo je, u 10. stoljeu, do gotovo potpunog sloma kulture
i dotadanjeg poretka. Ugovor izmeu pape i svjetovnog vladara ponov-
no je bio ugroen.
U Engleskoj je Alfred Veliki (871-901) organizirao otpor protiv Vi-
kinga, te uspio ouvati uenost. Nakon pobjede nad Dancima, otvorio je
put prelasku tog naroda na kranstvo. U ostatku Europe, koja je po-
tonala u nered, dolo je do rastue zavisnosti franake crkve i Vati-
kana. Do 10. stoljea Karlovo se carstvo raspalo na nekoliko njemakih
plemenskih drava: Sasku, Tiringiju, Frankoniju, vapsku i Bavarsku.
Njih e ujediniti novi vladar Oton kako bi se odupro maarskoj prijetnji.

Papinstvo i saska dinastija: Tijekom vladavine pape Ivana XII. (955-

964) dolo je do prekretnice u sudbini papinstva. Naime suoena s maar-
skom prijetnjom, pojavila se jaka i neovisna njemaka monarhija. Saska
dinastija zapoela je s Henrikom I. i njegovim sinom Otonom (936-973).
Henrik I. je (933) teko porazio Maare u bitci kod Anstruta. Dvadeset
i dvije godine kasnije Oton je kod rijeke Lech ponovno izvojevao pob-
jedu nad njima, ime je okonao njihove upade. Kao spasitelj Zapada,
postao je kandidatom za naslova imperatora Svetog Rimskog Carstva.
Potonji je u sklopu feudalnog sustava razvio poseban odnos s Crk-
vom u Njemakoj. Imenovao je biskupe koji su djelovali u zemlji. lan-
stvo Crkve i biskupi vie nisu birali sveenstvo. Biskupima i opatima
dao je prava i dostojanstvo kraljevskih prineva, a Crkva je dobila mnoge
posjede. Saveznitvom s Crkvom, Oton je elio smanjiti vlast buntovnih
nasljednih plemia. Kako je utjecao na imenovanje biskupa, njihova mu
je odanost bila zajamena. tovie, njemaki su biskupi novcem i voj-
skom pomagali njemakim carevima zavladati Italijom, istonim dijelom
Njemake, i Poljskom. Oton se oenio langobardskom princezom pro-
glasivi se potom kraljem Langobarda. Time se naao u prigodi da po-
mogne papi u borbi protiv njegovih talijanskih neprijatelja.
 142

Ivan XII. udahnuo je 962. g. ivot u Sveto Rimsko Carstvo okrunivi

u Crkvi sv. Petra Otona i Adelheid za cara i caricu. Za tu je uslugu platio
cijenu; Otonovo mijeanje u crkvene poslove. Otada ne samo da je iza-
brani car odlazio u Rim, kako bi ga papa okrunio, ve je car odluivao o
izboru pape i protupape. Godine 963. Oton je nagnao Rimljane na obeanje
kako papu ne e odabrati bez njegova ili pristanka njegovih sinova.
Nedugo zatim tadanjeg je papu predao sudu gdje mu je oduzeo slubu
zbog nemoralnoga ponaanja, a potom je izabrao drugog papu.
Godine 897. papa Stjepan VI naredio je da se iskopa tijelo prethodnog
pape Formozija kojeg je mrzio. Zatim je njegovo tijelo dovedeno pred
sud kako bi mu se sudilo za krenje kanonskog zakona. Nakon suenja
tijelo je baeno u Tiber. Meutim to je bio samo poetak, nita vie nije
bilo sveto pape su igrale pokvarenu igru moi i uitka. Niti jedan
zloin nije bio previe gnjusan ovim nasljednicima Svetoga Petra.
U ranom 10. stoljeu papinstvom je dominirala jedan aristokratska
obitelj, iskvarena i nemilosrdna kua Teofilakt. ene iz te obitelji su
opisivali kao megalomanijsko seksom opsegnuto pleme. Najzloglasnija
od svihker grofa Teofilakta bila je Marioza. Vjeta politiarka, krvo-
edna i s ogromnim apetitom za mukarce, Marioza mora da je bila
pokvarena koliko je dinastiki bila uinkovita. Zavela je ili se udala za
gotovo itavo apostolsku sukcesiju papa i kraljeva i uspjela je vladati
Rimom godinama. Tonui sve dublje u blato, neko mone rimske pape
su postale pijunima u kaljui lokalne politike. Sa samo 15 godina Marioza
se upustila u vezu s papom Sergijem III kojem je rodila sina. Kasnije je
postala ljubavnicom drugoga pape, Ivana X, meutim okrenula se protiv
njega i udala se za njegova neprijatelja, Guida od Toskane. Godine 928.
skupa sa svojim muem uspjeno je izvela dravni udar, udar na
Lateransku palau, papinsku rezidenciju. Marioza je dala Ivana X uhititi
i baciti u zatvor, a na koncu i zadaviti u dvorcu Sant Angelo (bivi mau-
zolej cara Hadrijana) ime je ona postala vladarica grada. Rim i papinstvo
su utonuli u jo veu moralnu iskvarenost. Marioza je ak svojeg sina
odgajala da postane slijedei papa. Meutim, situacija je krenula po zlu
za Mariozu. Njezin ujak, Alberik je zauzeo Rim, zarobio Ivana XI i
zatvorio Mariozu, njegovu majku u dvorac Sant Angelo gdje je i umrla,
vjerojatnu ju je ubio vlastiti sin. Alberik je vlado Rimom 20 godina pod
titulom Princa i Senatora svih Rimljana.
Carevi, neko zatitnici Rima, sada su bili u uzletu i vladali Italijom.
Sveti Rimski carevi, nasljednici Karla Velikog i zapravo njemaki kra-
ljevi, su uvijek iznova marirali na jug i napadali Rim i terorizirali nje-
gove pape. Tek nekolicina papa je imala hrabrosti suprotstavit im se.
 143

Godine 1075. papa Grgur VII se usprotivio. Objavio je dokument na-

zvanDictatus Papae, dokument koji je proglaavao apsolutnu nadmo
papinstva i Rima. Od tada pa nadalje, carevi su se klanjali papama.
Grgurev dokument je razbjesnio Njemakog cara Henrija IV. Henri je
svrgnuo papu, no Grgure je na to reagirao tako to je ekskomunicirao
cara. Grgur je uao u savez s Normanima u junoj Italiji i Siciliji, ali kada
su okupirali Rim 1084. nasilje je eskaliralo i Rim je postao vatreni pakao.
Normani su na Siciliju doli 1017. kada ih je lokalni plemi koji je iao
hodocae u svetite Svetog Mihaela unajmio kao plaenike. Novi val
normanskih pridolica doao je s Tankredom i njegovih 12 sinova na
elu vojske od oko 200 vitezova koji su se namjerili iskoristiti zavadu
lokalnih baruna i osvojiti teritorij i pokoriti junu Italiju, a zatim i Siciliju
koja je do zada bila muslimansko uporite koje su muslimani pokorili
250 godina ranije. Prvotno su se borili protiv papinske vojske (koja se
sastojala od Talijana i vaba) koji su doli spasiti oajne Bizantince, ali su
kasnije preli na stranu (njemakog) pape, Lea IX. Juna Italija postala je
sastajalite triju civilizacija: katolicke, bizantinske i muslimanske. Nor-
mani su sve tri civilizacije ujedinili u svoje novo kraljevstvo na Siciliji
koje su ustanovili 1072., nakon odluujuce bitke izmeu Roberta Guis-
karda (Lukavog) i muslimanske vojske. Pod Rogerovom vladavinom
sve tri religije su se slobodno mogle prakticirati. tovie, sve tri religije
su se ujedinile kako bi se sagradila katedrala u Palermu. Rogerov sin
bio je okrunjen za kralja Sicilije ije je kraljevstvo trajalo 700 godina.
Papinstvo je postalo, kao i biskupi, oruem svjetovne vlasti. Ipak, s
vremenom je dolo do suprotnih stremljenja. Samostanska reforma je
zapoela 910. g. Osnovan je klinijevski red pod izravnim papinskim nad-
zorom. Njegovim lanom bio je i Humbert de Moyenmoutier koji je sna-
no ustrajao na zahtjevu da izbor visokog sveenstva ne moe biti isklju-
iva povlastica svjetovnog vladara. Pozvao se na staro Gelazijevo uenje
prema kojem je papa vrhovni vladar iznad cara. Pitanje, koje se namet-
nulo, bilo je; kako papinstvo osloboditi nadzora svjetovnoga vladara.
Otonu III. bilo je, na velikoj udaljenosti od Rima, teko nadzirati pa-
pinstvo. U Rimu su pak vlast imale rimske plemike obitelji. Godine
1044. pobunili su se protiv pape Benedikta IX. Optuivali su ga da je
poloaj dobio zahvaljujui obiteljskim vezama. Ustoliili su antipapu
Silvestra III. Kada je Benedikt prodao poloaj Grguru VI., sva trojica su
se proglasila papama. Stoga se Henrik III. odluio uplesti. Nakon to je
stigao u Italiju, 1046. g., sazvao je sinod u Sutri na kojem su dvojica od
trojice papa bili zbaeni, a trei je odustao od papinstva. Henrik III.
imenovao je Nijemca za papu, a ovaj je uzeo ime Klement II.
 144

DRUGO RAZDOBLJE (1050-1300):

UVRIVANJE PAPINSKE VLASTI NA ZAPADU
Ovo razdoblje je bilo obiljeeno sljedeim imbenicima:
1) Papa je postao moniji i, stoga, nadreen caru.
2) Izgradio je jaki inovniki aparat kako bi nametnuo vlast cijelom
Zapadnom Carstvu.
3) Omoguio je kupnju papinskih povlastica (znaajnih poloaja i
prava). Time je poveana ovisnost drugih o njemu. Uz to, je postao vrhov-
nim sucem u sudskim procesima.
4) Samostalno je postavljao duhovnike.
Leon IX. je, u razdoblju irenja, obnovio papinstvo. Sklopio je savez s
Normanima, reformirao papinski upravljaki ustroj, upravljao posred-
stvom poslanika, osnovao koncile i, u velikoj mjeri, poveao korespon-
denciju. Osim toga, pogorani su odnosi s Grcima. Darovnicu je, pak,
zamijenilo niz bezuvjetnih papinskih povlastica koje su sadrane u svesku
pisama Grgura VII.: Nitko ne moe suditi papi; Rimska crkva nije, niti
e ikada zgrijeiti. Papa vie nije bio Petrov, ve Kristov namjesnik.
Time je osnaio zahtjev za sveopom i vrhovnom vlau.
Najvaniji dogaaj bio je ustanovljenje ogromnog i sloenog sudskog
ustroja, koji je u potpunosti bio pod papinim nadzorom. Kako bi primijenio
odredbe o pojedinostima crkvenog ivota, papa je na raspolaganju imao
pravo zabrane obavljanja bogosluja, kao i izopenje iz Crkve.
Dodue ova su prava ovisila o svjetovnim vlastima. No, Vatikan je
veliku vanost pridavao izgradnji zakonskog sustava. Veina papa je
bila odvjetnici. Kako bi ostvarila zajednike interese, crkvena vlast je
suraivala sa svjetovnom. Stoga su mnogi stekli dojam kako Crkva pred-
stavlja urotu svjetovnih i crkvenih vlasti, radi izrabljivanja crkvenog
bogatstva, a papa na njezinom elu je antikrist.
Ipak, borba izmeu pape i careva se zaotravala. Godine 1059., u
trenutku slabosti saske dinastije, papa Nikola II. je donio ukaz prema
kojem se izbor buduih papa obavlja glasovanjem kardinala. U izboru
stoga ne mogu sudjelovati ni car ni rimske velikake obitelji. U suprot-
nom bi Normani sa Sicilije sprijeili cara da utjee na papinske izbore.
Posebna ovlatenja dobio je i papinski poslanik kao papin posebni pred-
stavnik. Milanska crkva, koja se suprotstavljala sredinjici odbacujui
sveeniki celibat, popustila je u zahtjevima.
Brak i celibat Godine 1073. novi papa, Grgur VII. brak je proglasio
sakramentom koji se trebao potvrditi u Crkvi. To je bio pokuaj stajanja
na kraj skandalu nelegitimnosti koji je potkopavao zakone o na-
sljedivanju. Poeli su se nametati i provoditi starozavjetni stupnjevi
 145

srodstva. Meutim, plemstvo je moglo biti izuzeto od tih propisa po-

sebnom papinskom odredbom. 1139. sveenicima je konano zabranjena
enidba. Seksualnost je bila potisnuta, ali se ponovno nametnula u obliku:
1) Dvorske ljubavi (kurtoazne ljubavi) koja je slavila preljub.
2) Bordela koje je vodila Crkva
3) Erotskih vizije enskih mistika od kojih je jedna tvrdila kako je
pro-gutala Kristov prepucij.
4) Redovnika koji su pisali mnogo homoseksualne ljubavne poezije.
Izbor Hildebranda (Grgura VII.) za papu 1073. g. predstavljao je pre-
kretnicu u borbi za papinsku prevlast. Hildebrand je sklopio savez s
Henrikom IV., iz saske dinastije. Traio ga je da dokine laiku inves-
tituru (dio tzv. grgurovskih reforma: ukinue nikolaitizma nepotiva-
nje celibata, i simonije trgovina crkvenih poloajima). Meutim, Henrik
je bio dvolian ovjek. Ubrzo je izazvao spor oko imenovanja biskupa u
podrujima pod njegovim nadzorom. U svome naumu da ih imenuje
bez uplitanja pape odbijao je popustiti, te ga je papa izopio iz Crkve.
Okupio je vojsku s nakanom da napadne Italiju, no papa je zaprijetio
izopenijom svakome tko ga podri. Potez je urodio plodom, te je Henrik
morao priznati poraz. Preao je Alpe kako bi, sa svojom obitelji, molio
papu za oprotenje u Canossi. Nakon vremena provedenog u hladnoi
ispred papinske palae, papa mu je, na molbu Huga iz Clunyja, oprostio.
Henrikovi neprijatelji su iskoristili prigodu kako bi ga svrgnuli s pri-
jestolja. Izabrali su za cara njemakog vojvodu Rudolfa. U sukobu, koji
je uslijedio, papa (koji je podupro Rudolfa) nije htio podrati Henrika.
Kako se ovaj nije mirio s tim, papa ga je izopio. Henrik je razbjenjen
napao Rim i osvojio ga. Papu je uspio spasiti normanski vladar iz june
Italije koji je, borei se s Henrikom IV., spalio grad. Rimljani su se raz-
gnjevili i izabrali novog papu. Hildebrand je umro u progonstvu. Henrik
je izabrao sljedeeg papu, no on se morao suoiti sa suparnikim papom.
Henrikov se izabranik morao povui, te je novi papa postao Hildebran-
dovim uenikom Urban II. On e kasnije sazvati Prvi kriarski rat. Godine
1222. Henrik V. i papa Kalikst postigli su na Konkordatu u Wormsu
sporazum oko uvoenja u slubu novih biskupa.
Za vladavine njegova nasljednika Urbana II. sporazumno je donijeta
odluka da sveenstvo bira biskupe, koji su pak prisegli da e suraivati
s kraljem, iskljuivo u svjetovnim poslovima. Meutim, car je jo uvijek
imao veliku vlast nad Crkvom. Tek s padom saske dinastije 1125. g.,
papa je postao vrhovnim vladarom. Time je stekao pravo noenja carskog
znakovlja ukljuujui krunu i ukras za glavu stoastog oblika okruenog
krunom. Kasnije je Inocent III. odluio ukrase svesti na dvije krune, a
 146

Bonifacije VIII. na tri!

Prije dolaska na vlast Inocenta III., zbila su se dva vana sukoba:
- izmeu pape Aleksandra III. i Fridrika I. Barbarosse, najistaknutijeg
cara nakon Karla Velikog. Posvaali su se oko raspodjele vlasti u Italiji.
Fridrik je na kraju priznao poraz.
- izmeu engleskog vladara Henrika II. i canterburyjskog nadbiskupa
Thomasa Becketa u svezi s papinskom vlasti u Engleskoj. Becket se su-
protstavio istragama koje su se vodile protiv sveenika na laikom sudu.
Ubijen je 1170. g., no njegovi su se zahtjevi kasnije ipak provedeni u
djelo. Kad je nakon tri godine proglaen svecem ta je katedrala (u Canter-
buryju) postala jednim od najznatnijih europejskih svetita i mjestom
hodoaa (v. Canterburyjske Prie od Chaucera). Zapravo od poetka
normanskog vladanja engleski kraljevi odbili su postati papinim vazalima.
Vladavina Inocenta III. obiljeila je vrhunac srednjovjekovnog pa-
pinstva. Kako bi odrao vlast, Inocentu III. je bila potrebna politika
podrka. Tijekom dva graanska rata, koja su vodila dva suparnika za
carsko prijestolje, papa se nije elio prikloniti ni jednome. Izabrao je di-
nastiju Hohenstaufen. Fridriku I. Barbarossi, koji je pomogao papi da
doe na vlast, papa nije htio pomoi. Tek je u njegovu unuku (Fridriku
II.) naao prilagodljivog saveznika. Postavivi ga za cara, zauzvrat je
dobio neogranienu vlast u Njemakoj.
Inocent III. se tri puta morao otro sukobiti sa suparnicima koji su
eljeli vie vlasti:
1) Nakon iznenadne smrti rimskog cara Henrika VI., izbio je rat
izmeu Filipa iz vapske i Otona iz Braunschweiga. Obojica su se eljeli
dokopati ispranjenog prijestolja, no Inocent nije elio nijednoga pod-
uprijeti. Dao je potporu sinu Henrika VI. Frederiku pod uvjetom da
odustane od Sicilije i potvrdi papinu vlast u Njemakoj. Kako je Henrik
VI. vladao nad Napuljom i Sicilijom, Inocent se bojao da e ovaj sprjeavati
irenje njegove vlasti u Italiji.
2) S engleskim kraljem Ivanom Bez Zemlje (1166-1216) oko imeno-
vanja canterburyjskog nadbiskupa. Papa je naime predlagao Stephena
Langtona, no s time se nije slagao Ivan. Zbog toga Engleska je provela
est godina pod interdiktom u potpunoj obustavi vjerskih djelatnosti.
Sveenicima koji su odbili suraivati s njime, kralj John je oduzeo
imovinu, a njihove ljubavnice dao baciti u zatvor. Na koncu, papa i kralj
su postigli dogovor i potpisali ugovor. Kralj John je zadrao novac koji
je ukrao od Crkve, ali je morao prihvatiti papinske kandidate za biskupe.
Osim toga je bio prisiljen Englesku staviti pod feudalnu papinsku vlast
jer mu je prijetila invazija iz Francuske. To se po prvi put dogodilo jer
 147

svi Ivanovi normanski prethodnici odbili su prisegnuti vjernost papi.

Kasnije, papa gubi bitku na podruju svjetovne vlasti kada su baruni,
zajedno sa Stephenom Langtonom, prisilili Ivana (kojemu je papa pruao
podrku) da potpie Magnu Chartu. Njome je uvedena vladavina
temeljena na zakonu. Kraljevski despotizam bio je ogranien.
3) Treu borbu je papa vodio s francuskim kraljem Filipom II. Au-
gustom (1180-1223) koji se elio rastati od danske supruge, i to dan na-
kon vjenanja! Papa nije elio pristati, te se Francuska nala pod inter-
diktom (tj. Crkva je stupila u trajk a svi e ii u pakao!). No, ubrzo je
kralj popustio.
Inocent III. je vjerovao kako, kao Kristov namjesnik, ima jedinstveni
autoritet nad postupcima ljudi. Na izborima je ponekad odabirao one
koji su oito trebali izgubiti. Vrhunac njegove karijere bio je etvrti
lateranski koncil (1215). Tada je ne samo donio odluke o vanim dok-
trinarnim pitanjima, nego je uvrstio vrhovnu vlast na podrujima Za-
padnog i Istonog kranstva (etvrtom kriarskom vojnom je Carigrad
postao dijelom Zapadnog kraljevstva). Na istom je koncilu, naalost,
potvrena sramna odluka; odstranjenje idova iz drutva. Oni su od
tada bili prisiljeni ivjeti u posebnim idovskim etvrtima (getima) i
nositi posebne oznake. Pravi razlog irenju antisemitizma bila je, ini se,
injenica da su im mnogi krani dugovali novac. Naime kranima je
bila zabranjena trgovina novcem, te su idovi imali monopol.
Na etvrtom lateranskom koncilu ozakonjena je doktrina transsup-
stancijacije (pretvorba) prema kojoj, tijekom Gospodnje veere, kruh i
vino postaju Kristovim tijelom i krvlju. Koncil je osudio valdenze,
albigenze, kao i nauk Joachima iz Fiore. Uvedena je episkopalna inkviz-
icija prema kojoj je svaki biskup trebao utvrditi postojanje krivovjerja u
vlastitoj dijecezi (i isto zatim unititi). Zabranjeno je ustanovljavanje novih
redovnikih redova s novim pravilima. Svaka katedrala morala je imati
kolu otvorenu siromanima. Sveenstvo se moralo suzdravati od igara,
odlazaka u kazalite, lova, i slinih razonoda. Svi vjernici morali su,
barem jedanput godinje, ispovjediti grijehe. Nove se relikvije nisu smjele
prihvatiti bez papina odobrenja. idovi i muslimani, koji su ivjeli u
kranskim zemljama, morali su nositi posebnu odjeu kako bi se raz-
likovali od krana. Naplaivanje sakramenata postalo je nezakonito.
Koncil je navedene mjere usvojio na trodnevnom zasjedanju. Iz ovoga
se da zakljuiti kako mjere nisu bile ishod vijeanja, ve ih je Inocent
podastro koncilu na usvajanje.
Inocent je bio prvi papa koji je krivovjerje opisao kao izdaju (1199).
Bio je takoer zaetnik inkvizicije koja je nastala pod utjecajem nekoliko
 148

imbenika: nekritikog itanja Starog zavjeta, ponovnog buenja Rimskog

prava, koje je propisivalo smrtnu kaznu za krivovjerce, kao i zamisli o
totalitarnom i teokratskom drutvu.
Silu je, po prvi puta, uporabio u borbi protiv katara (albigenza). Katari
su bili podijeljeni na razliite sekte koje su imale isto gnostiko gledite.
Oni su nauavali da je fiziki svjet stvorio Sotona, koji je bio jednako
silan kao i Bog. Prema njima, dua je aneoski duh kojeg je Sotona oteo
sa neba i zatvorio u zlom fizikom tijelu. Konani grijeh je bio spolni
odnos jer je poveavao broj zlih tijela Sotoni na raspolaganju koje je
koristio za zarobljavanje otetih dua
Prema katarima, Krist nije imao fiziko tijelo, nije umro i nije tjelesno
uskrsnuo. Spasenje nam dolazi ne zahvaljajui kriu nego putem du-
hovnog prosvjetljenja. Katari su odbijali krtenje vodom, euharistiju i
istilite. Bili su podijeljeni na dvije klase: obini vjernici (credentes) i
savrenici (perfecti). Savreni su primili Duha Svetoga putem rukopola-
ganja, to je izbrisalo istoni grijeh i vratilo vjerniku besmrtnost. Iz
njihovih redova dolazio je kler: biskupi i akoni. Drugi su morali po-
loiti zakletvu da e postati savreni prije smrti. Ritualno samoubojstvo
ponekad je bilo dozvoljeno kada su saveni bili teko bolesni.
Pokret je naiao na pogodno tlo u junoj Francuskoj, a na mnogim
mjestima pridobio je veinu puka. Prethodni pape bili su suvie zauzeti
drugim brigama, no ne i Inocent III. U Francusku je poslao poletnog
propovjednika Dominika, no stanje se nakon deset godina propovije-
danja nije poboljalo. Zatim je 1207. g. muki ubijen papin poslanik Petar
iz Castelnaua, ini se, na poticaj osumnjienog katara i grofa od Toulousa
Raymonda. Papa Honorije III. je objavio kriarsku vojnu protiv katara.
Dvije velike vojske pod vodstvom Simona de Montforta zajedniki su
napale jugozapadnu Francusku, unitile gradove Bziers i Carcassonne,
te izvrile pokolj nad tamonjim puanstvom. Vojske su se sastojale od
plemia koji su eljeli sruiti politiku i kulturnu nezavisnost Juga. U
bitci kod Mureta uspjeli su unititi krivovjerce, kao i valdenze na koje su
naletjeli.
Upravo zbog te kriarske vojne stvoren je papinski sustav inkviz-
icije. Nju je sainjavao poseban sud ije je lanove imenovao papa. Bili
su zadueni za progon krivovjeraca (to je dotada bio posao biskupa).
U Francuskoj su od Luja VIII. dobili znatna ovlatenja za suenje i ka-
njavanje krivovjeraca. Fridrik II. je izdao sline odredbe naredivi da
se krivovjerci spale. Kada je Grgur IX. postao papom, preuzeo je Fri-
drikove zakone. Pogubljenja, koja su provodile svjetovne vlasti, postala
su slubenom papinskom politikom. Za Grgurove vladavine inkvizicija
 149

je, kao crkvena ustanova nezavisna od biskupa praktino dovrena, a

dominikanci su dobili ulogu papinih posrednika. rtve inkvizicije optu-
ivane su na temelju tajnih prijava. Nisu smjele pozivati svjedoke, kao ni
dobiti zakonsku pomo. I oni neduni, i oni krivi, esto su bili prisiljeni
na priznanje okrutnim muenjem koje je bilo odreeno bulom Inocenta
IV. iz 1252. g. Ad extirpanda (Progoni do uklanjanja).
Godine 1483. u panjolskoj je uvedena inkvizicija. Tamo nije bila od-
govorna papinskoj inkviziciji jer je kraljica Izabela privolila papu Siksta
IV. da od inkvizicije uini nacionalnu instituciju. Poetno je inkvizicija
koritena protiv onih idova koji su tvrdili da su se obratili na krian-
stvo, kasnije protiv Maura, Luterana i ortodoksnih (pravoslavnih) katoli-
ka. Potrajalo je to sve do 1818 kada je pod kraljicom Izabelom II stavljena
van zakona.
U panjolskoj se vodio najdulji unutarnji kriarski rat protiv tamo-
njih muslimana. Oni su istjerani iz Sjeverne panjolske, no na jugu su
bili u dobrim odnosima s kranima i idovima. Ferdinand i Izabela su
brakom ujedinili pokrajine Aragon i Kastilju. Pokorili su Granadu na
jugu poduprijevi inkviziciju pod Tomsom de Torquemadom. Prizna-
nja su se iznuivala muenjem te je dvije tisue osoba smaknuto.
Torquemada se kasnije ukljuio u in-kviziciju protiv bogumila u Bosni.
Godine 1492. crkvene vlasti u panjolskoj donijeli su odluku prema kojoj
se muslimani i idovi moraju ili krstiti ili napustiti zemlju. 4.000 idova
su bili masakrirani i treina ostalih obratila se na kranstvo. 200.000
idova je otilo iz zemlje (mnogi u Carigrad), iako su se neki nastanili u
Solunu i drugim sredozemnim lukama. Iste 1492. g. Kristof Kolumbo je
poslan kako bi na kranstvo preveo neznaboce u Indiji!
Kako je inkvizicija nagnala krivovjerce na sastajanje u tajnosti, da-
nas znamo malo o njihovim djelatnostima tijekom srednjeg vijeka.
Papinstvo i dinastija Hohenstaufen: Najpoznatiji carevi iz ove di-
nastije su bili Fridrik I, Henrik VI, Filip I, Fridrik II i Konrad IV. Iako su
odnosi izmeu Inocenta III. i Fridrika II. bili isprva dobri (1213), Fridrik
se kasnije pokazao jednim od najstranijih neprijatelja papinstva. Uje-
dinjenje donjeg dijela Italije Napulja i Sicilije s carstvom u XIII st. jako
je iznemirilo papu, koji je osjeao ugroenim zbog Hohenstaufovaca, iji
su carski posjedi sada i sa sjevera i s juga okruivali Papinsku Dravu.
Kada je Grgur IX. postao papom (1227), ustupio ponovno u savez s
lombardskom ligom i zapoeo je rat (po cijeloj Europi) kojim je nanio
nenadoknadivu tetu duhovnom ugledu papinstva. Rat je podijelio Italiju
na dva dijela: papinske pristalice (gvelfe prozvani po saskoj dinastiji
Welfa) i careve sljedbenike (gibeline prozvani po zamku Hohenstau-
 150

fovaca u Weiblingenu). Papin protivnik Fridrik II je u svima vidio ubojice

i urotnike, a s nevinim je osumnjienicima postupao na krajnje divljaki
nain. Dao ih je oslijepiti uarenim eljezom; vezati za konje koji bi ih do
smrti vukli po kamenju; zatvarati u vree pune zmija otrovnica i bacati u
more. Papa je, s druge strane, rabio duhovno topnitvo: davao je in-
dulgencije sudionicima u svetom ratu protiv Fridrika, izopenje,
interdikt, a Fridrika je izopio i stavio pod interdikt.
Konano ga je porazio u bitci kod Parme 1248. g. Fridrik II je ubrzo
umro, to je ujedno bio kraj dinastije Hohenstaufen na Siciliji. Pape su
otada Siciliju drale odvojenom od Carstva. eljeli su vladara koji pritom
ne e imati nikakvo pravo na Sveto Rimsko Carstvo. Prikladnu osobu
pronali su u bratu francuskog kralja Karlu I. Anuvinskom.

Papinstvo i Habsburgovci: Nakon to je prisegnuo poslunost papi

Grguru X., Rudolf Habsburki je izabran za cara 1273. g. Sicilijom je pak
vladao Karlo Anuvinski koji je porazio Fridrikova dva sina, Manfreda
i Konradina. Meutim, izbio je gerilski rat protiv francuza, a papa je
stekao glas imperijalistikog tlaitelja. Konano Sicilija je prela na vlast
panjolaca, Petra III Aragonskog.
Na kasnijem izboru za papu bila su dva kandidata; Orsini koji je bio
naklonjen francuskim potomcima Karla I. Anuvinskog, i Colonna koji
je bio sklon panjolskoj vladarskoj kui Aragon. Obojica su odbijena, a
umjesto njih je izabran Pietro del Morrone, neobrazovani pustinjak koji
je doao na prijestolje kao Celestin V.

TREE RAZDOBLJE (1300-1520):

NAZADOVANJE PAPINSTVA
Ovo je razdoblje obiljeeno sljedeim imbenicima:
1) Sve manjom uinkovitou papinih prijetnji izopenjem.
2) Opadajuom vrijednosti indulgencija. S vremenom su se dijelile
bez obzira na duhovne ili politike razloge.
3) Slabljenjem papinog politikog suvereniteta. Papa je postupno po-
stao sudcem (posrednikom) u politikim sukobima. Kako je nacionali-
zam postajao vaniji, znaaj duhovnosti je opao.
4) Rastuom inicijativom malih neslubenih skupina unutar Crkve
(mistika, brae zajednikog ivota iz Deventera). Papinstvo je nastavilo
djelovati kao inovnika institucija i vie nije bilo sredite novih zamisli.
5) U tom je razdoblju pomutnje saborski nauk (tj. koncilijarizam)
nastojao promijeniti crkvenu strukturu postavljajui ekumenski koncil
vrhovnom instancijom koja se nalazi iznad pape.
 151

Papinstvo i Francuzi: Celestin je bio prvi papa koji se 1294. g. od-

rekao slube. Njegov nasljednik Bonifacije VIII. bio je politiki papa.
Hohentaufenovci mu nisu smetali, no na pomolu je bila nova opas-
nost. S rastuim nacionalizmom, rasla je i elja za osloboenjem od pa-
pinskog nadzora. Papa se ubrzo sukobio s Francuzima koji su bili vo-
dea sila u to doba. S druge se strane francuski kralj Filip IV. Lijepi elio
doepati crkvenog novca kako bi financirao rat protiv Engleza. Nametnuo
je porez sveenstvu. No, papa mu nije ostao duan. Izdao je bulu Unam
sanctam kojom je istaknuo tradicionalno papinsko pravo na neupitnu
suverenost nad europskim kranskim i drutvenim poretkom. U njoj je
zakljuio: Svako se ljudsko stvorenje mora pokoriti rimskom velikom
sveeniku kako bi se spasilo. Filipovi savjetnici odgovorili su Bonifaciju
pisanom optubom za ubojstvo, krivovjerje, simoniju (kupovanje
crkvenih poloaja), preljub i raskol. ak je i Bonifacijev kuni ljubimac,
tvrdili su, demon. Papa je Filipa izopio, no Francuzi su napali papinsku
palau u Canossi, juno od Rima. Papa im je uspio umai, no ubrzo je
umro od pretrpljenog oka.
Od tada su Francuzi bili odluni u pritiscima na papinstvo, kao i na
kardinale koji su bili podijeljeni izmeu njihovih pristalica i protivnika.
Nadbiskup Bordeauxa, koji je 1305. g. izabran za papu uzevi potom
ime Klement V., nije elio napustiti rodnu Francusku. Odselio se u Avig-
non, u kojem je u 14. stoljeu boravila veina papa (budui da su svi bili
profrancuski orijentirani).
Klement V. je Francuzima odobrio ukinue redova templara i
ivanovaca. Tako su se Francuzi domogli posjeda i ostalih bogatstava.
Kako se papinstvo usmjerilo prema trgovini i inovnitvu, Francuzi su
se pobrinuli kako zadrati nadzor nad papinskim izborima. 82 % kar-
dinala bili su Francuzi, 13 % Talijani a 5 % ostalih narodnosti.
Jedna od posljedica odsutnosti papinstva u Italiji, bila je razvitak rene-
sanse u Italiji. U tom razdoblju Crkva nije ograniavala umjetniku iz-
vrsnost. Godine 1350. Rim je postao ustajala bara. Francuski kraljevi su
vladali Rimom i silom su uredili izbor francuskoga pape ije je rezidencija
bila u Avignonu. Bez pape Rim je izgubio svoju moralnu i financijsku
mo. Kriminal je cvao na ulicama Rima pod upravom dviju aristokratskih
obitelji Orsini i Colonna koji su svoje poslove vodili iza zidina utvrenih
palaa. Dijelovima grada su vladali kao mafijaki voe. Rim je u to
vrijeme imao samo 30 000 ljudi dok je za vrijeme Rimskoga carstva u
gradu ivjelo milijun ljudi. ena koja e spasiti Rim bila je Sveta Katarina
Sienska, njezina ivotna ambicija je bila povratak pape u Rim. S vremenom
papa se i vratio u Rim, no Francuzi su izabrali protu-papu u Avignonu.
 152

Situacija je postala vie nego smijena, naime sada su tri mukarca u tri
razliita grada svaki za sebe tvrdili kako su upravo oni pravovaljano
izabrani pape, ta situacija je kasnije postala poznata kao Zapadni raskol.
Godine 1417. obitelj Colonna je odnijela pobjedu izborom pape iz svoje
obitelji, Martina V. to je okonalo Zapadni raskol i tri pretendenta na
papinski tron su bila prisiljena abdicirati.
Mnogi intelektualci su iskoristili prigodu za napad na papinstvo. U
tome su se isticali bivi rektor parikog sveuilita Marsiglio iz Padove
(autor revolucionarne knjige Defensor Pacis), kao i William Occamski.
Obojicu je titio Ludwig IV. Bavarski kojeg je papa kasnije izopio. ak
je i voa spiritualaca naao azil kod Ludwiga. Oni su tvrdili kako Biblija
mora biti izvor doktrine, a neslaganja moraju biti rijeena demokratski
tj. putem najvieg crkvenog koncila (ovaj pogled se zove koncilija-
rizam). Jedan ovjek ne moe djelovati kao duhovni diktator. Ove su
zamisli kasnije preuzeli protestantski reformatori. Jean Gerson s
parikog sveucilita je takoder zastupao ideju
koncilijarizma.
Kada se Grgur XI. vratio u Rim i tu umro, Rimljani su zahtijevali
Talijana za papu. Kardinali su se na koncu sloili i izabrali Urbana VI.
Meutim, on se uskoro pokazao kao diktator pa su izabrali Klementa
VII., koji se nakon borbi sa suparnikim papama povukao u Avignon.
Neke su zemlje pruale podrku jednom papi a druge drugom. Na
koncilu u Pisi (1409) kardinali su pokuavali rijeiti potekoe odabirom
treeg ovjeka Aleksandra V. Koncil koji se sastao u Konstanci 1414. g.
izabrao je Martina V. Kako nije bio sveenik, urno je morao biti imenovan
sveenikom, zatim posveen kao biskup i naposljetku ustolien kao papa!
Meutim, dolo je do razdora izmeu koncila kardinala u Ferrari i koncila
u Baselu. Svaki je koncil izabrao papu, no jedan od njih se ipak povukao.
Papinstvo i renesansa: Nakon ovih dogaaja papinstvo je postalo
talijanskom ustanovom koja je procvjetala za vrijeme renesansnih papa.
Pape renesansnog perioda su se dali u projekte graenja kako bi od
Vatikana nainili znamenitost. Prvi meu njima, Nikola V., pruio je
uzor ostalima zanimajui se za umjetnost, ukrasno graditeljstvo, huma-
nizam, grki jezik itd. Aleksandar V je, pak, bio najprijeporniji papa jer
je pozvao Turke kako bi mu pomogli u borbi protiv Francuza. Usred
politikih okraja u Firenci je pogubljen propovjednik Savonarola, zbog
suprotstavljanja papi i prijateljevanja s Francuzima. Klasini primjer
renesansnog pape bio je Aleksandar V., koji je bio pripadnik zloglasne
obitelji Borgia. Njegov sin Cesare je postao biskupom sa svega 16 go-
 153

dina, a kardinalom s 18, a vjerojatno je ubio vlastitoga brata. Svakoga

jutra su nalazili njegove neprijatelje kako plutaju Tiberom. Obitelj Borgia
je besramno pretvorila Vatikan u palau tjelesnih uitaka. Sam papa je
imao mnotvo ljubavnica i mnotvo djece. Za renesansne pape razuzdane
zabave i besramno pokazivanje bogatstva su bili smatrani normalnima.
Nasljednik pape Borgie je bio jo bliskije povezan s renesansom, to je
bio Julie II. Sakupio je tim najboljih umjetnika i arhitekata kako bi od
Rima napravio najljepi grad na svijetu. Godine 1505. dao je sruiti staru
crkvu Svetoga Petra i dao se u gradnju nove koju je financirao prodajom
oprotajnica, ija prodaja je zapoela jo u 6. stoljeu. Ta je crkva izdrala
120 godina i vladavinu 20 papa. Leon X je pripadao bankarskoj obitelji
Medici ali je u godini dana spiskao itavu papinsku uteevinu na uitke,
umjetnost i kockanje. Godine 1528. protestantski plaenici pljakaju Rim,
a poslao ih je car Karlo V kao upozorenje nesposobnom papi Mediciu,
Klementu VII. Kada je nastupila protureformacija Pavao IV je naredio
veliko pospremanje. Umjetnost je smatrao poganskom i naredio da se
svi intimni dijelovi vidljivi na slikama pokriju to mu je priskrbilo
nadimak, Papa Smokvin List. Zavladala je strogost i oskudica. Papa nije
samo napadao umjetnost ve je na Vjeni grad pustio i inkviziciju.
Homoseksualci su spaljivani ivi na lomaama. idovi koju su u miru
ivjeli u Rimu ve 1 700 godina su zatvoreni u geto. Godine 1539. crkva
je oformila novo militantno krilo Jezuite. Pod vlau pape Urbana
VIII pokrenuli su novi stil arhitekture, barok kojeg je osmislio umjetnik
Bernini, on je bio Michelangelo 17. stoljea.
Tree razdoblje papinstva bilo je obiljeeno poveanom inflacijom.
Povelje o oprotenju grijeha (indulgencije) izdane su 1095. g. onima
koji su se borili u kriarskom ratu. Bile su zamjena za ostale vrste pokore,
a osiguravale su izravan ulazak u nebo kriarima koji su umrli u stanju
pokajanja i priznanja grijeha. S vremenom je svatko, uz naknadu, mogao
dobiti oprotenje grijeha ime je dolo do duhovne inflacije te su in-
dulgencije znatno izgubile na vrijednosti.
Pri kraju srednjeg vijeka, djelatnost sljedeih osoba jaala je protivlje-
nje papi: a) Husa i Wycliffea, b) Svjetovnih pisaca (Boccaccia, Langlanda
i Chaucera), c) vladara kojima se nije sviala prvenstvena odanost nji-
hovih podanika papi.
 154

RAZVOJ DOGME
1. ADOPCIONIZAM (dinamini monarhijanizam) je krivovjerje ije
su pristalice tvrdile kako je Bog posinio ovjeka Isusa koji je ivio
bezgrenim ivotom. To se shvaanje isprva pojavilo u panjolskoj,
koncem 8. stoljea, te kasnije na podruju kojim je vladao Karlo Veliki.
Alkuin mu se suprotstavio u djelu Protiv Felixa (Felix je bio panjolski
biskup). U pozadini problema leao je sukob izmeu Franake Crkve i
Mozaraba krana iz islamskog dijela panjolske. Mozarabi su, kao
nestorijanci, tvrdili kako je Isus bio posvojen na krtenju i to ne kao Sin
Boji, ve kao Sin ovjeji tj. Jahvin sluga (Ovdje se oito nije radilo o
klasinom adoptistikom krivovjerju).
2. DJEVICA MARIJA: Nekoliko redovnika je, za vladavine Karla
Velikog, osporavalo pitanje Marijinog trajnog djevianstva shvaanja
koje je, od 5. stoljea, bilo iroko prihvaeno. Teolozi Karla Velikog
trudili su se zatititi Marijinu svetost i bezgrenost (vjerojatno stoga to
im se u podsvijesti krilo gnostiko shvaanje o zloj tvari (materiji) od-
nosno tijelu).
3. PREDESTINACIJA je bila tema o kojoj se dosta raspravljalo u to
vrijeme. Redovnik Gottschalk iz Orbaisa (805-868) pomno je prouavao
Augustinovu teologiju i prvi nauavao dvostruku predestinaciju. Zbog
toga je bio osuen i, na kraju, poslan u samostan gdje je, izgubivi duevno
zdravlje, umro.
4. SAKRAMENTI: Hugo iz Sv. Viktora (poznatog samostana blizu
Pariza), kao i Augustin, izjavili su kako postoji trideset sakramenata.
Meutim, Petar Lombardo razvio je sustav sa njih sedam: krtenjem,
potvrdom (krizmom), euharistijom (prieu), pomirenjem (ispovijedi,
pokorom), bolesnikim pomazanjem (posljednjom pomasti), svetim
redom (zareenjem) i enidbom (brakom). Njegovo shvaanje progla-
eno je pravovjernim na etvrtom lateranskom koncilu dok je Toma
Akvinski uvrstio sustav u vlastitoj teologiji. Kako bi neto moglo postati
sakramentom, morali su postojati:
a) Vanjski znakovi unutarnje milosti.
b) Krist ih je ustanovio.
Lombardo i Toma Akvinski su vjerovali kako samim inom, vre-
njem, sakramenti donose milost (ex opere operato). Ljudi koji nemaju vjere
mogu primajui ih stvoriti prepreku milosti (ovo se, naravno, ne moe
dogoditi kod nesvjesnog djeteta, ili umirue osobe). Kasnije se dolo do
zakljuka kako krtenje, krizma i zareenje ostavljaju neizbrisiv peat
 155

na dui te se, stoga, ne mogu ponoviti.

Lombardo je nauavao kako u sakramentu pokajanja sveenik moe
proglasiti oprotenje grijeha (pod uvjetom pokajanja), no grijehe ne moe
oprostiti (isprva je i Toma Akvinski bio ovoga gledita, no kasnije ga je
odbacio). Sveenik moe oprostiti svjetovnu kaznu (kao izopenje) koju
je Crkva nametnula. Dva najvanija sakramenta su: krtenje i euharistija.
5. KRTENJE: Na shvaanje krtenja u velikoj je mjeri utjecala Augu-
stinova rasprava s Pelagijem. Uenje o istonomom grijehu, koju je izloio
Augustin, natjeralo je Crkvu da krtenje smatra bezuvjetnom nunou
za spasenje. Ljudi su stoga pretpostavljali kako umrla nekrtena do-
jenad odlazi u limbus infantum. Kako je stopa smrtnosti u dojenadi bila
iznimno visoka, babice su krtavale tek roenu djecu. Obiaj krtavanja
djece postajao je uobiajeniji kako je rasla svijest o Europi kao kranskom
kontinentu. Krtenja se vie nisu odgaala te je negdanji obiaj uskrnjih
krtenja izumro. Biskupu vie nije bilo mogue poloiti ruke (ili pomazati)
kandidata prilikom krtenja, pa se javio (tek u 6. st.) posebni obred
krizma koja ispoetka nije predstavljala vaan sakrament.
6. EUHARISTIJA: U 8. je stoljeu Zapadna crkva donijela odluku o
uporabi hostije prilikom euharistije, a do 11. stoljea rastao je broj ljudi
koji su vjerovali u nominalistiko stajalite temeljeno na Aristotelu.
Ratramnus, ija je knjiga osuena 1050. g., je bio jedan od posljednjih
pisaca koji su govorili o euharistijskom kruhu i vinu kao simbolima.
Suprotstavio se opatu iz Corbiea, Paschaziju Radbertu (785-860.), koji
je tvrdio kako se euharistijski kruh i vino pretvaraju u tijelo i krv (kas-
nija slubena tvrdnja o transsupstancijaciji zasnovana na aristotelizmu.
Prema njoj se mijenja iskljuivo temeljna bit). Berengar Tourski (1000-
1080) takoer nije mogao prihvatiti da ovjek jede Kristovo tijelo, i pije
njegovu krv. Meutim, vjerovao je kako dolazi do nekakve promjene.
Canterburyjski nadbiskup Lanfranc (1005-1089) se suprotstavio Beren-
garu ustvrdivi kako se mijenja sama temeljna bit. Lanfrancovo shvaa-
nje tzv. transsupstancijacija kasnije je postalo slubenim crkvenim
uenjem. Potkrijepljeno je aristotelovskom filozofijom kako ju je tumaio
Toma Akvinski (mijenja se sama temeljna bit, a ne vanjski oblik). etvrti
lateranski koncil (1215) proglasio je uenje, pozvavi se na autoritet Tome
Akvinskog, slubenim.
Prirodni elementi kruha i vina uporabljeni za misu, milou su pre-
tvoreni u Kristovo tijelo i krv. Vjernici, koji sudjeluju u duhovnom za-
jednitvu jedui posveeni kruh, svjesno prihvaaju istu milost. Transsup-
stancijacija je isticala obred, a pobonosti izvan liturgije je rasla. Novi
blagdan Tijelovo je ustanovljen dok je laicima zabranjeno pijenje vina
 156

(kako ne bi prolili pretvoreno vino i tako uzrokovali sablazan). Javile su

se teorije prema kojima je prinoenjem Krista, u obliku kruha i vina za
vrijeme misnog rtvovanja, dan otkup za ive i mrtve. Ovo je u sred-
njem vijeku dovelo do poveanja broja misa za mrtve.

OTKUPLJENJE: Anselmo i Ablard ponudili su, u ovome smislu,

dvije najznaajnije srednjovjekovne teorije.
Anselmo je bio talijanac i canterburyjski nadbiskup koji je u slubu
uveden nakon normanske najezde. Kao veina skolastika elio je ispitati
razlog stvari. U njegovu najveem teolokom djelu Cur Deus Homo?
(Zato je Bog postao ovjekom?) ustvrdio je kako je Krist postao o-
vjekom kako bi, umjesto nas, ivio savrenim ivotom. Budui da su
misaona kretanja bila proeta feudalnim sustavom asti i vitetva, An-
selmo je vjerovao kako je grijeh uvreda za Boga. Stoga Bog zahtijeva od
ovjeka ili beskonanu kaznu (pakao), ili zadovoljtinu neograniene
vrijednosti. Kako ovjek zbog ogranienosti nije mogao ispuniti na-
vedeno (time to je ivio nesavrenim ivotom), Bog je morao postati
ovjekom. Za isplatu zadovoljtine, ivio je savrenim ivotom umjesto
ovjeka. Kri je neto dodatno nije zamjena za kaznu, ve velian-
stveno i prezasluno dobro djelo! Tamo nam je Krist stvorio neogranie-
ni skup zasluga koje se na nas prenose posredstvom Crkve.
Moderna paralela ove teorije bi bila sluaj glumice koja optui po-
pularne novine za klevetanje zbog skurilnog lanka. Sud odluuje da su
novine krive te moraju platiti glumici milijun dolara odtetu (jer se inae
riskira zatvor). Meutim, glumica je vrlo bogata i ne treba ovu svotu,
pa ju dodijeluje humanitarnoj organizaciji. Na isti nain Crkva dodijeluje
Kristove zasluge vjernicima
Pierre Abelard je bio poznat kao liberalni skolastik. Iznio je teoriju
moralnog utjecaja kako bi objasnio dogaanja na kriu. Tvrdio je takoer
kako otkupljenje znai arko ljubiti Boga. Pasijom (Kristovim trpljenjem)
se pobuuje neograniena ljubav u nama. Svrha kria nije stoga proiz-
vesti neto za nas (iskupiti nae grijehe i pomiriti nas s Bogom), ve
proizvesti neto u nama. Kri nas odvlai od naeg sadanjeg loeg ivota.
Ovu je teoriju oivio u 19. stoljeu Horace Bushnell (1802-76). Radi se o
subjektivnom shvaanju koje naglaava snagu, a ne krivnju grijeha. Osim
toga, Petar Lombardo je bio Ablardov uenik.
Takoder je rekao kako je Krist na kriu platio kaznu, a to u nama
raa ljubav (kada povjerujemo) koja raa dobra dijela kojima moemo
zasluiti spasenje, to je Augustinova teorija. Time se Abelard
 157

suprotstavlja doktrini odabira (protiv Bernarda koji ga je optuio za

pelagijanizam), Anselmu i teoriji otkupnine koja je bila vrlo popularna
u ono vrijeme, a koja je tvrdila kako je otkupnina bila plaena davlu ili
kako je Krist na kriu prevario Sotonu.

CRKVENA PRAKSA
Zapadno kranstvo je, u vrijeme Inocenta III., obuhvaalo oko sedam-
deset milijuna lanova. Oni su bili podijeljeni na 400 biskupija kojima su
upravljali biskupi ili nadbiskupi podreeni rimskom papi. Biskupi su
sluili i kao graanski upravitelji, a mnogi su strogo nadgledali sveenike
koji su upravljali upama. Ti su sveenici, za razliku od biskupa, dolazili
iz niih drutvenih slojeva. Kako nije bilo kola u kojima bi bili osposob-
ljeni za slubu (one su tek ustanovljenje nakon Tridentskog koncila) svi
koji su se eljeli zarediti, a imali su najmanje 24 godine, prijavili bi se tri
dana prije obreda zareenja. Nakon toga bi prisustvovali trodnevnom
usmenom ispitu. Kandidati nisu smjeli biti podrijetlom robovi ili sluge,
nezakonita djeca ili imati tjelesnih mana. Posao im se sastojao u sluenju
mise, krtavanju, sluanju ispovijedi, posjeivanju bolesnih i pokapanju
mrtvih. upljane su poticali na brigu za siromane. Meu njima je bilo
kapelana koji su vodili cehove.
Mjesni sveenici jedva da su se razlikovali od vlastitih upljana. No,
teoretski morala je postojati jasna razlika u skladu s grgurovskim pojmom
sveenstva. Kako je brak najvaniji imbenik uklapanja u drutvo, od-
lueno je da moraju ostati neenjama. Na Drugom lateranskom koncilu
(1139) sveeniki brakovi su proglaeni nezakonitima, a sveenicima je
odreeno da nose sutanu, sveeniki halju (po uzoru na rimske toge).
Na misi se pokazalo koliko je sveenstvo odvojeno od ljudi. Strem-
ljenja u pogledu sakramenata, koja su promijenila narav mise, postala su
jo izraenijima u srednjem vijeku. Laici su postupno postali promatrai
na misi na kojoj je sveenik, u pomno izraenoj odjei, aptao molitve na
latinskom jeziku. Kada je dolo vrijeme priesti, vjernici bi primili kola
umoen u vino. Na redovito primanje priesti mogli su raunati iskljuivo
redovnici, asne sestre i sveenici. Kako je glavni cilj laika bilo vidjeti
uzdignutu hostiju, mnogi su lutali od crkve do crkve kako bi prisustvovali
obredu. Bila je to posljedica blagdana Tijelova za kojega je cijeli grad
izlazio na ulice kako bi vidio hostiju u zlatnoj monstranci.
Uoi reformacije religija je postajala sve osobnijom. Rastao je broj
privatnih kapela a Bog, kao strogi sudac, zamijenjen je Kristom koji trpi.
 158

Djevica Marija dobila je mnoga svetita dok su uporaba krunice, molitve

Zdravo Marijo, kao i blagdani Bogorodice postali uobiajeniji. U
umjetnosti se isticao motiv Isusovog krvareeg srca. Nakon 13. stoljea
bila su sve ea euharistijska uda, uglavnom zbog naglaenog novo-
platonizma u Crkvi, kao i mistinog propovijedanja Bernarda iz Clair-
veauxa i drugih. Bernard je bio, unutar zapadnjake pobonosti, zaetnik
stremljenja prema jaem naglasku na ovjeka Isusa, kao i sudrunitva
njega i vjernika koji prolazi kroz ivotne jade. Zapadno katoliko
kranstvo sve je vie isticalo ovjejeg Sina Isusa, razapetog na kriu.
Uskrsli Boji Sin Isus sve je vie zauzimao drugo mjesto. Naglasak na
Kristove patnje je imao alosnu posljedicu: ljudi su poeli fokusirati svoj
gnjev na one koju su navodno uzrokovali te patnje: idove. Bernard je
takoer proirio tovanje Djevice Marije kao najuinkovitije ljudske po-
srednice. Ipak, nije vjerovao u njezino bezgreno zaee.

KRI
ARSKI RATOVI
Kriarske ratove moramo sagledati u kontekstu neprestane borbe
izmedu krcanstva i islama koja je ukljucivala invaziju zemlja Bizanta,
sjeverne Afrike i panjolske kao i dva pokuaja invazije Europe. Kriarske
ratove predstavlja sedam glavnih i bezbroj malih pohoda na Levant,
koje su zapadni Europljani izveli, izmeu 1095. i 1291. Otpoeli su iz dva
razloga:
1) Tijekom srednjeg vijeka krani su odlazili na hodoaa u Svetu
Zemlju, no, dolaskom Turaka Selduka okolnosti su se izmijenile i hodo-
aa su prekinuta. Selduci su arapskim muslimanima oduzeli Jeruza-
lem, a potom su krenuli na sjever gdje su 1071. g., u bitci kod Manzikerta
(u blizini jezera Van u Turskoj), pobijedili bizantske snage. Sljedeih
godina Bizant je izgubio i Malu Aziju odakle je novaio najvei broj
vojnika. Car se stoga obratio za pomo zapadnim vladarima, kao i papi,
traei plaenike s kojima bi vratio izgubljeno ozemlje.
2) Arapi su Palestinom vladali od 636. g., i bitke kod Jarmuka, no
doputali su hodoasnicima da posjeuju sveta mjesta. Kranskim
crkvama su dodue oduzeli zlato iskoristivi ga za izgradnju dviju da-
mija na mjestu negdanjeg Salomonovog Hrama. Godine 1010. kalifat je
nastavio sustavno unitavati preostale crkve, a i enske samostane kojih
je bilo na stotine. Kap koja je prelila au bilo je unitenje dijela crkve
Svetog Groba. Ukratko, potekoe su se poveale dolaskom barbarskih
Turaka koji su razmjerno kasno preli na islam. Ipak Fatimidi su osvojili
 159

Jeruzalem od Turaka neto prije dolaska kriara.

No, bilo je i drugih razloga za kriarske ratove:
1) Krani su eljeli osvetiti se muslimanima.
2) Mnogi su vjerovali kako se blii kraj svijeta.
3) Umrijeti u kriarskom ratu bila je ast, ak i jamstvo odlaska u raj.
Osim toga odlazak u kriarski pohod je takoer bila vrsta pokore.
4) Teko gospodarsko stanje; glad i teke boletine (npr. kuga) u
Europi, jednim su dijelom bile posljedica prepreka koje su nametnuli
Fatimidi, koji su bili iiti. Oni su sprjeavali trgovinske veze kranske
Europe i ostalih dijelova svijeta. Europa je postala neugodnim mjestom
iz kojeg su mnogi eljeli pobjei.
5) Bizantski car je zatraio pomo.
6) Papa (Urban) je kriare smatrao zlatnom prilikom da povea svoju
reputaciju, proiri svoj utjecaj i usmjeri energiju zaraenih plemia u
mnogo pozitivnijem smjeru. Kriari su bili naoruani hodoasnici, novi
put, koji je otvorio asketsku stazu spasenja za vojnike. Sudjelovanjem
na pohodima otvarao se isposniki put prema spasenju. Ratnici su nosili
bijele odore s crvenim krievima na oklopnim kouljama boje cister-
citske odore (Bernardov red), i simboli samostanske strogoe i duha
vitetva.
7) Prigoda za papu da ujedini kranske zemlje.
8) Istovjetnost ciljeva kriara i talijanskih trgovaca iz Venecije i Geno-
ve. Bez laa koje su im potonji osiguravali, kriarskih ratova ne bi bilo.
Kriari su iskljuivo ovisili o njima jer im Grci nisu pomogli da odre
kopnenu vezu kojom bi se opskrbljivali.
Odaziv na papin poziv bio je ogroman, no vojni je pohod morao imati
ideoloku podlogu jer je Crkva trebala opravdanje za uporabu sile.
Njezini uenjaci su stoga zakljuili kako je svaki pohod opravdan ako je
cilj pravedan. Isto tako; kada su muslimani osvojili Jeruzalem, obeastili
su Isusa te se ova uvreda morala osvetiti. idovi su Isusa razapeli, pa je
i to moralo biti osveeno. Zato su kriari ubijali idove tijekom tzv.
seljakog kriarskog rata.
Prvi kriarski rat se dogodio 1096. g. trideset godina nakon nor-
manskog upada u Englesku. Sastojao se od dva dijela. Seoski kriarski
rat, pod vodstvom Petra Pustinjaka, koji je vodio tri glavne vojske i vie
manjih. Razraunavanja su zapoela pokoljem nekolicine idovskih za-
jednica uz obale Rajne. Veina sudionika nije stigla dalje od Balkana
gdje su ih unitile bizantske kranske vlasti. Time su se osvetili za nji-
hove pljake i ubijanja. Ostatak su unitili Turci u Maloj Aziji. Zarob-
ljenici, koji su odbili prijei na islam, bili bi ubijeni.
 160

PRVI KRI
ARSKI RAT je zapravo zapoeo godinu kasnije. Dio kri-

arske vojske, koja se sastojala od 45 000 ljudi (od kojih je bilo samo 15
tisua vitezova), opkolilo je i osvojilo Antiohiju. Do tada su ve bili iz-
gubili 50% svoje vojske. Iako su Turci poslali odred, kako bi povratili
izgubljeni grad, doivjeli su poraz. Iz Antiohije je potom za Jeruzalem
krenulo oko 15 000 vojnika. Lako su osvojili Jeruzalem porazivi fati-
midske Egipane, no pogubili su veliki broj neprijateljskih vojnika
(ukljuujui i idova). Od poetka kriarskog pohoda trebalo im je etiri
godine da stignu do Jeruzalema i osvoje ga. Tek je 10% prvotne vojske
stiglo do Jeruzalema.
Utvrdili su se na obali izmeu Turaka Selduka (koji su vladali Siri-
jom) i Fatimida u Egiptu.
Druge dvije muslimanske sile nisu se zanimale za sudbinu Palestine.
Mnogi su kriari, na putu za Jeruzalem, proli kroz Carigrad, koji je
bio gotovo deseterostruko vei od bilo kojeg zapadnog grada. Tamo su
se, na veliko iznenaenje cara, ponaali kao napadaka vojska.
Veliki postotak sirijskog i palestinskog puanstva (prije svega Armen-
ci u Edesi) bili su monofizitski krani nad kojima su vladali muslimani.
Kriari su stoga mogli raunati na njihovu potporu. Meutim, grki se
krani, kao veinsko stanovnitvo unutar Bizantskog Carstva, nisu htjeli
ukljuiti u rat. Sumnjali su u pobude kriara. Bizantskom caru zasigurno
nije bilo drago to su etvorica od osam voa prvog kriarskog pohoda
Normani, koji su ga prethodno napadali u junoj Italiji nastojei mu od-
uzeti tamonja podruja.
Nakon ostvarenja ciljeva u Palestini, osnovano je nekoliko kriarskih
(zapravo franakih) kraljevina. Slubeno je dodue postojala samo jed-
na kraljevina Jeruzalema. No, zbog suparnikih vladara postojale su
takoer grofovija Edesa (dananja Urfa), kneevina Antiohija i gro-
fovija Tripolis. Veina vitezova se nakon obavljenog posla vratila na-
trag u Europu. Meutim, slabana je kraljevstva trebalo uvrstiti, to je
i uinjeno za vladavine Balduina I. (1100-1118). Osnovana su dva viteka
reda za obranu Svete zemlje templari i hospitalci (ili ivanovci). Iz-
vorno su templari trebali braniti hodoasnike koji su putovali od obale
prema Jeruzalemu. Hospitalci su utemeljeni s nakanom da zabrinjavaju
bolesne hodoasnike u Jeruzalemu. Zaposjednute luke su osigurane, a
morske veze i opskrba uvane su genovskim brodovima. Do 1154. g.
kriari su zauzeli dva preostala sredita otpora (Tir i Akelon) ime su
zavladali itavom obalom od Latakije do Jafe. Europljani su bili pozvani
da, kao slobodni ljudi (tj. ne kao kmetovi), naseljavaju Palestinu. Kako
 161

bi vladali u unutranjosti, morali su se osloniti na tvrave koje su sa-

gradili (naroito u Siriji). Budui da nisu imali dovoljno vojnika, dva
nova kriarska reda novaili su plaenike. Ipak ni u jednom trenutku u
njima nije bilo vie od tristo templara.
Bizantski car ponovno je zadobio nadzor nad zapadnim dijelom Male
Azije koju su mu preoteli Turci, no samo nakratko. Isto se podruje na-
lo u rukama Zapada nakon to su kriari utemeljili drave u Palestini.
Zapravo cijelo se Bizantsko Carstvo gospodarski nalo pod Zapadom,
posebno pod Mletakom Republikom. Ona je dobila sve trgovaka pra-
va kao nagradu za vraanje zemlje od Turaka.
Oporavivi se muslimani su zauzeli kraljevstvo Edese. Mosulki atabeg
Zengi, zajedno sa sinom Nureddinom i njegovom vojnom silom (ukljui-
vi muslimanske Kurde), zauzeli su 1144. g. glavni grad za odsutnosti
vojvode od Edesse. Poraz je snano odjeknuo u Europi koja je potom
odluila pokrenuti novi rat.

Za vrijeme DRUGOG KRI
ARSKOG RATA istaknuo se Bernard iz

Clairveauxa. Putovao je po Europi kako bi u papino ime novaio kriare.
Uspio je sakupiti pet vojski, koje su napustile Europu (1147), pod vod-
stvom francuskog kralja Luja VII. i njemakog cara Konrada III. Rat,
koji su zatim poveli, bio je uvelike usmjeren protiv Maura u panjolskoj
i Portugalu, poganskih Slavena na Istoku, te Turaka u Palestini.
Meutim, Drugi kriarski rat je zavrio neuspjehom. Nijemci su
poraeni pri prolasku kroz Tursku. Francuzi, koji su ih slijedili, bili su
pak izloeni stalnim napadima. Oni koji su uspjeli stii u Antiohiju, od-
luili su zauzeti Damask, no nisu uspjeli. Kako bi obranili kriarska
podruja od muslimanskih napada iz Sirije, templari i hospitalci pod-
uzeli su izgradnju obrambenih utvrda. Novac su sakupili zahvaljujui
sredstvima pribavljenim davanjem u zakup vlastitih zemljita u Europi.
U mnogim pogledima templari i hospitalci bili su organizirani poput
dananjih multinacionalnih tvrtka. Nakon to su se kriari povukli
Antiohija je pala, a kraljevstvo Jeruzalema izgubilo je kralja. Nureddinov
kurdski zamjenik Saladin, koji je bio sunnit i vladar Egipta, porazio je
kriare kod Hatina (1187) i osvojio Jeruzalem. Time je izazvan Trei kri-
arski rat. U otprilike isto vrijeme skupine vitezova iz Belgije i Engleske,
koje su putovale u Svetu zemlju, pristale su na obali islamske panjolske.
Zauzevi Lisabon osnovali su novu katoliku zemlju Portugal.
Nakon neuspjeha u Drugom kriarskom ratu, krani su svaljivali
krivicu na grke (pravoslavne) krane koji su ih, tvrdili su, izdali. Shodno
tome, Bernard iz Clairveauxa predloio je pokretanje kriarskog rata
 162

protiv Carigrada. To se uistinu i dogodilo 1204. g. kada je venecijanski

dud, za vrijeme etvrtog kriarskog rata, nagovorio vitezove da za-
uzmu bizantsku prijestolnicu.

TREI KRI
ARSKI RAT nazvan je pohodom kraljeva jer su mu

na elu bili Rikard I. Lavljeg Srca, francuski kralj Filip II. August i nje-
maki car Fridrik I. Barbarossa (Riobradi). Za Fridrika je cijeli pot-
hvat imao kobni svretak. Naime utopio se kada je prelazei neku rijeku
u Turskoj doivio srani udar. Filip i Rikard su se pak svaali sve dok se
Filip nije vratio u Francusku. Rikardu je trebala godina dana kako bi, s
vojskom, stigao u Palestinu. Na putu je neke odrede poslao da se bore
protiv Maura u panjolskoj; neki su pak otili do Sicilije kako bi oslobodili
njegovu sestru koja je bila zatoena u Messini. Dio flote pretrpio je brod-
olom kod Cipra, no Rikard je uspio oteti otok bizantskom vladaru. Nakon
dolaska u Palestinu Rikard je ponovno osvojio neka podruja, no ne i
Jeruzalem. Pobijedio je u bitci kod Arsufa, Saladina, politikog pustolova
kurdskog podrijetla. Njega je nagovorio da dopusti kranskim hodo-
asnicima da odlaze u Jeruzalem. Pokuao je takoer ugovoriti brak
izmeu Rikardove sestre (koja je bila udovica) i Saladinova brata. elio
je naime na neki nain ujediniti obje strane, no njegova sestra se
usprotivila braku s muslimanom. Na povratku su ga zarobili austrijski i
njemaki feudalci ljubomorni na njegov uspjeh. Puten je na slobodu tek
kada je za njega plaena velika otkupnina.
Za vrijeme opsade u Akonu (1199.) trgovci iz Lbecka i Bremena
utemeljili su njemaki (teutonski) viteki red. Odluku je naknadno po-
tvrdio papa Klement III. Red je igrao vanu ulogu u Saskoj. Nakon pada
Akona i svretka kriarskih ratova, red se preselio u Marienburg (da-
nanji Malbork u Poljskoj) gdje su osnovali stoer.

ETVRTI KRI
ARSKI RAT (1202-1204) su vodili francuski feudalci,

uglavnom prema smjernicama Mleana. Francusko je plemstvo kod Mle-
ana naruilo izgradnju flote kako bi prevezli vojsku do Palestine. Kada
su ovi sagradili brodove, dio vojnika nije se pojavio. Stoga kriari nisu
mogli sakupiti dovoljno novca kako bi platili narueno. Venecijanski
dud predloio im je da dug vrate blagom koje e kasnije osvojiti. elio
je po svaku cijenu pokrenuti rat jer se elio osvetiti za protulatinske
pobune i masakr u carigradskoj latinskoj etvrti 1170. g.
Prva rtva kriara bio je Zadar kojeg su 1202. g. osvojili, opljakali, te
predali Veneciji. Potom su se zaputili u Carigrad. Brat svrgnutog bizan-
tskog cara Aleks IV. susreo se s Rikardom kako bi ga zamolio za pomo
 163

u preuzimanju prijestolja. Zauzvrat mu je ponudio novanu naknadu.

Rikard je osvojio Carigrad i vratio caru prijestolje, no ovaj je platio samo
dio novca. Rikard je stoga ponovno osvojio Carigrad. Opljakao je grad-
ske riznice a na prijestolje, kako bi ponizio protivnika, stavio prostitutku
koja je pjevala proste pjesme na normanskom francuskom jeziku.
Uslijedila je podjela plijena: dio su dobili vojnici-pjeaci, dva dijela
sveenici, no lavlji udio otiao je Veneciji gdje se i danas moe pronai u
crkvama i muzejima.
Ishod etvrtog kriarskog rata bilo je osvajanje Carigrada, kao i osni-
vanje Latinskog kraljevstva na tom podruju koje je potrajalo od 1204-
1261. g. Podruja Carstva podijeljena su na feudalne kriarske posjede.
Iako je sa Zapada stigao patrijarh, Zapadna crkva nije ostavila du-bok
trag na tamonje Grke. Do Svete zemlje kriari nisu ni stigli. Otrica
rata se naime okrenula protiv oslabljenog Bizanta. Osim toga, kriari su
uinili nezamislivo: napali su katolike u Zadru i pravoslavne krane u
Carigradu.
U 13. stoljeu kriari su nadzirali obalni dio s glavnim gradom Ako-
nom. Meu njima su vladali razdori, gotovo istovjetni onima koje su
imali s muslimanima. Unato nizu neuspjeha na Istoku, kriarske vojne
postale su glavnim instrumentom papinske politike. Organizirane su u
panjolskoj, baltikim zemljama, kao i u junoj Francuskoj protiv albi-
genza. Novost je bio djeji kriarski rat koji je zavrio propau. Rat je
bio utemeljen na uvjerenju kako e Bog dati potporu djejoj nepokva-
renosti i dopustiti osvajanje Svetoga grada. Velik broj djece zavrilo je u
ropstvu u Tunisu.

PETI KRI
ARSKI RAT pokrenuo je 1219. g. Inocent III. prema zamisli

skovanoj u crkvi Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Papinstvo je eljelo
Egipat novi i vani cilj veih kriarskih ratova. Velika flota je odplovila
od Splita pod vodstvom madarskog kralja Andrija II. Kad su kriari
dolazili do Akona, oni su ponovno krenuli na put do Egipta. Nakon
prvog uspjeha, u osvajanju Damiette i napredovanja prema Kairu, morali
su se zaustaviti. Vojska je bila bez voe; njemakom caru Fridriku II.
trebalo je 18 mjeseci da im se prikljui. Naposljetku, papinski je izaslanik
odluio nastaviti prodor bez njega.
Naalost, Nil je poplavio podruje, te su se kriari nali u poteko-
ama. Bili su prisiljeni prihvatiti poniavajue mirovne uvjete. Fridrika
II., koji se pojavio tek 1228. g., papa je izopio. Uostalom velik broj
kriara ve je bio na putu kui, a u meuvremenu zapoeo je esti
kriarski rat.
 164

Uz opsadu na egipatsku Damiettu vezana je pria o Franji Asikom

koji je doputovao iz Italije s nakanom da obrati sultana. On se predao
muslimanskim vojnicima od kojih je traio da ga odvedu njihovom voi.
Sultan ga je ljubazno primio, a Franjo mu je zatim izloio naela kr-
anstva. Uz to, mu je ponudio prikaz vlastite vjernosti Bogu. Zatraio je
naime od sultana da mu omogui da zakorai u lomau, i tako mu pokae
da mu vatra ne moe nauditi. Sultan je kao razuman ovjek odbio
prijedlog. Nakon to ga je sasluao, pustio ga je na slobodu. Uz ovu
priu vezana je i legenda. Kada se Franjo vratio u Italiju, susreo se s
carom Fridrikom II. Ovaj ga je zakljuao u sobu s divnom djevojkom s
nakanom da, kroz kljuanicu, vidi to e se dogoditi. Sveti je Franjo, koji
je sudei prema legendi oito bio piromanskih sklonosti, pronaao sjajno
rjeenje. Lei e s djevojkom ako mu se ona pridrui na krevetu uz uarene
ugljene koje je povadio iz vatre. Car je bio zapanjen te je poslao djevojku
van odluivi provesti no u iskrenoj raspravi s Franjom.

ESTI KRI
ARSKI RAT poveo je Fridrik II. kojeg je papa iskljuio

iz Crkve. Naime on se, zbog duge bolesti, tek 1228. g. pridruio Petom
kriarskom ratu koji je ve bio pri kraju. No, zahvaljujui pregovorima,
koje je iste godine vodio sa sultanom, omoguio je kranskim hodo-
asnicima pristup Jeruzalemu (meutim, pristup svetim mjestima dobili
su i idovi i muslimani). Fridrik II. je bio izrazito irokogrudan za svoje
doba. Potjecao je sa Sicilije gdje su islam, istono i zapadno kranstvo
imali dugi suivot. Mnogi su ga nazivali pokrtenim sultanom jer uz-
dravao harem. Nazvavi Jeruzalem gradom triju religija, sablaznio je
Europu davi papi prigodu da pozove na kriarski rat protiv Sicilije.
Na bojnom polju kriari su 1244. g. izgubili Jeruzalem. Turci su, pro-
drijevi sa sjevera, protjerali njemake snage ime su dali povoda Sed-
mom kriarskom ratu. No, pojavio se Rikard iz Cornwalla koji je, pot-
pisavi dogovor s Egiptom, zadobio Jeruzalem. Meutim, s vremenom
su kriari imali sve manje uspjeha. Izgubili su sve osim uskog pojasa uz-
du palestinske obale.

SEDMI KRI
ARSKI RAT (1248) vodio je Luj IX. Krenuo je iz Aigues

Mortesa, u junoj Francuskoj, za Egipat kojeg je mislio osvojiti kako bi
osigurao Palestinu. U nakani je bio neuspjean. Odlazak u zarobljenitvo
pripisao je rasputenom ivotu. Nakon plaanja otkupnine otiao je u
Cezareju gdje je, za pokoru, utvrdio neki grad. No, etrnaest godina
kasnije, istu je utvrdu sruio marmeluki sultan Baibars. Po zapovjednit-
vom sultana Kutuza, teko su porazili mongolsku vojsku 1260. godine
 165

kod Ajn Daluta (u Galileji), zaustavivi njen prodor prema Egiptu i

svetim mjestima islama Meki i Medini. Tada je razbijen mit o mongolskoj
nepobjedivosti, i to je bilo prvi put u povijesti da se Mongoli nakon
direktnog okraja u borbi nisu mogli osvetiti za poraz.

OSMI KRI
ARSKI RAT Godine 1270. Luj IX. je krenuo na novi

pohod. Na putu je skrenuo prema Tunisu gdje je elio preobratiti mjes-
nog emira, za kojeg je vjerovao da je sklon kranstvu. No, izvjee se
pokazalo kao netono te je Luj IX. morao zapoeti opsadu emirove zemlje.
Kuga, dizenterija i tifus, desetkovali su kriare, a Luj je umro.

DEVETI KRI
ARSKI RAT tijekom 1271 i 1272 g. je nastavak VIII.

kriarskog rata i bio je uperen protiv egipatskog sultana Baibarsa i nje-
govog pokuaja da uniti preostale kriarske zemlje. Na elu pohoda je
stajao engleski knez Edward koji je uspio sprijeiti i odloiti za dvije
decenije koneni krah kriarskih zemalja koji se desio 1291 g. padom
Akona posljedneg uporita Jerusalemskog kraljevstva. Baibars, bivi
rob kumanskog podrijetla, organizirao je vojsku od mameluka (bili su
slini kasnijih janjiara). Zahvaljajui njemu mongoli bili su poraeni,
kriarska drava unitena, a islam je pobjedio. Kriari su izbjegli na
Cipar iz kojeg je nastalo novo sredite djelovanja. Ulogu koju je nekad
imao Akon preuzela je Famagusta.
Ivanovci su pak pobjegli na Rodos gdje su izgradili stoer. Uspjeli
su se ak utvrditi na turskoj obali kod Bodruma. Nakon pada Rodosa,
1522. g., nastanili su se na Malti (1533). Templari su takoer napustili
Palestinu, no nedugo potom (1307) prisilno ih je raspustio Filip Lijepi
koji se elio dokopati njihovog novca. I hospitalci i teutonski vitezovi
nastavili su s kriarskim pohodom. Hospitalci su napadali muslimansko
brodovlje u Sredozemlju, dok su se njemaki vitezovi borili protiv po-
ganskih Litvanaca. Kao uporite koristili su Marienburg (poljski Mal-
bork) gdje su utemeljili, s papinim doputenjem, poluneovisnu kriarsku
dravu.
Ishod kriarskih ratova bio je sljedei:
1) Kriari nisu uspjeli ostvariti zacrtane ciljeve. Meusobnim bor-
bama su prokockali strateku premo koju su imali. U nekoliko sluajeva
zapadne vlasti su razmatrale mogunost saveza s Mongolima, no do
protumuslimanske koalicije nije dolo. Mongoli nisu bili muslimani.
Razmiljali su o preobraenju na kranstvo, no iz sebinih su se pobuda
ipak odluili protiv njega. Tijekom napredovanja prema Palestini (1259)
kriari su mogli sklopiti ugovor s Mongolima prema kojem bi im Mongoli
 166

prepustili Palestinu. Ona bi postala tampon dravom izmeu Mongola i

egipatskih Marmeluka. No, kriari su propustili ovu prigodu; Marmeluci
su pregazili Palestinu i pobijedili Mongole 1260. g. u bitci kod Ein Haroda.
2) Mnogi kriari, koji su ivjeli u Palestini, prihvatili su istone obi-
aje (primjerice moljenje krunice).
3) Kriarski ratovi sprijeili su pomirenje Pravoslavne i Katolike
crkve. Osvajanjem Carigrada i ono malo veza, koje su postojale, preki-
nute su.
4) Kriarske je ratove papa zapoeo koristiti u borbi protiv krivovje-
raca (albigenza) i politikih neistomiljenika (ak i drugih katolika).
5) Za kriarskih ratova osnivali su se tzv. viteki redovi, kao hospitalci
(ivanovci), templari, malteki vitezovi, teutonski (njemaki) viteki red,
vitezovi sv. Lazara itd.
6) Sve je vei bio broj zagovornika miroljubivih naina obraanja mus-
limana.
7) Kriari su izazvali neprijateljstva izmeu krana i muslimana. Do
njihovih pohoda muslimani su bili iznimno snoljivi prema kranima
koji su ivjeli na njihovom ozemlju. Oekivali su od krana da redovito
plaaju poreze. Nakon ratova postali su njihovi smrtni neprijatelji.
8) Propast kriarskih ratova omoguio je muslimansku najezdu u
junoj Europi. Naime, Zapad vie nije raspolagao vojskom kojom bi obra-
nio ovo podruje.
9.) Najvei broj jeruzalemskih spomenika, izgraenih za vrijeme kri-
arskih ratova, muslimani su sruili nakon to se Jeruzalem vratio pod
nadzor sultana Baibarsa. Crkve, koje nisu sruene, pretvorene su u da-
mije ili islamske kole. Nova izgradnja bila je zabranjena; popravci su
odobravani iskljuivo uz doputenje muslimanskih vlasti; doputenje je
pritom bila istoznanica za pretjeranu globu ili mito. Crkvena zvona su
prestala zvoniti, a sveani mimohodi su se prorijedili. Kranski hodo-
asnici, koji su posjeivali podruje, vraali su se s izvjeima o uhie-
njima i smaknuima redovnika. Kranima je bilo doputeno posjetiti
samo neka od svetih mjesta koja su bila pod nadzorom muslimanskih
obitelji.
 167

UENOST I FILOZOFIJA
Tijekom srednjeg vijeka, na latinskom Zapadu, teologija je prolazila
kroz vie razliitih razdoblja. Prvo razdoblje (od 476. do 1000.) poznato
je kao mrano doba. Ono je posljedica raspada zapadne polovice Rim-
skog Carstva prije barbarskih najezdi krajem 4. stoljea. Godine 410.
pao je Rim, a neto kasnije (476) barbarski gotski kralj uspio je svrgnuti
posljednjeg zapadnog cara. Time je Zapadno Rimsko Carstvo zapravo
prestalo postojati. Na jugu (u panjolskoj) prodirali su muslimani, na
sjeveru Skandinavci. U ovakvoj zbrci nauk se odrao u samostanima
dok su filozofske spoznaje potjecale iskljuivo od Boetija. Za vrijeme
Karla Velikog dolo je dodue do kratkoga preporoda tijekom kojega je
djelovao, jedini izvorni mislilac mranoga doba, filozof i teolog, Ivan
kot Eriugena. Nakon Karlovog carevanja njegovo Carstvo se podijelilo,
a vikinki su pohodi donijeli novo pogoranje. Teologija se opet ograni-
ila na samostane, a znanje je svedeno na religiozno izgraivanje i to-
vanje.
U 11. se stoljeu budi redovnitvo, a papinstvo zapoinje reformu
kojom Crkvu eli oistiti od korupcije. Teolozi se suoavaju s pitanjem
odnosa vjere (teologije) i razuma (filozofije). Nastaje skolastika (skola-
sticizam), a teologija se poinje izuavati izvan samostana. Novi pristup
naglaava ispitivanje, logiku, nagaanje i raspravu; teolog je prije iz-
uen filozof nego poboan ovjek. Razumom se nastoji obraniti vjeru
(Anselmo). Pierre Ablard pak primjenjuje filozofske metode u teologiji.
Zbog toga ga opominje Bernard iz Clairveauxa koji zastupa stariju, re-
dovniku teologiju. Ipak, Ablardove metode slijedi Petar Lombardo
(koji je uivao Bernardovu podrku).
U 13. stoljeu teologija ulazi u novu i opasniju etapu. Filozofija vie
nije samo orue teologije, ve postaje suparnikim sustavom razmilja-
nja. Cijeli fenomen pobuuju latinski prijevodi Aristotelovih djela o meta-
fizici. Suoen s novim izazovom Akvinski razvija sintezu, dok ostali po-
kuavaju ouvati stariji platonistiki svjetonazor (Bonaventura).
U 14. i 15. stoljeu raste skepticizam u svezi s mogunosti postizanja
sklada izmeu teologije i filozofije. Ovaj je proces zapoeo s Ivanom
kotom Eriugenom, a doivljava vrhunac u uenju Williama Occamskog.
Filozofija i teologija polaze razliitim putovima. Prirodnu teologiju, koja
ima sve manji utjecaj, zamjenjuje vjera u Boju objavu (teoloki fenomeni
se ne pokuavaju objasniti razumom). Platonski sadraj praktine duhov-
nosti je sve vie mistian (usp. Toma Kempenac).
 168

RAZVOJ UENOSTI

U vrijeme nestabilnosti poetkom srednjeg vijeka, irenje uenosti

bilo je ogranieno na samostane. U njima su se nalazile kole za naobraz-
bu redovnikih pripravnika (iako je meu njima bilo i laika). Obraz-
ovanje se odvijalo i u katedralnim kolama koje su, nakon posustajanja
redovnikog pokreta, preuzele vodstvo u 11. stoljeu. Naprednim stu-
dentima rektori su drali predavanja iz sedam slobodnih umjetnosti
(tzv. artes liberales). Ostali uitelji pouavali su mlae studente latinskoj
gramatici. Veina studenata otila bi u sveenike (tj. dravne slubenike)
a diploma je zapravo bila doputenje za pouavanje.
Glavne katedralne kole u 11. stoljeu, u zapadnoj Europi, bile su u
Laonu, Parizu, Chartresu i Klnu. One su se postupno razvile, iz cehova
nastavnika i uenjaka, u sveuilita. Prva sveuilita nalazila su se u
Bologni, Parizu, Salernu, Oxfordu, Cambridgeu, Montpellieru, Padovi,
Salamanci i Toulouseu. Na njima se predavalo spomenutih sedam slob-
odnih umjetnosti jer se usvajanje kasnorimskog skupa znanja dralo
neophodnim za obrazovanu osobu. Iako je isti sustav ukljuivao: gra-
matiku, logiku, retoriku, kao i aritmetiku, geometriju, astronomiju i glaz-
bu, sredinji dio nastavnog programa za dodiplomske studente obino
su zauzimala predavanja iz logike ili filozofije. Medicinu, pravo i teo-
logiju, mogli su studirati iskljuivo diplomirani studenti. Sveuilite je
imalo snano nadnacionalno obiljeje, koje je odraavalo univerzalni
duh ujedinjene Europe: i uitelji i studenti su dolazili s razliitih strana.
Svi predavai na sveuilitu moraju biti neenjeni; veina njih je pripa-
dala kleru. Studentom je bilo zabranjen brak za vrijeme studija. Sve
nauavanje odbilo je na latinskom, tako da svaki student imao je mo-
gunost studirati na bilo kojom sveuilitu u Europi pa problema, budui
da su svi znali latinski. Prvo sveuilite gdje se nauavalo na materni-
kom jezikom bilo je Halle, utjemeljeno tek 1694, kao posljedica pijetis-
tikog pokreta, koji je urodio njemaki nacionalizam.

1. RAZVOJ FILOZOFIJE I SKOLASTIKE

Misaona djelatnost srednjeg vijeka temeljila se na klasinoj grkoj

filozofiji, Bibliji, kao i uenju prvih kranskih pisaca. Skolastici su na-
stojali spojiti navedene kole miljenja, uklopiti ih u logiki sustav. Nisu
bili izvorni mislioci, ve sintetiari i logiari. Unato vlastitoj otroum-
nosti, vrtili su se u krugu. Njihovi izvori bili su ili pogreni, ili su raz-
 169

liiti sustavi bili meusobno nepomirljivi. Stavljali su naglasak na sustav

zanemarujui pritom sadraj.
Njihovi izvori su bili:
1) Biblija u tumaenju crkvenih otaca.
2) Prvi kranski pisci (koji sigurno nisu bili nepogreivi).
3) Grka filozofija, koju se moglo uskladiti s biblijskom teologijom,
jedino pod uvjetom da se jedna od njih prilagodi drugoj.
Skolastici se, bez obzira na ista polazita, nisu meusobno slagali.
Meu njima su se razvile tri znaajna uenja srednjovjekovne skolastike:
a) platonski (ekstremni) realizam naela opi pojmovi prije stvari,
b) aristotelski (umjereni) realizam s formulom opi pojmovi u stva-
ri,
c) nominalizam (ekstremni) opi pojmovi proizlaze iz stvari.
d) nominalizam (umjereni) konceptualizam: opi pojmovi postoji
samo u ljudskom umu a ne nezavisno od njega.

REALIZAM: Platonova idealistika ontologija pretpostavlja realnu

opstojnost svijeta ideja. Prema ovom idealistikom nauavanju opi poj-
movi (ili univerzalije) postoje realno prije stvari (tj. prije materije kao
vjene ideje u Bojem umu, ili kao uroene ideje u naem umu usp.
Anselmo, Vilim iz Champeauxa). Konana stvarnost nije ono to vidimo
(a to je privremeno i prolazno), ve je to vjeni svijet ideja (stvari koje
vidimo odrazi su tih ideja). Stvarnost se nastavlja s neba na zemlju.
Pristalice ovog shvaanja nazvani su realistima jer su drali kako
ideje (skupina ili klasa pojedinih stvari) sainjavaju konanu stvarnost.

NOMINALIZAM je skolastiko nauavanje prema kojem ope ideje

nisu primarne, ve samo pojedinane stvari. Ope ideje su svrstane po-
slije stvari, te su imena istovjetna istim jezinim izrazima. Plod su ljud-
skog a ne boanskog uma. Problem univerzalija prvi je istaknuo Porfi-
rije u komentaru Aristotelovih kategorija. Kasnije je glavni predstavnik
ekstremnog nominalizma u skolastici bio Roscelin kojeg je Crkva osudila
1092. g. U 14. stoljeu ekstremni nominalizam obnavlja William Occamski.
Umjereno gledite nominalizma (konceptualizam) zastupali su Duns
kot, Pierre Ablard i vjerojatno Toma Akvinski. Konceptualizam je uenje
po kojem pojam nije uroen i postoji iskljuivo u miljenju (tj. u ma-
terijalnom umu).
Katolika crkva je nominalizam smatrala opasnim zbog toga to ne-
gira pojam solidarnosti, tj. substancijalni identitet (boansko Trojstvo a
ne tri bogova; solidarnost izmeu Adama i ovjeanstva glede istonog
 170

grijeha, a solidarnost izmeu Krista i Adamova potomstva ovjean-

stva glede iskupljenja). Nominalizam takoer baca sumnju na pojam
pretvorbe u euharistiji (tj. da elementi mijenjaju svoju bit).
Prije ponovnog otkria Aristotela, znanstvenici su tumaili Sveto Pis-
mo zapisujui i usporeujui vlastita miljenja. Najbolji primjer ovakve
metode bile su Izreke Petra Lombarda. One su predstavljale pokuaj da se
materijal organizira i sloi po temama (trojstvo, stvaranje itd.). Naglasak
je bio na prihvaanju predaje i autoriteta dok je razumsko nagaanje
svedeno na najmanju moguu mjeru.
Pristup je poneto drugaiji u 12. stoljeu kada se opet prouava Ari-
stotel. Njegova su djela ponovno otkrivena zahvaljajui muslimanima,
kao i idovima u panjolskoj i junoj Italiji. Pierre Ablard je ista pro-
uavanja popularizirao u Parizu, iako je imao malo Aristotelovih knjiga.
No, u sljedeih stotinu godina, sva su njegova djela postala dostupna,
kao i veliki broj komentara na arapskom jeziku.

ARISTOTELIZAM: Ponovno otkrie Aristotela imalo je dalekosene

posljedice. Kranski su se mislioci, po prvi puta, suoili s potpuno raci-
onalnim tumaenjem ljudskog iskustva i spoznatljive stvarnosti. Aristo-
tel je svrstao njemu dostupno znanje svoga doba, no s potpuno raciona-
listikog stajalita. Svijet je vidio kao golem, potpun, samostalan i jasan
organizam. Prikazao je i svemir koji se razvija; u njemu je sve materija
koja tei razviti se do misli i inteligencije. Proces se odvija cikliki. Materija
i oblici su vjeni. Ne postoji individualna besmrtnost izvan tijela. Za
razliku od Platona, koji je pretpostavljao statian svemir, Aristotel opisuje
svemir u razvoju koji se moe razviti do odreene granice. Ni on ni
Platon nisu vjerovali u Boga kao osobu.
Suoena s ovim snanim napadom, usporedivim s darvinizmom u
19. stoljeu, Crkva je nastojala usvojiti i pomiriti nove postavke s kran-
stvom. Zapravo, skolastici su poetkom i krajem srednjeg vijeka bili za-
okupljeni nainom izmirenja Biblije i Aristotela.
Prvi skolastik, koji je pokuavao pomiriti vjeru i razum unutar Ari-
stotelove logike, bio je Boetije (480-524). On je, ivei na zalazu Rimskog
Carstva, posljednji zapadni uenjak prije 12. stoljea, koji se mogao u
potpunosti upoznati s grkim tekstovima Aristotelovih filozofskih djela
(studirao je u Ateni i Aleksandriji). Boetije podrijetlom je iz stare kran-
ske porodice Anicija. Roen oko 480. g. u Rimu. Osim u svome rodnom
gradu boravio je na studijama u Ateni. Nauio je temeljito grki jezik i
bio upuen u novoplatonsku filozofiju. Oenio se kerkom konsula
Symaha i posvetio dravnoj slubi, pa je 510. g. obnaao i konzulsku
 171

ast kao i njegova dva sina. Oko g. 524. pao je u nemilost cara Teodorika
zato to je branio senatora Albina koji se dopisivao s bizantskim carem
Justinom. Optuen je nevin za veleizdaju, baen u tamnicu u Paviji i
osuen na smrt.
Za vrijeme svoga tamnovanja u Paviji napisao je i svoje najvanije
djelo De consolatione philosophiae. Boetije je svojim spisima (pored
Augustina) imao vrlo velik upliv na srednjovjekovnu bogoslovnu
knjievnost, kako svojim spisom o Utjei filozofije, tako prijevodima i
komentarima Aristotelovih djela koja je priredio. Ovim prijevodima
omoguio je studij Aristotelove logike i filozofije, te tako postavio osnove
kasnijoj skola-stikoj filozofiji.
I muslimani su se morali izmiriti s Aristotelom, no ranije nego zapa-
dnjaci. Arapski filozof Algazel (1058-1111) prvi je pokuao pomiriti vjeru
i razum, no uvidio je kasnije kako su filozofija i religija nespojive. Osudio
je Aristotelovu teoriju spoznaje. Averros (Ibn Rushd) (1126-1198) je
pak tvrdio kako je filozofija jedna kategorija istine, a teologija druga.
Obje su istinite.
Iako djelo Pierra Ablarda predstavlja jedan od prvih pokuaja da se
sintetizira Aristotela i kransku misao, dva najpoznatija zapadnjaka
uenjaka u tom pogledu bili su Albert Veliki i Toma Akvinski.

TOMA AKVINSKI (1225-1274) je bio najvei skolastiki teolog sred-

njeg vijeka. Roen je u plemikoj obitelji u Aquinu (Italiji). Postao je
dominikanskim redovnikom, a na koncu je studirao kod Alberta Veli-
kog u Parizu, te u Klnu. Postao je predavaem u Parizu, gdje je proveo
ostatak ivota (s iznimkom kratkog boravka u Italiji). Pariz je bio naime
intelektualni glavni grad i sredite katolikog pravovjerja, a ne toliko
Rim. Sorbonne je odluio to je bilo krivovjerje a to ne. Dakle nije udo
da je Tomi bilo dozvoljen predavati tamo.
Veliki izazov kranske crkve bio je ponovno otkrie aristotelske
filozofije koja je navodno dovodila u pitanje vrijednost kranstva. Stoga
Toma je pokuio putem svoje filozofije uskladiti kranstvo i aristote-
lijanizam, ili vjeru i razum. Spona kojom se posluio bila je Aristotelova
logika. Meutim, pokuavajui uskladiti oba sustava, trudio se odvojiti
ono to je bilo prihvatljivo kranstvu od onoga to nije. Meutim,
Tomova upotreba argumenata iz poganina Aristotela, kao i iz muslima-
na Averroesa, bila je kontroverzialna. Iz njegovih djela, moemo vidjeti
kako je raspravljao. Poeo bi problemom (npr. Je li Bog svemoan?,
Grijeimo li a da to ne elimo?). Zatim bi navodio autoritet tekst iz
Pisma, odlomak iz Otaca Crkve ili Aristotela. Uporabio bi Aristotelovu
 172

dijalektiku kako bi usporedio autoritete i doao do odgovara. Prema

njegovom shvaanju, svaki se problem moe rijeiti rasuivanjem tj.
logikom. Meutim biblijska objava imala je uvijek prvenstvo kod njega,
ali interpretirana od Augustina. Ustvari Toma je bio Augustinov sljed-
benik: vjerovao u istoni grijeh, prethodna milost, predestinacije i bio
konceptualac i predstavnik tzv. starog puta.
Akvinski je nastojao uskladiti razliite i proturjene tvrdnje uglednih
dunosnika Crkve. Aristotelovska logika omoguila mu je da iz istih
oblikuje tertium quid odnosno neto tree. No Ablard je uvidio neto-
nost ovog sustava zatraivi da autoritet bude utemeljen na Bibliji.
Toma je pisao meu ostalim: Summa Teologica (Sustavna Teologija),
Narunik protiv pogana za upotrebi misionara.
U osnovi Toma Akvinski je nijekao postojanje intuitivnih ideja. Boje
postojanje moemo filozofski ustanoviti pomou pet dokaza koji se
temelje na Bojem djelovanju (uincima) u svijetu. Naglaavao je kako
vrlo slabo poznajemo Boga (samo po analogiji). Bog je poelo svega
osim zla.
Prema njegovoj teoriji spoznaje postoje tri vrste znanja:
1.) Filozofija koja je svakome dostupna preko osjetila (ovo je osnova
prirodne teologije).
2.) Teologija, koja se temelji na objavi i logikom zakljuivanju na
osnovu objave.
3.) Mistina spoznaja.
Prema shvaanju Toma Akvinskog do spoznaje se dolazi na razliite
naine:
a) Na ovom svijetu preko iskustva (bio je stoga empirik).
b) Na drugom svijetu do spoznaje se dolazi putem mistinog iskustva.
Na taj izniman nain apostoli su doli do spoznaje koja im je omoguila
pisanje Novog zavjeta.
Osim teorije spoznaje, Akvinski je dao druge vane doprinose ustvr-
divi sljedee:
1.) Postojanje Boga moe se dokazati razumom. Stoga pet puta kao
dokaz za postojanje Boga.
2.) Sve znanje o Bogu dolazi putem analogija.
3.) Izradio je prvo detaljno izvjee o pretvorbi (transsupstancijaciji);
prema njemu se ista dogaa u unutarnjoj stvarnosti (biti) a ne u vanjskom
izgledu koji je dostupan osjeajima.
4.) Razvodnio je doktrinu istonog grijeha. Prema njemu Adam je iz-
gubio Padom, iskljuivo, sposobnost nadzora nad raznim dijelovima
 173

vlastitog bia, a ne sposobnost miljenja. S druge strane je podupirao

augustinijansku teologiju glede milosti i izbora (tzv. stari put).
5.) Obrazloio je doktrine o smrtnim i lakim grijesima, kao i o preno-
enja zasluge.
6.) Tvrdio je da svi heretici moraju ne samo biti iskljueni iz Crkve,
ve i predani dravi za smaknue.
Zanimljivo je usporediti pogled Akvinskog i pogled Dunsa Skota
glede Svetog Pisma. Prvenstvo ili prioritet Pisma nad predajom jasno je
izrazio Toma Akvinski: Argumenti iz Pisma pravilno se koriste i nose
nune stvari vjere; argumenti drugih doktora Crkve su pravilni, ali
nose u sebi samo vjerojatno i nepouzdano; naa se vjera temelji na objavi
danoj apostolima i prorocima koji su napisali kanonske knjige Pisma, a
ne na objavi koju su mogli primiti drugi doktori. S druge strane Duns
Skot rekao je: U knjige svetog kanona ne treba se vjerovati, osim ukoliko
se ve vjeruje Crkvi koja potvruje i autorizira te knjige i njihov sadraj.
Meutim Tomu Akvinskog nisu svi prihvatili za ivota. Neke nje-
gove izjave je 1277. g. osudilo Sveuilite u Parizu. Franjevci Duns Skot
i William Occamski osuivali su ga zato to nije uvidio da su razum i
objava esto proturjene. U stvari to bilo njihovo nauavanje koje je
zamijenilo tomizam u 14. st. Tek kasnije su katoliki reformatori, na
Tridentskom koncilu (1543-1563.), koristili njegova djela za izradu
uredbi. Tek u razdoblju protureformacije tomizam bio prihvaen kao
slubena filozofija katolianstva. Godine 1879. papa je tomizam pro-
glasio vjeno neospornim. Ova odluka je bila ponitena tek na Dru-
gom Vatikanskom Koncilu.
Moderni filozofi kao Bertrand Russell tvrde da Toma nije pravi filo-
zof, zbog toga to uzmi zdravo za gotovo biblijsku objavu, a onda trai
argumente kako bi ju podupirao.

BONAVENTURA (1221-1274) je bio upravitelj franjevaca i profesor

teologije u Parizu. Napisao je ivotopis Franja Asikog. Nije se slagao s
Tomom Akvinskim drei kako je Boga nemogue razumski spoznati
budui da se Bog razlikuje od ovjeka po kakvoi i po koliini. Stoga je
naravna spoznaja Boga (odvojena od objave), maglovita i do nje se do-
lazi jedino analogijom. ovjek moe doivjeti Boga kada se povue iz
svijeta i trai odraze ili sjene u materijalnim stvarima (novoplatonsko
shvaanje).

ROGER BACON (1214-1292) i ROBERT GROSSETESTE (1168-1253)

su bili franjevci. Odupirali su se metodi Tome Akvinskog. Postavili su
 174

temelje suvremenoj znanosti eksperimentalnim prouavanjem ponaanja

svjetla. Naglaavali su promatranje, pokuse te mjerenja kao sredstva za
razumijevanje svijeta a ne logikog dokazivanja. Bacon je tvrdio da kako
bi postigao na tono znaenje bilo kakvog teksta, treba znati izvorni
jezik. Osim toga ostro je kritizirao Vulgatu zbog netonosti.
Grosseteste (biskup od Lincolna u Engleskoj) se zbog propovjedi iz
Biblije na engleskom jeziku, kao i zbog protivljenja zlouporabi papin-
stva, dri prethodnikom Wycliffea.

PIERRE ABELARD (1079-1142) bio je poletan i popularan benedik-

tinski propovjednik koji je od Pariza uinio intelektualno sredite. Jedan
je od zaetnika skolastike. Ablard je pokuao pronai srednji put iz-
meu realista i nominalista drei ope pojmove duevnim pojmovima.
Ideje ne postoje odvojeno od ovjeka (npr. u umu Bojem). Ovaj stav
poznat je kao konceptualizam (pojam postoji samo u miljenju (poslije
stvari). U knjizi Sic et Non (Da i ne) prikazao je metodu sumnje (koju je
kasnije preuzeo Descartes). Dok je Anselmo tvrdio: Vjerujem kako bih
mogao razumjeti, Ablard je govorio: Sumnjajui dolazimo do ispiti-
vanja, a ispitivanjem dolazimo do istine. Tako je preokrenuo Anselmovu
ideju predstavivi metodu sumnje. Nju je primijenio na doktrinu po-
mirenja. Sumnjiav je bio prema crkvenoj predaji, a ne prema Pismu.
U Sic et Non takoer je raspravljao o odnosu vjere i razuma. Istaknuo
je kako su postojei autoriteti esto proturjeni. Potragom za vrhovnim
autoritetom pripravio je put Lutheru. Ablardova karijera naglo se pre-
kinula 1118. zbog ljubavne veze s Heloizom, njegovom uenicom, ker-
kom kanonika Fulberta. Veza je bila skandal zbog kojeg je Abelard kas-
triran, a oboje su zatvoreni u samostan.
Abelardov pogled na trojstvo bio je kontroverzan. Na Roscelinov
triteizam reagirao je suprotnim ekstremom gotovo prihvativi
modalizam. Tvrdio je da su i poganski filozofi takoer imali ideju o
trojstvu i po tome su mogli biti i spaeni. Ideju da osoba moe biti spaena
bez da vjeruje u Evandelje kasnije je oivio Karl Rahner u svojoj ideji
anonimnog kranstva. Po pitanju otkupljenja Abelard je odbacivao
klasinu teoriju otkupnine i smatrao je da je Bog dijelom na kriu pokazao
Svoju ljubav prema nama i time eli u nama probuditi ljubav prema
Njemu. Abelardovim idejama se protivio Bernard iz Clarivauxa iji utjecaj
je bio kljuan u pokuaju Abelardovog izopenja.
 175

DUNS SKOT dobio je ime po rodnome mjestu Dunsu u kotskoj.

Odatle uostalom i njegovo prezime Scotus (kot). Kao i William Occam-
ski bio je franjevac. Njegovo je uenje, koje je prevladavalo krajem sred-
njeg vijeka, postalo poznato pod nazivom skotizam. Za razliku od
Akvinskog, koji je traio sjedinjenje teologije i filozofije, Duns je za-
htijevao njihovu odvojenost. tovie u svojoj je knjizi napao Tomu Ak-
vinskog, kao i njegov aristotelizam, tvrdei da ne priznaje nikakvu raz-
liku izmeu biti i postojanja (temelj filosofskog argumentiranja za
transubstancijaciju). U ljudskim odlukama odluujui imbenici nisu raz-
um i znanje, ve volja (usp. Blaise Pascal). Naglaavao je vanost Boje
volje; ni jedna od njegovih odluka nije prouzroena vanjskim prilikama
ili razumom.
Ne moemo Boga uiniti zarobljenikom sustava koji smo sami izmislili.
Ljudski jezik moe opisati to Bog jest unato upotrebi analogija u Pismu.
Duns odbacuje via negativu skolastika koji su tvrdili da, ukoliko
eliminiramo sve ono to Bog nije time emo doi do ispravne spoznaje
Boga. Ovim potezom Duns nas vraa blie ka biblijskom stajalitu.
Vjerovao je kako filozofija moe dokazati Boju opstojnost, kao i neka
njegova svojstva, ali nita vie. Mnogo toga, za to je Toma Akvinski
tvrdio da znamo o Bogu, ne dolazi po razumu ve po objavi.
Skot je bio glavni branitelj doktrine Marijinog bezgrenog zaea.
Iako je veina katolikih uenjaka vjerovala kako je Bog Mariju odrao
savrenom nakon njezina zaea, Skot je tvrdio da je zaeta bez grijeha.
Naime, lake je sauvati osobu od istonog grijeha, nego ju izbaviti iz
njega. To je ono to se (vjerojatno!) zbilo s Marijom. Pritom prihvaa
naelo koje je drugdje nijekao: snaga razuma govori nam o Bogu. Njegova
teorija o Mariji postala je 1845. g. dogmom iako su se Anselmo, Bernard
iz Clairvauxa i Bonaventura, za ivota protivili ovoj zamisli.

WILLIAM OCCAMSKI je franjevac roen u engleskoj grofoviji Sur-

rey. Otro je prigovarao papinstvu zbog ega je brzo zavrio u nevo-
ljama. Zahtijevao je da papinski zbor upravlja Crkvom. Tvrdio je kako je
Krist jedini poglavar Crkve, a papin autoritet je u potpunosti odbacivao
u svjetovnim pitanjima.
S Tomom Akvinskim se nije slagao u sljedeim tokama:
1) Oko filozofskih dokaza o Bojoj opstojnosti William je tvrdio
kako se Boga moe spoznati jedino vjerom, a ne razumom ili prosvje-
tljenjem, te da je Boja volja iznad svega.
2) U svezi s Tominim ponovnim tumaenjem Aristotela i uklapanja
istog u njegov sustav sinteza; William je tvrdio kako je Aristotelovo
 176

uenje zapravo ateistiko pa se stoga ne moe izmiriti s biblijskim shv-

aanjima.
Od ostalih mislilaca radikalno je odstupao jer je odbijao napadati
Aristotela na temelju platonizma. Krenuo je u potpuno novom smjeru
tvrdei kako postoje samo individuumi nema univerzalija ije je po-
stojanje neovisno o Bogu. Ne postoji ni apstraktna misao. Samo pojedinac
moe biti stvaran. Nema univerzalnih ideja jer ideja ne moe postojati
izvan uma. William je dakle predvodnik zapadnog individualizma koje
je najavilo svretak metafizike i prouzroilo nered u intelektualnom svijetu
krajem srednjeg vijeka. Tvrdio je kako se zadatak teologa ne sastoji u
dokazivanju kranskih doktrina, ve istraivanju Biblije.
Isto je tako drao kako se ispravna spoznaja postie empirijski kroz
osjetila. Jedina stvarnost koja se moe prepoznati su individuumi, a oni
se spoznaju iskljuivo kroz iskustvo osjetila. William je pretea egzisten-
cijalizma. Boja opstojnost se ne moe dokazati; mogue je samo dati
vjerojatne argumente u prilog njegove opstojnosti. Boga ne moemo
shvatiti razumom (Toma Akvinski) niti iluminacijom (Bonaventura), ve
samo vjerom.
Njegovo uenje, o Bojoj milosti i ovjekovoj slobodnoj volji, imalo je
utjecaja i krajem srednjeg vijeka. Oivio je polupelagijanizam koji je, na
Oranskom koncilu 529. g., bio osuen. Prema Williamu nevjernik moe
privlaiti milost inei dobro (vidi sluaj Kornela u Dj. ap. 10). Ovo uenje
je kasnije postalo poznato kao suvremeni put (via moderna) u kojem je
i Luther bio odgojen. Kad su protestantski reformatori kasnije osudili
skolasticizam, u stvari su odbacili polupelagijansku teologiju Occama,
Biela i suvremenog puta koja je tvrdila kako je spasenje plod slobodne
ljudske volje i zasluga, a ne plod Boje milosti.
Gabriel Biel pripadao je zajednici Brace zajednickog ivota, ali je
odbacivao njihov anti-intelektualizam i slijedio je nauk Wiliama Okam-
skog i ostalih ucenjaka 14. stoljeca (Via Moderna), koji su smatrali kako
je ovjek taj koji mora napraviti prvi korak prema Bogu (tj. pokajanje i
dobra djela) kako bi privukao Boju milost koja potom osposobljava
vjernika da ini dobra djela. Biel je znaajna osoba jer su njegovi uenici
pouavali Martina Luthera. Duhovni problemi s kojima se mladi Luther
suoio su uvelike bili uzrokovani Bielovim naukom o milost.
Biel je izjavio: Iako je Kristovo trpljenje ona zasluga na temelju koje
se ovjeku daje milost, na temelju koje je kraljevstvo otvoreno i slava
osigurana, ipak se ne radi o zasluzi koja bi bila posve dovoljna. I nadalje:
Ako mi ne dodamo svoje zasluge Kristovima, same Kristove ne samo
da nee biti dostatne nego za nas nee niti postojati. Govorilo se i to
 177

da vjerni na zemiji mogu svojim dobrim djelima okajati druge ljude i na

taj nain djelotvorno ponijeti na sebi vremensku kaznu za grijeh.
Bielovom ucenju se protivio Thomas Bradwardine, nadbiskup Can-
terburyja, koji je ponovno oivio Augustinovu doktrinu o milosti (Bog
je taj koji ini prvi korak u spasenju, a ne ovjek), jo jednog protivnika
je imao i u reformatoru John Wycliffeu. Meutim, Bradwardine je otiao
korak dalje od Augustina prihvaajuci nauk determinizma koji je uklju-
ivao dvostruku predestinaciju.

2. BIBLIJA U SREDNJEM VIJEKU

Nakon propasti Rimskog Carstva proirila se neukost i nepismenost.

Prouavanje Pisma bilo je stoga ogranieno na samostane. Osim toga,
srednjovjekovni su teolozi drali kako Pismo moe tumaiti, pod vod-
stvom Crkve, iskljuivo naobraena skupina ljudi. Srednjovjekovna je
Crkva vjerovala kako treba podravati tradicije i dogme prvih kran-
skih pisaca. Tako su, openito govorei, biblijski uenjaci bili zadovoljni
sakupljanjem i sintetiziranjem tradicionalnih teolokih objanjenja (od
kojih su neka poticala ak i iz vremena Origena). Na taj nain proizveli
su ogromne sveske o dogmama i moralu. Iako su tvrdili da ista obja-
njavaju Pismo, ona zapravo nisu imala nikakve veze s biblijskim tek-
stom. Koristili su klasinu Origenovu metodu tumaenja Pisma na etiri
razine:
a) Doslovna razina (koja nam govori o dogaajima)
b) Alegorijska razina (pouava nas to trebamo vjerovati)
c) Moralna razina (objanjava to trebamo initi)
d) Duhovna razina (govori za im treba teiti)
Biblijsko tumaenje nije nikada bilo tako nejasno kao u srednjem vije-
ku. Dok je tek nekoliko prevoditelja pridavalo pozornost povijesnom i
doslovnom znaenju biblijskog teksta, jo ih je manje posjedovalo osnovno
znanje hebrejskog ili grkog jezika. etiristo godina sveenici i redov-
nici neumorno su sabirali prva kranska djela. Ona su bila obiljeena
krutim dogmatskim reenicama, otrcanim moralnim frazama, tajnovitom
igrom brojeva i pogrenim znaenjima rijei. Veina se komentara sastojala
u ponavljanju onoga to su izrekli raniji spisatelji.
Odgovor na takve okolnosti bile su sljedee:
a) Tajnovito tumaenje, kao i prouavanje Biblije za osobnu pobo-
nost, bilo je potpomognuto slobodnom uporabom alegorija. Dijalektino
razmiljanje zamijenjeno je ushienjem i intuicijom, kao sredstvima tuma-
enja Biblije. Bernard iz Clairveauxa, Bonaventura i Hugo iz Pariza bili
 178

su meu onima koji su podravali ovakav pristup.

b) Jasno znaenje Biblije oivjeli su neki idovski komentatori (po-
sebno Rai tj. rabin Salomon Ben Isaac iz Troyesa). panjolski uenjak
idovskog podrijetla (Abraham ibn Ezra) ojaao je idovski prijelaz na
suvremeno povijesno i gramatiko tumaenje. Uz to je bio utjecaj hu-
manista u Italiji (tzv. nova uenost), koji su odbacili skolasticizam u korist
filologije. Franjevac na Sveuilitu u Parizu, Nikola iz Lyre (1265-1349.),
nastavio je ovakav pristup Bibliji. Bio je strunjak za hebrejski jezik, te je
objavio prvi tiskani komentar Biblije. Pod njegovim utjecajem bio je
Luther, a njegova miljenja preuzeo je prije toga Wycliffe.

CRKVENE GRAEVINE

Srednjovjekovne crkvene graevine imale su dvostruku svrhu: pounu

i vjersku. Pouna svrha rodila se kao odgovor na potrebe vremena.
Knjige su bile rijetkost, a mnogi ni nisu znali itati. Crkvene graevine
su tako postale knjigama za nepismene. U njih se nastojalo unijeti cijelu
biblijsku povijest. Pokazivale su ivotni put uzvienih svetaca i muenika,
vrline i poroke, obeanje neba i kaznu pakla. Vjerska nakana bila je usredo-
toena na srednjovjekovnu doktrinu mise tijekom koje se, tvrdilo se,
dogaala transsupstancijacija. Crkva je morala stoga biti pogodnim mje-
stom za odvijanje velikog i neprekidnog uda.
Na Zapadu prve bazilike poprimile su tzv. romaniki stil (dakle nalik
rimskom). Tlocrt najranijih crkava poprimao je oblik slova T; kasnije
dobiva oblik kria. Potonjim oblikom stvorilo se dovoljno mjesta kako
bi se (oko proirenog rtvenika) nalo mjesta za sveenike, redovnike i
zbor, a iste istovremeno odvojilo od posjetitelja. Drveni krovovi zami-
jenjeni su kamenim. Njih su podupirali lukovi, snani zidovi i tzv. bavasti
svodovi. Zauzvrat, mogli su se ugraditi samo mali prozori kroz koje je
dopiralo svjetlo. Obiavalo se dodati i zvonik kao posebno zdanje, ili
kao dio glavne graevine.
Oko sredine dvanaestog stoljea gotiki stil je poeo zamjenjivati ro-
maniki. Lukovi su bili zailjeni, polagani na stupove a ne na zidove.
Time su stvoreni uvjeti za postavljanje veih prozora i viih krovova
(iako su se za iste morali graditi potporni stupovi). Vei prozori su sada
mogli predstaviti ono to se ranije moralo uklesati u kamen.
 179

MISIJSKO IRENJE ZAPADNE CRKVE

Opi pregled
7. stoljee Bugari stiu na Balkan gdje ih asimilira njima podreena
slavenska manjina. Islam se naglo pojavljuje na Sredozemlju.
8. stoljee Poetak vikinkih (tj. danskih i norvekih) pljakakih
napada. Dovreno obraenje Rajnske doline. Nastavak krtavanja Sasa.
9. stoljee Divlji Skandinavci (naroito Varjazi, tj. vedska plemena
na podruju Rusije) prodiru posvuda. Vjera se iri meu Slavenima u
srednjoj Europi. Turci Selduci prodiru u Malu Aziju.
11. stoljee Kriarski ratovi (pohodi) i poetak irenja trgovine. U
Crkvu ulazi veina Danaca, Norveana i Maara. Poetak obraenja Ru-
sije.
12. stoljee Pruen otpor Turcima Selducima. Konana pobjeda
kranstva u Poljskoj, vedskoj i meu Luikim Sorbima.
13. stoljee irenje mongolskog carstva za vladavine Dingis-Kana.
Estonci, Latvijci i Prusi nasilno pokrteni. Poetak vjere u Litvi i Sjevernoj
Rusiji.
14. stoljee Mongolski vladar Timur Lenk (Tamerlan) prihvaa is-
lamsku vjeru i potom unitava kranske tragove na Istoku.
15. stoljee Jaanje otomanskih Turaka. Potkraj stoljea europske
se zemlje ire na obje Amerike.
Pojedinosti
Karlo Veliki pokorava Sase a zatim i moravske Slavene. Meu po-
tonjima zapoinje, uz pomo engleskih misionara, misijski napad. U
Skandinaviji, gdje je prvi misionar Ansgar, mnogi pogani prelaze na
kranstvo vjerujui kako e lake ostvariti vlastita oekivanja od religije
(npr. pobjeivati u bitkama). Za evangelizaciju Norveke i vedske, kao
i veeg dijela Danske, gotovo je iskljuivo zasluna Engleska.
U srednjoj Europi, gdje je esto jedan narod kolonizirao drugi (po-
sebno se to odnosilo na Germane), u velikoj se mjeri koristila sila. Tamo
do obraenja dolazi kasnije nego na drugim podrujima jer su Germani
morali ekati da prou valovi najezdi. Obraenja su tako trajala od 8. i
9. stoljea do 15. stoljea. Osim toga, tu su se sukobljavale pravoslavne i
katolike misije. Obraanje luikih Sorba bio je dugotrajan i mukotrpan
proces. Posljednji su se obratili Litvanci. To se dogodilo kad se Litva
spojila s katolikom Poljskom kako bi oblikovala zajednicu naroda (pol.
rzeczpospolita) koja je tolerirala sve vrste religija. Ova zajednica je ukljuila
i Ukrajinu koja je bila uglavnom grkokatolika sa glavnim gradom u
 180

Kijevu. Meutim, kozaci su bili ti koji su uzrokovali odcjepljenje Ukrajine

od te zajednice kad su se pobunili protiv centrale vlasti zbog toga to
nisu primili plau.

HRVATSKA: Talijanski misionari (na molbu bizantskog cara Hera-

klija) zasluni su za obraenje velikog broja Hrvata (i Srba) u 7. st. U luci
Spalatum (Split) je bila ponovno osnovana stara latinska metropolija od
Solina. Kristijanizacija Hrvata se dijeli u tri faze:
1) Dalmatinski Hrvati primaju kranstvo potkraj 7. st. zahvaljujui
djelovanju romanskih krana dalmatinskih gradova. Kasnije meu Dal-
matskim Hrvatima u 9. st. je djelovao misionar pod imenu Ursije i kr-
anski knez Vieslav, koji je vladao oko 800. g. Vieslavova prijestolnica
je bila Nona (Nin) koji je postao biskupskim sjeditom i mjestom iz kojeg
su kretale franake misije.
2) Istarski i primorski Hrvati primaju kranstvo potkraj 8. st. za-
hvaljujui Francima, koji, (pomou galskih i anglosaskih redovnika) su,
irei se u Koruku, takoer donijeli kranstvo.
3) Panonski Hrvati primaju kranstvo neto kasnije takoer zahva-
ljujui Francima.
Bizant je zasluan za kristijanizaciju hrvatskih plemena u Duklji, uz
rijeku Neretvu i u Zahumlju. Kasnije, uenici irila i Metoda su u 9 st.
prenijeli slavensko bogosluje i glagoljake knjige u Istru, na kvarnerske
otoke i u priobalne hrvatske gradove pod bizantskim vrhovnitvom.
Split je u meuvremenu pripao bizantskoj crkvi.
Sukob izmeu Bizanta i franakoga kralja Karla Velikog se odrazio
na politike prilike i teritorijalnu pripadnost podruja koje su uz Jad-
ransku obalu naselili Hrvati. Karlo i bizantski car Mihajlo I. Rangabe
sklopili su mir u Aachenu (812), u kome je Bizant priznao Karlu carski
naslov i zadrao u Dalmaciji samo primorske romanske gradove, a pristao
je da zemlja u zaleu tih gradova doe pod franaku vlast.
Mo hrvatske drave za Trpimira (845.-64) oituje se u uspjenim
ratovima s dalmatskim gradovima pod bizantskom vlau i Bugarima
te u snanu kulturnom razvitku (dovoenje Benediktinaca u Hrvatsku).
God 852. Trpimir je izdao splitskoj crkvi darovnicu.
Za vladanja Tomislava (910.-28) odrana su u Splitu dva sinoda ili
sabora (925. i 928), na kojima su se rjeavala pitanja crkvene jurisdikcije
u Hrvatskoj, tj. pitanje primata splitskog nadbiskupa i opstanka ninske
biskupije, emu se odupirao Grgur Ninski. Papa Ivan X. potvruje sa-
borske zakljuke o ukidanju ninske biskupije i o zabrani zareivanja
sveenika glagoljaa, a pootrava zakljuak koji se odnosio na Grgurovu
 181

osobu i dodijelio mu malenu biskupiju u Skradinu. Na taj nain je pa-

pinstvo proirilo svoju jurisdikciju na cijelu Hrvatsku.

MORAVSKA: Kranstvo je stiglo u Moravsku njezinim padom pod

Franke (za vrijeme Karla Velikog). Kao znak vazalstva, Moravska je
prihvatila kranstvo. Prva crkva sagraena je 830. g. u Nitri (dananjoj
Slovakoj). Moravski knez Rastislav pokuao se rijeiti Franaka molei
Carigrad da poalje misionare. Na ovu politiku inicijativu Carigrad je
poslao irila i Metoda, koji su utemeljili akademski centar u Moravskoj.

EKA je, pod premislavskom dinastijom (900-1306), raskinula s

Moravskom. Nju su takoer evangelizirali franaki misionari. Iz kra-
ljevske obitelji dola su prva dva eka muenika: Ljudmila, i njezin
unuk Vaclav (kojega je 929. g. ubio njegov brat). Od 967. g. eka je
postala vazalnom dravom Njemake Carevine. Godine 973. osnovana
je praka nadbiskupija. Prvi biskup bio je Adalbert (Vojtjech). Ubili su
ga Prusi meu kojima je irio evanelje, zbog ega je proglaen svecem.
Kasniji muenik je bio Johann Nepomuk (u. 1393), koji je predstavio
Crkvu protiv kralja Vaclava IV. Sv. Nepomuk je postao patronom isu-
sovaca i hapsburke dinastije, to objanjava sveprisutnost njegova kipa.

MAARSKA: Moramo naglasiti kako su Maari u Maarsku doli

tek u 9. stoljeu. Prije toga. Postojanje lokalne kranske zajednice je po-
tvreno 303. kada je biskup Kvirin Siscijski (Sisak, Hrvatska) pogubljen
u Savariji (Szombathely, Maarska) za vrijeme Dioklecijanova progona.
Nova vjera je uhvatila korijene nakon to je utvrdila svoj poloaj kroz
Rimsko Carstvo 313. Veliki kranski nekropolisi u Sopianaeu (Pcs,
Maarska) i Savariji datiraju iz tog razdoblja. Meutim, zbog barbarskih
invazija, izbjeglice iz Panonije su poele dolaziti u druge dijelove Rimskog
carstva od ranog 5. stoljea. Meu prognanicima je bilo stanovnika
Scarabantie (Sopron, Maarska) koji su pobjegli u Italiju i sa sobom su
odnijeli relikvije Sv. Kvirina. Martin Tourski, svetac zatitnik Francuske
je takoer roen u Panoniji. Nakon toga Maarsku su poharali Huni i
Avari. Prva maarska invazija datira iz 830. Muslimanski izvori opisuju
maarske pogane kao tovatelje zvijezda i vatre koji svoje porijeklo
vuku od Ujgura iz Kine.
Oton ih je porazio 955. g. u bitci kod rijeke Lech. Kao posljedicu
poraza Maari su bili prisiljeni usvojiti religiju pobjednika katolian-
stvo. Stoga biskup Pilgrim iz Passaua je poslao sveenika kako bi ih
 182

obratio. Dva su istaknuta imena povezana s uvoenjem kranstva: Gyula

i knez Gza (972-997). Proces je dostignuo vrhunac krunidbom maar-
skog kralja Stjepana (Istvna) (1000). Istvan je oenio Giselu, sestru
Henrika II. Bavarskog, to je uspostavio vezu s Zapadom. Za vladavine
njegova nasljednika Ladislava (Lszl) Arpadovia (1077-1095) dovreno
je pokrtavanja Maara. On je 1051. g. prikljuio hrvatske krajeve iz-
meu Gvozda i Drave Ugarskoj, a 1094. utemeljio je zagrebaku bisku-
piju. Esztergom postaje maarskom nadbiskupijem.

POLJSKA: U Poljskoj su vana imena bila Mieszka i Bolesawa Chrob-

ryja. Nakon Adalbertove muenike smrti njegovo je tijelo pokopano u
poljskom Gnieznom (iako je prva nadbiskupija bila u Poznanu, pod juris-
dikcijom Magdeburga). Drugi biskupije su utemeljene u Koobrzegu,
Wrocawu i Krakowu.

BOSNA: U nastojanju da kristijaniziraju bosanske Hrvate, bizantski

vladari su iz gradova u dalmatinskom primorju slali latinske sveenike
sa svetim knjigama na glagoljici. Kako se posao oduio, bosanski su
Hrvati tek u 9. stoljeu preli na kranstvo. Udaljenija podruja u Bosni
bila su posljednja obuhvaena tim pohodom. Kada su krajem 9. i po-
etkom 10. stoljea Franci zaposjeli sjeverne dijelove Bosne na kojima su
ivjeli Hrvati, utjecaj kranstva u zemlji dodatno je osnaio. Ipak, kao i
u podrujima dananje Hrvatske, jaao je sinkretizam, te se razvilo
narodno kranstvo s elementima poganskih obiaja.
Zbog nepristupanosti unutranjosti Bosne tamonja se crkva raz-
vijala odvojena od Ohrida i Konstantinopola. Prije dolaska franjevaca
samostani koji su inili kraljenicu crkve pripadali su pravoslavnoj crkvi
koja je slijedila istoni samostanski red svetog Bazilija. Stoga su okolnosti
u kojima se nalazila bosanska crkva bile usporedive onima rane keltske
crkve u Irskoj. Rim ju je drao raskolnikom, no ne i krivovjernom. Na-
kon obavljene procjene stanja iz 1203. godine, Crkva u Bosni je dobila
opomenu, no ne zbog krivovjerja, ve nedostatka reda. Ipak, tamonji
crkveni slubenici su priznali punu nadlenost Rima obvezavi se pri-
hvatiti katolike sveenike u mjesnim samostanima, vratiti rtvenike i
krieve na mjesta crkvenog slavlja, usvojiti ispovijed i pokoru, kao i
rimski kalendar blagdana i posta, primati priest barem sedam puta
godinje, odvojiti mukarce od ena u samostanima, te uskratiti pomo
krivovjernicima. Kada je Katolika crkva kasnije poeljela uvrstiti nad-
zor nad Bosnom, odbacila je cjelokupnu tamonju crkvu kao krivovjer-
 183

nu i bogumilsku. No, to je bila pogreka. Bogumilsko krivovjerje je

bilo ogranieno na znatno manju skupinu za koju se danas pretpostavlja
da je obitavala na dalmatinskoj obali (u to vrijeme dio Bosne), ili pak
dalje u unutranjosti. Oblici naeni na stecima vjerojatno su heraldike
naravi, te odraavaju plemiki status pokopanih, a ne nekakav mistini
kult kakvom su pripadali bogumili.

RAZVOJ ISTONE CRKVE

Do 324. g. gospodarom rimskog svijeta postaje Konstantin. On seli
prijestolnicu na Bospor, u Carigrad, kojega naziva Novim Rimom. Od
samog poetka car je, kao iva Kristova slika, igrao najvaniju ulogu u
Crkvi. Budui da se drao osobno odgovornim za jedinstvo Crkve, pred-
sjedao je crkvenim koncilima, a krivovjerce i raskolnike izloio progo-
nima svjetovnih vlasti. Rimski naslov kojeg je nosio, Pontifex maximus ili
vrhovni sveenik, upuivao je na svetost njegove slube. Konstantin je
bio Boji izabrani zastupnik, a carska vlast zemaljski odraz Boje nebeske
vrhovne vlasti.
Za vladavine istinskog osnivaa Bizantskog Carstva, Justinijana I.
(483-565) izgraen je veliki broj crkvenih graevina. Znatno je pobo-
ljana obrazovna razina sveenstva, a veliki pomaci napravljeni su u
razvoju Teodozijevog zakonodavstva. Prije svega (u 4. i 5. stoljeu) pro-
povijedanju se pridaje velika vanost jer se eli ojaati kransku pred-
aju (usp. Grgur Nazijanski, Ivan Zlatousti). Osvojivi natrag Italiju, Dal-
maciju, Sjevernu Afriku, kao i dio panjolske, Justinijan nakratko obnavlja
Rimsko Carstvo. Naalost, kasnija barbarska najezda (prije svega Lango-
barda) preplavljuje Italiju gdje jedino Ravenna ostaje bizantskim vlas-
nitvom. Osim toga, za vrijeme Justinijana velika kuga ubila je treinu
stanovnitva bizantskog carstva.
Avari i perzijski Sasanidi osvajaju Jeruzalem (614), Egipat (618) te
opsjedaju 626. g. Bizant (Carigrad) koji se ipak uspijeva odrati. Pod
vodstvom cara Heraklija I. protivnik je uspjeno poraen. Meutim, za
posljednjih godina njegove vladavine Arapi prodiru u Siriju, Palestinu i
Egipat. Muslimanski borci stiu, i to ak dva puta, do Carigrada. Car-
stvo preivljava kasnije upade Langobarda u Italiju, Slavena u Grku i
Bugara na Dunavu, no gubi veliki dio prijanjeg ozemlja. Do kraja 8.
stoljea svedeno je na zapadni dio Male Azije, juni Balkan, podruja
zapadno od Carigrada (uz egejsku obalu), srednju i junu Grku te uski
dio jadranske obale. Na Zapadu preostaju juna Italija i Sicilija. Veliki
 184

broj krana se, uslijed provala Perzijanaca i kasnije Arapa, iseljava na

Zapad. Do 800. g. etiri od ukupno pet patrijarhata nalaze se izvan granica
Carstva (Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem su pod muslimanskom vla-
u). Kada se i Rim nae pod barbarima, Carstvo se obraa za pomo
Francima. Papa kruni Karla Velikog za Cara Rimljana i tako na Zapadu
stvara zasebno Rimsko Carstvo.
Godine 681. monofizitizam je osuen u Carigradu; time su se mono-
fiziti konano odvojili od slubene Crkve. Zaudo, najveu je podrku
imao u istonim podrujima pod vlau Arapa. Druga rasprava iz tog
doba bila je vezana uz pitanje ikona.

ISTONA POBO
NOST
Liturgijska predaja u Istonoj crkvi razvijala se od 4. stoljea na temelju
bogosluja iz razliitih dijelova Istoka. Najrairenije je bilo bogosluje
(liturgija) Bazilija Cezarejskog (370-379) i Ivana Zlatoustog (398-404) s
dodacima iz jeruzalemskog bogosluja. Drugu liturgiju stvorio je Roman
Melod u Siriji.
Redovnitvo je prilino rano postalo obiljejem istonog kranstva;
tamo se uostalom i pojavilo. Upravo je Bazilijeva regula prenesena s
Istoka na Zapad. Neki je sirijski redovnik, oko 500. g., izdao niz zapisa
za koje je tvrdio da potjeu od Dionizija Areopagita. Ovom je krivotvo-
rinom u pravoslavnu duhovnost uspjeno unio novoplatonistiki misti-
cizam (uzdignue u zajednitvo i jedinstvo jednim putemon negacije).
Ujedinjenje s Bogom postie se mistinou, kao i uzdignuem iznad
shvaanja osjeaja i uma.

Maksim Ispovjednik (580-662) komentirao je njegova djela nastojei

urediti tekst kako bi odgovarao, u najveoj moguoj mjeri, pravoslav-
nom kranstvu. Ivan kot Eriugena izradio je oko 850. g. latinske prije-
vode njegovih djela. Dionizije je pak utjecao na Tomu Akvinskog i sre-
dnjovjekovni misticizam.

Simeon Novi Teolog (949-1022) je bio prvi sustavni izlaga tehnike

unutarnje molitve. Naslov novog teologa dobio je stoga to su njegove
spise drali jednakovrijednima onima starih teologa (ili otaca) Crkve.
elio je uvidjeti nevidljivo boansko svjetlo, a o vlastitom duhovnom
iskustvu puno je pisao. Bio je sveti Bernard Istoka zbog ega je doao u
sukob s predstavnicima slubenijeg filozofskog pristupa (Stjepanom).
 185

Slijedei aspekti njegovog uenja su ga doveli u sukob s crkvenim

vlastima:
1) Jedno od temeljnih uenja je bilo kako ljudi mogu i trebaju iskuiti
theoriu (doslovno, kontemplaciju ili izravno iskustvo Boga). Biskup
Stjepan je to smatrao nepotrebnim.
2) Simeon je vjerovao kako to izravno iskustvo redovnicima daje
autoritet propovijedanja i odrjeenja grijeha bez potrebe za formalnom
zareenjom. Biskup Stjepan je to smatrao opasnom herezom.
3) Simeon je nauavao da je podlonost vodstvu duhovnoga oca od
esencijalne vanosti za one koji ozbiljno ele ivjeti duhovnim ivotom.
Biskup Stjepan je to smatrao opasnim, jer nije svaki duhovni vodi
autentican.
Naalost u pravoslavlju je Krist, pod utjecajem suhoparne skolastike
i ekstremnog misticizma, postao mistinom figurom koja je imala malo
toga zajednikog s Kristom iz Evanelja. Nakon 10. stoljea porastao je
znaaj nekoliko samostana na gori Atos (tzv. Svetoj gori) nedaleko od
Soluna. U 14. stoljeu je pak nastao pokret radikalnog misticizma kvije-
tistike sekte hezihasta. Temeljio se na kontemplativnoj molitvi, a glasno-
govornik mu je bio Grgur Palama (1297-1360) koji je bio povezan sa
samostanom na gori Atos. Predvodnik bugarskog sredita pokreta bio
je Teodozije iz Trnova koji je utemeljio samostan u Kilifarevu. Grgur je,
kao solunski metropolit, razvio tzv. tihu molitvu. Ona se sastojala u raz-
miljanju o Bogu u stanju unutarnjeg mira (nakon pobjede nad poudom).
Naglasak je bio na tihoj meditaciji pri posebnom dranju tijela (brada
sputena na grudi, oi usmjerene na pupak). Pritom se izricala jednostavna
molitva: Gospode Isuse, Sine Boji, smiluj mi se! Kritiari ovoga pri-
stupa (npr. Barlaam) tvrdili su da se Bog moe spoznati samo posredno,
a ne neposredno kao to je to Grgur tvrdio.
Ovim se obiajem eljelo dosegnuti vienje boanskog svjetla, kao i
postii jedinstvo s Bogom (gr. theosis; poboanstvljenje). Grgur je tvrdio
kako se Bog moe spoznati i neposredno (radilo se o gnostikoj lai
koju je raskrinkao apostol Ivan u 1. Iv 4,12). Meutim, teologija tog vre-
mena vjerovala je kako je Bog potpuno nespoznatljiv (novoplatonistiki
utjecaj). Grgur je pokuao rijeiti nedoumicu stavom kako se ne moe
prii Bojoj sutini, ve Njegovim radnjama (energijama). Time je istaknuo
dobru stranu skolastikog sitniarenja uobiajenog za ono vrijeme. Tvrdio
je kako, iako ne moemo spoznati ili sudjelovati u Bojoj biti, moemo
sudjelovati u Bojim energijama, milosti i djelatnosti usmjerenoj prema
nama. Ovakav je pogled na milost potpuno razliit od novozavjetnog
uenja.
 186

Njegov ga je glavni protivnik Barlaam optuio za krivovjerje. Barla-

am je napadao katoliku skolastiku (naroito mu je smetala oholost Tome
Akvinskog koji je tvrdio da zahvaljujui filozofiji sve zna o Bogu), kao i
istoni misticizam (iji je predstavnik bio Grgur). Izvrgao je ruglu Grgu-
rovu metodu molitve ustvrdivi kako se Bog moe spoznati posredno.
Kako bi mu odgovorio, Grgur je objavio knjigu Trijade u obrani Svetih
Hezihasta izloivi svoje zamisli u njoj. Iako je Grgur 1344. g. izopen iz
Crkve, 1347. g. Ivan VI. postaje novim carem. Kako mu je Grgur bio
miljenik, postavlja ga za solunskog episkopa. Carigradski koncil, 1351.
g., oslobaa Grgura prethodnih optuaba; njegovo uenje se slubeno
prihvaa u pravoslavnim crkvama. Meutim, Zapadna crkva odbacuje
ovu odluku ime se produbljuje jaz izmeu Istone i Zapadne crkve.

Nedoumice u svezi s ikonama

Mnogi su se u to vrijeme pitali: to je sveto i dostojno tovanja? Do
poetka 7. stoljea mnogi su gradovi u Carstvu imali jednog ili vie mjesnih
svetaca koji su bili tovani kao posrednici i zatitnici. Od 6. stoljea i
Crkva i carska vlast poticale su izradu ikona i tovanje redovnikih sve-
taca ohrabrivi time tovanje idola. Meutim, isti je obiaj vukao korijene
iz starog Rima gdje se carskim ikonama iskazivala ista ast kao i samom
caru. Obiaj nije prestao ni kada je car postao kraninom. Konstantin,
kao i njegovi nasljednici, podizali su si ogromne kipove u Carigradu.
Kako se radilo o iskazu kraljevskih poasti, na isti se nain postupalo
sa svevinjim kraljem Isusom Kristom. Justinijan je iznad glavnih cari-
gradskih vrata dao podii veliki kip, a iskovao je i novac s Kristovim
likom. Do kraja 6. stoljea ikone Krista i Marije postupno su zamijenile
carske ikone.
U borbu protiv ikona krenuo je car Leon III.. Moda su ga ponia-
vajui porazi, kao i straan potres, podsjetili da izraelski Bog kanjava
idolopoklonstvo. Meutim, nije mu bilo lako ispuniti naum. Godine 730.
izdao je proglas nareujui da se sve vjerske ikone na javnim mjestima i
crkvama uklone i unite. No, rimski je papa osudio unitavanje ikona.
Car se osvetio izuzevi Siciliju, junu Italiju i zapadni dio Balkana i Grke
od vlasti rimskog biskupa. Ovaj se pak obratio Francima za podrku i
zatitu. Kada je za Konstantina V. u Carigradu odran 754. g., koncil
kojim izrada ikona izjednaena s idolopoklonstvo, preostale ikone morale
su biti unitene. Protivnici ove odluke izopeni su, osakaeni i prognani.
Progonstvima su, prije svih, bili izloeni redovnici zbog kulta tovanja
relikvija. S druge strane ikonoklasti su eljeli ikone zamijeniti tradicio-
nalnim kranskim simbolima kria, Biblije i elementima Gospodnje
 187

veere. Izvan toga, samo su zareeno sveenstvo i posveene grae-

vine bile, na odreeni nain, svete. Konstantin V. je tvrdio kako su ele-
menti Gospodnje veere istinske Kristove ikone, budui da su posveene.
Izgleda da je vjerovao kako su posveeni kruh i vino potpuno jednaki
Kristovom tijelu i krvi jer prava ikona mora biti jednaka onome to
predstavlja.
Ivan Damaanski napisao je oko 740. g. Obranu svetih slika (ikona).
Postavke, koje je iznio kasnije, preuzela je Pravoslavna crkva. Ustvrdio
je kako slika nikada nije jednaka izvorniku, ve ga samo oponaa. Ikona
je vana kao preslika i podsjetnik na izvornik. Ivan Damaanski je po-
lazio od Platonovog shvaanja da sve to opaamo na ovom svijetu
predstavlja samo presliku vjenog i izvornog oblika kojeg dua moe
spoznati u nematerijalnom svijetu. Rei kako ikona ne moe oslikati Krista,
znai ne priznati mogunost utjelovljenja. Iako je ikonu pogreno tovati,
prisutnost Kristove ikone moe pouiti i pomoi vjerniku. Isto se odnosi
na ikone svetaca i Marije. Uz to, Ivan je razlikovao izmeu oboavanja
(gr. latreia) usmjereno iskljuivo Bogu, i tovanja (gr. proskunesis),
usmjereno caru kao i ikonima.
Dolazio je sa Krete, bive mletake kolonije, i tako je imao pristup
mletakom sveuilite u Padovi. Mletaka republika je rado, ali diskret-
no primila protestante, usprkos protureformatskoj istki u ostatku Italije.
Porenuo je tiskarski stroj u Carigradu na kojem je tiskao Novi zavjet na
modernom grkom, no stroj je napala katolika rulja.
Leon IV. nije bio odrjeit ikonoklast. Njegova je ena Irena, uz pomo
patrijarha Tarazija, sazvala biskupe u Niceji (787). Tamo je osuen
ikonoklastiki pokret i prihvaen stav Ivana Damaanskog.
Meutim, Carstvo su snale velike nevolje koje su vlastodrce na-
tjerale da ponovno razmisle o tom pitanju. Leon V. odluio je podrati
unitavanje ikoni kao slubeni dravni stav. U skladu s tim, tadanji
patrijarh je svrgnut, a na njegovo mjesto je dola osoba po carevom
ukusu. Protivnici nove politike odvedeni su u zatvor a koncil, za borbu
protiv ikona iz 754. g., je ponovno priznat.
Ovakvo je stanje ostalo do vladavine Mihaela III. Tada je careva majka
Teodora odluila napustiti dotadanju politiku prema ikonama kako bi
dinastiji osigurala veu podrku. Koncil iz 843. g. zanijekao je odluke
prethodnog koncila, ime su ikone ponovno bile doputene. Stoga pravo-
slavne crkve jo uvijek svetkuju prvu korizmenu nedjelju kao blagdan
pravovjerja, kako bi obiljeili svretak rasprave u svezi s ikonama.
 188

ISTONA TEOLOGIJA
Uitelj misticizma Maksim Ispovjednik najznaajniji je pravoslavni
teolog 7. stoljea i otac bizantske teologije. Bio je veliki pobornik dok-
trine dvostruke volje u Kristu. Sabrao je ranija uenja Origenovog uenika
iz 4. stoljea, Evagrija kao i Dionizija, nastojei pomiriti njihove razlike.
Za cilj molitvenog ivota drao je Boju viziju.
Maksimovo uenje predstavlja sretnu sintezu elemenata klasinog
(naroito aristotelovskog) i patristikog (naroito areopagitskog) nadah-
nua, stopljenih u osobnu kransku viziju: Krist zauzima sredinje
mjesto spekulacije. Protiv monofizitizma i monoteletizma Maksim brani
cjelovitu ljudsku narav Kristovu, razliitu od boanske naravi, koja se
ne stapa s ovom potonjom u jedincatoj osobi Rijei. Od ljudske Kristove
naravi Maksim ispovijeda naroito autentinu i konkretnu volju, koja
se na dramatian nain oitovala u agoniji Getsemanija, a u punom je
saglasju s boanskom voljom i kao takva nuna je pret-postavka za
spasenje ljudi. Utjelovljenje Boje (sarkosis), koje je pripre-mano od
poetka svijeta a izvrilo se u Mariji, i oboanstvenjenje ovjeka (theosis)
koje se zbilo po utjelovljenju Bojem, dva su velika stoera Maksimove
kristologije. Iz dviju naravi slijedi dvojstvo volje i djelovanja (energeia).
Samo htjeti ili in volje spada k naravi, dok birati predmet ili nain
htijenja je stvar osobe. Ovo posljednje naziva Maksim gnomikim htije-
njem (gnome). ovjeja narav Kristova posjedovala je samo fiziko a ne
gnomiko htijenje. Jer gnomiko htijenje (smjer htijenja) odredivao je
jedino Logos koji je sa svojom boanskom voljom pokretao i ovjeu
volju. Logos je upravlja i gospodar ovjeanskih djela i trpljenja u Kristu.
ovee potrebe i afekti ovladavali su Kristom samo ako je on htio, a ne,
kao kod nas ljudi, po naravi i neslobodno. Velika je zasluga Maksimova
to je izuzetnom prodornou i uravnoteenou do krajnjih konsek-
vencija produbio kristoloku terminologiju kalcedonske dogme, tako
da njegov doprinos predstavlja pojanjenje i krunu dotadanje patristike
spekulacije.
Ovu kristologiju Maksim primjenjuje i na antropologiju. Krist je
objavio Boga koji je jednostavan i bezgranian, jedinstvo u trojstvu.
ovjek po naravi tei Bogu i nadnaravno jedinstvo s Kristom u
krtenju ospo-sobljuje ga za slobodno ostvarenje ove naravne tenje,
borbom protiv grijeha i vrenjem kreposti ne samo moralnim, ve
bitno ontolo-kim razvitkom svoje osobe. Maksimova je misao
izuzetno prodorna u izlaganju trnovitih problema, bizantska po
 189

suptilnosti i smjeloj speku-laciji, te istovremeno rimska po stalnom

navraanju na stvarnost i dubo-ko znaenje jedinstva Crkve.
Maksim je istinski asket-mistik. Prema njemu, Krist je jedan u dvije
naravi. Adam je, meutim, postao po grijehu podijeljen ovjek u samom
sebi. Svaki ovjek mora postati svjestan svoga bijednog stanja, iznutranje
podjele u dui. Jedinstvo je mogue pronai jedino u Bogu i to prije
svoga kroz jedinstvo s utjelovljenim Kristom. Cilj duhovnog ivota je
poboanstvenjenje. Stvoren za poboanstvenjenje, ovjek moe postati
oboen jedino otkupljenjem. Duh Sveti proima itava ovjeka kao to
svjetlo proima vaskoliki prostor i kao to vatra posvema proima
eljezo. Da bismo pristigli do tog cilja, obdareni smo snagom koja nas
potie prema obogotvorenju. Naprotiv, snana sila razdvojnica, izvori-
te svakoga grijeha jest philautia, sebeljublje, traenje osjetilnih dobara
na tetu umnosti; sebeljublje je zapreka istom motrenju (kontemplaciji)
svijeta i jedinstvu uma s Bogom.
Ivan Damaanski rodio se potkraj VII. st. u kranskoj arapskoj
obitelji u Damasku. Nosio je arapsko ime Mansur (Victor). Moda je
potjecao iz uvenog koljena Taglib, kojemu nije bio stran utjecaj grko-
bizantske kulture. Njegov otac Sergije bio je carinski slubenik, a tu
slubu je kasnije preuzeo i Ivan, ali ju je brzo napustio i sa svojim pri-
jateljem Kuzmom, koji je doao negdje iz Sicilije, g. 730. otiao u samostan
Save kod Jeruzalema. Kuzma je postao kasnije biskup u Majumi, a Ivan
je bio zareen za sveenika i posvetio se kontemplativnom ivotu i
nauci. Umro je 749. Njegov glavni uspjeh sastojao se u sakupljanju ranijih
uenja otaca koja je sustavno predstavio u priruniku Izvor znanja. U
odreenom smislu je bio Toma Akvinski Istoka. Oslanjao se na postojeu
teologiju kojom je postavio mjerila daljnjih pravoslavnih shvaanja i
misticizma. Njegovi pogledi na ikone prevladali su na Drugom Nicejskom
koncilu 787. g.
Po pozivu teolog, i od 1602. g. aleksandrijski patrijarh, iril Lukarski
(1572-1638), postao je poglavarom carigradske crkve 1620. g. Godine
1629. g. objavio je Istona ispovijedanja kranske vjere, u kojima je pokuao
uskladiti pravoslavlje i kalvinizam. vrsto je vjerovao u nepogreivost
Biblije, predestinaciju i opravdanje vjerom. Odbacivao je doktrinu trans-
supstancijacije. Tvrdio je kako je Crkva podreena Pismu i podlona
pogrekama. Pokuao je pred Rimom obraniti pravoslavlje to mu je
donijelo prijatelje meu protestantima u Poljskoj u kojoj je radio. U
Englesku je odnio primjerak Codexa Alexandrinusa. Isti je zamijenio Textus
Receptus na kojem su se dotada temeljili protestantski prijevodi.
 190

Na njegovu nesreu, isusovci su bili vrlo djelatni u Carigradu za vrije-

me izdavanja njegove knjige. Kako bi ga optuila, Pravoslavna crkva se
posluila najveim pravoslavnim apologetom i suradnikom Katolike
crkve Petrom Mogilom. Godine 1638. izvren je pritisak na tursku
vladu koja je popustila. iril je iste godine zadavljen, a tijelo baeno u
Bospor. U Pravoslavnoj crkvi dolo je do snanog suprotstavljanja nje-
govim uenjima, te su njegovi stavovi u nekoliko navrata osueni. Najjai
proglas u tom smislu bila je Dositejeva ispovijed koju je sastavio
istoimeni jeruzalemski patrijarh odobrena na Jeruzalemskog koncilu iz
1672. g. U njoj je istaknuto sljedee: Biblija je nadahnuta Bogom, kao i
crkveni koncili. Crkva i Biblija proizlaze jedna iz druge. Predestinacija
je izloena u okvirima arminijanskog tumaenja rijei predznanje. Vjera
i djela opravdavaju dok grenik ne moe biti odjedanput iskupljen. Iako
dobra djela zasluuju nagradu, bez Bojeg milosra ne doprinose
spasenju. Podrana je doktrina transsupstancijacije. Navedena naela
vjere opisuju odgovor Pravoslavne crkve teologu koji je bio naklonjen
protestantskim zamislima. Kako su ista naela pomogla iskristaliz-
irati opreni stav Istone crkve prema reformaciji na Zapadu, moemo
govoriti o istonoj inaici Tridentskog koncila.

MISIJSKO IRENJE ISTONE CRKVE

Misijska vizija je procvjetala dolaskom Justinijana na vlast (u 6. sto-
ljeu). On je u okrilje vlastita carstva vratio Sjevernu Afriku. Osim toga
zapoeo je irenje u Nubiju. No, nekih sedamdeset i pet godina kasnije,
zapoela je najezda muslimana. Jedina preostala podruja irenja
Pravoslavne crkve bile su jugoistona Europa i Rusija. Meutim, drava
je morala ovlastiti svaki misijski pothvat (ona i Crkva bile su jedno).

iril (827-869) i Metod (825-885): Oko 850. g. moravski knez Rastislav

je zamolio bizantskog cara Mihaela III. da mu poalje misionare koji bi
pouavali njegov narod kranskoj vjeri. Istovremeno bi pak sprijeili
misijsko irenje Karla Velikog. Patrijarh Focije je odgovorio na molbu
poslavi brau irila i Metoda. Ovi Grci proveli su djetinjstvo meu
Slavenima, u blizini Ohrida gdje su nauili slavenski jezik. Prije no to su
krenuli na misiju, pripremili su (glagolicki) alfabet za jezik koji dotada
nije poznavao pisma. Time se bizantska kultura proirila meu slavenskim
plemenima. Godine 860. otili su meu Hazare u Hersonu (Krim), a
dvije godine kasnije zavrili su u Moravskoj. Tamonja je misija bila
 191

uspjena u prve tri godine, no dugorono nije imala nikakvih izgleda jer
su Maari napali i unitili Moravsku. Crkva se potom, u tom podruju,
razvila pod utjecajem zapadne Katolike crkve. Rad dvojice brae nastavili
su njihovi sljedbenici (Kliment i Naum) koji su njihovu poruku i slavenske
knjige prenijeli u Ohrid. Taj grad postao je odskonom daskom za irenje
misije na Bugarsku. Tamonji su pak ljudi sa arom prihvatili novu religiju
i kulturu, a ona je pak s vremenom stigla u Rusiju. iril je otiao u rimski
samostan, 868. g., u kojem je i umro godinu kasnije.
Metod, koji je u meuvremenu postao biskupom, trebao je ponovno
sluiti meu Slavenima. No, tome su se usprotivili njemaki sveenici.
Kada ga je princ Svjatopolk bacio u zatvor, papa Hadrijan se zauzeo za
njegovo osloboenje. Kasnije ga je imenovao panonskim biskupom. Mjesto
njegove smrti nije sa sigurnou utvreno (pretpostavlja se da se radi o
ekom Velehradu).
Kliment (840-896) i Naum: Nakon smrti Metoda u Velikoj Moravskoj,
njihova dva najpoznatija uenika, Kliment i Naum, vratili su se u Bugar-
sku. Podrijetlom iz Soluna otili su u makedonsku Kutmievicu (Ohrid).
Kliment je stigao 886. g., a Naum 900. g. U Ohridu, koji je postao sre-
ditem slavenske kulture i pismenosti, Kliment i Naum nastavili su rad
irila i Metoda na ureivanju slavenskog crkvenog i knjievnog jezika.
Neki strunjaci tvrde kako su se pritom posluili narjejem makedonskih
Slavena. Kliment je naime meu njima proveo trideset godina. Prvo sla-
vensko sveuilite osnovano je u njegovoj samostanskoj crkvi Sveti Pante-
lejmon 893. g. (dva stoljea prije Bolonjskog Sveuilita). Nekih 3 500
polaznika ove kole irili su slavensko pismo, kulturu, umjetnost i crkveno
pjevanje po mnogim slavenskim zemljama (neki meu njima stigli su do
Kijeva u tadanjoj Rusiji).
Bugarski car Boris, koji je prihvatio prelazak svog naroda na kran-
stvo, nagovorio je carigradskog patrijarha da Bugarima odobri neza-
visnu crkvenu organizaciju (870). Osim toga njegov je narod izborio
pravo da obrede obavlja na slavenskom jeziku. Time je u istonoj Europi
ustanovljen zaseban (bugarski) oblik pravoslavlja. Godine 927. najvii
biskup Bugarske crkve (u Ohridu) postavljen je na poloaj patrijarha.
Nova bugarska crkva je bila pod jakom utjecajem eremetizma: naj-
slavniji od njih je bio Ivan Rilski (880-947) koji je utemeljio veliki samostan
kod Rile. Osim toga, njegov je narod izborio pravo da obrede obavlja
na slavenskom jeziku.
Prvo bugarsko carstvo je trajalo od 681. do 1018. kad je bugarska
hegemonija dosegla vrhunac pod carem Simeonom (893-927), koji je
teio postati ak i novim bizantskim carem. Njegov glavni grad, Preslav
 192

je po sjaju postao malim Carigradom. Pod njegovom vladavinom bu-

garski teritorij se proirio prema zapadu sve do Save i Drine: na taj
nain je stavio Srbe pod njegovu vlast. Nakon njegove smrti bugarska
hegemonija se smanjila zbog unutarnjih borbi. Godine 1014 car Basilije
II. Bulgarokton je zarobio 15 000 bugarskih vojnika, koje je oslijepio na
jedno oko. Godine 1018. Bugarska je bila pripojena u Bizantsko carstvo.
Seljaci koji su morali pretrpjeti velike nedae zbog pretjeranog poreza,
reagirali su protiv dravne crkve i velik broj ih se pridruio bogumilskoj
sekti, koja je postala vanim pokretom. Pokret se pojavio u Bugarskoj
prema polovici devetog stoljea te se sastojao od spajanja dualistikih
doktrina preuzetih od paulikijanaca (izgnani u Bugarsku), sekte iz Ar-
menije i Male Azije, i mjesnog slavenskog pokreta koji je elio reformi-
rati bugarsku pravoslavnu crkvu. Dobili su ime po utemeljitelju, svee-
niku Bogumilu, dok su pavlini dobili ime po omiljenom im autoru,
apostolu Pavlu. Pokret je zapravo bio ogranak i razvijanje maniheizma.
U Bugarskoj pokret je bio reakcija protiv sakramentalizma i materijaliz-
ma unutar Pravoslavne crkve. Umjesto krtenja vodom, oni su zastupili
krtenje Duhom. Bogumili su odbacili Stari zavjet kao i veina gno-
stika. Sveenik Bogumil je naauvao da je Vrhovni Bog imao dva aneo-
ska sina, Satanela, starijega, te Krista, mlaega. Satanel se pobunio protiv
vrhovnog Boga te je naveo mnogo niih anela da ga slijede. Tada je
nagovorio pale anele da se utjelovljuju u tijelima koja je stvorio kao
dio zlog svijeta materije stoga su ljudske due ustvari pali aneli.
Roenje je smatrano zatoenjem dobrog duha u zlom tijelu kao kazna
za grijehe poinjene u prethodnom stanju (tj. reinkarnacija). Kako bi
oslobodio ovjeanstvo iz tiranije Satanela i njegova stranog svijeta
materije, Bogumil je nauavao da je vrhovni Bog poslao mlaeg sina
Krista, na zemlju kao Isusa Nazareanina. Satanel je ubio Isusa, ali potonji
se uskrisio u duhovnom tijelu te se vratio na nebo. Na isti nain, nakon
smrti Bog e dati svoj vjeni duh bogumilskim sljedbenicima Isusa.
Nakon turske invazije na Bugarsku mnogi bogumili obratili su se na
islam, posebno u Bosni, kamo se ta sekta rairila tijekom 12. stoljea.

Srbija i Sv. Sava: Iz Bugarske se pravoslavna vjera i kultura proirila

u Srbiju. Bila je to trea slavenska zemlja koja je, u drugoj polovici 9.
stoljea za vladavine Mutimira, postala kranskom. Dodue, car Herak-
lije je ranije poslao rimske misionare koji su krstili nekolicinu Srba. Prvi
kranski srpski knez bio je Mutimir (850-891), no pravoslavlje je u pot-
punosti zahvatilo zemlju tek za Save treeg sina srpskog monarha
Stefana Nemanje. Tijekom njegova ivota srpska je crkva izila iz bu-
 193

garske (tj. ohridske) sjene. Sava je 1219. g. dobio od Carigrada auto-

kefalni status za srpsku crkvu, te je postao srpskim nadbiskupom, a
njegova nadbiskupija prerasla je 1346. g. u patrijarhat srpskog kraljevstva
na elu sa Stefanom Duanom (1308-55). Godine 1191. povukao se u
samostan na Atosu, a pet godina kasnije pridruio mu se njegov otac
koji je napustio prijestolje. Nakon 1199. zajedno je s ocem izgradio
samostan Hilandar. Od 1208. do 1217. g. bio je arhimandrit Studenice
koja je postala sreditem srpske kulture. Od 1219. do 1233. g. postao je
prvim arhiepiskopom autokefalne srpske crkve sa sjeditem u samostanu
ii. Vie se puta vraao politici koju bi naputao kako bi se vratio u
crkvu. Zasluan je za izgradnju mnogih samostana i crkava. Za vrijeme
ivota, razvio je razmjerno vane odnose s ruskom pravoslavnom
crkvom.
Nakon srpskog poraza u bitci kod Kosovskog Polja Turci zauzimaju
Srbiju. Srbi, s patrijarhom Arsenom I. arnojeviem, odlaze prema Hab-
sburkoj monarhiji. Organiziraju se u Srijemskim Karlovcima; osnivaju
bogosloviju i klasinu gimnaziju u Beogradu koji ubrzo pada u turske
ruke. Srpski patrijarh se seli u Srijemske Karlovce gdje i danas postoji
bogoslovija, gimnazija, kao i sjedite srijemskih vladika. Nakon to su
Turci protjerani iz Beograda, u to mjesto se vraa patrijarh, a Pravo-
slavna crkva osniva teoloki fakultet.
Srpska pravoslavna crkva je esto sasvim pogreno smatrana jedinim
nositeljem srpskog nacionalnog identiteta tijekom tri i pol stoljea
otomanske vladavine koja se dogodila izmeu kolapsa srednjovjekovnog
Srpskog carstva i Prvog srpskog ustanka 1804.
Zapravo, uloga Pravoslavne crkve bila je ograniena, naroito zato
to nije upotrebljavala narodni jezik, ve slavenosrpski koji je bio varijacija
staroslavenskog (crkvenoslavenskog) jezika kojeg nepismeni seljaci nisu
razumjeli. Samostani (manastiri) su mogli donekle biti smatrani uvarima
drevnih tradicija srednjovjekovnog Srpskog carstva, no vii slojevi
hijerarhije bili su pod grkom dominacijom jo od raspada srpskog
patrijarhata 1776. i grka je hijerarhija produbila jaz izmeu Srba i
slubene Pravoslavne crkve. Za vrijeme Prvog srpskog ustanka biskupi
koji su pobjegli u opkoljene gradove podravali su turske vlasti i time
dodatno raspirili nezadovoljstvo meu Srbima.
Osim srpske crkve, pod bugarskim utjecajem bila je i crkva u Rumu-
njskoj. Kranstvo se i na tom podruju pojavilo ranije (s dolaskom prvih
rimskih legija).
 194

Grkokatolika crkva (tzv. Unijati) je nastala za progona koje je ruska

pravoslavna crkva vodila protiv Ukrajinaca. S vremenom se proirila na
dananju Vojvodinu (Baki Petrovac), te Hrvatsku (umberak i Krievci).
Grkokatolici priznaju papu (koji im postavlja biskupa), a preuzeli su i
katoliku liturgiju (u Hrvatskoj, ali ne u Ukrajini). S druge strane posje-
duju ikone, a u euharistiji se slue vinom i kvasnim kruhom. U Hrvatskoj
imaju sjedite u Krievcima. Njihov glavni biskup odgovara zagrebakom
nadbiskupu; pod njegovom nadlenou je i Vojvodina. Grkokatoliki
sveenici se ene; nisu obvezni nositi bradu koju nose pravoslavni sve-
enici.

Crkva u Rusiji i Ukrajini: U Rusiji je kranstvo nastojalo prodrijeti

meu Hazare, no njihov je poglavica prihvatio idovstvo (740). Ovaj
stari turkijski narod se u 2. st. iza Krista rairio Transkavkazom i kasnije
zauzeo podruje donje Volge. Ponovno se kao jaka sila pojavljuju u 7. st.
da bi se ve od 8. do 10. st. njihovo carstvo prostiralo sve od obala
Crnog mora i Kaspijskog jezera do Urala i dalje na zapad do Kijeva.
Glavni grad Itil, njihovo sredite, postaje veliko komercijalno sredite.
Osvojili su zemlje Povolkih Bugara i Ural te nabili danak istonim
Slavenima. Ne miruju, pa zarate i s Arapima, Perzijancima i Armencima.
Hazari se nisu uplitali u religiju pokorenih plemena i naroda, religiozna
sloboda bila je potpuna. Za njih kau da su u 8. st. neki preli na judaizam
(plemstvo) a navode se i primjeri da je meu njima u 9. st. bilo i krana.
Oni su svakako u 10. st. uli u savez s Bizantskim carstvom u kojem su
se istakli u borbi protiv Arapa. Godine 965. vojvoda od Kijeva (Sviato-
slav) potukao je Hazare i njihovo carstvo je propalo. Meutim, jedno od
hazarskih rubnih mjesta, Kijev, prerastao je u odskonu dasku za kran-
ske misionare. Zahvaljujui trgovakim vezama Vikinga (kasnije ve-
ana) s Carigradom i Rusijom (posjedovali su trgovake kolonije u Kije-
vu i Novgorodu), kranstvo se proirilo na Rusiju.Do sredine 9. stoljea
Kijev je brojio tek nekoliko krana. Iako je supruga tadanjeg ruskog
poglavara Igora (oko 877-945) bila iznimna i poduzetna kranka Olga,
tek je za vladavine Vladimira I. (956-1015) zemlja prihvatila kranstvo.
Naime Vladimir I. je na nagovor vlastitih poslanika, koje je dojmila
pravoslavno bogosluje u crkvi sv. Sofije u Carigradu, odabrao kran-
stvo (oko 988). Najvjerojatnije je prihvaenje pravoslavne vjere bio uvjet
dobivanja trgovakih povlastica u Carigradu. Olga je preuzela novo ime,
Jelena (slavensku varijantu imena Helena, Konstantinove majke). Nakon
krtenja Vladimirovih podanika, kipovi starih poganskih bogova zavrili
su u rijeci Dnjepar. Osim toga Vladimir je oenio Anu, sestru bizantskog
 195

cara. U pozadini cijele prie stoji injenica kako je privlanost pravoslavlja

bila prvenstveno estetske, a ne intelektualne ili moralne naravi.
S vremenom postalo je uobiajeno da knezovi i ostali bogatai samo-
stanima daruju novac, dobra i posjede kao naknadu za molitve za njihove
due. Do 15. stoljea tih darova se toliko nakupilo da je Crkva postala
iznimno moan zemljoposjednik i veliki dionik u trgovini i industriji,
toliko je bila mona da je postala drava unutar drave.
Kako god bilo, uinke Vladimirove vladavine saeo je njemaki biskup
koji je posjetio Kijev nedugo nakon vladareve smrti. Izvijestio je kako se
grad moe pohvaliti s tristo crkava i osam trnica. Ostali putnici
usporeivali su Kijev s blistavim Carigradom. Vladimirov sin Jaroslav
I. (980-1054) prihvatio je 1019. g. biskupa, kojeg je postavio carigradski
patrijarh, ime je priznao podreenost ruske crkve Carigradu. Biskup je
neto kasnije posveen za kijevskog metropolita. Sljedeih etiristo godina
na elu Ruske crkve bili su Grci koje je postavljao carigradski patrijarh.
Jaroslav I. je umro 1054. g. godine konanog raskola izmeu Istonog
i Zapadnog kranstva. Zaostajanje Kijeva, u 12. i 13. stoljeu, u velikoj
je mjeri povezano s padom njegova glavnoga trgovakog odredita
Carigrada. Sve je bilo popraeno ruskom kolonizacijom umovitih pod-
ruja, u onome dijelu kojeg danas nazivamo sredinjom Rusijom. U ovom
su vremenu poele i prve mongolske najezde, a time i duga razdoblja
mongolskoga gospodarenja. Tatarska konjica pod Mongolskim vodst-
vom opustoila je zemlju (oko 1240) koju je gospodarski tlaila do otpri-
like 1480. g. kada je Moskva prestala plaati porez Tatarima. Ovaj dogaaj
je proslavljen gradnjom katedrale svetog Vasilija koja se nalazi na da-
nanjem Crvenom trgu u Moskvi. Iako se Moskva rijeila ovisnosti o
Tatarima (i u sljedeem stoljeu krenula u protunapad kada je osvojila
mnoga podruja njezinih ranijih gospodara), opasnost nikako nije jenjala.
Uslijedila su stoljea u kojima su tatarski konjanici, postavljai zamki za
robove, kao i pljakai zlostavljali tamonje puanstvo. Petostoljetnim
mukama (od 1240. pa sve do 1783) je doao kraj tek kada je, za Katarine
Velike (krajem 18. stoljea), zaposjednut Krim. Ipak za mongolsko raz-
doblje znaajan je uspon triju kljunih i kasnije kanoniziranih osoba
unutar Crkve.
1) Aleksandar Nevski pobjednik nad veanima (1240) i teutonskim
vitezovima (1242) zasluan je za spaavanje Ruske crkve od papinstva.
Loi odnosi, koji su vladali izmeu katolika i ruskih pravoslavaca, do-
datno su pogorani kada su germanski vitezovi pokuali iskoristiti zbrku
prouzrokovanu provalom Mongola (Tatara pod vodstvom Dingis Kana
 196

u 13. stoljeu). Pokrenuli su katoliku kriarsku vojnu protiv Sjevernih

Rusa. Zapadnim osvajaima junaki se 1242. g. suprotstavio upravo Alek-
sandar Nevski. Taj se vladar Novgoroda prethodno dragovoljno pod-
redio vladavini Kana.
2) Stjepan Permski bio je u 14. stoljeu misionarski biskup meu
zirijanskim plemenima (dananji Komi).
3) Sergije Radonjeki: Jedan od najslavnijih ruskih krana, Sergije
iz Radonjea (blizu Moskve), postao je 1350. g. poglavarom redovnike
zajednice u Zagorsku (gdje se danas nalazi sredite ruske Pravoslavne
crkve).
Upravo je preko njega kranstvo zapoelo prodirati meu seljake.
Dotada je tamonja Crkva imala sljedea obiljeja:
a) Voe Crkve bili su uglavnom stranci koji su imali malo veza s
obinim pukom.
b) Redovnici su bili (nedostini) kranski uzor; shodno tome nastala
su dva sloja krana. Od nieg se sloja oekivalo sudjelovanje u nekoli-
ko obreda i ivot u openitom skladu s kranskim vrlinama.
c) upe su bile ogromne, a sveenstvo loe osposobljeno i slabo pla-
eno.
Sergej je poticao razvoj umjetnosti (posebno slikarstva). Bio je takoer
gorljivi borac za rusku nezavisnost od mongolske vlasti. Godine 1380.
potaknuo je moskovskog kneza Dimitrija da povede zdruenu rusku
vojsku u bojnu protiv kanovih trupa. Pohod je bio uspjean i protivni-
kove su postrojbe poraene na Kulikovom Polju. Otada je Moskva po-
stala najvanijim ruskim gradom.
Vie od 200 godina Rusi su ivjeli pod mongolskim (tj. tatarskim) jar-
mom. U tom razdoblju Rusku Crkvu su i dalje predvodili kijevski i vla-
dimirski metropoliti, koje je obino imenovao i posvetio Carigrad s mon-
golskim odobrenjem. Takvo stanje uvelike objanjava zato Rusija nije
nikada doivjela renesansu i reformaciju. Njome su upravljale strane
sile koje joj nisu doputale bilo kakvu slobodu djelovanja. Osim toga,
Mongolska vladavina je uspostavila princip autokracije koji je bio kara-
kteristika Rusije generacijama sve do danas kako je Moskva postupno
unitavala svoje demokratski orijentirane protivnike u Novogorodu i
Kijevu.
Ruska crkva je ostala dio Velike Pravoslavne crkve do 1448. g. kada
naputa savez. Nije se mogla sloiti s politikom pomirenja prema Rimu
koja je usvojena na koncilu u Firenci 1439. g. (tzv. Firentinska unija). Pet
godina kasnije Carigrad je pao u ruke Turaka, a ruski biskupi su novo-
nastale okolnosti protumaili kao Boji sud kojim je Carigrad platio pri-
 197

hvaanje zamisli o izmirenju s Rimom. Turci su imenovali novog cari-

gradskog patrijarha koji je odbacio Firentinsku uniju.
Nedugo nakon pada Carigrada Ivan III. Veliki, iz Moskve, oenio je
neakinju posljednjeg kralja Sofiju Paleolog. Potom je zbacio mongolsku
(tj. tatarsku) vlast. Za simbol vlastite moi uzeo je dvoglavog orla. Od
tog vremena Rusija je postala glavnom zatitnicom istonog kranstva.
Godine 1589. je osnovan patrijarhat u Moskvi, koji je po vanosti bila
odmah iza Jeruzalema.
Pojavilo se pitanje o buduem glavnom gradu Rusije. Kijev su opljakali
Mongoli, a kasnije su ovim gradom vladali Litavci. Zatim su se spominjali
Novgorod i Pskov, koji su imali veze sa Zapadom zahvaljujui druenju
Hanza. Novgorod je postao trgovakom republikom i kulturalnim sredi-
tem, no bio je sjedite vjerskih disidenata. Meutim, godine 1478. ovaj
grad je anektirala Moskva i tako je grad izgubio nezavisnost. Posljednje
natjecanje je bilo izmeu Litve i Moskve. Pitanje se rijeilo kad su se
Litavci odluili udruiti s Poljskom i obratiti se na katolianstvo. ime
je preostao samo jedan bastion pravoslavlja: Moskva.
Zajedno s ruskim irenjem prema Istoku, irila se i Pravoslavna crkva.
Polako su nicali samostani koji su upravljali velikim poljoprivrednim
povrinama. Osim toga, u toj divljini dolazi do oivljavanja egipatskog i
keltskog pustinjakog uzora (to je vjerojatno jedinstven sluaj meu
kranskim zemljama). Primjerice Kiril iz Novojezerska iao je bosonog
na hodoae i ivio od borove kore, korijenja i trave, proveo deset go-
dina meu divljim ivotinjama prije nego to je 1517. godine odluio sa-
graditi svoju eliju i nastaniti se u Bjelojezersku.

VELIKI RASKOL
Do podjele izmeu Latinske i Grke crkve, 1054. g., dolo je uslijed
djelovanja nekoliko imbenika:
1) Nesporazumi Iako su odnosi izmeu dviju crkava bili u cjelini
dobri, s vremena na vrijeme nastali bi nesporazumi koji bi prerasli izvorne
okvire. Prva se velika potekoa pojavila nakon to je Rim odbacio 28.
kanon Kalcedonskog koncila (451) koji je Carigradu dao proirena prava
nadlenosti. Godine 649. papu Martin I su uhitili carski slubenici jer je
predsjedao koncilom na kojom se suprotstavio carskoj monoteletskoj
teologiji. Umro je u izgnanstvu na Krimu u jadnim okolnostima. Godine
680. papa Honorije I., kao i etvorica bizantskih patrijarha, su anate-
 198

mizirani, te naposljetku na Treem carigradskom koncilu, proglaeni

krivovjercima (povodom monoteletske rasprave problema Kristove
jedinstvene volje). Kad su Franci uzeli natrag od Lombarda zemlju koju
je izgubilo bizantsko carstvo, nisu ih povratili bizantincima, nego papi!
No, tek nakon 6. stoljea razlike su postale uistinu znaajne.
2) Razlike u crkvenim obiajima koje su se sastojale u sljedeem:
a) Celibat je postojao na Zapadu, no ne i na Istoku (meu niim sve-
enstvom).
b) Prilikom Gospodnje veere na Zapadu se dijelio kruh, a na Istoku
i kruh i vino.
c) Na Zapadu se koristio beskvasni kruh, a na Istoku kruh s kvascem.
d) Za razliku od sveenika na Zapadu, na Istoku se nosila brada.
e) Post na Zapadu bio je subotom; Zapadna crkva doputala je jedenje
slabo peenog (krvavog) mesa.
f) Na Istoku se krtavalo uronjavanjem tri puta (za tri lana Trojstva);
na Zapadu se krtavalo na razliite naine.
g) Istona crkva je odbacila zamisao o istonom grijehu (ovjek na-
sljeuje smrtnost). Stoga se na Istoku vie naglaava uskrsnue nego
kri.
h) Razlika koja proizlazi iz tzv. odredbe filioque unutar vjeroispovije-
di (na Zapadu se vjeruje kako Duh proizlazi od Oca i od Sina). Crkva na
Istoku pak tvrdi kako je Otac kroz Sina dao Duha kako bi ga ovaj prenio
na Crkvu.). Ovu klauzulu pridodala je crkva panjolska kako bi titila
Kristovo boanstvo protiv arijevstva. Vizigoti, naime su bili arijevci prije
nego to se obratili na katolianstvo). Ishod proturjeja bila je tzv.
apostolska vjeroispovijed koja je na Zapadu zamijenila Nicejsku vjero-
ispovijed (usvojena je na koncilu u Toledu). Istu je Istona crkva od-
bacila. Bio je to jo jedan primjer koji otkriva temeljne razlike u kulturi,
filozofiji i jeziku. Osim toga, na Zapadu sve tri osobe Trojstva dijele istu
boansku narav, dok na Istoku Otac prenosi narav (bit) na druge ostale
osobe koje stoga imaju izvedeno boanstvo. Shodno tome, oito je
kako pravoslavna teologija u sebi sadri tragove Origenovog nauka.
i) Istona crkva odbacivala je zapadno uenje o istilitu, zaslugama i
indulgencijama. Na Zapadu se dralo kako se neki aspekti kazne za
grijeh mogu izbrisati jo za ivota grenika, i to pokorom odnosno in-
dulgencijama. Ukoliko vjernik umre ne plativi cjelokupnu kaznu, koju
je dugovao, neplaeni ostatak platit e patnjom u vatri istilita. Papa
moe izbaviti due koje su zatoene u istilitu jer je od Boga dobio
blago (riznicu) svetakih zasluga. Indulgencijama se iste zasluge mogu
prenijeti u istilite, ime se otplauje grenikova privremena kazna. Na
 199

Istoku, pak, nijekalo se postojanje istilita; odbaene su zamisli o ka-

njavanju pravednika nakon njegove smrti, kao i o postojanju blaga (riz-
nice) svetakih zasluga ili indulgencija.

3) Politiki imbenici:
a) Nakon to su ostali patrijarhati (aleksandrijski, antiohijski i jeruza-
lemski) potpali pod muslimansku vlast, Carigrad postaje vrhovnim pa-
trijarhatom na Istoku.
b) Nesaglasice u svezi s pitanjem ikona izazvale su sukob cara na
Istoku i pape na Zapadu.
c) Kada su Langobardi 753. g. napali papu Stjepana, istoni car je
odbio poslati vojnu pomo, te je ovaj bio prisiljen obratiti se Francima za
pomo. S vremenom je dolo do stvaranja Zapadnog Svetog Rimskog
Carstva.
4) Ostali imbenici koji su doveli do raskola:
a) Obnova Zapadnog Carstva za vladavine Otona (962) dovela je do
ponovnih papinih zahtjeva za vlau. U 11. stoljeu pape su eljele imati
vlast nad itavim kranskim svijetom.
b) Sukobi interesa u Bugarskoj i junoj Italiji.
c) Zapadna crkva je eljela da jedan ovjek upravlja itavom Crkvom,
no Istok se s tim nije slagao. Tamo su glavnu ulogu igrali crkveni koncili
kojima je predsjedavala petorica patrijarha.
d) Papin tajnik Humbert de Moyenmoutier bio je nagao i grub. God-
ine 1054. otiao je kao papin zastupnik u Carigrad kako bi zatraio od
patrijarha da se podredi papi. Patrijarh je odbio i bio izopen.
e) Slubeni razlog raskola bilo je razliito tumaenje vjeroispovijedi.
Istok je odbacio odredbu Filioque.
f) Godine 1185. g. Normani su zauzeli Solun. Tamo su izvrili pokolj
nad sedam tisua stanovnika, te silovali tamonje ene i djevojke. Za
Istonu crkvu bila je to izdaja koja se usjekla u sjeanje. Osim toga, za
vrijeme etvrtog kriarskog rata (1204) normanski kriari su osvojili
Carigrad i osnovali latinsko Bizantsko kraljevstvo (1204-1261).
g) Carigrad propada nakon to ga osvajaju Turci 1453. g.
Godine 1274. bizantski car Mihael VIII. bio je suoen s neprijateljskom
koalicijom. Karlo Anuvinski prijetio je napasti Carstvo, kako bi obno-
vio katoliko kraljevstvo, koje je bilo nametnuto tijekom etvrtog kri-
arskog rata. Mihael je potraio pomo od pape obeavi kako e biti
podloan Katolikoj crkvi. Priznat e papinsku prevlast, istilite i
odredbu filioque. Dogovor je zakljuen na lionskom koncilu 1274. g.
gdje je potpisana tzv. Lionska unija. No, kada se stanje unutar Carstva
 200

poboljalo, Mihael III. je istu odbacio. Papa ga je 1281. g. izopio.

Drugi pokuaj sjedinjenja zbio se na koncilu u Firenci (Firentinska
unija iz 1439). Tijekom turske opsade Carigrada bizantski car podloio
se papi. Zauzvrat papa mu je obeao pomo, iako nije uspio nagovoriti
zapadne vojske da priteknu Bizantu u pomo. S druge strane, carev
potez izazvao je gnjev drugih patrijarhata (ukljuujui i ruski). Oni su
prekinuli veze sa Carigradom koji je 1453. g. pao u turske ruke. Iako su
dvije crkve proglasile raskol meusobnom anatemom (1054), sve veze
nisu bile prekinute. Primjerice; isusovci su sluili u pravoslavnim crk-
vama (to objanjava zato su mogli igrati vanu ulogu u zbacivanju
irila Lukarskoga). Do konanog prekida dolo je 1724. g, a od tada je
moralo protei vie od dva stoljea kako bi se 1965. g., (dogovorom
pape Pavla i patrijarha Atenagorasa) prekinulo meusobno anatemiz-
iranje. Ponovno ujedinjenje tek predstoji.
 201

REFORMACIJA
Poetkom 16. stoljea svaka je znaajnija osoba unutar Zapadne crkve
teila obnovi (reformaciji). No, iste su tenje prije svega bile usmjerene
prema administrativnoj, zakonskoj i moralnoj razini, a gotovo nikad
prema doktrinarnoj. Ljudi su se usredotoili na ono to im je najvie
smetalo: vjerske povlastice bogataa, izuzetost sveenstva pred zakonom,
moralna razuzdanost i ostale zlouporabe unutar Crkve. No, nitko nije
istaknuo mogunost da neto nije u redu sa doktrinom Rimokatolike
crkve. Meutim, u ekoj su se pojavili husiti za koje se openito dralo
da su nesputani krivovjerci. U Engleskoj su meu seljacima potajno radili
lolardi, a u gorskim dolinama Dauphineje, Savoje i jugozapadne vicarske,
valdenzi. U Njemakoj su se sastajale mnogima neobine skupine koje
su prouavale Bibliju i, po miljenju nekih, stvarale ozraje bune i sveto-
gra. Tenja za reformacijom imala je za cilj guenje takvih nezadovolj-
nika.

RAZLOZI REFORMACIJE
1. RAST NACIONALIZAMA: Slabljenjem zamisli o ujedinjenoj kr-
anskoj Europi, po uzoru na Rimsko Carstvo, nacionalni identitet postajao
je sve vaniji. Renesansa je sa sobom donijela stremljenja prema sekularnoj
dravi (usp. Machiavelli). Mnogim vladarima smetalo je mijeanje Vati-
kana u njihove dravne poslove. Osjeali su kako nisu gospodari u vlastitoj
kui. Prigovarali su Vatikanu to postavlja crkvene voe, kao i openito
postojanju drave unutar drave. Ljudi koji ive na njihovom ozemlju
nisu podloni kralju ve papi. Problem bi bio rijeen ako bi uspjeli stvoriti
narodnu crkvu. Primjedaba je bilo i na novce kojima su se punile riznice
Vatikana. Uinkovito upravljanje je zahtijevalo prestanak papinskog
uplitanja, crkvenih povlastica, kao i dokidanje zakonskih prava mone
inozemne sile za ubiranje poreza na domaem ozemlju. U zapadno-
europskim dravama (i to ne samo onima koje e kasnije postati prote-
stantske), ovaj se proces poeo odvijati prije 1500. g. Dodatni faktor je
bio relativna nezavisnost pojedinanih njemakih drava i slobobnih
carskih gradova unutar carstva, koje je funkcioniralo kao vrsta zajednice
naroda.
 202

2. GOSPODARSKI IMBENIK: Papinstvo je imalo dva redovna

izvora prihoda:
1) Indulgencije uvedene su kao sredstvo namicanja novca za kri-
arske ratove.
2) Kupovina crkvenih poloaja za dobivanje istih unutar Crkve papi
se plaala odreena svota.
Prikupljeni novac, koji je pritjecao iz raznih zemalja, sluio je od-
ravanju papinog dvora, te voenju ratova. Jedan od prvih, koji se ovome
usprotivio, bio je Wycliffe koji je za svoga kralja pisao letke. William
Occamski inio je isto za Ludwiga Bavarskog. Tog je vladara pak zbog
ulaska u savez s papinim politikim neprijateljima u Italiji, Langobardima,
papa izopio. Ukratko; problem se najjae osjeao u Engleskoj i Nje-
makoj gdje je reformacija imala posebno jak utjecaj. Jedan od njezinih
ishoda bio je ogroman pad vatikanskih prihoda. Bila je to posljedica
gubitka vazalske ovisnosti, a time i poreznih obveznika u gotovo pola
Europe u 16. stoljeu!

3. RAST PIJETIZMA: Krajem srednjeg vijeka duhovnost se nije mogla

pronai na visokim poloajima unutar Crkve, ve meu nepoznatim sve-
enicima, laikim vjernicima i siromanima. irenjem pobonosti meu
tim ljudima dolo je do novog vjerskog pokreta, devotie moderne (nova
pobonost). Njezin najznaniji odraz ostavio je traga u zajednicama Brae
zajednikog ivota. Njih su osnovali uenici flamanskog mistika Gerharda
Grootea (1340-1384). On je pak upirao prstom na bogatstvo i zlouporabe
tadanje Crkve, a istu se temu moglo pronai u propovijedima eha
Toma titnyja i Milia iz Kromea. Obojica su pisala na ekom. Na
jeziku vlastith sunarodnjaka pisali su i njemaki mistici Eckhard i Tauler
(njemakom), kao i Richard Rolle i William Langland (engleskom). Time
su daleko pojaali prijetnju koja je proizlazila iz njihovog protusveenikog
stava pomjeanog s pobonou. Zemlje u kojima je popularni misticiza-
m postavio temelje laikog stava prema vjeri (u 14. stoljeu), postale su
kasnije plodnim tlom za protestantizam. U Engleskoj, Njemakoj i ekoj
su cvijetali pijetistiki pokreti a papinstvo izloeno prigovorima.

4. UZMICANJE PAPINSTVA: Bogatstvo Vatikana, i suparnici koji

su se nadmetali za papino mjesto, smanjili su u oima mnogih vjerodostoj-
nost papinstva. Osim toga papa se borio s crkvenim koncilima. Na koncilu
u Konstanci izdan je ukaz kojim se naglasila prevlast glavnog koncila
nad papom. Isti zakljuak potvrdio je koncil u Baselu. Papa ne elei
prihvatiti poraz, raspustio je koncile. Time je osamio papine kritiare u
 203

ogranke crkvenog nezadovoljstva u razliitim zemljama. Istovremeno

je dodue podupro njihovu nezavisnost, to je ilo ruku podruku s novim
nacionalizmom.

5. TISKARSKI STROJ: Iako tiskara nije bila razlog reformacija, ipak

je dala svoj doprinos. Izmeu 1475 i 1500 godine iz tiskarskih strojeva
izilo je preko sto izdanja Biblije. Reformatori su upotrebljavali tiskarski
stroj kao vaan alat za brzo proirenje svojih ideja. Dodatni imbenik je
bio latinski jezik, koji su razumjela cijela Europa. Lutherova djela su bila
napisana prevenstveno na latinskom i zbog toga svi su mogli ih itati.
Do 1500. godine, vie od 15 miliona knjiga je kruilo Europom. Jedan
od tri knjige u Njemakoj je bila knjiga Martina Luthera.

6. INTELEKTUALNA ELITA PROTIV PAPINSTVA: Meu njima

je najvaniji bio William Occamski, a slijedili su ga Wycliffe i Erazmo.
Novi, kritini pristup filozofiji Williama Occamskog potkopao je mag-
loviti srednjovjekovni sustav kojeg je Crkva rabila za podupiranje vlas-
titih gledita. Djelovanjem ljudi, poput njega, stvoreno je intelektualno
ozraje u kojem su ljudi postali nepovjerljivi prema tvrdnjama o nunosti
papinske prevlasti. Occamova nominalistika filozofija (slina egzisten-
cijalizmu) poela je ostavljati traga na njemakim i francuskim sveuili-
tima oko 1500. g. Njegova filozofija odbacivala je svaku mogunost do-
kazivanja crkvenih doktrina razumom. Nominalisti su otro napadali
jo prisutna nastojanja pomirenja kranske doktrine s Aristotelovom
prirodnom filozofijom. Tvrdili su kako je biblijsku istinu mogue spo-
znati samo objavom bilo autoritetom Biblije ili Crkve. Time su su-
protstavili istinu spoznanu objavom i sumnje uma.
Ipak, filozofija nije bila mrtva. Franjevci su i dalje bili skotisti, a do-
minikanci tomisti. Prouavanje starih miljenja (via antiqua) nastavljeno
je na sveuilitima. No, time se vie nisu bavili filozofi koji su se od teo-
logije okrenuli logici. Novost reformacije je bila postavljenje novih pitanja:
1) Na koji nain je spaen ovjek? 2) Gdje se nalazi vjerski autoritet (u
razumu, crkvi ili Bibliji?) 3) to je crkva? 4) to je bit kranskog ivota?

7. ERAZMO ROTERDAMSKI (Gerhard Gerhards) bio je znaajan

sjevernjaki humanist; uglavnom zbog izvrgavanja ruglu sveenstva, kao
i bahatog i besmislenog mudrovanja skolastika. Time je olakao put
reformatorima budui da su njegove primjedbe ciljale na Crkvu. Njego-
ve tvrdnje naile su oko 1517. g. posvuda (osim moda u Italiji) na pri-
hvaanje.
 204

Odrastao je u zajednici Brae zajednikog ivota, osnovane 1380. g.,

koja je primjenjivala novu pobonost. Naglasak se stavljao na ivot u mirnoj
pobonosti i bliskom odnosu s Bogom; bila je to neka vrsta kvekerskog
pijetizma. Pripadnici zajednice smatrali su akademsku teologiju i filozofiju
neim male vrijednosti. Shodno tome, Braa su cijenila duhovna iskust-
va i sustavna duboka razmiljanja. S druge strane, prouavali su klasina
djela i mistinu knjievnost. Najznaajnije djelo vezano uz pokret je Sljeduj
Krista koju je napisao Toma Kempenac, u kojoj na alost nema traga
nauke o opravdanju po vjeri.
O vrijednosti satire, koju je Erazmo pisao, moe se prosuditi iz slje-
deeg odlomka koji govori o papi koji je doao pred vrata neba:
PAPA JULIJE II.: to se kvragu ovdje dogaa? Ne mogu otvoriti
vrata! Hm, vjerojatno je brava promijenjena a tko e ga znati moda
je netko po njoj prkao Hej, otvorite odmah vrata!
SVETI PETAR: Dragi besmrtni Boe, kakav li je ovo smrad! Vi, da vi!
Tko ste i to elite!?
PAPA: Nemojte mi rei da niste prepoznali ovaj klju i trokraku
krunu kao i odjeu prepunu dragulja i zlata?
SVETI PETAR: Zbog ega nosite oklop?
PAPA: Pa ne oekujete valjda od mene da krenem u rat bez ikakve
odjee na sebi?!
SVETI PETAR: Ma skroz ste naikani orujem. A da ne spominjem
vonj podrigivanja i smrada javnih kua, pia i baruta. Kao da ste se
upravo ispovraali.
PAPA: Zahvaljujui meni kranska Crkva, koja je nekada bila iz-
gladnjela i siromana, danas cvjeta svim ukrasima. Kraljevske palae,
predivne kue, mnotvo slugu, dobro uvjebani vojnici
SVETI PETAR: Krist je proveo ivot u siromatvu, znoju, postu, gladi
i ei, a smrt mu nije mogla biti vie poniavajua.
PAPA: Ne znam moda e nai nekoga da ga hvali zbog toga, no
sigurno ga nitko ne e oponaati. Barem ne u dananjem vremenu.
Sukobi su proizali vie iz bahatosti, prezira i nasrtljivosti skolastika
prema humanistima, nego iz njihove zatvorenosti prema zamislima novog
humanizma. Suoen s humanistikom prijetnjom, koja bi mogla razoriti
pravu teologiju, Erazmo je izradio program kojim e oporaviti istu. Na
temelju grkog novozavjetnog teksta prepriao je (parafrazirao) na la-
tinskom jeziku sve knjige osim Otkrivenja. Erazmo i njegovi sljedbenici
bili su ljuti na rairena narodna praznovjerja. Obavljanje praznih rituala
ne ini ovjeka kraninom, tvrdio je. Srednjovjekovni osjeaj suprot-
 205

nosti, izmeu uzora i stvarnosti, poeo se stapati u izobraeni osjeaj

suprotnosti izmeu Biblije i religije kakvu je obavljala Crkva. Poput Eraz-
ma, mnogi su obrazovani ljudi vjerovali kako e ismijavanje Crkve uroditi
povratkom razuma, uinkovitosti i istoe ivota unutar Crkve. No, za
mnoge je tu bilo previe na kocki.
Kasnije Erazmo su se i drugi humanisti odvojili od Luthera glede pi-
tanja slobodne volje, koju, prema Erazmu, svaki mora imati kako bi bio
u stanju izraditi svoje vlastito spasenje. Takoer se distancirao od Au-
gustina u korist Origena: odbacio je Augustinov pesimizam glede ljud-
ske naravi, a vie je volio Origenovo tumaenje ista: pri Pada samo
ovjekovo tijelo je bilo pokvareno, ali ne dua i duh. Konano Erazmo
se nalazio izmeu dvije vatre: Neki (posebno katolici) tvrde, da, budui
da ne napadam Luthera, slaim se s njim, dok luterani tvrde da sam
kukavica koja se odrekla evanelje.

Dominikanac GIROLAMO SAVONAROLA (1452-1498) bio je domi-

nikanski prior samostana San Marco u Firenci. Nakon itanja Augus-
tinovih djela poeo je napadati rasputeni ivot svojih sugraana. Bio je
utjecajan, te je vlastitim propovijedima protiv moralnog srozavanja, iza-
zvao snaan prijezir. No, u katedrali u Ferrari slualo ga je veliko mno-
tvo, meu kojima su se mnogi vratili moralnom ivotu. U njegovo vrije-
me Firencom je upravljao iritelj renesanse i pokrovitelj Michelangela,
Marsiglija Ficina i Pica della Mirandole Lorenzo de Medici (1449-1492).
Kada je najstariji Lorenzov sin Piera zbaen s vlasti, upranjeno je mjesto
ponueno Savonaroli. On je prihvatio ponudu i potpuno ovladao gradom
zapoevi potpunu reformu udorea kojom je pak mnoge povrijedio.
Uz to, unutarnji glas mu je govorio kako e francuski kralj Karlo VIII.,
koji se pribliavao s vojskom, njegove sugraane privesti pokori. U priu
se umijeao papa Aleksandar Borgia kojemu je Savonarola, nakon to je
odbio da Firenca pristupi protufrancuskoj ligi, smetao u politikim
planovima. Izopio ga je, muio, i na kraju spalio kao krivovjerca, ras-
kolnika i ovjeka koji prezire Svetu Stolicu. Savonarolin rad bio je ogra-
nien uglavnom na reformu javnoga morala. Doktrinarna reforma je
zapoela dvadesetak godina kasnije.
 206

PRETEE REFORMACIJE
1. PETAR VALDO I VALDENZI: Godine 1175. g. bogati lionski
trgovac Petar Valdo iskusio je preporod. Razdijelio je imanje i posvetio
se siromatvu i propovijedanju. Uz to, naruio je nekoliko novozavjetnih
prijevoda s latinskog na mjesni jezik. Ubrzo je okupio sljedbenike. Isprva
je papa Aleksandar III. odobravao njegov pokret, ali upozorio je da
prije no to pone propovijedati u nekom kraju, mora dobiti odobrenje
tamonjih crkvenih vlasti. S vremenom su njegove poruke sve vie drane
smetnjom jer je ukazivao na mnoge pogreke bogate Crkve. Stoga je
1184. g. izopen, a njegovi sljedbenici progonjeni kao krivovjerci. Iz
Lyona su otili u pokrajine koje su ve ranije bile na glasu zbog neorto-
doksnih vjerovanja: Lombardiju i Provansu. Godine 1207. neki su val-
denzi primljeni natrag u Crkvu, no kasnije vie nije bilo ustupaka. Ipak,
do kraja 13. stoljea stigli su u gotovo sve krajeve Europe, osim u Bri-
taniju. Njihove posebne doktrine i vjerovanja su sljedea:
a) Drali su kako su jedina prava Crkva.
b) Nisu odobravali posredniku ulogu sveenstva.
c) Odbacili su veinu katolikih svetkovina.
d) Odbacili su prisegu danu na sudu, osim u posebnim okolnostima.
e) Nisu prihvaali istilite, kao ni molitve slikama svetaca, ali su i
dalje bili mariolozi.
f) Drali su se posebne vrste krtenja; imali su samo tri sakramenta.
g) Naglaavali su propovijedanje na mjesnom jeziku.
h) Isticali su vienja, proroanstva i ispunjenje Svetim Duhom.
i) Naglaavali su brigu za zajednicu u kojoj su ivjeli.
Iako su se proirili po itavoj Europi, najjae su bili zastupljeni u is-
tonoj i srednjoj Europi. Bili su izloeni estokim progonima koji su
doivjeli vrhunac 1400. g. U srednjoj Europi izmjenjivali su zamisli s
husitima i viklifovcima. Ipak, do ujedinjenja nije dolo zbog odreenih
doktrinalnih razlika.

2. JOHN WYCLIFFE I LOLARDI: John Wycliffe je bio znaajan refor-

mator pri kraju srednjeg vijeka. Poticao je sa sjevera Engleske. Na sve-
uilitu u Oxfordu postao je vodeim filozofom, te ga je Ivan iz Ghenta
(u Belgiji) pozvao da slui na kraljevskom dvoru. Prema Wycliffu, izvor
svake vlasti je Bog, koju je delegirao sekularnoj i crkvenoj sferi. I jedna
i druga strana mogu gubiti ovu vlast zbog zloupotrebe. Ako je crkva u
krivu, onda drava ima pravo joj uzeti imanje. Isto tako sekularni vladari
 207

mogu izgubiti pravo vladanja. No, njegova tvrdnja da podrava pravo

svjetovne vlasti da zaplijeni vlasnitvo iskvarenog sveenstva, Crkva je
shvatila kao veliku uvredu. Papa (koji je stolovao u Avignonu) osudio je
njegove poglede 1377. g., ali on je naiao na zatitu utjecajnih prijatelja.
Nakon toga je jo energinije izloio antiklerikalne poglede, te je zapoeo
napadati neke od sredinjih doktrina srednjovjekovne Crkve. Odbacivao
je doktrinu transsupstancijacije. Tvrdio je kako je Krist samo duhovno
prisutan kod euharistije. Drao je kako se Crkva sastoji od ljudi koje je
Bog izabrao (Crkva izabranih) koji ne trebaju sveenike kao posred-
nike. Izabrani dokazuju svoj izbor plodovima, a to iskljuuje (iz izabranih)
mnoge crkvene voe (ukljuujui i papu!). Meutim, kod Wycliffea i
lolarda nema ni traga doktrine opravdanja po vjeri. S vremenom su ga
napustili njegovi moni prijatelji, te je umro sm 1384. u srcu Engleske.
Wycliffe je napisao knjigu o doktrini, a zapoeo je i novi engleski
prijevod Vulgate. Drao je kako je latinski jezik Crkve, iako ga puk nije
rabio. Zamjenjivanjem latinskog engleskim jezikom elio je stvoriti na-
rodnu crkvu koja e se neposredno obraati obinim ljudima. I William
Langland je kao reformator izabrao engleski jezik kako bi napao vladare
Crkve i drave; bio je sveenik i pjesnik; napisao Vienje Piersa Oraa.
Jednostavnim duama nastojao je pokazati kako je milost put do spase-
nja.
Za vrijeme boravka na Oxfordu utjecao je na neke eke studente
koji su njegove zamisli prenijeli Husu. Engleski kralj, Richard II, je bio
oenjen ekom princezom, to objanjava zato su eki studenti bili u
Oxfordu. Imao je sljedbenike lolarde. Ime su dobili kada su propovije-
dajui poeli obilaziti zemlju, a znai mumljati (molitve). esto su bili
sprjeavani u djelovanju, naroito nakon to su ih optuili za politike
nemire. Oko 1395. g. lolardi su se razvili u organiziranu skupinu koja je
raspolagala vlastitim sveenicima. Suprotstavljali su se crkvenoj hijerar-
hiji, transsupstancijaciji, celibatu sveenika, neosporivoj moi Crkve,
molitvama za mrtve, hodoaima, slikama, ratu i crkvenoj umjetnosti.
Istaknuli su da ak i bizantska crkva ne vjeruje u nekoliko tih toaka. Uz
to, su odbacivali poloenje prisege, te su bili milenijalisti. Kuga, koja je
odnijela ivote gotovo polovine populacije u Engleskoj imala je straan
uinak koji je javnost uinio prijemljivijom za njihovu poruku. Pokret
lolarda imao je i socijalnu dimenziju, naime proizveo je drutvenu revo-
luciju koja je kulminirala seljakom bunom koja je zahtijevala ukidanje
kmetstva i da se svi ljudi smatraju jednakima. Vjerovali su kako je glavni
zadatak sveenika propovijedati; Biblija treba biti dostupna sva-kome
na njegovu materinjem jeziku. God. 1384 nakon Wyliffove smrti se
 208

zavrila Engleska Biblija. God. 1396. slijedio bolji prijevod, koji je iz-
radio njegov tajnik, John Purvey. Meutim ovi prijvodi nisu bili tam-
pane, nego su kruili u obliku rukopisa. Na neki nain otvorili su put
Husu, a kasnije i luteranstvu (koje se pojavilo u sljedeem stoljeu).
Godine 1410. i 1431. lolardi su bili ukljueni u dvije pobune protiv
krune, i kao posljedica preli su u ilegalnost.
Biskup Pecock, koji je pokuavao lolardima ukazati na njihove pro-
puste, kritizirao je pokret zbog manjka obrazovanih propovjednika i
zbog neprestanih podjela unutar pokreta. Pecock se s druge strane naao
u problemima jer je previe naglaavao ulogu razuma, omalovaavao
Crkvene Oce i jer je tvrdio kako Apostolsko vjerovanje nije apostolsko
(narocito po pitanju klauzule siao nad pakao).

3. JAN HUS I HUSITI: Jan Hus (oko 1370-1415) zareen je za

sveenika 1402. g. Najvei dio svoje karijere proveo je kao predava na
prakom Karlovom Sveuilitu u Prazi. Imperator Karlo IV. bijae
pretvorio Prag u svoj sjajni i glavni grad. Bio je i propovjednik u Betle-
hemskoj kapeli (nedaleko od sveuilita). Ona je 1391. g. utemeljena
upravo za odravanje propovijedi na ekom. Hus se ukljuio u borbe
izmeu ekih i njemakih profesora koji su pruali podrku razliitim
papama u vrijeme kada je papinstvo bilo podijeljeno. Neki eki uenjak
donio je, trideset godina nakon Wycliffeove smrti, njegove knjige u Prag.
Jeronim (kasnije spaljen sa Husom) prepisao ih je za vrijeme boravka na
Oxfordu. Ubrzo su izbile studenske pobune za i protiv Wycliffea. Nje-
maki profesori iskoristili su Husovu privrenost Wycliffeu kako bi ga
optuili za krivovjerje. Kada je kralj Vclav osudio njihovo suprot-
stavljanje njegovoj politici prema Crkvi, otili su iz Praga kako bi osnovali
Sveuilite u Leipzigu. Praki nadbiskup uspio je nagovoriti papu da
zabrani propovijedanje u crkvama, no Hus se nije elio pokoriti zabrani
te je izopen. Kasnije se suprotstavljao prodaji oprosta, i kad je papa
stavio Prag pod interdikt, Hus je mirno napustio grad te pobjegao u
junu eku, gdje je traio utoite u tvravi (slino Lutheru) gdje je
mnogo vremena proveo piui. Juna eka ovog vremena je bila naime
pod jakim utjecajem valdenza.
U svojim spisima, kao i u propovijedima, Hus je naglaavao osobnu
pobonost i istou ivota. Mnogo je dugovao radu Johna Wycliffea.
Isticao je ulogu Pisma kao autoriteta u Crkvi, a ukazao je i na vanost
propovijedanja. U Njegovu glavnom djelu O Crkvi definirao je Crkvu
kao Kristovo tijelo kojemu je glava sm Krist. Iako je branio tradicional-
 209

ni autoritet sveenstva, pouavao je kako samo Bog moe oprostiti grijeh.

Tvrdio je da niti papa niti kardinali nemaju nikakvo pravo postaviti
doktrine koje su suprotne Pismu. Krani ne smiju sluati zapovijedi
koje su oito krive. Osuivao je iskvarenost sveenstva, a i obine ljude
koji tuju slike, vjeruju u lana uda i odlaze na praznovjerna hodoaa.
Crkvu je napadao to ljudima oduzima kale za vrijeme Gospodnje veere.
Osuivao je i prodaju indulgencija. eka je nasljedila od prethodnog
misijskog djelovanja Bizantske crkve ideju priesti u oba vida. Osim
toga, Hus je bio realist nije imao problema smatrati elemente (kruh i
vino) simbolima. eki studenti koji su se vratil iz Pariza su bili uglavnom
istog uvjerenja.
Hus je bio u samom sreditu dugih borbi u Pragu, te je o njegovu
sluaju izvjeten Rim. Kako bi opravdao vlastite poglede, pozvan je 1415.
g. na koncil u Konstanci. Iako mu je car igmund jamio siguran povratak
s koncila u Prag, podmuklo je zatoen i spaljen. Jeronim Praki je bio
takoer smaknut na isti nain, to je prouzrokovalo jo vei nemir u
ekoj.
Husovi su se sljedbenici, predvoeni Janom ikom, vratili u Prag
traei vjersku snoljivost i oslobaanje njihovih zatoenih prijatelja. Oni
su izradili etiri Toke koje su rezimirale njihove zahtjeve:
1. Boja Rije treba biti propovijedana slobodno kroz cijelo eko
kraljevstvo.
2. Priest treba biti dana u oba vida.
3. Crkveno bogatstvo treba biti konfiscirano.
4. Javni grijeh klera, posebno simonija, treba biti kaznjen.
No, katolici iz novogradske vijenice u Pragu kamenovali su husitski
mimohod, te su ovi provalili u vijenicu i pobacali krivce (kao i gradskog
naelnika) na ulicu gdje su ih pobili. Time su poeli husitski ratovi (1419-
1436).
Nakon smrti kralja Vclava IV. car igmund je silom, s blagoslovom
pape Martina, pokuao nametnuti katolianstvo. No, kod Praga ga je
porazio spomenuti jednooki husitski general Jan
ika. On je vodio
taboriane masovni pokret osnovan 1419. g. Tada se okupilo 40 000
ljudi na nekom brdu koje je nazvano biblijskim imenom Tabor. U to je
vrijeme milenijalizam bio rairen, te su mnogi oekivali dolazak Bojeg
kraljevstva. Penjali su se na brda kako bi izbjegli predstojee Veliku ne-
volju i prvi pozdravili Isusa prilikom njegova povratka. Milenijalizam je
bio popraen i drutvenim promjenama. Kmetstvo je dokinuto i zemlja
je postala zajednikim vlasnitvom. ikina vojska umnogome je na-
 210

likovala posljednjoj Cromwellovoj vojsci Novog modela. Svoje pjeake

ogradio je lakim drvenim nasipima i eljeznim ploama. Topnitvo se
nalazilo na kolima ime je bilo vrlo pokretno. Povrh svega, vojnici su
bili ujedinjeni zajednikom vjerom u Boga. U bitke su odlazili pjevajui
duhovne pjesme. ika je bio sjajni general, koji nikada nije izgubio niti
jednu bitku.
Taboriani su bili teoloko radikalniji nego utrakvisti (umjerenjaci
koji su traili Gospodnju veeru sub utraque specie = priest u oba vida).
Priznavali su krtenje i priest kao sakramente odbacivi rimski obred.
Njima se, pri kraju vlastita ivota, priklonio Hus.
itava eka prigrlila je Gospodnju veeru u oba vida, kao i domae
bogosluje. 1414.g. Husov prijatelj, Jakob von Mies, je otkrio da uskra-
enje pehara laicima je datiralo tek 200 godina unazad. Hus ga je
podupirao u pismu od Konstanca, a malo poslije toga sve su crkve u
Pragu davale priest u oba vida. Oni su apelirali neposredno buduem
crkvenom saboru bez da konzultiraju i papu i cara.
Kako bi uvrstili vlastite zahtjeve, sveeniki general Prokop poveo
je vojsku izvan eke kako bi se borili protiv carske vojske u Njemakoj,
Prusiji i pribaltikim ozemljama. Papa Martin V., pod pritiskom prijetnji
muslimanske navale, dao je pristanak i sazvao koncil u Baselu. Cilj koncila
bio je postii izmirenje s husitima, ali i grkim pravoslavcima (kako bi se
ovi mogli boriti protiv otomanskih Turaka.). No, koncil je zasjedao
sedamnaest godina! Godine 1443. dolo je do slubenog izmirenja s umje-
renim husitima (utrakvistima ili kalikstincima) koji su se odvojili od
ostalih nakon ikine smrti (1424). Taboriani su pak odbili dogovor. S
druge strane papa je obeano pravo primanja Gospodnje veere u oba
vida kasnije prekrio. Umjerena stranka husita je postigla pregovorima
tzv. Kompaktu (ugovor) s katolicima na koncilu u Baselu, ime su katolici
priznali prava husita. Godine 1434. umjereni husiti su pobjedili taboriane
pod zapovjednitvom Prokopa u bitci kod Lipany.
Stranka umjerenjaka je, do reformacije, preivjela kao polunezavisna
eka nacionalna crkva. Potom su se stopili s protestantskim pokretom
u ekoj prihvativi luteransku teologiju.
Ipak, odreeni broj Husovih sljedbenika nije se slagao ni s militan-
tima ni s umjerenjacima. Stoga su, pod vodstvom pobonog seljaka Chel-
ickyja, osnovali u Kunvaldu u ekoj drutvo Brae Kristova zakona-
. Dijelili su dobra radei u zajednici. Odbacivali su slubene poloaje,
prisege i vojnu slubu, kao i tvrdnje rimokatolika o apostolskom na-
sljedstvu. Uskoro ih je bilo stotinu. U poetku su se nazivali ekom
braom. Godine 1547. kralj Ferdinand ih je pokuao razbiti, no uspjeli
 211

su pobjei. Iako su neki odabrali Poljsku, njihovo novo sredite bilo je u

Moravskoj. Shodno tome, postali su Moravskom braom. Bili su zasluni
za znaajan razvoj knjievnosti. Hus je ekom jeziku dao pravopis, a
Jan Blahoslav (1523-1571) je sistematizirao jezik. Godine 1579. pojavila
se Biblija Kralice koja je postala savrenim spomenikom klasinog ekog
jezika. Jan Komenski (1592-1670) je bio biskup Jedinstva bratskog i jedan
od pionira obrazovanja za sve.
U ekoj su mogli ostati iskljuivo ujedinjenjem s umjerenim husi-
tima. Meutim, 1620. g. katolici su uguili protestantski otpor u bitci
kod Bile Hore. Time su zadali smrtni udarac protestantizmu u ekoj i
Moravskoj za sljedeih sto i pedeset godina. Jednoj je skupini izbjeglica,
koja je prela u Njemaku, grof Nikola Ludwig von Zinzendorf 1722. g.
dao zemlju na kojoj su se smjestili. Time je nastala Obnovljena crkva
brae.

LUTHER I LUTERANSTVO
MARTIN LUTHER (1483-1546) se rodio u Eislebenu kao sin rudara.
Osnovno i srednje obrazovanje Luther stjecao je u Mansfeldu, Magde-
burgu i Eisenachu. U Magdeburgu se kolovao kod Brae zajednikog
ivota, a potom u Eisenachu. Godine 1501. upisao se na Sveuilite u
Leipzigu gdje se susreo s nominalistikim zamislima temeljenim na djelima
Williama Occamskog i njegova uenika Gabriela Biela, profesora na
heidelberkom sveuilitu i suutemljitelja tibigenskog sveuilita. Radilo
se o tzv. novoj pobonosti (devotio moderna). Nominalistiki metafiziari
su drali kako se ni Boja opstojnost niti doktrina Trojstva ne mogu
dokazati ovjekovim bezvrijednim i sitnim argumentima, ve jedino
Bojom objavom. Luther je s time stekao razumijevanje o veliini i
transcendentnosti Boga, koji moe spasiti ak i ovjeka bez zasluga ili
dobrih djela. No, nova pobonost je imala izrazito pelagijanska obiljeja.
Jo uvijek je govorila o ovjeku kao slobodnom posredniku koji moe
suraivati s Bogom; uiniti sebe dostojnim spasenja. Kada je Luther
kasnije poeo prouavati apostola Pavla i Augustina, snano je napao
ovakve zamisli.
Godine 1501. upisao se na Sveuilite u Erfurtu. Nakon to je magistri-
rao, prema oevoj elji poeo je studirati pravo, ali istom godinom na-
putio je studij. Bio je zabrinut za vlastitio spasenje. Godine 1505. nakon
prisege poloene za vrijeme oluje s grmljavinom, postao je lanom
augustinskih pustinjaka u Erfurtu. Dvije godine kasnije (1507) zareen
 212

je za sveenika, a do 1508. prouavao je moralnu filozofiju na teolokom

fakultetu u Erfurtu. Od 1508. do 1509. boravio je u Wittenbergu gdje se
pripremao za zvanje doktora. Potkraj 1510. je neko vrijeme boravio, u
ime reda kojem je pripadao, u Rimu gdje se neugodno iznenadio rasko-
nim i razuzdanim ivotom na papinskom dvoru. Godine 1511. postao je
profesorom biblijske egzegeze u Wittenbergu.
Kako nije bio humanist, odbijao je uzeti latinsko ime. Osjeao se Nijem-
cem, i to ovjekom iz naroda. S vremenom se pretvorio u ozbiljnog re-
dovnika kojeg je pekla savjest jer, unato patnjama, nije dovoljno svet.
Kao lan augustinskog reda itao je duhovne knjige, i tako pao pod
utjecaj Augustina, Taulera i drugih mistika. Njegovo prvo obraenje
predstavljalo je prijelaz s polupelagijanizma na augustinsko vjerovanje.
Na teolokim studijima bio je pak pod utjecajem Gabriela Biela i njegove
nominalistike filozofije. Prema Bielovom shvaanju, dobra djela pri-
vlae Boju milost (v. sluaj Kornela u Dj. ap. 10).
itajui Pavla Luther se vratio augustinskim shvaanjima; kada gre-
nik uvidi da ne moe vriti Boji zakon, okree se Bogu u vjeri te mu On
daje Svetoga Duha, koji ga ini pravednim (tj. obnavlja ga), ali nakon
toga Sveti Duh proizvodi dobra u nama djela da bi zasluili spasenje.
Tek kasnije je Luther prihvatio protestantsku doktrinu opravdanja po
vjeri (opravdani smo po vjeri u Krista i stoga moemo biti sigurni u
spasenje). Luther je doao do ovog zakljuka zahvaljujui Melanchto-
novoj analizi grkog teksta.
Njegov nadstojnik Johann von Staupitz (1460-1524) mu je savjetovao
da ita Pavlove poslanice (kasnije e Poslanica Rimljanima itekako utjecati
na Luthera). Uviao je kako je ljudsko srce odve pokvareno kako bi
sebe spasilo. Oprotenje je stoga dar koji se ne postie ovjekovim na-
stojanjima. Kasnije se suprotstavljao Erazmu, zato to ovaj uzvisivao je
dobrobiti slobodne volje. Luther je poeo navjeivati opravdanje vje-
rom zaokupivi se razmiljanjima o nainu odbacivanja skolastikog
sustava i povratka istom evanelju. Napad na prodaju indulgencija
izvirao je iz njegove teologije. Potvrda oprosta koja je izdavao papa,
prema kojem zasluge svetaca u nebu prenesena su greniku, oslobaajui
njega od ovozemaljske kazne za grijeh: papa je imao vlast proiriti ove
oproste ak i duama u istilicu. Drao je kako se takvim prodajama
dobra djela stavljaju ispred Boga. Time Bog postaje nevaan i zamijenjen
indulgencijama i dobrim djelima.
Glavni je problem za papu, u raskonom renesansnom ivljenju, bio
bankrot, ali je elio izgraditi novu baziliku u Vatikanu. Njegovo
rjeenje
 213

ovog problema je bilo uvoenje novog oprosta.

Albrecht (ili Albert), nadbiskup Mainza, je takoer imao malo novaca.
Svojoj je vlasti, protivno kanonskom pravu, podvrgao jo tri njemake
biskupije. Kako bi ih zadrao, morao je platiti papi. No, budui da nije
imao dovoljno novca, bio je prisiljen posuditi ga od monih Fuggera iz
Augsburga. Kao zalog dopustio je prodaju posebnih papinih indulgen-
cija za izgradnju bazilike sv. Petra u Rimu. Posueni novac dijelom je
iao papi, za izgradnju navedene graevine, a dijelom Fuggerovima za
otplatu duga. Ipak, izborni upravitelj Saske, Fridrik Mudri, zabranio je
prodaju na svome ozemlju. Nije elio da novac tee s njegova podruja,
a osim toga prezirao je monu brandeburku dinastiju (iji je predstavnik
bio Albert). Luther je, kao profesor Svetog Pisma na Sveuilitu u Witten-
bergu, bio u Albertovoj crkvenoj nadlenosti, no politiki je bio podanik
saskog izbornika. Brinule su ga indulgencije jer su ljudi drali kako,
nakon kupovine oprosta, ne trebaju daljnje pokajanje.
Kada je dobio primjerak nadbiskupovih uputa dominikancu Tetzelu,
koji je propovijedao indulgencije, prenerazio se.
1517.g.: 97 Teza: Oujka 1517 Luther je privrstio na vrata dvorske
crkve u Wittenbergu, 97 teza pod naslovom Debata protiv skolastike
Teologije, u kojoj je napao novopelagijanizam kasnijih skolastiara te je
traio povratak teologije Augustina.
1517.g.: 95 Teza: Listopada 1517. prosvjedovao je protiv indulgencija
prikaivi svojih 95 teza na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Time je
jasno dao do znanja da je teze voljan javno braniti. No, meu njima se
nije nala niti jedna od sredinjih doktrina reformacije. Primjerice jedna
teza je glasila: Papa je daleko bogatiji od ostalih ljudi pa zato baziliku
Sv. Petra ne gradi vlastitim novcem, nego ubire novac siromanih
krana? Iako su odraavale nezadovoljstvo njemakog naroda, zbog
talijanskih poreznih iznuda, teze nisu same po sebi bile usmjerene protiv
pape. Tridesetetverogodinji Luther je ak tvrdio kako papa sigurno
ne bi odobravao ono to se dogaa kada bi o tome znao.
Nadbiskup Albert se nije odvie zanimao za Lutherovu teologiju;
brinuo ga je znaajan pad broja prodanih indulgencija. Stoga je papu
izvijestio o vitenberkim tezama. Ovaj je pak bio uvjeren kako se radi o
beznaajnoj prepirki. Poruio je upravitelju augustinskih redovnika da
umiri svoje ljude. Meutim, protivnici augustinaca dominikanci, koji
su se uz to drali uvarima iste vjere, tvrdili su kako je Luther krivo-
vjerac. Upozorili su kako je doveo u pitanje papin autoritet.
 214

1518.g.: Heidelberko Raspravljanje: Godine 1518 Luther a je pozvao

poglavar njegova reda da se javi pred skuptinom augustinaca u Heidel-
bergu. Luther je tamo predstavio svoju Heidelberku disputaciju, 40 te-
za u kojima je branio augustinske doktrine o grijehu i milosti, i u kojima
je napao podreenost skolastike teologije aristotelskoj filozofiji. U ovom
raspravljavju Luther je pridobio Bucera i Brenza.
Lutheru pak nije bio drago to ga se proziva kao vou napada na
Rim. Njega samoga bi se i moglo uutkati, no potpora njegovim stavo-
vima iz dana u dan je jaala. Povrh toga, podravao ga je izbornik Fridrik
Mudri kojeg pak papa nije elio uvrijediti, zbog toga to je raunao na
njegovu potporu da se suprotstavi izboru Karla V. za novog cara Rimskog
Carstva zbog njegove upletenosti u Italiji.
1518.g.: Augsburki sabor: Papa je izdao ultimatum prema kojim Lu-
ther mora biti predan unutar 60 dana. Umjesto toga Lutherov patron,
Fridrik Mudri, je pripremio susret izmeu Luthera i kardinala Cajetana
u Augsburgu, za listopad 1518.
Godine 1518. odran je Augsburki dravni sabor kako bi se sasluale
pritube na rimske iznude, kao i uplitanje u njemake poslove. Papa je u
Augsburg poslao velikog dominikanskog teologa kardinala Cajetana.
On nije polagao preveliku pozornost na indulgencije, ve borbi protiv
pape. Luther je uljudno sasluao njegove tvrdnje, no odbio je povui
vlastite primjedbe indulgencijama. Kasnije je sastavio izvjee o saslua-
vanju u kojima je papinu nepogreivost stavio pod znak pitanja. Papa je,
tvrdi Luther, tek upravitelj Opeg koncila; vlast se nalazi u rukama cije-
loga koncila a ne samo pape. Raspravlja potpuno zaplela te u stude-
nomu Luther je apelirao ekumenski koncil da sredi prepirku. Ovo se
dogodio kasnije u Wormsu 1521.
1519.g.: Leipzika debata: Prekretnicu je oznaila rasprava koju je
Luther vodio s Johannom Eckom 1519. g. u Leipzigu. Dominikanac Eck
je elio pod svaku cijenu nametnuti vlastite tvrdnje, no time je isprovo-
cirao Luthera da krene korak dalje u kritici. Kako je Leipzig blizu eke
(kraja u kojem je Hus propovijedao), Luthera su njegovi protivnici poeli
nazivati ehom i husitom. No, Luther je Husa oduvijek drao krivo-
vjercem, te je odbijao svako poistovjeivanje. Eck je ipak elio odluno
pokazati kako su neka Lutherova razmiljanja u skladu s Husovim (to
znai da je i Luther krivovjerac). Suoen s Eckovim dosjetljivim optu-
bama, Luther je priznao kako je Hus doista u nekim stvarima bio u pra-
vu i da je Opi koncil, koji ga je osudio, bio u krivu. Dakle, napravio je
jo jedan korak: zanijekao je nepogreivost koncila! Godine 1520. je rekao:
Svi smo mi husiti. Samo to ne znamo! Husiti su i sv. Pavao i sv.
 215

Augustin.
Tijekom debate u Leipzigu Melanchton je razloio vano protestantsko
naelo Sola Scriptura. Ovo je znailo da krani moraju itati i rasuivati
Crkvene Oe u svjetlu Svetog Pisma, a ne Pismo u svjetlu izjava Crkvenih
Otaca.
Ubrzo je Luther krenuo u rat letaka. Europa je, zahvaljujui izumu
tiskarskog stroja, odgovorila na Lutherov izazov. Za dva tjedna cijela je
Njemaka proitala njegove teze, a za etiri cijela Europa.
Lutherov cilj je bila duhovna i moralna reformacija kranstva. God-
ine 1520. nastaju njegova tri temeljna reformatorska spisa:
1) Kranskom plemstvu njemakog naroda (o poboljanju kranskog stanja)
Luther poziva njemake vladare i sudce da reformiraju crkve koje su
na njihovom ozemlju (budui da papa nije voljan krenuti u reforme).
Upozorio je kako je reforme nemogue ostvariti dok se ne srui papina
mo. Sveenstvo ima ulogu propovijedanja i moljenja. Crkva se ne sastoji
samo od sveenstva, ve i od naroda.
2) Babilonsko suanjstvo Crkve u ovom se spisu Luther usprotivio
broju sakramenata. Sa sedam smanjio ih je na dva: krtenje i euharistiju.
Napao je doktrinu mise.
3) O slobodi kranina Luther govori o opravdanju vjerom i o moral-
nim posljedicama istog nauka.
4) Zatoenitvo volje gdje Luther izrie protivljenje Erazmovoj knjizi
Sloboda Volje. I Erazmo i Luther donekle se igraju pokvarenog telefona:
Erazmo argumentira u korist slobodne volje jer tvrdi da kao dobar ka-
tolik, ovjek mora suraivati u svojem spasenju, dok Luther pretjeruje
u suprotnom smjeru u tome da totalno negira ulogu slobodne volje na
bilo kojom podruju te se gotovo moe rei da podupire determinizam.
Ovom su knjigom prekinuti dobri odnosi izmeu luterana i humanista.
U ovim knjigama, koje je Luther sve napisao 1520., on izlae temeljne
doktrine protestantske vjere: a) Opravdanje samo vjerom, b) Sveenstvo
svih vjernika, c) Vrhunski autoritet Svetog Pisma, d) Sveto Pismo moe
izlagati pojedinac, zahvaljujui Svetom Duhu koji prebiva u svakom vjer-
niku.
Do 1520. g. Luther je imao iza sebe cijelu Njemaku. Papa je uputio
bulu, kojom mu je dao dva mjeseca da se javno odrekne svojih prigovora,
ili e biti izopen. Luther je bulu javno spalio 15. lipnja 1520., a sljedee je
godine (1521) izopen. Povodom tog dogaaja rekao je: Svi Husovi
stavovi bili su kranski. Papa je osuujui njega osudio evanelje.
Papinski izaslanik je zapisao: U Njemakoj vlada revolucija. Devedeset
posto Nijemaca uzvikuje Luther!; preostalih deset posto ne mari za
 216

Luthera, no vie: Smrt rimskom dvoru!

Kada je Luther spalio bulu i djela Ecka, Karlo V. je ve tri godine bio
kralj panjolske i dvije godine izabrani car u Njemakoj. inilo se kao
da e sva Njemaka uiniti ono to je kasnije uinila Engleska odbaciti
vjernost Rimu i proglasiti njemaku nacionalnu crkvu. No, to bi znailo
odvajanje Njemake od ostatka Carstva, to Karlo nikako nije elio.

1521.g.: Sabor u Wormsu. Odran je pokrajinski sabor u Wormsu, za

vrijeme kojeg je Luther odbio javno opozvati vlastite tvrdnje: Ako Sveto
Pismo, ili oiti razlog ne dokae suprotno, moja e savjest ostati zarob-
ljenik Boje rijei. Ne mogu i ne u nita opozvati jer nije ni sigurno ni
razborito djelovati protiv vlastite savjesti. Tako mi Bog pomogao. Amen.
Sasluanje je zavrena sljedeim dijalogom: Jeste li ove knjige napisa-
li? Da! Hoete li ih opozvati? Ne Tada izaite!
Izborni knez Fridrik elio je zatititi Luthera, iako je drao da nije
naroito mudro javno tititi ovjeka kojeg ostatak Crkve osuuje kao
krivovjerca i izopenika. Stoga ga je oteo; prividno su ga napali njegovi
vitezovi i odveli u wartburki dvorac gdje je privremeno postao viteki
pratitelj Georg. Isprva je klonuo, no s vremenom mu se popravilo ras-
poloenje. Poeo je prevoditi Novi zavjet (a kasnije i itavu Bibliju) na
njemaki jezik. Ti su prijevodi, iako nisu prvi na njemakom jeziku, po-
stali, zajedno s Lutherovim duhovnim pjesmama, stupovima reforma-
cije. Njegove doktrine, koje su se proirile po cijeloj Njemakoj, potak-
nule su crkvene reforme.
Luther se oenio 1525. godine Katharinom von Bora, bivom asnom
sestrom iz reda cistercita. Time je on jasno pokazao to misli o celibatu.
Brak je bio uspjean, a supruga mu je postala vaan oslonac u ivotu.

PHILIPP MELANCHTON (Schwartzerd) (1497-1560): Melanchton

je od 1518. g. bio profesor grkog jezika i humanist u Wittenbergu. Tamo
je, zahvaljujui Lutherovom utjecaju, postao pobornikom reformacije i
Lutherovim najbliim suradnikom. Za vrijeme Lutherovog boravka u
wartburkom dvorcu, Melanchton je preuzeo vodstvo pokreta. Izradio
je temelje za reorganizaciju protestantskih crkava i kola. Bio je osniva
augsburke konfesije, koju je iznio i branio na saboru u istom gradu
(1530). Nakon Lutherove smrti, znatno je pridonio ublaavanju prvotne
vjerske strogosti reformacije.
Njegovo glavno teoloko djelo bilo je Opa mjesta teologije. Radilo se o
prvom pokuaja nekog reformatora da napie sustavnu teologiju, te je
 217

knjiga postala najutjecajnijim djelom protestantske teologije. Melanch-

tonova velika elja bila je sastaviti biblijsku teologiju jer je vrsto vje-
rovao kako su prvi Crkveni oci, zbog utjecaja platonizma, iskrivili
kranstvo. Zahvaljujui Aristotelu isto su napravili srednjovjekovni
skolastici (pogotovo Toma Akvinski). Meutim, budui da njegovo djelo
nije bilo dosta sustavno, luteranski profesor Johann Gerard, a kasnije
Calvin, ga su nadmaili.
U svezi s Gospodnjom veerom, ispoetka je podravao Lutherovu
zamisao o stvarnoj prisutnosti (vjerovao je kako je Krist tjelesno pri-
sutan kod Gospodnje veere). Bio je, naime, pragmatiar, a nadao se
potajno da e postii sporazum s katolicima. Kasnije je, pod utjecajem
reformatora iz Basela i Zwinglijeva prijatelja Ekolampadija, napustio
vlastito uvjerenje preuzevi kalvinistike stavove. Time je otvoren put
buduem savezu s kalvinistima u Njemakoj i raskidu s ekstremnom lu-
teranskom strankom. ak je i Luther priznao, neposredno prije smrti,
da je pretjerao u oblikovanju doktrine o stvarnoj prisutnosti iako je vjero-
vao kako je prekasno bilo to uiniti u svezi s time! Formula o slozi
(1577) obiljeila je konzervativni luteranski odgovor na mnoge Melan-
chtonove zamisli.
Po pitanju predestinacije, Luther je bio strog augustinac, ali je imao
udno gledite (koje je naslijedio od Augustina): otpadnik moe biti
privremeno spaen i nanovoroen, ali poslije moe izgubiti spasenje.
Ipak stvarni izabrani ne mogu izgubiti spasenje. Nakon njegove smrti,
Melanchton je polupelagijanizmom ostavio najtrajnije tragove na lute-
ranstvu. Vjerovao naime da je odluujui imbenik u spasenju, ne pre-
destinacija, nego sudjelovanje Rijei, Duha i ljudske volje. U luteranskoj
crkvi predestinacija je postala manje bitnim nauavanjem, a njezina
logina posljedica, ouvanje vjernika, je zanijekana.
Luther i anabaptisti: Budui da su anabaptisti bili smatrani ekstre-
mistima, Luther ih nije prihvaao. Oni ne samo da su ispovijedali krtenje
odraslih, ve su vjerovali u prorotva i govorenje jezicima iz-jednaavajui
iste s Pismom. Luther je usto osjeao kako bi, u sluaju poistovjeivanja
s tim zanesenjacima, mogao proigrati naklonost gradskih vlasti, bez
ije pomoi ne bi mogao provesti reformaciju.
Za vrijeme Lutherove odsutnosti u Wartburgu (1521), mala je sku-
pina tzv. proroka (Storch, Hbner i Mntzer) stigla iz Zwickaua u
Wittenberg. Melanchton, koji se tu sluajno zatekao, drao je dojmljivim
njihovo poznavanje Biblije, no nikako nije htio prihvatiti protivljenje
krtavanju djece niti stavljenje prorotva iznad autoriteta Pisma. Ipak
dva Lutherova uenika, Cellarije i Karlstadt, preli su na njihovu stranu.
 218

Luther im se suprotstavio nakon to se 1522. g. vratio iz Wartburga.

Godine 1524. prognao ih je iz izborne Saske. S vremenom Lutherov je
stav postajao sve tvri, te je 1530. g. odobrio smrtne kazne nad ana-
baptistima. Zapoeo je reformaciju voen zamisli o Crkvi nanovo ro-
enih (ecclesia spiritualis), no postupno je usvojio zamislu o dravne Crkve.
Odbacio je anabaptiste jer bi njihovo prihvaanje znailo potpuno
preusmjeravanje Crkve, drave i drutva. Luther je nauavao sveenitvo
svih vjernika, pod ime je podrazumijevao da vjernici vie ne trebaju
sveenika kao posrednika, ve mogu doi izravno u Boje prisustvo.
Seljaka pobuna (1524-1525): Sredinja vlast u Njemakoj je bila slaba.
Kako bi postigli drutvene i politike reforme, tamonji su se seljaci
okoristili opim raspoloenjem. Ubrzo su im na elo stali izgladnjeli ili
propali bivi vitezovi. Cilj im je bio stvoriti kransku zemlju u kojoj e
dobra biti zajednika. Osim toga, vjerovali su u apokaliptina proroan-
stva radikalnih propovjednika skitnica (npr. Thomasa Mntzera). No, u
svibnju 1525. g., vojska saskih seljaka poraena je kod Frankenhausena
a Mntzer uhvaen i smaknut.
I Luther je napadao zemljovlasnike (vlasteline) koji su tlaili poda-
nike. Slagao se umnogome sa seljakim zahtjevima, ali nije podnosio
oruanu borbu. Kada se 1522. g. prestao skrivati, javno se suprotstavivi
onima koji su stvarali izgrede, rekao je: Ne elim se boriti nasiljem i
ubijanjem za evanelje. Oko Luthera, koji je pozivao na vjersku ob-
novu, okupili su se i oni koji su imali drugaije ciljeve. Lutheru su se
novonastale okolnosti toliko zgadile da je savjetovao knezovima i
vlastima da na seljake udare bez milosti. Time je izgubio Erazmovo i
von Staupitzovo povjerenje; njih dvojica su vjerovali kako je odgovoran
za ispade koji su se dogodili. Posljedice pobune su bile strane: ok. 100
000 ljudi je pogunilo. Oni koji su preivjeli ili su se povratili katolianstvu
ili su pridruili radikalnim grupama.
Luther i
idovi: Ispoetka je Luther kritizirao uobiajene i negativ-
ne stavove Katolike crkve prema idovima. Primjerice, izdao je knjiicu
Da Jesus Christus ein geborener Jude sei (Tako je Isus roen kao idov).
No, devetnaest godina kasnije (1542) objavio je esej Gegen die Juden und
ihre Lgen (Protiv idova i njihovih lai) u kojem se mogao primijetiti
snaan antisemitski stav. ini se da su idovi razljutili Luthera jer su
odbijali njegovu vjeru. Luter je zagovarao spaljivanje sinagoga, unitavanje
idovskih molitvenika, zabrane propovijedanja rabinima, oduzimanje
imovine i novca idovima i unitavanje njihovih domova kako bi ti
zatrovani crvi bili prisiljeni na teak rad ili protjerani jednom za
svagda. Optubama koje je iznio na njihov raun, pokazao se proizvodom
 219

vremena u kojem je ivio. Naalost njegovim se stavovima kasnije

okoristila nacistika propaganda.

Lutherova teologija: Za Luthera Boja Rije ne predstavlja samo pisanu

rije, ve i Logos (tj. Boju stvaralaku snagu). Biblija je Boja Rije budui
da nam kroz nju dolazi Isus (utjelovljena Rije). Ovime je Luther istaknuo,
u sutini, dinamian stav koji je blizak Barthovom. elio je Katolikoj
crkvi, koja je tvrdila da je njezin uvar i tuma, uskratiti monopol nad
Biblijom. Luther je isticao kako se ne moe posjedovati monopol nad
Bojom Rijeju, kao to se ne moe imati monopol nad Isusom. Negativno
je ocijenio svaku knjigu unutar Biblije koja jasno nije ukazivala na Isusa
(npr. Jakovljevu poslanicu); takve knjige nazvao je poslanicama od
slame. Probleme mu je zadavala i knjiga Otkrivenja.
U doktrini o Bogu, iako je lijepo govorio o prirodnom objavi, glavni
naglasak poivao je na Bojoj transcendentalnosti. Boja vrhunska samo-
objava zbila se na kriu te Luther predlae teologiju kria umjesto teo-
logije slave (tj. prirodne teologije). No, time se Boga vidi u slabosti i
patnji (kao na kriu). Zbog ekstremnoga naina izraavanja, Luther je
nesvjesno postao zaetnikom velikog dijela liberalne teologije 19. i 20.
stoljea. Barth i Bonhoeffer kasnije e izloiti zamisli koje je zapravo
zaeo Luther.
Izmeu dva glavna reformatora, Luthera i Calvina, postojale su raz-
like. Luther je bio blii aleksandrijskoj koli, dok je Calvin naginjao antio-
hijskoj. Luther je uglavnom vjerovao u Kristovo boansko tijelo koje
ima sposobnost sveprisutnosti. Na taj nain opravdao je vlastite poglede
na stvarnu tjelesnu prisutnost Krista u priesti. Takoer je naginjao mo-
nofizitizmu (iz kojeg se moe izvesti zakljuak kako je Marija majka
Boja ili kako je Bog mrtav). Luther je tvrdio kako je Isusova ljudska
narav poprimila obiljeja boanstva (svemo i sveprisutnost). Iz na-
vedenog nije teko shvatiti zbog ega su luterani optuivali kalviniste
da su nestorijanci, a kalvinisti luterane da su monofiziti.
U oima suvremenih katolika Luther nije vie krivovjerac, nego ne-
sigurna osoba, opsjednuta svojom grenosti, koja je trebala utjehu, stoga
njegova teologija je nazvana teologijom utjehe. Prema njima ovo je
gledite u redu, ali samo do stanovite granice; nije cijela istina glede
spasenja.
 220

OBLIKOVANJE LUTERANSKE CRKVE

a) Politika zatita: Prvi dravni koncil u Speyeru sazvao je car

1526. g. elio je dobiti na vremenu te je, do ponovne uspostave jedinstva,
svima zajamio vjerske slobode. Na koncilu koji je odran u istom gradu
tri godine kasnije (1529) ova je odluka opozvana. Car je uvidio kako je
dotadanji pristup nedjelotvoran jer se ljudi ne vraaju u krilo Katolike
crkve. Svrha ovog drugog koncila je bila sprijeavanje proirenja lutera-
nizma, ali osiguravanje tolerancije spram katolika u luteranskim zem-
ljama. Drugim rijeima, katolici moraju biti tolerirani u luteranskim ze-
mljama, ali protestanti ne moraju biti tolerirani u katolikim zemljama!
Luteranski vladari su bili van sebe te su napisali dokument pod na-
slovom Prigovor (Protest), odakle naziv protestantizam. Meutim, car je
traio da se svi pokore papinom vrhovnom autoritetu. Reakcija na to je
bio Marburki razgovori (1529), gdje su knezovi (pod vodstvom Filipa
iz Hessena) traili od reformatora da se sloe, kako bi se politiki savezi
se formirali protiv cara. Protestirali su da car nema pravo se uplitati u
vjerski ivot bilo koje njemake drave. Nakon dugog argumentiranja s
Lutherom, na kraju oni ga uvjerili da nisu bili zakonito obvezatni po-
sluati cara po svaku cijenu, dakle imali su politiko pravo pribjegavati
sili kako bi se suprotstavili njegovim neopravdanim zahtjevima. Bile su
i rasprave izmeu reformatora glede euharistije, ali nisu se slagali, uglav-
nom zbog Lutherovog nekompromisnog stava.
Protestanti su uspjeli nagovoriti cara da daje priliku protestantima
objasniti svoju vjeru, to je dovelo do Augsburkog sabora i do Aug-
sburke konfesije (1530). Car se dodue jo uvijek nadao pomirenju,
no obje strane su ve uvelike bile naoruane. Pobuna koja je potom
uslijedila meu seljacima navela je katolike na pomisao da je revolucija
bila planirana. Godine 1531. protestantski knezovi, kao i njihovi grado-
vi, povezali su se u tzv. Schmalkaldenski savez. eljeli su se, pod svaku
cijenu, oduprijeti caru i katolikim osvajaima. Na Nrnberkom interimu
1532. g. Karlo V. je slubeno priznao Schmalkaldenski savez. U savez,
koji je postao novom silom u Europi, ukljueni su izborni Brandenburg,
Prusija, izborna Saska, Hessen, Mansfeld, Braunschweig, Anhalt i druga
podruja, kao i dvadeset carskih gradova (1539). Car je pak bio preza-
poslen Turcima kako bi se vojno suprotstavio protestantima. Francuzi, s
druge strane, sigurno nisu eljeli guiti protestante jer je njihovo postojanje
bilo jamstvo razdijeljene i oslabljene Njemake (francuska upletenost je
jedan od razloga zbog ega je protureformacija doivjela poraz).
 221

Openito, Turci su u rujnu 1529. stigli pred Be, te je zaustavljanje oto-

manskog napredovanja u jugoistonoj Europi imalo prednost.
Nedugo kasnije (1541) protestanti i katolici su bili vrlo blizu pomire-
nja na kolokviju u Regensburgu (lat. Ratisbon). Protestanti su traili
etiri ustupka: 1) Sveeniki brak, 2) Gospodnja veera u oba vida., 3)
Slobodno nauavanje Kristove stvarne (tj. tjelesne) prisutnosti kod Gos-
podnje veere, ali bez da to moraju nazvati transsupstancijacijom, 4)
Prestanak papine nadlenosti (dodue bili su pripravni priznati papinu
vrhovnu vlast nad kranstvom).
No, Rim nije elio popustiti; zbog politikih razloga nisu eljeli pristati
ni Francuska, niti dvojica bavarskih vojvoda, pa ak ni papa. Rascjep je
slubeno priznat Augsburkim vjerskim mirom 25. rujna 1555. g.
b) Ispovijedanje vjere: Na prvo mjesto postavljena je Biblija, a
uklonjene su sve suvremene doktrine neutemeljene na Svetom Pismu.
Broj sakramenata smanjen je na tri. Luther i Melanchton nisu drali kako
su osnivai nove crkve, ve iskljuivo reformatori koji uklanjaju zlo-
uporabe iz Katolike crkve. Transsupstancijacija je svedena na doktrinu
stvarne (tj. tjelesne) prisutnosti Krista tijekom Gospodnje veere;
sveenici su se mogli eniti, redovnici i opatice su razrijeeni redovnikih
zavjeta, Crkvi vie nije bilo doputeno zaraivati novac prodajom
crkvenih slubi ili sakramenata. Navedeni zakljuci kanonizirani su u
spisu Augsburke konfesije na augsburkom dravnom saboru (1530).
Spis su izradili Melanchton i Luther (Melanchton je istom spisu dao umje-
reniji ton).
c) Organizacija unutar Luteranske crkve: Biskupsko mjesto preuzeo
je knez, odnosno mjesno gradsko vijee. 1542. u svakoj luteranskoj dravi
postavljen je dravni konzistorij (odbor pravnika i teologa koje je
postavljala drava), pod nazorom kneza (kojeg se smatralo kranskim
laikom vrsta izvanrednog biskupa koji djeluje u ime pape i biskupa
koji su odbacili izvriti bilo kakvu reformu). Posjetili su crkve kako bi
osnaili disciplinu. Ovaj sustav, koji je trebao biti privremen, nakon
Seljake bune je postao stalnim, da bi se sprijeio potpun nered.
Luther je uno odbijao laiku crkvenu vlast prema kojoj bi zajednica
birala i nadzirala propovjednike. Novac od darova i privatnih misa,
koriten je u dobrotvorne svrhe (plaanje sveenika, uitelja, te kao po-
mo siromanima). Zahvaljujui doprinosima osnovano je prvo protes-
tantsko Sveuilite u Marburgu (Hessen) dok je dio priloga utroen kako
bi se drava pobrinula za siromane (bio je to prvi takav sluaj); pro-
testanti su time zamijenili olakice koje su ranije davali vjerski redovi.
d) Luteransko bogosluje: upotrebljena liturgija bila je u biti ista
 222

kao liturgija srjednovjekovne katolike crkve osim na tri podruja:

1) Bogosluje je bilo na njemakom a ne na latinskom.
2) Nova liturgija je bila uvedena za Gospodnju veeru.
3) Propovijedanje je preuzelo centralnu poziciju u bogosluenju.
Luteranske crkve u Sjeveroj Njemakoj i u Skandinaviji su sauvale
crkveno ruho, ali ne na Jugu.
e) Tiskanje knjiga: Biblija je, izmeu 1537. i 1584. g. otisnuta u sto
tisua komada (i to na jednom tiskarskom stroju), a izdavale su se i mi-
se, zbirke duhovnih pjesama i katekizam. Sve su knjige bile na njema-
kom jeziku. Dodue valja istai kako Luther nije bio prvi prevoditelj
Biblije na njemaki. Revolucionarna, u njegovu prijevodu, bila je uporaba
govornog njemakog jezika (tzv. Kanzleideutsch) koja se nametnula raznim
njemakim dravicama; od kojih je pak svaka govorila vlastitim narjejem.
Luther je takoer napisao dva katekizma, jedan za sveenstvo (Veliki
katekizam) a drugi za laike (Mali katekizam). Napisao je i zbirku s
osam duhovnih pjesama, a kasnije jo jednu s dvadeset i etiri pjesme.
Sve su bile temeljene na starim duhovnim napjevima. Za razliku od ana-
baptista, Luther je stavio veliki naglasak na obrazovanje, posebno teo-
loko obrazovanje.
Iako je Luther nastojao donijeti vjeru u samo sredite svakodnevnog
ivota, bilo bi sasvim naivno pretpostaviti kako je u trenutku postigao
ono to srednjovjekovnoj Crkvi nije uspjelo kroz stoljea. Tako npr. itanje
Biblije, ak ni u sedamnaestom stoljeu, nije bilo uobiajeno; na selu su
Bibliju itali samo pripadnici viih slojeva.

RASKOL UNUTAR NJEMAKOG LUTERANSTVA

Godinu nakon Lutherove smrti (1546) njemaki se protestantizam

susreo s novom prijetnjom. Karlo V. je, sklopivi mir s Francuskom,
poremetio ravnoteu politike moi. Uz to, su Turci prestali s napadima.
Car je uspio pridobiti Mauricija (Moritz) iz Saske koji je udio za na-
slovom izborne Saske. Uspio je pobijediti sasku vojsku u bitci kod Mhl-
berga i zatoiti izbornika, a osim Saske pripao mu je i Hessen (no ne i
Tiringija).
Augsburki interim (1548): Nakon poraza protestanata Karlo V. se
osjeao dovoljno monim da Njemakoj nametne vjersko jedinstvo. Stoga
je, do odluke Tridentskog koncila u svezi s moguim reformama, sastavio
interim tj. privremeni dogovor. Njime je pokuao njemakoj crkvi na-
metnuti rimokatoliku hijerarhiju i ponovni post, blagdane i obrede.
Kako bi smirio nezadovoljstvo protestanata, dopustio je sveenicima da
 223

se ene, te laicima Gospodnju veeru u oba vida. No, tim ustupcima nije
nikoga zadovoljio.
Ipak je, meu protestantima, dolo je do podjele izmeu skupine
Lutherovih nepopustljivih uenika, iz Jene, i Melanchtona koji je s vojvod-
om Mauricijem elio pronai kompromisno rjeenje. Upravo takvo rje-
enje predstavljao je Leipziki interim (1548) koji je protestantima jamio
vjerske formule luteranskoga vjerskog uvjerenja. U junoj i sredinjoj
Njemakoj interim je prihvaen (tamo gdje je bilo potekoa umjeale
su se panjolske snage). U Saskoj i Brandenburgu bio je prihvatljiv jer je
bio blizak evangelikoj formuli, no na sjeveru Njemake naiao je na zid
protivljenja. Mnogi su katolici, s druge strane, sumnjali u mogue posto-
janje dijelova sporazuma koje papa nije odobrio. No, najznaajniji ishod
interima bila je podjela meu luteranima. Melanchton je, dodue, bio
jedini luteranski voa s meunarodnim ugledom, ali je zbog postignu-
toga kompromisa izazvao protivljenje polovice luterana.
Posljedice podjele bile su sljedee:
a) Melanchton i umjerena stranka smjestili su se u Wittenberg.
b) Matija Vlai Ilirik (Flacius Illyricus) i nepopustljivija stranka otili
su u Magdeburg i Jenu.
Luterani vie nikada nisu postigli jedinstvo, a Melanchtonove pri-
stalice su uskoro postale poznate pod imenom filipisti. Melanchton je
usto sve poduzeo kako ne bi uvrijedio Reformiranu stranku u vicarskoj.
Godine 1540. Melanchton je izradio novu inaicu Augsburke konfesje
(Confessio Augustana variata). U njoj je luteranski stav prema Gospodnjoj
veeri vrlo blizak kalvinistikom. Melanchton je takoer ustvrdio kako
Luther nije bio nepogreiv ime je, zapravo, dolio novo ulje na vatru.
Nepopustljivi luterani su drali ak i katolianstvo bliim od kalvinistike
vjere.
Vlai je vrsto odluio do kraja braniti Luthera, a smatrao je sve
interime kompromisima s papinstvom od strane ljude kao to je bio
Melanchton. U svoj revnosti da bi odbranio Lutherovu doktrinu o pot-
punoj iskvarenosti ljudske narave, Vlai je iao toliko daleko da je tvrdio
kako je Pad potpuno izbrisao tragove Boje slike u ovjeku i da je ovjek
potpuno okarakterizan grijehom. Zbog toga je bio optuan za manihej-
stvo! Takoer je pretvario Lutherovu doktrinu o predodreenju u duplo
predodreenje . Prema njemu se, kod obraenja radi o Bojem potpunom
zaobienju ovjekove volje, a ne o Bojem djelotvornom utjecaju na
njegovu volju. Vjerovao je u svepresutnost Kristovog tijela, a na taj nain
potvrdio je Luterovu doktrinu o tjelesnoj prisutnosti u euharistiji.
Stvaranjem protestantskog saveza (1555), koji su podupirali i francuzi
 224

i turci, car se naao u neprilikama. Potpisan je Augsburki mir kojim je

svakoj zemlji, koja je prije 1552. bila luteranska, doputeno da takva i
ostane; u ostalim zemljama vladar je odabirao izmeu katolianstva i
luteranstva (Cuius regio, illius religio = ija je zemlja, njegova je i vjera!).
No, budui da kalvinisti (tj. reformirani luterani) i anabaptisti nisu bili
ukljueni u sporazum, izbio je Tridesetogodinji rat (1618). Vestfalskim
mirom iz 1648. g. isti je okonan, a reformirani luterani su priznati kao
politiki entitet. Sporazumom je u sljedeih ezdeset godina osiguran
vjerski mir.
U pogledu luteranskih rasprava postignut je 1577. g. djelomian spo-
razum u Formuli o slozi (Formula concordiae). Meutim, budui da je
sadravala Lutherovu doktrinu o predestinaciji i odbijanje kalvinistine
doktrine o Gospodnjoj veeri, filipisti je nisu mogli prihvatiti.

OBLIKOVANJE DR
AVNOG KALVINIZMA U NJEMAKOJ

Mnoge su luteranske drave prihvatile Formulu o slozi. Ipak bilo je

i onih koje su se radije odluile za kalvinistiku doktrinu (Danska,
Bremen, Anhalt, Gornja Falaka (Oberpfalz) vei dio Hessena; knez iz-
bornik Brandenburga). Filipistike crkve u Njemakoj poticale su rast
reformirane vjere u toj zemlji. Pri tome se nije slijedio vicarski sustav
crkvenog upravljanja ve ili luteranski konzistorij, ili neposredna vla-
davina kneza nad starjeinama.
Knez izbornik Fridrik III. iz Falake dao je nevjerojatan poticaj nje-
makoj kalvinistikoj crkvi uinivi od Heidelberkog Sveuilita sredite
kalvinistike teologije. Imenovao je uenjake (Urina i Olivetana) koji su
trebali sastaviti prvi (i kalvinistiki usmjeren) ustav za crkvu u Falakoj.
Isti je dovren 1563. g pod imenom Heidelberki katekizam (revidiran
na Dordrechtskom sinodu). Svakako ove reformirane crkve su drale
luteransko upravljanje. Urin i Olivetan su dalje proirili kalvinizam sve
to Nizozemske.
Ipak odnosi izmeu luterana i kalvinista bili su vrlo napeti. U lute-
ranskim zemljama katolici i kalvinisti bili su izloeni stezi dok su kal-
vinisti luterane drali nepismenim polupapistima. Luterani su se pak
zgraali nad kalvinistikim nijekanjem stvarne Kristove prisutnosti.
Luteran Hutter smatrao je muenitvo hugenota u Francuskoj praved-
nom Bojom kaznom ovih sektaa. Do 1648. g. luterani su kalviniste
stavljali u isti ko s anabaptistima. Ta je prepirka slabila politiku mo
protestanata u Njemakoj, Poljskoj, Maarskoj i Transilvaniji ime se
otvorio put protureformaciji.
 225

DALJNJI RAST LUTERANSTVA

Unato podjelama luterani su nastavili irenje. Strasbourg je tako 1589.

g. postao luteranskim. Jedna od metoda irenja bila je pridobiti nadbis-
kupa na luteransku vjeru, ime bi nadbiskupija postala protestantskom.
Katolici su nastojali suprotstaviti se dodatnom odredbom Augsburkog
mira tzv. Crkvenim pridravanjem prava. Prema njoj je svaki istaknuti
sveenik, u sluaju prelaska na protestantizam, odmah gubio poloaj.
Ipak, car je gledao kroz prste onima koji bi prekrili odluke. Shodno
tome, Magdeburg, Lbeck, Verden, Minden, i Halderstadt preli su u
protestantske ruke. No, panjolska je, iz politikih i vjerskih interesa,
eljela zadrati katolianstvo u rajnskim biskupijama (panjolska je vojska
u Nizozemskoj uvijek bila blizu).
Nakon 1560. g. protestantizam se irio u Austriji, Bavarskoj, Tirolu i
ekoj, iako su ga prije svega prihvaali plemii i bogati gradski trgovci.
Godine 1568. car Maksimilijan II. naao se pod pritiskom da luteranima
u Austriji dopusti odreeni stupanj zakonske slobode, a 1572. g. i u
ekoj. Do 1575. g. jo je izgledalo da bi cijela Njemaka mogla postati
protestantska. Luteransko uenje se razvijalo, te su reformirana Sveui-
lita u Tbingenu, Rostocku, Greifswaldu i Leipzigu; osnovana su Sve-
uilita u Marburgu, Knigsbergu, Jeni, Helmstedtu i Giessenu.

Luteranstvo izvan njemake: Luteranstvo se proirilo na Skandi-

naviju zahvaljujui sljedeim imbenicima:
1) Utjecaj njemakih trgovakih postaja na sjeveru.
2) Inicijativa i vlastiti interes skandinavskih kraljeva.
3) Djelatnost i snaga misionara koji su potekli iz Wittenbergu, velikog
misijskog sredita luteranstva.
Danska je postala prvom luteranskom dravom, a njezin obrazac po-
sluio je u Norvekoj u kojoj je katolika najezda bila neuspjena. vedska
se, zahvaljujui djelatnosti brae Petri, razvijala samostalno. Glavni finski
reformator, Mihael Agricola, utemeljitelj je suvremenog finskog jezika.
U svim su skandinavskim zemljama biblijski prijevodi (na narodnim jezi-
cima) igrali kljunu ulogu u razvitku reformacije.
Melanchtonov uenik Martin Chemnitz iz Braunschweiga (1522-1586)
postao je najuenijim protestantskim teologom stoljea, te bio je glavni
autor Formule o Slozi. Pomogao je daljnjem razvitku sustava luteran-
ske doktrine napisavi glasovitu knjigu Examen concilii tridentini
(Ispitivanje Tridentskog koncila). Luteranskoj teologiji dao je doprinos
razvivi teoriju Kristove viestruke prisutnosti. Budui da je odbacio
 226

ideju o sveprisutnosti Kristova proslavljenog tijela, pokuao je odrati

zamisao o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti. Tvrdio je kako Krist moe biti,
putem materijalizacije, tjelesno prisutan gdje god odlui (npr. kod
euharistije; slino teofaniji u Starom zavjetu).
Druge nedoumice: Luther je bio ukljuen u otrije rasprave koje nisu
jenjale ni nakon njegove smrti. Osiander je primjerice tvrdio kako je
opravdanje isto to i preporod. Bio je profesor na Sveuilitu u Knigs-
bergu gdje su strasti bile toliko uzavrele te su profesori nosili oruje na
predavanja! Mnogi su ozbiljno vjerovali kako je Sotona pisao Osiandero-
ve knjige dok je ovaj ruao.
Rasprave o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti za vrijeme euharistije nisu
bile nita manje otre. Njemakim kranima bilo je teko odbaciti pre-
tvorbu (transsubstantaciju). Luteranski pastor Joachim Westphal iz
Hamburga dodatno je pogorao prijepor izmeu luteranskih i reformi-
ranih krana traei Kristovu tjelesnu prisutnost pri euharistiji. Kad je
neki luteranski pastor prolio malo vina za vrijeme euharistije, pred kon-
cilom ga je izborni knez, Johann Joachim iz Brandenburga, osudio na
kaznu odsijecanja dva ili tri prsta kao kazne za prolijevanje Kristove
krvi!

REFORMACIJA U AUSTRIJI
Politika situacija
Habsburgovci su eljeli, uz Njemaku i Francusku, biti treom silom
u Europi. Prema njemakom vladaru bili su u posebnom odnosu.
Monarhija, kojom su vladali, bila je podijeljena u pokrajine; nadvojvod-
stva sjeverno i juno od rijeke Enns u Gornjoj i Donjoj Austriji, vojvodstva
tajerske, Koruke i Kranjske, upaniju Tirol i tzv. vanjske zemlje (Breis-
gau i posjedi u Alzasu). Dananje Gradie u Austriji pripadalo je Maar-
skoj, a Salzburg (pokrajina i grad) bila je do 1803. g. samostalna nadbisku-
pija. Glavna sredita katolike moi Salzburg i Passau nadzirali su veinu
biskupija u Austriji.

Pozadina reformacije
Humanizam i tenja za reformama, kao i dokinuem crkvenih zlo-
uporaba, posvuda su u Europi bili snanim imbenicima irenja refor-
macije. U istom smislu djelovali su valdenzijanske i husitske zamisli koje
su se irile iz eke prema jugu, kao i anabaptizam koji prodro iz
vicarske.
 227

Od poetka reformskog pokreta do ustanovljenja Reformiranih crka-

va, i pripadajuih konfesija, vladala je doktrinarna nesigurnost. Isto-
vremeno je dolo do uzleta anabaptista, koji su bili iznimno aktivni u
Austriji, ali i nemilosrdno proganjani. Meu poznatim anabaptistima
nalazili su se Johannes Bnderlin i Balthasar Hbmaier. Mnogi su utoite
nali na imanju Leonarda von Liechtensteina u Nikolsdorfu.
Reformacija se razliitim putovima irila na Austriju:
1) Katolike sveenike zahvatile su reformatorske zamisli; sve vei
broj upa se reformirao iako su ostale u sastavu Katolike crkve.
2) Mjesni monici, naklonjeni novom pokretu, imenovali su kao up-
nike reformirane katolike.
3) Njemaki studenti, koji su dolazili na studije u Austriju, donosili
su sa sobom luteranstvo.
4) Njemake graevinske tvrtke (u Klagenfurtu) i rudari (u Tirolu)
takoer su irili vjeru.
5) Trgovci, koji su zbog naravi vlastitog zanimanja esto putovali,
doli su u doticaj s luteranstvom.
6) Reformska literatura je pronala put do velikog broja itatelja.
7) Mnoge je privlailo reformatorsko obrazovanje. Osim na postojee
protestantske kole u Austriji, mnogi katolici odlazili su na studije u
Njemaku.
U podrujima, u kojima je doivljavao uzlet, protestantizam je na-
ilazio ili na zabrane ili na snoljivost mjesnih monika. Katolika crkva,
koja je prolazila kroz razdoblje promjena, isprva je bila bespomona, te
su samostani bili iznimno otvoreni novom uenju. Od 1523. novi vladar
Ferdinand izdao je niz uredbi kojima je osudio luteranstvo i zabranio
itanje Lutherovih zapisa. Uredbe su itane u crkvama, za Boi i Uskrs,
no (drugih) konkretnih protumjera nije bilo. tovie, s vremenom, doku-
menti su postajali sve blai ime su, zapravo, odraavali rastui utjecaj
reformirane vjere.
Beko je sveuilite bilo jedno od sredita novog humanizma koje je
iskazivalo kritini stav prema praksi Katolike crkve. Iz istog razloga
morala je protei godina kako bi na Sveuilitu postupili po naredbi o
usvajanju protuluteranskih stavova. Propovijedi luteranskog tipa esto
su se bavile crkvenim zlouporabama unutar beke katedrale sv. Stjepana.
U Beu je, na elu skupine istomiljenika pridobivenih luteranskim trakta-
tima, djelovao ugledni trgovac Kaspar Tauber. Kasnije je uhien te mu
je, po izricanju najtee kazne, odrubljena glava.
Austrijski se vojvoda Ferdinand, zajedno s bavarskim vojvodama,
sastao 1524. g. s papinskim legatom i biskupom Fabrijem. elio je ob-
 228

javiti regensburke uredbe kojima su krivovjerci osueni na smrt (tako

je primjerice nastradao sveenik dioceze u Passauu). Luther, koji je uspio
dobiti zapisnik sa suenja, objavio je traktat kojim je odao poast ne-
sretniku. No, Ferdinand se morao baviti turskom najezdom, kao i drugim
ratovima. Plemii su odbijali darivati novac bez jamstva vjerskih sloboda.
Drali su privlanom doktrinu opravdanja po vjeri, kao i Gospodnju
veeru u oba vida. Ferdinand je izdao 1527. g. u Budimu jo jednu uredbu
kojom je pozvao na provoenje Uredbe iz Wormsa. Ona je zabranjivala
Lutherov nauk. Osim toga, istom su uredbom pod posebnim udarom
bili anabaptisti. Sljedee godine (1528) Ferdinand je pokrenuo istragu
koja je pokazala kako je velik dio Katolike crkve potpao pod utjecaj
Lutherovog uenja. Godinu kasnije Beu prijete Turci.
Nakon poraza protestantskog Schmalkaldenskog saveza u Njemakoj
(1550), Ferdinand se okrenuo iskorjenjivanju protestanata u njegovim
zemljama. Godine 1555. Augsburki sabor je donio uredbu o vjerskim
slobodama kraljevia (prineva). Ferdinand ju je bio primoran potivati
jer je ovisio o plemiima kako bi namaknuo sredstva za rat protiv Turaka.
Pokuavao je, stoga, sprijeiti daljnje doseljavanje protestanata, kao i
odlazak plemenitaa na inozemna (protestantska) sveuilita.
tajerski plemi Hans Ungnad von Sonnegg odbijao je primijeniti
carsko zakonodavstvo upereno protiv protestanata, te se odselio u Urach
kod Tbingena. Tamo je 1556. g. osnovao misiju s ciljem promicanja
evanelja meu Slavenima (prvenstveno putem pisane rijei). Nakon
smrti Ferdinanda I. (1564) Austriju su meusobno podijelili njegovi sinovi.
Jedan od njih, Maksimilijan II, bio je poznat po simpatijama prema protes-
tantima. Njegovo imenovanje na mjesto vladara Gornje i Donje Austrije,
stoga, je uvelike pomoglo irenju protestantskog pokreta.
Mnogi su se austrijski plemenitai svrstali na Lutherovu stranu. Meu
njima se, u promicanju reformatorske vjere, isticala obitelj Jger iz okolice
Ennsa. Sjedite obitelji bilo je u dvorcu Tollet.
Od 1540. do poetka protureformacije 1576. g. gotovo cjelokupna
crkva u Austriji uzdu Dunava bila je protestantska. Car je, stoga, do-
putao plemstvu da slobodno iskazuje svoju vjeru. Povrh toga, zabranio
je izgon protestanata iz tajerske, Koruke i Kranjske. Iz Rostocka je u
austrijsko Podunavlje stigao poznati reformator i Melanchtonov sljed-
benik David Chytrus kako bi tamo organizirao luteransku crkvu.
Protestanti, u Beu, imali su doputenje okupljati se na crkvenim slu-
bama.
Znaajan aspekt reformacije predstavljalo je obrazovanje. U nekim
gradovima uspostavljene su protestantske kole, ali veina ih je napo-
 229

sljetku zatvorila vrata ukljuujui i onu u Mistelbachu kod Bea. Naj-

uspjenija meu njima je djelovala u Grazu, a neto kasnije iznimno je
uspjena bila kola u Linzu (gdje je predavao Kepler).
S Maksimilijanovom smru zavrilo je ovo posebno razdoblje. Njegov
nasljednik u pokrajini isprva je slijedio dotadanji liberalni pristup, no
situacija se s vremenom promijenila. Katoliki plemii okupili su se u
radikalnoj katolikoj stranci. Protestanti su, s druge strane, bili podije-
ljeni izmeu Melanchtonovih pristalica i onih koji su podupirali Vlaia.
S carem Karlom sklopljen je, u Brcku na Muri, ugovor o slobodnom
vjerskom tovanju. No, Karlo je kasnije prekrio svoju rije, te su se
protestanti nali u teim okolnostima. Uvedena su razna ogranienja, a
ni Karlova smrt nije donijela velike promjene; protureformacija je ve
poodmakla. Protestante se progonilo iz gradova, a upe su se nasilno
pokatoliavale. Reformacija je posustala, uvjerenja slabila, te su se mnogi
odselili. Protestantske kole zatvorene su 1598. g. Jedina mjesta na kojima
je protestantizam ostao netaknutim bile su teko prohodne alpske doline.
Drugdje su protestanti bili prisiljeni preobratiti se, ili se odseliti iz zemlje.
Iako je u Vorarlbergu protureformacija bila sputana djelovanjem biskupa
iz vicarskog Chura, situacija je bila posve obrnuta u Tirolu. Dodue
anabaptisti su uspijevali djelovati meu seljatvom (no ne i meu plem-
stvom). Na poetku reformacija Graz je bio protestanski grad, ali godine
1598. su svi pastori istjerani, a godine 1599. 800 protestantskih plemenitih
obitelja.
Nakon guenja Druge seoske bune 1596. g. (prva se kao dio seljakog
rata odigrala 1525), car Ferdinand II. drao je kako mu je otvoren put u
borbi protiv protestanata. ienje je zapoeo u tajerskoj i Korukoj
dokidanjem luteranske crkve. Do 1625. g. najvei je broj plemenitaa
napustilo ta podruja i odselilo u Maarsku (tonije Gradie). Kada je
na red dola Donja Austrija, tamonje plemstvo otilo je u vapsku i
susjednu pokrajinu Franaku (Franken). U pokrajini Salzburg pristup je
bio manje nasilan s vie elemenata uvjeravanja. Tako su franjevci osno-
vali samostan u Salzburgu iz kojeg su irili misijsko djelovanje. Pro-
testante se postupno istisnulo. Tek s 1685. g. dolazi do nasilnih deporta-
cija, prije svega, malih skupina koje je mjesni puk u okolnim planinama
podnosio.
Stvari su se dodatno pogorale 1618. g. Tada je Austrija ula u Tri-
desetogodinji rat. Donja Austrija se svrstala na stranu husita, no nakon
bitke kod Bijele planine (1620) protestantizam je doivio konaan poraz.
Plemii, koji su podupirali cara, mogli su zadrati vlastitu vjeru. Ostali
su se suoili s preobraenjem i izgonom. Nakon ovih drakonskih mjera,
 230

razni su katoliki redovi: isusovci, franjevci, kapucini, minoriti, uspjeli

iskorijeniti protestantske ostatke.
Kao nagradu za potporu, tijekom Tridesetogodinjeg rata, Bavarska
je od cara dobila Donju Austriju. Potom je 1625. g. uslijedila jo jedna
neuspjena seljaka buna. Bavarski vladari su se okrenuli protiv prote-
stanata. Drali su ih odgovornima za nemire, te ih je veina izgnana.
Oni koji su odbili otii, bili su prisiljeni skrivati vlastita vjerska uvjerenja.
Mnogi su se propovjednici vratili u okolicu Ennsa kao tobonji privatni
uitelji koji poduavaju tamonje protestantske plemike obitelji (do
sredine 17. stoljea bilo je jo 140 takvih obitelji u Gornjoj Austriji). Kod
Passaua u Bavarskoj neki je plemi iz Ortenberga uspio odoljeti poku-
ajima da ga se preobrati. Njegovo imanje je postalo sreditem prote-
stantizma (preciznije flacijanizma; beskompromisnog luteranstva), te su
ga esto obilazili pritajeni austrijski protestanti (to je razvidno iz zapisa
koji postoje iz tog vremena).
U dijecezi Salzburga pokuavalo se u nekoliko navrata iskorijeniti
protestantizam. No, tek su 1731. g. pokuaji poprimili ozbiljne razmjere.
Unato carevim i papinim naredbama da se odustane od nasilnih mjera
i pribjegne mekim metodama (kao to je uvjeravanje), mjesni salz-
burki biskup koristio se tvrdolinijakim pristupom. Situacija se u toj
mjeri pogorala da su strani vladari zapoeli pregovore o prebacivanju
protestanata u inozemstvo. U Prusiju se iselilo 20 694 osoba. Mnogi su
otili u ameriku saveznu dravu Georgiju, a neki su zavrili u Nizo-
zemskoj. Ova dogaanja danas su poznata kao najgori incident cjelo-
kupne austrijske protureformacije. Oni koji su napustili zemlju, bili su
prisiljeni ostaviti za sobom vlastitu djecu. Ipak jaina protestantizma,
koji je djelovao u podzemlju, samo je potvrena kada je 1781. otkriveno
da u Austriji ivi jo 73 tisue protestanata! ak 1837. g., pedeset godina
nakon Uredbe o snoljivosti, 450 protestanata bilo je prisiljeno napustiti
Zillerthal u salzburkoj diocezi. U nijednoj drugoj zemlji, gdje se prote-
stantizam ukorijenio, protureformacija nije bila u toj mjeri uspjena kao
u Austriji.
REFORMACIJA U HRVATSKOJ
Protestantizam se u Hrvatskoj irio nedugo nakon Lutherove smrti
(1546). Prodrijevi iz Slovenije, gdje je za razvoj reformacije osobito zna-
ajan bio Primo Trubar, protestantizam je naao jako uporite u hrvat-
skome naselju na podruju Kranjske Metliki. Odatle se rairio na pod-
ruja oko rijeke Kupe. Kao protestantski propovjednik, posebno se isticao
 231

obrtnik Grgur Vlahovi. Djelovanje protestantskih propovjednika pot-

pomagali su i hrvatski banovi Petar II. Erddy (1557-1567) i Juraj IV.
Zrinski. Meu glavnim podupirateljima reformacije, na tlu Hrvatske,
bio je Ivan III. Ungnad. Kao poznati poslovni ovjek, novano je pod-
upirao tiskanje protestantske knjievnosti na hrvatskom jeziku; ohra-
brivao je velmoe iz Kranjske, tajerske i Ugarske da daju doprinos.
Vlahovi je propovijedao u umberku i u okolici Klanjca. Zagrebaki
biskup Matija Bruman (1558-1563) bio je naklonjen protestantima, kao i
posjednici Ozlja, Zrinski.
REFORMACIJA U MEIMURJU: Poetkom 1560. tiskara u Urachu
(blizu Tbingena) pripadala je velikom varadinskom upanu i kapeta-
nu Hrvatske vojne krajine barunu Ivanu III. Ungnadu. Izdavala je pro-
testantska djela na hrvatskome i slovenskom. U Meimurju, reforma-
cija je stekla uporite uvelike zahvaljujui pokroviteljstvu Juraja IV.
Zrinskog (1549-1603) koji je, navodno, 1570. g. priznao da je protestant.
Zrinski je takoer bio zatitnik evangelika (luterana) u Sjeverozapadnoj
Maarskoj koji su se sukobljavali s katolicima i kalvinistima. Njegova su
vlastelinstva postala sklonitima za evangelike tiskare. Ivan Manlius
(Jan Mandelc), kojeg je ranije podravao Juraj Dalmatin, tiskao je pro-
povijedi (postile) tadanjega varadinskog upnika u Varadinu Antuna
Vramca (od 1586. do 1587). Od 1575. do 1580. g. u Ljubljani je tiskao
trideset naslova na etiri jezika; uvezivao je i izdavao hrvatske prote-
stantske knjige. Manlius je takoer (do 1605. g) imao tiskare na drugim
posjedima Zrinskih. Poznato je devedeset i pet naslova koje je otisnuo.
Prije njega je mecenstvo Zrinskih dralo najstariju tiskaru u Sjevernoj
Hrvatskoj u Nedeliu (od 1571-1573) koju 1574. preuzima Rudolf Hoff-
halter. On je od 1567. do 1570. g. tiskao knjige za Lutherove i Calvinove
sljedbenike u Rumunskoj. Zbog tri djela, koja je tiskao Hoffhalter, upnik
Nedelia Mihalj Bui je 1574. g. izopen iz Katolike crkve. Nareeni
naslovi su bili: Novi zakon, Katekizam ili kerstjanski navuk i (po prijevodu s
latinskog) Protiv nazonosti tijela i krvi Kristove u sakramentu euharistije.
Hoffhalter je u razdoblju od 1570-1590. otisnuo najmanje pedeset djela.
Obojica spomenutih tiskara su djelovala i u Donjoj Lendavi, kod grofa
Nikole Banffyja, odlunog protestanta oenjenog za Jurjevu sestru Uru-
lu.
Kad su 1596. g. uvjeti u Ljubljani postali preteki za protestante, slo-
venski protestantski propovjednik Janez Znojilek nalazi zaklon u Hrvat-
skoj kod Jurja IV. Zrinskog. Ovaj je titio poprilian broj takvih pred-
ikatora.
REFORMACIJA U ISTRI: Reformacija je prodirala u Istru i Hrvatsko
 232

primorje iz Venecije. Vrlo rano su uz luteranstvo pristali biskupi iz Pule

i Kopra. Bivi koparski biskup Petar Pavao Vergerije mlai (1489-1565)
nastojao je, nakon odlaska u Njemaku, proiriti reformaciju meu
Hrvatima. Vlasti su progonile pristalice reformacije te su ovi nali uto-
ite u Njemakoj. Tamo se tako stalno nastanio i Matija Vlai Ilirik,
neak prognanog franjevca konventualca Balde Lupetine, rodom iz
Labina. Pod imenom Flacius, Matija Vlaic Ilirik dao je snaan osobni
peat europskoj reformaciji.
Neki dre kako se protestantizam proirio i na podruje splitske na-
dbiskupije, no to je teko dokazati. Vie se osoba sumnjiilo zbog krivo-
vjerja povezanih s djelatnou bivega splitskog nadbiskupa Markantu-
na (Marka Antonija) de Dominisa. On je boravio u Engleskoj i u duhu
kalvinizma napadao Katoliku crkvu.
TURSKI RATOVI: Neprestana obrana od turskih napada zahtijevala
je ureenje Vojne krajine. Kada je u tu svrhu osnovana Karlovaka kape-
tanija, u Karlovac se doselilo mnogo Nijemaca. Oni su od Habsburgova-
ca dobili zemlju kako bi ratovali na njihovoj strani. Time je taj grad po-
stao sreditem reformacije u Vojnoj krajini. Protestanti su ve krajem 16.
stoljea, u Karlovcu, imali kapelu, groblje i kolu.
Iz politikih razloga Turci nisu sprjeavali irenje reformacije na osvo-
jenim podrujima. Tako su se luteranstvo i kalvinizam uvrstili meu
maarskom manjinom u Podravini i Slavoniji (kamo je protestantizam
doao iz Maarske). Prva luteranska kola u Hrvatskoj otvorena je 1551.
g. u slavonskim Tordincima.
PROTUREFORMACIJA: Openito, protestantizam nije u Hrvatskoj
uspio pridobiti vei broj ljudi, pa ak ni postati znaajnijom vjerskom
zajednicom. Razloge treba traiti u djelovanju protureformacije, koju je
na sustavni nain uz pomoc isusovaca podupirao zagrebaki nadbiskup
Drakovi, kao i u odlunosti Hrvatskoga sabora. On je bio spreman
orujem se suprotstaviti uvoenju protestantizma u Hrvatsku. Meu
ostalima, koncil je zakonom iz 1608. g. krivovjercima branio stalni
boravak u Hrvatskoj. Sabor je 1567. g. donio prvi protureformacijski
zakon. Tko istupi iz Katolicke Crkve, ne moe imati u Slavoniji i Hrvatskoj
bilo kakav imetak, niti vriti javnu slubu. Toma Erddy na saboru u
Pounu 1608. izvukavi ma iz korica izjavio je: Ovim cu maem istjerati
tu Luteransku kugu iz nae zemlje, prije emo se odvojiti od Ugarske,
nego dopustiti, da se ona ukorjeni u naim krajevima. Imamo rijeke
Savu, Dravu i Kupu, pa emo iz jedne dati piti tim novim gostima. Kao
rezultat Protestanti su se sklanjali uglavnom u Sjevernu Slavoniju i
 233

Prekomurje, gdje su uivali zatitu maarskih i njemakih protestantskih

knezova (u podrujima koja su bila izuzeta od vlasti hrvatskoga bana).
Meutim godine 1609. hrvatski sabor je donio zakljuak da se u Hrvat-
skoj i Slavoniji priznaje samo jedna vjera, katolika, ta se odluka posebice
odnosila na sjevernu Hrvatsku. Odluka je bila motivirana eljom da se
sprijei ugarsko plemstvo, koje je dobrim dijelom slijedilo kalvinistiki
nauk, da preuzima posjede u tom dijelu Hrvatske. (Wikipedija)
Juraj Zrinski mlai (V.) odgajan je kao protestant; prikljuio se 1623.
g. (kada mu je bilo 43 g.) Katolikoj crkvi. Pridonio je izgradnji franjeva-
kog samostana u akovcu, iako je i dalje doputao i iskazivao naklo-
nost protestantizmu.
Daljnji imbenik, koji je djelovao protiv reformacije, bilo je nepre-
stano iseljavanje hrvatskih protestanata (to je bio modus vivendi pro-
testanata svugdje). Gotovo treina hrvatskog naroda preselila se u za-
padnu Maarsku. Tek nakon Uredbe o vjerskoj snoljivosti Josipa II. (1781),
protestanti su poeli graditi crkve, osnivati crkvene opine i otvarati
kole.

MATIJA VLAI ILIRIK (1520-1575): Prvenstveno povjesniar Crkve

i jezikoslovac. Roen je u istarskom Labinu. U Wittenbergu, gdje je bio
profesor hebrejskog i grkog jezika, dolazi u blii doticaj s Lutherom.
Vlai se razvio se u jednu od najznaajnijih osoba u okviru njemake
reformacije; zastupao je, u gotovo fatalistikoj formulaciji, Lutherovo
uenje o milosti. Uvijek borben, nikada nije odstupio od vlastitih naela
te je ak napao i Melanchtona, koji ga je zbog toga nazvao ilirskom
zmijom. Nakon Lutherove smrti, Vlai se sukobio s nekim protestant-
skim teolozima koji su tzv. Augsburkim i Leipzikim interimom pri-
stali na ustupke Rimu. 1549. g. kree u Magdeburg. Na elu je idejne
borbe protiv pape, cara i pomirljive stranke meu protestantima. U
luteranskom pokretu, u kojem su nastale dvije struje, Vlai je vodio
nepomirljivu frakciju (tzv. flacijaniste), a Philipp Melanchton njihove su-
parnike (tzv. filipiste). Dok je carski maral Mauricije Saski opsjedao
Magdeburg, Vlai je pisao i tiskao promidbene spise kojima je dizao
moral u gradu. Uspio ih je ak ubaciti u neprijateljsku vojsku!
U Magdeburgu izdaje monumentalnu povijest crkve Magdeburke cen-
turije (trinaest svezaka). Svaki svezak obuhvaao je jedno stoljee (lat.
centum sto; odatle naziv djela). U Jeni i Regensburgu napisao je prvi
enciklopedijski i hermeneutiki Rjenik Biblije. Neko vrijeme bio je u vezi
sa suradnicima hrvatske protestantske tiskare u Urachu. Godine 1563.
putuje u tajersku, Kranjsku i Istru. Bavi se milju da u Regensburgu ili
 234

Celovcu, a moda i u Ljubljani, otvori protestantsku kolu u kojoj bi se

predavalo na ilirskom jezikom. U protestantizmu Vlai vidi ideju
koja bi mogla vjerski pribliiti sve june Slavene. Njegovu poslanicu P.
P. Vergeriju preveo je P. Trubar na slovenski 1550. g. Neki vjeruju kako
je Vlai autor dvaju manjih poleminih spisa na hrvatskom jeziku (akav-
skom, ikavskom).

PRIMO
TRUBAR (1508-1586): Primus Truber postao je vodeom

osobom reformacije u Sloveniji te, suraujui sa Stjepanom Konzulom, i
u Hrvatskoj. Njegov se utjecaj irio prema Ljubljani gdje je, nakon sjajnog
dojma koje je ostavio na tamonje plemstvo, imenovan dekanom
katedrale. Uhien je 1547. g., no ubrzo je pomilovan i poslan u izgnan-
stvo u Transilvaniju. No, uspio je pobjei u Nremberg gdje je boravio
pod zatitom Veita Dietricha. Nakon to je imenovan propovjednikom
u Rothenburgu ob der Taube, preselio se u Kempten kako bi bio blie
rodnom Kranju. Kako ga je brinuo poloaj slovenskih seljaka, koji su
iskljuivo razumjeli slovenski, objavljivao je traktate i katekizam na slo-
venskom jeziku. Osim toga je zajedno s koparskim biskupom Vergeri-
jom, koji je bio prognan zbog svoje vjere, prevodio Novi zavjet na sloven-
ski jezik. Do 1555. g. njih dvojica dovrili su rad na Evanelju po Mateju.
Uskoro im se pridruio Hans Ungnad von Sonnegg.
S pomoi Stjepana Konzula (takoer u progonstvu) zapoeli su
prevoditi Bibliju na hrvatski jezik. Pri tiskanju su, dodue, naili na
potekoe vezane uz glagoljicu. Ipak, do 1561. g. dovrili su prijevode
Novog zavjeta na slovenski i hrvatski, jer namjera bila misijska. Otprilike
u isto vrijeme Trubar je primio poziv kranjskog plemstva da doe u
Kranj kako bi tamo uspostavio slubenu luteransku denominaciju.
Naalost, nakon to je Kranj potpao pod nadzor austrijskog cara, dolo
je do prekida svakog djelovanja. Trubar je bio izgnan te je 1586. g. umro
kod Tbingena. Preveo i napisao trideset knjiga. Najznaajnije djelo mu
je prijevod Novog zavjeta. Pisao je slovensku protestantsku poeziju. Bo-
ravei kao protestantski upravitelj u Ljubljani, bavio se i organiziranjem
kolstva. U vjerskoj i drutvenoj ideologiji nije se strogo pridravao
luteranstva, nego je traio praktina rjeenja koja bi odgovarala sloven-
skom puku.

Antun DALMATIN (u. 1579. u Ljubljani): Kao istarski sveenik pri-

stao je uz reformaciju. Od 1560. suraivao je sa Stjepanom Konzulom
(isprva u Ljubljani a potom u Ungnadovoj tiskari u Urachu) na prevoe-
nju, ureivanju i slaganju protestantskog glagoljskog, irilinoga i latin-
 235

skog izdanja Biblije, kao i drugih crkvenih knjiga. Prvi Novi Zavjet na
hrvatskom je tiskano 1561. i 1563.
Juraj Dalmatin (1547-1589) je bio protestantski propovjednik u Ljub-
ljani. Suraivao je s Trubarom. Najvanije mu je djelo slovenski prije-
vod Biblije izdan u Wittenbergu 1584. g.
Stjepan KONZUL (1521-1568) je bio reformatorski pisac i prevoditelj;
suradnik Primoa Trubara. Djelovao je i meu gradianskim Hrvatima.

CALVIN I KALVINIZAM
Reformirane crkve su se irile na raun luterana. Reformiran je
zapravo isprva znailo reformirani luteran. Upravo je kalvinizam po-
stao prevladavajuim oblikom protestantizma u veini zemalja; iznimke
su bile Njemaka i Skandinavija koje su dale prednost luteranstvu. Pro-
testantizam je zapravo najvie prodro u one zemlje koje su mu se supro-
tstavljale silom, odnosno tamo gdje je vjerski prevrat zapravo bio i
politiki prevrat (u Francuskoj, Nizozemskoj i kotskoj). to se drava
vie protivila, bila je vea vjerojatnost da e protestantizam poprimiti
obiljeja kalvinizma. Kalvinizam je, naime, uspostavio autoritet svee-
nike slube koja se nije morala pokoriti dravnim vlastima.
Reformirana, ili kalvinistika, doktrina bila je obiljeena poneto iz-
mijenjenim odvajanjem Crkve i drave. Prvi reformatori su drali kako
je nadzor drave nad Crkvom jedina protutea moguem posezanju pa-
pinstva. Kalvinistiki teolozi su s vremenom ponudili jo jedno rjeenje
problema. Calvin, i drugi enevski propovjednici, traili su neovisnost
Crkve u vjerskim stvarima kao i pravo prigovora (s vjerskog aspekta)
postupcima drave i moralnom ivotu grada. Crkva, ustvari, nije smjela
imati vlast nad graanskim poslovima.
Calvin je dao sljedee preporuke:
1) Crkvu moraju initi svi puani neke zemlje.
2) Graanska vlada mora tititi Crkvu. Drava podupire ustav Crkve.
3) Crkva mora imati slobodu u odabiru vlastitog vodstva.
Calvin, i drugi reformirani teolozi, prvi su doli na zamisao o ugovoru
izmeu naroda i vladara kao temelja vlade. Ukoliko vladar prekri ugo-
vor o vladanju, prema ustavu kojeg je sastavio puk, isti mu se ima pravo
suprotstaviti. Na osnovi ove teorije prezbiterijanci u kotskoj, Francus-
koj i Engleskoj, napadali su boanska prava kraljeva. Za vrijeme Luthera
vjera vladara odreivala je vjeru drave. John Knox je otiao korak dalje
tvrdei kako narod, bez obzira na volju vladara, ima pravo birati vlastitu
 236

vjeru. Prema Knoxu, protestanti istinske vjere imali su pravo pruiti

otpor katolikom vladaru koji ih pokuava sprijeiti. Calvin se nije slagao
s Knoxom savjetujui strpljivo podnoenje progonstava. Neki su, poput
Johna Lockea, odvojili isti koncept od vjerskog konteksta uinivi iz
njega temelje britanske i amerike politike teorije.

HULDRYCH ZWINGLI (1484-1531): Ullrich Zwingli odrastao je u

materijalnoj udobnosti kakvu Luther nije imao. Obrazovao se u prije-
stolnici humanizma Baselu, te u Beu. Prouavao je staru pobonost Tome
Akvinskog, a naao se i pod jakim utjecajem Erazma. Godine 1505. postao
je sveenik u Glarusu, no bio je postupno sve kritiniji prema hodoaima
i prodaji indulgencija. Hodoaa su se inila kao pokora za vlastite
grijehe i postizanje zasluga pred Bogom. Takoer je kritizirao trgovinu
vicarskim plaenicima koji su ratovali u stranim vojskama. Kada je za-
poeo propovijedati u Zrichu, mnogi su nagrnuli kako bi ga uli. Iako
ga je i papa podupirao, uskoro je Zwingli prekoraio granicu Katolika
crkva koju nije mogla podnijeti. Tijekom reformacije, koja je trajala od
1522. do 1525. g., utjecajni graani su potpali pod utjecaj novih doktrina.
Kako gradsko vijee u Zrichu nije htjelo priznati autoritet biskupa
Konstance, zapoelo je s primjenom reformi (doputanje sveenikih
brakova, uklanjanje slika i relikvija, rasputanje samostana, i usmjeravanje
darova (koje su dobivali) u obrazovanje, pojednostavljeno bogosluje
umjesto mise, promidbena kampanja za podizanje javnog morala).
Uskoro su i drugi kantoni (Berne, St. Gallen, Basel, Mhlhausen i Schaff-
hausen) prihvatili novu vjeru no katolici su, u savezu s Austrijom, orga-
nizirali otpor. Prijetio je graanski rat, ali je dolo do dogovora; pro-
testanti su mogli slobodno djelovati u katolikim kantonima. No, ka-
tolici su ubrzo prekrili zadanu rije, a nakon neuspjene prehranbene
blokade organizirane od Zricha, napali su isti grad s vojskom od 8 000
naoruanih ljudi. Zwingli je sakupio 2 700 vojnika, no to nije bilo do-
voljno. Katolici su pobijedili, a Zwingli (zajedno s 24 drugim pastorima)
je 1531. g. poginuo u bitci kod Kappela. Neki katoliki vojnici su ga nali
kako lei ranjen pod krukom te su ga ubili kad se nije elio se moliti
Djevici Mariji , kao to su zahtijevali od njega. Njegovi posmrtni ostatci
su spaljeni, a pepeo razasut.
Zahvaljujui drugoj katolikoj pobjedi u bitci kod Gubela, katolici su
bili u stanju diktirati uvjete kasnijeg mirnovog ugovora te usprijeivali
daljnjeg proirenja reformacije do drugih kantona u vicarskoj.
Zwingli je bio najradikalniji reformator. S ostalima se sporio oko dvije
stvari: Gospodnje veere i krtenja. Budui da je osjeao manje potivanja
 237

prema ve dostignutom napretku, nije se plaio zapoeti daleko radi-

kalnije reforme. Dok je Luther nastojao zadrati sve to nije bilo protiv-
no Pismu, Zwingli je odbacivao ono to se u istome nije nalazilo. Osim
toga Zwingli je, prije obraenja, bio pod utjecajem humanizma vjerujui
kako nikakva doktrina ne moe stajati u suprotnosti s razumom. Budui
da je umro rano, Zwingli nije stigao razviti mnoge zamisli. Iako ga se
moe drati utemeljiteljem reformiranog protestantizma, teologiju tog
pokreta proirio je Calvin. Shodno tome, reformirana teologija je nazvana
kalvinizam a ne cvinglizam. Zwingli nije bio jedini reformator u njema-
koj vicarskoj: Ekolampadije je djelovao u Baselu, a Bethhold Haller u
Bernu.
Gospodnja veera: Humanizam je takoer utjecao na Zwinglijev stav
prema Gospodnjoj veeri. Luther je, primjerice, odbacivao transsupstan-
cijaciju, no vjerovao je u Kristovu stvarnu (tj. tjelesnu) prisutnost. Prema
njemu, Kristovo tijelo i krv dani su zajedno s kruhom i vinom, Bojim
inom, ne sveenikovim. Calvin je nauavao Kristovu duhovnu i stvar-
nu prisutnost u kojoj Krist dolazi vjernicima. Zwingli je, u poetku,
shvaao Gospodnju veeru kao spomen, sveanu objavu i provjeru.
Kasnije je vjerovao u Kristovu duhovnu prisutnost, ne zbog elemenata
Gospodnje veere, ve stoga to se Boji narod sakupio jer je posluan
Njegovoj zapovijedi. Izraz to je moje tijelo dano za vas, Zwingli je
tumaio kao: to je simbol tijela dn za vas; Drugim rijeima, Gospod-
nja veera je sjeanje na Gospodnju smrt i, istovremeno zahvaljivanje za
nju. Ona nije (prvenstveno) sredstvo milosti. Doktrina Gospodnje ve-
eri je postala glavnim kamenom spoticanja razliitih denominacija
ukljuenih u reformaciju. Luther ak je rekao da Zwingli nije kranin
zbog njegova nauka o samo simbolinoj Hristovoj (tjelesnoj) prisutnosti
u priesti. Godine 1549. vicarske reformirane crkve su usvojile Calvino-
vo gledite u emu su ih, kasnije, slijedile i neke druge europske refor-
mirane crkve.
Marburki razgovori: Pokuaj da se postigne saglasnost razliitih re-
formacijskih struja doivio je vrhunac tzv. Marburkim kolokvijem (1529).
Na njemu su se okupili Luther, Zwingli, Melanchton, Bucer, Ekolampadije
i drugi. Uspjeli su se u mnogo emu sloiti, no ne i na pitanju Gospodnje
veere. Nizozemske crkve, neki gradovi Porajnja, kao i sljedbenici Zwing-
lija i Ekolampadija eljeli su se okrenuli Zrichu.
Krtenje: Zwingli je sumnjao u ispravnost krtavanja djece. No, naao
se pod pritiskom svjetovnih voa koji su njegovo razmiljanje drali
previe radikalnim (iako su bili vrlo otvoreni reformaciji). Zwingli nije
htio popustiti ekstremistima (anabaptistima) koji su eljeli dragovoljnu
 238

crkvu predanih krana. Branio je krtavanje djece na temelju teologije

zavjeta, no nije vjerovao da se krtenjem, djeteta ili odrasle osobe, dobiva
novo roenje ili oprotenje grijeha. Krtenje je za njega bilo vanjski znak
vjere.
Anabaptisti: Neki Zwinglijevi sljedbenici (Grebel, Manz i drugi) drali
su kako nije otiao dovoljno daleko. Kasnije se iz takvih skupina razvio
anabaptistiki pokret. Kako nisu eljeli prihvatiti Zwinglijev stav o krta-
vanju djece, ponovno su krstili odrasle osobe (odatle im potjee ime
anabaptisti). Uskoro su bili prognani iz Zricha od gradskih otaca koji
su presudili smrt utopljenjem svakomu tko nije prihvaao krstiti svoju
bebu u roku od 21 dana ili je pokuavao krstiti odrasle. Anabaptisti su
se, pod vodstvom Grebela koji nije htio krstiti svoju bebu, povukli do
Zollikona, ali pokret se skoro raspustio. Preivio je van vicarske.
Zahvaljujui njegovom nasljedniku Heinrichu Bullingeru (1504-1575),
reformirani kantoni su prihvatili revidiranu verziju Bucerovog vjeroispo-
vijeda (Confessio helvetica prior, 1536) koja je kasnija postala poznata kao
(Druga) vicarska vjeroispovijed (Confessio helvetica posterior, 1566).
Potpisali su je Knox i drugi kotski pastori, crkve na jugu Rheinlanda (tj.
Donje Falake), kao i reformirane kongregacije u Poljskoj i Maarskoj.
Bullinger je takoer napisao Sustavnu Teologiju koja je kasnije postala
standardni udbenik anglikanskog klera. Njegov glavni doprinos je bio
ideja savezne teologije.
Ideje pred-vremenskog (pred-temporalnog) saveza otkupljenja i
saveza dijela prije Pada rezultat su rada dvojice Kalvinovih studenata.
Zacharias Ursinije (1534-83 1562. govorio je o savezu zakona kojeg je
Bog prije Pada sklopio s Adamom u Edenskom vrtu, koji je zahtijevao
savrenu poslunost i obeavao ivot, a neposlunost je nosila smrtnu
kaznu. Caspar Olevianus (1536-87) je 1585. predstavio ideju pred-
vremenskog saveza izmeu Boga Oca i Boga Sina o spasenju ovjeka.
Ove ideje skupa s idejom saveza milosti rezultirale su razvojem federalne
(savezne) teologije koju su razvili ljudi kao to je Johannes Cocceius
(1603-69). Savezi djela i milosti dobili su slubeni status kreda (vjerovanja)
u Vestminsterskom vjeroispovijedanju i katekizmu (1643-49).

JEAN CALVIN (1509-1564) je roen u Noyonu (francuskoj pokrajini

Pikardiji). Otac pravnik je sina vrlo rano odredio za Crkvu. U Parizu je
Calvin studirao filozofiju i teologiju, no njegov ga je otac, nakon nesla-
ganja s biskupom iz Noyona, povukao sa studija za sveenika. Otiao je
stoga studirati pravo u Orlans i Bourges. Tek se zatim vratio u Pariz
gdje je diplomirao u isto vrijeme kada i Ignatius Loyola i Francis Xavier.
 239

Za vrijeme boravka u Parizu doao je pod utjecaj njemakih reformatora,

te se obratio. Otvoreno je stao na stranu parikih protestanata (luterana).
Kada je njegov prijatelj Nicolas Cop izabran za rektora parikog sve-
uilita, Calvin mu je pomogao u sastavljanju nastupnog govora. U njemu
je traio reformu Katolike crkve. Francuski kralj Franjo I. je potom
izdao nalog da ih se zatvori kao krivovjerce. Ovaj dogaaj poklopio se
tzv. skandalom s plakatima promidbenom kampanjom kojom se
misa osuivala kao papinsko praznovjerje.
Cop je pobjegao u Basel, dok je Calvin, preruen kao vinogradar,
naao je sklonite u Angoulme. Godine 1534. je pobjegao u Basel, gdje
je boravio malo vie od godinu dana. Godine 1535. uputio je francuskom
kralju Franji I. pismo u kojem ga je otro kritizirao zbog vjerske ne-
slobode unutar kraljevstva. Godine 1536. tamo je tiskao prvo izdanje
svoga znamenitog latinskog djela Institutio religionis Christianae (Usta-
nova kranske vjere), kao apologija protestantizma upuena francuskom
kralju. Ovaj sjajan prirunik kranskih doktrina bio je namijenjen itanju
(poput malog rjenika) paralelno s Calvinovim komentarima o Svetom
Pismu. Calvin preko noi postaje voom reformatorskog pokreta. Djelo
koje ga je proslavio vie puta je proirivao (prije no to ga je preveo na
francuski).
Iz Basela je otiao u Ferraru u kojoj je klijalo sjeme talijanskog refor-
matorskog pokreta, a gdje Renata (Rene de France, ogorica Franja I. i
vojvotkinja Ferrare) je nudila sklonite progonjenim francuskim protes-
tantima (meu kojima je bio Marot). Nakon kratkog povratka u Pariz,
otiao je u Strasbourg 1536. g. Tamo je kanio voditi miran ivot uenjaka.
No, sve se promijenilo kada je na putu prema odreditu sluajno skrenuo
u enevu (zbog francusko-panjolskog rata). Tamo je susreo protes-
tantskog reformatora Guillaumea Farela (1489-1565), koji je bio agent
uvoenja reformacije u Bernu. Ovaj ga je nagovorio da ostane i pomogne
mu dovriti pretvaranje eneve u rastuu protestantsku zajednicu. Farel
je poeo svoj rad prije 4 godine, kad je eneva odbacila i papu i kato-
likog Savojskog kneza. eneva je eljela drati svoju neovisnost od
ovog kneza. Meutim eneva je bila protestanski samo po imenu: joj
trebala je i moralna reformacija: za to Farel je pozvao Calvina. I Calvin i
Farel su bili snani govornici. Uskoro su tisue dolazile kako bi ih ule.
Calvin je sluateljima nastojao nametnuti strogu kransku disciplinu.
To su mu zamjerili rasputenjaci (pobunjenika stranka) koji su potom
pridobili gradsko vijee na svoju stranu. I Calvin i Farel su bili izgnani.
Farel je otiao za Neuchtel dok se Calvin vratio u Strasbourg. Na poziv
Martina Bucera, bivega dominikanca koji je postao luteranskim pro-
 240

povjednikom, Calvin je od 1538. do 1541. g. ivio u Strasbourgu. Postao

je pastorom u tamonjoj zajednici francuskih izbjeglica. Godine 1540.
oenio se s Idelette de Bure, udovicom anabaptiste kojeg je preobratio.
Revno je uio i prouavao, te je napisao reformiranu liturgiju, sastavio
knjigu Psalama za pjevanje, pisao komentare na pojedine knjige iz Svetog
Pisma, objavio novo izdanje knjige Institucija. Kao gradski zastupnik
sudjelovao je na kolokvijima u Wormsu (1540) i Regensburgu (1541).
Sazvao ih je car Karlo V. nastojei postii ujedinjenje kranskih crkava.
Calvin je vjerovao u uspjeh pregovora. U meuvremenu su se nastavili
nemiri u enevi. Naposljetku su pobjedu odnijele Calvinove pristalice.
Pozvali su ga da se vrati, to je on 1541. g. uinio. Predano se latio posla
na pretvaranju grada od trinaest tisua stanovnika u reformiranu crkvu
i discipliniranu zajednicu.
Sastavio je tzv. crkveno ureenje (Ordonnances ecclsiastiques) koje
je, uz neke izmjene, prihvatilo gradsko Vijee. U biti ovo je tvrdilo da
drava nema jurisdikcije u crkvi, za razliku od luteranstva. Prema no-
vom zakonu trebalo je postaviti etiri crkvene slube: pastore, uitelje,
starjeine i akone. Pastori su se morali sastati jedanput tjedno kako bi
prouavali Sveto Pismo. Birala ih je crkva a ne drava. Zauzvrat su oni
birali uitelje. Starjeine su bili slubenici zadueni za disciplinu; nad-
zirali su moral zajednice. Svakog su etvrtka davali pastorima izvjee o
sluajevima koji zahtijevaju njihovu intervenciju. Uredovno tijelo akona,
i starjeina, nazvano je konzistorijem (le consistoire). Ono je takoer upra-
vljalo crkvom kao cjelinom. Ako se krivac odbijao pokajati mogao je biti
izopen, o emu bi bili izvijeteni akoni. Ipak, gradsko vijee nije bilo
odve sretno novim ureenjem, te je bilo u sukobu s Calvinom. Zakonici,
koji su regulirali ponaanje pojedinaca, pojavljivali su se i ranije (u po-
jedinim srednjovjekovnim gradovima), no u enevi su dovedeni do kraj-
nosti. Calvin je rekao: Ukoliko bi tko pjevao nedostojne, razuzdane ili
nemoralne pjesme ili se mahnito vrtio u krug pleui ta osoba e se
baciti u zatvor na tri dana, a zatim poslati pred konzistorij (na ispitiva-
nje). Ljudi su se mogli nai takoer pred sudom zbog, primjerice, smi-
janja za vrijeme propovijedi, pjevanja pjesama koje ismijavaju Calvina,
plesanja, ili odlazaka kod gatara. Ipak Calvin je istrijebio prostituciju.
Izmislio je koncept kavane kao rjeenja za problem alkohola. Dvojica,
koja su se s njim sukobila, su smaknuta; borbeni libertinac Jacques Gruet
i krivovjerac Miguel Servet (spaljen jer je nijekao Trojstvo). Godine 1559.
Calvin je osnovao enevsku akademiju (koje je kasnije postala enevsko
sveuilite), a Theodor Beza je bio njezin prvi ravnatelj. Na njoj su po-
duavani pastori. Mnogi meu njima potajno bi se vratili u Francusku ili
 241

na neka nova misijska podruja (poput Johna Knoxa). Engleske i kotske

izbjeglice u enevi prevele su, pod Calvinovim vodstvom, tzv. enevsku
Bibliju.
Calvin i idovi: za razliku od Lutera, Calvin nije imao mnogo prilika
susresti se s idovima, bilo u Francuskoj niti kasnije u svojem ivotu za
vrijeme svoje, sve vie, diktatorske vladavine enevom, jer su idovi iz
eneve bili protjerani 1491. Calvin je, bez sumnje, bio impresioniran
antiidovskim uenjima veine njemakih reformatora. Calvin je
prihvaao teologiju zamjene, pa bismo i njega moglo optuiti za
antisemitizam.

Calvinova postignua:
1) Bio je graditelj. Zavrio je naime graevinu kojoj je Luther po-
stavio temelje. Pripadnik je drugog narataja te se usredotoio na crkveni
red, odnos izmeu drave i Crkve i osobnu pobonost.
2) Cjelokupnu Boju nakanu vidio je na posve jedinstven nain. Kao
teolog, bio je bez premca, no imao je i svoje slabosti: kritian stav prema
povijesnosti Biblije te odbacivanje milenijalizam kao (idovsko) izmi-
ljotina. Njegova opsjednutost logikom ponekad ga je dovodila do nebib-
lijskih krajnosti (npr. dvostruko predodreenje i ogranieno izmjerenje).
Calvin je tvrdio kako neizmjerna vrijednost izmirenja ne lei u Kristovoj
boanskoj osobi ve u vrijednosti koju je Otac odluio pridodati iz-
mirenju. Calvin je ovo rekao vjerojatno kako bi podupirao svoju dok-
trinu o ogranicenom izmirenju, ali moe voditi do krivovjerja, jer indi-
rektno baca sumnju na Kristovo boanstvo.
3) Bio je u sreditu misijskog pokreta koji je zahvatio velike dijelove
Europe.

4) Razlikovao se od Luthera u nekim vanim tokama: Gospodnja

veera, kanon Pisma, doktrina crkve, kristologija te sakramenti. Ako je
Luther naglaavao udo opratanja, Calvin je naglaavao udo boan-
skog izbora.
5) Jedna od novosti, koje je uveo, bilo je pretvaranje doktrine iza-
branja u bogotovnu stvarnost. Kraninu je sigurnost njegova izabranja
za vjeni ivot najdublji izvor pouzdanja, neustraivosti, poniznosti i
moralne snage.
6) Calvin je bio prije svega ovjek intelekta, ovjek doktrine. Uvijek
je bio ozbiljan, a nije imao Lutherove vitalnosti, topline, velikodunosti,
ali i grubosti. Njegov iroki utjecaj poiva na jasnoi njegova teolokog
sustava i biblijskog izlaganja. Naalost njegovi nasljednici nisu uvijek
 242

drali ravnoteu njegove teologije.

7) Za vrijeme Calvina izdan je enevski psaltir, koji je saeo djela
Clmenta Marota, Louisa Bourgeoisa i Teodora Beze: navedeni su bili
izvanredni pjesnici i glazbenici.

REFORMIRANA TEOLOGIJA

esto se misli kako je reformacija tek jedan u nizu raskola izazvanih

pobunom protiv zlouporaba unutar srednjovjekovne crkve. No, to je
vrlo povran zakljuak jer reformacija, prije svega, predstavlja povratak
Bibliji i odbacivanje skolasticizma, tj. ponovno iskazivanje doktrine koja
je utemeljena iskljuivo na Bibliji. U nekim aspektima radi se o pribli-
avanju pravoslavnom stavu. Reformacijska teologija razlikuje se od ka-
tolike u sljedeim aspektima:

1) Bit Boga, o kojoj su dugo raspravljali platonovci i aristotelovci,

reformatorima je od drugorazrednog znaaja. Tvrde da Bog u Bibliji
rijetko govori o vlastitoj biti jer eli usredotoiti nau pozornost i sla-
vljenje na Sebe, i to na nain kako nam je otkriveno u povijesti spasenja.
Ovakvo je gledite, dodue, blisko misticizmu, no reformatori nisu eljeli
nagaati o neemu to nije otkriveno u Bibliji. Osim toga odbijali su
propovijedati transcendentnu uniju i spoznaju Boga kroz ekstatina is-
kustva.
2) Osobe trojstva su meusobno jednake u svakome pogledu. To nije
zbog toga to im je zajednika nekakva neosobna bit, ve zbog meu-
sobnog zajednitva i nerazdvojivosti (priroenosti). Ovakvo je miljenje
vrlo rano izrekao Atanazije, a isto su nauavali i kapadocijski oci. S druge
strane Katolika je crkva, u srednjem vijeku, ovo pitanje vidjela drugaije
vjerujui kako je Otac izvor boanskoga, i to na nain koji nije svojstven
drugim dvjema osobama. Sveti Duh je veza izmeu Oca i Sina. No, time
se zapravo dovodi u pitanje njegova opstojnost kao osobe. Calvin se
protivio Servetu kao sabelijanacu i arijevacu.
3) Spoznaja jedne podrazumijeva istovremenu spoznaju drugih dviju
Osoba. One se ne mogu objasniti kao tri uloge boanskoga (kako vjeruju
sabelijanci). Svaka osoba ukljuena je u sve razine boanskoga djelo-
vanja. Iako posjeduju odreeno podruje djelovanja, nijednu ne moemo
opisati iskljuivo u smislu njezinog djelovanja. Reformatori su uporno
tvrdili kako je cjelina Trojstva (a ne svaka od Osoba zasebno), Stvoritelj,
Otkupitelj i Posvetitelj. Ocu, Sinu i Duhu Svetome pridavali su posebnu
 243

funkciju u svakom velikom Bojem djelu. Calvin je tako ustvrdio: Ocu

je pripisan poetak djelovanja, vrelo i izvor stvari; Sinu mudrost tj. pri-
mjena Oeva plana, savjet i red u djelovanju, a Duhu Svetomu energija i
djelotvornost djelovanja. Duh Sveti ostvaruje u naim ivotima djelovanje
drugih dviju osoba. Veze izmeu njih su dragovoljne naravi jer nijedna
osoba ne moe zahtijevati vlast kako bi nametnula svoju volju ostalima.
No, takva sloboda nikada ne moe zavriti u proturjeju ili neredu jer je
u Bogu samo jedna volja, voena njegovom savrenom ljubavlju.
4) Sliku Boju, na koju je stvoren ovjek, ne moe se tumaiti kao
iskljuivu sliku Trojstva (Augustin), odnosno kao sliku Krista (Grki
oci). Calvin, ipak, nije mogao dati zadovoljavajue objanjenje u svezi s
pravim znaenjem ove tvrdnje. On je drao da slika predstavlja sve-
ukupnost onoga to ovjeka ini drugaijim od ivotinje tj. obnovu punog
odnosa s Bogom koji je prekinut ovjekovim padom u grijeh. Slika
predstavlja sposobnost posjedovanja zajednitva s Bogom. Postali smo
sudionici boanske naravi pomou koje sudjelujemo s Bogom u dispoziciji
njegove volje. Bit posveenja je suradnja, odnosno doputanje Duhu
Svetome da utjee na nau volju.
5) Boanske Osobe dijele, s izabranim ljudima, vlastite jasne i zasebne
osobine koje ih ine Osobama. U Bogu postoji apsolutna zasebnost osoba,
koja se ne moe iskljuivo definirati u smislu njihovih meusobnih od-
nosa, jer se isti temelje na meusobnom potivanju i ljubavi a ne na
determinizmu.
 244

REFORMACIJA U MAARSKOJ
U vrijeme reformacije Maarska je obuhvaala znatno vee podruje
no to je to danas sluaj. U njezinom su sastavu do 1920. g., kada gubi
dvije treine svog ozemlja, bile Slovaka, Transilvanija, Gradie (koje
je danas dio Austrije), te dijelovi Ukrajine. Nakon 1437. g. husitske ideje
su prodrle iz eke u Transilvaniju (Erdely). Tamo su 1514. g. izazvale
veliku seosku bunu pod vodstvom Gyrgyja Dzse. Anuvinski kralj
igmund Luksemburgovac progonio je husite. Kako se bliio svretak
njegove vladavine Turci su, nakon pobjede nad kriarima u bitci kod
Nicopolisa, stigli pred june granice (Transilvaniju). Zbog nadolazee
prijetnje Jan Hunyadi je postao regentom Transilvanije. Uspio je za-
ustaviti, 1456. g., kod Beograda turski prodor. Nakon 1520. g. luteran-
ska reformacija se irila na Maarsku gdje je isprva zahvatila germanof-
onske gradove u zapadnom dijelu zemlje. Maarski vladari, koji su se
tome opirali, uredbom iz 1523. g. zaprijetili su luteranima odrubljivanjem
glave, a od 1525. g. i spaljivanjem (na lomai). No, Turci su 1526. g., u
bitci kod Mohaa, nanijeli poraz maarskim snagama i tako promijenili
tijek reformacije. Napredovali su prema Budimu kojeg su do temelja
spalili. Zatim su se povukli (tek su se etrdeset godina kasnije vratili).
Naime, nakon smrti Zapolja I. turske snage su napredovale prema
zauzimanju cijele Maarske (osim habsburkih enklava na sjeveru i
sjeveroistoku Moson, Gyr, Sopron, Zala i Vas). U novim politikim
uvjetima kalvinistiki reformatori su stekli samostalnost; budui da su
se nalazili pod turskom okupacijom, odsjeeni su od luterana na sjeveru
i zapadu.
Tijekom etiri desetljea istonom Maarskom je vladao, uz tursku
potporu, Ivan Zapolja I.; zapadnim dijelom je upravljao Ferdinand. Ivan
Sigismund, sin Zapolja I., bio je vladar Transilvanije u kojoj se stoljee i
pol vodio gerilski rat protiv Turaka. U istom razdoblju u Transilvaniji
se sagradio veliki broj tvrava, a ugled su stekli poznati pojedinci poput
Itvana Dobe. Na sjeverozapadu, pak, drava je zaposjela katolike po-
sjede. eljela je izgraditi obranu od turskog prodora (o emu svjedoe i
danas vidljivi tragovi lanca poruenih tvrava). Iako je do 17. stoljea
protureformacija postupno vratila izgubljena katolika podruja, koja
su u Sjeverozapadnoj Maarskoj potpala pod protestantski utjecaj, bila
je nemona u ostatku zemlje kojeg su zaposjeli Turci. Tek sa svretkom
17. stoljea, i postupnim potiskivanjem Turaka iz Maarske, Katolika
crkva je zapoela otro napadati najveu vjersku skupinu kalviniste.
 245

Takva politika je obiljeila, prije svega, razdoblje od 1671. do 1681. g. U

Bratislavi 1673. g. sud je donio uredbu prema kojoj su se luterani i kal-
vinisti morali preobratiti na katoliku vjeru. One koji su to odbili ekala
je tamnica odnosno, u krajnjem sluaju, vjeala.
Upravo se Reformiranu vjeru poelo poistovjeivati s maarskim
nacionalizmom i jezikom. Pod Habsburgovcima je turska vladavina za-
mijenjena austrijskim apsolutizmom, te je uveden latinski jezik; Maar-
ska je postala austrijskom kolonijom. Transilvanija je, pak, uvijek bila
zatiena od katolike protureformacije. Zbog prisutnosti Turaka ili
samostalnosti, koju su uivali tamonji maarski vladari, ostala je
sreditem maarskog nacionalizma. Upravo je tu Ferenc Rkoczi poveo
pobunu protiv Habsburgovaca, a u njoj je donijet zakon kojim se jamila
jednakost rimokatolika, luterana, reformiranih i unitarijanaca. Reformacija
je imala izrazito pozitivan uinak na literaturu, tisak knjiga i obrazovanje.
Maarski je postao jezikom religije, te je izdano nekoliko prijevoda Biblije
i zbirki duhovnih pjesama. Meu prevoditeljima su se isticali maarski
studenti u inozemstvu. Reformator Gl Husr je, u debrecenskoj tiskari
do 1600. g., objavio 127 knjiga na maarskom i 21 knjigu na latinskom
jeziku.
Reformirana crkva je, kao imbenik napretka, postigla mnogo ot-
vorivi ugledne obrazovne ustanove u Debrecenu, Srosptaku, Ppi i
drugdje. Pred studente su postavljani vrlo visoki zahtjevi, te su oni bez
velike volje za uenjem ubrzo naputali studij. Mnogi su studirali u ino-
zemstvu.

MAARSKI REFORMATORI

Isprva su nositelji reformacije u Maarskoj bili luterani. Studirali su

u tadanjem sreditu humanistike misli Krakovu, odnosno kasnije u
Wittenbergu kod Luthera; bili su to Mihly Sztrai (Mihael Starin) (1500-
1578) koji je djelovao na podruju Miskolca, Istvn Szegedi Kis (1505-
1572) i Mtys Dvai Bir (1500-1548) koji je djelovao na podruju Koica
(Kassa).
O Dvaju se kasnije esto govorilo kao o maarskom Lutheru. On je
u Krakovu napisao prvi maarski pravopis, a 1531. g. objavio je refor-
mirani maarski katekizam. Nakon povratka u domovinu, 1531. g., za-
poeo je djelatno iriti evanelje zbog ega je nekoliko puta zavrio u
zatvoru (za vrijeme vladavine Zapolje I., kao i Ferdinanda). Bio je u
tolikoj mjeri aktivan u zapadnoj Maarskoj da je brzo na sebe navukao
 246

gnjev egerskog biskupa. U jednom trenutku otet je i odveden na ispi-

tivanje u Be, no uspio je pobjei. Nakon povratka u Maarsku stekao je
zatitu monoga plemia. Na njegovoj je zemlji u Srvru Jnos Sylvester
(umro 1560) ustanovio uspjenu protestantsku kolu. Sylvester, koji je
studirao u Wittenbergu, preveo je Novi zavjet na maarski jezik. Zajedno
s Dvajem, s kojim je zajedniki objavio vjersku literaturu i nekoliko
gramatika maarskog jezika, postao je ocem maarske knjievnosti.
Drugi val reformacije zahvatio je Reformiranu crkvu. Meu reforma-
tori su Pter Mliusz Juhsz, koji je postao prvim reformiranim bisku-
pom (1567) u Debrecenu, kojeg je zatim organizirao po uzoru na enevu.
Drugi poznati reformator bio je Gspr Kroly. Njegov je prijevod
Biblije na maarski jezik iz 1590. g. postao klasinim djelom maarske
knjievnosti. Albert Szenci Molnr (1577-1633) jedini je od trojice refor-
matora koji je neko vrijeme proveo u enevi. Tamo su ga dojmili fran-
cuski psalmi koje preveo na maarski jezik. Prvi je maarski pisac crk-
venih pjesama. U Transilvaniji (koja je pripadala Maarskoj), glavni je
reformator bio Hontr u Kolozsvru (Cluju). Luteranska je crkva bila
povezana s viim drutvenim slojevima, dok je Reformirana crkva djelo-
vala meu siromasima. Obje su vjeroispovijedi priznate sporazumom
postignutim 1567. g. na Prvom reformiranom koncilu.
Protureformacija zapoinje 1561. g.; biskup Olah iz Esztergoma (u
Sjeverozapadnoj Maarskoj) zatraio je pomo od isusovaca kako bi
suzbio irenje protestantizma. Oni se odazivaju no, iako drugdje imaju
uspjeha, bivaju istjerani iz Transilvanije. U drugim podrujima osnivaju
tiskare kako bi osujetili irenje protestantske literature. Slovaki katolici
takoer kreu u napad. Koristei vojna sredstva uspjeno vraaju izgub-
ljena podruja, no meu protestantima izazivaju veliko neprijateljstvo.
Bocskai die bunu koja zavrava Bekim ugovorom iz 1606. g. Njime se
ponitava veliki dio zakonodavstva usmjerenog protiv protestanata.
Naalost ustanovljava se takoer naelo prema kojem se s promjenom
vjere vladara mijenja i vjera njegovih podanika. Tako katolici jo jedan-
put, u odreenoj mjeri, dobivaju prigodu za irenje vlastita utjecaja. Iz-
nimka je Transilvanija gdje ista mjera ostaje bez uinka.
Za vladavine Marije Tereze protureformacija je nastavila nesmanje-
nom jainom, te su isusovci nastojali Maarsku pretvoriti u Marijino
kraljevstvo. Istovremeno se provodi germanizacija. Sredita reformira-
nog obrazovanja izloena su jakim napadima budui da daju prednost
uporabi maarskog jezika. Studentima se zabranjuje studiranje u ino-
zemstvu, a Biblija se krijumari iz Nizozemske.
 247

Tek s 1781. g. poinje jenjavati protuprotestantska kampanja. Josip II.

donosi Uredbu o snoljivosti kojom ukida diskriminaciju nekatolika.
Ponovno doputa izgradnju protestantskih crkava. Sredinom 19. stolje-
a, kao ishod maarske revolucije protiv Austrije, okolnosti se znatno
mijenjaju. Donosi se naredba o diskriminaciji nekatolika, koja se kasnije
opoziva zbog vanjskih pritisaka.

REFORMACIJA U FRANCUSKOJ
Reforme su tekle istovremeno s renesansom, no bile su ograniene
na seoske plemenitae i bogate trgovce. Seljaci su ostali katolicima, osim
ako se njihov feudalni gospodar nije obratio na protestantizam. Ve od
godine 1512 se sastajao krug humanista i reformista (npr. Jacques Lefvre
DEtaples francuski Erazmo i Guillaume Farel) pod vodstvom nad-
biskupa Meauxa. Kada je luteransko uenje poelo prodirati u Francusku,
na prijestolju se nalazio suvremenik Henrika VIII. Franjo I. koji je bio
naklonjen luteranima, ali pod pritiskom crkve i katolikog plemstva god-
ine 1516. potpisao je konkordat s papom. Kako se luteransko uenje
irilo, kralj je zauzimao sve otriji stav. Okolnosti su se pogorale nakon
skandala s plakatima 1534. g. Protestanti su sporne plakate postavili ak
na vrata kraljeve spavae sobe. Brzo je poelo spaljivanje krivovjeraca.
Trideset i pet luterana je odmah spaljeno, te su mnogi napustili Fran-
cusku. U Provansu je masakrirano 4 000 valdenza. Dolazi do meunarod-
nih protesta. Petnaest lanova iz biblijskog kruga u Meauxa su spaljeni.
Do 1545. g. tisue su ubijene ili poslane na galije; dvadeset i dva grada i
sela su razorena. Neki protestanti su se sklonili u Nrac, u Navarreu,
gdje je kraljeva sestra, Marguerite dAngoulme, kraljevala.
Calvin je djelovao iz eneve odakle je u Francusku slao misionare.
Oni su bili prikriveni sveenici poduavani na njegovu seminaru. Sa
sobom su imali francuski prijevod Biblije (koji je izdao Olivtan) i Psalme
(u prijevodu Marota). Henrik II. i Franjo II. (koji je oenio kotsku kraljicu
Mariju) nastavili su politiku Franje I. Za vrijeme vladavine Karla IX.
(1560-1574) vladala je, zapravo, njegova majka Katarina Medici. No, na-
kon 1570. Karlo IX. je, u znak pomirenja s hugenotima, uzeo njihovog
admirala Gasparda de Colignyja za glavnog savjetnika. Od 1560. g. lu-
terani su postali poznati kao hugenoti (prema iskrivljenoj njemakoj
rijei Eidgenossen (zavjetnici), kojom su katolici oslovljavali vicarske kal-
viniste). Godine 1561. postali su dovoljno jaki te su poeli javno djelo-
vati. Hugenotske crkve sastojala su se od konzistorija (crkvenog vijea
 248

od pastora i laikih starjeina), pokrajinskog i nacionalnog koncila. Prvi

nacionalni koncil (odran u Parizu 1559.g.). izdao je Galikansku konfesiju,
koju je napisao Calvin u enevi. Glavna podruja utjecaja protestantizma
bila su Provansa (gdje su bili zdrueni s valdenzima), Normandija (tamo
je djelovao Coligny), Navarra (burbonski kralj i samilosna kraljica; oboje
neprijatelji Katarine Medici), Orlanais i Dauphin.
Dvije su stvari smetale katolike: preuzimanje njihovih crkava te na-
vodna urota protiv krune (La conspiration dAmboise iz 1560). Meu pro-
testantima bilo je dosta rasprave oko odluke smiju li uzeti oruje u ruke
kako bi se obranili. Calvin i Beza isprva na to nisu htjeli pristati, no na-
posljetku su popustili. Godine 1561. Katarina Medici je sazvala kolok-
vije u Poissyju pokuavajui usaglasiti suprotstavljene strane. Do
slubenog dogovora nije dolo, no hugenoti su vratili crkve koje su
preuzeli. Njima je pak, izvan gradova, doputeno podizanje vlastitih
graevina za javna bogosluenja dok su u gradovima imali pravo sastajati
se u vlastitim domovima.
Vjerski (hugenotski) ratovi koji su buknuli 1562. g. nakon pokolja
protestanata u Vassyju (75 od 2 000 je ubijeno) trajali su do 1598. g. Za
primirja, 1570. g., potpisan je mir iz Saint-Germaina koji je protestantima
zajamio mjesta bogosluja, kao i nadzor nad etiri grada koja su drali
u rukama (Cognac, La Charit bivi Serre , Montauban i La Rochelle).
Godine 1572. sukobi su se nastavili nakon uvenog pokolja tzv. Bar-
tolomejske noi (2 000 je ubijeno u Parizu, a 20 000 u ostatku Francuske).
Rat, koji je s prekidima trajao trideset godina, imao je kobne posljedice.
Ve je 1569. g. venecijanski veleposlanik ustvrdio da bi Francuska, da je
izbjegla rat, bila protestantska.
Godine 1589. na prijestolje je doao prvi vladar iz burbonske dina-
stije Henrik IV. (Navarski). On je nakon smrti Luja I. Burbonskog,
prvog princa iz Conda (1569), bio idejni voa hugenota. Kako bi uveo
red u zemlji, preao je na katolianstvo. S druge strane, Nanteskom je
uredbom (ili ediktom, ustvari vrsta interima, sastavljena da bi dao pro-
testantima vrijeme za razmiljanje, potpisanom 13. travnja 1598) osi-
gurao hugenotima vjerske slobode i osobnu sigurnost. Prvim su tak-
vim pokuajem miroljubivog suivota katolika i protestanata, unutar
iste zemlje, zavreni ratovi. Protestanti su u to vrijeme inili petnaestinu
stanovnitva. Povlastice su ipak opozvane 1628. g., no vraene su ured-
bom iz Nmesa godinu kasnije (1629). Istu je 1685. g. ponitio Luj XIV. i
400 000 hugenota emigrira. Prolo je vie od stoljea prije negoli su 1801.
godine hugenoti u Francuskoj dobili trajnu zakonsku zatitu.
 249

REFORMACIJA U NIZOZEMSKOJ
Nizozemska je bila jedini dio panjolskog carstva gdje su protestanti
bili dovoljno brojni kako bi bili politika sila. Nizozemci su bili napredni,
obrazovani, pijetistiki naklonjeni i otvoreni vanjskom utjecaju (prije sve-
ga protestantskom). Nizozemska je bila domovina pokreta devotia mo-
derna (moderna pobonost), koja je luteransku teologiju smatrala
prekonzervativnom i preobjektivnom za njihov ukus. Oni su vie voljeli
emocije nego definiranu dogmu. Antwerpen je zahvaljujui protukleri-
kalnom stavu, i velikom trgovakom staleu, uskoro postao kolijevkom
engleskog protestantizma. U njemu su se naime mnoge engleske izbjeg-
lice krile od progonstava, posebno Tyndale i Coverdale.
Najpoznatiji nizozemski reformatori su bili Guy de Bres, koji je napisao
Belgijsku Konfesiju (1561), i Peregrine de la Grange. Protestantska vjera,
koja je stigla uglavnom iz Njemake, gdje je naila na ogromne potekoe,
pogotovo za Karla V. panjolskog (od 1516 do 1556). Prvi protestantski
muenici su bili luterani augustinci. Nakon vala kalvinistikog
ikonoklazma, Karlov nasljednik, Filip II. je poslao svojeg gjenerala, kneza
Alva, da bi sredio situaciju. On se okoristio inkvizicijom kako bi suzbio
protestante kao i umjerene katolike (koje se suprotstavljali Filipovoj
politici) te je ukupno 6 000 ljudi smaknuto zbog krivovjerja
Do 1564. g. Nizozemska se nala u slinim okolnostima kao i Fran-
cuska:
a) Katolici su primili mo panjolskog kralja na jugu.
b) Sve je vei broj onih koji su prezirali rastuu centralizaciju i za-
htijevali snoljivost prema protestantima (radilo se uglavnom o protes-
tantima, no bilo je tu i neto katolika, ukljuujui i Vilima utljivog.
Uskoro su osnovali stranku domoljuba koja je eljela obraniti zemlju
od strane (panjolske) vojske. Na taj se nain kalvinizam poistovjetio s
nizozemskom nacionalizmom. No, njima suprotni (katoliki) tabor
raspolagao je vojskom. Rat je izbio (1566) nakon to je kalvinistiki koncil
u Antwerpenu dopustio vojni otpor. Vilim I. Oranski (utljivi) isprva je
pokuao odrati na okupu jednu umjerenu stranku, ali se 1568. godine
prihvatio vodstva protestantskog pokreta protiv panjolaca, a 1573.
godine slubeno je postao kalvinist. Pod njegovom vladavanjem na sje-
veru vjerska sloboda je priznata za katolike i anabaptiste. Rat je zavrio
1579. g. priznavanjem sjevera kao protestantske (dananja Nizozemska)
a juga kao katolike drave (dananja Belgija). Slubeno panjolsko priz-
nanje uslijedilo je tek 1648. g.
 250

REFORMACIJA U KOTSKOJ
Iako je John Knox veliki ovjek reformacije u kotskoj, i prije njega je
bilo reformatorskih zbivanja. Npr. 1433. g. je Pavel Krvr iz eke bio
spaljen na lomai. Osuen je kao lolard (Wycliffeov sljedbenik) jer je
propovijedao evanelje. Kasnije, godine 1528., za vrijeme reformacije,
opat Patrick Hamilton koji je studirao kod Luthera, je takoer spaljen.
Frater George Wishart je bio istaknuti (Reformirani) propovjednik
godine 1546. g. spaljen kao i prethodnik. Knox je bio njegov tjelesna
straa za vrijeme njegove propovjednike turneje. Na koncu Wishart je
bio uhapen i spaljen pred katolikim nadbiskupom Beatonom. Godine
1547 (ista godina kad je protestantski Schmaldkaldski Savez bio porazen
u bitvi kod Mhlberg), za osvetu zbog toga grupa ekstremnih protesta-
nata je provalila u rezidenciju nadbiskupa kod St. Andrews te ga je
ubila. Oni su se zabarikadirali u tvravu te imenovali su John Knoxa za
svojeg kapelan. Konano su se morali predati kad je francuska flota
bombardirala tvravu. Usprkos sporazuma, Knox i drugi su bili uhap-
eni i poslani na francuske ratne galije. Nakon devetnaest mjeseci oslob-
oen je posredovanjem Engleza. Iako je otiao u Englesku kako bi postao
pastorom, morao je za vlasti Marije Stuart pobjei u enevu. Tamo je
studirao kod Calvina do 1559. g. kada se vratio u kotsku. Tamo je
kraljica Marija (koja je urovala s militantnoj francuskoj katolikoj kuom
Guise, s kojoj je bila sroena: bila je ena francuskog kralja Franja II)
traila prijestolje kotske i Francuske, a ohrabrivali su je da zatrai i
englesku krunu. Ovaj posljednji zahtjev doveo ju je u sukob sa Eliza-
betom I. U isto vrijeme protestantski baruni su utemeljili savez protes-
tanata (tzv. Lords of the Congregation). Zadaa iste udruge bila je boriti se
za irenje reformirane vjere u kotskoj. Iako je kotska vlast bila izraz-
ito rimokatolika, oni su nastojali uspostaviti Rije i zajednicu Boju
(odnosno reformiranu crkvu). Knox je zapoeo promidbu u istom smjeru,
no za uspjeh je trebalo doi do politikih promjena u kotskoj. Za to e
se pobrinuti Englezi. Ukratko, sljedee su skupine bile suprotstavljene u
kotskoj:
a) Katolici su, oslanjajui se na francusku pomo, podupirali kotsku
kraljicu Mariju. b) Dio puka prezirao je katolike biskupe traei pod-
rku od Engleske (prije svega savez protestanata).
Kraljica Elizabeta I., koja si nije mogla dopustiti da joj za leima budu
katoliki i profrancuski koti, poslala je 1560. g. vojnu i novanu podrku
u edinburku luku Leith. Ovo je inila nerado, jer je mrzila Knoxa, koji je
 251

napisao knjigu protiv enskih vladara. Nakon otre borbe rezultat je

bio pat pozicija, no pod uvjetima Edinburkog Ugovora i Francuske i
Engleske snage su istjerane, a kotski je Parlament odbacio autoritet
pape. Ipak borba se proirila te razvila u graanski rat. Meutim, do
smrti Knoxa u 1572.g. reformirana vjera se uvrstila: dok u 1560 su skoro
samo 12 pastora bili reformirane, do 1572 ovaj broj se poveila sve do
500.
Dokinute su mise, a kalvinizam je proglaen dravnom religijom.
kotska je time postala katolikom monarhijom u kojoj ivi protestantski
narod. Francuzi, koji bi inae i dalje prijetili, bili su prezauzeti vjerskim
ratovima te, stoga, u nemogunosti da se upletu.
kotski parlament je potom prihvatio ispovijed vjere (kotsku konfe-
siju) kojoj je naznake dao John Knox. No, njegova First Book of Dis-
cipline (Disciplinski prirunik) nije ozakonjena; ona je bila sastavljena s
nakanom uspostave enevskog reformatorskog sustava u crkvenom
upravljanju (moralni nadzor izvodili bi konzistoriji i starjeine). Uz to,
sadravala je mnoge metrike psalme, zbog kojih je dobila ime Psaltir
(Knjiga psalama).
Knoxov poseban doprinos reformatorskom miljenju bila je teorija
opravdanja revolucije. Dok su Luther i Calvin tvrdili kako samo gra-
anski vladar ima pravo na pobunu, on je otiao korak dalje. Ustvrdio
je kako obini puk ima pravo na pobunu ukoliko dravni dunosnici
vladaju protivno Bibliji. Samuel Rutherford (1600-1661) je napisao u knjizi
Lex Rex kako je zakon kralj. Ukoliko kralj i vlada prisiljavaju graane da
grijee, revolucija je opravdana. U zemljama, u kojima je reformirana
vjera bila uspjena, vlastiti je uspjeh dugovala oruanoj pobuni (npr.
kotska i Nizozemska). Tamo gdje je pobuna bila neuspjena, i vjera je
iskorijenjena (npr. Francuska i Zapadna Maarska). Ipak, u svakoj zemlji
je nemilosrdno guenje protestantizma izazvalo uzmicanje umjerenjaka.

REFORMACIJA U POLJSKOJ
U Poljskoj je reformacija bila iznimno sloena zbog velikog broja
razliitih skupina koje su u nju bile ukljuene. Uz to, Poljska je bila
podijeljena na meusobno odvojene regije. Osim reformiranih katolika,
meu protestantskim puanstvom je bilo: luterana, moravske brae,
kalvinista, menonita i poljske brae. Zemlja je, u neku ruku, postala uto-
item raznih skupina koje su, uslijed progona, naputale susjedne zemlje.
Poljske granice su bile propusne, to je omoguilo trgovcima iz susjedstva
 252

da u zemlju unose nove zamisli. Plemii su esto slali sinove u inozemne

kole koji su tamo bili izloeni utjecaju novih zamisli. No, s poetkom
protureformacije okolnosti su se, naalost, promijenile.
Dva su posebna obiljeja poljske reformacije:
1) Reformirana katolika crkva, koju su privlaile zamisli koncilijariz-
ma. Katolici su na taj nain pronalazili ohrabrenje. Meu njima je naime
bilo vjernika Grkokatolike crkve koji nisu priznavali autoritet pape.
2) Mir u Sandomierzu (1570) je jamio vjerske slobode luteranima,
reformiranima i husitima. Svi su bili protiv socinijanskog krivovjerja.
Najuglednija osoba katolikog reformskog pokreta bio je teolog, kra-
ljev tajnik i Melanchtonov prijatelj, Andreas Frycz Modrzewski (1503-
1572). Bio je poznat po prijedlozima vezanim uz reformu Katolike crkve
De Republica emendanda (Obnova Republike). Pri kraju ivota naginjao
je Unijatskoj crkvi.
Luteranske zamisli irile su se u Veliku Poljsku iz prostora njemakog
govornog podruja. Budui da je poljski kralj bio u poluvazalskom po-
loaju u odnosu na teutonske viteze u Prusiji (otuda simbol bijelog orla),
nije se mogao isprva suprotstaviti ovim dogaanjima. U Malu Poljsku
(Krakw, Lublin i Sandomierz) stizale su kalvinistike zamisli. Njih je
dodatno naglaavao humanizam koji se ukorijenio na sveuilitima.
Kalvinisti su se ponekad udruivali s moravksom braom iz eke. Naj-
poznatijim kalvinistikim reformistom postao je Jan aski, no najvei je
dio ivota proveo u inozemstvu.
Kako je Litva u to vrijeme bila dio Poljske, reformirane zamisli irili
su se i u tu zemlju pogotovo zahvaljujui utjecaju Sveuilita u Knigs-
bergu kojeg su njemaki luterani koristili kao odskonu dasku za irenje
vlastita nauka. Suvremeni titul poljske drave kao Rzeczpospolita Pol-
ska (tj. poljska konfederacija) nas podsjea na bivu povezanost s Lit-
vom. Luteransku crkvu u Litvi u zatitu su uzeli vojvoda Radziwi i
veliki zemljoposjednik Stanisaw Kiszka. Vodei litvanski reformatori
bili su profesori iz Knigsberga Abraham von Kulva i Stanisaw Rapa-
gelan (Rafajowicz). Obojica su umrla 1545. g.

Na vrhuncu reformacije (1569) polovica lanova poljskog Senata bili

su protestanti. Tako je pri svretku 16. stoljea u Velikoj Poljskoj bilo,
prema povjesnim zapisima, 142 luteranske crkve. Reformiranih je bilo
80, odnosno u Maloj Poljskoj 250, a u Litvi 150. Godine 1570. postojale
su 64 moravske crkve i 171 unijatska crkva, prije svega u Maloj Poljskoj.
Godine 1573. je podpisana Varavska Konfederacija. I protestanti i katolici
 253

sloili su se kako nee dozvoljavati da njihova neslaganja vode do krivo-

prolia. Za razliku od situacije u Francuskoj, ovaj ugovor je omoguavala
slabost centralne vlaste. Osim toga bile su ukljuene razne strane, ne
samo katolika i reformirana kao je bio sluaj u Francuskoj.
Naalost, cijelu je situaciju u potpunosti izmijenila protureformacija
koja je zapoela s kraljevanjem igmunta III. Vase (1587-1632). On je
kolu pohaao kod isusovaca. Uz isto se razdoblje najee veu biskup
Ermlanda, Stanisaw Hosije, i isusovac Peter Skarga (umro 1611). Pri-
padnici ostalih nekatolikih vjerskih skupina bili su diskriminirani. Kva-
litetno uposlenje mogli su nai iskljuivo katolici. U Velikoj Poljskoj,
izmeu 1592. i 1627. g. luterani su izgubili dvije treine crkava. Potom je
izbio Tridesetogodinji rat, te su Poljsku preplavili vjerske izbjeglice.
Od 1607. do 1608. g. protestantski plemii nepromiljeno su se ukljuili
u pobunu nezadovoljnika (zajedno s nekolicinom katolika i pravoslava-
ca). Uguivanje pobune oznailo je konanu pobjedu Katolike crkve u
Poljskoj. Time je i poljski protestantizam osuen na propast. Ve 1598.
g. papinski nuncije je rekao: Nije tome dugo kada smo se bojali da e
krivovjerje istisnuti katolianstvo iz Poljske. No, sada katolianstvo tjera
krivovjerje u grob. Drugi imbenici, koji su uzrokovali pad prote-
stantizma, su sljedei: nijedan poljski kralj se nije zauzimao za reformski
pokret. Mnogi plemii su na reformiranu stranu preli iz gospodarskih,
kulturnih ili ideolokih razloga, te su se pod novim pritiscima vratili
katolianstvu. Seljatvo je, u najveoj mjeri, ostalo izvan dosega refor-
macije.

ODGOVOR NA KALVINIZAM
Radilo se, prije svega, o doktrinarnom (usp. Arminius i njegovi sljed-
benici), crkvenom (ponovnom oivljavanju visoke crkvene liturgije i
uprave) i politikom odgovoru (djelovanje protiv Olivera Cromwella).
S druge strane, kalvinizam je izazvao novo zanimanje za metafiziku,
misticizam i filozofiju (usp. Descartes, Spenser, Donne), kao i obnovu
dobre drevne katolike pobonosti.

JACOBUS ARMINIUS (Jacob Hermansz) (1560-1609) je studirao u

enevi kod Teodora Beze. Nakon povratka s putovanja Italijom postao
je predavaem na protestantskom Sveuilitu u Leidenu (1603) gdje djeluje
do smrti 1609. g.. Tamo je upoznao profesora Francisa Gomara, ekstrem-
nog kalvinista. Arminius se sukobio s njim ustvrdivi kako Novi zavjet
 254

govori o Bogu punom ljubavi, koji ne alje smrtnike u pakao bez obzira
na njihovo ponaanje. Time je reagirao protiv duplopredodreenja i
ogranienog pomiranja puritanskog engleskog teologa Williama Perkinsa.
Vjerovao je kako je Bog odredio spasenje odreenih i posebnih pojedinaca
jer je znao unaprijed hoe li oni uzvje-rovati i u vlastitoj vjeri ustrajati do
kraja. Time je odbio kalvinistiku zamisao o bezuvjetnom izboru (Bog
odabire ili odreuje ljude za spasenje bez obzira na njihove zasluge).
Arminius je elio naglasiti nau potpunu ovisnost o Bojoj milosti.
No, njegovo se tumaenje razlikovalo od kalvinistikog odnosno au-
gustinskog; ovisimo o Bojoj milosti, no ovjek sm odluuje hoe li
milost prihvatiti ili ne. Boja milost ini nae spasenje moguim, no ne i
neizbjenim. Shodno tome, konaan izbor (to se spasenja tie) je na
ovjeku. Boji izbor, i predodreenje pojedinaca, nije zasnovano na nje-
govom suverenom izboru, ve na njegovu predznanju naeg izbora.

DORDRECHTSKA SINODA Nakon Arminiusove smrti, 1609. g.,

etrdeset i est vodeih arminijanskih pastora iznijeli su pred nizozemske
stalee doktrinu u Remonstranciji (Prigovore) koja je na sinodi u Do-
rdrechtu 1618. g. bila osuena a njezini autori progonjeni. Izjavili su
kako je vjeni ivot uvjetovan dobrim djelima; predodreenje je pred-
znanje; spasenje se moe izgubiti; Krist je umro za sve. Dokument je
sadravao i napad na koncept odvojenosti Crkve od drave.
Godina 1618. i 1619. Reformirana crkva je odrala koncil u Dord-
rechtu. Na njemu su prisustvovali izaslanici iz mnogih zemalja (osim
Francuske ije izaslanstvo nije imalo doputenje dolaska). Sinod se supro-
tstavio arminijancima koje je vodio Simon Episcop.
Iako je Gomarov izriaj bio procijenjen presnanom, koncil je ustra-
jao na sljedeem:
a) Potpuna, odnosno sveobuhvaena, pokvarenost ovjeka,
b) Bezuvjetni izbor spaenih,
c) Ogranieno pomirenje: Krist je umro samo za izabrane,
d) Djelotvorna i spasonosna (i neopoziva) milost,
e) Ustrajnost izabranih,
f) Teologija Saveza.
Naruen je novi prijevod Biblije (Statenvertaling) na nizozemskom.
Dordrechtski sinod predstavlja gledite drugog narataja kalvinista,
koji su promicali neke zamisle, koje su ile i dalje od onoga to je na-
uavao Calvin. Naime nije signurno da je Calvin izriito nauavao ogra-
nieno pomirenje ni strogu teologiju Saveza (np. zamisao saveza iz-
meu Bogom i Adamom prije Pada). Prema Bloescha, ima mnogo
 255

ulomaka u Calvinovim djelima koji ustvruju sveopi doseg okajanja,

no Calvin je ipak smatrao da je spasenje, iako je Kristov kri dostatan
za spasenje cijelog svijeta, djelatno samo za neke, tako da je Krist prak-
tiki umro samo za izabrane. Moise Amyraut (1596-1664) iz Saumura
iao je korak dalje drei da je cilj kria bio spasenje svih (a ne samo
izabranih), taj cilj je bio sprijeen zbog nevjere ovjeka, ali na kraju
krajeva Bog je opravdan obnovljenjem izabranih, to je stav luteranizma
(predodreenje, ali neogranieno pomirenje). Njemu se suprotstavio
Franois Turretin (1623-87) u ime klasinog (skolastinog) kalvinizma.
Predstavnici stalea protjerali su arminijance (ili remonstrante) nakon
to su ovi odbili prihvatiti zakljuke sinode. Dodue, uinjeno je to i iz
politikih pobuda; arminijanci su, za razliku od kalvinista, bili spremni
na ustupke omraenim panjolcima.
Arminijanci su prosvjedovali protiv kalvinista (Belgijske konfesije i
Calvinovog uenja) s pozicija razuma (i kao takvi bili prethodnici liberala).
Bili su sumnjiavi prema svim credima (vjerovanjima) ime su se
pribliili stavovima socinijanaca. No, u svojim su redovima imali istaknute
uenjake (Gerharda Vossa, Huga Grotiusa i Jeana Leclerca). Zatitnik
arminijanaca (Johan van Oldenbarnevelt) je smaknut a Hugo Grotius
osuen na doivotni zatvor (kasnije je pobjegao pomou svoje ene).

ANGLIKANSKA CRKVA
Protestantska doktrina je po prvi puta dola u Englesku preko au-
gustinskih redovnika iz Cambridgea. Kruga buduih reformatora ras-
pravljajli su o njemakoj teologiji u gostionici Kod bijelog konja. Ovaj
novi pokret je uskoro naao sljedbenike meu laicima, trgovcima kao i
meu bivim lolardima u Londonu i juno-istonom djelu Engleske. Vaan
imbenik u proirenju ovih ideja je bio Tyndaleov Novi zavjet. Uvoz
ekzemplara istog na tisue je omoguavala udruga engleskih i njemakih
trgovaca u Londonu i Antwerpu, koji su, ne samo zatitili Tyndale i
druge engleske prevoditelje, nego su i krijumarili Biblije i Lutherova
djela iz Njemake preko Antwerpa. 1524. Tyndale je pobjegao iz Engleske
u ostalu Europu i na koncu se naao u Wormsu, gradu koji je nedavno
postao protestantskim gradom. Tamo je u sijenju 1526. dovren Tyn-
daleov Novi zavjet i kroz nekoliko tjedana primjerci su se mogli kupiti u
Londonu. Uslijedila je engleska verzija inkvizicije: optuivanja, spaljivanja
knjiga i namjetena suenja. Oni koji su porekli svoju vjeru morali su
nositi sveanj prua koji je simbolizirao lomau koja ih je ekala ukoliko
 256

opet pokleknu. Godine 1530. simbolika je postala stvarnost kada je

sveenik Thomas Hitton priznao da je prokrijumcario Novi zavjet.
Osuen je kao heretik i spaljen na lomai u Maidstoneu 23. veljae.
Reformacija je dobila svoju prvu rtvu.

HENRIK VIII. (vladao je od 1509. do 1547): Reformacija u Engleskoj

je, zapravo, bila politika revolucija ijim se posljedicama otro suprot-
stavio tamonji vladar Henrik VIII.. Bio je pronicljiv, okrutan i eljan
moi i slave; drugim rijeima tipian renesansni vladar. Gledajui dok-
trinarno cijeloga je ivota ostao katolikom; za vrijeme njegove vladavine
mnogi su protestanti umrli zbog vjere. Protivio se Lutheru, kojeg je na-
zvao zmijom otrovnicom i vukom iz pakla , te je protiv njega 1521. g.
napisao spis (Luther mu je naknadno odgovorio). Zbog njegovih uvje-
renja papa Leon X. ga je nagradio titulom Fidei defensor (branitelj vjere).
Engleska tradicionalno nikada nije bila protiv pape; bila je izrazito
konzervativna (oko treina zemlje bila je u rukama Crkve). Stoga ni
kralj nije mogao uinkovito upravljati bez papine moi kao sredstva nad-
ziranja tamonjeg sveenstva. Due vrijeme je bilo openito poznato da
je engleski kralj vladao crkvom a ne papa. Henrik VIII. samo je potvrdio
ovu situaciju. U svakom sluaju engleski biskupi su bili primarno dravni
slubenici koji su bili odgovorni kralju a ne crkvi.
S druge je strane, engleski kardinal Thomas Wolsey, upravo pred
poetak reformacije, objedinio mnoge visoke poloaje koje je drao. Od
1518. do 1529. g. upravljao je Engleskom kao kraljev ali i papin pred-
stavnik. No, njegova omraenost u puku, prije svega zbog nametnutih
poreza, umnogome je pridonijela porastu neprijateljstva prema sveen-
stvu. Shodno tome, mnogi su Englezi zapoeli snano zagovarati oslob-
oenje od papinog uplitanja.
Za daljnji zaplet pobrinuo se Henrik VIII. oenivi panjolsku prin-
cezu Katarinu Aragonsku. elio je uvrstiti politiki savez koji je sa pa-
njolskom dogovorio njegov otac Henrik VII. (1503). No, problem je bio
u sljedeem; Katarina je bila udovica starijeg Henrikovoga brata Arthura
(oboje su uli u brak vrlo mladi). Prema Levitskom zakoniku brak sa
enom vlastita brata bio je nevaei, a brana zajednica nije mogla biti
blagoslovljena djecom. U ovom sluaju vjerojatno je Katarina ve imala
djecu iz prethodnog braka (u suprotnom bi novi brak bio odmah priz-
nat), te je Henrik VIII. morao dobiti posebno papino odobrenje. Papa
Julije II. mu je izaao u susret izdavi papinsku bulu doputenja.
Katarina je Henriku rodila estero djece od kojih je samo jedno pre-
 257

ivjelo (princeza Marija). Kako su oboje zali u godine (Henriku je bilo

37, Katarini 42 godine), Henrik se poeo silno brinuti o mukom na-
sljedniku. Naposljetku je promijenio plou i javno zapoeo iznositi sumnje
u valjanost vlastita braka. Ima li papa pravo dati doputenje u suprotnosti
s Levitskim zakonikom?, pitao se. Papi Klementu VII. uputio je zahtjev
za preispitivanje bule njegova prethodnika. U sluaju njezinog ponitenja
Henrikov brak postao bi nevaeim. No, papa se nije slagao. U prepirki
koja je uslijedila i on i Henrik navodili su razliite retke iz Biblije: Henrik
iz Lev 20,21, a papa iz Pnz 25,5 (o levitskom braku). Thomas Cranmer se
odluio za Henrikovo tumaenje i na taj si nain osigurao uspjenu karije-
ru. No, Wolsey je postigao savez s Francuskom (protiv neaka Katarine
Aragonske, cara Karla V.). Karlove su snage, s druge strane, 1527. g.
opljakale Rim te se papa naao u njegovoj vlasti. Stoga je bilo malo
vjerojatno da e dopustiti Henriku VIII. da raskine brak. Wolsey je
takoer bio u nezavidnom poloaju; osim to je bio poglavar drave,
bio je i kardinal i papin legat. Shodno tome, nije nikako smio sudjelovati
u nekakvoj spletki kojom bi se brak razveo bez odobrenja Rima. Katarina
je takoer stupila u doticaj s papom. Wolsey je pak morao podnijeti
ostavku. Henrik koji je preuzeo njegove dunosti, sazvao je komisiju
uenjaka koja je trebala razmotriti zakonitost njegova braka. Nakon
trogodinjeg vijeanja, predloili su carsko kraljevanje prema uzoru Biz-
antskog Carstva. Tamo je car ujedno bio i poglavar crkve, a Crkva vladala
bez pape (Crkvu je predstavljalo crkveno vijee). U svakom sluaju fran-
cuski i engleski kraljevi nisu se nikad smatrali podreenima zapadnom
caru. Apelacijskim zakonom iz 1533. g. Engleska je postala carstvom po
bizantskom uzoru, a Henrik i biskupi su traili ujedinjenje s Pravo-
slavljem, dok je Cranmer nadbiskup Canterburyja, traio ujedinjenje s
luteranskom crkvom. Cranmer objavio je razvod ime je kralj mogao
oeniti Annu Boleyn. Iz tog drugog braka je proizala ker, budua
kraljica Elizabeta I.
Sljedee godine Parlament je usvojio Zakon o vrhovnoj vlasti kojim
je Henrik postao poglavarom Crkve u Engleskoj. To dodue nije znailo
da se pridruio protestantskoj revoluciji koja se prethodnih petnaest
godina osnaila u Europi. Mrzio je protestantska krivovjerja. elio je
zadrati englesku Katoliku crkvu. Osuujui luteransku reformaciju,
Henrik je nastavio na lomaama spaljivati anabaptiste i prevoditelje
Biblije. Uz to, biskupu Fisheru iz Rochestera, Thomasu Moreu i 65 drugi
ljudi, odrubljene su glave jer su odbili pokoriti se kraljevskoj vlasti.
Nakon ukidanja papine moi i podreivanja sveenstva, Henrik i Thomas
Cromwell su otili korak dalje i zatvorili samostane. Otprilike 10 000
 258

redovnika i redovnica je protjerano iz svojih (800) samostana koji su

potom bili prodavani plemstvu u bescjenje. U pocetku je Cromwell (kao
tajnik Wolseyja) ukinuo 12 samostana upotrebljavao novac za financiranje
obrazovnih ustanova, no takvo troenje novca nije odobravala Anne
Boleyn, ona je tim novcem eljela financirati dobrotvorne institucije. To
neslaganje je kasnije uzrokovalo razilaenje Cromwella i Anne to je
kasnije i dovelo do njezinog pada. Anne Boleyn (1507-1536) je bila inte-
ligentna i izvrsno obrazovana osoba i naklonjena luteranima. Iz Francuske
je uspjela dobiti prokrijumarene primjerke Novog zavjeta te se na dvoru,
po prvi puta, poeo osjeati luteranski utjecaj.
Thomas Cromwell (oko 1485-1540) je takoer bio naklonjen lutera-
nima. No, dubina njegove vjere se pokazala kada se, bojei se za vlastiti
ivot, urotio protiv Anne optuujui je za preljub s cijelim dvorom! Za-
hvaljujui toj optubi ona je pogubljena. Iza svega toga krio se politiki
razlog. Cromwell je odluio pomiriti kralja Henrika i cara Karla V. Sada
kada je careva ujna Katarine bila mrtva to je bilo pravo vrijeme izuzevi
jednu stvar, Anne Boleyna. U cijenu mira bilo je ukljueno ponovno oza-
konjenje princeze Marije koja je ranije bila proglaena kopiletom, a to je
neto na to Anne nikada ne bi pristala. Stoga je ona morala otii i to je
bio pravi razlog njezina smaknua. Nakon Henrikovoga treeg braka (s
Jane Seymour koja je umrla ubrzo nakon to je rodila mukog na-
sljednika) Thomas Cromwell je uredio etvrti brak sa sestrom umje-
renog protestantskog princa, Anom iz Klevera. Vrlo skoro i sm je
smaknut zato to Henriku ne se sviala ta ena i zato to je iza Henri-
kovih lea promicao radikalne (cvinglijevske) zamisli. Pod utjecajem
njemakih luteranskih knezova, s kojima je bio je u doticaju, naredio je
da u svakoj upnoj crkvi bude engleska Biblija (temeljena na prijevod-
ima Tyndalea i Coverdalea). Pokuao je sastaviti lanke vjere. Nastojao
je privoliti biskupe da se sloe s doktrinom nove Engleske crkve. No,
konzervativni Henrik nije elio doktrinarne promjene. Budui da je
Henrik povjerovao da je Cromwell opasan protestant odrubljena mu
je glava. Osim toga Cromwell je bio u neprijatelstvu s vojvodom od
Norfolka jer je ovaj po kratkom postupku raspustio njegov samostan
(gdje su bili pokopani njegovi preci) odbivi prijedlog da ga se pretvori
u obrazovnu ustanovu). Unato tome, na njegov ast Cromwell je ojaao
parlamentarnu demokraciju i postavio temelje socijalne drave. tovie,
i nezadovoljnim redovnicima su dane mirovine.
Henrikova posljednja (esta) ena Catherine Parr (1512-1548) pre-
tvorila je kraljevsku rezidenciju u priznato sredite vjerskih reformi unu-
tar dvora. Time je otvorila put daljnjoj reformi pod Eduardom VI.
 259

Thomas Cranmer (1489-1556) je bio jedna od vrlo znaajnih osoba

reformacije. Kao izaslanik Karla V. boravio je u Nrnbergu gdje je oenio
ker luteranskoga teologa. Na preporuku Anne Boleyn imenovan je kan-
terburijskim nadbiskupom. Zbog mirnoe i pokornosti zakonima, uspio
je preivjeti i dobro i zlo Henrikove vladavine. Kada je kralj, kako bi
dokazao privrenost katolikoj vjeri, 1539. g. objavio tzv. Zakon od
est lanaka vjere (kojim su se odreivale okrutne kazne za nepotivanje
sveenikog celibata i nijekanje transsupstancijacije), biskupi naklonjeni
reformaciji izgubili su poloaje. Sve do 1543. g. Cranmer je prihvaao
doktrinu o transsupstancijaciji. Gotovo jedini njegov javni doprinos za
dobro protestantizma (prije smrti Henrika VIII.) bilo je pisanje pred-
govora za Bibliju. Nju je nakon 1543. g. moglo itati samo sveenstvo,
plemii, vlastelini i bogati trgovci.

EDUARD VI. (vladao od 1547. do 1553): Kralj Henrik VIII. je umro

1547. ime su konano otvorena vrata reformaciji. Kako je Eduardu bilo
devet godina, dravom je upravljao njegov ujak (brat njegove majke
Jane Seymour), vojvoda od Somerseta. Bio je Cranmerov prijatelj i pri-
stalica reformista. Shodno tome, ukinut je Zakon od est lanaka. Prisilni
sveeniki celibat je sukinut; iz crkava su uklonjene slike, a Gospodnja
veera je davana u oba vida. Otisnuti su mnogi traktati.
Razvoj molitvenika: Prvi zakon o uniformnosti, odnosno jedno-
likosti bogotovlja (1549): U molitveniku, koji je standardizirao narodno
bogotovlje, uklonjena je latinska misa i uvedena nova engleska liturgija,
ali sadrane su molitve zahvalnice upuene Djevici Mariji i molitve za
umrle. Luteranske slube su bile prilagoene liturgiji srednjeg vijeka.
Laici su postali aktivnim sudionicima bogosluja. Oit je bio i Bucerov
utjecaj. Pojam ponovljene rtve je odbaen. Molitvenik se temeljio na
luteranskom nalogu prema kojem se obiaji mogu mijenjati samo kada
to zahtijeva Sveto Pismo. Ipak, od trenutka objavljivanja, molitvenik iz
1549 nije se svidio nijednoj strani: katolicima je bio suvie radikalan a
reformatorima suvie katoliki.
Meutim, Cranmer je sve vie potpao pod utjecaj novog narataja
europskih reformatora (Bucer iz Strasbourga, Talijanac Petar Muenik
Vermigli i Jan aski iz Poljske), te se priklonio stavovima vicarskih re-
formatora. Bucer se zalagao za kompromis, no suprotstavili su mu se
cvinglijanci Petar Muenik i Jan aski.
Pod Eduardovom drugom namjesnikom, vojvodom od Northumber-
landa, reformacija je ila korak dalje: godine 1552. je izdan revidirani
molitvenik. Novi molitvenik sadrao je pojednostavljenu liturgiju na
 260

engleskom, vicarsku doktrinu o Gospodnjoj veeri, i nacrt doktrine

sastavljen od 42 toke prema uzoru vicarske teologije i uvelike usmje-
ren protiv katolika i anabaptista. rtvenik je nazvan stolom Gospodnje
veere. Uz to drava sada vladala biskupima.
Edwardov protestantski nasljednik, Lady Jane Grey, je bio kraljica
svega devet dana, prije nego je bila smaknuta kao suparnica Marije Tudor.
I ona i svoj mu bili su tinejderi i rtve spletaka svojih ambicioznih
roditelja. I Elizabeta i Marija su proglaene kopilama!
No, za veinu ljudi engleska je reformacija (oko 1553) bila povrna;
previe se tu govorilo o zakonodavstvu. Engleska nije bila protestantska
zemlja, no tome cilju pribliila ju je opaka vladavina Marije I. Krv mue-
nika za koju je zasluna postala je naknadno sjeme protestantizma.

MARIJA I. TUDOR (1553-1558) predstavlja korak natrag. Marija je

na prijestolje dola kao trideset i petogodinja usidjelica. Bila je dijelom
panjolka, kerka i pouzdanica Katarine Aragonske. Imala je dva cilja,
uiniti Englesku ponovno katolickom zemljom i roditi mukog nasljed-
nika, katolika, kako bi Engleska ostala katolikom i nakon njezine smrti.
Njezina se udaja za panjolskog infanta Filipa, sina Karla V. i kasnijeg
kralja Filipa II., nije pokazala naroito sretnom: brak nije urodio nasljed-
nikom. Ona se ponaal kao panjolka (bezkompromisna katolkinja), a
ne kao Engleskinja.
Od samoga poetka vladavine Marijin je cilj bio vratiti Katoliku crkvu
u stanje u kojem se nalazila prije razvoda njezinih roditelja. Bila je uvjerena
kako njezini podanici dijele njezina razmiljanja. No, nije bila u pravu.
Veina je naime htjela onakvu religiju kakvu su imali kada je umro Henrik
VIII. (katolianstvo bez papine vrhunske vlasti). Ipak papinska vlast je
uspostavljena na prvom zasjedanju Parlamenta (1554), a donesen je i
zakon o unitenju krivovjeraca. Papin je izaslanik doao u Englesku kako
bi pobunjenicima udijelio oprost grijeha. Osim toga, obnovljen je zakon
iz 1401. g. koji se odnosio na spaljivanje krivovjeraca (lolarda). Do tada
je Marija nastojala uvjeriti protestante kako grijee. Do promjene politike
je dolo u veljai 1555. g. Vie od 280 ljudi je (do njezine smrti) spaljeno
na lomai zbog krivovjerja (meu nesretnicima je bilo i polupismenih
seljaka, kao i visokog sveenstva poput nadbiskupa Cranmera. Od
smaknutih, treina je bila kler, petina su bile ene, a dvije treine su bili
iz Londona i junoistone Engleske. Kljuna toka u njihovom osuenju
je bila odbijanje doktrine pretvorbe. Nisu svi bili pismeni: Rowlands
White, ribar, platio je kolovanje za svojega sina kako bi mu djeak mogao
citati Bibliju svakoga dana nakon veere. Joan Waste iz Derbyija je bila
 261

siromana i slijepa ena, utedjela je novca i kupila Novi zavjet i plaala

bi drugima da joj itaju. Osamsto drugi ljudi su pobjegli do ostale Europe.
Oenjeni sveenici su dobili odkaz. Uinak na javno mnijenje je dodue
bio poraavajui. Kao i Marija, i njezini savjetnici propustili su u pro-
testantizmu vidjeti istinski vjerski pokret za kojeg su protestanti spre-
mni umrijeti. Marija je tovie bila uvjerena kako se zapravo radi o pri-
krivenoj politikoj uroti. No, kada se odvaila natjerati ih da dokau
vlastita uvjerenja, oni su sasvim neoekivano odbili promijeniti miljenje
iako su znali da e biti spaljeni. Kada je shvatila da se preraunala, bilo
je suvie kasno. Nije mogla odstupiti od vlastitih naela. Ishod Marijine
vladavine bilo je sve vee poistovjeivanje Rima s crkvenom i panjolskom
tiranijom.
Poglede njezine nasljednice, keri Henrika VIII. i njegove druge ene
Anne Boleyn, ELIZABETE I. (vladala od 1558-1603) ve je tee odrediti.
Dodue, jednom je prigodom natuknula kako eli povratak na status
quo iz razdoblja svoga oca (katolianstvo bez pape, kraljevska prevlast,
sveeniki celibat, tjelesna Kristova prisutnost u euharistiji). No, zbog
politikih razloga odluila se na ustupke; dvije treine engleskog puka
jo uvijek su bili katolici (posebno na podrujima na sjeveru). Osim toga
svrstala se na stranu Filipa II. koji je ratovao protiv Francuske.
Drugom Zakonom o uniformnosti, odnosno jednolikosti bogotovlja
(1558) ponovno je izdan molitvenik iz 1552. g., no s mnogim ispravkama
u katolikom smjeru. Prema ovom zakonu svi moraju pohaati bogosluje
u anglikanskoj crkvi, tijekom kojeg se sluilo ovom novom varijantom
molitvenika, koji se mogao interpretirati ili na protestanski ili na katoliki
nain. Shodno tome pri priesti su se rabile dvije formule:
Iz Molitvenika iz 1549. g.: Tijelo naeg Gospoda Isusa Krista koje se
predalo za tebe, neka uva tvoje tijelo i duu za vjeni ivot.
Iz Molitvenika iz 1552. g.: Uzmi i jedi ovo u sjeanje da je Krist umro
za tebe, i hrani se njime sa zahvalnou u srcu po vjeri (Zwinglijeva re-
enica). Osim toga 42 toaka vjere su se smanjile na 39. Izostavljen je
lanak protiv milenijalizma, ali je sadran lanak o predodreenju. Cilj
izdavanja novog molitvenika bio je izmirenje puritanaca i papista, no
nijedna ni druga stranka nije bila zadovoljena, te kao posljedica mnogi
puritanci su odili kako bi untemeljili nezavisne crkve. Parker, novi nad-
biskup, je morao izvriti novu politiku. Godine 1570. Elizabetu je izopio
papa, a ona se morao suoiti s mnogim katolikim spletkama.
Oko 1558. g. protestantizam je uhvatio korijene u zemlji, no nije postao
reformirajuom silom. Sveenstvo je ostalo neuko; veina promjena bila
je povrna. Neki povjesniari dre kako je dolazak Elizabete na prije-
 262

stolje oznaio tek poetak reformacije u Engleskoj. esto se ne zna da

su sve osobe preko 14 godina starosti morale svake nedjelje ii u crkvu
i prisustvovati na 17 proslava godinje. Ukoliko se u crkvu nije ilo
redovno kazna je bila globa od 20 funti (to je bilo jednako 4 godine
plaa fizikog radnika). Stopa smrtnosti novoroenadi je bila vrlo
visoka. U jednoj upi je zabiljeeno 63 krtenja, ali i 45 pogreba djece.
Jedna od 50 ena bi umrla pri porodu.

PURITANCI

Puritanci (istunci) su se trudili reformirati i oistiti Anglikansku crkvu.

U reformama su htjeli ii dalje od dravnih vlasti. Najvie su radili na
uklanjanju ostataka katolianstva: uporabe kria kod krtenja, super-
pelliciuma (vrste misnice), kleanja za vrijeme euharistije itd. Puritanci
su se od ostalih Anglikanaca razlikovali po svojem propovijedanju i im-
proviziranim molitvama tijekom svojih slubi. Vrlo mali broj sveenika
je imao dozvolu za propovijedanje od biskupa, no Puritanci su to igno-
rirali. Kasnije su oni koji su napustili crkvu nakon 1662. uglavnom bili
zatvarani radi propovijedanja bez dozvole. Protivili su se crkvenoj slubi
koja se sastojala samo od itanja liturgije, kao to je to bila Rimokatolicka
misa. Protivili su se javnom citanju apokrifnih knjiga, prisiljavanju na
pretpostavljanje da je svatko krcanin ili da krteno dijete moe biti
proglaeno preporodenim. Osim toga su eljeli da Dan Gospodnji bude
dan odmora i tovanja. Mnogi puritanci su drali kako biskupski poloaj
nema uporita u Bibliji. Najvei broj je pak pozivao na uvoenje kal-
vinistikog obrasca crkvenog upravljanja (sa starjeinama, sinodom i
otrijom crkvenom disciplinom). eljeli su da Engleska ue u Trideseto-
godinji rat na strani protestanata.
Puritanci su predstavljali drugi narataj kalvinista. Naglasak osobnog
iskustva natjerao ih je da prilagode Calvinova gledita o sigurnosti spa-
senja koje, drali su, vie nije nastupalo preobraenjem i ulaskom Svetoga
Duha u osobu. To je iskustvo trebalo iskati nakon obraenja. Oito se
radilo o stremljenju koje e Wesley razviti u teologiju drugog blagoslova.
Anglikanska crkva sastojala se od dva krila: kalvinistikih evaneo-
skih puritanaca i episkopalaca (koje su puritanci nazivali arminijancima i
prikrivenim papistima).
Kao pokret, puritanizam je zapravo nastao pod vladavinom kraljice
Elizabete I., kad su se protestantske izbjeglici vratile iz Europe, ubrzo
postavi agresivnim dijelom Anglikanske crkve. Kraljica, ne samo da
 263

nije odobravala protukatolike stavove puritanaca, ve ni privatna oku-

pljanja radi molitve i prouavanja Biblije. Meutim, dio puritanaca, tzv.
separatisti, govorio je kako se istinski vjernici moraju potpuno odijeliti
od Anglikanske crkve. Ovu je skupinu drava posebno proganjala. Pastori
koji su odbili poloiti podaniki zakletvu kraljici bili su izopeni te dvjesto
ih je napustilo crkvu. Kada je Jakov I. doao na vlast, puritanci su ga
pokuali nagovoriti da zapone daljnje reforme Anglikanske Crkve. Nisu
uspjeli jer je Jakov drao kako bi ukidanjem biskupa zapravo ukinuo
monarhiju. Meutim Jakov je odobrao daljnje reforme Irske Anglikanske
Crkve i tamo su se iselili neki puritanski pastori. Separatisti su stoga
odluili iseliti se isprva u Nizozemsku a potom u Ameriku. Na iseljenje
je bio spreman ak i Oliver Cromwell. S druge strane, Jakov je odobrio
novi prijevod Biblije (AV ili KJV) zamijenivi tako enevsku inaicu i
njezine protukatolike biljeke. Novi je prijevod postao jedinom slubeno
odobrenom inaicom, a ostale Biblije su proglaene nezakonitima. Pre-
voditelji se nisu posluili svim dostupnim rukopisima, a i poznavanje
hebrejskog jezika im je bilo klimavo. Uz to, rabili su Tyndaleovu i
Coverdaleovu inaicu, to je za ishod imalo ve tada zastarjeli izriaj.
Ustvari ova Biblija nije bila novi prijevod nego preraeno izdanje
Biskupske Biblije. Ova izdanje nije naialo na irok prijem; ak je i
episkopalac nadbiskup William Laud rabio staru enevsku Bibliju. No,
bila je to prva inaica koja je izostavila apokrifne knjige.
Ipak to nije bila prva engleska Biblija. Thomas Cromwell i Thomas
Cranmer izdali su 1539. g. Veliku Bibliju, a 1568. g. na tritu se pojavilo
preraeno izdanje potonjeg, tzv. Biskupska Biblija (tzv. jer nadbiskup
Cranmer napisao je uvod). Velika Biblija je trebala istisnuti sve neslubene
prijevode (poput Tyndaleovog i njegovih otrih biljeaka i primjedbi).
Meutim, nijedan odobreni prijevod iz ovog razdoblja nije se mogao
natjecati s najpopularnijim neslubenim prijevodom tzv. enevskom Bib-
lijom. Ona je bila paljiva prerada ve postojee Velike Biblije (na temelju
Calvinovih i Bezinih dostignua, kao i suvremenih francuskih prijevod-
a). Po prvi put predstavljeni su numerirani redci (uveo ih je 1551. g.
Robert Estienne Stephanus). Otada je bilo daleko lake pronai po-
jedini tekst, no i tee slijediti slijed Pavlovih argumenata. Ista je Biblija
tiskana u dva stupca s koso otisnutim slovima. Popularnosti je doprinijelo
lijepo i jeftino depno enevsko izdanje. Shakespeare cituje ponad 170
puta iz enevske Biblije, a iako Shakespeare je doprinio ogroman rjenik
engleskom jeziku, Tyndale je doprinio vie narjeja. Na alost, enevska
Biblija bila je zabranjena za vrijeme Karla I zbog njezinih protukatolikih
biljeka. Shakespeare je citirao iz te Biblije 170 puta u svojim djelima.
 264

Stavljena je van zakona za vrijeme vladavine Charlesa I.

U prvoj polovici 17. stoljea puritanci su bili izrazito jaki u Parla-
mentu, kao i na Sveuilitu u Cambridgeu. Jakova I. naslijedio je Karlo
I. (1625-1649) koji je oenio francusku katoliku princezu, i sestru
francuskog kralja Luja XIII., Henriette-Marie. Kako se iz tog razloga
naao u nemilosti Parlamenta, od 1629. do 1640. g. vladao je despotski
bez njegove pomoi. Pomagali su mu njegovi ministri Buckingham i Straf-
ford, kao i nadbiskup Laud. Laud i Wentworth su mu davali savjete u
svezi s protupuritanskim djelovanjem. Laud je bio lan visokocrkvene
stranke ije su pristae zvali sakramentalistima i armenijancima. Mon-
tagu, koji je imao kraljevu potporu, pokuao je uvesti prokatolicku i
arminijansku agendu to je parlament vrsto odbacio. Karlo je, kako bi
progurao vlastito zakonodavstvo, rabio razne izvanparlamentarne sudo-
ve. Obnovio je katolike obrede, a prijestupnike dao igosati ili novano
kazniti. Razilaenje u miljenju izmeu Karla I. i parlamenta nije bilo
samo politike naravi, ve i vjerske.Kada je kotima pokuao nametnuti
episkopat i polukatoliki Molitvenik iz 1549.g., ovi su to odbili. Prodro
je s vojskom u kotsku, no ubrzo se morao povui. koti su potom
zaprijetili napadom te je ovaj sazvao Parlament kako bi sakupio novac
za obranu. Parlament se sastao, no odbio je odobriti traena sredstva.
Karlo je stoga raspustio Parlament i poslao Buckinghama da uhiti
zastupnike. Zastupnici su pak odgovorili zahtjevom da se Buckinghamu
sudi za veleizdaju. Karlo se naposljetku morao sloiti te je Buckingham
pogubljen! Potom je Parlament kralju poslao izaslanstvo kako bi pre-
govarali o smanjenju kraljeve i poveanju parlamentarne moi. Karlo o
tome nije htio ni uti te je ak pokuao uhititi pregovarae (meu kojima
je bio Oliver Cromwell). Uslijedilo je ponovno rasputanje Parlamenta.
Uglavnom puritanski dio Parlamenta objavio je rat kralju, te je zapoeo
graanski rat kojeg je kralj izgubio. U sutini nije se radilo o vjerskom
ratu, ve o bitki oko odrednica Ustava.
Laud, koji je bio u zatvoru od 1641. g. pod optubom da je pokuao
zbaciti englesku reformiranu vjeru kao i pomiriti Anglikansku i Kato-
liku crkvu, konano je pogubljen 1645. g. Osim njega uhien je i Karlo I.
(nakon gubitka bitke kod Nasebyja 1645). Dvije godine kasnije Karlo je
zapoeo pregovarati sa kotima, i drugima, kako bi mu vojnim sredst-
vima pomogli da se vrati na prijestolje. Kada je ovo otkriveno, optuen
je za veleizdaju. Pregovarao je s papom oko novca i oruja, a kanio je
koristiti i snage irskih katolika (koje su pobile tisue protestanata u
ustanku 1641) kako bi uguio otpor engleskih i kotskih zastupnika.
Nakon mnogobrojnih bitaka njegovi kotski pomagai, koji su uspjeli
 265

postii dogovor s njim, poraeni su u bitci kod Prestona (1648).

Nakon vojne pobjede Oliver Cromwell je u ime Parlamenta organiz-
irao puritansku dravu (1649-1659.). Cromwell je morao preuzeti ovu
inicijativu uglavnom zbog toga to se protestanti nisu mogli meusobno
sloiti.
1) Sazvana je Westminsterska skuptina koja se sastojala se od pred-
stavnika sveenstva. U ovome savjetodavnom organu Donjeg doma nisu
bili predstavljeni samo puritanci, ve i oni koji su naginjali nezavisnima
(Independents) (koji su se bojali da bi mogla nastupiti nova tiranija pre-
zbiterijanizma umjesto episkopalizma). Podupirali su nezavisnost mjesne
crkve te su, kao takvi, prethodnici kongregacionalista i baptista. Voj-
ska, uglavnom naklonjena nezavisnima, zapravo je drala nadzor, iako
je Parlament bio uglavnom puritanski.
2) Pripremljeno je Westminsterska ispovijedanje za Anglikansku Crkvu,
te je uvedena prezbiterijanska vlada. Knjiga zajednikih molitava zamije-
njena je Uputom za javno slavljenje Boga, a westminsterska vjeroispovijed
pak s Trideset i devet lanaka vjere. U westminsterskom Ispovijedanjom
primijenjen je mnogo otriji oblik kalvinizma od onog kojeg je propovije-
dao sm Calvin. Njegova su sljedea obiljeja:
a) Teologija saveza (zamisao da je Bog sklopio savez s Adamom).
b) Ogranieno pomirenje.
c) Osobna sigurnost spasenja odvojena od spasonosne vjere kao da je
drugo naknadno iskustvo.
3) U Cromwellovo vrijeme baptisti i kongregacionalisti su postali
dijelom vjerskoga ivota u Engleskoj. Nezavisnim zajednicama bilo je
doputeno okupljati se u katedralama. Cromwell je dozvolio idovima
da se vrate nakon 366 godina (bili su u izgnanstvu od 1209.g.) izbivanja
iz zemlje. William Osvaja ih je bio doveo u Englesku kako bi radili kao
pozajmljivai novca (struka koja je kranima bila zabranjena), no Edward
II ih je protjerao radi suludih glasina kako su idovi ubijali kransku
djecu u svojim ritualima.
4) Parlament je izglasao mnoge zakone zasnovane na Bibliji, zapravo
vie nego u bilo koje drugo vrijeme nacionalne povijesti. Reformacija je
imala utjecaj na zakone drave.
5) Tiskana je velika koliina literature. Uz Cromwella su bili uveni
puritanci poput: Johna Miltona, Johna Owena i Johna Bunyana. Posljed-
nji se borio za njega u graanskom ratu, iako je bio skromni kotlokrpa.
Meu slavne puritanske pisce sedamnaestog stoljea ubrajaju se John
Bunyan (Put kranina, Obilna milost, Sveti rat, itd.), William Gurnall
(Kranin u cjelokupnom oklopu), Richard Baxter (Vjeni mir svetaca) i Matt-
 266

hew Henry (Komentar Biblije u jednom svesku).

Sin Karla I., Karlo II., vratio se 1660. g. iz Francuske kamo je pobjegao
nakon to ga je 1651. g., kao kralja kotske, porazio Cromwell. Iste je
godine proglaen kraljem Engleske. U tome su ga podupirali puritanci
(koji su misleli da je Cromwell iao pre daleko), ali skoro su bili gorko
razoareni. Zbog nemoralnog ivota i prijateljevanja s katolicima i Fran-
cuzima izazvao je veliko nezadovoljstvo. Karlo II je traio slobodu za
katolika i neanglikanaca, ali anglikanska crkva, kako bi nastupilia
autoritativno nakon Cromwellove puritanske vladvine, ga je nadglasila
te je izradila 1662.g. novu varijantu molitvenika, koju je izdala pod ime-
nom Drugi zakon o uniformnosti (tj. jednolikosti bogotovlja, poznatim
kao Clarendonov kod po ministru koji ga je predloio), ime je napa-
dala puritance unutar Crkve. Traio ih je da daju potpuni pristanak na
novi Molitvenik iz 1662. g. Vlasti su strahovale od ponovnog izbijanja
puritanske moi kao to se to dogodilo pod Cromwellom i stoga su
gledali kako bi to potisnuli. Meutim, Anglikanska crkva je izgubila
vjerodostojnost kada su njezini pastori pobjegli s propovjedaonica i
napustili London za vrijeme kuge i velikog poara koji su mnogi sma-
trali Bojim sudom nad Engleskom zbog velikog izbacivanja. Mrea
dounika je radila i oni koji su osueni su uglavnom samo oglobljeni, ali
oko 15% je zavrilo i u zatvoru. Sve ovo se povremeno dogaalo od
1660 1688. Preko 2000 pastora, koji su odbili, bili su primorani pobjei,
ili su izopeni, povezali su se u redove neanglikanaca slubeno prizna-
tih u vrijeme Olivera Cromwella. Zbog stavova mnogi su baeni u tamnicu
(meu njima i John Bunyan koji je u zatvoru proveo dvanaest godina).
Pod Jakovom II. u kotskoj je izbio rat zbog nametanja anglikanskog
episkopalizma. rtve su bili zavjetnici (eng. covenanters) koji su uglavnom
bili ekstremni prezbiterijanci. Oni su bili prognani i ponekad smaknuti.
Kako su nastojanja Jakova II. da Englesku uini katolikom postajale sve
oitije, Parlament je pozvao njegova zeta, nizozemskoga namjesnika
Vilima Oranskoga (1688). Izglasan je zakon kojim se zabranilo vladaru
da bude katolik, ili da stupi u brak s osobom katolike vjere. Cromwel-
love reforme napokon su dale ploda nakon to su nazadovale za vrije-
me Karla II. i Jakova II. Vilim je Deklaracijom o pravima potvrdio prava
Parlamenta, a zakonom o snoljivosti zapravo je dopustio vjerske slob-
ode.
 267

NOVA ENGLESKA
Ovo su podruje isprva naselili trgovci (koji su imali potporu lon-
donskih ulagaa), kao i izbjeglice koje je engleska vlada natjerala na
bijeg tlaiteljskom vjerskom politikom.
Jakov I. skupini je kolonista (Londonske, kasnije Virginijske kompa-
nije) dao povelju kojom im je dopustio trgovinu i kolonizaciju na pod-
ruju izmeu 34. i 41. obratnice (1606). Oni su 1607. g. utemeljili James-
town, prvo stalno trgovako naselje u Novom svijetu. Povelja Virginia
Company (osnovane 1607) omoguila je da se Boja Rije propovijeda i
kolonizatorima i domorodcima. Od 1609. g. zabranjen je ulaz papistima.
Naseljenici su, na amerikoj strani Atlantika, kanili osnovati inaicu
Anglikanske crkve. Shodno tome, sveenici su rabili anglikanski molit-
venik; svako naselje je moralo imati crkvu; kanjavalo se one koji su
neredovito posjeivali crkvenu slubu. Sveenici su uzdravani od deset-
ka, a zajednica je nad njima imala odreeni nadzor.
Brodom Mayflower doplovila je 1620. g. skupina protestantskih disi-
denata. Kako ih je brodska posada odbila odvesti dalje, bili su primo-
rani osnovati prvu koloniju kod Plymoutha. Iz nje se kasnije razvila
drava Massachusetts. U ovoj koloniji ljudi su mogli pronai pribjeite
od progonitelja.
Hodoasnici (Pilgrim Fathers) su bili, ustvari, anabaptisti. Svaki lan
njihove kolonije morao je potpisati zavjet kojim bi se obvezao na ivot u
skladu s odrednicama hodoasnika. Nije se smjelo raditi nedjeljom, po-
tivala se svetost braka, kao i ostali zakoni zajednice.
Godine 1629. osnovana je tzv. Massachusetts Bay Company, koja je poma-
gala puritancima da isele u Ameriku. Njih etiristo, koliko ih je napustilo
Englesku, nisu bili voljni ii do krajnosti kao njihovi prethodnici. Voa
im je bio veleposjednik iz Suffolka John Winthrop. Od Hodoasnika
razlikovali su se u sljedeem:
1) Hodoasnici su potjecali iz radnikih obitelji dok su puritanci bili
bogatiji i svjesni stalekih razlika.
2) Hodoasnici su bili anabaptisti koji su eljeli odvojiti Crkvu od
drave; puritanci su htjeli odrati teokraciju.
3) Hodoasnici su eljeli imati teokratsku dravu, ali u ovom sluaju
njihova povelja nije imala nikakvu klauzulu odanosti prema Engleskoj.
Stoga su graani imali nezavisnu republiku bez ustavne regulative koja
bi osiguravala ravnoteu meu ovlastima vlade, i koji pripadaju obinoj
vezi izmeu crkve i drave. Stoga su se oni dozvolili uvesti legislaciju
 268

koja ne bi bila prihvatljiva u Engleskoj.

Nakon etvrt stoljea uzori hodoaaca stopili su se s puritanskom
dravom. Massachusetts je postao teokracijom nalik enevi pod upravom
Calvina. Pokualo se ak oivjeti i teokratski obrazac starog Izraela.
Graani su bievani ako nisu odlazili u crkvu. Oni koji su se usudili
raditi nedjeljom stavljeni su u klade. Zarueni parovi su odvoeni pred
sud ako bi sjedili zajedno nedjeljom. Suprunici bi bili novano kanjeni
ako bi se ljubili izvan vlastita doma. Svi koji su kasnili s plaanjem dugova,
dobivali bi trideset udaraca biem. Kod krae kukuruznog klasja, ili
psovanja, slijedila je kazna bievanjem ili odstranjivanje udova.
Crkvena uprava je uglavnom bila kongregacijska; nije bilo molitve-
nika, a za provedbu moralne discipline se brinuo upravni sud. Godine
1631. donijeta je odluka prema kojoj oni koji ne odlaze u crkvu nemaju
pravo glasa. Osnovano je Sveuilite u Harvardu, a John Eliot je postao
prvim misionarom meu Indijancima.
Skupine, koje nisu mogle prihvatiti ogranienja izbornog sustava
drave Massachusetts, osnovale su Connecticut, New Hampshire i Rhode
Island. Maryland je utemeljen kao kolonija za katolike izbjeglice, no
kasnije je privlaio i protestante.
Snoljivost Rhode Islanda stavljena je na kunju kada su 1656. g. stigli
kvekeri. Oni su s pravom bili na glasu kao huligani. Neki meu njima
razbijali su boce po bostonskim crkvama uzvikujui okupljenim vjerni-
cima: Ovako e vam Gospod polomiti kosti! Neka ena projurila je
gola kroz grad; druga se pak skinula u crkvi. Obje su to uinile pod
Bojim vodstvom. Naposljetku su kvekeri prognani.

MANJE POZNATI REFORMATORI

Reformator iz Strasbourga MARTIN BUCER (1491-1551) najvei je
dio karijere posvetio pomirenju cvinglijanaca i luterana. Shodno tome
razradio je kompromisan vjeroispovijed tzv. confessio tetrapolitana (1530),
koju su prihvatili samo etiri gradova. Njegov stav o Gospodnjoj veeri
predstavljao je kompromis izmeu Zwinglija i Luthera; Boanski dar
nije dan u ili pod oblikom kruha i vina (u ovome se slae s Zwinglijem),
ve je dan zajedno s njima (kako je kruh dan tijelu, tako i boanski dar
prelazi u vjernu duu; postoji objektivni dar koji se prua priesniku).
Ova doktrina postala je poznata kao recepcionizam, a prihvatio ju je i
Calvin tijekom izgnanstva tj. boravka kod Bucera (u Strasbourgu od
1538. do 1541). Kad je Augsburki interim prihvatio grad Strasbourg
 269

(protiv Bucerovog savjeta) Bucer je bio izbaen iz grada te izbjegao u

Englesku, gdje je ivio do kraja ivota kao profesor teologije na sveui-
litu u Cambridgeu. Peter Martyr je bio profesor teologije na Oxfordu.

JOHN EKOLAMPADIJE (Johannes Huszgen) (1482-1531) je utemeljio

kalvinistiku vjeru u Baselu. Sudjelovao je u velikom broju rasprava i
podravao je Zwinglijevo shvaanje Gospodnje veere.
JAN ASKI (1499-1560) je kalvinistiku vjeru donio u Poljsku i Isto-
nu Prusiju. Kao kanonik u Gnieznu uzvjerovao je itajui Erazma,
Zwinglija i Ekolampadija. U Londonu je bio na elu inozemnih protes-
tanata. Vrativi se u Poljsku zalagao se za sjedinjenje poljskih protestanata
(kalvinista, luterana i eke brae).
PETAR MUENIK (1500-1562), zvani Pietro Martire Vermigli, bio
je podrijetlom iz Firenze (Italija). Prihvatio je kalvinistiku vjeru zahva-
ljujui utjecaju Bucera i Zwinglija. Veinu ivota proveo je izvan Italije
(prije svega u Engleskoj i u Strasbourgu).
Calvinov sljedbenik u enevi TEODOR BEZA (1519-1605) je uvelike
ukljuen u dogaaje povezane s hugenotima u Francuskoj. Vie od bilo
koga se trudio otvrdnuti Calvinov stav, u odnosu na dvostruko predo-
dreenje, biblijsku doslovnost i crkvenu disciplinu. U tu svrhu koristio
je aristotelsku logiku.

RADIKALNO KRILO REFORMACIJE

Radikali su bili podijeleni u tri glavne grupe:
1. Anabaptistiki radikali: Konrad Grebel, Felix Manz i Balthasar Hb-
maier. Takoer Pilgram Marbeck, Melchior Hoffman i Menno Simons.
2. Spiritualisti: Hans Denck, Johan Hut, Sebastian Frank i Caspar
Schwenkfeld
3. Racionalni radikali: Socinije, Ochino, Gribaldi, Gentile, Curio,
Renato, Stancaro and Biandrata.

ANABAPTISTI: Pod ovim pojmom obuhvaen je vei broj nezavis-

nih skupina koje su se razvijale izvan glavnih denominacija. Raspon
vjerskog izriaja pokriva podruje izmeu milenijalizma do pijetizma,
od nesmotrene uporabe sile pa do miroljubivosti, od krajnosti osobnog
egoizma do pokorne pobonosti i posvete.
Prvi anabaptisti predstavljali su skupinu koja se 1525. g. odvojila od
Zwinglija. On, prema njihovom miljenju, nije bio dostatno radikalan,
 270

naroito u pogledu krtenja. Grebel, Blaurock i Manz izgradili su sredite

u Zollikonu (oko pet kilometara od Zricha). Pokret se irio u Strasbourg,
Tirol i Moravsku (ova se skupina pacifista pod vodstvom Jakoba Huttera
zvala Hutterskom braom). U Nizozemskoj i Njemakoj pokret su vodili
Melchior Hoffman i Menno Simons.
Neizbjeno, meu njima su bili ekstremisti. Primjerice Thomas Mn-
tzer je stavio proroanstva svog pokreta na istu razinu sa Svetim pismom,
to je duboko razljutilo Luthera. Hoffman, kao apokaliptini vizionar,
vjerovao je kako je Ilija prvi od dva svjedoka koji se trebaju pojaviti
pred neposredan svretak svijeta. ak je i nadnevak svretka odredio;
dogaaj se trebao zbiti do 1535. g. u Strasbourgu. U Amsterdamu grupa
ena i mukaraca su trali goli kroz grad viui: Jao! Jao! Gnjev Boji se
sruio na ovaj grad. U Nizozemskoj je voa bio Jan Matys. Apoka-
liptini element je tamo poprimio nove dimenzije. Kada je dolo do
objave sveti su htjeli silom uspostaviti Boje kraljevstvo. Shodno tome
skupina je zauzela grad Mnster (od 1534. do 1535). Vjerovali su kako
e Krist stii u to mjesto. Nakon Mathysove smrti Jan Bockelson (Jan iz
Leidena) se proglasio kraljem. Stanovnici Mnstera su krtavani silom,
a mnogi su napustili grad. On je pak bio pobornik mnogoenstva. Uveo
je obaveznu poligamiju i oenio se s 15 ena! Kada je 1535. g. tamonji
biskup zauzeo Mnster, anabaptisti su bili vjeani po kavezima glavne
gradske kule (isti kavezi su ouvani do danas). Ukratko; dogaaji iz
Mnstera sasvim su naruili vjerodostojnost anabaptistikog pokreta u
oima javnosti. Anabaptiste su od tada progonili i katolici i protestanti.
Neki su pobjegli u Englesku stigavi do Kenta i Essexa.
Meutim, da ispravimo mogue krivo miljenje, svi ti gore spome-
nuti ljudi su bili ekstremisti koji su doveli anabaptistiki pokret na lo
glas, to je sve njih stavilo na istu hrpu te je zanemarilo pozitivnu stranu
pokreta. Menno Simons, primjerice, potrudio se suprotstaviti ekstremiz-
mu unutar pokreta i uspio je prevratiti sjevernonjemaki anabaptizam
od pokreta revolucionarnog anarhizma na crkvu miroljubivih mueni-
ka. I Pilgram Marbek je tako postupio u junoj Njemakoj.
Anabaptistiki voe nisu bili neznalice, ve vrlo obrazovani ljudi
koji su imali duboka uvjerenja. Oni su se suprotstavljali dravnom kr-
anstvu, po kojem bi ulazak u drutvo bio omoguen krtenjem dojen-
adi, koje je istovjetno novozavjetnom obrezanju. Nisu prihvaali da se
(tadanji) kranski svijet doista moe opisati kao takav u novozavjet
nom smislu te rijei. Stoga smatrali su da se Crkva ne moe organizirati
na dravnim osnovama.
Pozitivna se strana anabaptizma sastojala od sljedeih toaka:
 271

1. Crkva odvojena i nezavisna od drave

2. Novi zavjet (a ne Stari) kao vrhovno mjerilo vjere i prakse.
3. Krtenje odraslih vjernika.
4. Praksa crkvene discipline: izopenje nedostojnih vjernika.
5. Gospodnja veera samo za nanovo krtene vjernike.
6. Potpuno razdvajanje vjernika od nevjernika u svim vjerskim i poli-
tikim sferama.
7. Odbacivali su ideju ordiniranih sveenika,
biskupa, sinode itd., ali kod njih je bilo strogo naglaavanje
uenitva.
8. Potpuni pacifizam i nenasilje, stoga odbacivanje politike kao mo-
guega kranskog poziva, budui da vladari moraju koristiti nasilje da
bi provodili zakon; potpuno odbacivanje prisega.
9. Raspodjela dobara, kao i pranje nogu.
Vano je razumjeti toku 8 u povijesnom kontekstu. Gradovi u vi-
carskoj su traili od njihovih graana da poloe godinju zakletvu
vjernosti svome gradu. Uz to, graani su bili obvezni izraivati oruje
kako bi obranili svoj grad od napadaa. Anabaptisti su odbijali potovati
obje obveze i tako su bili smatrani izdajnicima.
Veina ovdje spomenutih naela nalazi se u Schleitheimskoj ispo-
vijedi, (1527) koja se gotovo ne bavi doktrinom, sigurno zbog toga to
su eljeli naglasiti praktino kranstvo. Svakako, to se tie doktrine
oni su se duboko razlikovali od reformatora u tome to su odbacili
augustinsku teologiju, tonije doktrine istonoga grijeha, predestinacije
i opravdanje vjerom. To je bilo zato to su mislili da se takve doktrine
suprotstavljaju praktinom posveenju. Tako su naslijedili polupela-
gijansku teologiju srednovjekovne crkve. Kako bi obranili Isusovu
bezgrenost, oni su nijekali da je Isus naslijedio bilo to od Marije pri
utjelovljenju prema njima Isus je imao samo nebesko tijelo, to je
isti monofizitizam.
Suvremeni baptisti su donekle slini anabaptistima to se tie prakse,
ali nisu traili izoliranje od drutva kako bi stvorili alternativno drutvo
kao prvi anabaptisti. Pravi nasljednici anabaptista danas su menoniti,
ak i huteriti i amii, koji su preivjeli prije svega u SAD-u. Stoga su
anabaptisti donekle pretee mnogih nezavisnih crkava naega doba,
to se tie crkvene prakse, ali moda ne i teologije.
Usprkos umjerene stranke pokreta, Reformatori su se protivili ana-
baptistima vjerujui kako e, ako ovi budu uspjeni, doi do nereda u
drutvu. Drali su kako e se reformacija (koja je u opasnosti) najlake
odrati razvijanjem posebnog odnosa izmeu Crkve i drave. Stoga se
 272

rascjep izmeu anabaptista i reformatora proirio do nezamislivih

razmjera. Od 1535. do 1546. g. u nizozemskoj Friziji i protestanti i katolici
su proganjali i muili trideset tisua anabaptista. Gotovo cijelo anabap-
tistiko vodstvo u vicarskoj je pogubljeno prije nego to se uope mogao
organizirati pokret. S vremenom anabaptisti su postali legalistini i iz-
gubili su revnost za evangelizaciju (usp. amie, koji su jedina grupa koja
jo uvijek koristi anabaptistiku pjesmaricu).
Meutim, spiritualistiko krilo anabaptistikog pokreta bilo je blie
sadanjim karizmaticima. Odnosi se na pojedince kao to su: Hans
Denck, Sebastian Franck i Caspar Schwenkfeld. Oni su vjerovali da je
ono to Duh danas kae puno vanije od Svetoga Pisma, tradicije i Crkve.
Meutim, ovo gledite je bilo izvrgnuto zlopoutrebama. Primjerice,
Denck, koji je djelovao u junoj Njemakoj i u Strasbourgu, ne samo da
je napao (sasvim ispravno) krtenje dojenadi i istilite, ali je tvrdio da
e biti spaene sve pale due, ukljuujui i Sotonu. Ovo univerzalistiko
uenje je bilo raireno meu radikalima, posebno spiritualistima. Drugi
spiritualist, Francke, naglaavao je mrtvilo pisane rijei (posebno Starog
zavjeta: tvrdio je da su protestanti smatrali Bibliju papirnatim papom)
za razliku od ivototvorne unutarnje rijei. Francke je dalje tvrdio da
postoji samo jedna nevidljiva Crkva koja ukljuuje i sve dobre nezna-
boce i muslimane koji su odgovorili na univerzalnu unutranju rije,
koja na koncu poboanstvljuje onoga u kome stanuje. Francke je napao
luterane, a posebno njihovu doktrinu opravdanja samo vjerom, koju je
smatrao dozvolom da ovjek moe grijeiti koliko hoe. Konano Caspar
Schwenkfeld, koji je djelovao uglavnom u leskoj, smatrao je spaenje
preobliavanjem vjernika u boansko bie, tako da mu vie ne treba
opravdanje po vjeri.

HUTERITI: Nastali su u Moravskoj, dijelom pod vicarskim utjeca-

jem. Osniva Jacob Hutter smaknut je 1536. g., no njegove su zamisli (iz
prvih poglavlja Djela apostolskih) ostavile neizbrisiv trag na sljedbeni-
cima. Huteriti su osnovali bratstvo kod Nikolsburga (danas Mikulov,
juno od Brna; na granici eke i Austrije). Bila je to samodostatna ko-
lonija koja je, na neki nain, podsjeala na upravu srednjovjekovnog
samostana (negdanji isposniki uzor stavljen je u obiteljski kontekst).
Vjerovali su kako je privatno vlasnitvo najvei neprijatelj ljubavi. Pravi
kranin mora, ukoliko eli biti uenik, prepustiti volju Bogu te se oslob-
oditi od vlasnitva(usp. Karl Marx) Drimo kako je pogreno kupiti
za jednu cijenu, a zatim isto prodati uz zaradu. Ako tako inimo, stvari
postaju preskupe siromanima; uzimamo kruh iz njihovih usta. Prema
 273

huteritskim pravilima, privatno se vlasnitvo nije moglo oporuno osta-

viti. Sve to je ovjek rabio, vraalo se zajednici (komuni) nakon njegove
smrti. Kao pacifisti huteriti su odbijali izraivati oruje. U Slovakoj je
do 1599. g. osnovano sto farmerskih kolonija (tzv. Brderhfe) s dvadeset
i pet tisua lanova. Postali su poznati obrtnici. No, Tridesetogodinji
rat ih je potpuno dokrajio. Godine 1622. su izgnani zbog pacifizma iz
Moravske. Ostatak je pobjegao na istok (u Slovaku, Tursku i Ukrajinu).
Na koncu su stigli u Junu Dakotu i Kanadu gdje, nakon 17. stoljea,
nisu smjeli imati nove propovijede. Nisu otili u krajnost kao to su
amii.

MENONITI: Menonitski pokret je osnovao Konrad Grebel koji je

neko vrijeme bio Zwinglijev uenik. Melchior Hoffmann je anabaptistiku
doktrinu donio u Nizozemsku povezavi se tamo s razliitim predrefor-
macijskim frakcijama. I Menno Simons je, kao voa pokreta, djelovao u
toj zemlji. Drao je kako iskljuenje iz iste (menonitske) zajednice mora
sa sobom povlaiti i drutveno, a ne samo zakonsko iskljuenje (rastavu,
odbijanje zajednikih obroka s iskljuenom osobom itd.). Veina njegovih
stavova o svijetu potjecala je iz uvjerenja o istoj kongregaciji. Ona je
izvuena iz svijeta, te postoji kao alternativno drutvo. U ovoj zamisli
leao je i razlog njegova protivljenja krtavanju djece, kao i crkvama
uspostavljenih zakonom.
Menno Simons se drao poloaja evaneoskih anabaptista iznijetih u
Schleitheimskoj ispovijedi vjere. Protivio se revolucionarnim anabapti-
stima vjerujui u miroljubivi pristup. Takoer se suprotstavio spiri-
tualistikim anabaptistima koji su se, kako bi primili posebne i po-
jedinane objave (povrh objave sadrane u Bibliji), oslanjali na unu-
tarnje svjetlo. Za razliku od reformatora, nije drao vrijednima zapise
o crkvenih otaca.
U jednom osporavanom sluaju razvoda dolo je do razdora unutar
menonitskog pokreta: U Sjevernoj Njemakoj i Nizozemskoj pokret se
podijelio na liberalno i nepopustljivo krilo. (Stari amiki menoniti jo
uvijek primjenjuju izopenje). U tim menonitskim su skupinama preivjeli
mnogi zanimljivi obiaji: pranje nogu, dodavanje rijei Daj nam vjeni
nebeski kruh molitvi Oe na, te poljubac mira. Krtavanje se obavljalo
polijevanjem a ne uronjavanjem. Menoniti su se na poziv Katarine Veli-
ke, u 18. stoljeu, proirili u Rusiju. Kasnija progonstva, naroito u raz-
doblju od 1873. do 1882. te od 1923. do 1930. g., nagnali su ih da se isele
u Sjevernu Ameriku. Danas ima negdje oko sedamsto tisua menonita,
od kojih oko polovica ivi u SAD-u i Kanadi.
 274

LIBERALNI MENONITI: Radilo se o liberalnom krilu nizozemskih

menonita koje se lake prilagoavalo okolnom svijetu. Unato pacif-
istikim naelima, sluili su na vojnim brodovima i skupljali novac za
Vilima Oranskog. Doputali su lanovima da budu javni slubenici
(njihovi odnosi s nizozemskom vladom su bili vrlo dobri). Iako su ih
osuivali, podnosili su brakove s nemenonitima, te su ak doputali
kalvinistima da im se pridrue bez ponovnog krtavanja. Njihova je
sluba bila izrazito ortodoksna. lanovi njihovih bogobojaznih skupina
potvrdili su se u nizozemskom drutvu kao bankari, trgovci, uenjaci i
slikari (npr. Jacob van Ruisdael).

SOCINIJANCI (arijevci ili unitarijanci): Socinijanci su nastali kao rub-

na skupina anabaptistikog pokreta. Propitkivali su odluke prve crkve,
posebno u svezi s Kristovim naravi, osobom i roenjem. Isprva nisu bili
liberali ve iskreni krani koji su ustrajali na prihvaanju samo onoga
to je oito proizlazilo iz Biblije. Shodno tome, Campanus je napisao
knjigu Protiv itavog svijeta nakon apostola. Za razliku od ortodoksnih me-
nonita, socinijanci nisu iskljuivali protutrinitarijance.
Neki su istaknuti pojedinci prihvatili protutrinitarni nain raz-
miljanja. Jedan od njih bio je panjolski lijenik i teolog Miguel Servet.
Godine 1531. objavio je De Trinitatis erroribus libri vii, u kojoj je napao
kransko uenje o Trojstvu. Neto kasnije (1537) u Parizu je predavao
astrologiju, i uz to izraivao horoskope za novac. Godine 1553. objav-
ljeno je njegovo glavno djelo Obnova kranstva, u kojoj je zastupao teze
panteistikog novoplatonizma. Bjeei pred francuskom inkvizicijom na-
ao se u enevi. Tamo je, uz Calvinovo odobrenje, spaljen 1553. g.
Pokret je napredovao u Poljskoj jer je svaki gospodar na plemikom
posjedu mogao birati vlastitu vjeru. U Rakowu (vojvodstvo Kielce) je
tako nastala unitarijanska zajednica koja se mogla razvijati jer je kralj
bio slab. Anabaptisti, koji su bjeali prema istoku, nali su sklonite na
nekoliko velikih tamonjih posjeda (kao i u Maarskoj i Transilvaniji).
Njihovim dolaskom dolo je do nastanka Male reformirane crkve koja
je ispovijedala anabaptistika naela i protutrinitarnu doktrinu. Bile su
smjetene na nekoliko znaajnih posjeda gdje su nale utoite: u Vilni
(koji je podupirao princ Radziwi), te u Rakowu (na posjedu anabap-
tistikog monika Jana Sieniskog). Rakw je okupljao ekstremiste s
drugih poljskih posjeda, Moravske i Njemake. Osnivai su od njega
eljeli napraviti neto poput huteritske komune. Osnovali su tiskaru i
viu kolu. Godine 1580. pridruuje im se talijan Faustus Socinus (Sozini)
koji je pisao knjigu De Jesu Christo servatore (nauka pomirenja putem
 275

primjera). No, nije mu doputen pristup u Manju reformiranu crkvu.

Ipak, nekako mu je polo za rukom uspostaviti zajednitvo s ostalima te
je, s vremenom, dobio poloaj u vodstvu. Unato tome to je nauavao
protutrinitarijanizam, poticao je na tovanje Krista kao boanstva. Trojica
njegovih uenika su 1605. g. u Rakowu izdali tzv. Rakovski katekizam
(Catechesis ecclesiarum Polanicarum) koji je od 1609. g. postao ispovijed
vjere socinijanaca. Nijekao je doktrinu Trojstva, istoni grijeh, obnavljanje
krtenjem, predodreenje za pakao, zastupniko pomirenje i opravdanje
iskljuivo po vjeri. Nakon ukinua komune sredite unitarijanske misli
premjeta se meu radikalne nizozemske menonite. Postavlja se pitanje:
moe li se trinitarni govor, kako ga je formulirala rana crkva, braniti
samim Pismom?

KVEKERI: Kvekeri su bili jedina skupina koja je nadivjela Traitelje

(eng. seekers). Ovi potonji su ekali neposredno nadahnue Duha od-
bacivi sve izvanjsko. Osniva kvekerskog pokreta George Fox (1624-
1691) je bio nalik srednjovjekovnom mistiku poput Johanna Taulera.
Osnovno u njihovoj religiji je bilo da Duh Boji ivi u svakome, ukljuujui
nevjernike. U stvari, Kvekeri su stavili tu objavu iznad one iz Biblije.
Kako nisu imali slunika, ene su se esto nalazile u ulozi vodstva. Nje-
govi sljedbenici su tvrdili: Ne trebamo vanjsko vodstvo, sveenike,
niti autoritet jer unutar sebe imamo neposredno znanje o Kristu, unu-
tarnje svjetlo odnosno boansko sjeme unutar due. Foxov neposredni
suparnik s vremenom si je dopustio da ga slave kao Sina Bojeg. Jednog
je kiovitog dana ujahao u Bristol, uz sljedbenike koji su hrlili za njim,
bacajui dijelove odjee i uzvikujui Svet, svet, svet! Zbog ovog je is-
pada osuen na javno bievanje.

BAPTISTI: Tijekom 17. stoljea u Engleskoj su se pojavile dvije skupine

baptista: opi baptisti (uglavnom arminijanci) i partikularni baptisti
(kalvinisti). Ope baptiste, koji su se prvi pojavili, osnovao je John Smyth.
On je teio puritanstvu. Za vladavine Karla I., na granici Lincolnshirea,
Yorkshirea i Nottinghamshirea, brojna su se sela ve organizirala po
kalvinistikom obrascu (s pastorima kao starjeinama). Iz njihovih redova
proizali su Hodoasnici. Nakon progonstava lanovi crkve iz Gains-
borougha otili su 1608. g. u Amsterdam gdje su ubrzo doli u doticaj s
menonitima. Kako je dolo do prepirke izmeu Thomasa Helwysa i
ostalih, ovaj se odvojio i 1612. g. vratio se London. Tamo je utemeljio
prvu Opu baptistiku crkvu u Engleskoj. Oni, koji su ostali u nizozem-
skom Leidenu 1620. g., odluili su pronai podruje gdje e moi samo-
 276

stalno ivjeti. Kako je inkvizicija djelovala u Belgiji, iznajmili su Mayflower

i otplovili. U meuvremenu se prva Opa baptistika crkva dalje raz-
vijala u Engleskoj. Teoloki gledano bila je arminijanska. Helwysa, koji
je umro 1616. g. u zatvoru, naslijedio je Murton. Oko 1630. g. ve je
postojalo est kongregacija. One su se dopisivale s menonitima na ostaloj
Europi nastojei s njima ostati u zajednitvu.
Partikularni baptisti (tzv. jer su vjerovali u partikularno, tj. ogranieno,
pomirenje) su nastali kada je skupina kalvinista napustila Kalvinistiku
nezavisnu (kongregacionalistiku) crkvu. No, i dalje su zadrali kalvini-
stiku teologiju (ime su dobili jer su vjerovali u partikularno pomirenje,
tj. pomirenje samo u korist izabranih). Do odvajanje je dolo izmeu
1633. i 1638. g. Kako je rast bio stalan, do otprilike 1660. g., postojala je
131 partikularna baptistika crkva i nekih 115 opih baptistikih. Naalost
nakon 1689. g., i Zakona o snoljivosti, mnogi su opi u sljedeih stotinjak
godina preko arijevstva otklizali u isti unitarizam, dok su partikularni
baptisti skrenuli u hiperkalvinizam. Meutim, mnoge stroge Baptistike
crkve su kasnije (1966) preimenovane u Grace Churches [crkve milosti] i
imale su snaniju elju za evangelizacijom.
Druga londonska vjeroispovijed iz 1677. g. bila je (partikularna)
baptistika inaica Westminsterske vjeroispovijedi vjere puritanaca i ostalih
nezavisnih. God 1678 su Opi baptisti izdali svoju (arminijansku)
vjeroispovijed. U mnogoemu su baptisti nalikovali umjerenim ana-
baptistima iz 16. stoljea; odbijali su krtavati djecu, kao i bilo kakvu
primisao o dravnoj crkvi. No, postojali su i drugi razlozi zbog kojih su
se razlikovali od anabaptista. Doputali su kranima da postanu sucima,
polau prisegu i odlaze u vojsku. Veina baptistikih skupina u 17. stoljeu
potekla je iz puritanstva, te je njihova teologija zapravo prilagodba refor-
mirane teologije.
Engleski baptisti, kao i njima srodne crkve u ostatku Europe, krstili
su uobiajenim postupkom kropljenja. No, i kod njih, kao i u Europi,
bilo je propovjednika koji su se drali krtavanja uranjanjem. Neki nizo-
zemski menoniti uveli su uranjanje ve poetkom 17. stoljea. Engleski
su partikularni baptisti 1641. g. slubeno usvojili obred uranjanja koji je,
od tada, postao obiljejem baptistikog pokreta.
 277

PROTUREFORMACIJA

NOVA KATOLIKA INICIJATIVA

Protureformacija nije bila samo kampanja protiv protestantizma, ve

i reforma Katolike crkve. Poticaj je doao od katolikih kraljeva, kao i
od pape i sveenstva. Bitno je shvatiti kako protureformacija nije poela
nakon reformacije. Otprilike u isto vrijeme, kada je Luther izvjesio teze
na vrata wittenberke crkve, skupina katolikih sveenika (npr. Caraffa,
Sadoleto i Contarini) u Rimu eljela je reformirati Crkvu. Udruili su se
u drutvo nazvano Oratorije boanske ljubavi.
Katolici su priznali da se Crkva treba reformirati iz sljedeih razloga:
1) Sveenstvo je bilo neobrazovano.
2) Nedostajalo je moralnosti, a trebalo je ispraviti i odreene crkvene
zlouporabe.
3) Humanizam i sekularnost su predstavljali izazov Katolikoj crkvi
(pogotovo u Italiji).
Rim je uporabio sljedee metode kako bi primijenio reforme:
1) Osnovani su novi redovi.
2) Sazvan je Tridentski crkveni koncil.
3) Pojaana je inkvizicija na mjestima gdje je to bilo potrebno.
4) Katoliki vladari poticali su nove politike inicijative. Meutim,
mnogi uspjesi bili su poniteni Westfalskim mirom.
Tri pape ukljuena u protureformaciju su bili:
a) Klement VII. bio je papa u vrijeme kada je Henrik VIII. raskinuo
vjerske odnose s Rimom.
b) Pavao III ustanovio je komisiju koja je trebala istraiti naine
reforme Crkve. Za njegova papinstva sazvan je Tridentski koncil.
c) Pavao IV. primijenio je mnoge preporuke Tridentskog koncila.

Neuspjeh katolikih reforma u panjolskoj: Vodea zemlja u

katolikoj reformaciji nesumnjivo je bila panjolska (Francuska je zbog
vjerskih ratova ispala iz utrke). U panjolskoj su Crkva i drava bili je-
dinstvena i uinkovita sila zahvaljujui zajednikoj borbi protiv mus-
limana, kao i inkviziciji. panjolska se takoer obogatila novootkrivenim
bogatstvima obiju Amerika. Uz to, politiki je vladala Italijom preko
milanskog vojvode, te Napulja i Sicilije.
Pod pokroviteljstvom kraljice Izabele, franjevac kardinal Francisco
Jimnez de Cisneros je od 1495. do 1507. g. provodio reforme panjolske
 278

crkve i poticao uenost. Utemeljio je Sveuilite u Avali. Skupina eraz-

movaca je uvelike utjecala na izdavanje Svetog Pisma. Izmeu 1502. i
1517. g. skupina uenjaka, pod vodstvom Jimneza de Cisnerosa, proiz-
vela je poliglotsku Bibliju u est svezaka. Ona je sadravala hebrejski,
grki i latinski tekst, kao i biljeke. Ipak njezino objavljivanje bilo je
odgoeno do 1522. g. jer je trebalo dobiti papino odobrenje. U meuvre-
menu se pojavio Erazmov Novi zavjet. Godine 1512. izaao je kastiljanski
prijevod poslanica i Evanelja. No, kada je inkvizicija 1530. g. poela
djelovati protiv erazmovaca, nita je vie nije moglo zaustaviti. Okol-
nosti su poele nalikovati Italiji u kojoj je unitenje protestantizma bilo
vrlo brzo.

Novi redovi: Od 16. stoljea nastaju reformne grane starih redova,

kao i novoutemeljene ustanove: teatinci, barnabiti, oratorijanci, sulpi-
cijanci, oblati, minoriti, urulinke, vinkovke, kolska braa, salezijanci i
redemptoristi. Kapucini (tzv. po smeoj iljatoj kapuljai) su bili obnov-
ljeni red franjevaca, koji su pored isusovaca igrali kljunu ulogu u izvre-
nju protureformacije. Ochino je bio jedan od bivih nadstojnika toga
reda, prije obraenju na protestantizam.
Isusovci: Nakon Tridentskog koncila utemeljen je red isusovaca (od-
nosno jezuita). Njihov je cilj, osim protureformacije, bila i unutarnja
preobrazba Crkve. Osniva reda bio je Ignatius Loyola (baskijskog pod-
rijetla). ivot je zapoeo kao vojnik ili tonije reeno, kao asnik u vojsci
potkralja Navarre. Njegova vojna karijera je bila svrena kada je na ne-
kom vojnom pothvatu ozlijedio desnu nogu. Nakon itanja duhovnih
knjiga odluio je postati svecem. Iao je na hodoaa i posvetio se vjer-
skim vjebama, no nije naao mir. Napisao je knjigu duhovnih vjebi
koja zapravo sadri mjeseni teaj za postizanje svetosti. Kao Kristov
vojnik cilj su mu bile poslunost prema nadreenom i nijekanje indivi-
dualnosti. Knjiga zavrava pravilima za usklaivanje vlastitog i crkve-
nog razmiljanja. Drugim rijeima; spreman je vjerovati kako je ono to
mu se ini bijelim zapravo crno, ukoliko to tvrdi Crkva.
Njegovi prvi uenici su mu se pridruili u Parizu (1534): Franjo Ksaver-
ski, Petrus Faber, Jacob Laines, Alfonso Salmeron, Francisco de Boba-
dilla i Simon Rodriguez. Papi su se stavili na raspolaganje, nakon to su
se zavjetovali u kapeli na Montmartru, kako e u Palestini obraati Turke.
Novi red je slubeno osnovan 1540. g. Isusovci su postali poznati kao
uitelji djece, upravitelji misija ili odmaralita, propovjednici, kapelani
bolnica. Imali su to raditi uglavnom zbog zapanjujue loeg stanja crk-
 279

venog ivota u Italiji. Zajedno s Drubom organizirali su isusovake

zavode. Najvaniji se nalazio u Rimu (kasnije je prozvan Collegium Germa-
nico-Hungaricum), te je primao njemake, maarske i hrvatske uenike.
Isusovci nisu isprva bili borci protiv protestanata, niti su bili posebno
nepokolebljivi. Njihov cilj, iz 1540. g., bilo je irenje vjere. Obrana vjere
dodana je tek 1550. g. Osnivali su sirotita, prihvatilita za prostitutke,
kole, sredita za potporu sirotinji. Ukinuli su zborno govorenje mise.
Obeshrabrivali su pretjerano isposnitvo; redovnici su morali biti spremni
za naporan rad. Njihov uspjeh moe se pripisati sposobnosti da stare
zamisli prilagode potrebama novih narataja. Novicijat je sadravao
dvogodinji studij. Redom je upravljao general, a upravno su tijelo inili
oni koji su dali etvrti zavjet (bezuvjetna poslunost papi).
Franjo Ksaverski se s tri isusovca uputio iz Lisabona prema latinskoj
Americi (1541). Bili su prva skupina misionara koji su ili u obje Ame-
rike. Katoliko irenje, preko oceana u Ameriku, u neku je ruku nadok-
nada za gubitke koje je protestantizam nanio u Europi.
U trenutku Ignacijeve smrti (1556) isusovaca je bilo vie od tisuu.
Time su ve postali jednom od najmonijih sila u katolikom svijetu i to
ne samo u radu sa siromanima, ve zahvaljujui naobrazbi sveenika, i
u djelovanju meu viim staleima. Budui da su imali najbolji obraz-
ovni sustav, stekli su veliki utjecaj na dvoru (pouavali su lanove kra-
ljevskih obitelji). Kako su katoliku vjeru nauavali na sveuilitima,
uskoro su postali braniteljima protiv naleta protestanata koji su imali
veliki broj sljedbenika meu humanistima. Njihova prisega potpune
poslunosti Crkvi i papi upravo je to od njih zahtijevala. Na Tridentskom
koncilu dvojica od gore navedenih osnivaa bili su papini najvri po-
bornici. Godine 1542. su zapoeli rad u junoj Njemakoj osnovavi
sredite u Ingolstadtu (1549). Od 1552. g. usredotoili su se na borbu
protiv krivovjerja.
Mnogi su 1555. g. drali kako je katolianstvo u Njemakoj stvar
prolosti. Reformacija se usto irila u Austriji, Bavarskoj i ekoj. Tije-
kom etrdeset godina Katolika crkva nije imala vrijedne apologetike.
No, isusovci su u potpunosti promijenili zateeno stanje.

Nedoumice Katolike crkve: Godine 1555. Petar Canisius je iznio

obranu katolike vjere koja je naila na iroko prihvaanje. No, katolici
su shvatili kako je najdjelotvorniji nain suprotstavljanja protestantima
zapravo reforma Katolike crkve. Oit primjer podruja kojem je ne-
dostajala preobrazba bila je Bavarska. Tamonje je sveenstvo bilo u
 280

velikoj mjeri nepismeno, samostani su nalikovali seoskim gostionicama,

u upnim dvorima su stanovale prilenice i njihova djeca, mnogi sveenici
su bili pijanice. Uz to, neki su pripadnici srednjeg stalea ve potpali
pod utjecaj luterana i anabaptista.
Izbor pred kojim su se nali katoliki reformatori (Fisher, Contarini,
Sadoleto, Carafa i Pole) bio je: postati sliniji protestantima, ili uvrstiti
postojee srednjovjekovne oblike pobonosti i ojaati hijerarhiju. Povijest
protureformacije je dijelom uspjeh konzervativnih i militantnih eleme-
nata nad liberalima i pomirbenjacima.
Pomirbeno krilo, sa Contarinijem na elu, susrelo se s umjerenijim
protestantima (Melanchtonom i Bucerom) na Regensburku kolokviju
1541. g. Iako su se uspjeli nekako sloiti oko doktrine opravdanja vjerom,
potpuno su zapeli na lancima o transsupstancijaciji i papinoj prevlasti. S
druge je strane papa Pavao III. ovakve dogovore drao nevaljanim, jer
su bile nereprezentativne. Contarini je postao rtvom glasina o njego-
vu krivovjerju. Umro je 1542. g. Tvrdio je da se obratio Isusu 1511.g.
Neuspjeh tih razgovora kao i ogranienost Augsburkog mira uzro-
ile su novi val vjerskih borbi po Europi u korist kalvinista.

Pobjeda konzervativaca: Contarinijev neuspjeh otvorio je put nje-

govim protivnicima. Tvrdokorni Carafa preporuio je papi da osnuje
novu i monu inkviziciju kako bi se borio protiv krivovjerja. Vjerovao je
kako se pravo proienje katolianstva moe postii napadom na kriva
vjerovanja. Bilo kakva pomirba postigla bi upravo suprotno. Rimska
inkvizicija je utemeljena 1542. g. Shodno tome, inkvizitori su mogli pri-
tvoriti sumnjivce, zaplijeniti imovinu, smaknuti osuenike; samo je pravo
opratanja bilo iskljuivo u papinoj nadlenosti. Carafa je vlastitu kuu
opremio uredima, tamnicama i okovima. Takoer je izdao niz pravila
inkvizicije; npr. etvrta uputa je glasila: Nitko ne smije pokazati ni na-
jmanju obzirnost prema krivovjercu, a naroito ne prema kalvinistu.
Inkvizicija je uvela, krajem srednjega vijeka, muenje kako bi suzbila
krivovjerja. Crkva je naime drala kako se potrebne informacije mogu
dobiti samo nasiljem. S vremenom je muenje postalo uobiajenim dije-
lom zakonodavnog mehanizma u Europi (s iznimkom Engleske). Tisue
nedunih ena, okrivljenih zbog vraanja, muene su dok nisu priznale
nedjela poput letenja na ponone skupove.

Vladavina nasilja u Italiji: Talijanska evangelika stranka unutar

katolike crkvi je bila: kardinali Contarini, Pola i Corteze, Juan de Valdez,
 281

Bernardo Ochino i Pietro Vermigli. Reformirani redovi su bili posebno

otvoreni prema luteranizmu. Sredita reformiranih ideja je bila: Vene-
cija, Napoli (kod Guiliu Gonzage) i Ferrara (kod Renate). Nakon poetka
inkvizicije veina evangelikalaca emigrirala je u vicarsku i dalje.
Tamo gdje kraljevi nisu eljeli trpjeti papinstvo, inkvizicija je bila mrtvo
slovo na papiru. S druge je strane, u Italiji, inkvizicija zamalo unitila
tamonju renesansu. Dodatan razlog njezinoj estini bila je nakana Giana
Pietra Carafe da smanji mo panjolaca u Italiji. Zapravo, do 1870. g.,
papinstvo je bilo sredite talijanske politike, kao i europska sila. Carafa
je prisiljavao idove na noenje utih kapica i ivot u getu s jednim iz-
lazom. Za njegova je vremena objavljen i prvi popis zabranjenih knjiga.
Na njemu su se nali: Decameron, Rabelais i Kuran. Obrazovana Italija
se vratila crkvenoj pobonosti; talijanski pjesnici pisali su duhovnu
poeziju, umjetnici stvarali pobona djela. Val moralne strogosti, koji je u
drugim europskim zemljama stvorio puritanstvo, jaao je katolike re-
formatore.
Protureformacija u Francuskoj: U Francuskoj su isusovci isprva
poeli djelovati 1550. g. u Clrmont-Ferrandu (Collge de Clrmont). Iz
tog sredita pokret se proirio na druga podruja. Zbog njihove navodne
upletenosti u pokuaj ubojstva Henrika IV. (poinitelj je bio bivi
isusovac), istjerani su iz Pariza i drugih gradova. Sukobili su se sa
Sorbonnom (teolokim fakultetom u Parizu) jer su sumnjali u Marijino
bezgreno zaee. Nagaali su kako se u istilitu moe provesti najvie
devetnaest godina.

TRIDENTSKI KONCIL: Koncil se nikako nije uspio odrati prije

potpisivanja mira izmeu njemakog cara i francuskog kralja u Crpyju
(1544). Trent je bio izabran zbog toga to je kao njemaka zemlja (Juni
Tirol) pripadao Italiji. Car je elio izgladiti pitanja o disciplini (i tako
ukloniti prepirku izmeu protestanata i katolika). Protivio se raspravi o
doktrinama koja je, u to je bio siguran, nerjeiva. Papa je, naprotiv,
savjetovao poslanicima da se prvo pozabave upravo pitanjima doktrine.
Prva sekcija se bavila oblikovanjem katolike doktrine (u svjetlu pro-
testantizma), a druga nainima reforme katolike prakse.
Na zasjedanju od 1545. do 1548. g. najvei broj sudionika bio je s
podruja koja protestantizam nije uope dotakao, te stoga nisu osjeali
nikakvu obvezu da budu popustljivi spram protestanata. Njihov bes-
kompromisni stav onemoguio je bilo kakvi vjerski mir, kojem se nadao
car, kao i promjene kojima su se nadali umjerenjaci na koncilu. Treba
 282

ipak spomenuti da su tridentske doktrinarne uredbe, zbog svaalakog

tona, zvuale neprijateljskije prema protestantima nego to su u stvari
bile. Za vrijeme prvih koncilskih zasjedanja bilo je oitih razlika u milje-
njima no zakljuci su, kao i njihova tumaenja, uvijek bili izraeni jezikom
tvrdolinijaa.
Katolika je praksa bila reformirana u sljedeim stvarima:
1) Sluba prodavaa indulgencija je ukinuta.
2) Biskupi su opunomoeni da nadgledaju vlastite biskupije; prestali
su biti slijepo orue u rukama krune. U biskupijama, gdje nije postojalo
sveuilite, biskup je osnivao seminare za poduku mladia sveenikoj
slubi.
3) Sveenstvo je moralo biti obrazovano i trebalo propovijedati.
Tridentski Koncil bio je djelotvoran u reformama uglavnom u Italiji.
Drugdje je sluio kao poticaj i ohrabrenje.

Papa Pio V. i neuspjeh protureformacije u Engleskoj: Papa

Pio V., bivi Veliki inkvizitor, je u duhu koncila organizirao veliko i-
enje u Rimu. Odgovoran je takoer za tragian svretak engleske pro-
tureformacije. Naime podravao je razne spletke, za vladavine Eliza-
bete I., kako bi pod kotskom kraljicom Marijom ponovno vratio kato-
lianstvo. Veina simpatizera katolianstva ivjela je na sjeveru gdje su
1569. g. neuspjeno pobunili grofovi Northumberlanda i Westmorlanda.
Budui da je papa podravao pobunu, objavivi usto bulu kojom je
izopio Elizabetu I. (Apostolicae Curae), engleski katolici su dobili peat
izdajnika. Tekim okolnostima pridodana je panjolska Armada (poku-
aj pomorske invazije Engleske 1589.) i zavjera Guyja Fawkesa (po-
kuaj dizanja u zrak parlament 1605). Godine 1571. svatko tko je po-
stao katolikom, ili je pak drugoga preveo na katolianstvo, mogao je
biti smaknut zbog izdaje. Od 1577 .g. do 1603. g. 123 sveenika su
smaknuti, zajedno s 63 ljudi koji su ih skrivali. Ipak katolianstvo se,
zahvaljujui nadbiskupu Allenu, i dalje odravalo izvan zemlje. U
Engleskoj su u tom smislu najzasluniji katoliki vlastelini na sjeveru
koji su gradili sveenika skrovita. Izvjea iz 1603. g. pokazuju da je u
zemlji ivjelo 8 570 rekuzanata, tj. uglavnom katolika koje su odbijali
anglikanstvo (najvie ih je bilo u grofovijima Cheshireu i Lancashireu).
Konano Naranasta revolucija je privela kraju prokatolike sklonosti
posljednjih Stuarta.
 283

Katoliki misticizam: U to je vrijeme katoliki misticizam popri-

mio konane obrise. Isusovaka odmaralita su postala popularna. to-
vanje Marije se ohrabrivalo.
Utemeljen je takoer kult Presvetog srca Isusova. Obnovljeno je sred-
njovjekovno zanimanje za uda. Barok, i kasnije rokoko, naglaavali su
vanost nove doktrine transsupstancijacije (sveta uda se dogaaju u
prekrasnim graevinama). Misticizam je postao omiljen (usp: sv. Terezija
Avilska, sv. Ivan od Kria, sv. Franjo Saleki). Na neki nain, misticizam
je bio katoliki odgovor na reformaciju. Ipak, visoko je sveenstvo misti-
cizam dralo opasnim jer je znatno smanjio potrebu za sveenstvom i
sakramentima otvorivi izravan put do Boga. Sve je to mirisalo na pla-
tonizam. Latinski je postao iskljuivo jezikom bogotovlja, iako je na
zaetcima reformacije bio ivi jezik i najvii oblik izriaja. U Italiji je
Palestrina uveo obnovu crkvene glazbe. Katoliko uenje pretrpilo je
nazadak zahvaljujui strogoj cenzuri koja je pozornost usredotoila vie
protiv krivovjerja nego protiv besramnosti.

Katolika apologetika: Katolici su pokuali odgovoriti Magdebur-

kim centurijama hrvatskog luterana Matije Vlaia. U njima je revno i
pozorno opisao kvarenje Crkve od novozavjetnih vremena do srednjeg
vijeka. Katoliki odgovor napisao je Filippo Neri (Anali). Talijanski isuso-
vac Robert Bellarmine napisao je Raspravu protiv suvremenih heretika (1586-
1593). panjolski isusovac Francisco Ribera pisao je knjigu o biblijskom
proroanstvu utemeljenom na futuristikom tumaenju knjige Otkrivenja
(1590), kako bi se suprotstavio protestantskom poistovjeivanju pape s
antikristom. Tvrdio je, izmeu ostalog, da e antkrist doi samo na
kraju svijeta, te da e crkva biti uznesena 45 dana prije kraja Velike
nevolje, koje e trajati 3,5 godine, a ne 7 godina.

Nova katolika inicijativa: Politiki aspekt protureformacije omo-

guen je odsutnou Francuske s politike scene. Ona je naime, od 1562.
do 1629. g., bila zaokupljena vjerskim ratovima. Shodno tome, habs-
burke sile su imale odrijeene ruke za provedbu vraanja katolianstva
u panjolskoj i Austriji. Katolika se liga, pod Filipom II. panjolskim,
dala na posao zadobivanja protestantskih krajeva. Godine 1562. izgledalo
je kako e Bavarska i Austrija slijediti primjer Sjeverne Njemake i postati
protestantske. U Austriji je vjerojatno dvije treine puka pokazivalo na-
klonost prema protestantizmu. No, izmeu 1565. i 1585. g. dolo je do
promjene: protestanti su postali nesigurniji u sebe, a katolici pak
 284

samosvijesniji. To se dijelom pripisivalo nepopustljivijem stavu katolikih

vladara, stvarnoj katolikoj reformi, kao i podjelama meu protestantima.
U Grazu, gdje su protestanti postigli stvarni monopol, okolnosti su se
posve promijenile na njihovu tetu. U podruju Klna nastavak katolike
prisutnosti mogue je pripisati prisutnosti panjolske vojske u panjolskoj
Nizozemskoj, ali i uspjenosti katolika da zadre tradicionalne katolike
biskupije (zahvaljujui crkvenom pridravanju koju je osigurao Augsbur-
ki mir). U Poljskoj su pod Stjepanom Batoryjem postojale vjerske slob-
oda, no igmunt III. (1587-1632) je (nakon to je Batory umro) dopustio
dolazak isusovaca. Ishod je bilo guenje protestantizma.

Katolike misije: Katolike misije su se irile u obje Amerike poku-

avajui nadoknaditi katolike gubitke u Europi. Katoliki misionari su
slijedili panjolske i portugalske konkvistadore (Hernna Cortza u
Meksiku i Francisca Pizarra u Peruu). Treba, meutim, rei u njihovu
obranu da nisu odobravali nasilje konkvistadora esto se stavi na stranu
Indijanaca. Franjevci, koji su stigli do Kalifornije, bili su najvanija misijska
skupina u obje Amerike dok su isusovci djelovali na Dalekom Istoku.
Potonji su rabili dvojbene misijske metode u Kini i Japanu. Naime,
poistovjeivali su se s ovim naprednim uljudbama izlaui se optubama
da dovode u pitanje evanelje.

Tridesetogodinji rat: Rat je zapoeo kada je katolik Maksimilijan

Bavarski, nakon to luteranska veina je zabranila katoliki mimohod
(to je uzrokovao neredi), zaposjeo i anektirao slobodni grad Donau-
wrth. Katolianstvo je tamonjim protestantskim graanima bilo
nametnuto ime je prekren Augsburki mir. Utemeljena je protestanski
savez kako bi se obranile protestantske drave na to su katolici usta-
novili suparniki savez. Godine 1618. eki su protestantski plemii
izbacili carske namjesnike kroz prozor gradske vijenice. Potom su istjerali
isusovce i pobunili se protiv Austrije. Krunu su ponudili kalvinistikom
knezu izborniku Fridriku V. koji ju je prihvatio. Time je poremeena
ravnotea sila u itavoj Europi. Ipak, Tridesetogodinji rat bio je vjerske
naravi do 1635. g. To je isprva bio rat kalvinista protiv katolika budui
da se veina luterana drala podalje. Posljedice rata su bile uasne: samo
u Njemakoj stanovnitvo se smanjilo od 16 do 6 miljuna!
Rat se dijeli u etiri faze:
1) Prva faza (1618-1623) izborni knez Falake, i izabrani eki kralj,
Fridrik V. biva poraen u bitci kod Bile Hore (1620.). Carski odredi za-
 285

posjedaju Prag, eku, Moravsku i leziju. Otpoinju progoni protesta-

nata i voa ustanka. Prako sveuilite je predano jezuitima te 30 000
protestantskih obitelji je protjerano. Saska i Brandenburg nisu bili ukljueni
u ratu.
2) Druga faza (1623-1629) u rat se uplie danski kralj Kristijan IV.
na strani protestantskih knezova koje su pomagale Francuska, Engleska
i vedska. Kristijan biva poraen i prisiljen na potpisivanje mira u Lbecku
(1629). Katoliki general Wallenstein (bivi protestant) namee 1629. g.
Uredbu o uspostavljanju (restituciji) prijanjeg stanja. Pojaano je tzv.
crkveno pridravanje. Sve se moralo vratiti na stanje iz prve etvrtine
stoljea (na stanje prije 1552), a kalvinisti ostaju bez svih prava u carstvu.
Krizu prekida Gustav Adolf koji odluuje napadati katolike kako bi vratio
izbornome knezu poloaj u Falakoj (zet Jakoba II. iz Engleske).
3) Trea faza (1630-1635) u rat stupa vedski kralj Gustav II. Adolf.
Nakon pobjede kod Breitenfelda, zaposjedanja Alsacea i prodora u Ba-
varsku, te pobjede u bitci kod Ltzena (u kojoj je Wallenstein poraen, a
Gustav poginuo), veani su poraeni kod Nrdlingena. Gustav je vratio
sjeverna podruja protestantizmu, no uskoro je bilo jasno da katolici
nisu u stanju zadrati Sjevernu Europu, a ni protestanti junu Europu.
4) etvrta faza (1635-1648); u savezu sa vedskom u rat se uplie
Francuska. Carske snage trpe poraze. Iscrpljene dugogodinjim ratova-
njem Austrija, ali i druge katolike zemlje, prisiljene su potpisati West-
falski mir.
Uvjeti Westfalskog mira, iz godine 1648. g., ukljuivali su ustano-
vljenje postojeih vjerskih granica. Protureformacija je njime doivjela
poraz. Ponovno je uspostavljen Augsburki mir, iz 1555. g., koji je ovog
puta jamio zatitu Reformirane crkve.
Ugovor je sadravao sljedee odrednice:
a) Carski dvor treba initi jednaki broj protestanata i katolika.
b) Nijedan protureformacijski katoliki red nema doputenje djelova-
nja u protestantskim dravama.
c) Osim u nasljednim habsburkim zemljama (tj. u ekoj i Austriji),
sve drave trebaju podnositi vjerske manjine ako su postojale prije 1624.
g.
d) Francuska dobiva Alsace (osim Strasbourga).
e) vicarska i Nizozemska su postale drave.
f) Knez izbornik Falake je dobio Donju Falaku (Rheinland Pfalz)
dok je Gornja Falaka (Oberpfalz) predana vojvodi od Bavarske. Katolici
su dobili: eku, potpuno pokatolienu Austriju, Gornju Falaku, dio
Alsacea (pod Francuskom) i junonjemake biskupije.
 286

Westfalski mir je obiljeio kraj Svetog Rimskog Carstva, kao i sred-

njeg vijeka, u kojem je prevladavala zamisao o kranskoj republici. Otada
se poinje potovati suverenitet i nezavisnost svake pojedine drave.
Papa se suprotstavio ugovoru ali njega su ignorirali i katolici i protestanti!

PRAVOSLAVNA CRKVA POD ISLAMOM

Do 1526. g. vei dio Pravoslavne crkve bio je pod Turcima. Oni su
zauzeli Balkan, Egej, Krim i Beograd, kao i dvije treine Maarske. Iako
se dosta govorilo o jo jednoj kriarskoj vojni, posebno kad je sultan
elio napadati Cipar, najvie to se postiglo bila je bitka kod Lepanta
(1571) gdje su papinske sile porazile tursku mornaricu. Sultan je kanio
vjernicima upravljati preko carigradskog patrijarha. Crkva je osiroma-
ila jer joj je imovina bila zaplijenjena, a obrazovani lanovi pobjegli pre-
ma Zapadu. Ostatak vodstva odlazio bi na Zapad kako bi tamo prosio.
Seljaci su bili pritisnuti porezima, a uz to su morali davati muku djecu
kako bi bila odgojena u islamskoj religiji. Krani su bili uposleni kao
poduzetnici, brodograditelji i ljevai topova.
U Grkoj, na Balkanu i Rusiji, Pravoslavna je Crkva i dalje bila narod-
na ustanova. S druge su strane turski muslimani bili tek vladajua ma-
njina. No, na Kreti, Eubeji (grki otok) i dijelovima Albanije, uspjeli su
mnoge krane obratiti na islam. Meutim, skoro u cijeloj Europi Islam
je bio vjera vladajue manjine. Drevna kranska liturgija i sakramenti
jo uvijek su proimali ivot osiromaenih i potlaenih naroda. Solun je
ostao isto grki, s dvadeset crkava i etiri manastira nasuprot est
damija. Oko 1570. godine u Sofiji je bilo trinaest damija, ali je mitropolit
nadzirao oko tri stotine crkava i dvije vjerske kole. Unato turskim
nastojanjima da Pravoslavnom crkvom upravljaju iz jednog sredita,
srpski nadbiskup u Pei, i bugarski nadbiskup u Ohridu, imali su
odreenu samostalnost. Treba spomenuti da je unutar turskog carstva
postojao i odreeni broj latinskih krana (na bivim venecijanskim
otocima u Egeju; u Bosni, Srbiji i Sjevernoj Albaniji, ak i u turskom
Trabzonu). Osim toga postojale su unijatske zajednice podreene Rimu,
u Libanonu, Siriji i Palestini, koji su se iz politikih razloga izdavali za
pravoslavca. Kransko i muslimansko praznovjerje se spojilo. Muslimani
su esto potovali kranska sveta mjesta. Turci su pretvorili mnoge
crkve u damije, primjerice u Ohridu. U Damasku su pripadnici dviju
vjera podijelili veliku crkvu, na udan i vjerojatno jedinstven nain. U
Carigradu Sveta Sofija je dobila minarete i bila pretvorena u damiju,
 287

krani su i dalje odlazili u svetita oko nje, a Turci su im se pridruili u

potivanju vrata napravljenih od drveta iz Noinog kovega ili svetog
bunara prekrivenog kamenom iz zdenca u Betlehemu. U Jeruzalemu
muslimani su izgradili Omarovu damiju po uzoru na bizantske crkve
te su koristili zlato opljakano od kranskih crkava u tom gradu.
U 16. stoljeu, mnogi najodliniji mladii pravoslavnog svijeta odlazili
su nastaviti kolovanje u Italiji, na Sveuilitu u Padovi, budui da pod
Turcima nisu mogli stei tako visoko obrazovanje. Pravoslavni teolozi
su usvojili latinsku tradiciju o sedam sakramenata kao i koncept trans-
supstancijacije. Grki studenti na Zapadu dolazili su preko Padove i
Venecije u Tbingen, kako bi sluali predavanja u kojima je Martin Kraus,
luteran, govorio o mogunosti ujedinjenja grke i protestantske crkve.
iril Lukarski, carigradski patrijarh, nastojei obraniti pravoslalje od
Rima, naao je saveznike u protestantima, koji su u to vrijeme bili jo
snaniji u Poljskoj. Svoje najdarovitije sveenike slao je na kolovanje u
Oxford, Helmstedt i enevu. No, nakon njegove smrti, pravoslavni
koncil u Jeruzalemu slubeno je osudio pogreke protestantskih
krivovjeraca. Pravoslavna crkva je, zahvaljujui turskoj upravi, propu-
stila i reformaciju i protureformaciju. Koliko god da su pravoslavci bili
neprijateljski raspoloeni prema Rimu, protestantski jezik, duh i uenje
uvijek su im bili strani, udni, netradicionalni i pogreni.
Nakon pada Carigrada Moskva je zahtijevala poloaj glavnog grada
pravoslavlja. Shodno tome, Ivan Veliki je prisvojio bizantskog dvo-
glavog orla za ruski grb. Rusija je morala proi kroz razdoblja nereda i
graanskog rata prije nego to je mogla biti zaetnikom ili oslobodite-
ljem pravoslavnih naroda. Redovnik po imenu Filotej je izmeu 1505. i
1533. godine pisao caru: Dva Rima su ve pala, a trei, naa Moskva,
jo uvijek stoji; a etvrtog nikad nee biti... U cijelom svijetu Ti si jedini
kranski car.
 288

MODERNO DOBA
Westfalski mir je prekretnica jer oznaava kraj srednjeg vijeka. Iako
su 1648. g. zavreni vjerski ratovi, nisu prestali progoni zbog vjere. Religija
je prestala biti pitanje od meunarodnog znaaja. Papin se utjecaj u meu-
narodnim odnosima drastino smanjio: mo su sada imali svjetovni vla-
dari. Unutar drava dolo je do poveanja vjerske snoljivosti, no okol-
nosti su ipak bile drugaije u sljedeim zemljama:
a) Zapadnoj Maarskoj Reformirana je crkva postala rtvom kato-
like monarhije.
b) Francuskoj Nanteki proglas je ukinut zbog potrebe ouvanja
politikog jedinstva.
c) Austriji iz salzburkog podruja istjerano je petnaest tisua pro-
testanata.
Unato ovim dogaanjima, europske su drave poele shvaati da
proganjanje vjerskih manjina moe imati neeljene posljedice: destabili-
zacija drave i ogromne gospodarske tete (npr. odlazak hugenota iz
Francuske). Istima je dodue bilo doputeno iskljuivo osobno tovanje.
Prozelitizam, kao i obavljanje bilo kakve javne dunosti, bilo im je strogo
zabranjeno. Zapravo, prije Francuske revolucije, nije bilo europske drave
s vjerskom manjinom koja je uivala prava veine.
Od Crkve se oekivalo da podrava vlast. Uz to, oslabio ju je porast
racionalizma. Pojavio se novi svjetonazor prema kojem je etika kultura
prikladna zamjena za kransku vjeru. Ljudi su eljeli slobodno misliti i
raditi kako im je volja. Prosvjetiteljstvo se razvilo kao alternativni sustav
vrijednosti, a ak ni odgovor u obliku Rousseauovog idealizma nije bio
mnogo povoljniji za kranstvo.
Osim toga, ivot u Europi se sekularizirao: religija je postala osobna
stvar pojedinca. Komadanje univerzalne crkve na meusobno supar-
nike crkve, kao i zasienje vjerskim borbama, pourili su proces seku-
larizacije. Prosvjetiteljstvo dovodi sa sobom neke zauujue zakljuke.
David Hume je drao kako se Boja opstojnost ne moe dokazati.
Immanuel Kant i Friedrich Schleiermacher tvrdili su kako se religija ne
bavi prvenstveno Bogom, ve religioznim iskustvom. Hegel je pak
vjerovao kako Bog nije osoba iz Biblije, ve sila kojoj nedostaje osob-
nost.
Do sredine 17. stoljea naziru se obrisi suvremenog svijeta. Znanost
je uinila izvanredan napredak, te je krajem 18. stoljea svatko ve pri-
hvaao Newtonov pogled na svijet. Filozof Locke je na osnovi empiriciz-
 289

ma (usp. Razumnost kranstva 1695) ustanovio kako je kranski moral

vrhunski mudar. Kranstvu su se sve vie i vie oduzimali natprirodni
elementi i jedinstvenost. Veliao se razum, dok se objavu poniavalo.
Istaknuta su proturjeja u Svetom Pismu: uda su poricana, a prorotva
ponovno procijenjena u svjetlu racionalizma.
Tek je u Engleskoj izazov doekan s poletom i odlunou (usp. Butler
i Berkeley). Hume je pokazao da krajnji racionalizam vodi u potpuni
skepticizam. Wesley je istaknuo kako religija nije puka intelektualna
hipoteza. U ostatku Europe su se ljudi ravnali prema engleskim deistima
(posebno prema Lockeu i Newtonu) koji su popularizirali onaj pogled
na razum koji je izgubio vjerodostojnost u Engleskoj.
Francuski apologeti su bili neuvjerljivi dok su u Njemakoj pijetisti
kranstvu ponovno vratili vjerodostojnost. Ipak nisu uspjeli zdruiti
vjerski ar s razumom, te su 19. stoljeu ostavili u nasljedstvo potekoe
koje je iskoristila liberalna teologija. Meu francuskim pokretima treba
takoer spomenuti jansenizam i kvijetizam.
Prosvjetiteljstvo je prvo usvojilo znanstvenu metodu prema kojoj se
sve, pa i Biblija, podreuje racionalnoj i empirijskoj ralambi. U ovak-
vom ozraju Charles Darwin je doao do zakljuka kako Zemlja nije
stvorena za est dana, ve je proizvod milijuna godina evolucije.
Suvremeno doba muili su problemi koji su i nama bliski. Nastali su
mnogi pokreti suvremenog kranstva.

USPON RACIONALIZMA

Do 1648. g. ve je zapoelo suvremeno razdoblje:

a) Francis Bacon (1561-1626) je ve istaknuo znanstvenu metodu kao
jedinu izvjesnost.
b) Ren Descartes (1596-1650) je prvi primijenio znanstvenu metodu
u filozofiji.
Ideje prosvjetiteljstva nale su svoje zaetke u Nikoli Koperniku (1473-
1543) i njegovoj tvrdnji da se Zemlja okree oko Sunca. Time je stvorena
polazna toka za Johannesa Keplera, Galilea i Isaaca Newtona koji su iz
temelja promijenili nae razumijevanje fizikog svemira, i na taj nain
potopili ptolomejski pogled na svijet sadran u Aristotelovoj filozofiji.
Katolika crkva se tvrdoglavo odupirala tim otkriima upravo zbog to-
ga to je, zahvaljujui radovima Tome Akvinskog, prihvatila Aristotela
kao vlastiti ideoloki i teoloki temelj. Inkvizicija je prisilila Galilea (1564-
1642) da se odrekne svog uenja (1616), ali u svom djelu zatupio je
 290

heliocentriki sustav, pa je crkva djelo ocijenila kao heretika.

Slaba toka Descartesove filozofije bila je odnos izmeu uma i tijela.
Tri filozofa, s europskog kontinenta, pruili su alternativna tumaenja:
Malebranche (okazionalizam uenje o prigodnim uzrocima), Spinoza
(monizam) i Leibniz (uenje o monadama).
Nicolas Malebranche (1638-1715) je pripadao redu sekularnih sve-
enika (oratorijancima). Tvrdio je kako tijelo i dua ne komuniciraju ne-
posredno, ve boanskom intervencijom. Vjera i razum ne proturjee
jedno drugom; cijeli je svemir, koji djeluje poput sata, razuman. Kako se
neko tijelo ne moe kretati samo od sebe, ono unutar sebe ni ne moe
sadravati pokretaku silu. Time je Malebranche Boga zapravo sveo na
silu (a ne na djelatnu osobu) ne davi odgovor na pitanje postojanje zla
(prikriveni panteizam).
Baruch Spinoza (1632-1677) je bio idov izopen iz portugalske sina-
goge zbog krivovjerja. Osim toga je izdao filozofsku knjigu o biblijskoj
kritici, koja je ustvari potkopala biblijski autoritet. Spinoza je bio pan-
teist: prema njemu postoji samo jedna supstancija, bezgranino bie.
ovjekov je cilj ponovno uklapanje u vjeno i potpuno jedinstvo s Bogom.
Time dolazi do apsolutnog mira i nepomuenosti due. Kritiari su mu
prigovarali da nije ostavio mjesta za Boga koji bi kao osoba dao smisao
i plan. Religija prestaje biti najvii oblik osobnog odnosa.
Gottfried Wilhelm Leibniz (1646-1716) je bio veliki znanstvenik. Kao
kranin elio je da kranstvo prestane patiti od podjela. U tu svrhu je
tijekom vie od deset godina raspravljao s Bossuetom traei mogunost
za ponovnu kransku pomirbu. Osnove njegove filozofije, vjerovao je,
zajednike su i katolicima i protestantima. Prema njemu, Boja opstojnost
je klju spoznaje, kao i postulat moralnosti. Svemir je mehanian i
sastavljen od monada, a na elu mu je dobrohotni Bog, koji ih je pro-
gramirao da se ponae na odreeni nain. Ovaj svijet je najbolji mogui
svijet, i unato injenici to u njemu postoji zlo. Njegovu je filo-zofiju
sistematizirao i proirio njegov uenik Christian Wolff (diplomac pieti-
stikog Sveuilita u Halleu), te je ona neko vrijeme odreivala obrazac
misli na njemakim sveuilitima. U teologiji je utrla put prosvjetiteljstvu.
Blaise Pascal (1623-1662) je bio jedini Francuz koji je pruio stvarnu
obranu rastuem racionalizmu. Isusovce je vidio kao glavnog unutarnjeg
neprijatelja Crkve, a Descartesa kao glavnog vanjskog neprijatelja.
Upravo je zbog toga napisao Penses (Misli) koje su trebale biti dio
apologije. Pascal je tvrdio kako je razum neutralna sila koja se moe
ukrotiti kako bi se rabila i za dobro, kao i za zlo (obje strane mogu tu-
 291

maiti znanstvene rezultate kako bi poduprle vlastite stavove). Prema

njemu kranska religija nije prvenstveno stvar morala, ve stvar osob-
nog odnosa kojeg je Bog potaknuo. ovjekov pad je proizveo abnormal-
ne uvjete od kojih nas samo Bog moe spasiti. Samo kranski svjetona-
zor moe prikladno objasniti proturjeja ovoga svijeta.
Kasno sedamnaesto stoljee je bilo razdoblje obiljeeno napretkom
znanosti. Za isti napredak bili su zasluni mnogi skromni ljudi, no sve je
vie bilo sumnjiavih i nesuzdrljivih pojedinaca. Putovanja su bila sve
omiljenija te su mnogi mogli usporeivati razliite religije; kako se svaka
inila podjednako moralna, relativizam je poeo izjedati religiju.
Materijalistiko ozraje poticalo je kritiare crkava da budu odvaniji.
Ipak, veina ih je u prvom redu bila protusveeniki, a ne protukran-
ski raspoloena. Postavilo se pitanje biblijskog vremenskog slijeda koji
se nije podudarao s egipatskim, perzijskim i kineskim. Francuski katolik
Richard Simon (1638-1712) zapoeo je kritiki prouavati Bibliju kako
bi saznanja uporabio kao oruje protiv protestanata, no izbaen je iz
vlastita reda kada su katolici shvatili da bi se isto oruje moglo iskoristiti
protiv njih!
Pierre Bayle (1647-1706) je pripadao skupini hugenota koji su izbjegli
u Amsterdam. Pisac je slavnog Dictionnaire historique et critique (Povijesni
i kritini rjenik) koji se pokazao pravim rudnikom iz kojeg su deisti i
skeptici pronalazili materijal za napade na Bibliju i kransku vjeru. Postao
je i odskonom daskom za skeptina propitkivanja Diderota i Voltairea
u 18. stoljeu. Sin jansenista, Voltaire je bio plodan pisac koji je slobodno
iskazivao svoja gledita, osobito svoje neprijateljstvo prema Katolikoj
crkvi. Deistiki radovi Lockea i Newtona utjecali su na njega, u vrijeme
kada je kao izbjeglica boravio tri godine u Engleskoj. Isus Krist, na-
pisao je on, trebao je dvanaest apostola da bi rairio kranstvo; dokazat
u kako je dovoljna samo jedna osoba da ga uniti.
Doba Luja XIV. se bliilo svretku; ljudi vie nisu mislili u pojmovima
hijerarhije, discipliniranog poretka, boanskog prava i providnosti, te
stalnosti klasinog razdoblja, ve u pojmovima kretanja i promjene.

KRANSKI ODGOVOR
Nova znanost je ovjeka natjerala da svemir smatra ureenim su-
stavom voenim svrhom. U njemu moe sudjelovati jer istim upravljaju
zakoni koje ljudski um moe spoznati. Isaac Newton i John Locke su bili
na elu znanstvenog i filozofskog napretka koji je bio toliko privlaan
 292

Francuzima. S druge su strane Englezi pristupali problemima bez pret-

postavki njihovih suradnika s ostale Europe; ni na koji nain nisu eljeli
oduzeti vjerodostojnost kranstvu jer su ga drali u najviem smislu
razumnim. No, deisti su napravili nekoliko oitih pogreaka. Nisu uspjeli
dati odgovarajue objanjenje postojanja zla, kao ni razlog zbog kojega
ovjek nije odgovorio pozitivno na oitost prirodne religije. Poricali su
objavu, kao i dokaze koji ju podupiru (uda, prorotva i autoritet Biblije).
Deizam: Lockeov utjecaj se mogao razaznati na mnogim podrujima.
Njegov prikaz, koji je najvie uznemirivao, oitovao se u irenju deizma
koji je, krajem 17. stoljea, postao opasnim za tradicionalno kranstvo
(vrhunac je dosegnuo sredinom sljedeeg stoljea). Deisti su nastojali
izbjei dvije krajnosti religijskog dogmatizma i ateizma izjavivi da ono
to nazivamo sigurnou je tek najvii stupanj vjerojatnosti. Drali su se
pet temeljnih istina:
a) Bog postoji,
b) naa je dunost tovati ga,
c) ovjek se treba pokajati zbog vlastitih grijeha,
d) inei dobra djela na ispravan nain tujemo Boga,
e) nagrada i kazna slijede nakon smrti.
Objava je, podrazumijevali su, tek prerueno praznovjerje, a Krist
istovjetan poganskim udotvorcima. Temelji deizma su bili sadrani u
sljedeim postavkama: prvenstvo razuma, uloga objave je dodatna i
sporedna, uda ne postoje, natprirodno je ogranieno, a Sveto Pismo
dvosmisleno. Antiklerikalizam je bio izrazito snaan.
Odgovor na racionalizam i deizam uglavnom je bio istovjetan postav-
kama koje su se iznosile u Francuskoj u 17. stoljeu. William Law, George
Berkeley i Joseph Butler su ga napadali, a David Hume ga je odveo do
loginog nihilistikog zakljuka. Wesley i evaneoski krani su deis-
tikoj kritici religije uzvratili ivom i preoblikujuom vjerom.
Law je ustrajao na definiranju vrlo neodreenog deistikog rjenika.
Bog je odve velik da bi bio dodatak deistikom mehanistikom svemiru.
Berkeley (biskup) je napadao s idealistikih pozicija. Prema njemu,
djelatan i nezavisan opstanak moe se pripisati samo umu. Osjetilne
zamisli ne zavise od nas, ve ih uzrokuje Bog. Stoga i jesu jae i stalnije
od zamisli rasuivanja i mate koje proizvoljno proizvodi na duh.
Materijalni svijet je zajamen samo vrhovnim umom. Zakone prirode je
odredio Bog koji sve podupire. Nita to postoji ne opstaje nezavisno.
Butler (biskup) je bio najotriji kritiar sustava. On je, naime, opo-
vrgnuo tezu da su red i racionalizam obiljeja svemira. Ukazao je na
naa proturjeja i nered izvodei zakljuak kako je iskljuivo kranska
 293

objava sposobna objasniti oboje (Pascal je otprilike isto tvrdio).

Racionalizam: U francuskih su filozofi sastavili elemente koji e kasnije

biti obiljeja marksizma:
a) ovjek je po naravi dobar, a ne zao,
b) naa prvenstvena briga treba biti ivot kojeg trenutano ivimo, a
ne onaj nakon smrti,
c) budemo li obrazovali ljude na pravi nain pojavit e se novi ovjek,
d) revolucijom e sve stvari krenuti pravim putem.
Navedeni skup zamisli bio je potpomognut sljedeim injenicama:
a) Crkva je bila nepopustljiva i nerazumna,
b) Francuska nije imala svoga Johna Wesleya,
c) nije bilo prikladnih apologeta.
U deizmu vidimo Biblija + Razum, dok u racionalizmu vidimo Razum
minus Biblija.
U Njemakoj je naglasak bio stavljen na reformu unutar Crkve (radije
nego na niz napada izvana). Pijetizam je bio istovjetan Wesleyevom po-
kretu u Engleskoj, no nije uspio dati dovoljno intelektualnih odgovora.
Mnogi pijetisti (kao Wolff) su se, u stvari, kasnije izrodili u liberale.
Kranstvo je pojednostavljeno. Gotthold Ephraim Lessing (1729-1781)
je iznosio miljenje kako je svaka religija jednako dobra kranstvo
nije jedinstveno. Postoje mnogi putovi prema Bogu, a sve to se od po-
jedinca trai je iskrenost.

Immanuel Kant (1724-1804) je unaprijedio moralne argumente kr-

anstva. Ipak druga podruja je ustupio liberalima. Romantizam (pod
utjecajem Jeana-Jacquesa Rousseaua) je religiju sveo na osjeaj. Rous-
seau, odgajan kao kalvinist, kasnije je prihvatio mjeavinu deizma i
tovanja prirode. Njegove su politike teorije uvelike djelovale na krva-
ve revolucije koje e uzdrmati Francusku i Ameriku. Friedrich Schleier-
macher, poput Rousseaua, naglasio je subjektivni element kranstva:
bit vjere nije vie dogma, ve intuicija i osjeaj (tj. svijest o ovisnosti o
Bogu).

KATOLIANSTVO NAKON TRIDENTSKOG KONCILA

Tridentski koncil nije bio prihvaen u svim katolikim krugovima.

Otpor se usredotoio u sljedeem:
1) Centralizaciji papinske moi suprotstavio se nacionalizam.
2) Odreeni dio sveenstva nije bio spreman primijeniti ono to je
 294

smatrao pretjeranim zahtjevima koncila.

3) Tridentski koncil je bio trijumf konzervativaca. Doktrinarno alili
su to je Augustinova doktrina prvenstva milosti nad spasenjem zane-
marena (najvie zbog utjecaja isusovaca).
Otpor je bio najizraeniji u nacionalistikoj Francuskoj gdje je slobod-
e miljenja uvijek nedostajalo. Tamo je tzv. galikanizam predstavljao
pokret kojem je cilj bio nacionalna katolika crkva osloboena papinske
vlasti. Protivnici su bili okupljeni meu tzv. ultramontanistima; podrali
su papinstvo u Italiji.

CRKVA U FRANCUSKOJ
Francuska je u 17. st. naslijedila panjolsku na mjestu prve europske
sile, ali i kao arite katolikog ivota. Pod Lujem XIV. Francuska je
postala apsolutistika drava. Taj proces zapoeo je i prije Lujeva do-
laska na prijestolje; njegovi su utemeljitelji kardinali Richelieu i Mazarin.
Iako njihov pristup inozemnoj politici nije bio temeljen na religiji, ve na
hladnoj politici, njihova unutarnja politika je bila apsolutistika. Kako
nisu eljeli dravu unutar drave, obuzdavali su protestante. Njihovu
politiku nastavio je kralj nakon uspona na prijestolje (1661). Lujeva
politika, naposljetku, ukida Nanteki proglas i dovodi do galikanizma
(nezavisnosti poloaja Katolike crkve u Francuskoj u odnosu na Vatikan).
Suprotna se tendencija, kao to smo ve spomenuli, nazvala ultramontani-
zmom.

HUGENOTI: Lujeva politika protiv hugenota je, iskreno reeno, bila

udna budui da oni nisu predstavljali prijetnju Katolikoj crkvi (neki
hugenotski propovjednici su bili sposobni pastori i uenjaci, no malo ih
je bilo koji su irili vlastitu vjeru). Imali su i svoje teoloke kole (npr.
Saumur), gdje su se obrazovali mirno pastori. Uz to, bili su znaajan
gospodarski imbenik. Nakon to je na prosvjede Jeana-Baptistea Col-
berta, dravnog ekonomista, i brandenburkog izbornika zaustavio 1666.
g. kampanju protiv hugenota, Luj je istu politiku nastavio deset godina
kasnije. Na takvu su ga odluku ohrabrili jezuiti i biva hugenotkinja
gospoa de Maintenon. Kada je progon dosegao vrhunac, ukidanjem
Nantekog proglasa 18. listopada 1685. g., u cvenneskim gorama je iz-
bila borba koja je zavrila dvadeset godina kasnije uz posvemanju
iscrpljenost drave. Dolo je do vala prorotva, a i apokaliptine izjave
su navodile ljude na prakse pretjerano junaenje pa je bilo mnogo po-
 295

ginulih. Kalvinistiki elnici u Lausannei pokuali su nametnuti red za-

branjujui enama da propovijedaju i tvrdei kako se kanonu Sv. Pisma
ne mogu dodavati nikakva proroanstva. Progonstva nad preostalim
hugenotima u Francuskoj bila su uasna. Uhieni mukarci su osuivani
na doivotno sluenje na galijama, dok su ene ostatak ivota provele u
zatvoru. Djeca su oduzimana roditeljima, a propovjednici objeeni. Dvje-
stotisue hugenota emigrira.
Kamisarski rat (La Guerre des Camisards) je trajao do 1710. g. nakon
ega se sredite protestantizma preselilo u Lausanneu gdje su se obra-
zovali pastori. Nakon toga protestanti su razvili umjereniji pristup dravi
ime su poloeni temelji francuske Reformirane crkve. Unato ovak-
vim pomacima progonstva su se nastavila do Francuske revolucije. Od
1684. do 1762. g. ukupno je pogubljeno devedeset pastora, a dvadeset i
sedam je poslano na galije. Veina je bila mlai ljudi do trideset godina.
Tijekom Revolucije protestanti su progonjeni zbog odbijanja suradnje s
ateistikom dravom, a 1815. g. rojalisti su divljaki poubijali mnoge
protestante u pokolju koji je kasnije prozvan Bijelim Terorom (La Terreur
Blanche).

GALIKANIZAM: Druga nedoumica, s kojom se suoio Luj, bila je

mo papinstva. Crkva u Francuskoj je, zahvaljujui jakom galikanizmu,
bila spremna prihvatiti doktrinarne uvjete Tridentskog koncila, no nije
eljela dopustiti bilo kakvo uplitanje pape u francusko crkveno za-
konodavstvo. Krajem 17. stoljea nepogreivo papinstvo suoilo se s
apsolutistikim monarhom. Glavno pitanje je bilo Lujevo pravo na ime-
novanje sveenstva unutar podruja kojim je vladao (kao i onoga kojeg
bi mogao osvojiti). Ovu politiku saela su etiri lanka iz 1682. g. Isklju-
enje pape iz unutarnjih crkvenih poslova odmah je dalo Luju polubo-
anski autoritet. Kada je papa otro odgovorio, Luj je poeo razmatrati
mogunost raskola i osnivanja nezavisne francuske Katolike crkve. Ipak
je izabran novi papa, te je Luj 1693. g. opozvao galikanske lanke.
Meutim galikanizam je i dalje nastavio ivjeti dajui autokratskoj mona-
rhiji razlog da se prema Crkvi ponaa kao prema dravnoj ustanovi.

JANSENIZAM: Ako je galikanizam nastojao osigurati samostalnost

Crkve u Francuskoj, jansenizam ju je elio proistiti, posebno od jezuitske
kazuistike i poputanja stege. Pokret je proistekao iz pisanja flamanskog
teologa i, naposljetku biskupa Ypresa, Corneliusa Otta Jansena. Otro je
osuivao beivotni formalizam prosjene katolike slube. Najvei dio
narodnog morala je bio samodostatan bez ikakve zavisnosti spram Boga.
 296

Tridentski je koncil zakljuio da milost Boja i slobodna ljudska volja

zajedniki sudjeluju u djelima zaslunim za spasenje ovjeka, ali janseniti
su tvrdili da je ovjek spaen samo po Bojoj izbornoj ljubavi, koja stvara
vjeru. Ta ljubav postaje djelatna obraenjem koje je ovisno o Bojoj odluci.
Iako se suprotstavljao isusovcima i njihovim zalaganjima, Jansen je
takoer odbacivao protestantsku vjeru. Za razliku od isusovaca i teo-
loga protureformacije, Jansen i Saint Cyran su eljeli uenjem sv.
Augustina preobraziti katolianstvo i time pobijediti protestantizam
vlastitim orujem. Kao i Augustin, naglaavao je predodreenje, no
njegova je doktrina bila zasjenjena srednjovjekovnom usredotoenou
na zaslugu.
Isusovci i jansenisti se nisu slagali u pogledu ishoda Pada. Prema
jansenistima istoni je grijeh od ovjeka uinio potpunog roba tako da se
Bog mora uplesti. Isusovci su slijedei najdrai autoritet, Luisa de Molinu
zakljuili kako je Pad ovjeku oduzeo tek njegove natprirodne darove
(tj. njegovo proslavljeno stanje) ostavljajui ga u prirodnom stanju iz
kojeg se on slobodno moe razviti na dva razliita naina.
Najvei utjecaj su jansenisti imali u Francuskoj. Tamo su se nekoliko
kljunih pojedinaca priklonilo njihovoj doktrini: opat Saint Cyrana, Du
Vergier, nekoliko pripadnika nadarene obitelji Arnaud (posebno opatica
samostana Port Royal, Anglique) te na koncu Blaise Pascal, ak i dra-
matiar Racine. Mnogi su visoki sveenici bili elitna, i moralno izazovna,
skupina. Luju su mogli poremetiti vjersku ravnoteu. Godine 1649. Sor-
bonna je osudila pet prijedloga uzetih iz Jansenove knjige Augustinus.
Razvila se otra borba izmeu jansenista i isusovaca. Pascal je pritekao
u pomo Arnaudu napisavi Lettres Provinciales (Provincijalna pisma),
uglavnom protiv isusovake kazuistike. Godine 1653. papa Inocent X. je
osudio Jansenove teze kao krivovjerstva. Kako se primicao svretak
stoljea jansenisti su bili sve jai. No, isusovci su napali Arnauldovog
nasljednika Pasquiera Quesnela ije su knjige ponovno iznijele temeljne
jansenistike postavke. Novi papa im takoer nije bio naklonjen. God-
ine 1705. kralj je istjerao opatice iz Port Royala, a njega sravnio sa zemljom.
Papa Klement XI. je 1713. g. izdao bulu Unigenitus koja je osudila 101
prijedlog iz Quesnelove knjige. Ipak esnaest biskupa, naklonjenih jan-
senistima, odbilo se pokoriti ustvrdivi kako papa nije nepogreiv.
Do tog su vremena ekstremniji lanovi jansenistike stranke podlegli
pretjeranim stremljenima. Govorili su jezicima. Tvrdili kako mogu iz-
voditi uda. ivjeli su u svijetu povremenih apokaliptinih proroanstava.
Tako je neki gorljivi mladi jansenist pokopan na groblju sv. Mdarda.
Pariani su se stoga zaudili kada su doznali da je njegov grob postao
 297

poprite udesnih izljeenja. Godine 1732. je uprava zatvorila groblje.

Zatim se pojavio fenomen konvulzija. Pomou zastraujueg mazohizma
ekstremisti su se dovodili u stanje mahnitosti. Proricali su i izvodili uda.
Ugledni jansenisti ih nisu eljeli priznati, a i redarstvo ih je strogo
suzbijalo. Iako su se jansenisti raspali kao pokret, rasprava se nastavila
u 18. stoljeu (uglavnom izmeu dominikanaca i isusovaca). Mnogi su
jansenisti prebjegli u Nizozemsku gdje su, u Utrechtu, osnovali crkvu.
Ipak su preostali jansenisti imali zadnju rije, pri udruivanju s
galikancima, kako bi nakon financijskog skandala istjerali isusovce 1764.
g. Jean de Labadie ( 1610-74), bivi isusovac, je spajao utjecaje jansenizma
i pijetizma te je ravio radikalan oblik kranstva sa naglaskom na svetost
i zajedniki ivot vjernika. Njegovo nauavanje je pustilo korijen u
Nizozemskoj, gdje je utemeljio pokret labadista (ok. 600 lanaka).

KVIJETIZAM: Kvijetizam je bila jo jedna reakcija na tadanji jalov

moralizam. Njegovi su izvori izvan Francuske: tradicija sv. Tereze Avil-
ske i Miguela de Molinosa u panjolskoj. Prema Duhovnom vodiu, kojeg
su osudili kurija i isusovci, dua postie kransko savrenstvo kada je u
miru s Bogom kada potpuno napusti sva nastojanja i prepusti se pot-
punoj pasivnosti, ona se gubi u Bogu, i ne brine vie za svoje dobro.
Ga Guyon je pokretu dala vanost, no dovela ga je i na zao glas. U
knjizi Moyen court et trs facile de faire oraison (Osrednje kratka i vrlo laka
metoda molitve) razradila je vlastite poglede. U potpunoj kontemplaciji
Boga dua, gubei sve brige oko vlastitog dobra, postaje ravnoduna
prema vjenom sudu kao i prema vjenoj srei. Ne postoji potreba raz-
miljati o velikim istinama evanelja, ak niti o Kristovom ivotu i smrti
jer to nisu najprikladniji objekti iste kontemplacije. Jedina nuna stvar
je predati se bujici Bojih sila. Ovo naravno neobino podsjea na pla-
tonizam i ak panteizam, a njezin utjecaj se moe raspoznati i kod
Watchmana Neea. Tvrdila je kako ponekad, kako bi prinijeli Bogu stvarnu
rtvu, moramo poiniti grijeh kojeg preziremo. Ovakve opaske bile su
sumnjive crkvenim vlastima te je Ga Guyon odvedena u samostan.
Ipak, nadbiskup Fnelon je prihvatio njezino uenje zbog ega ga je osudio
Bossuet, a kasnije i papa. Drugi mistiari tog vremena su bili Pierre de
Brulle (1575-1629) i Charles de Condren (1588-1641).

Vincent de Paul (Vinko Palski) je takoer djelovao protiv jalovoga

moralistikog ozraja tog vremena. Utemeljio je lazariste kako bi irili
evanelje u zaputenim predjelima Francuske. Kako bi ublaio siro-
matvo, osnovao je drutvo Sestre milosra. Njegovi su djelatnici bili
 298

podreeni mjesnom biskupu i radili su izvan samostana, to je bilo nov

pristup za enski red. Sulpicijanski i eudistiki redovi su poduavali
seljako sveenstvo, dok su na sjemenitima sv. Maura i Oratorije ostali
prolazili izobrazbu. Godine 1680. osnovan je laiki uiteljski red kolske
brae.

Marie-Marguerite Alacoque osnivaica je pokreta tovanja Presve-

toga Srca Isusova. U samostan sestara od pohoenja, u Paray-le-Monialu
(sredinjoj Francuskoj) primljena je 1671. g. Nakon razdoblja posvema-
njeg osobnog uskraivanja doivjela je niz objava. U jednoj od njih Krist,
otkrivi boansko srce koje gori ljubavlju prema ljudima, naloio je
uspostavu Svetog sata svetkovanja priesti prvog petka u mjesecu.
Osim toga petak, po tijelovskoj osmini, obiljeavao bi se kao blagdan
Srca Isusova. Isprva su njezine vizije doekane s nevjericom koja je s
vremenom jenjavala. Pobonost Presvetom Srcu Isusovom sve se bre
irila po katolikom svijetu, te je Marija Margareta 1824. g. proglaena
asnom, a etrdeset godina kasnije i blaenom. Naposljetku ju je, 13.
svibnja 1920., papa Benedikt XV. proglasio svetom.

CRKVA I FRANCUSKA REVOLUCIJA

Tijekom 18. stoljea Katolika je crkva openito (a unutar nje prije

svega visoko sveenstvo) postajala sve neosjetljivija prema kritici i po-
zivima na reformu. Bila je izuzeta od bilo kakvih plaanja u vrijeme
kada su drugima porezi poveavani. Njezini visoki dunosnici su se
ponaali poput besposlenog plemstva, i u materijalnom i moralnom smislu.
S druge je strane ivot seoskog sveenstva bio mnogo blii ljudima. Ti
su sveenici bili spremni ukljuiti se u revoluciju. Stanje u samostanima
se sve vie pogoravalo. Prosjeko stanovnito smostana se smanjilo do
5-6 redovnika.
U drugim europskim zemljama dolo je do sljedeeg:
a) Isusovci su izbaeni iz mnogih zemalja.
b) Papinstvo je oslabilo, te je na kraju moralo raspustiti isusovaki
red.
c) Vladari su u dravne ustanove uveli zamisli prosvjetiteljstva.
Francuska revolucija je umnogome bila vrhunac prosvjetiteljstva.
Poela je kao nenasilni pokuaj reformiranja francuske uprave. Zemlja je
bila u bankrotu radi financijske pomoi koju je dala za ameriki rat za
neovisnost. Kako bi rijeio teku gospodarsku krizu, kralj je pozvao
 299

tisuu i dvjesta izabranih poslanika, iz svih francuskih krajeva, u Versailles

(ljeto 1789). Tamo je esto puana (tzv. Trei stale ili Tiers tat) odluilo
da Francuskoj treba sveobuhvatnija reforma od ijedne koju kralj zamilja.
Oni su eljeli zamijeniti Ancien Rgime (stari dravni poredak) drutvom
temeljenim na politikim i gospodarskim zamislima prosvjetiteljstva,
britanskom iskustvu s izabranom vladom, te drutvenoj i gospodarskoj
stvarnosti Francuske s kraja 18. stoljea. To je znailo ukinuti sve po-
vlastice koje je su odabrani imali zahvaljujui roenju; davanje politike
moi srednjom staleu i dokidanje samovolje drave. eljeli su potpunu
gospodarsku slobodu koja bi svakome dopustila neogranieno uivanje
privatnog vlasnitva. Njihov je prvi zahtjev bio da Luj XVI. pone dijeliti
mo s izabranim predstavnicima naroda. Na koncu je kralj popustio.
No, Revolucija je postala krvava kada si je ovaj pokuao na nedoputeni
nain, nasilno, vratiti mo. Pariani su osvojili Bastilleu, te potom utemeljili
vlastitu vojsku.
Uslijedila je pobuna posvuda u Francuskoj. No, kralj je i dalje nastavio
s podmuklim spletkama i tako si zapeatio sudbinu. Kada je smaknut,
proglaena je republika.
Navedena su dogaanja morala pogoditi Crkvu koja je bila dio sta-
roga poretka. Do tada je ona zapravo bila drava unutar drave tzv.
Prvi stale. Jedino je ona imala javno bogosluje koje je doputala drava,
a nadzirala je i cjelokupni sustav naobrazbe i javne pomoi. Iskljuivo su
njezini predstavnici vodili knjige roenih, umrlih i vjenanih. Bili su
zadueni za cenzuru literature.
U poetku nije bilo sukoba izmeu Revolucije i Crkve. Na sastanku
stalea, (tats-gnraux) 1789. g., nie se sveenstvo prikljuilo graan-
stvu i tako, zapravo, smanjilo mo plemstva. Time je nastala Narodna
skuptina. Rado su podijelili crkvene posjede, no protivili su se zakonu
kojim bi se graanska prava dala idovima i protestantima. Sukob je
zapoeo 1790. g. kada je Narodna skuptina odluila, na predrevo-
lucionarnim galikanskim naelima, reformirati Crkvu. Biskupijske granice
su postale granicama gradskih okruga (od kojih je pedeset i sedam
ukinuto). Ukinute su i nadbiskupije. Papa vie nije imao nikakve ovlasti
nad Crkvom u Francuskoj. Gradsko ravnateljstvo (direktorat) izabiralo
je biskupe, otprilike kao i upnici. No, stvarne potekoe proizale su iz
zahtjeva da svaki sveenik d prisegu odanosti dravi (ime bi papa
morao zauzeti drugo mjesto). Kada je u oujku 1791. g. papa sveenstvu
to zabranio, pedeset ga je posto sveenika odbilo posluati. Mnogi meu
njima nakon toga su odselili iz Francuske. ak i na razini upa ovo je
znailo desetogodinju podjelu Crkve. Slubu su smjeli nastaviti samo
 300

oni koji su dali prisegu. Duhovi su se uzburkali u jednome gradu kada je

novi sveenik nita ne slutei, za vrijeme mise otvorio svetohranite, a
iz njega skoila maka, koju je netko tamo zatvorio, i izgrebala ga po
licu. Kada su austrijske i pruske snage ule u Francusku, kako bi uguile
Revoluciju, sveenici koji su odbili poloiti prisegu nali su se u vrlo
nezavidnom poloaju. Mnogi su protjerani ili ubijeni.
Do prekretnice je dolo kada je Revolucija poela dobivati obrise re-
ligije. Sve su jai bili napadi na sveenstvo kojem je predbacivan ne-
dostatak domoljublja. Naime sveenici se nisu htjeli eniti i na taj nain
poticati rast domoljuba! Kako bi se kranstvo istisnulo iz zemlje, dese-
todnevni tjedan nadomjestio je kranski kalendar. Od crkvenih zvona
napravljen je kovani novac, a zabranjene su i crkvene slube. Svaki je
deseti dan odreen za odravanje filozofskih i politikih propovijedi
dok su naizmjence bile prireivane narodne gozbe i plesovi. Djeci su
davana nekranska imena. Domoljubni obredi sadravali su svete
prisege, a vjerska imena ulica su zamijenjena revolucionarnim nazivima.
Izvan Pariza su djelovali pojedinci koje zakon niim nije sputovao. Oni
su rjeavali potekoe nastale proturevolucionarnim djelovanjem. Od
crkava su napravljeni hramovi razuma, te je sveenstvo prisiljavano
na naputanje poloaja i enidbu. Mrtvi su pokapani na zajednikim
grobljima ija su vrata nosila natpis: Smrt je vjeni san. Kranstvo je
ukinuto, a umjesto njega tovao se tzv. kult razuma. U Parizu je iz-
vjesna operna plesaica, gospoica Maillard, obuena u trobojnicu nove
republike i postavljena na prijestolje kao boica razuma. Iznad najvieg
oltara u Notre Dameu primila je potom priznanje revolucionara! Sve
ostale crkve su na zapovijed komune zatvorene.
Do 1794. g. dekristijanizacija je postigla velike uspjehe. No, na selu,
gdje se veina nije dala otrgnuti od stare religije, pomaci su se mogli
ostvariti iskljuivo vojnom silom. U mnogim su gradovima djevojke
okiene kao razum, sloboda ili priroda, vodile procesiju prema
oltarima nove religije. Oko dvadeset tisua sveenika je napustilo poloaj
i oenilo se. Ostali, koji su ve djelovali izvan zakona, napustili su zemlju
ili nastavili rad u tajnosti. Ipak Robespierre je uoio da se kult razuma
previe pribliio ateizmu. Stoga se zaelio neega to bi nalikovalo
kranstvu. Uveo je 1793. g. kult najvieg bia kako bi, oko istoga
oltara, ujedinio katolike i protestante. Novi je kult imao jednu dogmu
besmrtnost due te jednu postavku: obavljaj dunost koju ima kao
ovjek. S druge se strane, s dolaskom 1794. g., dekristijanizacija se poela
troiti te su u veljai iste godine zajamene vjerske slobode. No, upravo
u trenutku kada je izgledalo da je Crkva ponovno u naletu, revolucija je
 301

pogodila papu. Naime 1796., po francuskom je uzoru, Napoleon utemeljio

odreeni broj republika u Sjevernoj Italiji. Kada su papine snage ubile
njegova generala, on je zauzvrat zarobio papu. Odveo ga je u Francusku
gdje je ovaj (u Valenci) uskoro umro. Napoleon je postao poznat 1795.
kada je narocito okrutno uguio kontra-revoluciju. Za nagradu bio je
imenovan jednim od generala u francuskoj revolucijskoj vojsci.
Godine 1799. pod Napoleonovim vodstvom vojska vri udar i za-
uzima Francusku ime se probio na sam vrh i postao prvim konzulom
(titula koju je preuzeta iz drevnog Rima koji mu je bio i uzor). Napoleon
je prekinuo kaos revolucije i osnovao je novu vrstu drave koja je eljela
irit ideju revolucije i izvan granica Francuske, ideje kao to su: pravo
na posjed svima, jednakost pred zakonom, vjerska tolerancija, promicanje
meritokracije nasuprot aristokracije, i ukidanje klasnih privilegija. Kako
bi te ideje i proveo upotrijebio je vojsku od 350 000 vojnika koji su se
koristili novim, revolucionarnim taktikama. Tim njegovim djelovanjima
opirale su se sile reakcije, naroito Austrija i Rusija koje je financirala
Engleska, a koje su se udruivale u koalicije protiv Napoleona. 1800.
porazio je Austrijance u bitci kod Marenga i postao vladar sjeverne Italije
oslobodivi je od austrijske vlasti.
Kada je godinu kasnije potpisao konkordat s papom, ujedinio je dvije
stranke unutar Crkve u Francuskoj, ali i nametnuo ogranienja:
1) Svi su biskupi morali predati otkaz papi; prvi je konzul dobio pravo
imenovati biskupe, a papa ih je imao pravo kanonski postaviti.
2) Crkva nije mogla traiti povrat imovine. Drava je preuzela obvezu
isplate sveenikih plaa.
3) Vjersko djelovanje je podlijegalo ogranienjima kada god je bilo
potrebno uvesti javni red.
Posljednjim pravilom Napoleon je elio na najmanju moguu mjeru
smanjiti papin nadzora Crkvu, kao vezivnu silu francuske politike, upo-
rabiti za vlastite ciljeve. Iako je bio prisiljen prisustvovati Napoleonovoj
krunidbi za cara, papa mu se odbio pridruiti u blokadi Engleske. Stoga
je Napoleon osvojio papinske drave i bio, naravno, izopen. Papu je
odveo u Francusku gdje je ovaj ostao do njegova poraza (1814).
Beki kongres (1814-1815) je Europi donio stogodinji mir nakon pri-
blino trideset godina rata. Njime je odbaena revolucija i obnovljen
stari poredak: Bourboni su vraeni na francusko prijestolje, a Napoleon
je protjeran na Sv. Helenu. Iako je papa ponovno postao apsolutnim
monarhom papinskih drava, Francuska se nije mogla vratiti u poetno
stanje. Dekristijanizacija nije uspjela, no iz nje se rodio antiklerikalizam.
Katolika se crkva, oslobodivi se monarhove vladavine, sve vie okre-
 302

tala Vatikanu. Napoleonov poraz uzroio je kraj Svetog Rimskog Carstva

i uspon europskog nacionalizma, naroito u Njemakoj i Italiji.
Revolucija je duboko promijenila i Katoliku crkvu u Njemakoj. Tamo
su katoliki kneevski biskupi izgubili feudalni poloaj. Pod opom re-
organizacijom, mnogi su katolici potpali pod vlast protestantskih vla-
dara. Crkveno vlasnitvo je oduzeto, a samostani rasputeni. Crkva je
pretvorena u dravnu ustanovu, te je drava poela uzdravati njezine
kole i sveenstvo.

CRKVA I DR
AVNI NADZOR

CRKVA U RUSIJI

Nakon najezde muslimana sredite pravoslavlja se premjestilo u Ru-

siju. Tamonji su sveenici bili gotovo nepismeni, a narod jedva da je
izaao iz poganstva. Kranstvo je bilo izjednaeno s ustanovljenim ob-
licima molitve. Sveenstvo je bilo podijeljeno na crne sveenike
(redovnike) i bijele sveenike (upne sveenike). Redovnici se nisu smjeli
eniti, no upni sveenici morali su biti oenjeni. Vie sveenstvo se
imenovalo iz redova redovnika u celibatu.

CRKVA I DR
AVA: Do rascjepa u okviru Pravoslavne crkve dolo

je 1503. g., nakon crkvenog koncila na kojem su raspravu, o opsegu
ukljuenosti Crkve u svijet, vodili Nil Sorsky i opat Josip iz Volokalamska.
Radilo se o ukljuenju Crkve u svijetu. Njihovi sljedbenici bili su podije-
ljeni u dva tabora: posjednike ili josipovce (sljedbenici Josipa) i nepo-
sjednike. Posjednici su vjerovali da moraju posjedovati (odakle ime) velika
zemljita kako bi se ukljuili u socijalnom skrbu (uglavnom kako bi dali
gostoprimstvo i se brinuli za bolesnike i siromase). Neposjednici su vje-
rovali da treba dati prednosti tihoj molitvi i obdravanju strogog siro-
matva. Posjednici su, za razliku od svojih neistomiljenika, vjerovali u
blisku povezanost Crkve i drave. Njihova prevaga dovela je do pod-
lonosti Crkve dravi (naroito za vrijeme vladavine Ivana IV.).

NASTANAK STAROVJERACA: Sredinom 17. stoljea, sposobni i

agresivni patrijarh Nikon, elio je proiriti carevo vodstvo nad
pravoslavnim narodima. Kako bi to postigao, morao je nagovoriti Ruse
da odustanu od vlastite iskljuivosti. Tjenji odnosi, s pet patrijarha na
istoku, zahtijevali su preispitivanje ruskih crkvenih knjiga. Ono je
 303

pokazalo kako su grci bili u pravu a ruski prijevodi pogreni (esto uslijed
nepaljivog prepisivanja). Nikon nije bio zadovoljan pukim ispravcima
teksta. Posudio je razliite grke oblike i promijenio ruske obrede da bi
ih stavio u saglasnost s grkom upotrebom. Ishod je bio odvajanje
starovjeraca (tzv. raskolnikova) pod vodstvom nadbiskupa Avvakuma
(rije staro-vjerac ustvari znai privrenik stare liturgije). Drali su
kako je antikrist puten u Crkvu, a vodea uloga Rusije dovedena u
pitanje. Mnogi su izbjegli u Sibir i Kareliju. Nikon je 1666. g. izgubio
poloaj patrijarha. Kako su njegovi protivnici bili uvjereni da je antikrist,
oekivali su da e svretak svijeta doi iste godine. Zbog toga ni ljetina
nije zasijana; mnogi su otili u ume obueni u bijelo, a neki su se ak
smjestili u neudobne ljesove gdje su ekali svretak. Ipak nita se nije
dogodilo. Toniji prorauni su zatim pokazali kako e kraj doi 1699.
g. Sada su mnogi u Petru Velikom vidjeli Zvijer (iz knjige Otkrivenja),
budui da je poduzeo bezbone reforme. No, opet se nita nije dogod-
ilo. Starovjerci su postali progonjena manjina. Neki meu njima su se
radije spalili ne elei pasti u ruke progonitelja. Nazivali su se bez-
sveenicima i gorljivo traili muenitvo. Ovakvo je stanje potrajalo do
vladavine Petra Velikog. Danas se procjenjuje da ih je ostalo jo oko
pola milijuna.

RAST SEKTATVA: Za vrijeme razdoblja obiljeenog raskolom, raz-

mnoile su se sekte, neke zahvaljujui stranim utjecajima, neke pak za-
hvaljujui domaim snagama. Mnogi su Rusi traili zadovoljenje vjerskih
potreba izvan Crkve koju su drali neduhovnom. Neki su se okrenuli
mistinom protestantizmu i slobodnom zidarstvu (masonima). Pojavile
su se mnoge neobine sekte, kao npr. hlisti (biai), skoptci (kastrati),
duhobori (duhovni hrvai) i molokani (pijai mlijeka). Pojasnimo poblie
te skupine.
Molokani su bili prilino evaneoski raspoloeni. Nadimak su dobili
odbijajui drati posne dane koje je propisala Pravoslavna crkva a tih su
dana, kao i obino, jeli sir i sireno mlijeko. Svoje porijeklo vuku iz doba
kada je skupinu karaitskih tartara evangelizirala nestorijanska crkva.
Karaiti su bili idovi koji su odbacivali rabinska tumaenja i spise kao
to je Talmud. Bogotovlje molokana bilo je vrlo jednostavno i sastojalo
se od citanja Biblije, molitve, pjevanja psalama, pa cak i pjevanja itavih
odlomaka Pisma. Takoer su bili pacifisti, to ih je uinilo prilino ne-
popularnima. Zbog progona gotovo su svi napustili Rusiju (u SAD-u ih
se povezuje s nastankom pentekostalnog pokreta) ili su emigrirali (ili su
protjerani) u zabaene dijelove carstva (Armenija, Kavkaz, Sibir, Ukraji-
 304

na).
Prema Hlistima (ije ime je vjerojatno iskrivljenje imena Krist (kristi)
ili grke rijei hiliasti koja znaci milenijanisti), Bog prebiva u srcima
svih istinskih krana, ali Krist se iz generacije u generaciju utjelovljuje u
jednoj, izabranoj osobi. Ovo vjerovanje je dovelo do dinastije Krista.
Sljedbenici ove sljedbe sastajali su se u malim grupama, elijama, na elu
koje je bio voa, mukarac ili ena, koje su zvali Krist ili Majka Boja.
Duhobori su s druge strane bili jo neortodoksniji, vjerovali su u
predpostojanje i transmigraciju (seljenje) dua, dualizam tijela i duha.
kopci su vjerovali kako su nakon istjerivanja iz Edenskog vrta Adam
i Eva na sebi imali ucjepljenje komade zabranjenog voa na svojim tijelima
koja su se zatim formirala u testise u mukaraca i grudi u ena, stoga
smatrali kako ce se odstranjivanjem tih spolnih organa (to je ponekad
ukljuivalo i obrezivanje ena) vratiti u prvotno, isto stanje kao prije
Iskonsko grijeha. Njihov rani voa, Selivanov, proglasio se Bogom bo-
gova i Kraljem kraljeva i proglasio spasenje vjernika kastracijom.
lanstvo u sekti kopaca nije bilo samo za seljake, meu sljedbenicima
je bilo plemstva, vojnih i pomorskih oficira, dravnih slubenika, svee-
nika i trgovaca. lanstvo sekte je bilo toliko brojno da ak i kada je u
Sibir bilo poslano 515 mukaraca i 240 ena, izmeu 1847. i 1866., to nije
ozbiljnije naruilo brojnost lanova i opstojanje sekte. Godine 1874. sekta
je imala barem 5 444 lanova, od ega 1 465 ena, meu kojima je 703
mukarca i 100 ena odstranilo svoje spolne organe. U ranom 20. stoljeu
kopci su imali barem 100 000 sljedbenika iako su bili ugnjetavani i
osuivani. kopci su bili milenijanisti i ekali su Mesiju koji e doi i
uspostaviti kraljevstvo svetih tj. istih. Vjerovali su kako Mesija nee
doi sve dok broj sljedbenika njihove sekte ne dosegne 144 000 (Otkr.
14,14) i sve to su radili bilo je u cilju postizanja tog broja. Do 1911.,
smatra se, mnogi su kopci vjerovali kako e svoju vjeru ispuniti usam-
ljenikim i kreposnim ivotom. Neki su emigrirali u Rumunjsku gdje su
postali poznati kao Lipovjani.
Puno ekstremnije sekte bile su obiljeene radikalnijim stremljenima, i
u moralu i u drutvenoj praksi, ime su izazvale progone to im je na-
prosto postala sudbina.

JAANJE DR
AVNOG NADZORA: Odlazak starovjeraca oslabio

je Crkvu omoguivi Petru Velikom (1672-1725) da dovri podreivanje
Crkve dravi. Patrijarh je postao upraviteljem podreenim caru, a Crkva
je postala dravnom ustanovom. Godine 1721. Petar, koji se uvijek ugle-
davao na Zapad, ukinuo je patriarhat te ustanovio je tijelo slino luteran-
 305

skom konzistoriju. Ono je trebalo upravljati Crkvom, te je dobilo ime

Svetog Sinoda. Ruskom je crkvom upravljalo do 1917. g. Od tada su
na vrhovnim pozicijama u Crkvi bili metropoliti Moskve, Kijeva i Sankt
Peterburga.
Nakon Petra Velikog uslijedio je niz prosvijetljenih despota. Crkva
im je sve vie smetala, a i inteligencija se takoer otuila. Seoski rituali
neobino su se razlikovali od povrnog deizma koji je postajao sve sna-
nijim obiljejem obrazovanih laika. Oni su sveenike nazivali oraima
u sveenikim odorama.
Carica Ana je otvoreno prezirala Pravoslavnu crkvu. Prema sveen-
stvu se ponaala s vie omalovaavanja nego ijedan car prije ili nakon
nje.
Katarina Velika je, kao njemaka deistkinja, bila takoer nenaklo-
njena Ruskoj crkvi. Pod njezinim pokroviteljskim, ali i prezirnim despot-
stvom, Crkva je ipak poela pokazivati znakove ivahnosti. Godine 1764.
izvela je sveobuhvatnu sekularizaciju redovnikih posjeda, koristei pri-
kupljena sredstva za dravne potrebe, kao i izobrazbu sveenstva. Kako
se sa luteranske vjere obratila na pravoslavlje, nastavila je politiku po-
zapadnjavanja Petra Velikog. Postala je zanesena idealima Prosvjetitelj-
stva, ali kada je ono rezultiralo Francuskom revolucijom vratila se svojoj
liberalizacijskoj politici i vratila se na tradicionalni rusku i azijsku auto-
kraciju. U konanici je emancipirala aristokraciju, ali ne i kmetove.
Tijekom njezine vladavine prvi su menoniti stigli u Rusiju (1788).
Njima je ponuena potpuna vjerska sloboda, kao i jamstvo da ne e biti
unovaeni u vojsku. U 18. stoljeu osnovano je pedesetak kolonija, isprva
u Ukrajini, zatim uzdu Volge te naposljetku na Uralu i zapadnom Sibiru.
No, kada su im dokinuta prije dana prava (posebice u svezi s osloboe-
njem od novaenja), menoniti su se poeli iseljavati u 19. stoljeu u SAD.
Teoloke akademije su utemeljene u St. Petersburgu, Kijevu i Kaza-
nu, a kasnije i u Moskvi. Umjesto latinske skolastike, koju je uveo Petar
Mogila (1596-1646), dolo je do povratka ruskim izvorima pravoslavne
teologije (u patristikoj predaji).

CRKVA U NJEMAKOJ I AUSTRIJI

JAANJE NADZORA DR
AVE: Nakon zakljuenja Trideseto-

godineg rata (1648), dolazi do porasta dravnog nadzora nad crkvama
u Prusiji. To e kasnije dovesti do stvaranja svjetovne drave koja e
zahtjevati od ljudi da njoj budu odani a ne Crkvi (usp. Hitlerova Nje-
 306

maka).
Godine 1539. Joachim II. Hektor (1505-1571) uvodi reformaciju u
Prusiji.
Godine 1608. Johann Sigismund postaje kalvinist. Odbija luteranima
nametnuti vlastitu vjeru. Ipak luteranska rulja rekla je kralju u Berlinu:
Ti proklet, mrani kalvinist, ti si ukrao nae svete slike, unitio si naa
raspela: sada emo se osvetiti vama i vaim kalvinistikim sveenicima!
Fridrik Vilim (Veliki elektor) (1620-1688) razvio je ideju snoljive
kranske drave. Za vrijeme vladavine (1640-1688) primao je hugenot-
ske izbjeglice iz Francuske i Salzburga. Njegova je ena pozvala Leibniza
kako bi predavao u Berlinu. Novoosnovano Sveuilite u Halleu postalo
je odskonom daskom za Spenerovo pijetistiko djelovanje.
Fridrik Vilim I. (1688-1740) prekinuo je ovo sretno razdoblje. Drao
je kako su sve religije jednako vrijedne. Drava stoga mora ispuniti praz-
ninu i preuzeti vodstvo. Pokuao je propisati obrazac luteranskog i kal-
vinistikog bogosluja. Bezuspjeno je pokuavao ujediniti reformirane
i luterane. Kalvinistima je nametnuo to trebaju propovijedati. Prema
katolicima je bio snoljiv. Kranski rjenik je postao sekulariziran i ispo-
litiziran.
Fridrik II. Veliki (1712-1786) prvi je vladar koji je priznao da nije
kranin. Crkva je tijekom njegove vladavine postala tek djeliem ino-
vnikog ustroja svjetovne drave. U politici se vodio osobnim pogle-
dima. Sve su religije jednako lane, tvrdio je, no zbog vojnih i gospo-
darskih razloga mogu postati svrsishodnima. Crkva je korisna jer potie
potenje, poslunost i podlonost. Na koncu je njegova politika imala za
ishod dravu koja je zauzela mjesto Crkve, a ne snoljivost. Dva su do-
gaaja utjecala na ovakav razvoj:
a) Tridesetogodinji rat (1618-1648) je uinio ljude cininima spram
religije.
b) Uspon prosvjetiteljstva pod utjecajem Voltaira i drugih.
U Austriji car Josip II. je bio praktini katolik, ali i pobornik prosvje-
titeljstva. Prema njemu, crkva je trebala biti neka vrsta dravnog ministar-
stva koje bi bilo zadueno za kult i odravanje javnog morala. Godine
1781. izdao je proglas snoljivosti prema nekatolikim graanima. Isto-
vremeno je nametnuo Katolikoj crkvi niz propisa glede obrazovanja
sveenstva i utjecaja Vatikana, te je zatvorio 700 samostana. Meutim,
nauavanje engleskog jezika je bilo jo uvijek zabranjeno kao opasan
element.
Prosvjetiteljstvo je vodilo sputavanju duhovnog ivota, no isto tako i
 307

poveanju stupnja obrazovanosti propovjednika. Mnogi studenti svee-

nici su zapoeli djelovanje kao kuni uitelji (usp. Kant, Hegel, Fichte,
Schleiermacher). Kao najbistriji lanovi zajednice, predstavljali su dravu
koja im je zauzvrat vezala ruke. No, bilo je mnogo pobonih i uenih
ljudi meu njemakim protestantskim sveenicima. Ipak, tadanje su pro-
povijedi esto bile prikaz govornikove uenosti dok je duhovne hrane
bilo malo. Primjerice, na redak tovie, izbrojane su vam i vlasi na
glavi bilo bi istaknuto sljedee:
a) Podrijetlo, stil, oblik i prirodni poloaj kose.
b) Ispravna briga o kosi.
c) Prisjeanja, podsjetnici, opomene i utjeha izvedena iz kose.
d) Kako se brinuti i koristiti kosu na dobar kranski nain.

USPON PIJETIZMA Sveuilita su jo uvijek bila sputana starim

obrascima razmiljanja. Knjievno stvaralatvo je posustalo a znanost
postala sumnjiava. Umove seljaka jo uvijek je muio strah od vjetica.
Antisemitizam je bio rairen. Njemaka je trpila od posljedica 30-g. rata.
U takvim okolnostima roen je pijetizam. Bio je prosvjed ive vjere pro-
tiv beivotne i nepopustljive ortodoksije u koju se izrodilo luteranstvo.
Kao i svaki revolucionarni duhovni pokret pijetizam je imao svoje pret-
hodnike, ali i istaknute prve pobornike. Duhovne pjesme Paula Gerhard-
ta, djela narodne pobonosti poput Arndtovih Vier Bcher vom wahren
Christentum (etiri knjige o istinskom kranstvu), slikovite propovijedi
Schuppa i Grossgebauera odrale su duh izvorne luteranske pobonosti.
Meu velikim skladateljima crkvenih pjesama bili su luteran Paul Ger-
hardt, kalvinist Joachim Neander, i pijetist Gerhardt Tersteegen. Kao
odgovor na pijetizam, Schmolk i Neumeister su postali kapelani starijeg
konzervativnog luteranstva. Prosvjedovali su protiv glazbenih novota-
rija pijetista i moravaca. Kasnije je nastalo zajedniko pjevanje (uglav-
nom zbog utjecaja pijetistikog pokreta i sekularizacije). Spitta je jedanput
ustvrdio kako je pijetizam dokinuo dobru crkvenu glazbu, te je Johannu
Sebastianu Bachu ostalo malo materijala na raspolaganju.
Utjecaj velikih njemakih mistika (kao Tauler) je takoer bio zna-
ajan. Najodgovorniji za rast pijetizma bio je Philipp Jakob Spener. On
je 1675. g. objavio Pia desideria (Pobone udnje), kojom je napao postojea
zla u Crk-vi. Oslanjajui se na Lutherov primjer, pozivao je na oivljavanje
i obnovu osobne vjere. Godine 1694. osnovano je Sveuilite u Halleu
koje je postalo sreditem novog pokreta. Kroz teoloki fakultet svake je
godine prolo mnogo studenata, a sveuilite je takoer bilo mjesto
izobrazbe slubenika pruske drave. Spener se usredotoio na posve-
 308

enje koje je Luther zanemario zaokupivi se opravdanjem. Eshatologija

je bila predmet njegovog pomnog izuavanja. Uvjeren da se proroanstva
iz Otkrivenja ispunjavaju ve za njegova ivota, drao je da je blizu sm
svretak svijeta. Kada se njegova proroanstva nisu ostvarila, njegovi
su neistomiljenici bili skloni pretpostavci da je, pogrijeivi u ovome
pogledu, vjerojatno pogrijeio i u svezi s ostalim tvrdnjama.
Zahvaljujui djelovanju njegova nasljednika Frankea Bibliji je vrae-
no sredinje mjesto pobonosti. Franke je prevodio knjigu Duhovni Vodi
od Molinosa, a na taj nain je otkrio vezu izmeu kvijetizma i pijetizma.
Zapoeta su mnoga filantropska djela. Pijetisti su takoer bili prvi koji
su promicali protestantsko misijsko djelovanje (isprva u junoj Indiji i
Junoj Americi). Poznati biblijski uenjak Johann Albrecht Bengel itavom
je pokretu dao vie uravnoteenosti nastojei uskladiti osjeajnost i misao,
pojedinano obraenje i odgovornost prema zajednici.
Izuzetna osoba kasnije faze pijetizma, i vjerojatno najvei evaneoski
kranin nakon Luthera, Von Zinzendorf bio je ovjek strogog i osjeaj-
nog temperamenta. Vjerovao je kako je jednostavna i nevina vjera obiljeje
pravog kranina. Dovoljno je vjerovati u mo Isusove krvi i potpuno se
pouzdati u zasluge Bojeg Janjeta. U ivim, gotovo erotskim slikama,
opisivao je odnos due i Krista.
Von Zinzendorf je potjecao iz plemike austrijske obitelji, te je u do-
dir s Frankeovim pijetistikim uenjem doao preko prabake. Kranstvo
je mogao zamisliti samo u pojmovima zajednitva. No, kako to ostvariti?
Prekretnica je nastupila 1722. g. kada je na svojim imanjima pruio azil
progonjenoj Moravskoj brai. Naime anabaptisti, karizmatici, i drugi
sektai koji su se tamo naselili, uskoro su se poeli meusobno svaati.
No, za proslave Gospodnje veere, 17. kolovoza 1727. g., dolo je do
probuenja. Prisutni su postali braom i sestrama ujedinjenima u Kristovoj
ljubavi. Otada je zajednica u Herrnhutu (Hutberg) postala sreditem
nove i poletne faze pijetistikog pokreta. Razlikovno obiljeje tamonjeg
ivota bila je povezanost jakog osobnog iskustva i dubokog smisla za
zajednitvo. Iako je osobno iskustvo bilo snano naglaeno, bilo kakva
pretjeranost nestala bi uslijed discipline zajednikog ivota. Vremenom
su se razvili u odvojenu denominaciju Obnovljenu crkvu brae.
Zajednica u Herrnhutu je igrao znaajnu ulogu u irenju misijskog
rada kao izvorita misija diljem itavog svijeta.
Ovaj je pokret stavljao naglasak na obraenje i obnovu, kao i na borbu
dobra i zla u vjerniku. Osim toga bilo je tu i sklonosti sumornom preis-
pitivanju samoga sebe, kao i posprdnog odbacivanja teologije. Kao
cilj napada bili su izabrani dogmatski teolozi i racionalistiki slobodo-
 309

umnici. Von Zinzendorf je ustvrdio: Onaj koji umom eli shvatiti Boga,
postaje prije ili kasnije ateist. Velika je slabost pijetizma bila u tome to
nije davao intelektualne odgovore; nije imao nikakvu apologetiku. Time
je stvorena opasna praznina unutar kranstva koju je ispunio raciona-
lizam 19. stoljea. Pored religioznog utjecaja, pijetizam je imao i naciona-
listiko obiljeje te je, kao takav, dao poticaj razvitku nove njemake
knjievnosti (romantizma). Osuivao je francusku kulturu i pomagao u
prevladavanju stalekih razlika. Opirao se dravnom nadzoru, te je na
taj nain potpomagao individualizam i romantizam. Prekinuo je pro-
testantski zastoj meu dravama te tako olakao jedinstvo vjernika.
Obiljeja pijetistike pobonosti:
1) Teologija o (Kristovoj) krvi i stradanju usporediva s rimskokato-
likim pijetizmom baroknog razdoblja i snanom usredotoenou na
raspetoga Krista.
2) Kutija obeanja; izdvajanje teksta iz konteksta Pisma.
3) Koncept alternativne zajednice.
4) Vanost molitvenih sastanaka.
5) Vjera da Bog upravlja okolnicima (npr. bacanje kocke, traenje
znakova i sl.).
6) Briga za inozemne misije.

MORAVSKA MISIJA: Pijetistiki je pokret doveo do znatnog misij-

skog irenja. Prve misije, na poetku 18. stoljea, bile su usmjerene na
britanske koloniste te Indijance i crnce u Sjevernoj Americi i na Karibima.
Nekako u isto vrijeme (1705) pijetisti su u Halleu osnovali dansko-halle-
ovsku misiju ime su odgovorili na pozive danskog kralja. Dva misiona-
ra su u Indiji naili na suprotstavljanje tamonjih ljudi. Usredotoili su se
na poduavanje djece, prevoenje Biblije na mjesne jezike, propovije-
danje evanelja osobnog obraenja, kao i obrazovanje mjesnoga sveen-
stva. Ove su slube kasnije postale zatitnim znakom evaneoskih pro-
testantskih misija.
Godine 1714. u Kopenhagenu je osnovana via misijska kola koja je
misionarima donijela zajamenu slubenu dansku potporu. Misijska
kolonija zasnovana je na Grenlandu godine 1722. g. dok su se drugi
misionari zaputili prema Karibima. Oko 1800. g. dansko-halleovski
poduhvat ukljuivao je ezdesetak ljudi iz Hallea. Englezi su se prikljuili
nakon to je Boehme nagovorio SPCK (Society for the Propagation of
Christian Knowledge) da podri misionare koji u Indiji rade s britanskim
vojnicima. Najznaajniji dio pokreta bio je red moravijanaca. Oni su do
1740. g. stigli na Djevianske Otoke, Grenland, Surinam, Zlatnu Obalu,
 310

Sjevernu Ameriku i Junu Afriku. U 18. stoljeu su tako odaslane stotine

misionara. Wesley je, nakon susreta s njima, promijenio vlastitu slubu.
U engleskim i amerikim kolonijama je probuenje stvorilo misijski pod-
uhvat. Godine 1741. kotski je ogranak SPCKa poslao Hortona i Davida
Brainerda meu amerike Indijance. Dnevnici i uspomene, potonjeg,
kasnije su nadahnuli Williama Careyja i Henryja Martyna. Ukratko,
moravske su misije posluile kao obrazac misijskog napretka 19. stoljea.
Moravski su misionari, prije svega, bili usredotoeni na nepovoljne
okolnosti u kojima su se nalazili Indijanci. Naseljenici (Pilgrim Fathers) i
njihovi neposredni nasljednici su itekako bili privreni amerikim do-
morodcima. I Oliver Cromwell se za njih zanimao jer je elio da budu
prvi pogani iz kojih e nastati britanski podanici. No, bilo je i drugih
mjesta u kojima su djelovali misionari. Gustav Adolf je primjerice 1555.
g. poslao misiju u Laponiju. Calvin se pak nadao da e zapoeti evan-
eoski rad u Brazilu. Godine 1620. je danski kralj poticao kapelane da
propovijedaju evanelje Hindusima. Norveki propovjednik Hans Egede
je otiao Eskimima.

EVANEOSKA OBNOVA
Engleska je crkva, za vrijeme vlasti hanoverske dinastije (od 1714),
patila od raznih slabosti (neuspjeh u obavljanju potrebnih duobrinikih
dunosti, krutost sustava upa, zanemarivanje novih gradova). Wesley
je ustvrdio kako je ta prva obnova zapoela tek kada su dva ili tri an-
glikanska upnika poela propovijedati evanelje. Meutim, treba uzeti
u obzir da je metodizam bio dio vee evaneoske obnove: pored njega
postojala je takoer moravska misija (pod vodstvom Inghama i Cen-
nika), kao i kalvinistika misija u kojoj je Whitefield igrao vanu ulogu.
John i Charles Wesley su u Oxfordu utemeljili Sveti klub iji je lan
bio Whitefield. lanovi su nastojali potivati naelo budi dobar i ini
dobro. Veina (ako ne i svi) bila je u potpunom neznanju puta spasenja.
Na Wesleya su utjecala pisma mistika (Toma Kempenac i William Law).
Ustvari Oxfordsko sveuilite je bilo bastion polukatolike stranke
anglikanske crkve, a Wesley je ostao doivotni pristaa ovog pokreta.
Kad se Wesley na kraju obratio, ne samo da je odravao visokocrkveni
naglasak na osobnu svetost, nego je dodao evangelikalni strast za evan-
geliziranje.
John Wesley (1703-1791) do tridesete je godine bio predava na Sve-
uilitu u Oxfordu i zareen u Anglikanskoj Crkvi. Godine 1734. krenuo
 311

je u Georgiju (zajedno s bratom Charlesom) kako bi sudjelovao u mi-

sijskom radu meu Indijancima, gdje su moravski misionari ve djelovali.
Ova odluka je bila motivirana eljom da dostigne spasenje po djelima,
ali je dovela do neuspjeha. John je saznao da su plemeniti indijanski
divljaci bili ustvari prodrljivci, lopovi, laci i ubojice. Osim toga njegovi
bijeli kolonisti bili su duboko ogoreni na Wesleyja zbog njegova strogog
crkvenog naina djelovanja, nevoljkosti da vodi pogreb neanglikanca i
zabrane enama da nose moderne haljine i zlatan nakit u crkvi. Johnova
frustracija je bila poveana njegovom alosnom avanturom sa Sophie
Hopkey, osamnaestogodinjom neakinjom glavnog suca u Savannahi.
Wesley je bio tako zbunjen da nije mogao odluiti oeniti se ili ne. Na
kraju je Sophie rijeila avanturu time to je pobjegla s ljubavnikom, koji
je bio Johnov suparnik! John je kao ostavljeni ljubavnik njoj onda zabranio
uzimanje priesti. Njen ljutiti mu je onda je sudski gonio Johna za
klevetanje Sophieina ugleda. Proces je dugo trajao ite je nakon est mjeseci
dodijavanja Wesley napustio koloniju.
Na povratku u Englesku Wesley je, u ponovnom doticaju s morav-
skim misionarima, shvatio kako nije nanovo roen. Vrativi se u London
posjetio je dom gdje su se isti misionari sastajali. Na sastanku su itali
uvod Lutherovog prijevoda Poslanice Rimljanima. Konano, u dobi od
trideset i pet godina (1738), Wesley se obratio. Posjetio je Herrnhut, ali
je bio razoaren kultom linosti Zinzendorfa. Rastao se od moravianaca,
koje je optuio za antinomizam i univerzalizam, i vratio se propovje-
danju, ali uzalud nije vidio ploda. Putem od Londona do Oxforda je
itao o probuenju kod Jonathana Edwardsa u Northamptonu, SAD, i
uskoro je postao ushien ovim pokretom. Poeo je propovijedati pod
vedrim nebom, jer su mu mnoge crkve zatvarale vrata. Poduzimao je
duga putovanja po Engleskoj, o emu je pisao u dnevniku koji je kasnije
objavljen. Netko je kasnije rekao, vrlo neugodno, o Wesleyu kako su
njegova nemirna putovanja s vremenom unitila brak koji je ionako
bio loe potez kada je u njega i stupio 1751. i pruala su mu toliko eljen
odmor od te pogreke. (Rack, Reasonable Enthusiast [Razumni entuzi-
jast]). Prvotno je bio zabranio enama propovijedati, ali nakon iznimke
koju je napravio u sluaju Sare Crosby koja ga je pratila na mnogim pro-
putovanjima (usprkos protesta njegove supruge) konano je popustio i
dozvolio enske propovjednike, no tvrdnje feministikog pokreta kako
su upravo te ene bile osnova pokreta su apsurdne. Osim toga, nakon
Wesleyevoj smrti, Metodistika crkva zabranila je enske propovjednike.
Posebno se usredotoio na gradove i industrijska sredita (prije svega
London i Bristol). Tisue su se obraale. No, ostao je poznat uglavnom
 312

po vrstoj (metodikoj) organizaciji koju je ostavljao iza sebe (po emu je

metodizam i dobio ime). Obraenici su bili ohrabrivani da se sastaju
jedanput ili dvaput u tjednu kako bi se meusobno poduavali i
opominjali. Skupine od dvanaest pojedinaca bile su nazivane razredima
(tj. odjelima). Svaki razred je imao vou koji je nadgledao rad i skupljao
razredni novac. Prvi je takav razred osnovan 1742. g. u Bristolu.
Razredi, koji su se nalazili u blizini, meusobno su stvarali okruge. Tom
slijedu dodani su tromjeseni susreti. Naposljetku bi bila utemeljena
podruja s nadzornikom na elu, ime bi sustav bio dovren. Ovakav
ustroj sadravao je veliki broj laikih suradnika i dobru materijalnu pod-
rku. ene su takoer igrale vanu ulogu (voe enskih skupina pa ak
i laike propovjednice). ivot vjernika je podvrgnut pomnoj disciplini.
Svaki je lan zapisivao vlastite pobjede i poraze, a ivot je podvrgnuo
strogom preispitivanju. Napredak u odgovornosti znaio je poveanje
discipline. Kazna za neuspjeh bilo je istjerivanje.
Wesley je stalno posjeivao siromane, te je ak za njih traio priloge.
Snano je zahtijevao drutvene promjene. Mnogi su kasnije ustvrdili
kako je metodistika obnova spasila Englesku od revolucije kakva se
dogodila u Francuskoj. Za Wesleyeva ivota metodizam je ostao po-
kretom unutar Engleske crkve, no 1795. g (etiri godine nakon njegove
smrti) dolo je do razlaza. Mnogi unutar Crkve su podravali Wesleya,
iako je bilo i njegovih protivnika. Jedan od potonjih bio je biskup Butlera
koji je rekao: Ovo prizivanje izuzetnih objava i darova Svetoga Duha je
strano doista strano. Biskup Loath se na to obratio Wesleyu: Gos-
podine Wesley, mogu li na drugome svijetu sjediti do Vaih nogu?
ovjek imenom Asbury je metodizam donio u SAD gdje su nadglednici
postali poznati kao biskupi. Metodisti su ostali vjerni engleskoj kruni za
vrijeme amerikog rata za nezavisnost. Wesleyijeva ostavtina je bila
crkva unutar crkve sa oko 79 000 lanova u Engleskoj (unutar angli-
kanskoe crkve) i 40 000 u SAD-u koji su pripadili, jo za Wesleyeva
ivota, sasvim novoj denominaciji koja je imala vlastite biskupe.
Wesleyeva pozicija u Visokoj Crkvi ga je dovela do odbacivanja
predodreenja i prihvaanja univerzalnog ljudskog potencijala da ih
Bog prihvati. Zloba, koja je u 18. stoljeu obiljeila odnose izmeu kal-
vinista i arminijanaca, pogodila je i Wesleya. Toplady (poznati kalvinist
i pjesnik himni) ga je nazvao neznalicom u teologiji dok mu je Wesley
uzvratio nazvavi ga ogorenim mrziteljem evangelizacije. Wesley je
krivo shvatio vei dio kalvinizma, iako treba priznati da je veina kal-
vinista ovog razdoblja bila hiperkalvinisti, tj. skoro deterministi. esto
 313

je bio nejasan u vezi s doktrinom opravdanja po vjeri. Vjerovao je kako

bi sigurnost vjenog spasenja vjernika oduzimala poticaj da ivi pobonim
ivotom. Isto tako, pretjerao je s vlastitim uenjem o kranskoj savre-
nosti. Bio je veliki iritelj evanelja, no ne i sjajni teolog.
Ipak, metodizam je u Engleskoj ostao religijom priprostih stalea.
Potpuno je zaobiao vie slojeve. Mladi zastupnik u Parlamentu, William
Wilberforce, zahvaljivao je Bogu to nije zatucani i prezreni metodist.
Zadatak evangeliziranja viih stalea je pao na evaneoski pokret meu
anglikancima.

George Whitefield (1714-1770.): George Whitefield se obratio na Ox-

fordu, i to tri godine prije Wesleya. Meu prvima je odravao propo-
vijedi na otvorenim prostorima (u Bristolu je navodno izludio
trinaestoricu sluatelja). Za razliku od Wesleyja bio je kalvinist, no i
bolji govornik. Djelovao je u kotskoj kranskoj obnovi, a u Walesu,
gdje su se propovijedi odravale na velkom, suraivao je s Howelom
Harrisom. Ovom vjerskom probuenju je prethodilo opismenjivanje koje
je mnoge ponukalo itati Bibliju na velkom jeziku po prvi puta.
Tamonji pisac crkvenih pjesama William Williams pomagao je Danielu
Rowlandu dok je u Engleskoj Isaac Watts skladao iste prema novoza-
vjetnim sadrajima (do tada zanemarenima u odnosu na Psalme). God-
ine 1736. Whitefield je u Georgiji (SAD) osnovao sirotite. Osim toga,
tamo je odlazio na mnoga propovjednika putovanja. U Engleskoj ga je
podravala grofica Huntingdon koja je za Whitefieldove obraenike
sagradila vie kapela. Naposljetku je stvorena zasebna denominacija,
tzv. Countess of Huntingtons Connection koja se kasnije pridruila Kon-
gregacijskoj crkvi. Pokopan je u SAD-u.
Iako je Wesleyev brat Charles isprva podupirao Johnov odlazak od
Whitefielda, pribliio se Whitefieldovoj teologiji. U jednom trenutku
ozbiljno je razmiljao da zapone suraivati s njim, no Whitefield ga je
savjetovao da ostane kod brata.
Anglikanski evaneoski krani su kasnije (za vrijeme francuske
revolucije) osnovali tzv. Clapham Sect (Sektu iz Claphama) koja je izrasla
iz istog pokreta. Ona se borila protiv ropstva (William Wilberforce, John
Newton). Uz to, osnovali su Church Missionary Society (CMS), British and
Foreign Bible Society (BFBS) i Religious Tract Society. Bavili su se i misijskom
djelatnou. Baptist Missionary Society (BMS) je meu svojim misionarima
imalo djelatnike kao to su William Carey i Henry Martyn, te Adoni-
rama Judsona u Burmi.
Nekako u isto vrijeme slina se obnova dogaala i u Americi. Isprva
 314

se nije radilo o jedinstvenom pokretu, ve o pojavi nekoliko manjih

skupina u Northamptonu (drava Massachusetts). Tamo je propovije-
danje Jonathana Edwardsa (1703-1758) uvelike dojmilo prisutnu za-
jednicu. Jedna posebnost Edwardsovog propovijedanja je bila post-
milenializam zato ne bi postavio milenij u SAD-u, jedinoj zemlji koja
se mogla osloboditi od grene i zaostale Europe?
U New Jerseyu je, pak, Freylinghausen postigao znaajne uspjehe
kao i Gilbert Tennent (1703-1764) u Pennsylvaniji. Svi navedeni teolozi
su se kasnije udruili zahvaljujui Georgeu Whitefieldu. Crkve su rasle
nevjerojatnom brzinom (prezbiterijanci i baptisti, kao i novi metodisti
koji postaju jednom od najveih skupina u toj zemlji). Negdanji nedjelatni
krani zapoinju svjedoiti, te potiu irenje evanelja meu Indijan-
cima (usp. David Brainerd Edwards je uredio njegov dnevnik, koji je
postao klasinim kranskim djelom). Primjetan je bio i rast skupine onih
koji su se suprotstavljali ropstvu. Ta je tema naime ubrzo dovela do
podjela unutar denominacija izmeu pristalica i protivnika ropstva.
Ovo je poetak amerikog revivalizma koji se dogodio kad su se dvije
struje pokopile: kao prvo pietistiki pokret koji je uvodio iz Njemake
Freylinghausen, a kao drugo uzor sjevernoirskih euharistija pod vedrom
nebom i svetih sajama. Prije dolaska Whitefields i metodizma duh obnove
je bio usredotoen na nizozemskim, kotskim ili njemakim, a engleskim
zajednicama. Usprkos ovih obnova, elitne kole i sveuilita bile su sklone
proizvoditi deiste i nasljednicke prosvjetiteljstva, od kojih su neki bili
anglikanskih pozadina. Ba ti ljudi su izradili ustav SAD-a u kojoj ak ne
se spominje ni Bog niti kranstvo.

USPON LIBERALNE TEOLOGIJE

Njemaka teologija u 19. st. je bila pod jakim utjecajem filozofije. Stoga
trebamo najprije pogledati filozofsku pozadinu ovog vremena. Ako je
deizam prenaglasio Boju transcendentalnost, liberalizam je prenaglasio
Boju imanentnost i tako je zamutio razlika izmeu Boga i ovjeka, neba
i pakla i objave i prirodne religije. Subjektivizam je zamijenio objektivi-
zam, a vjersko iskustvo biblijsku objavu.

Immanuel KANT (1724-1804) je elio izbjei Humov radikalni skep-

ticizam te je napadao osnove racionalnih dokaza. Prema njemu spoznaja
se temelji na opaenim pojavama (fenomenima), a ne na samim stvarima.
Ne postoji racionalna metafizika ili racionalna teologija. Tvrdio je da ne
 315

postoje iste empirijske ideje, ve strukture unutar uma (kategorije) u

koje se svrstavaju podatci. Njima pripadaju: vrijeme, prostor, uzronost,
postojanje, tvar itd. Njih ne opaaju osjetila, ve strukture naega uma
koje mu omoguuju da ih shvati. Upravo zbog toga nisu valjani tradi-
cionalni dokazi o Bojoj opstojnosti. Ono to zapravo Kant tvrdi je da
ovjek ne moe biti siguran u ono to vidi. Samo su uroene ideje po-
uzdan vodi (usp. Descartes). Najjasnija takva ideja je ona o osjeaju
bezuvjetne moralne obveze. Vjera u Boga, slobodu i besmrtnost imaju
smisla samo kada su uzeti kao pretpostavke. Prema Kantu ovjek je dorastao
svom vremenu i se vie ne mora oslanjati na prevladane, izvanjske autoritete,
meu inim i na Bibliju i Crkvu. Autonomnost ovjeka nadvladala je hetero-
nomiju ortodoksnog katolicizma i protestantizma. Kantovski aksiom Moram,
zato mogu odraavao je sve veu vjeru u ovjekove prirodne sile i sposobnosti.
Ipak Kant se, iako u osnovi dijete prosvjetiteljstva, od njega razlikovao
poimanjem radikalnog zla, uroene sklonosti prema zlu koju um ne
moe objasniti. Kantovo otkrivanje te zle i izopaene sile unutar ovjeka
moda treba pripisati luteranskom pijetistikom utjecaju iz njegova dje-
tinjstva, jer ga je priznavanje toga zla razluivalo od prevladavajueg
raspoloenja njegova vremena, ba kao to je protuslovilo i pretpostav-
kama njegove vlastite filozofije.
Kant je naglaavao moralnu a Schleiermacher religioznu svijest.
Otac suvremene teologije, i novog radikalnog pristupa, Friedrich
SCHLEIERMACHER (1768-1834) pokuao je religiji vratiti poloaj koji
je, nakon prosvjetiteljstva i racionalizma, izgubila u intelektualnom svije-
tu. No, zapravo je jo vie razvodnio kranstvo. Prije svega je htio do-
segnuti narataj koji se naao pod izvanrednim utjecajem romantikog
pokreta. elio je opovrgnuti gledita da je kranstvo tek mrtva ortodo-
ksija i dosadna moralnost. Kako je bio pijetistikog odgoja, religiju je
drao ovjekovim osjeajem ovisnosti odnosno svijeu (intuicijom) od
Boga. Ono to kranstvo ini razliitim od ostalih religija je zamisao o
otkupljenju. Temeljna Kristova bit nije njegovo nauavanje, ili ispunjenje
proroanstava i uda, ve njegova savrena svijest o Bogu tj. pravo po-
stojanje Boga u njemu. On je savrena objava Boga u ljudskom rodu.
Njegovo djelovanje, u svojstvu otkupitelja, sastoji se u usaivanju snage
vlastite svjesnosti Boga u druge. Grijeh je suprotnost ili nepotpuna svjes-
nost o Bogu. Schleiermacher je zapravo pobrkao grijeh i njegove poslje-
dice. Tvrdio je kako se ni nebo ni pakao ne mogu shvatiti. Doveo je u
pitanje koncept besmrtnosti. Za razliku od mnogih njemakih teologa,
pripisivao je veliku vanost samostalnosti Crkve u odnosu na dravu.
Schleiermacher je postao osnovnim izvorom kasnije liberalne teologije
 316

nastavivi tamo gdje je Kant stao. Strogo odvajajui religiju od teologije

izbavio ju je od racionalnih napadaja skeptika. Pritom je sadraj stavio u
drugi plan. Spasenje se sastoji, tvrdio je, od opetovanja religioznih isku-
stava. Nastojei uskladiti neprikladni pogled na ljudsku grenost nepot-
puno je shvatio djelo Isusa Krista.

Friedrich HEGEL (1770-1831) predstavio je rekonstrukciju teologije

koja se temeljila na posve drugaijem planu. Drao je da ista sadri bit
svih ranijih filozofija, a kransku doktrinu podrazumijevao je kao figura-
tivan izraz vlastite filozofije. Bio je idealist, no odbacivao je Kantov opis
stvarnosti. Ako su stvari po sebi nespoznatljive, tada to ne moemo
znati. Ipak sve je spoznatljivo ovjejim duhom, budui da se svemir
mora objasniti u pojmovima razrade racionalnog naela (apsolutna ideja).
Priroda i povijest su razvojni procesi po kojima se duh realizira. On
postaje samosvjestan iskljuivo u ovjeku. Racionalni duh, kako bi se
mogao razviti, prolazi kroz meudjelovanja proturjenosti kako bi na
kraju zavrio pomirenjem. Samo filozofi mogu razumjeti ovu tajnu
religija predstavlja isto (dodue u pojednostavljenom i slikovnom obliku
koji je pogodan za mase).
Iz navedenog saetka zakljuujemo sljedee:
1) Hegel je bio panteist. Ustvari, njegova filozofija predstavljala je
ponovno buenje aristotelizma. Naalost ovakvim se stavom neizbjeno
dospjevalo u dualizam; dobro i zlo oduvijek postoje kao dvije strane
istog novia. Ovo je bio isti gnosticizam koji se suprotstavio biblijskom
gleditu o zlu kao nenormalnom uljezu u svijetu koji e naposljetku biti
uniten. Hegelov se utjecaj moe nazrijeti u teologiji Karla Bartha.
2) Njegova filozofija svodi Boga na bezlinu silu koja oito nije biblijski
Bog. Izloene postavke oito su posluile kako bi uvrstile luterana u
kristomonizmu (Bog se otkrio samo u Kristu). Pod utjecajem hegelijan-
stva, Krista se poelo smatrati najboljim primjerom oitovanja boans-
kog duha u ovjeku. Prirodna teologija je preputena filozofima.
3) Njegova dijalektika doputala mu je izmirenje teolokih suprot-
nosti. Za njega nije postojao koncept ispravnog i pogrenog, ve samo
djelominog ili nedovrenog. Naime, svaki dogaaj u povijesti tek je
faza u napredovanju dijalektike prema savrenoj sintezi. Na primjer,
ovjek moe biti istovremeno spaen i proklet (ovo objanjava univerza-
lizam Karla Bartha). Hegel je vlastitim zakljucima ohrabrio evoluciona-
rni stav prema Pismu koji je temeljen na sukobu i izmirenju suprotnosti
(npr. vjera i djela). Mnogi su liberali iskoristili navedeno kako bi kri-
tizirali Bibliju.
 317

Hegel je doista drsko izjavio kako je kranstvo tek pojednostavljena

inaica njegove filozofije. Mnogi su mu, naalost, povjerovali jer su u
njegovoj filozofiji vidjeli ljudski izlaz iz nedoumice proizale iz borbe
racionalne kritike i nadnaravnog u Bibliji. Teoloki aspekt njegove filo-
zofije je bio jo jedan u nizu obrambenih mehanizama za izbjegavanje
racionalistike kritike kranstva, te se njime jo nekoliko koraka udaljilo
od biblijske objave. Veina teolokih kritiara je otada pristupala Bibliji
kao uvjereni hegelijanci nastojei pronai uzor koji bi pristajao novim
zamislima. Drugim rijeima, veliki dio teologije 19. stoljea predstavljao
je hegelijansko tumaenje Biblije.
Hegel je openito imao ogroman utjecaj na 19. stoljee. Bio je filozof
i apologetiar romantizma, kao i kasnije teorije evolucije. Vrlo je mogue
da darvinizam ne bi bio uspjean, u onoj mjeri u kojoj je to bio, da nije
bilo Hegelove filozofije koja je ljudski um otvorila evolucionistikoj misli.
Hegelovi su se sljedbenici nakon njegove smrti podijelili na:
a) Desno krilo koje je Hegela dralo prvakom kranske ortodoksije.
b) Lijevo krilo (iji je tipini predstavnik bio Ludwig Feuerbach) koje
je napustilo svaku religijsku natruhu unutar Hegelovog uenja okrenuv-
i se ateizmu.
c) Srednju struju.
Dvojica najgorljivijih Hegelovih sljedbenika bili su D. F. Strauss i F.
C. Baur dok se, pak, Albert Ritschl snano suprotstavio vlastitom uite-
lju.
David Friedrich STRAUSS (1808-1874): Strauss je 1835. g. izdao knjigu
Kritika obrada Kristova ivota (Das Leben Jesu kritisch bearbeitet) u kojoj je
kranstvo protumaio hegelijanskim pojmovima. Krist zastupa zamisao
o ispunjenju povijesti tj. konanom pomirenju ranijih proturjeja. On je
bio tek obian ovjek koji je povjerovao da je Mesija. Ostavio je neizbrisivi
dojam na sljedbenike jer ga je, njihova mitovima sklona mata, preob-
likovala u boanskog i natprirodnog Krista. Strauss nije objasnio zbog
ega je uvjeren da Isus nije Mesija. Tek je ustvrdio da je Isusov ivot mit.
Zamislima, koje je Krist iznio za ivota, kranska je zajednica uljepala
i dala konkretan oblik. Strauss je elio izbjei rasprave konzervativaca i
liberala o povijesnosti Evanelja. Time je dao jo jedan primjer povlaenja
pred plimom ruilakog povijesnog kriticizma.

Christian BAUR (1792-1860.): Baur je uvidio kako je Strauss kritiz-

irao povijest koja su iznijela evanelje, a da nije dao pravu kritiku samih
Evanelja. Stoga je odluio otkriti kako se Novi zavjet pojavio. Za-
hvaljujui hegelijanskoj dijalektici zakljuio je kako se radi o proizvodu
 318

sukoba izmeu judaista i univerzalista. Potkrijepio je to antitezama iz

poslanica Galaanima, Rimljanima, Prve i Druge Korinanima (milost i
zakon, vjera i djela, duh i slovo zakona). Pavao je, tvrdio je, Isusa bolje
razumio nego prvi uenici. Shvatio je kako je Isus ustvari univerzalist.
Kako bi proirio vlastite zamisli, Isus je morao tvrditi kako je Mesija
kojeg oekuju idovi. to su tekstovi napisani ranije, to jae dokumen-
tiraju postojanje navedenog sukoba. Prije 150. g. prva crkva nikako nije
uspjela dosegnuti konanu pavlovsku (univerzalnu) i petrovsku sintezu
(novi zakon, sveenstvo i obred). Vrhunac sinteze dosegnut je u etvrtom
Evanelju gdje je Isus izjednaen s grkim Logosom.
Strauss i Baur kranstvo nisu smatrali ishodom pojedinih dogaaja,
ve djelom idealnog evolucijskog procesa. Njihova uporaba povijesnih
podataka uvijek je bila u funkciji njihovih filozofskih pretpostavki. Oni
su iz kranstva uinili mit (tj. zbirku istinitih zamisli izreenih slikovitim
jezikom). Shodno tome, napravili su ono to su Grci nastojali uiniti u
prvom stoljeu crkve. Ovo gledite je kasnije postalo odskonom das-
kom za Bultmannovu demitologizaciju.
Drugi teolozi, posebno oni koji su pripadili tibingenskoj teolokoj
koli, su slijedili Straussa, ali su svratili svoju panju na Stari zavjetu.
Oni su razradili tzv. dokumentarnu hipotezu (Graf-Wellhausenova
hipoteza), prema kojoj je Petoknjije podjeljeno na najmanje etiri raz-
liita izvora ili dokumenta, koji, navodno, potjeu iz razliitih razdoblja
nekoliko stoljee nakon Mojsija. Utjecaj Herdera (filozofa i knjievnika
romantizma) se pojavio kad su liberalni teolozi poeli tvrditi da je i-
dovska religija samo jedna od prirodnih religija meu ostalima s vlasti-
tim mitovima i folklorom, u kojoj je Jahve samo regionalni i narodni
bog.
Sin luteranskog biskupa i profesor u Bonnu i Gttingenu, Albrecht
RITSCHL (1822-1889) otro je odgovorio na navedene poglede drei
Schleiermacherov pristup previe subjektivnim. Vjerovao je kako su Crk-
veni oci izopaili kranstvo uvevi grku filozofiju i pretvorivi Boga
Biblije u apsolutnog filozofa, a Isusa iz Evanelja u Vjenu Rije grkog
platonizma. Poetak teologije nije vrsta grkog nagaanja, ve Boje
priznanje oprotenja grijeha po Isusu Kristu. Ritschl je nijekao doktrinu
istonog grijeha. Prema njemu Isus je Bog samo u smislu da je savren
ovjek (tj. Boja slika u njemu je bila savrena).
Njegovi su se pogledi sastojali potanko u sljedeem:
a) Ustrajao je na odvajanju teologije od filozofije. Filozofija je, naime,
nasilno podredila boansku objavu kalupu intelektualnih sustava stranih
kranstvu. Ritschl je prihvatio Kantov prikaz stvarnosti, no drao je
 319

kako stvari mogu biti spoznate po njihovom djelovanjem na nas te po

naem odgovoru na isto djelovanje (usp. egzistencijalizam). Prema
Ritschlu, kranstvo se bavi vrijednostima, moralnou i praktinim
ivotom, a ne kasnijom nagradom na drugom svijetu. Bog se otkriva
osobnim utjecajem na ovjeka (usp. Boja djela), po kojom je Biblija ljudski
(tj. pogreiv) komentar. Kranstvo nije stvar intelektualnog pristanka
na dobre argumente, ve odgovor osobi u kojem volja igra veu ulogu
od intelekta. Ovime je kranstvu dano prostora u dobu kada se inilo
da je izgubilo vjerodostojnost zahvaljujui filozofskoj kritici i znanstve-
nim otkriima.
b) Kranstvo se tie ovjekovih vrijednosnih sudova. Oni se stvaraju
u susretu s predmetima koji u nama bude osjeaj nezadovoljstva ili boli,
zadovoljstva ili razoaranja. Ovo je, dakle, opis koji susreemo u Bibliji.
Stoga je Biblija (pogreiv) izvjetaj ljudskog iskustva nadnaravnoga.
c) Isus u povijesnom okviru kranstvo nita ne duguje ni jednoj
religiji ili filozofiji. Novozavjetna izvjea su vjerodostojna, iako su iz-
reena neznanstvenim jezikom. Unato tome, vjera u Krista bila je
Ritschlu prosudba vrijednosti, a ne zakljuak izveden iz povijesti. Za
svakog vjernika povijesne injenice postaju Bojom objavom ukoliko mu
se Isus u njoj ukazuje (ovo je nalik Barthovom pogledu na nadahnue
Svetog Pisma gdje ovaj pobrka nadahnue i prosvjetljenje).
d) Ritschl zapravo nije vjerovao u boanstvo Krista; drao ju je nje-
govom savrenom ljudskosti (bio je Bog jer je posjedovao savreno zna-
nje o Bogu i bio povezan s Njim u moralnoj poslunosti). Nije bio spre-
man govoriti o preegzistenciji Krista, a njegovo neprestano djelovanje
shvatio je uglavnom kao njegov posthumni utjecaj.
e) Zanimao ga je pojam Bojeg kraljevstva, no tumaio ga je kao
moralno ujedinjenje ljudskog roda posredstvom ljubavi. Njegova slaba
doktrina o grijehu dovela ga je vjerovanju da se ljudski rod postupno
razvija prema savrenstvu. Drao je kako je glavni zadatak Crkve mije-
njati drutvo (v. Walter Rauschenbach i drutveno evanelje).
Naveden je jo jedan pokuaj da se kranstvo opie na nain kojim
e se zaobii sukob s prirodnim znanostima.
Ritschlov pogled ima, gledano doktrinarno, slabih toaka:
a) Njegov pogled na Krista je istovjetan stavovima Pavla Samosatskog
(dinamini monarhijanizam) Bog, kao neosobna mo, je bio krajnje
djelatan u ovjeku Isusu. Isus je postao Bog vlastitim djelom koje je na-
dahnuto Bogom.
b) Njegov pogled na grijeh je nedostatan; grijeh smatra osjeajem
odvajanja od Boga. Boji stav se ne mijenja bez obzira na nae ponaa-
 320

nje.
c) Njegovo shvaanje pokajanja slijedi iz navedenog. Isusova smrt
nije pomirbena rtva za nae grijehe njezina vrijednost lei u moi
buenja vjere u Boju ljubav i, time, privoenju svretka naeg otuenja.
Ritschl govori o odgovoru ili osjeajima prema dogaaju (tj. ishodu), a
ne o objektivnoj krivnji ili oprostu, (ta nam je vrsta spoznaje skrivena).

Sren KIERKEGAARD (1813-1855) se suprotstavio Hegelovim tvrd-

njama. Hegelizirano kranstvo, ukorijenjeno u Danskoj, smatrao je ja-
lovom silom bez osobnosti i poleta. Protivio se Hegelovoj definiciji grije-
ha kao privremenog nesavrenstva neizbjenog u evolucijskom proce-
su. Prema Kierkegaardu kranstvo se ne moe intelektualno dokazati.
Npr. razumu je nemogue shvatiti utjelovljenje. To je proturjeje koje se
moe prihvatiti samo vjerom. Ovakvim naglascima bio je vrlo blizak
Pascalu, ali mu je nedostajao apologetski element. Zanimao se za od-
bacivanje svega to ovjeka sprjeava da se pouzda samo u Boga. Isticao
je slobodu i dostojanstvo pojedinca kao suprotnost Hegelovom sustavu
u kojem je ovjek zupanik u stroju.
Kierkegaarda moemo promatrati kao oca kranskog i sekularnog
egzistencijalizma. Jedan je od najveih filozofskih utjecaja dvadesetoga
stoljea. Njegove glavne zamisli su sljedee: izmeu Boga i grenog o-
vjeka postoji beskonana provalija koju moe premostiti iskljuivo Bog
utjelovljen u Isusu Kristu. Ova je prikrivena objava spoznatljiva vjer-
nima. Puko povijesno znanje o Isusu od nikakve je koristi, ve je bitno
susresti ga osobno. To se moe dogoditi skokom vjere, a taj skok je
skok u neizvjesnost.
Kierkegaard je utjecao na Bartha koji je isprva prihvatio zamisao o
prikrivenoj objavi i boanskoj tajnovitosti. Njegove zamisli pokazale
su se srodnima onima Rudolfa Bultmanna koji je bio sumnjiav prema
naoj sposobnosti da spoznamo Isusa kao povijesnu osobu. Iako Kier-
kegaard bez ikakve dileme prihvaao evanelja oni, koji su preuzeli
njegove stavove, uletjeli bi u liberalnu zbrku.
Umnogome su Kierkegaardovi pogledi bili zdrav i ispravan odgovor
na beivotnu ortodoksiju Luteranske Crkve. Ipak, ako se njegove zamisli
uzmu kao dogma, mogu odvesti u zablude. Iako postoji beskonana
provalija izmeu Boga i grenika, moramo zapamtiti da ju je Isus Krist
premostio u povijesnom i objektivnom ozraju. Takoer moramo biti
svjesni da je ovjek stvoren na sliku Boju, iako je ona iskrivljena grije-
hom. Kierkegaard kao da eli naglasiti kako je ovjek grean jer je ogra-
nieno stvorenje. Istina je da puko znanje o Isusu ne jami vjeru, no ona
 321

se svakako zasniva i na povijesnoj osobi (kriu i uskrsnuu) kao i na

osobi koja danas ivi. Povijesni aspekt se ne moe zapostaviti.

KATOLIANSTVO U NJEMAKOJ

Do obnove katolianstva, koje je prolazilo kroz teko razdoblje, dolo

je pod utjecajem romantikog pokreta. Njegovo sredite je bilo u T-
bingenu. Drey i Mhler su odluili pokazati kako se vjera uope ne
treba bojati povijesnog kriticizma, kao ni filozofskih rasprava. Drali su
kako je katolianstvo dobro strukturirano dok je protestantizam tek
jednostrano iskrivljenje. Propitkivali su sveeniki celibat, privatne mise,
euharistije pod jednom prilikom i latinsko bogosluje.

EVANEOSKI PROTESTANTI U NJEMAKOJ

Jedan od najpozitivnijih utjecaja u Njemakoj u 19. stoljeu bio je Ernst

Wilhelm Hengstenberg. On je uspio izbjei pogubni utjecaj racionaliz-
ma, a pisao je i bistre biblijske komentare kao i druge teoloke knjige.
Pod njegov utjecaj potpao je J. F. K. Keil koji je takoer pisao dobre ko-
mentare na starozavjetne knjige.
Baptistiki pokret u Njemakoj vue korijene iz 19. stoljea. Napustivi
mrtvu luteransku predaju, nakon to je doao u doticaj s kranima u
kotskoj, Johann Gerhardt Oncken (1800-1884) prigrlio je evangelikalnu
vjeru. Vratio se u Hamburg gdje je unato suprotstavljanju gradskih
vlasti, pod utjecajem Haldanea, organizirao Baptistiku crkvu (1834).
Iako su mu se protivili luterani (naroito u svezi s krtenjem djece i
plaanjem crkvenih poreza) evanelje je zahvaljujui njemu zadobilo novi
polet u zemlji. No, i javnost, kao i drava, bili su protiv ovih sekti; uspo-
reivali su ih s komunistima, poligamistima i poiniteljima mranih djela.
Njihovi lanovi izlagali su se novanim kaznama i zatvoru. Do revolu-
cije, 1848. g., nisu stekli dravno priznanje.
Baptistiki se pokret irio prema istonoj Europi, uglavnom preko
tamonjih njemakih manjina, kao i djelovanja biblijskog drutva iji su
predstavnici bili pravi evangelizatori. Njemaki vjernici irili su vjeru
meu narodima s kojima su dolazili u dodir. Kada su po svretku Drugog
svjetskog rata protjerani, nacionalne baptistike crkve morale su stati
na vlastite noge. U Rumunjskoj i bivem Sovjetskom Savezu prelazak je
bio brz dok je u Maarskoj i bivoj Jugoslaviji bio daleko sporiji.
 322

CRKVA U ENGLESKOJ
Francuska revolucija uvrstila je konzervativnost odgodivi bilo kakvu
reformu unutar Crkve i drave. U Anglikanskoj crkvi, tijekom prve
etvrtine stoljea, izostao je bilo kakav politiki ili intelektualni preokret.
Primjerice, odgoeno je donoenje zakonskih rjeenja kojima bi se uki-
nulo ropstvo. Anglikanska crkva bila je podijeljena u nekoliko tabora:
a) Visoko anglikansko sveenstvo, odnosno anglokatolike.
b) Evangelikalci; nasljednike reformatorskoga pokreta i evaneoske
obnove.
c) Liberale proizale iz utjecaja nastalog irenjem njemake liberalne
teologije.
Za vrijeme ovog razdoblja zbio se vei broj vanih dogaaja:
a) Rast broja evaneoskih krana unutar Anglikanske crkve.
b) Rast anglokatolika (High Church) unutar Anglikanske crkve.
c) Rast liberalizma.
d) Rast kranskog socijalizma.
e) Rasprava o odnosu znanosti i vjere.
f) Rast novih neovisnih evaneoskih pokreta.
g) Kao rezultat francuske revolucije mnogi francuski katolici su za-
traili azil u Britaniji i 1829. Povelja katolike emancipacije je dozvolila
katolicima javno i slobodno tovanje. Crkva Svetog Pancrasa u Londonu,
koja se povijesno vezuje uz londonsku katoliku zajednicu, postala je
prirodno groblje izbjeglicama Francuske revolucije, kao i aristokratima
i njihovim obiteljima koji su bjeali od nasilja i terora (Rujan 1793 - Srpanj
1794). Meu pridolicama su bili i migranti iz ekonomskih razloga, neki
od njih su bili obrtnici koji su izraivali luksuzne predmete, a cije je bur-
oazijsko trite Pariza u potpunosti propalo. Nekih 5 000 sveenika
koji su odbili potpisati prisegu odanosti Civilnom ustavu klera u strahu
od deportacije u Francusku Gvajanu je takoer zatrailo azil. Mnogi su
se smjestili u Somers Town i Bloomsbury, a nekoliko stotina ih je i sa-
hranjeno u groblju crkve Svetog Pancrasu.

EVANEOSKI KRANI: Najvee ime, koje se dovodi u vezu s

evaneoskim kranima tog vremena, bio je Charles Simeon (1759-1836)
koji je djelovao u Cambridgeu. Drugi istaknuti lanovi bili su Venn,
Thornton, Wilberforce, Macauley i Stephen. Bili su konzervativni, discip-
linirani, te svjesni odgovornosti pred Bogom za uporabu darova i vre-
mena. Posvetili su se dobrim i plemenitim djelima, a iznad svega borbi
 323

za ukidanje trgovine robljem. Evaneoski krani su takoer odgovorni

za osnivanje razliitih drutava (npr. Britijsko biblijsko drutvo).
Godine 1865 Gladstone, engleski predsjednik, odvojio je i Irsku i Ve-
lku anglikansku crkvu od drave.

ANGLOKATOLICI: Kada su 1830. g. liberali (whigovci), kao pred-

stavnici srednjeg stalea doli na vlast, upustili su se u reforme Angli-
kanske crkve. Potom su konzervativna stranka preuzela vodstvo u zemlji,
te su 1835. i 1836. g. sastavljene preporuke za reformu Anglikanske crkve.
Tome se usprotivio tzv. Oxford Movement (Oxfordsko drutvo) drei
kako Svetu Crkvu ne bi smjeli reformirati bezboni pogani. To je bilo
takoer pokuaj kako bi sprijeio anglikanske sveenike da ne prebjeu
na katolianstvo, nakon izglasa zakona o slobodi religije. U nekima od
tih traktata krivo su protumacili Knjigu zajednickih molitava i Trideset
i devet clanaka vjere kao katolicke, to one nikako nisu. Voe pokreta
bili su John Keble, John Henry Newman i Richard Hurrell Froude. Na-
zivali su ih i traktarijancima jer su obrazovanom puku napisali niz traktata
o pojedinim lancima vjere. Osim toga pokuali su oiviti misterij i do-
stojanstvo Crkve. Nakon 1845. g. pokret je poeo djelovati meu siro-
manijim slojevima drutva. Iste godine (1845) Newman je pristupio
Katolikoj crkvi ime se pokret raspao.

LIBERALIZAM: Sjeme sumnje, koje su posijali racionalisti u 17. sto-

ljeu te njegovali skeptici i deisti u 18. stoljeu, rascvjetalo se u 19. stoljeu.
Znanost, filozofija i povijest imale su za cilj pokazati kako je kranska
vjera neodriva. Znanost je dala teoriju evolucije, filozofija novi pogled
na svijet kojim je vjera u Boga prikazana kao zastarjela, a povijest tu-
maenje koje je kritiziralo biblijske postavke. Ako bi se i biblijska istina
dovela u pitanje, kranska vjera bi izgubila zadnji oslonac.
U 19. stoljeu njemaki liberalizam sve je vie nagrizao vjeru. Meu
najznaajnijim engleskim pristalicama bili su Coleridge i Maurice. God-
ine 1860. sedmorica suradnika (Temple, Williams, Baden-Powell, Wil-
son itd.) izdali su zbornik Essays and Reviews (Eseji i recenzije) kanei
time uvesti njemaku kritiku kolu u Englesku. No, njihovi protivnici
koji su uvidjeli kamo smjeraju, zahtijevali su da ih se izbaci iz Crkve s
kojom se oito nisu slagali.
Kasnije su (1866) Westcott, Lightfoot i Hort pokuali obraniti srednji
put izmeu Essays and Reviews i tradicionalista. Ipak nijedan nije odgo-
vorio na kritiku Starog zavjeta budui da su, openito, bili novozavjetni
strunjaci. Westcott je odbacio prorotva i uda kao nebitna. Lightfoot
 324

je pak sruio teoriju Bauera i tibingenke kole koja je veinu novoza-

vjetnih dokumenata svrstala u drugo stoljee, pokazavi kako se do-
kazi mogu s jednakim pravom protumaiti na drugi nain. Hort je kao
strunjak za tekstove dokrajio Textus receptus. Godine 1889. pojavio se
tzv. Lux Mundi (Svjetlo svijeta) kojim se nastojao uskladiti kritiki i
katoliki stav (ranije su anglokatolici bili strogo na strani evaneoskih
krana u osudi liberala). Lux Mundi je izdala visoko-crkvena skupina
oksfordskih teologa. Na njih su utjecali T. H. Green i F. D. Maurice
(urednik je bio Charles Gore). Kasniji dokument pod naslovom Foun-
dations (Temelji) izdan je pod Streeterovim urednitvom 1912. g..

KRANSKI SOCIJALIZAM: Maurice je takoer bio povezan s kr-

anskim socijalistima koji su proizali iz artizma. artizam, kao rani
oblik sindikalizma, kritizirao je laissez faire tj. gospodarski liberalizam
(neogranienu slobodu trine utakmice i nemijeanje drave u gospo-
darska pitanja). Time se suprotstavio Crkvi koja je drala kako je sve
to se zbiva u drutvu ishod Boje volje. Kranski socijalistiki pokret
(1848-1854) shvatio je kako Kristovo evanelje ima drugaiju poruku za
engleski radniki stale od onoga to je poruivala Crkva. Oni su se
protivili kapitalistikoj zamisli o konkurenciji govorei kako ljudi trebaju
suraivati, a ne boriti se jedni protiv drugih. Zajedno sa artistima osno-
vali su zajedniki pokret, kao i tzv. Working Mens Colleges (kole za od-
rasle). Slubena Crkva odluila je ostati po strani te se pokret radnikih
sindikata samostalno razvio.

ZNANOST I VJERA: Evaneoski krani 19. stoljea nisu uspjeli dati

prave odgovore na liberalnu teologiju, kao ni pridonijeti raspravi izmeu
znanosti i religije (posebno u odnosu na Darwinovu teoriju evolucije).
Viktorijansko razdoblje pokazivalo je vjerski sklad, no ispod povrine
vladale su sumnje i nesigurnost. Gotovo je nevjerojatno da su meu naj-
utjecajnijim uiteljima veinu inili nevjernici ili pak oni koji su ispovije-
dali vjeru, vie ili manje, udaljenu od uobiajene kranske ortodoksije
(Thomas Carlyle, John Stuart Mill, George Eliot, James Anthony Froude,
Francis Newman, John Morely, Matthew Arnold, Leslie Stephen, George
Meredith). Vlastitim su nauavanjem nastojali barem poremetiti, ako ne
i razoriti, tradicionalno kransko vjerovanje.
Godine 1830. pojavile su se knjige iz geologije iji su pisci bili Charles
Lyell i William Buckland. Oni su navodno dokazali geoloki slijed stijena
i fosila pokazujui kako je svijet mnogo stariji nego to tvrdi Biblija. Na-
suprot teoriji katastrofe, koju je postavio Georges Cuvier, Lyell u Naelima
 325

geologije evolucijom tumai prolost Zemlje, te uvodi aktualizam kao temelj

geoloke misli. Aktualizam je shvaanje po kojemu su u geolokoj pro-
losti na Zemlju djelovale uglavnom iste sile koje i danas djeluju. Shodno
tome, prema brzini dananjih procesa na Zemlji, mogu se rekonstruirati
procesi u geolokoj prolosti.
Neki su teolozi poeli praviti ustupke pretpostavljajui kako se dani
u knjizi Postanka odnose na geoloka razdoblja (u tim se kategorijama
javlja teorija o razmaku). Godine 1844. izdana je knjiga Roberta Cham-
bersa Vestiges of the Natural History of Creation (Ostatci prirodopisa stva-
ranja). Njome su ustanovljeni temelji ve spomenutog aktualizma (tj.
teorija jednolinosti geolokih procesa). Prema toj teoriji, stvaranje se
nije moglo dogoditi onako kako je opisano u Bibliji. Kako su Chambersa
znanstvenici vrlo lako opovrgli, oko 1850. g., bilo je malo poznatih zna-
nstvenika koji su se zauzimali za teoriju evolucije.
Charles Darwin je 1859. g. izdao poznatu knjigu Postanak vrsta putem
prirodnog odabira ili Ouvanje rasa povlatenih u borbi za ivot. Po prvi put je
evolucionistiko gledite bilo potkrijepljeno skupom bitnih podataka koji,
kako se tvrdilo, konano dokazuju ispravnost teorije. Iako se knjiga
dobro prodavala, isprva nije dolo do opeg slaganje s Darwinovim po-
gledima. Ustvari mnogi su znanstvenici osudili Darwina. Okolnosti su
se izmijenile s raspravom izmeu Thomasa Huxleyja i biskupa Samuela
Wilberforcea na Sveuilitu u Oxfordu. Neupueni biskup posprdno se
postavio prema Huxleyu koji je naposljetku izaao kao pobjednik. Otada,
nekoliko je imbenika ilo u Darwinovu korist:
1) Darwin je predstavio nove dokaze koji su, naizgled, govorili u
prilog njegovoj teoriji.
2) Javnost je zazirala od vjerovanja u opstojnost Stvoritelja. Prije Dar-
wina rasprostranjeno je bilo vjerovanje u spontanu generaciju koja je
nuno morala biti istinita jer je alternativu predstavljalo vjerovanje u
opstojnost Stvoritelja.
3) Crkva je u ono vrijeme bila malo omiljena.
4) Vei dio Crkve prihvatio je teoriju ne elei je opovrgnuti injeni-
cama.
5) Wilberforce je bio ekstremnih pogleda koji nisu bili utemeljeni na
Bibliji (von Linnova teza da vrste ne mogu evoluirati). Posljedice Dar-
winova pogleda uskoro su se pokazale i u mnogoemu drugome; nije
bilo napadnuto samo stvaranje, ve i pad, grijeh, otkupljenje i pomirenje.
S druge se strane nije uvidjelo kako je Darwin prvo odluio to eli za-
kljuiti a potom je prilagodio vlastiti materijal. Kranski znanstvenici
nisu imali hrabrosti suprotstaviti se Darwinu. U prolosti su se Cuvier,
 326

Harvey i Pasteur suprotstavljali Lamarcku i Stenou. Georges Cuvier

(1769-1832) primjerice je vjerovao kako su vrste nepromjenljive, te se
suprotstavio teoriji descendencije (evolucije) koju je tada u Francuskoj
zastupao Lamarck. Kako bi protumaio razlike meu organizmima raz-
liitih geolokih razdoblja, iznio je teoriju katastrofa (kataklizma) prema
kojoj su prirodne katastrofe unitile ivi svijet i zapoele novo geoloko
razdoblje. U novom geolokom razdoblju doselili su se organizmi iz ne-
kog drugog podruja koje nije bilo zahvaeno katastrofom.
Thomas Henry Huxley (1825-1895) je jedan od najodgovornijih za
prirodni odabir kao suparnika kranstvu. Tako je potajice uveo ma-
terijalizam kao filozofiju koja e posluiti kao potpora Darwinovim
zamislima preobliujui znanost u pseudoreligiju. Na Sveuilitu u
Oxfordu osnovao je tzv. Klub X kako bi irio militantni ateizam.

EVANEOSKI KRANI U ENGLESKOJ

BRATSKI POKRET vee vlastiti zaetak uz Dublin gdje je podupnik
u Irskoj anglikanskoj crkvi (Church of Ireland) John Nelson Darby na-
pustio Crkvu kako bi pronaao jednostavnije i iskrenije kranstvo.
Osjeao je kako anglikanski evaneoski pokret nije dovoljno daleko
otiao u vlastitim reformama. Prikljuili su im se i neanglikanci, te je nje-
gov pokret postao poznat kao Plymouthska braa (prva zajednica u
Engleskoj bila je upostavljena u tom gradu). Naglaavali su:
1) Sredinje mjesto Gospodnje veere kao jednostavne proslave koja
izraava sveenstvo svih vjernika (svaki vjernik moe sudjelovati).
2) Prorotva; izveli su jedan od najsustavnijih razrada te teme; bili su
strogi kalvinisti i revni evanelisti.
Razvili su se u dvije glavne skupine: tzv. iskljuive koji nisu imali
starjeine i akone jer su oekivali Gospodnji brzi povratak. Druga
skupina bili su Kranska braa (slobodna braa) koji su se razvili u ne-
anglikansku skupinu. Ubrzo su se ukazale dvije potekoe:
1) Neslaganja s obzirom na duhovne darove; neki su vjerovali kako
svaki vjernik ima duhovni dar dok su drugi dali prednost karizmatskom
pristupu. Karizmatici su se nali u manjini te su se odvojili.
2) Neslaganje u svezi s dispenzacionalizmom, pogotovo oko uzne-
senja Crkve prije Velike nevolje. Noble i George Mller se suprotstavili
Darbyju, no bili su izopeni. Zbog velikog utjecaja bratskog pokreta
dispenzacionalizam se brzo proirio. Darby je kasnije posjetio SAD gdje
je odvjetnika C. I. Scofielda nagovorio da prihvati zamisao o povratku
 327

Krista prije razdoblja Velike nevolje. Ona e, uz stavove kesvikog po-

kreta duhovnosti, biti promicana u tzv. Scofieldovoj Bibliji.

VOJSKA SPASA: Utemeljitelj Vojske spasa William Booth (1829-

1912) zapoeo je propovijedati 1852. g. kao metodistiki propovjednik.
Napustio je zajednicu, zajedno sa suprugom Catherine 1865. g., kako bi
samostalno odravao sastanke u atoru u Whitechapelu. Mnogi danas
tvrde kako je Vojska spasa bila jedini kranski pokret, u 19. stoljeu,
koji je dotaknuo mase (zahvaljujui naelima masovnih komunikacija i,
posebno, tehnikama vjerske promidbe). Booth je autoritativno pristupao
zadaama. Godine 1877. preuzeo je nadzor nad misijom koja e godinu
kasnije postati poznata pod dananjim imenom. Ona je ubrzo dobila
vojnika obiljeja: vojne odore, postrojbe, utvrde, kao i asopis War Cry
(Ratni poklik). Vojska spasa je preuzela tradicionalno evaneosko kr-
anstvo dodajui mu vojno gledite ime je ila u korak s rastuim na-
cionalnim ovinizmom. S druge je strane Boothovo prijateljstvo s J. B.
Pattonom povealo njegovo zanimanje za drutvene potekoe. Knjigom
In Darkest England, and the Way Out (U Najmranoj Engleskoj i Izlaz)
proizveo je raskol unutar Vojske spasa. Jedni su zahtijevali veu drutvenu
angairanost dok su daleko konzervativniji asnici vidjeli takvu zamisao
kao odmak od glavnog im zadatka irenja evanelja.

Spurgeon i Baptistiki savez: Baptistiki pastor nizozemskog podrije-

tla Charles Haddon Spurgeon (1834-1892) sluio je trideset i osam godina
u Londonu. Od 1854. g., kada je preuzeo crkvu u ulici New Park u
londonskom Southwarku, broj lanova porastao je sa est tisua na preko
dvadeset tisua. U prvih pet godina njegove slube toliko ga je ljudi
dolo uti, te je morao sagraditi posebnu crkvu (tzv. Metropolitan Taberna-
cle koja je otvorena 1861). Spurgeon je bio izuzetan propovjednik: njegove
su tiskane propovijedi slane irom svijeta.
Bio je ukljuen u razne rasprave. Iako je bio kalvinist, propovijedao
je protiv hiperkalvinizma i arminijanizma. Navodno jednom je rekao:
Gospode, spasi izabranike a izaberi jo neke. Suprotstavio se liberal-
nom uenju kod baptista. Iako je zajedno s drugim propovjednicima na-
pustio Baptistiki savez, nije osnovao samostalnu denominaciju.
 328

RAZVOJ CRKVE U KOTSKOJ

U kotskoj su trojica izvanrednih crkvenih dunosnika odgovorili na
prevladavajuu kalvinistiku strogost kako bi naglasili unutarnji ivot
vjernika.
Thomas Erskine (1788-1870) nije mogao pomiriti kalvinistiku dok-
trinu predestinacije (zapravo izbora) s Bojom ljubavi. Vjerovao je kako
je Bog elio posiniti sve ljude, uzdii ih u sinovski odnos sa samim sob-
om.
John McLeod Campbell (1800-1872) takoer je prihvatio zamisao
univerzalnog pomirenja. Pitao se kako pojedinac moe znati da ga Bog
voli ukoliko nije siguran da je Krist umro za sve ljude (a ne samo za
odabrane)? Zbog ovog je stava osuen i istjeran iz slube. Kasnije je
kritizirao zamisao o zamjenskom pomirenju. Prema njemu, pomirenje se
sastoji u poruci o Bojoj ljubavi.
Uenik Thomasa Chalmersa Edward Irving (1792-1834) potpao je pod
utjecaj McLeoda Campbella. Poput uitelja prihvatio je doktrinu pomi-
renja koja je naglaavala da izmirenje postoji ne samo zbog Kristove
smrti ve i utjelovljenja, tj. zbog savrenog ivota. Irving je sudjelovao u
razvoju Campbellove crkve u kotskom Rowu. U tom je podruju bilo
raireno vjerovanje kako darovi Duha, koji su se pokazali u Ranoj crkvi
u prvom stoljeu, nisu odumrli. Njihova odsutnost vezana je uz krane
bez vjere. Kao u Rowu, i na drugim mjestima u kotskoj bilo je razdoblja
pojave govorenja jezicima, kao i udotvornih izljeenja koja su pobudila
zanimanje tamonjeg puka.

Irving se 1822. g. preselio u London gdje je u njegovoj crkvi dolo do

slinih pojava. Kako je zanimanje meu ljudima bilo veliko, bio je pri-
siljen sagraditi novu crkvu. Ta crkva, koja izgleda poput katedrale, jo
uvijek stoji u Alburyju (blizu Guildforda). Meutim, trajno je za-
tvorena do Kristova povratka. Iako ga je njegova denominacija u kot-
skoj izbacila (1833), crkva u Londonu nije prihvatila njihovu odluku.
Shodno tome, poela se razvijati u prvu Katoliku apostolsku crkvu u
Engleskoj.
Kao to smo ve spomenuli, u poetku, mnogi su dolazili sluati Irvinga
no, s vremenom je dolo do zasienja te je ljudi bilo manje. U Irvingovoj
ladanjskoj kui u Albury Courtu blizu Guildforda, kao i u Powerscourtu
blizu Dublina u Irskoj, esto su se odravale proroke konferencije kojima
je redovito prisustvovao J. N. Darby. Neka mlada ena ga je obavijestila
 329

(pismom) o viziji koju je imala, prema kojoj e Crkva biti uznesena prije
Velike nevolje. Darby je usvojio ovu zamisao koja e postati vanim
dijelom eshatologije bratskog pokreta. Zapravo je Irving zaetnik ove
zamisli, koju su potom prihvatio i irio Bratski prokret.
S vremenom neuravnoteeno uenje se uvuklo u njegove propovije-
di. Njegov je stav prema proroanstvu, eshatologiji, sakramentima i go-
vorenju jezicima za vrijeme javnih slubi otuio mnoge. Irvingovi sljed-
benici su vjerovali kako je pojava udotvornih znakova naznaka blizine
svretka svijeta. Cilj Katolike apostolske crkve postalo je pripremanje
vjernika za sud, kao i za slavu koja se treba pokazati. Vjerovao da e mi-
lenij poeti 1867.g., to je uvjerio mnoge da je on udak.
Kako su se druge kranske denominacije ponaale ravnoduno, Kato-
lika apostolska crkva je razvila razraen obred (ukljuujui Kristovu
stvarnu (tj. tjelesnu) prisutnost na euharistiji, svetu vodicu itd.), kao i
sakrament peaenja. Ovim potonjim obiljeeno je sto i etrdeset i
etiri tisue lanova kako bi, sukladno Otkrivenju 7, izbjegli Velike
nevolje. Nakon toga pokret je prestao postojati.
Irving je napisao veliki broj knjiga. Zbog jedne od njih Our Lords
Human Nature (Ljudska narav naega Gospoda) bio je pred london-skim
prezbiterijem optuen za tvrdnju da i Kristova ljudska narav moe
teoretski grijeiti (iako sm Krist nikada nije pao u grijeh). Tvrdio je
kako su njegove rijei pogreno protumaene, no izopen je. Njegove
zamisli moraju se promatrati u kontekstu tog vremena. Kao i tzv. anglo-
katolici, odgovorio je na strogost tradicionalnog protestantizma. Osim
toga, bio je ponesen romantizmom, intuicijom i odbacivanjem kalvinis-
tike strogosti. Njegov pokret je nesumnjivo bio pokret Duha, no ubrzo
je postao rtvom nekih aspekata liberalne teologije.
Irvingizam se proirio na europski kontinent. Godine 1863. stariji
apostoli iz Katolike apostolske crkve iskljuili su iz lanstva njemakog
proroka Heinricha Geyera, zato to je priznao nove apostole koji su
trebali zamijeniti umrle. Ubrzo je stoga u Njemakoj osnovana Nova
apostolska crkva (Neuapostolische Kirche). Manje je naglaavala Kristov
povratak, a uspostavili su i apostolski slijed. Nove apostole imenovao
je najvii apostol koji je bio vidljivo utjelovljenje Krista na Zemlji.
Irving je bitan budui da su mnogi, u meuvremenu, usvojili neke
njegove zamisli. Kako ga dre prethodnikom pentekostalnog pokreta,
postoji opasnost da se sva njegova vjerovanja prihvate kao uzor.
 330

MISIJSKI POKRET
Misijski pokret jedan je od obiljeja crkvene scene 19. stoljea. Njegovi
izvori su pak vezani uz moravske misije iz 18. stoljea. U srednjem vije-
ku se rije misija koristila u svezi s Bojim poslanjem njegova Sina, a
ne ljudskim zastupnicima koje je Bog odabrao za nastavak misije u svije-
tu.
Misijskim drutvima je kranski svijet organizirao irenje evanelja
u svijetu. Mnogo je razloga zbog kojih protestantske crkve, koje su pro-
izale iz reformacije u 16. stoljeu, nisu uspjele misijski dosegnuti druge
dijelove svijeta. Mnoge od njih su bile iste nacionalne ili teritorijalne
crkve koje su djelovale u zemljama bez kolonija. Nisu imale mogunosti
za osnivanje misija izvan vlastitog ozemlja na kojem su, uostalom, imali
mnogo toga za uiniti.
Kada je protestantsko misijsko djelovanje krenulo u 17. stoljeu, bilo
je uglavnom ishod vjerskog buenja oduevljenih pojedinaca bez potpore
veih crkvenih organizacija. Denominacije su naime bile odve trome.
Stoga su pojedinci preuzeli inicijativu razradivi strukturu koja e kasnije
postati poznata kao misijska drutva. Ta su se, naime, oblikovala na
isti nain kao dragovoljna drutva pojedinaca koji su udruili vlastita
sredstva radi ostvarivanja zajednikog cilja. Iz pragmatinih su razloga
drutva, a ne crkve, preuzela irenje evanelja u svijetu (prednosti
suradnje na interkonfesionalnoj osnovi). Isprva se radilo o denomina-
cijskim misijskim drutvima koja su se ipak s vremenom organizirala
prema zemljopisnom kriteriju. Prve su prekomorske misije osnovane
krajem 18. stoljea kao posljedica evaneoske obnove, no tek 1820. i 30.
one postaju uobiajenim obiljejem crkvenog ivota.
Trgovake organizacije, ali i drave, smatrale su misionare opasnim
radikalima koji e uznemiriti domorodce i time pokvariti izglede za
meusobnu trgovinu (ova kritika bila je posebno upuena baptistikim
misionarima). Primjerice, kompanijaEast India Company nije dozvolila
Carreyu raditi na teritorij koji je bio pod njihovom kontrolom, stoga je
morao otii na teritorij pod danskom kontrolom. Meutim, kad je
britanska vlada uzela direknu kontrolu nad Indijom, ona je ukinula ovu
politiku, uglavnog zbog agitiranja Clapham Sect-a. Osim toga, gotovo su
se svi misionari protivili ropstvu potiho zahtijevajui njegovo ukinue
(to oito nije ilo u prilog tadanjoj trgovini). Na koncu, obrazujui
domorodce, stvorili su pojedince prosvijetljene drutvene svijesti i
predvodnicu pokreta za nezavisnost. Zbog svega toga ih se ne moe
 331

zvati posrednicima imperijalizma.

Misionari su se isprva uputili u Indiju, neka otoja u Tihom Oceanu,
Sierra Leone, Karibe i Rt Dobre nade. U Sierra Leoneu se obratio veliki
broj bivih robova koji su kasnije djelovali u vlastitim podrujima. Kina
je bila zatvorena (izuzev nekoliko lukih gradova) sve do sredine stoljea
a Japan jo due. Oko sredine stoljea postalo je oito da u Indiji mnogo
vie hindusa postaje kranima nego muslimana. Uz to, mnogi su bili
bivi pripadnici nekog plemena. Do kraja stoljea postalo je jasno da su
se u Africi i na Pacifiku dogodile najdramatinije promjene. Hinduizam
i budizam nisu doivjeli slom; obje religije su se prilagodile utjecaju kul-
ture Zapada. Islam je ostao otporan na kranske misije. Najvie je krana
dolazilo iz velikih plemenskih naroda, a u afrikim stepama se nastavila
utrka s islamom.
Do zaetaka protestantskog pokreta prvi katoliki misionari bili su
na izdisaju. Novi katoliki pokret stoga je u protestantskom djelovanju
vidio uzor. U to je vrijeme intelektualno sredite bila Francuska, kato-
lika zemlja, s najveim brojem kolonija. Ustanovljeni su novi misijski
redovi: Bijeli oevi, Zajednica Svetog Duha, Drutvo Boanske Rijei.
Poput protestanata, katoliki tienici su djelovali protiv ropstva. Na
nesreu, suparnitvo s protestantskim misijama je bilo snano.
Ako je Crkva u 19. stoljeu gubila u Europi, stalnim otuivanjem in-
teligencije i proletarijata, misijsko djelovanje izvan Europe je cvjetalo.
Mnogo je imbenika pogodovalo njegovu irenju:
a) Industrijska je revolucija osigurala sredstva za komunikaciju i prije-
voz. Gospodarstva veine misijskih naroda imale su, naime, industrijske
temelje te su se zanimala za trgovako irenje.
b) Pax Britannica omoguila je istraivanje neistraenog ozemlja.
c) Misije su od poetka bile ukljuene u promicanje obrazovanja. Za
taj trud dobivale su dravnu potporu. ak su i antiklerikalne francuske
vlade podravale misijsko obrazovanje kao sredstvo irenja francuske
kulture.
d) Uvoenje zapadne trgovine, i vrijednosti, poremetila su stara ple-
menska drutva uinivi ih otvorenijim evanelju.
e) Uzastopna nastojanja obnove, u domaoj crkvi, davali su duhovni
zamah propovijedanju evanelja meu izgubljenima. Katolici su iza sebe
imali, prema definiciji, nepogreivu crkvu koja im je dala novi zamah i
gorljivost.
f) Protestantske misije su u 19. stoljeu esto bile ishod inicijative po-
jedinaca. Nisu ih nadzirale ni drava niti Crkva. Time su bile znatno
pokretljivije i prilagodljivije.
 332

g) Na poetku 20. st. misijska drutva su dobila veinu svojih lanova

meu studentima zahvaljajui studentskim kranskim pokretima.
Ipak, bilo je i pogreaka koje e skupo kotati misiju u 20. stoljeu:
a) Domorodci su smatrali misionare iriteljima zapadne kulture (iako
bi misionari ovo zanijekali).
b) Za Krista su pridobivani uglavnom siromani i izopeni (posebno
u Indiji) a ne vladajui stalei ili plemenske voe.
c) Iako su misionari rado evangelizirali, zanemarili su crkvenu struk-
turu.
d) Nastojali su usaditi kranstvo zapadnog oblika (o emu svjedoi
stil u kojem su izgraene neke crkvene graevine).
e) Bili su skloni irenju denominacionalizma.
f) Mnogi su slabo uvjebavali domorodake sveenike i vodstvo.
g) Upravo su domorodaki krani kasnije postali voama nacional-
nih pokreta za nezavisnost (odnosno u Jamajci voama ustanka protiv
ropstva). Nova moralna svijest bila je glavni imbenik koji ih je nadah-
nuo.
Jedan od neizravnih ishoda misijskog pokreta bili su:
1) Ekumenski pokret koji je izrastao iz zamisli o interkonfesionalnim
drutvima.
2) Feminizam koji se javio kao ishod zapaene uloge kakvu su esto
igrale misionarke, a koja bi im u vlastitoj zemlji bila nezamisliva.
Neki od uglednih misionara 19. stoljea bili su:
1) William Carey (1761-1834) koji je utjecao na oblikovanje misijskih
obrazaca u 19. stoljeu.
2) Adoniram Judson (1788-1850) koji je djelovao u Burmi.
3) Hudson Taylor (1832-1905) koji je djelovao u Kini.
Krajem dvadesetog stoljea, u SAD-u, 70% puanstva pripadalo je
nekoj crkvi. Ne samo da je poraslo zanimanje za misijski rad u SAD-u,
ve ta zemlja alje najvie misionara u inozemstvo (otprilike jednak broj
protestanata i katolika). Ve je sredinom sedamdesetih priblino 70%
svih protestantskih misionara u svijetu bilo iz SAD-a.
Najspektakularnije irenje se ipak dogodilo u Treem svijetu; poseb-
no na Dalekom Istoku i u Junoj Americi. Nikada se ranije u povijesti
nije religija irila tako brzo kao kranstvo u zadnjih nekoliko deset-
ljea.
Meutim, mora se priznati kako je dolo do porasta za religiju ope-
nito. No, postoje mnogi neevangelizirani krajevi, posebno muslimanske
zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka, kao i Sjeverne Afrike. Najvei rast se
dogodio meu animistikim narodima, kao i meu siromanim stale-
 333

ima u gradovima. Veliki rast se biljei i u nacionalnim crkvenim po-

kretima, iako je meu njima uvijek postojala opasnost da nesavjesni ljudi
uporabe Crkvu za politike ciljeve (pogotovo u Africi).
Nedavno objavljeni statistiki podatci otkrivaju sljedee:
Godine 1900. gotovo polovica svjetskog puanstva nije bila obuhvaena
promicanjem evanelja. U meuvremenu se isti postotak smanjio na
dananjih 19,3%. Najvei rast primjetan je u ateista (1900. bilo ih je 225
tisua, a danas ih je 150 milijuna), ali i muslimana (od 200 milijuna u
1900. g. broj se poveao na dananje 1,2 milijarde).
Suvremeni misionari usredotoili su se na tzv. podruje 10/40 prostor
izmeu desete i etrdesete obratnice (Iran, Irak, nove srednjo-azijske
drave). Osim toga treba spomenuti i misijske organizacije koje se bave
uvjebavanjem mladei i mladih ljudi: npr. YWAM (Youth with a Mis-
sion), te OM (Operation Mobilisation).
Suvremeni problem misijske strategije je; kako predstaviti evanelje
koje kombinira drutveno i duhovno evanelje. Marksistiki teolozi
tvrde da su nali odgovor, no oni su prije marksisti nego krani. Pritom
se radi o djelovanju liberalne teologije koju je razvio marksistiki filozof
Ernst Bloch tzv. teologije nade. ezdesetih ju je godina predstavljao
Jrgen Moltmann. Otada se teologija nade razvila u teologiju revolucije.

CRKVA NA BALKANU

BUGARSKA U 19. stoljeu Bugarska je prolazila kroz ponovno

raanje nacionalizma. Zajedno s ovim stremljenjem tamonja Crkva se
oslobodila iz ruku grkoga sveenstva. Turske su vlasti, kako bi na-
dzirale Crkvu na zapo-sjednutim podrujima, centralizirale crkveni ivot.
S druge je strane grko sveenstvo zapravo vodilo kult. Osim toga na-
cionalizam i religija su bile vrlo bliske.
Prethodnici nacionalnog pokreta u Bugarskoj bili su redovnik s planine
Atos, Paisije (Hilandarski) koji je 1762. g. napisao Povijest bugarskih careva
i svetaca, te biskup Safronije iz Vratse. Nakon 1824. g. pojavila su se
djela, a 1835. g. osnovana je prva kola (u Gabrovu) u kojoj se nastava
odravala na bugarskom jeziku. U sljedeih deset godina uslijedilo je
otvaranje pedesetak takvih kola kao i pet tiskara. Knjievni pokret od-
govorio je na rast utjecaja i moi grkoga sveenstva. Do tada su Turci
koristili grku Pravoslavnu crkvu kako bi potisnuli bugarsku narodnu
religiju i njezine nacionalno osvijetene strukture. Nakon turskog
osvajanja grkog poluotoka grki patrijarh postao je poput visoke Porte
 334

(turske carske vlade) za krane u Otomanskom Carstvu. Nezavisna

bugarska patrijarija bila je potisnuta, a ona ohridska pretvorena u grku.
Grko je sveenstvo dralo monopol na visoke crkvene poloaje, a slina
situacija postojala je i u parohijama koje su vodili grki sveenici. Oni su,
povrh toga, vodili kole kao jedine obrazovne ustanove. Nastava u njima
odravana je iskljuivo na grkom jeziku koji je postao jezikom viih
stalea u mnogim bugarskim gradovima. Povrh toga, bugarski je jezik
koristio slova grkoga alfabeta.
Slavenska liturgija bila je potiskivana, a stari su bugarski rukopisi,
ikone, zavjetnici i molitvenici spaljivani. Borba za politikom slobodom
ila je ruku pod ruku s borbom za kulturnu i crkvenu slobodu. etrdeset
godina borili su se prvaci bugarskog nacionalnog pokreta za ustano-
vljavanje autonomne crkve. U jednom trenutku uspjeli su pridobiti papu
kako bi imenovao nadbiskupa Unijatne bugarske crkve. Rusija je potom
zatraila od sultana odobrenje za osnutak nacionalne crkve. Donijeta je
uredba iz 1870. g. kojom se osnovao bugarski egzarhat s nadlenou
nad petnaest dijeceza ukljuivi i one u Niu, Pirotu i makedonskom
Velesu. Prvi egzarh izabran je dvije godine kasnije, no njega i njegove
sljedbenike izopio je patrijarh u Carigradu nakon to je iste proglasio
raskolnicima.
U pravoslavna podruja reformacija je stigla tek u 19. stoljeu. Ame-
riki metodisti i kongregacijske misije iz Carigrada prodrle su u Bugar-
sku, Makedoniju, te naposljetku i u Albaniju.
U tzv. otomanskoj Europi misijska je djelatnost poela sredinom 19.
stoljea (time je taj dio svijeta doao u interesno podruje Zapadnoturske
misije). Budui da je obraanje muslimana bilo kanjivo smrtnom kaz-
nom, misija je odluila evangelizirati nominalne krane i idove (u Solunu
su primjerice idovi inili polovicu puanstva). S vremenom su se okrenuli
i prema Bugarima koji su dobro primili podjelu primjeraka Biblije.
Meutim uskoro je postalo jasno kako je najvei broj ljudi kupio Bibliju
ne kako bi je itao, ve kao znak poslunosti, domoljublja, odnosno
arobnog pomagala koje e odagnati loe duhove i osigurati Boju
dobrohotnost! Bio je to pravi ok za misionare. Mentalitet tamonjih
naroda bio je vrlo razliit od njihovog mentaliteta! Ipak, Bugarsku se
vidjelo kao odskonu dasku za evangelizaciju slavenskih naroda unutar
Otomanskog Carstva. Misionari su uivali zatitu amerikih konzularnih
slubenika, kao i dobru volju turskih vlasti koje su podravale svaki
pokret koji e podijeliti krane! Godine 1851. Zapadnoturska misija je
podijelila Bugarsku na dva dijela. Na sjeveru su trebali djelovati metod-
isti, a na jugu kongregacionalisti. No, nije bilo lako. Naini irenja
 335

evanelja u SAD-u, u 19. stoljeu, nisu se pokazali djelotvornima na

Balkanu. Zbog rairene nepismenosti, odluili su otvoriti kole koje su
kasnije postale uinkovitim posrednicima evangelizacije. U njima su se
trebala kolovati djeca koja e kasnije postati kranskim djelatnicima.
Podjela knjiga, propovijedanje, kao razgovori i rasprave s mjesnim sve-
enicima bili su uobiajeni naini djelovanja. Sredita su se nalazila u
Varni, Plovdivu, Monastiru (Bitoli) i Skoplju.
ALBANIJA: Rad u Makedoniji se oslanjao na Monastir u kojem je
osno-vana kola. Godine 1909. postaja za bogosluje otvorena je u
albanskoj Kori gdje su djelovala Biblijska drutva i Gerasim Qirias.
Njegova sestra Sevasti otvorila je prvu kolu za djevojke u Albaniji.
Prva su dva ameri-ka misionara, Kennedy i Erickson, prvenstveno radili
u Kori i Elbasanu, no bilo je i vanjskih postaja u Tirani, Durrsu i drugim
mjestima. Poma-gao im je Grgur Zilk, kao i veliki broj mjesnih
propovjednika.
Slabosti misijskog djelovanja sastojale su se u sljedeem:
1) Misionari su ozbiljno podcijenili mentalitet tamonjih ljudi.
2) U Bugarskoj metodisti i kongregacionalisti nisu suraivali, ime
su propustili prigodu da ojaaju Crkvu.
3) Protestantizam nije postao nacionalnom crkvom. Mjesni puk esto
bi prigovarao da se radi o vjeri nametnutoj izvana.
4) Neuspjeh u uspostavljanju veza sa znanou i suvremenim pogle-
dima na svijet. Obraenici su prvenstveno bili seljaci.

POKRETI UNUTAR PRAVOSLAVLJA

1) Rumunjska: U meuratnom razdoblju meu rumunjskim pravo-

slavnim seljacima nastao je evaneoski pokret Oastea Domnului (Gos-
podnja vojska 1923.), koji je od 1948.g. tijekom komunizma djelovao u
tajnosti. Godine 1990. je rehabilitirana te postoji danas kao evaneoski
pokret unutar Pravoslave crkve. Sredite pokreta je u Sibiu.
2) Srbija: Sveenik Nikolai utemeljio je 1880. g. bogomoljce. Bio je
to vjerski i moralni preporod koji se oslanjao na tamonju Pravoslavnu
crkvu. Uglavnom je cvjetao meu seljacima i radnicima u Vojvodini. Za
vrijeme Drugog svjetskog rata pokret je izgubio vjerodostojnost, a ta-
danji voa se iselio u Kanadu. Kasnije su se komunisti ubacili u Pravo-
slavnu crkvu te je tzv. crveni patrijarh German zapravo djelovao kao
komunistiki pijun. Velimirovi i bogomoljci su potom napustili Crkvu.
Ovaj pokret postoji i danas, no uglavnom u Vojvodini gdje se vjernici
 336

sastaju po kuama. Njegov pozitivni utjecaj na tamonju Pravoslavnu

crkvu sastoji se od sljedeeg:
a) Izmeu dva svjetska rata dolo je do buenja vjerskog ivota u
Srbiji.
b) Porasla je naklada vjerskih izdanja.
c) Obnovljeno je redovnitvo u gotovo zaputenim samostanima.
3) Bugarska: Nakon pada komunizma dolo je do raskola unutar
bugarske Pravoslavne crkve. Crkvu je napustila velika skupina vjerni-
ka koja je vodstvo optuila za suradnju s komunistima i tadanjom taj-
nom policijom. Ova frakcija danas djeluje kao alternativna pravoslavna
crkva koja je sklona protestantima.

BAPTISTIKE MISIJE

Zaetci baptista, na irem podruju jugoistone Europe, vezani su uz

Onckenove uenike koji su uspostavili zajednice u Budimpeti, Beu i
Bukuretu. Osim njih pokret se irio i zahvaljujui djelovanju maar-
skih, slovakih i amerikih baptista, kao i dijeljenja literature Biblijskog
drutva.
U Hrvatsku se iz Bea 1883. doselila obitelj Lotz koja je u Daruvaru,
uz pomo tamonjih ljudi, utemeljila malu Baptistiku zajednicu. Osim
toga baptistiki misionari su suraivali s maarskim baptistima, kao i s
pripadnicima eke manjine. U Meimurju je radio Aleks Novak koji je
1917. g. stigao iz Budimpete. Zahvaljujui radu Heinricha Meyera bap-
tistiki se pokret proirio u Zagreb. Meyer je uglavnom radio s pripad-
nicima njemake manjine. Zamijenio ga je jedan od njegovih budim-
petanskih preobraenika Ivan Zrinak. On je djelovao u Zagrebu ija
se crkva potom razvila u prvu hrvatsku Baptistiku crkvu. Na Banovini
je djelovao Jovan Jeki koji se, kao novi obraenik, vratio iz SAD-a.
uro Vezmar je pak nakon bijega s bojita u Rusiji tijekom Prvog svjetskog
rata, uo evanelje u Poljskoj. Prihvatio je Krista za Spasitelja te je kasnije
irio evanelje u Lici. Novi poticaj dali su hrvatski iseljenici poput Vinka
Vaceka.
Ve spomenuti Heinrich Meyer djelovao je i u Vojvodini u razdoblju
od 1875. do 1891. g. Tamonja sredita misijskog djelovanja bila su: Novi
Sad, Feketi, Beej i Sombor. Meyer je radio i u Brezovom Polju (u Bosni
i Hercegovini). Godine 1900. prvi je vojvoanski Slovak krten u Novom
Sadu. Pastor Lehotski je pak propovijedao na srpskom, maarskom i
njemakom jeziku. Do 1923. g. broj baptista je porastao na 230 (za uspo-
 337

redbu; broj baptista u Rumunjskoj dosegnuo je broj od 17 000). Poetkom

stoljea iz Bkscsaba je u Baki Petrovac stigao Turoci koji je takoer
propovijedao meu tamonjim Slovacima. Prvi baptistiki obraenici su
pripadali nazarenima koji su uspostavili izvjestan legalizam zbog svoje
prolosti. Godine 1923. su se podijelili te je 22 lana otilo iz Baptistike
crkve kako bi se pridruili Slobodnoj brai.
U Maarskoj je baptistiko djelovanje zapoelo u Kiskunhalasu 1894.
g. Druge zajednice su nastale u Kiskrsu i Budimpeti. Oko 1923. g.
bilo je 120 maarskih baptista koji su sjedite imali u vojvoanskom
Svilojevu.
U Rumunjskoj je baptistiki pokret narastao na 17 000 lanova (oko
1923). Mnogi meu njima su ivjeli meu Rumunjima u vojvoanskom
Banatu (gdje su i primili baptistiku vjeru).
U Sloveniji se pojavio eki misionar Anton Hraka ije je djelovanje
podupirao iritelj vjerskih naslova, i djelatnik Biblijskog drutva, Hlas-
tan.
Godine 1928. baptisti su se u Makedoniji proirili na Radovi a potom
i na glavni grad Skoplje.
Odlaskom Nijemaca 1944. g. iz Vojvodine, i istone Hrvatske, osipa
se i baptistiki pokret. No, sjeme je bilo posijano, a broj obraenika nakon
rata davao je bio ohrabraju.
Godine 1959. dolazi do smanjivanja porasta baptista meu vojvoan-
skim Slovacima (uglavnom zbog iseljavanja u SAD i prekomjernog le-
galizma). U poslijeratnom razdoblju baptistike crkve nisu rasle kao prije
zbog izostanka brojnih imbenika. Raspadom bive Jugoslavije pobudilo
se zanimanje za evanelje, a dolo je i do porasta lanstva unutar Bapti-
stikih crkava u Hrvatskoj, kao i Srbiji i Crnoj Gori. Nove crkve su osno-
vane u Bosni i Hercegovini.

CRKVA U SAD
Prva polovica 18. stoljea bila je obiljeena velikim duhovnim bue-
njem, dok je druga polovica bila pod utjecajem rata za nezavisnost. U
prvom desetljeu nakon nezavisnosti, najveu denominaciju predstav-
ljali su kongregacionalisti (750 crkava). Slijedili su prezbiterijanci (500
crkava), te anglikanci (400 crkava) koji su se uglavnom nalazili na jugu.
Nakon 1780. g. baptisti su polako poeli preuzimati prvenstvo nad
anglikancima pribliavajui se brojci od oko 500 crkava. Oni su se od-
vojili od kongregacionalista, te su kao kalvinisti eljeli postaviti vie
 338

zahtjeve prema lanovima. Shodno tome uveli su krtavanje odraslih.

Do 1800. g., kada zapoinje osvajanje zapadnih i sredinjih dijelova
dananjeg SAD-a, slabe kolonijalne zajednice (kongregacionalisti, prez-
biterijanci i anglikanci) dok jaaju baptisti, metodisti i tzv. Kristovi slje-
dbenici.
Ova je posljednja skupina, nastala 1827. g., s vremenom prestigla an-
glikance. Metodisti su od 1820. g. do oko 1920. bili najvea denomina-
cija. Novi obnoviteljski pokret cvjetao je u ozraju irenja prema Tihom
Oceanu. Kristovi sljedbenici, primjerice, (koji su kasnije postali Kristova
crkva) pod vodstvom Campbella i Stonea, eljeli su se vratiti na uzor
rane Crkve te su naglaavali krtenje uranjanjem kao nuan uvjet spasenja.
Kasnije su se podijelili po pitanju upotrebe glazbala prilikom bogosluja:
jedna stranka je dozvoljavala upotrebu instrumenata, dok ih je druga je
zabranjivala. Potonja stranka je postala gotovo sektom.

ZAPADNA OBNOVA: Krajem 18. stoljea Crkva je bila u loem

stanju: rat za nezavisnost ostavio je praznine u vodstvu zajednica mnogi
pastori su poginuli a crkvene graevine sruene. Osim toga, utjecaj
deizma koji je brzo napredovao, posebno na Istoku, desetkovao je
pripadnike crkve. No, neto kasnije, zemljom je proao val buenja koje
je bilo izraenije nego u zapadnim podrujima. S njim su se susreli ljudi
iz udaljenih, teko pristupanih i esto osamljenih mjesta. Sastanci pod
vedrim nebom, na kojima su mnogi sudjelovali, davali su njihovoj vjeri
duboki osobni znaaj. Upravo stoga je naglaeno pribjegavanje osjeajima
do danas opstalo kao obiljeje amerikog kranstva. Uslijed obnove u
Cane Ridgeu a pod utjecajem pokreta Shakera, primjerice, vjerski zanos
mnotva je popraen pobonom histerijom, padanjem, drhtanjem,
svetim smijanjem, oponaanjem lavea pasa, te divljim plesom (poput
onog kojem se prepustio David ispred Kovega Saveza).
No, kao i u Engleskoj, ta druga obnova je dovela do nastanka broj-
nih organizacija i crkava; inozemnih misija, evangelizacije i drutvenog
rada, ali posebno borbe protiv ropstva. Nakon 1806. g. dolo je do manjeg
zastoja. Dvadeset godina kasnije, pod vodstvom novog obraenika pre-
zbiterijanskog pravnika Charlesa Finneya, dolazi do novog vala.
Charles Finney (1792-1875): Amerika Zapadna obnova od 1825.
do 1832. g. bila je poetak suvremene masovne evangelizacije, kao i po-
kreta Higher Christian Life (Vieg kranskog ivota). Iako je Charles G.
Finney rabio nove metode irenja evanelja, doao je do zakljuka kako
su rezultati njegove obnove kratkotrajni jer je zanemario doktrinu
poveenja. Stoga je u kranski svijet uveo zamisao o nunosti odvo-
 339

enja novih obraenika na sastanke ili konvencije kako ne bi napustili

vjeru. Posveenje mora biti prihvaeno vjerom, kao i spasenje. Pot-
puno posveenje je pak zamiljeno kao drugo iskustvo pasivno pri-
manje posveenja kojim osoba prelazi iz Rimljanima 7 u Rimljanima 8.
Zahvaljajui Finneyju i kasnije drugima kao Moodyju i Billy Grahamu,
sastanci pod vedrim nebom (camp meetings) su se premjestili u crkve i
druge auditorije. Finney nije vjerovao u pasivno ekanje buenja u
klasinom smislu.
Uporabom odreenih tehnika probuenja e se sama dogoditi. Za-
nimao se za psihologiju vjerujui kako sutina ljudskog postojanja nije
karakter, ve odluke. Budui da je ivot, u biti, niz odluka (usp. teologija
procesa) kranski ivot treba postaviti na tim temeljima, a krane treba
poticati na donoenje odluka. Opasnost ovog shvaanja je mogunost
da se dovede do krajnosti, te time poslui kao instrument zlouporabe.
Djelo Duha moe se pobrkati s posljedicama psiholokog pritiska.
Probuenja su kasnije izazvala i Sotonin protuudar u obliku krivo-
vjerja. Nicale su mnogobrojne sekte (pogotovo mormoni i Jehovini svje-
doci). Ogranci koji su proizali iz pokreta duhovnog probuenja
(revivalism) ukljuivali su pokret protiv ropstva, feminizam, zdrava
prehrana i kult mukosti. Isus je stoga bio prikazan, ne kao idov, ve
kao miiavi, plavooki Anglosaksonac. Izdana je i prva enska Biblija,
ali nije imala veliki uspjeh zbog liberalnih biljeaka.
Katolianstvo: Broj katolika u Americi se nije poveavao do irskog
useljavanja (1845-1846), kao i propasti planova Katolike crkve u Nje-
makoj uslijed revolucije iz 1848. g. Irci su se vie naseljavali po gradovima,
dok su Nijemci radije odabirali sela. Kako je broj Iraca rastao, mnogi su
drali kako su puritanski uzori amerikog drutva u opasnosti. Osnovane
su razne tajne organizacije, dolo je do nereda i poplave propagande.
Situacija se smirila graanskim ratom, iako je problem nastavio tinjati u
obliku organizacija poput Ku Klux Klana.
Graanski rat: Pitanje ropstva bilo je takoer izvor podjela meu
kranima. U vrijeme revolucije iz 1848.g. liberalna i humanitarna stru-
janja vodila su opoj osudi ropstva. No, rast industrije pamuka zaustavio
je napredak ovog pokreta na jugu. Graanski rat, koji je uslijedio, vodio
je podjeli denominacija na potezu sjever i jug, naroito meu baptis-
tima. Na taj nain su roeni Juni baptisti i Sjeverni baptisti, kao i crne
baptistike crkve na Jugu. Bila su tri predmeta svae: ropstvo, pravo-
vjernost i misije. Sjevernjaci optuivali junjake zbog zadravanja ro-
bova, a junjaci optuivali sjevernjake zbog liberalizma (neki od njiho-
 340

vih misionara su zanijekali djeviansko roenje, ak i Isusovo boanst-

vo). Nakon amerikog graanskog rata dogodio se jo jedan razdor:
veina crnih baptista na Jugu se odvojila od bijelih crkava te je usposta-
vila svoje vlastite zajednice.
Trea obnova: Godine 1857. nakon strane ekonomske krize zapoela
je trea obnova (uglavnom meu poslovnim ljudima u New Yorku),
koja je potrajala dvije godine. Odravani su veliki molitveni sastanci na
kojima su se mnogi obratili Kristu. Veina pastora se slaila da potrebna
je bila nova obnova poslije kobnih posljedica graanskog rata. Slina
obnova se dogodila i u Engleskoj gdje je obnova stigla godinu kasnije
potaknuvi veliko zanimanje za svetost i misijsko djelovanje. Obnova je
prouzroila, meu ostalim, novi misijski pokret, Moodyja,Vojsku Spasa,
Hudsona Taylora i kesviki pokret.
Rast fundamentalizma: Prije Graanskog rata, prezbiterijanizam (tj.
kalvinizam) bio je smatran bastionom pravovjerja. Na fakultetu Princeton
teolozi (pod Turretinovim utjecajem) kao to su Charles Hodge (1797-
1878) i Benjamin Warfield (1851-1921) reagirali su protiv pokreta probu-
enja (revivalizma) i teolokog liberalizma. Protiv liberalizma naglaavali
su nepogreivost Pisma, a protiv revivalizma naglaavali su doktrinu o
prestanku darova. Neki pak smatraju kako su ipak otili predaleko u
svojim reakcijama. Primjerice, Warfield je zagovarao (prilino ne-
uvjerljivo) kako je dostignue savrenstva ili vidjeti Krista licem u lice
znailo upotpunjenje biblijskog kanona, s ovom je idejom otiao daleko
preko onoga to je Kalvin bio rekao. Kasnije, dok je Louis Berkhof (1873-
1957) ostao konzervativan, Berkouwer (1903-1996) je, kasniji kalvinistiki
teolog u Nizozemskoj, kompromitirao reformirani nauk prihvaanjem
bartijanizma. Kasnije su i Princeton (1929) i teoloki fakultet Fuller
(1977)napustili doktrinu nepogreivosti Biblije. Vestminsterski teoloki
fakultet osnovan je 1929. u znak protesta prema izdaji Princetona.
Nakon graanskog rata amerike su crkve bile uzdrmane teorijom
evolucije i jakom kritikom Biblije. Iako se liberalizam proirio, kon-
zervativno kranstvo uspjelo je osigurati vie sljedbenika nego u Europi.
To je naroito bio sluaj u tzv. biblijskom pojasu. Rast fundamentalnog
pokreta iznjedrio je etvoricu iznimnih duhovnih voa: 1) Evangeliza-
tora Dwighta L. Moodyja. 2) Nadarenog uitelja Biblije R. A. Torreyja.
3) Teologa prezbiterijanske crkve Johna Greshama Machena. 4) uvenoga
evangelizatora A. C. Dixona koji je sastavio naelo vjerovanja nazvano
Temelji (The Fundamentals).
Engleski pojam fundamental je slubeno roen na biblijskoj konfe-
 341

renciji na Niagari 1895. g. Tamo su konzervativci prihvatili pet temeljnih

istina: a) Nepogreivost Biblije, b) Boanstvo Isusa Krista, c) Djeviansko
roenje, d) Zastupnika teorija pomirenja, e) Tjelesno uskrsnue te skori
(tj. prije Velike nevolje) i tjelesni povratak Isusa Krista.
U to vrijeme rado se raspravljalo o eshatologiji. Organizirane su velike
konferencije na kojima se naveliko naglaavalo proroanstvo, odvojenost
od svijeta i posveenje ivota. Dispenzacionalizam je postao bitnim dije-
lom fundamentalizma.
Masovna evangelizacija: D. L. Moody je nastavio velikim evangeliz-
acijama koje je zapoeo Finney. Novano ga je podupiralo nekoliko pro-
testantskih financijskih monika (npr. Dodge i Colgate). No, u tekom
razdoblju izmeu dva svjetska rata pogorali su se uvjeti za organiziranu
religiju. Razigrane dvadesete, kao i gospodarska propast od 1929. do
1932. g., izazvale su potekoe u vjerskim ivotima mnogih krana.
Kino, radio, automobil i profesionalizacija porta odvukli su potom
milijune od crkava. Moody je jedan od onih koji su uveli tzv. Gospel
Song (Pjesmu evanelja) koja je ubrzo postala bitni dio crkvenog pje-
vanja u SAD-u. Ove su pjesme sadravale niz ponavljanja, te nedostatak
loginog slijeda. Dodatno obiljeje bila je uporaba odaziva fraze, glazbene
konstrukcije koja je odraavala glazbu varijetea s kraja 19. stoljea. Napjev
je bio puki jednostavan i lako pamtljiv. esto je ukljuivao i pripjev.
Unato plitkom tekstu, napjevu i harmonizaciji, ove pjesme jo se uvijek
pjevaju u evaneoskim krugovima.
U prvoj polovici 20. st. Moodyja je slijedio najprije Chapman a poslije
Billy Sunday. Potonji je bio propovjednik poznat zbog svog atletskog
stila propovijedanja. Naime, hodao bi amo-tamo po podiju, toptao
nogama, udarao, skakao i uklizavao (bio je naime bivi igra bejzbola).
Legenda kae da bi Sunday prevalio skoro kilometar, amo-tamo preko
govornice, tijekom jedne propovijedi. Njegove evangelizacijske kampa-
nje paljivo su organizirale cijele ekipe specijalista, a cilj im je bio do-
segnuti svaku drutvenu skupinu.
Strahote Drugog svjetskog rata natjerale su mnoge na prihvaanje
konzervativnih doktrina poput grijeha i spasenja. Tisue su pohrlile na
sastanke Youth for Christ (Mlade za Krista). Evangelizacijske kampanje
Billyja Grahama postale su nacionalni fenomen. Pojavile su se mnoge
kranske emisije na radiju. Evaneoski krani postali su sve vie svjesni
potreba drutva.
U poslijeratnoj Americi evaneoski krani, pod vodstvom ljudi kao
to su Harold Ockenga, Carl Henry i kasnije Frances Schaeffer, trudili
 342

su se postati cjenjeniji na intelektualnom podruju i ograditi se od

pretjeranosti fundamentalizma.

UENJE O VIEM ZIVOTU

Godine 1835., na novoosnovanom koledu Oberlin, Finney se susreo
s dr. Aseom Mahanom s kojim je ubrzo razvio doktrinu posveenja kao
drugi blagoslov nakon obraenja. Na istom mjestu pod njihov je utjecaj
doao W. E. Boardman kako bi kasnije utemeljio pokret kad je napisao
knjigu Vii kranski ivot. U isti pokret kasnije su se ukljuili Robert
Pearsall-Smith zajedno sa suprugom Hannahom Whithall-Smith, koja je
napisala knjigu Tajna sretnog kranskog ivota. Oni su se 1875. povezali s
Boardmanom i njegovom obitelji koji su doputovali u Englesku. Tamo
su odravali sastanke pokreta. Engleski evaneoski krani, koji su u
tim tekim vremenima, potpali pod utjecaj liberalizma i traktarijanizma,
oduevili su se novom doktrinom. S druge joj se strane suprotstavio
biskup Ryle koji je 1877. g. izdao knjigu Holiness (Svetost). I Spurgeon i
B.B. Warfield su bili njezini protivnici.
Godine 1875 utemeljio Pokret iz Keswicka ija se uenja mogu saeti
u sljedeem:
a) Posveenje je drugi blagoslov, koji se dogaa odmah, vjerom,
ali ne unitava grijeh. Krani su ili duhovni ili tjelesni.
b) Posveenje ukljuuje posebno ispunjenje Duhom, koje osposobljava
vjernika da se bori uinkovito protiv grijeha. Time je naputena metodis-
tika zamisao bezgrenog savrenstva.
c) Vjernik se ne mora boriti vlastitom snagom protiv grene naravi,
ve mora dozvoljavati da se Krist bori umjesto njega.
Poznata imena povezana s ovim pokretom su bila: Evan Roberts,
Andrew Murray, F. B. Meyer i Oswald Chambers. Inaica ovog pokreta
proirila se nakon Drugog svjetskog rata pod imenom Ruandski pokret
(Roy Hession, Joe Church Every man a Bible student). Roy Hession
umnogome duguje predreformacijskom pijetistikom pokretu, posebno
Tauleru (v. Calvary Road).
Watchman Nee (1903-1972) je bio kineski kranski voa koji je ta-
koer pao pod utjecaj pokreta iz Keswicka (zahvaljujui engleskim mi-
sionarkama u Kini). Drugi glavni utjecaj je bio Bratski pokret a naroito
Austin-Sparks. Nee nikada nije imao formalno teoloko obrazovanje,
ali je itao, osim naravno Biblije, mnotvo knjiga naroito od sljedeih
autora: Jessie Penn-Lewis, Robert Govett, D. M. Panton, G. H. Pember,
 343

John Nelson Darby, Theodore Austin-Sparks, Andrew Murray i ga

Guyon. Ti su autori neizbjeno utjecali na njegovo miljenje: triho-
tomizam, drugi blagoslov, dispenzacionalizam, djelomino uznesenje
Crkve (pobjednika), produhovljenje Staroga zavjeta. Uz to, njegova je
budistika pozadina najvjerojatnije donekle utjecala na sve to je upio:
kao posljedicu imao je malo iskrivljeno biblijsko stajalite.
Utemeljio je pokret domaih crkava (400 zajednica) pod imenom Malo
Stado: elio je stvoriti kinesku narodnu, duhovnu crkvu osloboenu od
zapadnih, misionarskih utjecaja denominacija, i teologiziranja, to
se pokazalo sretnom okolnosti uzevi u obzir buduu komunistiku
vladavinu: samo ovakva crkvena struktura je mogla preivjeti. Posljed-
njih 20 godina ivota proveo je u komunistikom zatvoru, gdje je i umro.
Miljenja glede Neeovog nauavanja su podijeljena. Karizmatski po-
kret, primjerice, dri ga prvim apostolom zadnjih vremena, dok ga drugi
optuuju za zamreno metafiziko fraziranje. Dvije njegove zamisli
posebno su nam zanimljive zbog utjecaja koji danas imaju:
1) U teoriji posveenja Nee polazi od trihotomikog (prema nekima
gotovo gnostikog) pogleda na ovjeka; samo je (obnovljeni) duh u o-
vjeku dobar (duhovan), ostatak (dua i tijelo) je lo (tjelesna). Nee je
nauavao u svojoj utjecajnoj knjizi Oslobaanje Duha da tijelo i dua trebaju
biti slomljene, kako bi oslobodili duh. Problem je u tome to Neeova
terminologija zvui gotovo budistikom. Prema Neeu i drugim spiritua-
listikim trihotomistima dua znai razum, volju i osjeaje, a duh
boansku sposobnost, blizu intuicije. Uenje stoga mora proizii iz
objave ili intuicije, a ne iz uma. Dakle obrazovanje, akademske titule,
romani itd. koji nemaju nikakvu vezu s Crkvom, bezvrijedni su.
Kranski studentski pokret u Kini se strogo suprotstavio takvom
krajnjem obliku pijetizma te su utemeljili su vlastite domae crkve, tvrdei
da ne vide nita u Bibliji to potvruje da kad slijedimo Krista, trebamo
biti glupi.
2) Nee je imao visoko miljenje o Crkvi drei je apsolutnim autori-
tetom. Zapravo, u njoj je vidio Kristovo utjelovljenje. Shodno tome,
starjeine su Kristovi predstavnici kojima se mora iskazati potpuna po-
slunost.
Witness Lee, Neeov bivi suradnik, dalje je razvio pokret, ali je op-
tuen za krivovjerje zbog modalizma, poboanstvljenja vjernika i kraj-
nje ekleziologije (vidi Children of God, the Way, Alamo Foundation).
 344

EVANEOSKI KRANI U ENGLESKOJ XX

st.
Velko probuenje: Veliko probuenje1904 -1905 je donijelo vie
od 150.000 navodnih obraenja to je uvelike povealo brojano stanje
vjernika u crkvama i kapelicama. Kriminal je bio rekordno nizak, van-
brane djece gotovo da i nije bilo, a gostionice su bile prazne. Kasnije,
meutim, u kapelicama su mlade mukarce ohrabrivali da uzmu oruje
u ruke i da se bore u pravednom ratu. Pa ipak do 1930-ih mnogi mu-
karci koji su se obratili prije 1914. leali su mrtvi u Francuskoj i Belgiji,
dok su ostali koji su neko hrlili u kapelice su se razoarali crkvom koja
se koristila propovjedaonicom kako bi ohrabrivala mukarce da stupe u
vojsku, a sada se okrenula modernistickom razmiljanju ili neobuzdanom
sekularizmu. Mnoge potencijalne crkvene voe su poginule u rovovima
i krcanstvo u Velikoj Britaniji se nikada zapravo nije oporavilo od tog
gubitka.
U prvoj polovici 20. stoljea broj evaneoskih krana u Engleskoj
bio je u opadanju (veinom zbog anglokatolika i liberalnosti Anglikan-
ske crkve). U drugoj polovici stoljea dolo je do pada posjeenosti
crkvenim slubama, svih denominacija, u Engleskoj. Pad je bio daleko
osjetniji kada se uzme u obzir da je 45 % Engleza 1851. g. odlazilo u
crkvu, dok ih je 1985. g. ostalo tek 11%. Razlozi pada mogu se pripisati
sljedeim imbenicima:
1) Sekularnom stavu elite ije se miljenje moglo uti na televiziji ili
itati u tiskovinama.
2) Posljedicama nastalim nakon dvaju svjetskih ratova koji su izazvali
velike drutvene promjene.
3) Nedostatku jasnog i dosljednog nagovijetanja evanelja.
Meutim, od Drugog svjetskog rata, okolnosti su se poboljale za
evaneoske krane. Utjecaj studentske kranske organizacije (IVF, tj.
STEP) na sveuilitima, kao i evangelizacije Billyja Grahama, doprinijele
su poveanju njihovog broja u Engleskoj. Takoer se poela isticati va-
nost njihove izobrazbe. Danas etvrtina anglikanskih crkvenih opina
ima evaneosku slubu dok je svaki peti lan sinoda je evaneoski.
Evaneosko jedinstvo potkopano je iz dva razloga. Prvi je bio za-
htjev predstavnika Slobodne crkve, naroito Martyna Lloyda-Jonesa,
da evaneoski krani iziu iz Anglikanske crkve. Kada mu se suprot-
stavio utjecajni anglikanski evaneoski upnik John Stott, dolo je do
raskola unutar organizacija koje su povezivale anglikance, baptiste, slob-
 345

odnu brau i pentekostalce. U osnovi borba je bila izmeu separatista i

onih koji su eljeli povisiti ugled evaneoskih krana u crkvi i u javnosti.
Stottova najnovija knjiga je pomogla popularizirati doktrinu anihilaci-
onizma meu evangelikalcima. Drugi uzrok raskola meu evaneoskim
kranima, bila je pojava karizmatskog pokreta. Njegov utjecaj se esto
irio na tetu Reformirane teologije i klasine crkvene glazbe.
Meutim, Anglikanska crkva je duboko podijeljena. Dozvoljavanje
alternativnih i eksperimentalnih elemenata u molitevniku mnogi
smatraju predajom anglo-katolicima. Zaredivanje ena u sveenicku slu-
bu (anglo-katolicki izraz za pastora) mnogi smatraju predajom liberalima.
Noviji nadbiskupi su vrlo razoarali evaneoski orijentirane anglikance.
Robert Runcie je bio liberalni anglo-katolik, dok je George Carey bio
liberalni evaneoski nadbiskup. Justin Welby, iako tvrdi kako je evan-
eoski usmjeren, koristi svaku priliku kako bi kritizirao evaneoske
anglikance naroito radi njihovog odbijanja zareivanja ena. Iako je
anglikancima zabranjeno zakonom sklapati istospolne brakove, liberali
trae naine uvodjenja liturgiju za blagoslovljenje takvih brakova. Isto
se odnosi na enske biskupe: iako je taj prijedlog odbaen na Sinodi,
liberali trae naine kako prijei i preko toga.

USPON PENTEKOSTALIZMA
Vaan prethodnik pokreta bio je John Wesley koji je vjerovao kako
je posveenje drugo djelo milosti. Drao ga je razliitim od opravdanja
iza kojeg ono slijedi. Jedan od njegovih uenika, John Fletcher, nazvao
je posveenje krtenjem u Svetom Duhu. Finney i Moody su pak tvrdili
kako su ga iskusili. Meutim, zamisao o drugom blagoslovu zapravo je
potekla od engleskih hiperkalvinista koji su neprestance traili sigur-
nost spasenja. eljeli su drugo iskustvo kao dokaz njihovog izbora.
U 19. stoljeu proizaao je pokret svetosti odnosno potpunog po-
sveenja. Njegovi pristalice vjerovali su kako e zbog posveenja vjernik
hotimice prestati grijeiti. Zapravo se radilo o novom ojaanom metod-
izmu. Na sastancima pod vedrim nebom, uitelji svetosti vieg ivota
navijetali su drugi blagoslov potpunog posveenja kao oienja srca
od grijeha. Ponekad su isti blagoslov nazivali krtenjem Svetim Du-
hom. Osim toga, kao posljedica masovnih iseljavanja, veliki dio gradskog
stanovnitva nije vie odlazio u crkvu. Stoga su poduzeti sljedei koraci:
1) Osnovane su drutvene organizacije poput YMCA (Young Mens
Christian Association). 2) Utemeljene su nove nedjeljne kole. 3) Pokre-
 346

nuta je masovna evangelizacija (gradska inaica sastanaka pod vedrim

nebom). 4) Osnovane su tzv. vojske spasa.
Tri su znaajna djelovanja krajem 19. stoljea najavila pojavu pente-
kostalizma u SAD-u:
1) Poveano nezadovoljstvo unutar starih denominacija (posebno
metodista) uiteljima potpunog posveenja. Phoebe Worrall Palmer
(180774) nauila je da vjernik mora dostignuti potpuno posveenje (bez
ega nije mogue ustupiti u nebo) putem odluke, a ne putem procesa.
Shodno tome, dolo je do rasta broja crkava u kojima su se javili duhovni
darovi. U poetku ove su crkve bile nezavisne, no kasnije su se spojile u
crkvu nazarena. Ostale su crkve, postupno napustile spomenutu praksu,
a neke su se prikljuile pentekostalskom pokretu koji je dobio sljedbenike
meu baptistima i metodistima.
2) Vjerovanje u krtenje Svetim Duhom, kao treim blagoslovom, bilo
je sve rairenije.
3) Obnovljeno zanimanje za duhovne darove, posebno izlijeenja.
Pentekostalizam je bio mladica pokreta svetosti. Godine 1900. Charles
Parham je otvorio biblijsku kolu u Topeki (Kanzasu) koju je nazvao
Bethel Bible College. U koli je rabio iskljuivo Bibliju pouavajui polaznike
duhovnom krtenju, iji je znak bio govorenje jezicima. Svi studenti,
poevi s Agnes Ozman, tvrdili su da su primili ovaj znak. Zajedno sa
studentima Parham je poduzeo evangelizatorske kampanje po Kanzasu,
za vrijeme kojih su mnogi sluatelji traili da ih se takoer krsti Svetim
Duhom kako bi mogli govoriti jezicima i izvoditi uda ozdravljenja. Novi
pokret se proirio zahvaljujui posebnom pristupu problemima siro-
manih i odbaenih lanova drutva, te naglasku na entuzijazmu i iskus-
tvu. Slube su bile duge, a ljudi su na njima plesali, uzvikivali amen i
pljeskali rukama zaboravljajui time, barem na trenutak, vlastite prob-
leme. Bio je to prosvjed protiv teoloke liberalnosti i formalnosti mnogih
denominacija. Kanzas je postao sreditem pokreta koji je drao kako je
govorenje jezicima poetni znak krtenja Svetim Duhom. Na poetku
20. stoljea uenje je imalo veliku podrku u junim dravama SAD-a.
Godine 1906. Parhamov je obraenik William Seymour izopen iz
nazarenske crkve zbog ekstremizma u propovijedanju. Potom je u Los
Angelesu osnovao zajednicu u kojoj je sedam osoba govorili u (stranim)
jezicima. Nakon toga se zajednica preselila u Azuza Street, gdje je
Seymour utemeljio Apostolic Faith Gospel Mission. Ova e misija postati
odskonom daskom za pentekostalizam 20. stoljea. Veina crkava
svetosti preuzela je pentekostalnu doktrinu (unato podjelama oko novog
uenja o govorenju jezicima). Naime, neki su se pitali radi li se tu doista
 347

o dokazu duhovnog krtenja.

Najvee pentekostalne denominacije u SAD-u su: Assemblies of God
(Boja crkva u Kristu; uglavnom joj pripadaju ameriki crnci), Crkva
Boja, te Pentekostalna crkva svetosti. Pritom valja spomenuti i crkvu
Samo Isus koja ima modalistike poglede na Boga. Ova crkva krtava
iskljuivo u Isusovo ime. Njezin najvei predstavnik je Ujedinjena pente-
kostalna crkva.
Pentekostalci se takoer pitaju je li krtenje Svetim Duhom drugo ili
tree djelo milosti. Osim toga, neke pentekostalne crkve smatraju pranje
nogu obveznim dijelom slube, poput krtenja i Gospodnje veere.
Jedan od najjasnih branitelja pentekostalnog pokreta bio je Reuben
Arthur Torrey. Prema P.D. Brunneru Torrey je, nakon Wesleyja i Fin-
neyja najvanija pretea penetkostalizma. U knjizi Sveti Duh tko je on
i to radi?, Torrey je iznio sedam lakih koraka prema duhovnom krtenju:
1) primiti Krista kao spasitelja, 2) odbaciti svaki poznat grijeh, 3) javno
priznati kransku vjeru, 4) biti posluan, 5) eati za duhovnim blago-
slovima, 6) molitva, 7) vjera.

PENTEKOSTALIZAM U ENGLESKOJ: Pentekostalizam je vrlo rano

postao meunarodnim pokretom. U Engleskoj je nastao kao ishod tzv.
Velkog probuenja (1904-1905). Zahvaljujui propovijedima Evana Rob-
ertsa osnovana je Velka apostolska crkva ija je struktura bila autori-
tarna, a sljedbenici vjerovali u slubu apostola. U svojoj knjizi War against
the Saints [Rat protiv svetih], Jessie Penn-Lewis upozorava na sotonski
protunapad i krivotvorine za vrijeme probuenja: nisu svi koji su
raspolagali nadnaravnim izvorom nuno i od Boga. Meutim, otila je
korak predaleko kada je ustvrdila kako demoni mogu opsjesti vjernike:
demoni mogu uznemirivati, pa cak i ugnjetavati vjernike, ali ih ne mogu
opsjesti. Istovremeno je nastajao i opi britanski pentekostalizam (1907)
proizaao iz suradnje Norveanina roenog u Engleskoj, T. B. Barrata,
i anglikanskog upnika Alexandera Boddya. Barrat, na kojeg je utjecalo
probuenje u Los Angelesu (Azuza Street), postao je propovjednikom
metodistike crkve u Oslu (ime je pokret stigao u Skandinaviju).
Alexander Boddy je, nakon to se susreo s Barratom 1907. g., doveo
pokret u Englesku (tonije u Boddyjevu upu u Sjevernoj Engleskoj).
Ostali voe pokreta bili su uglavnom obraenici iz Velke apostolske
crkve. Poetkom dvadesetih godina nastale su Assemblies of God (AOG ili
Boje zajednice; klasine pentekostalne crkve) i Elim Alliance (Elimov
savez). Glavna razlika izmeu njih sastojala se u injenici da Elimov
savez nije zahtijevao govorenje jezicima kao znak duhovnog krtenja.
 348

Ni jedna od dviju skupina nije vjerovala u slubu suvremenih apostola.

Vizija osnivaa ovih crkava, Georgea Jeffriesa (Elim) i Smitha Wig-
gleswortha (AOG), je izljev kasne kie diljem svijeta, to bi potaknuo
Kristov povratak. Krajnji cilj bio je smrt denominacija i uspon univerza-
lne i Duhom proete crkve.
Ista je vizija neto kasnije postala obiljejem Crkve obnove (kraljev-
stva) koja je naglaavala postmilenijalizam. Ona je, u tom smislu, proizila
iz karizmatske obnove u Engleskoj (usp. Michael Harper, The Fountain
Trust, Arthur Wallis itd.). Harper je kasnije postao lanom Pravoslavne
crkve. Ime pokreta ukazivao je na nakanu da se obnovi kraljevstvo
prije Kristova povratka. Umjesto denominacija sagradilo bi se Boje
kraljevstvo koje bi, prije Kristova povratka, ispunilo zemlju. Ista zamisao
sadrana je u knjizi osnivaa organizacije Campus Crusade (Novi ivot)
Billa Brighta The Coming Revival (Dolazi probuenje). Mnogi dananji
karizmatici ne oekuju toliko Kristov povratak, koliko veliko probue-
nje. Ovo je varijanta zamisla izljev kasnije kie, a ishod skoro post-
milenijskog pogleda.

Jedan od ogranaka pentekostalizma je Evanelje Prosperiteta (ute-

meljemo od Kenneth Hagina). Pokret se kremuo u SAD, se proirio do
Afrike, i od Afrike do Europe (posebno Engleske). Veina pastora tog
pokreta je crnci.
PENTEKOSTALIZAM U JU
NOJ AMERICI: Najvei utjecaj pente-
kostalni je pokret imao u Junoj Americi. Tamo je, pogotovo u Brazilu,
80% evaneoskih crkava bilo pentekostalno. Pentekostalizam je prven-
stveno, kao vrsta karizmatskog pokreta, ciljao na oivljavanje (obnovu)
postojeih denominacija, a tek je potom osnivao vlastite denominacije.

KARIZMATSKI POKRET
1) Poetak pokreta: Godine 1960. se pojavio tzv. novopentekostaliz-
am ili karizmatski pokret. Njegov je cilj bilo djelovanje unutar postoje-
ih denominacija. Karizmatski pokret je bio u biti dodatak koji nije utjecao
na doktrinu i na strukturu crkava: novi stil tovanja, naglasak na drugi
blagoslov, govor jezicima, iscjelenje itd. Temelje novog poleta penteko-
stalizma postavili su David Du Plessis, Oral Roberts i dr. Slini utjecaj
imao je Full Gospel Businessmens Fellowship kojeg je 1951. g. osnovao bogati
kalifornijski mljekar Demos Shakarian. Posljedice ovih inicijativa na kraju
su se osjetile unutar starijih denominacija. Tako je 1956. g. neki pre-
 349

zbiterijanski sveenik priopio iznenaenoj zajednici kako je primio

krtenje Duhom. Isto je 1960. g. uinio episkopalni sveenik Dennis
Bennett. Uslijedili su pentekostalni molitveni susreti koji su toliko
uznemirili Bennettovu upu da je ovaj bio prisiljen podnijeti ostavku i
odseliti u Seattle. U tom je gradu naao njemu sklone crkve.
2) Prodor pentekostalizma u Katoliku crkvu zapoeo je na Sve-
uilitu Duquesne 1967. g. Od tamo se rairio na Sveuilite u Notre
Dameu (Indiana u SAD-u). Vjerojatno se pritom radilo o posljedici bu-
enja uslijed Drugog vatikanskog koncila. Naime tada su mnogi katolici
bili potpuno zbunjeni. Belgijski kardinal Suenens prikljuio se pokretu
1975. g., a desetak se tisua pentekostalnih hodoasnika, iz pedesetak
zemalja, sastalo u Rimu gdje je papa Pavao blagoslovio njihov pokret.
Mnogi su se katoliki pentekostalci organizirali u komune (njih etrde-
setak) od kojih je najpoznatija postala Rije Boja u Ann Arbouru (Mi-
chigan u SAD-u).
3) Isusov pokret: U drugoj polovici ezdesetih godina prolog stoljea
karizmatski se pokret brzo proirio meu hipijevskog pokreta nara-
tajem koji se razoarao drutvom koje moe pokrenuti i braniti rat u
Vijetnamu. Isusov pokret tek je nakratko privukao pozornost, no imao
je trajan utjecaj na tadanji narataj. Iz pokreta je, primjerice, proizaao
pokret idovi za Isusa (mnogi idovski Amerikanci su pripadali zabav-
nom svijetu u Kaliforniji). Isusov pokret se kasnije pretvorio u denomi-
naciju Calvary Chapel. Ideja iza misije idovi za Isusa i pokreta Molitva za
Izrael je, sve nam se ini, uvjeravanje da ako bi se idovi obratili, Isus e
se vratiti. Suvremeni povratak idova u Izrael smatra se ispunjenjem
biblijskog prorotva, to neki elementi i potiu financijskia. Prethodni
narataj krana je smatrao da e se Isusu vratiti kad se dovri evangeli-
ziranje cijelog svijeta: dakle treba evangelizirati svijet kako bi se vratio
Kralj.
Takozvana Isusova Vojska, koja naglaava ivot u komuni i ulinu
evangelizaciju, je kasniji rezultat ovog pokreta. Mnogi sljedbenici ovih
karizmatskih pokreta su se bavili i drutvenim problemima. Shodno
tome, David Wilkerson je utemeljio Teen Challenge koji se bavio radom s
narkomanima.
4) John Wimber i evangelizacija snagom (Svetoga Duha): Drugi
fenomen, u okrilju karizmatskog pokreta, zasigurno je bio John Wimber
i evangelizacija silom (tj. silom Svetoga Duha). Wimber je drio kako
iscjeljenje mora iu ruku pod ruku s evangelizacijom. Na Wimbera je
utjecala knjiga katolikog sveenika Francisa McKnutta (Izlijeenje), ali
je odbacio agresivne sastanke izlijeenja. U poetku je Wimber pokuao
 350

spojiti svoj pokret s Calvary Chapel, ali nije uspio zbog teolokog ne-
slaganja: odbacio je dispenzacionalizam u korist teologije kraljevstva. S
vremenom se njegov pokret razvio u denominaciju Vineyard Fellowship,
koja naglaava utemeljenje novih zajednica. Wimber nikada nije bio
sasvim zadovoljan karizmatskim etiketiranjem: nije isticao vanost
govorenja jezicima na tetu drugih darova, te je odbacio torontski
blagoslov. Iskljuio je ene iz vodstva crkve. Time je utjecao na Terryja
Virgoa i druge.
5) Pragmatini evangelikalizam: Pokret za podupiranje rasta crkve
zapoeo je djelovanje u ranim devedesetima prolog stoljea pod vod-
stvom Donalda McGavrana. No, danas se pod istim pojmom podrazu-
mijeva metodologija temeljena na marketinkim naelima koja ima za
cilj pospjeiti rast crkava. Glavna karakteristika ovog pokreta je prilago-
ivanje suvremenoj kulturi, posebno to se tie glazbe. Ovi pragmatiari
zajedniki djeluju s karizmatskim kranima te time vladaju na podruju
rasta crkve. Ugledna imena, koja se veu uz pokret, su C. Peter Wagner,
Robert Schuller, Bill Hybels i Rick Warren.
Veina ovih pokreta utjecila je i na crkvu u Engleskoj. Tijekom po-
sljednjih pedesetak godina crkveni ivot u toj zemlji izloen je sve jaoj
pentekostalizaciji. Popularnost Alfa teaja (napisao je Nicky Gum-
bel, upnik anglikanske crkve Holy Trinity, u londonskom Bromptonu)
je znatno pridonosila proirenju pentekostalne teologije. Prirunik teaja
je izdan ak na hrvatskom pod naslovom ivotna pitanja praktini uvod
u kranstvo. To je dobra metoda evangelizacije, ali ima kvaku: u jednoj
lekciji sudionici se potiu da provedu vikend izvan grada kako bi traili
krtenje u Duhu a naroito dar govorenja jezicima. Drugi teaj,
Christianity Explored, nepoznat u Hrvatskoj, je bez govorenja jezicima!
Tzv. trei val karizmatskog pokreta (pod imenom novokarizmati-
zam) obiljeen je uvoenjem apostolske crkvene strukture (apostoli,
proroci, starjeine) te osnivanjem novih denominacija. Taj pokret moe
se podijeliti u dvije struje: a) separatisti: npr. New Frontiers koje je ute-
meljio Terry Virgo. Taj pokret ima kalvinistiku teologiju, ali iskljuuje
ene iz vodstva crkve. b) inkluzivisti koji se prilagoavaju suvremenoj
kulturi: npr. Ichthus Fellowship (pod vodstvom Rogera Forstera) taj
pokret ima arminijansku teologiju, ali ukljuuje ene u vodstvu crkve.
 351

RAZVOJ KATOLIKE CRKVE

Nakon Napoleonovog pada, u Europi je dolo do otre reakcije desnice
kao i do rasta liberalnog pokreta. Ova su se dva stremljenja odrazila i u
Crkvi u kojoj je, naposljetku, pobjedu odnijela konzervativna struja za-
hvaljujui kojoj je Vatikan preuzeo jai nadzor, nego ikada ranije, nad
Crkvom.
Pobjeda konzervativnosti: Bojazni od irenja uzora Francuske re-
volucije ojaale su utjecaj desnice. Stoga je, nakon Napoleonove smrti,
ruski car pozvao europske vladare da surauju unutar tzv. Svetog saveza
protiv revolucije. Kako su tri vodee lanice saveza (Rusija, Austrija i
Pruska) bile umnogome pod utjecajem prosvjetiteljstva, njihovi vladari
koji su se tom procesu protivili, eljeli su sprijeiti bilo kakvu revoluciju.
Shodno tome, obvezali su ujediniti vlastite zemlje kao lanice kranskog
naroda. Ponovno se pojavio indeks, inkvizicija, te isusovci. Monarhije,
obnovljene na Bekom kongresu, okruile su se konzervativnim drav-
nicima poput austrijskog ministra Metternicha kojem je glavni posao bio
sprjeavanje obnove duha Francuske revolucije. On je bio opsjednut jako-
bincima i liberalima koje je vidio u svakom radikalnom sudioniku pro-
svjeda. Kako bi obuzdao pojavu revolucionarnih zamisli, uveo je tajnu
policiju, cenzuru knjiga i nadglednike sveuilita.
Habsburgovci su nadzirali Europu od Baltika do Sicilije. Iako je pruski
kralj razmiljao o izradi ustava, uskoro je promijenio miljenje kada je
mladi student teologije Karl Sand ubio ruskog pijuna. Kralj je stoga iz-
dao Uredbe iz Karlsbada, kojima je pootren nadzor tajne policije, a liberali
stjerani u tajnost. I u panjolskoj su liberali uhiivani, a vratila se i inkviz-
icija. U Francuskoj su burbonski kralj Luj Filip i njegov nasljednik Karlo
X. poeli provoditi desniarsku politiku. Iako je Luj Filip potpisao kartu
ljudskih prava, pod Karlom X. vlast je uvodila novu legislaciju prema
kojoj je kazna za nepotivanje hostije bila smrt, a odteta za konfisciranje
imovine za vrijeme revolucije je morala biti plaena vlasnicima. Konano
je uvoenje cenzure novinarstva uzrokovala revoluciju 1830.g.
Drugamo revolucija iz 1830. dovela je do saveza izmeu katolika i
belgijskih liberala, koji su postigli odvajanje Belgije od kalvinistike Nizo-
zemske Kraljevine i dali novom kraljevstvu liberalni ustav.
U Engleskoj su doneseni tzv. Six Acts (est zakona, 1819.) koji su du-
go vremena ostali jednim od najrepresivnijih politikih zakona ikad do-
nesenih u toj zemlji. Kao posljedica politikih i ekonomskih nemira nakon
napoleonskih ratova, politiki sastanci su bili gotovo zabranjeni a no-
 352

vinarstvo cenzurirano.
Odgovor katolianstva: U Katolikoj crkvi su organizirane posebne
misije koje su zavravale spaljivanjem Voltaireovih djela i prisegom na
podravanje religije i dravne vlade. Ove misije su bile esto komemo-
rirane izgraivanjem usputnih krieva. Isusovci su 1814. g. ponovno
ustanovljeni, a pojavili su se i mnogi drugi redovi. Mnogi su se intelek-
tualci obraali na katolianstvo, a u djelima romantikog pokreta idealiz-
irana je prolost u kojoj je reformacija bila navodno grozna stvar, jer je
unitila jedinstvo kranstva (vidi Chateaubriand Le gnie du christianis-
me). Nakon Francuske revolucije diljem Europe Katolika Crkva se poela
ponovno obnavljati. Zanimljivo je to je ta obnova bila uvelike rezultatom
djelovanja ena i to se vrtjela oko kulta Marije. U Francuskoj je u to
doba bilo vie redovnica negoli redovnika. ene su diljem Europe tvrdile
kako su imale vizije Djevice Marije. U Parizu, 1830. redovnica Catherine
Labouret je tvrdila kako joj se ukazala Djevica Marija tri puta i rekla joj
neka naini medaljon s likom Marija koja gazi zmiju s natpisom: O Marijo,
bez grijeha zaeta, moli za nas koji se tebi utjeemo.
Fenomen liberalizma: Liberali su podrku dobivali od rastueg sred-
njeg stalea, kao i radnikih slojeva. eljeli su parlamentarni sustav ute-
meljen na pisanom ustavu koji bi jamio osobna prava ukljuujui i slob-
odu vjeroispovijedi. Suprotstavili su se crkvenom nadzoru nad brakom
i obrazovanjem.
Godine 1847. u vicarskoj je buknuo tzv. sonderbundski rat. To se
desilo zbog toga to su radikali na vlasti u protestantskim kantonima
eljeli nametnuti centralizaciju i liberalizaciju cijeloj federaciji. Katoliki
kantoni su reagirali pozvavi ponovno jezuite te sklapaju i poseban savez
(Sonderbund) 1843. g., to je bilo prekraj Saveznog sporazuma iz 1815.
g. Nakon zatvaranja samostana u Aargauu (1841.) te zapljene njihovih
nekretnina, izbio je rat. Nakon niza manjih okraja i samo nekoliko sto-
tina rtava, katolici su se predali. Godine 1848. vicarska je postala fe-
deralnom dravom. Jezuiti su bili ponovno istjerani.
U Prusiji eljezni kancelar i pijetist Bismarck, pod pritiskom ra-
dikala, od 1872. vodio je Kulturkampf (rat oko modernizma), protiv
katolikoga kolstva i redovnika u leskoj, Rheinlandu i Alsace-
Lorraineu. Tisue katolika su bili zatvoreni ili istjerani. Bavarska i Au-
strija su bile izvan Pruskog carstva. Bismarck se bojao da bi utjecaj Ka-
tolike crkve ugrozio jedinstvo Prusije. Problem je bio rjeen kad su na
vlast doli i umjereniji papa (Leon XIII.) i novi car (Vilim I.), koji su pot-
pisali konkordat.
 353

U Francuskoj je Lamennais razvio krajnje radikalni pogled na novu

ulogu Crkve u postrevolucionarnom drutvu. Kao osniva liberalnog
katolianstva elio je Crkvu potpuno odvojenu od drave, slobodu ob-
razovanja i tiska, te pravo glasa za svakoga. Cilj mu je bio Crkva koja bi
se prestala oslanjati na svjetovne autoritete. Biskupi su odbacili njegove
zamisli i pozvali papu da se osvrne na njegove prijedloge. Papa je stoga
1832. g. odgovorio enciklikom Mirari Vos potpuno odbacujui katoliki
liberalizam. Rim je, naime, u liberalizmu vidio dvije glavne pogreke:
odbacivanje natprirodne objave, kao i neospornosti katolianstva. Time
je papa zapravo kanonizirao postojei drutveni poredak. Kako bi po-
kazao odlunost, osudio je poljski ustanak i podupro ruskog cara koji ga
je nastojao suzbiti.
Revolucija 1848. i posljedice: Nakon estokog sukoba, liberali su
svrgnuli vladare mnogih prijestolnica; ak su prisilili Metternicha da
pobjegne iz Bea. No, na kraju je austrijska vojska ponovno okupirala
Be i uguila revoluciju u ekoj, Italiji i Maarskoj, a pruski je kralj vra-
tio Berlin. Dogaaji u Italiji nisu ni najmanje promijenili raspoloenje u
Vatikanu. Papa je odbio poduprijeti Italiju protiv Austrije. U 19. stoljeu
u Italiji prevladavali su nacionalizam i republikanizam. Mazzini je poveo
kampanju kojom je htio ujediniti mnotvo rimskih drava u jednu to je
znailo kako bi papa izgubio kontrolu nad papinskim dravama. Papa
je odbacio ovaj novi talijanski nacionalizam i pozvao sve katolike na
odbacivanje. Talijanima je prijetio ekskomunikacijom ako bi sudjelovali
u politikom ivotu drave. Godine 1849. Garibaldi je zauzeo Rim, ali je
francuski car Napoleon III poslao vojsku kako bi ga vratio. Francuska
vojska se 1870. povukla i talijanski kralj Victor Emmanuel III proglasio
je ujedinjenu Italiju. Papa se povukao unutar vatikanskih zidina unutar
kojih je gotovo bio zatvorenik.
U meuvremenu su liberali preuzeli sjevernu talijansku dravu
Piedmont. Tamo su pod predsjednikom vlade Camillom Cavourom uveli
odreeni broj zakona nesklonih Crkvi. Cavour je elio itavu Italiju
ujediniti pod Piedmontom. Zauzeo je papinske drave ostavljajui papi
tek grad Rim. Godine 1860. porazio je papinu vojsku u bitci kod Castel-
fidardoa. Papa Pio IX. se odluio na politiku nepopustljivosti te je po-
kuao povratiti papinske drave. Izdao je popis zabranjenih krivovjerja
ime je osudio i racionalizam, naturalizam i socijalizam (koji bi podvrg-
nuo obitelj dravi), te liberalni kapitalizam koji za cilj ima iskljuivo
dobit. Najvie od svega iznenadila je osuda slobode vjeroispovijedi.
Uslijedilo je 60 godina pat-pozicije u odmjeravanju snaga izmeu
Vatikana i talijanske drave. Godine 1929. Musolini je taj problem rijeio
 354

potpisivanjem Lateranskog pakta koji je Vatikanu dao status drave.

Tada su po prvi puta crkvena i svjetovna vlast u Svetome Gradu postale
odvojene.

PRVI VATIKANSKI KONCIL (1870): U Francuskoj je galikanizam

(pokret za stvaranje politiki nezavisne crkve) i dalje nastavio podizati
prainu. Papa se stoga svrstao uz ultramontaniste (pristalice bliskih veza
s Rimom). Poticao je sveenike da izravno trae njegovo miljenje ne
obazirui se pritom na vlastite biskupe. U Rimu je osnovao nacionalne
seminare za svaku zemlju, te je poticao redove da tamo osnuju sredi-
njice. Ovako ih organizirajui mogao je s njima upravljati i koristiti ih
kao vlastite posrednike. Usvojio je novi nain vladavine; kretao se meu
ljudima promiui kult Svetog oca. Ishod ovih napora bilo je tovanje
papine osobe koje je nadbiskup iz Rheimsa nazvao idolopoklonstvom.
Ipak, na Prvom vatikanskom koncilu (1870) predloena je doktrina o papinoj
nepogreivosti. Do ovakvog je razvoja dolo prije svega zahvaljujui
tatini samog pape, a ne zbog zahtjeva posebne skupine unutar Crkve.
ak i prije nego to je koncil sazvan, mnogi su osjeali da se radi o
odlunoj obrani od liberalizma.
Johann Joseph Ignaz von Dllinger (1799-1890) je bio voa njema-
kih intelektualaca koji su se suprotstavljali ultramontanistikom pokretu,
kao konceptu crkvenog reda. Tvrdili su kako ovaj nije povijestan i su-
kladan suvremenom pojmu slobode, ve srednjovjekovno djelo uteme-
ljeno na zloglasnim krivotvorinama. U knjizi Papa i koncil, von Dllinger
je prikazao papinstvo kao crkveno prisvajanje moi. U Francuskoj su
sline stavove iskazali Maret, te pariki nadbiskup Darboy, iako neto
prikrivenije. U Hrvatskoj se Strossmayer svrstao uz von Dllingera na-
pisavi knjigu kojom je osudio papinu nepogreivost.
Za vrijeme koncila umjereniji su sudionici pokuali uvjeriti papu da je
nepogreivost nuno definirati s obzirom na zakljuke crkvenih koncila
i predaju. Na pitanje: A to je s tradicijom?, papa je odgovorio: Tra-
dicija? Tradicija? Ja sam tradicija! ezdeset biskupa, kojima savjest nije
doputala prihvaanje definicije, tiho su napustili koncil. Preostalih 535
je glasovalo u prilog nove doktrine.
Nedugo nakon to je von Dllinger izopen zbog neposlunosti, ute-
meljena je u zemljama njemakog govornog podruja tzv. Starokatolika
crkva. Njezini su osnivai naime drali kako je Prvi vatikanski koncil
stvorio novu Katoliku crkvu. Kao naelo vjerovanja prihvatili su
Utrechtsku deklaraciju. Time su se povezali s nezadovoljnim jansenis-
tima koji su 1724. g. napustili Katoliku crkvu. Odbacili su Tridentski
 355

koncil (pogotovo doktrinu transsupstancijacije). Danas imaju oko 350

tisua lanova.
Papa se nije morao, zbog objave nove doktrine, posavjetovati s kon-
cilom. Godine 1854. izdao je bulu kojom je doktrinu o Marijinom bezgre-
nom zaeu proglasio dogmom. etiri godina nakon toga su se zbila
lurdska ukazanja. Ova nova dogma je bila zauujue jer istu nisu pri-
znavali niti Augustin niti Toma Akvinski. Ve ju je predloio franjevac
Duns kot ime je izazvao raspravu izmeu franjevaca i dominikanaca,
a i Vatikan se tada odbio opredijeliti. O dogmi se stoga nije raspravljalo
na Tridentskom koncilu. Ipak, u 19. stoljeu je dolo do prihvaanja iste
kako bi se podrala tvrdnja o papinoj nepogreivosti. Bitno je istaknuti
kako je dogma proglaena ne na temelju Svetog pisma ili predaje, ve
glasovanjem. Proglaenje dogme o bezgrenom zaeu nema uporita
niti u tradiciji niti Pismu i s pravom se na taj potez gleda kao na pripremu
za doktrinu o papinskoj nepogreivosti koja je uslijedila 16 godina kasnije.
Godine 1950. Pio XII. je, bez potpore koncila, odredio i proveo do-
gmu o Marijinom uznesenju. Prema toj doktrini Marijino je mrtvo tijelo
uzeto u nebo prije no to je moglo tjelesno propasti. Ovaj nauk se javio
tek nakon 4. stoljea kada ga je podrao Ivan Damaanski. Treba istak-
nuti kako se o Marijinoj osobi nije raspravljalo na Drugom vatikanskom
koncilu, to moda ukazuje na mogunost da je Katolika crkva uvidjela
da je pretjerala. Oba nauavanja proizala su iz neodgovarajueg stava
prema Kristovoj ljudskoj naravi. Monofizitizam je pritome, nesumnjivo,
odigrao znaajnu ulogu. Budui da se Krista nije vidjelo kao potpunog
ovjeka, prazninu je ispunila Marija. Preutno nijekanje Kristove ljudskosti
vodilo je Marijinom kultu (mariologija) dok je nijekanje Njegova boan-
stva za ishod imalo doktrinu mise (ponavljanje Kristove rtve).

Drutveno djelovanje bilo je pitanje kojim se Crkva morala poza-

baviti. Industrijska je revolucija naime natjerala veliki broj seljaka u gra-
dove zadimljenih tvornica i prljavih ulica. Prosjean je ovjek bio iznimno
podloan masovnoj sugestiji. U 16. stoljeu najsiromaniji stale obuhvaao
je petinu puanstva, no za vrijeme industrijske revolucije taj je broj na-
rastao na treinu. Poetne faze industrijske revolucije ukljuivale su ne-
vjerojatnu prljavtinu i siromatvo, kao i uasno iskoritavanje posebno
djece (maloljetna djeca obino su inila polovicu radne snage). Isprva su
na djelu bile dvije sile: izrabljivaki kapitalizam i ekstremni socijalizam.
Oba su naginjala dehumanizaciji radnika i njegovom uvlaenju u masovni
pokret u kojem bi potpuno izgubio vlastiti identitet. Katolika crkva se
sporo hvatala u kotac s potekoama. Lammenais, kao i nekoliko pro-
 356

svijeenih Nijemaca, tono su ralanili problem. Ostali su zadrali za-

starjele nazore zazivajui povratak srednjovjekovnih cehova.
Salezijanci: Giovanni Melchior Bosco (1815-1888) je 1855. g. u Torinu
osnovao Kongregaciju salezijanaca. Red je dobio ime po zatitniku kon-
gregacije Franji Salekom. Salezijanci se bave odgojem djeaka u vlas-
titim domovima za mlade, samostanima, sjemenitima i obrtnikim
kolama. Godine 1901. osnovali su salezijanski stan u Ljubljani, zatim i
vie samostana u Sloveniji. Od 1922. g. djeluju u Hrvatskoj.
Do 1880. bilo je potpuno jasno da je Crkva izgubila radniki stale u
Francuskoj. Tek nakon to je dola do te spoznaje, zapoela je s nekom
vrstom katolikog drutvenog djelovanja, a i ono je bilo ogranieno
uglavnom na Belgiju, Nizozemsku i Njemaku. Godine 1891. papa je
izdao encikliku Rerum Novarum koja je kasnije prozvana mjerilom so-
cijalnog katolianstva. U Belgiji je 1912. g. osnovana Jeunesse Ouvrire
Catholique JOC (Katolika radnika mlade).
Stav prema suvremenoj misli: Jo je jedna potekoa muila Kato-
liku crkvu njezin stav prema suvremenoj misli, kao i teolokom
liberalizmu. Iako je velika veina Europljana jo uvijek ispovijedala neki
oblik kranstva, znaajni broj ga je odbacivao, a mnogi su se sve vie
odvajali od Crkve. Modernisti su predlagali prilagoavanje Crkve su-
vremenom razmiljanju, no Vatikan nije elio sluati. Papa Pio IX. je
stoga uguio liberalni katoliki pokret dok je Prvi vatikanski koncil po-
tvrdio opu politiku neprijateljstva prema suvremenoj kulturi.
Modernistiki pokret, koji je najjae bio izraen u Francuskoj, ute-
meljen je 1890. g. Nedugo potom (1907) je osuen, a slubeni svretak je
imao 1910. g. Njegova ispravnost potvrena je tek 1965. g. na Drugom
vatikanskom koncilu. Pristup pokreta bio je u osnovi trostruk:
1) Prilagoavanje liberalnoj teologiji.
2) Ukazivanje na neuskladivost skolastikog sustava s biblijskom
milju.
3) Umjesto raznih legendi i poluistina, kojima se nastojalo potkrijepiti
katolike zahtjeve, ustrajalo se na uporabi povijesnih metoda.
U Francuskoj se pokret povezao s osobama poput Duchesnea i Loisyja.
Loisy je, kao i Albrecht Ritschl, pokuavao obraniti katolianstvo (pogo-
tovo novozavjetnu povijest) od napada Adolfa von Harnacka i Augustea
Sabatiera. Papa je ocijenio kako modernisti idu predaleko te je 1910.
izdao encikliku Pascendi. Njom je modernizam osudio kao krivovjerstvo.
Od tada su sveenici polagali antimodernistiku prisegu iskazujui pri-
vrenost tomistikoj filozofiji.
 357

DRUGI VATIKANSKI KONCIL (1962-1965): Papa Ivan XXIII. je 1959.

g. objavio nakanu organiziranja Drugog vatikanskog koncila. Crkva se
napokon trebala suoiti sa suvremenim svijetom jer to nije uinila od 19.
stoljea. Ciljevi koncila bili su osnova Crkve, jedinstvo krana i dijalog
sa svijetom. Na koncilu je bilo i sukoba izmeu modernista i konzerva-
tivaca (konzervativaca je naravno najvie bilo unutar kurije).
U poetku je kurija nastojala zavladati okolnostima preuzevi sa-
stavljanje spisa. No, liberalni su biskupi nakratko uspjeli progurati ne-
koliko lanova u vijea. Novi papa, Pavao VI., pokvario im je raune jer
je, elei umiriti konzervativce, promijenio spise nekoliko trenutaka prije
nego to su stavljeni na glasovanje. Da su ovi prosvjedovali, izloili bi se
mogunosti promjene odnosno odbacivanja cijeloga teksta. Kada se
raspravljalo o spisu o Crkvi, papa se upleo kako bi uklonio naglasak na
vanost kolegija i kardinala kod donoenja odluka. Shodno tome, po-
novno je potvrena papina vrhovnost i neovisnost. U spisu je pak o
ekumenizmu nametnut manje pomirbeni ton prema protestantima.
Na koncu je koncil imao za ishod barem pet glavnih promjena unutar
Katolike crkve:
1) Bogosluje: Mise su s latinskog prevedene na razliite narodne je-
zike. Poticano je vee sudionitvo laika.
2) Autoritet: Crkva je trebala omekati vrstu hijerarhijsku strukturu
sastavljenu od onih koji zapovijedaju i onih koji sluaju. Shodno tome,
laici su trebali dobiti veu mogunost sudjelovanja, a laikim sveenicima
je odano vee priznanje.
3) Ekumenizam: Krajnji cilj ekumenizma vie nije bio povratak po-
jedinih protestanata u Katoliku crkvu, ve u ponovnom ujedinjenju od-
vojene brae u nekakvu zajednicu crkava na elu s Rimom. Katolici su se
smjeli ukljuiti u zajednike molitve s protestantima, kao i u drutvena
djelovanja u kojima ovi sudjeluju.
4) Odbaen je skolasticizam, a naglasak je stavljen na dinamini i po-
vijesni razvoj zamisli. Time su otvorena vrata liberalizmu.
5) Dijalog sa suvremenim sekularnim svijetom. Uloga Crkve stavljena
je u kontekst slube svijetu i posredovanja.
Drugi vatikanski koncil snano je utjecao na katoliki svijet; prosjeni
katolik se naao u velikoj zbrci. No, mnogi su liberali smatrali zakljuke
koncila mrtvim slovom na papiru autoritativna struktura je i dalje
postojala, a papina je mo ostala netaknuta jer se ovaj nije morao savje-
tovati s biskupima. Kada je papa izdao encikliku o kontroli raanja,
Humanitae Vitae, mnogi su ga kritizirali jer biskupe nije pitao za miljenje.
Kardinal Suenens, jedan od arhitekata Drugog vatikanskog koncila, stao
 358

je na elu prosvjednog pokreta. U Nizozemskoj su katolici osnovali Na-

cionalni koncil, no papa ga je ukinuo. Najilavija suvremena bitka se
vodi oko pitanja morala i papine nepogreivosti. Nakon Drugog vati-
kanskog koncila dolo je do velikog pada onih koji odlaze u crkvu. Osim
toga, mnogi su sveenici napustili Crkvu, ime je dovedena u pitanje
njihova tradicionalna uloga.

SUVREMENO KATOLIANSTVO

Jedan od znakova katolike obnove bio je veliki rast karizmatskog i

novopentekostalnog pokreta. Godine 1960. pojavila se nova nesektaka
grana pentekostalizma, no sve do 1967. g. nije ostavila znaajnog traga
u katolianstvu. Bila je utemeljena na Sveuilitu Notre Dame u SAD-u
odakle se proirila po zemlji. U Europi je njezin pristalica bio kardinal
Suenens, a papa Pavao VI. ju je 1965. g. blagoslovio. Za razliku od tradi-
cionalnog pentekostalizma ova inaica nije bila stroga u doktrinarnim
stvarima, zbog ega je mogla prigrliti katolianstvo.
Drugo suvremeno pitanje unutar Katolike crkve ticalo se drutvenih
problema u Junoj Americi. Dok je ranije Crkva bila prisan prijatelj sila
reakcije, promjena smjera je postala oita. Kardinal Silva Henrquez (iz
ilea), te Hlder Pessoa Cmara, usprotivili su se desniarskoj taktici.
Diktatori su stoga pojaali vojne napade protiv nepopustljivog sveen-
stva. Mnogi sveenici i redovnici su zatvarani, mueni i smaknuti.
Jedno od najodlunijih pitanja, s kojima se danas suoava Crkva, tie
se zareivanja ena. Crkva jo uvijek stoji vrsto na tradicionalnom sta-
jalitu. Papa Pavao VI je iao jo dalje nego koncil uvodei pojedno-
stavljenje katolikog tovanja te je relegirao krunicu na sferu privatne
pobonosti. Njegov sljedbenik, Ivan Pavao I, koji je umro u misterioznim
okolnostima, najvjerovatnije bi iao jo dalje ako mu bi dozvolili konzer-
vativci.
Skandal o pedofiliji: Ovaj skandal se odnosi na sluajeve seksualnog
zlostavljanja koje su poinili katoliki sveenici i redovnici, prije svega u
Irskoj, ali i po cijelom katolikom svijetu. Uz to, katolika je hijerarhija
esto zatakavala takve sluaje. Odteta koju je morala platiti crkva bila
je ogromna. Kao posljedica, irska Katolika crkva je potpuno izgubila
lojalnost mladog narataja. esto se govori kako su se tri stupa juno-
irskog drutva, ekonomija, crkva i politika, sruila. Povrh svega toga
irsko drutvo je pogodio fenomen masovnog iseljavanja koje je u nekim
gradovima doseglo i 20%. Svi ovi faktori zajedno su ucinili da je irsko
drutvo sad postalo prijemivije za evangelizaciju ukoliko se ona provodi
 359

s osjetljivou i obzirom prema tradicionalnoj irskoj kulturi. Papa

Benedikt XVI je u posljednjim godinama svojeg papinstva svaka dva
dana izbacivao iz slube po jednog sveenika pedofila, saznajemo iz
Vatikana. 2011. i 2012. godine papa Benedikt je iz sveenicke slube
izbacio gotovo 400 sveenika, to je vie nego duplo broju sveenika
izbaenih iz slube zbog pedofilije 2008-2009, kada je izbacen 171
sveenik.
Odgovor konzervativaca: Papa Ivan Pavao II. poznat je bio po kon-
zervativnosti. Strogo je odbacio koncilijarizam. Nije bio zadovoljan nekim
posljedicama Drugog vatikanskog koncila te je poduzeo korake kako bi
neke odbaene mjere ponovno usvojio. Shodno tome, postavio je isto-
miljenike na kljune crkvene poloaje. Njegov sljedbenik, Benedikt XVI,
je isto konzervativac. Prema katolikom miljenju Drugi vatikanski koncil
nije donio nijednu dogmatsku definiciju, zbog ega njegov nauk nema
povlateni poloaj nepogreivosti.
Veritatis Splendor (1993): Ova papina enciklika ponovno je potvrdila
papinsku nepogreivost proirivi je na podruje ponaanja. Veritatis
Splendor je osuda moralnog relativizma i nedvosmislena potvrda crkve-
nog stava o moralnim pitanjima (kontracepcija). Odbila je popustiti teo-
lozima reformirane katolike crkve da raspravljaju ili se spore oko pita-
nja doktrine.
Iesus Dominus: ini se da Vatikan sada usporava takvo usmjerava-
nje ka univerzalizmu. U okrunici (pod imenom Iesus Dominus) koju je
izdao 2000. g. tadanji kardinal Ratzinger (koja mora imati papino
odobrenje), on se suprotstavlja relativizmu inzistirajui na tome da samo
Katolika crkva ima pravo sebe nazivati crkvom (druge ne smatra ses-
trinskim crkvama) i da ostale religije sadre elemente koji zavode ljude
i ine ih da prihvate lanu verziju spasenja. Protestantske zajednice ne
mogu, tumai se, biti smatrane crkvama, jer ne predviaju sveenstvo i
ne uvaju na sutinski nain sakrament euharistije. Tumai se da ak i
pravoslavci, koji su zadrali neke od tih elemenata, nisu crkvom na-
sljednicom Isusovih temelja, jer ne priznaju primat Pape, Petrova na-
sljednika.
Opus Dei: je pokret nastao u panjolskoj 1928. g. za vrijeme vla-
davine Franca kako bi se borio protiv liberalizma. lanovi pokreta imali
su za cilj postati lanovima sveuilita. Od skromnih poetaka njihov je
pokret postao najveom laikom organizacijom pod okriljem Katolike
crkve (danas ima 84 tisue lanova od kojih je etvrtina u panjolskoj).
Usporedbe radi, redovi poput isusovaca i franjevaca imaju po 30 tisua
lanova. Ovo je vrlo uinkovita organizacija; kroz nju su konzervativci,
 360

kao na primjer Ivan Pavao II., mogli pokuati popraviti dio tete koju
je napravio Drugi vatikanski koncil, kao i enciklika Humanae Vitae (1968).
Po mnogo emu je Opus Dei slian isusovakom pokretu.
Unutar Katolike crkve postoje noviji i borbeni pokreti poput Vitezova
svetog groba. Taj je pokret, koji danas broji 18 tisua lanova, utemeljio
Franz von Papen. Osim toga, znaajan je Opus Angelorum, koji je osnovan
1947. g., a broji milijun lanova (prije svega u Austriji i Njemakoj). Treba
takoer spomenuti Focolare (u Italiji) i Nova Katekumena (u Hrvatskoj).

EVANEOSKI KRANI U EUROPI

Neto prije Francuske revolucije, metodisti su kanili osnovati stoer
na otocima u kanalu La Manche. No, njihov plan, da na taj nain evan-
geliziraju Francusku, morao je biti odgoen do 1815. g. i smirivanja
stanja. Djelovanje u toj zemlji zapoeo je Charles Cook utemeljivi poletnu
granu metodista. U vicarskoj je pak 1816. g. bogati kot Robert Haldane
tumaio Poslanicu Rimljanima studentima na tamonjem sveuilitu. Neki
od njegovih sluatelja kasnije su igrali vanu ulogu u francuskom pro-
testantizmu (Merle dAubign, Csar Malan, Adolphe Monod i Louis
Gaussen). U kantonu Vaud pojavila se Parianka, Mme de Krdener,
koja je irila evanelje. Velika imena protestantskog pokreta bili su i
teolog Alexandre Vinet, kao i F. L. Godet (poznat po komentarima).
Adolphe Monod je postao najveim francuskim protestantskim propo-
vjednikom 19. stoljea dok je njegov brat Frdrick utemeljio Savez evan-
eoskih crkava u Francuskoj.
U Nizozemskoj je najistaknutiji evaneoski kranin bio kalvinistiki
teolog Abraham Kuyper (1837-1920.) koji je takoer obavljao dunost
predsjednika vlade od 1901. do 1905. g. Kuyper je naglaavao Boju mi-
lost prema svim ljudima. Godine 1880. otvorio je Slobodno Sveuilite u
Amsterdamu) sveuilite koje je bilo neovisno o crkvenom ili dravnom
nadzoru. est godina kasnije poveo je sto tisua drugih lanova Refor-
mirane crkve kako bi utemeljio Rereformiranu crkvu. Odluno je branio
stalan kranski pristup svim aspektima ivota.
 361

TEOLOGIJA XX. STOLJEA

Iako je bio najznaajniji teolog prvog desetljea 20. stoljea Adolf
von Harnack (1851-1930) je, u elji da priopi kranstvo ljudima, ipak
doputao ustupke. Kao strunjak za povijesnu teologiju vjerovao je, poput
Ritschla, kako je grka filozofija iskvarila evanelje. Predbacivao je Pavlu
da je Isusovu religiju preokrenuo u religiju o Isusu, a ona se pak, tvrdio
je, pretvorila u dogmu o utjelovljenju Bojega Sina.
Bit kranstva, isticao je von Harnack, nalazi se u tri sredinje is-
tine unutar Isusova uenja: oinstvu Boga, bratstvu ljudi i neogranienoj
vrijednosti svake ljudske due. Negdanja bit kranstva sastojala se od
sinovljevog, no i pojedinevog pouzdanja u boansko oinstvo. Kraljev-
stvo Boje je pak blago koje dua posjeduje u vjenom i milostivom
Bogu. Von Harnack je naglaavao kako su zapisi o Isusovim uenjima,
o tome kako su ljudi braa a Bog njihov Otac, znanstveni i objektivni.
Time je zapravo izbacio one dijelove Evanelja koje je drao nepri-
hvatljivima (ono to se ticalo natprirodnog).
Iako je kao teolog bio liberalnih nazora (zbog ega se sukobio s bivim
uenikom Karlom Barthom), odreivanju vremenskih okvira novoza-
vjetnih spisa pristupao je vrlo konzervativno. Njegova najznaajnija knjiga
Das Wesen des Christentums (Bit kranstva) izvrsno se prodavala.
Godine 1914. dodijeljen mu je plemiki naslov, a 1921. g. odbio je
poloaj njemakog veleposlanika u SAD-u. Posljednja dunost koju je
obavljao bila je ona predstojnika katedre na Berlinskom Sveuilitu (od
1889. do 1921). Ostali predavai su, zamjerajui mu njegove liberalne
poglede, ljutito reagirali na njegovo imenovanje. Njegova liberalnost
oitovala se u iskazivanju sumnje u identitet pisca etvrtog Evanelja,
kao i u identitet pisaca drugih novozavjetnih knjiga, dok je pristup tu-
maenju biblijskih uda, ukljuujui pritom i uskrsnue, bio racionalan.
No, imao je podrku vlade, iako nikada nije smio odrati ispit na fakultetu.
Njegova gledita, iako predmet sumnji, postala su popularna zbog von
Harnackove potpore racionalistiki nastrojenom pruskom vrhu. Osim
toga drava je podupirala osobu ijim se stavovima protivila Crkva.
Teologija krize, koja je zadobila istaknuto mjesto nakon Prvog svjet-
skog rata, bila je usko povezana s Karlom Barthom. Sm Prvi svjetski
rat odigrao je nemalu ulogu u pripremanju puta za ovu teologiju jer je
oznaio svretak prevladavajue zamisli o neizbjenom napretku kroz
intelektualnu prosvjeenost i moralno nastojanje. Reinhold Niebuhr je
primjerice istaknuo da je dotadanja teologija bila u slijepoj ulici jer je
 362

imala Boga bez gnjeva koji dovodi ovjeka bez grijeha u kraljevstvo, i
to bez suda kroz Kristovo sluenje bez kria. Ve je 1892. g. strunjak
za Novi zavjet ritschlijanske predaje, Johannes Weiss (1863-1914), rekao
da ga je prouavanje evanelja uvjerilo kako je Boje kraljevstvo, koje je
Isus navijetao, eshatoloka stvarnost, koja e se prema Isusu pojaviti u
bliskoj budunosti. Albert Schweitzer (1875-1965) je razvio ovu ideju
do nezdrave krajnosti: tvrdio je da je Isusom potpuno nadvladao ideja
skorog kraja svijeta, te da je pokuao prisiliti dolazak istog svojom smru.
Konano kraj svijeta nije doao, dakle Isus je bio junaki promaaj.
Ritschlova zamisao bila je ishod evolucionistike pozadine 19. stoljea
koja se u potpunosti razlikovala od apokaliptinog konteksta Palestine
u prvom stoljeu.
Karl Barth (1886-1968): Iako se rodio u vicarskoj kalvinistikoj obitelji,
Barth se teoloki obrazovao i predavao u Njemakoj (Gttingen, Mnster
i Bonn). Bez obzira na to to su mnogi drali da je evaneoski kranin,
zapravo je bio egzistencijalist koji je sa sobom donio mnoge zamisli kla-
sine liberalne teologije.
Barth je doao do zakljuka kako je istinit i ivi Bog, koji se objavio u
Bibliji, potpuno razliit od boga iju su opstojnost dokazali filozofi.
Samo ako ovjek prizna vlastitu nemo i propast, moe se nadati da e
prii Bogu i uti njegov glas. U tom je raspoloenju objavio komentar
Poslanice Rimljanima (Rmerbrief) koji je bio prava teoloka bomba.
Barth je postao voa poluortodoksne reakcije protiv liberalizma 19.
stoljea. Uvidio je njegovu izopaenost koja uzvisuje ovjeka na raun
Boga, te prouava radije religiju ovjeka nego Boju objavu. Ipak, na
njega su snano utjecali Kant, Hegel, Weiss, Sren Kirkegaard, Fjodor
Dostojevski; naglaavao je Boju transcendentnost, nijekao prirodnu
teologiju i tvrdio kako se sve to znamo o Bogu nalazi samo u Kristu.
Barth reagira protiv prirodne teologije jer ju vidi kao neplodnu Njemaku
liberalnu teologiju protiv koje je istupao. To je uz kristomonizam razlog
njegovog odbijanja prirodne teologije. No, prihvatio je liberalni stav
prema Bibliji.
Godine 1934 Barth je izradio Barmensku Deklaraciju, kako bi suprot-
stavio totalitarizmu Hitlera, ali je spustio paragraf u kojem se kritizira
Hitlerova politika protiv idova (emu se Bonhoeffer protivio), kako bi
zadrao Luterane na svojoj strani, a kako bi Luteranska i Reformirana
crkva mogle objaviti zajednicku izjavu. Ovaj potez je otuio Bonhoeffera
Slabe toke Barthove teologije su bile sljedee:
1) Nova dijalektika teologija (ili Krizna teologija): Barth pristupi k
Bibliju sa prerasudima ovjeka koji je pod jakim utjecajem Kanta, Hegela,
 363

Kierkegaarda i Heideggera. Barth tumai Bibliju koristei terminologiju

helegijanske dijalektike. Akrobatika dijalektike mu omoguava dranje
suprotnosti kao dobro i zlo u sintezi, to vodi do univerzalizma (na
kraju svi e biti spaeni) i pluralizma (i katolici i protestanti su u pravu).
Boga je Barth smatrao biem izvanrednog proturjeja jer su u Njemu
i tama i svjetlo (iako je nadvladao tamu). Svaki kranin je suoen s
istom borbom u kojoj je neuspjean te mu stoga treba osloboenje (ovo
je primjer istoga gnostikog dualizma). Isus Krist izvanredan je primjer
nekoga koji je i izabran i odbaen. Barthov je tzv. kalvinizam ustvari bio
univerzalizam svi su predodreeni za spasenje u Kristu.
2) Prema Barthu Boja je objava svedena na Isusovu osobnost. Pre-
ostali dio Biblije tek je zbirka netonih svjedoanstava o skrivenoj Bojoj
objavi. Stoga se Biblija ne moe nazvati Bojom Rijeju ili objavom. Samo
Krista tako moemo nazvati. Naravno, postavlja se pitanje: ako je tome
doista tako, kako znamo da je novozavjetno izvjee o Kristu tono?
Barth je vlastite zakljuke donosio na temelju teologija koje su utjecale
na njega: luteranskog kristomonizma, egzistencijalizma i hegelijanizma.
3) Prema Barthu, prirodna teologija je bezvrijedna jer je ona ljudski
pokuaj izbjegavanja boanske objave. Budui da jedino Biblija zadri
Boju Rije, sve mora biti isopitivano prema nju. Na taj nain Barth je
ponudio izazov nacijskom tumaenju kranstva. Ova je slina reakcija
Luthera kada je elio se suprotstaviti zahtijeva katolike crkve. Barth je
reagirao protiv prirodne teologije jer ju je smatrao obiljejem jalove nje-
make liberalne teologije protiv koje se pobunio, ovo je, skupa s kristo-
monizmom, razlog odbacivanja prirodene teologije.
4) Biblija: Barth je prihvatio liberalni stav prema Bibliji. Drao je kako
pisana rije Pisma i propovijedana Rije nisu same po sebi objava, ve su
podlone pogrekama. One su, kao ljudske rijei, ograniene i slabe;
Bojim rijeima postaju tek kada On odlui govoriti kroz njih.
5) Barth prihvaa kao gotovo da je svaki u saveznom odnosu s Bo-
gom. Grijeh je pokuaj oslabaanja od tog odnosa, to je na kraju krajeva
uzaludno, jer Bog e imati posljednju rije, zahvaljajui tomu to je uinio
u Kristu.
Iz svega se d nazrijeti Barthova igra filozofskim konceptima. On se
nije zanimao za povijest jer je drao kako se ona ne moe znati sa si-
gurnou. Iako je mnogo toga dobroga izrekao, njegovo nebiblijsko na-
gaanje odvela ga je u propast. Barth se stoga moe nazvati Origenom
20. stoljea.
 364

Emil Brunner,(1889-1966)., bio je vicarski protestantski

(reformirani) teolog. Zajedno s Karlom Barthom ga se takoer esto
povezuje s neo-ortodoksijom ili pokretom dijalektike teologije.
Brunner je odbacivao prikazivanje Isusa kao samo vrlo potovanog
ljudskog bia, kako ga je liberalna teologija prikazivala. Upravo suprotno,
Brunner je insistirao kako je Isus bio utjelovljeni Bog i kljuan za spasenje.
Spojio je luteransko i reformirano stajalite po pitanju soteriologije;
potvrivanjem jednostrukog predodreenja oito je kako je prevladavalo
luteransko gledite, nasuprot Calvinovom dvostrukom predodreenju
i nasuprot liberalnom vjerovanju o univerzalnom spasenju, to je i Barth
drao, a to mu je Brunner zamjerao. S Barthom se takoer nije slagao
po pitanju opeg otkrivenja koje je Barth odbacivao.
Emil Brunner, usprkos protivljenju doketizmu, takoer sumnja u
doktrinu o dvjema naravima, pa govori o ljudskom prividu Krista ili
o povijesnoj masci Krista. Ne bi bilo pravedno Brunnera oznaiti
doketistom, ali se ini da on nikada nije do kraja uspio povezati Isusa iz
povijesti s Kristom vjere. (Bloesch)
Meutim, takoer je odbacivao nadahnutost Pisma i realnost uda,
stoga su mnogi konzervativni teolozi n njegovu neoortodoksnu
teologiju smatrali malo umjerenijim oblikom liberalizma.

Reinhold Niebuhr (1892 1971) bio je ameriki teolog njemakog

podrijetla i 30 godina je radio kao profesor na fakultetu Union Theo-
logical Seminary . Mnogi su ga smatrali liberalnim teologom, a to njegov
sljedei citat i potvruje: Djeviansko roenje je kasniji dodatak kojeg
je dodao Luka iz apologetskih razloga. Kao i Barth bio je ukljuen u
borbu za prava radnika, ali kao i Barth se kasnije razoarao u liberalnu
teologiju. U vezi amerikog liberalizma 19. stoljea rekao je: "Bezgnjev-
ljeni Bog unio je bezgrjene ljude u kraljevstvo bez ikakva suda po slubi
Krista bez kria."
Iako Niebuhr se slagao s Barthom po mnogim pitanjima, ipak nije bio
tako ekstreman i nije potpuno odbacio prirodnu teologiju. Niebuhr je
smatrao kako originalna pravednost ostaje u ovjeku, ali da je grijehom
okrnjena i izvrnuta. Usprkos kvareem utjecaju grijeha, ovjek zadrava
slobodu svoje volje. Niebuhr se suprotstavljao gleditu reformacije po
kojem je ovjek potpuno nemoan sve dok na njega ne djeluje milost. On
eli naglasiti i ovjekovu odgovornost, kao i neizbjenost grijeha.
Niebuhr je napustio ranije stajalite pacifizma u korist predodbe
opravdane vojne, to je utjecala na njegovog studenta Bonhoeffera.
 365

Paul Tillich (1886-1965): Nakon 1933. g. Tillich se iselio iz Njemake

u SAD. Njegova uenja bila su izrazito nalik onima iz prve etvrtine 19.
stoljea. On je, naime, vjerovao kako se kranstvo mora izraziti u poj-
movima suvremene filozofije kako bi moglo dosegnuti ljude u svijetu.
Prema njemu, filozofija postavlja pitanja, kojima teologija daje odgovori.
Samo ga zanimaju pitanja koja postavljaju nevjernici. Tvrdio je da apo-
logetiku shvaa ozbiljno time to kransku poruku prilagoava suvre-
menom umu (bez da joj pritom oduzima vlastita obiljeja). Naalost u
tome ipak nije uspio, (filozofija ga je nadvladila) te je stvorio neto to je
puno vie nalikovalo budizmu nego kranstvu. Njegov engleski po-
pularizator je bio John Robinson u knjizi Honest to God (Poten prema
Bogu). Tillich je poricao postojanje bilo kakve biblijske boanske istine
koju bi teolozi morali prenositi iz narataja u narataj. Drugim rijeima,
bio je hegelijanac koji je tvrdio kako je kranstvo ispravno do one mjere
do koje izraava duh vremena (Zeitgeist) ili suvremenu filozofiju.

Rudolf Bultmann (1884-1976) je takoer vjerovao kako oblici, u

kojima se Evanelje predstavlja, moraju uzeti u obzir spoznaju
suvremenog ovjeka o vlastitom postojanju. Shodno tome nastojao je
demitologi-zirati Evanelje, odnosno oslobaati isto hebrejskog
pogleda na svijet (trokatni svemir, nadnaravna bia koja dolaze i odlaze
sa zemlje i sl.). Pod mitom, Bultmann podrazumijeva bilo kakav pokuaj
da se metafo-rama izraavati ono to nadilazi svijet. Bio je vrlo sumnjiav
u pouzd-nost Evanelja kao injeninih izvjea, kao i krajnje zlosutan u
svezi s dosegom naeg povijesnoga znanja o Isusu. Do tih zakljuaka je
doao polazei od odreenih pretpostavaka kritike forme; da je velik
dio biblijskog materijala kruio u usmenom obliku prije nego to je
zapisan. Svaki je tip ili oblik materijala u Bibliji bio odreen konkretnom
situa-cijom (kakvom potrebom bilo Izraela ili rane Crkve): propovijeda-
njem, argumentima, uenjem (tj. svrsihodnou). Upravo zbog toga
Evanelja odraavaju teologiju ranih crkava, a ne injenice o Isusu. Rana
je Crkva navijetala uskrslog Krista iz vlastitog iskustva, a ne na temelju
povijesnih injenica o njemu.
Liberalizam 19. stoljea s puno je samouvjerenosti rekonstruirao Isusa
povijesti odnosno Isusa kakav je doista bio dobar liberalni protestant.
Bultmann je odbio liberalne tenje zamijenivi ih krajnjim oblikom po-
vijesnog skepticizma o Isusu, to je zapravo egzistencijalistika inaica
kranstva. Kranstvu je dao egzistencijalistiko tumaenje tako to je
doveo poruku Novog Zavjeta do podudaranosti s uenjem sekularnog
egzistencijalista Martina Heideggera (1889-1976). Kranstvu je oduzeo
 366

njegovo zastarjelo gledite, no izdvajanjem nadnaravnog pretvorio je

teologiju u antropologiju.
Neki od ranijih Bultmannovih uenika pokazivali su vie pozornosti
prema Isusu povijesti od Bultmanna: Ernst Ksemann iz Tbingena,
Gnter Bornkamm iz Heidelberga i Ernst Fuchs iz Marburga, ali oni
nisu vjerovali da je Isus bio Sin Boji. Ksemann vjeruje da je apoka-
liptika klju miljenja apostola Pavla. S druge strane Hans Conzelmann
iz Tbingena porie da je Isus bio apokaliptina linost (Sin ovjeji,
Mesija, ili Sin Boji). Prema Fuchsu Isus je bio povijesna linost, no nije
propovijedao o pokajanju i bliskosti kraljevstva: vano je samo imati
Isusovu vjeru u Boju budunost. Gerhard von Rad i Martin Noth su
bili kritiari forme i strunjaci Staroga zavjeta. Prema njima, Biblija nije
ni povijest niti literatura, nego ispovijedanje izraelske zajednice. Ipak
oni su vratili status Starog Zavjeta nakon poslijeratnog negativnog pro-
cijenja istog kao rezultat nacizma.

Dietrich Bonhoeffer (1906-1945): se nalazio u istoj situaciji kao i

Kierkegaard: obidva su strogo reagirali protiv mrtve luteransk crkve.
Oslanjajui se na Lutherov primjer, pozivao je na oivljavanje i obnovu
osobne vjere. Njegova velika elja bila je priopiti Evanelje narataju,
koji je, po njegovom nahoenju, postao sasvim otuen od religije.
Pod religijom je pak podrazumijevao spasenje koje je bijeg od svijeta,
zaokupljenost vlastitom pobonou. Krani ive u getu govorei sasvim
drugim jezikom, poput zatoenika na otoku kojeg polako nagriza struja
sekularnosti. Sve su to obiljeja pijetizma ili malograanske religioznosti,
koju je Bonhoeffer smatrao djetinjastim kranstvom. Stoga je poticao
takve krane da odrastu te im je predloio kranstvo bez religije
radikalno kranstvo koje bi bilo poteeno navedenoga (naroito
prikladno u kriznom razdoblju nacistike Njemake). Zapravo, samo
krani ove vrste su se suprotstavili nacizmu te su bili spremni snositi
posljedice; veina protestanata je tu uglavnom podbacila.
Sredinja pretpostavka Bonhoefferove misli bila je luteranska teo-
logija kria. Prema njoj se za vrijeme utjelovljenja Bog nalazio iskljuivo
u Kristu (ovo je gotovo antitrinitarno gledite). Zbog toga je Bonhoeffer
potpuno odbacivao prirodnu teologiju vjerujui kako se Bog otkriva
samo u Kristu. Time se usredotoio na Boju imanentnost. Opasnost
ovakvih tvrdnji leala je u injenici da se ovime gubi Boja transcendent-
nost, te se tuje ovjeka Isusa a ne trojedinog Boga. No, ovako je Bon-
hoeffer odgovorio na Barthovu transcendentnost.
Na Bonhoeffera je velik utjecaj imala personalistika filozofija Mar-
 367

tina Bubera (1878-1965), koji je gotovo zakljuio kako je osobnost bo-

anstvo (budui da je ovjek stvoren po Bojem obliju). Krist je bio Bog
budui da je bio savren ovjek. Zbog toga vidimo Boga u drugim
ljudima. Bonhoeffer je takoer rekao kako je Isus bio ovjek za druge
te da moramo slijediti njegov primjer. Tri su se struje sjedinile u Bonhoef-
feru:

1) Luteranska zamisao o Kristu u sakramentu (Bog je ogranien tije-

lom). Ovo je ishod katolikog utjecaja.
2) Pretpostavka iz 19. stoljea prema kojoj je Isus bio samo ovjek.
3) Egzistencijalistike zamisli spasenja kroz djelovanje, te Buberova
zamisao da je osobnost boanska.
Bonhoeffer je u Berlinu predavao teologiju, a potom je sluio kao
pastor njemake crkve u Londonu, prije nego to je preao na teoloku
kolu Union Theological Seminary u New Yorku. Tamo ga je, nakon
razoaranja liberalizmom, privukla Barthova teologija. Nakon Hitlerova
dolaska na vlast Konfesionalna crkva (Bekennende Kirche) ga je pozvala
da se vrati u Njemaku i tamo preuzme vodstvo nad neslubenom teo-
lokom kolom. Kada su vlasti istu zatvorile, nastavio je posao bez nji-
hova odobrenja. Pridruio se admiralu Wilhelmu Canarisu u Abwehru
(protuobavjetajnom odjelu Wehrmachta) radei kao dvostruki pijun.
esto je posjeivao vedsku kako bi razgovarao s biskupom Bellom po-
taknuvi ga da iznese prijedlog prema kojem bi britanska vlada trebala
podrati urotnike i potpisati zaseban mirovni ugovor s Njemakom.
Uhien je 1943. g. zbog upletenosti u krijumarenje etrnaestero idova
u vicarsku, a tek je naknadno otkrivena njegova povezanost sa srpanj-
skim pokuajem atentata na Hitlera. Zatvoren je te je, nedugo prije do-
laska Amerikanaca, smaknut u koncentracijskom logoru Flossenbrg u
travnju 1945. g.
Redakcijska kritika: je neko vrijeme diktirala teoloku modu. To je
bilo prouavanje naina na koji je pojedini pisac evanelja, ili urednik,
oblikovao dobiveni materijal s ciljem otkrivanja njegovih teolokih na-
glasaka. Njome se moe navodno dokazivati kako se u Bibliji ne nalazi
jedna, ve vie teologija (v. Hans Conzelmann (1915-1989).

Sekularizano kranstvo: Tijekom ezdesetih godina dvadesetog sto-

ljea istaknula se teologija koja je za glavnu postavku uzela tvrdnju kako
je Bog mrtav. Paul van Buren je pod tim mislio kako je izraz Bog mrtav,
zbog toga to se Bog potpuno povuio iz svijeta te je ostavio povijest u
rukama ovjeka. Njemaki liberalni i feministiki teolog, Dorothea Slle
 368

(1923-2003) predstavila je ovo miljenje. Na taj nain ona izbjegava prob-

lem patnji a naroito problem holocausta. Bog pati s nama, ali ne inter-
venira. Harold Kushner je popularizirao te ideje u svojoj knjizi Why bad
things happen to good people. Thomas J. J. Altizer je otiao nekoliko koraka
dalje tvdei kako je Bog umro kada je Krist umro na kriu (primjer
kristomonizma).

Wolfhart Pannenberg iz Mnchena jedan je od najznaajnijih teologa

sedamdesetih godina dvadesetog stoljea. On se otro usprotivio Bult-
mannu i njegovim sljedbenicima. Ustvrdio je kako se poricanjem uskrs-
nua problemu pristupa s polazita neutemeljene pretpostavke da mrt-
vaci ne uskrsavaju. Boji spasiteljski ini ne pripadaju iskljuivo povije-
sti spasenja (Heilsgeschichte), ve moraju biti protumaeni unutar ireg
povijesnog konteksta u kojem se sve odnosi na Boga. Pannenberg je
odgovorio Karlu Barthu shvaajui vrlo ozbiljno povijesnog Isusa. tovie
ustvrdio je kako je povijesnost Isusa temelj nae vjere. Iskljuivo na ovoj
osnovi moemo odluiti je li Isus bio boanstvo, i elimo li se pouzdati
u njega. Naravno; ispitivanje povijesnih injenica moe nas dovesti do
vieg stupnja vjerojatnosti; iako se istim ne moe nita dokazati potpuno,
ostatak nesigurnosti zamjenjuju pouzdanje i vjera.

Norman Pittinger i teologija procesa: Filozofija procesa tvrdi kako

stvarna osoba (pravi ja) nije entitet ili pojedinac koji prolazi kroz vrije-
me, ve niz iskustava koji ine proces ivota. Promjena i postajanje su
konani. Ovakve tvrdnje odgovaraju evolucionistikom gleditu. Kada
se prilagode teologiji, sav se naglasak stavlja na Boga kao imanentnog i
aktivnog u svijetu. Bog stoga ne zna budunost, jer je vezan vremenom
i prostorom, te skoro da ovisi o vjenom svemiru. Prema tome Bog nije
pasivan, nego pati s nama (gledite prethodnog pape). Time dolazimo
do vrste panteizma, a Boja transcendentnost se zanemaruje. Ova teo-
logija zapoinje kao zdravi odgovor grkoj misli, koja je prikazala Boga
kao udaljenog i nepromjenljivog (gotovo kao ideju), no zavrava u drugoj
krajnosti. Ovo gledite drio je i A.N. Whitehead (1861-1947)

Jrgen Moltmann iz Tbinga jo je jedan istaknuti teolog (usp. Theo-

logie der Hoffnung, Teologija nade 1964). Kritirizao je marksistiko obja-
njenje kranstva: ono nije bilo orue ugnjetavanja drugih. Zapravo u
svojem zaetku kranstvo je bilo ugnjetavan pokret. Stoga bilo mu je
bilo vano vratiti se ranom kranstvu kako bi obnovio njegovu viziju i
pokretaku silu, koja je u biti bila eshatoloka. Suvremena crkva, pod
 369

utjecajem grke filozofije, je izgubila ovu perspektivu. Tvrdi da se nada

jo uvijek nalazi u budunosti te da je Boji narod hodoasni narod
siromanih i tlaenih koji e naslijediti Boju novu zemlju. Spasenje
ukljuuje vjeru koja je drutveno bitna. Isus se na kriu poistovjetio s
odbaenima osporivi establiment.
Moltmann nastoji vratiti eshatologiju u sredite teologije. Poziva
Crkvu da ivi u eshatolokoj perspektivi, a ne ovoj u kojoj je Crkva
zarobljena proslou. No, njegovo tumaenje eshatologije je
postmilenijske naravi. Misiju dri preoblikovanjem svijeta u iekivanju
obeanoga novoga stvaranja (izgradnja Boje kraljevstva kroz drutveni
napredak kao to je pravda, mir i sl.). No, piui protiv pukog duhovnog
spasenja, odlazi u drugu krajnost te zavrava, ne samo sa drutvenim,
ve i politikim evaneljem. Crkva mora biti obnovljena kako bi obavila
misiju. Pod obnovom podrazumijeva sljedee: Isus se sa svojim
revolucionarnim zahtjevima mora smatrati poglavarom Crkve, a ne
vladajui krugovi. Crkva mora sluiti oslobaanju ovjeka od rasnih
razlika, kao i svake druge vrste ropstva. Ona mora biti ekumenska, i
politika, te na strani potlaenih i ponienih. Ova teologija nade, kako
ju naziva, vrlo je utjecajna u Ekumenskom vijeu crkava, kao i teologiji
osloboenja.
Dvadeseto stoljee je, vie nego ikad prije, bilo opinjeno sekulariz-
iranom inaicom zamisli o Bojem kraljevstvu. Veinu ovih ideologija
predloili su idovi koji, iako su okrenuli lea zamisli o osobnom Mesiji,
ipak nisu mogli izbjei privlanost utopijskoga mesijskog kraljevstva koje
je s njim povezano. Karl Marx, Max Horkheimer, Herbert Marcuse, Erich
Fromm i Ernst Bloch bili su odreda liberalni i sekularizirani idovi.
Ernst Bloch je, kao liberalni marksistiki filozof koji se zamjerio istono-
njemakim vlastima, otiao na Zapad. Drao je kako je Isus prvi ovjek
koji je postupno zauzeo Boje mjesto; kao drutveni utopijski reformator
on je eznuo za uspostavom Bojeg kraljevstva na Zemlji. Drugim rije-
ima, Isus je bio prvi komunist. Ovaj snaan Blochov sekularistiki i
marksistiki pogled utjecao je na Moltmanna koji e dalje razviti neke
njegove kljune zamisli.

Teologija osloboenja je katoliki pokret koji je uglavnom rairen u

Junoj Americi. Zapoeo je kada su radikalni katolici zapoeli ralanjivati
stanje na tom kontinentu zakljuivi kako je osnovni problem ugnjetavanje
koje se moe rijeiti oslobaanjem. Umjereno gledite, proizalo na Dru-
goj latinsko-amerikoj episkopalnoj konferenciji, ubrzo je pokleknulo te
su se novom pokretu rado prikljuili marksisti. Teologija osloboenja se
 370

zapravo temelji na marksistikoj ralambi stanja u Junoj Americi, a

spasenje je protumaeno pojmovima politikog osloboenja.
Pristalice pokreta se zanimaju iskljuivo za one djelove Biblije koje
govore o socijalnoj pravdi. Tvrde kako Stari zavjet, kao i Isusovo uenje,
zabranjuju privatno vlasnitvo (oni koji to ne ele uoiti gledaju kapita-
listikim oima na biblijsku poruku). Ne mora se krenuti od teologije ili
od Biblije, ve od ovjekovog poloaja u svijetu (usp. Marx i stvari
kakve jesu) i njegovih vlastitih pokuaja da promijeni taj poloaj. Drugim
rijeima, poslunost Bibliji ovisi o njezinoj podudaranosti s gleditima
Karla Marxa. Shodno tome, ona je pogodan instrument promicanja ko-
munizma (preruenog u brigu za drutvo).

Karl Rahner (1904-1984) i anonimno kranstvo: I Ciprijan i etvrti

Lateranski koncil su jasno izjavili kako van crkve nema spasenja. Rahner
je kao isusovac nastojao tumaiti poruku drugog vatikanskog koncila u
smislu da se spasiti mogu i oni koji nisu pripadnici Katolike crkve.
Ustvrdio je kako je svatko tko je iskren prema sebi iskusio Kristovu mi-
lost (bez obzira na to je li toga svjestan) nazvavi takve anonimnim
kranima. Potrebno je tek moralno a ne toliko vjersko predanje.
Prema njemu, budui da se ljudi mogu spasiti bez kranskog evanelja,
tada se Crkva mora prestati brinuti za vjerska pitanja i ukljuiti se u
rjeavanje drutvenih potreba. Ovakav nain razmiljanja utjecao je na
Ekumensko vijee crkava, odnosno na teologiju osloboenja. Svakako
da je slabost Rahnerova shvaanja u njegovu vjerovanju u iznimnu
mogunost da netko tko nije uo evanelje moe biti u stanju milosti. Iz
toga je stvorio pravilo prema kojem Crkva sve treba drati anonimnim
kran. Kako je jedan katoliki pisac napisao, Rahner se, na nesreu,
zanio kada je to rekao, pa ipak, upravo to je stav trenutnog pape.

Urs von Balthasar (1905-88) je bio iznimno ucen katoliki teolog kojega
su neki drali jednako utjecajnim kao Karl Barth s kojime je bio prijatelj.
Meutim, von Balthasar nije doprinio ita znacajnoga i novoga u teologiji
osim ideje kako krcanstvo ima i estetsku stranu koja se treba uzeti u
obzir (The Glory of the Lord: Aesthetics [Slava Gospodnja: Estetika] izdana
1961). Kao konzervativnog katolika brinuli su ga ljudi poput Karla
Rahnera i Hansa Knga.

Pierre Teilhard de Chardin (1881-1955) je bio isusovac koji je kran-

stvo pokuao prikazati kroz koncept evolucije. Zbog njegovih neorto-
 371

doksnih ideja, Crkva mu je zabranila predavati geologiju, te se preselio

u Kinu gdje je radio kao arheolog (1922-46) specijalizirajui se na temu
praovjeka. Nakon toga se preselio natrag u Francusku, gdje mu je Ka-
tolika crkva zabranila predavati filozofiju, stoga se 1951. preselio u
SAD gdje i umro. Kako mu njegov red nije doputao tisak knjiga za
ivota, one su zahvaljujui njegovim prijateljima izale nakon njegove
smrti. Postoje tri mogua pristupa evoluciji: a) odbiti je; b) rei kako
kranstvo i evolucija govore isto, te c) protumaiti kranstvo u smislu
evolucije. Teilhard de Chardin je prihvatio posljednji, radikalni stav.
Kao i u teologiji procesa, Boga je obrazloio u dijalektikim pojmovima.
Grijeh je pak izrekao u evolucijskim pojmovima (nezrelost, pogreno
skretanje). Ukratko, dok je Augustin protumaio kranstvo u smislu
novoplatonizma, Akvinski u smislu Aristotela, Teilhard de Chardin je
isto uinio rabei pojmove evolucije.

Hans Kng (ro. 1928) je vicarski katoliki teolog koji je studirao u

Luzernu, Rimu i Parizu. Njegovim teolokim radom su dominirale tri
glavne teme: apologetika, ekumenizam i reforma Katolike crkve.
Njegov doktorski rad bavi se opravdanjem vjerom koje Kng smatra
doktrinom istovjetnim onoj u koju vjeruju barthijanski protestanti.
Njegova se pogreka sastoji u injenici da ne vidi to katolike i protes-
tante razdvaja. Pritom, isto tako, zaboravlja da su se (u vrijeme refor-
macije) reformatori sloili s katolikim pregovaraima (Contarini) o gore
spomenutom pitanju, no razili su se glede euharistije i papine nadre-
enosti.
Kng je bio imenovan slubenim teologom na Drugom vatikanskom
koncilu, no razoarao se njegovim ishodom. Napisao je knjigu u kojoj je
doveo u pitanje papinu nepogreivost drei kako je papina uloga ona
koju je imao Petar kao pastor (pastir i sluga). Govorio je kako dogme
mora donositi crkveni koncil a ne samo papa. Zbog ovog stava vatikanska
ga je sluba sigurnosti stavila na crnu listu te je izgubio mjesto profesora
katolike teologije u Tbingenu. Meutim, tamonje vlasti utemeljile su
posebno profesorsko mjesto za njega. Danas uglavnom radi na irenju
evanelja meu onima koji ne odlaze u crkvu.

U anglosaskom dijelu svijeta anglikanski teolog N.T. Wright takoer

pristupa doktrini opravdanja po vjeri s ekumenskog stajalita (njegove
skrivene namjere su ekumenskog karaktera): elja mu je sruiti sve ono
to odvaja katolike i protestante, Evanelje svesti na prihvaanje Isusa
kao Gospoda bez nunosti vjerovanja u Evanelje (opravdanje po vjeri).
 372

Takoer eli iz krcanstva izbaciti i najmanju trunku antisemitizma, to

je pohvalno. Meutim slaba toka N. T. Wrightove teologije je ta da on
ne razlikuje biblijski od rabinskog judaizma kojemu se Pavao suprot-
stavljao u svojim poslanicama, a to je takoer i razlika koja razdvaja
protestante i katolike. Rimska crkva je bila naime pod vrlo snanim
utjecajem rabinskog judaizma.

Otvoreni teizam je zapravo evaneosko razvijanje teologije procesa.

Polazi od arminijanizma nastojei ga razviti nautrb klasine doktrine o
Bojem suverenitetu. Kljuna osoba pokreta bio je Clark Pinnock iju je
teologiju karizmatski tabor toplo prihvatio. Pokuavajui obnoviti do-
ktrinu o dinaminom Bogu, Pinnock je ustvrdio kako Bog ne zna budu-
nost jer zavisi i prilagoava se nama (usp. procesna teologija). Neki su
prigovorili da je zapravo ustvrdio da je Bog napravljen na sliku ovjeka.
Slabost ove doktrine sastoji se i u injenici da ne uzima u obzir raz-
liite razine spoznaje u Bojem umu. Ako je Bog vladar svemira, tada
mu je sve poznato, od poetka do kraja, to ne umanjuje dinamina
obiljeja Njegova odnosa s nama. Doktrina jednostavno ne uzima u ob-
zir Boji nevjerojatan um koji nadilazi nae bijedne predodbe.
Sljedei navod, nekog pristalice, zorno ocrtava njegovo gledite: Biti
evaneoski raspoloen znai, pored ostalog, iskazivati Kristov miro-
tvoran duh ljubavi prema onima s kojima se ne slaemo, kao i opreznu
otvorenost prema reformama predaje dok nas Duh vodi prema novom
razumijevanju Biblije koje e jo vjernije odraavati cjelokupnost Boje
objave. (The Word made Fresh: A call for a renewal of the Evangelical Spirit
Novi pogled na Bibliju poziv na obnovu evaneoskog duha).

EKUMENSKI POKRET
Ekumenizam oznaava nastojanje oko pomirenja, suradnje, zblia-
vanja i jedinstva kranskih crkava. Dok se meureligijski dijalog odnosi
na sve religije, ekumenizam je dijaloki napor unutar kranskih crkava
koji se temelji na ravnopravnosti i zajednikom zalaganju za mir i ope
dobro (Wikipedija). Poetci ovog pokreta se nalaze u misijskom pokretu.
Svjetsko vijee crkava utemeljena je 1948. g. u Amsterdamu, no pro-
izala je iz tri ranija pokreta koja su dobila poticaj na Svjetskoj misijskoj
konferenciji u Edinburgu 1910. g. Bili su to sljedei pokreti:
1) Pokret vjere i reda koji je djelovao na ponovnom sjedinjenju deno-
minacija.
 373

2) Pokret ivota i rada koji se bavio odnosom kranske vjere u drut-

venim, politikim i gospodarskim pitanjima.
3) Meunarodni misijski koncil (od 1961).
Do sada je odrano osam glavnih skuptina na kojima su donijete
vane odluke: Amsterdam (1948), Evanston, SAD (1954), New Delhi
(1961), Uppsala (1968), Nairobi (1975), Vancouver (1983), Canberra
(1991), Harare (1998) i Porto Alegre, Brazil (2006). U Uppsali su, po prvi
puta, donesene radikalnije odluke, prije svega, pod utjecajem Karla Rah-
nera; u glavnom dokumentu naime nije spomenuta vjera u Krista, a sav
je naglasak stavljen na drutveno djelovanje. Jo ekstremnije izjave ule
su se na konferenciji u Bangkoku (1973). Pravoslavni, kao i evaneoski
krani, usprotivili su se zakljucima. Shodno tome, potonji su organiz-
irali vlastitu konferenciju u Lausanni (1974). Izdali su snaniju izjavu o
evangelizaciji, no djelomice su pali pod utjecaj Ekumenskog vijea jer su
naglasili Trei svijet i drutveno djelovanje.
Evaneoski vjernici sumnjiavi su prema Ekumenskom vijeu crkava
iz sljedeih razloga:
1) Kristovo boanstvo nije definirano, iako je slubeno podrano.
2) Evanelju je uskraeno njegovo izvorno znaenje.
3) Biblija nije prihvaena kao nadahnuta Boja Rije; njezino uenje se
ne uzima ozbiljno. (Zapravo ju rabe kako bi se poduprle teorije koje iz-
nosi organizacija).
4) Univerzalizam je postao standardnom doktrinom.
5) Svjetska povijest se tumai u marksistikom duhu, iako kranskim
rjenikom.
6) Desniarska krenja ljudskih prava redovito se osuuju, dok se
iste zlouporabe sa strane ljeviara prikrivaju.
Ovaj pokret danas prolazi kroz teka vremena (uglavnom zbog ne-
dostatka novca, smrti najpoznatijih i najproturjenijih osoba, te svretka
hladnoratovskog razdoblja).
 374

CRKVA U TOTALITARNOM DRUTVU

FILOZOFSKA POZADINA TOTALITARNE DR
AVE

Glavna pokretaka zamisao 19. stoljea bila je vjera u neizbjenost

napretka kao povijesne, a potom i znanstveno dokazane zakonitosti.
Unato privremenom nazadovanju vjerovalo se kako se radi o stal-
nom procesu. Vjera u napredak poela se razvijati jo u doba prosvjeti-
teljstva dok je u 19. stoljeu, opijenim iznenadnim i brzim napredovanjem
prirodnih znanosti, poprimila oblik naravne zakonitosti. Industrijska
revolucija, filozofski temelji Hegela, znanstvena zakonitost postavki
Charlesa Darwina, te gospodarski okvir Karla Marxa naizgled su
dokazivali neizbjeno. Pregled emo zapoeti Nietzscheovom teorijom
i njezinim moralnim i vjerskim posljedicama bez kojih je nemogue raz-
umijeti odreene aspekte 20. stoljea.

NIETZSCHE I NACIZAM

Friedrich Nietzsche (1844-1900): Nietzsche je roen u pruskoj luteran-

skoj obitelji (njegov je otac bio pastor). U francusko-pruskom ratu sluio
je kao pomaga u bolnici. Zbog genijalnosti Ritschl ga je preporuio za
predavaa na Sveuilitu u Baselu. Tamo je proveo deset godina da bi
1879. otiao u mirovinu. Godine 1889. obolio je od duevne bolesti. Tije-
kom ivota bio je pod utjecajem Darwinove teorije i onoga to je drao
njezinim nihilistikim posljedicama. Vjerovao je kako e teorija evolucije
dokrajiti kranstvo i kranski moral. Zagovarao je zamisao o nad-
ovjeku, no pritom nije podrazumijevao obnovu boanske slike u ovje-
ku, ve vrhunac evolucijskog procesa. Na Nietzschea su djelovala etiri
kljuna utjecaja:
1) Darwinova teorija, pogotovo zamisao o opstanku naprilagoenijih
organizama, snano je utjecala na europski moral. Njome je opravdana
navodno bezobzirna trina utrka (kapitalizam), bespotedna klasna bor-
ba (komunizam) i nemilosrdni nacionalizam (nacistika doktrina).
2) Strah od izumiranja Europe, zbog njezine sve vee dekadencije.
3) elja da se pronae dobar izgovor za odbacivanje kranske moral-
nosti, a time i Boga.
4) Licemjerje koje je Nietzsche susreo kod navodnih krana. Oni su
se na nedjeljnom bogosluju ponaali kao da ive moralnim ivotom
zavaravajui tako i sebe i druge. Nietzsche se pobunio protiv nominal-
 375

nog kranstva u pruskom drutvu.

Nietzsche je problemima pristupao koristei psihologiju. Moralni stan-
dardi, tvrdio je, pokazali su se relativnima u odnosu na prolazne faze
evolucije. No, u sustav je, izvan podruja psihologije, unio moralnost
pomou koje je prosuivao. Ustvrdio je kako je zahvaljujui uvidom u
psihologiju otkrio kako su slabi organizmi, koji bi trebali biti poraeni u
borbi za opstanak, stvorili sustav kranskog morala. Taj sustav rabe
kako bi preivjeli i potom porazili jakog ovjeka tj. plemenitog divljaka
ili plavu zvijer. Budui da zaustavljaju napredak, moraju biti uniteni.
Iskljuivo e se tako jaki ovjek moi razviti u nadovjeka. Drugim rije-
ima, slabi se moraju podiniti jakima. Europljanin se, kae Nietzsche,
obukao u moralnost i tako postao bolesna i osakaena ivotinja. Stoga
mora zbaciti vlastite okove i dopustiti evoluciji da ga odvede tamo gdje
bi trebao biti. No, zbog ega je Nietzsche spominjao Europljane?
Odgovor je jednostavan: zato to je sm Nietzsche bio Europljanin. Tek
u podruju iznad dobra i zla, tvrdio je, poinje istinski ivot. Religija je
tek neuroza koja iskoritava postojeu bolest.
Nietzsche je uobiavao rei: Kojem je misliocu jo uvijek potrebna
hipoteza o Bogu? Zatim bi hvalio amoralnost u slubi evolucije. Sve je
opravdano ako promie napredak evolucijskog procesa. Rat trebamo
prihvatiti kao neto pozitivno jer je rat otac svakog dobra. ovjek
mora nastojati ponovno postati grabeljivcem, divnom plavom zvijeri
koja pohlepno tumara za plijenom i pobjedom... ivotinja se mora po-
novno pojaviti i vratiti u praumu.
Nietzsche je tvrdio kako nita nije istina i sve je doputeno. Tome je
tako jer sve ovisi o potrebama vrsta koje se mijenjaju s obzirom na za-
htjeve evolucije. No, Nietzsche nije u ovo vjerovao. Na primjer, govorio
je o mnotvu apsolutnih istina (primjerice o nasljedstvu) a i vlastitu je
psihologiju drao nepogreivom. Tvrdio je kako nema zakona. elio je
pobjei od konvencionalne moralnosti i zamijeniti je novom moralnou.
Naime, nemogue je djelovati bez pravila ponaanja. Tek tada e ovjek
postati vlastiti bog (ovom je tvrdnjom podsjetio na poznate rijei: vi
ete biti kao bogovi, koji razluuju dobro i zlo).
Nietzsche se oduvijek divio Napoleonu kojeg je drao nadovjekom.
Kako je u tadanjoj Europi jaalo oduevljenje ratnikim junatvom,
kranska vjera je sve vie gubila utjecaj. Upravo je tada propustila pri-
godu da obrati Europljane: postati junakom bivalo je glavnim ciljem ak
i u srednjem vijeku koji je veliao borbu mijeajui udne viteke uzore i
kranstvo.
Nietzscheove postavke o nasljeu bile su poprilino uznemirujue.
 376

Ustvrdio je kako je razmnoavanje jedini nain postanka nadovjeka.

Odgoj jednostavno ne moe postii traeni ishod. Zagovarao je raz-
mnoavanje superiorne rase i sputavanje ostalih (npr. sterilizacija kri-
minalaca i unitenje milijuna neprilagoenih). Iza ovih tvrdnji krio se
duh nacistikih plinskih komora kojeg je poticala teorija evolucije kojom
se Nietzsche okoristio.
Nietzsche je tvrdio da je Bog mrtav, to oigledno nije bila tvrdnja
klasinog ateista. Ona je prije svega upuivala na gubitak vjere. Nietz-
sche je uoio da je kranstvo izgubilo utjecaj nad veinom Europljana,
prije svega intelektualcima, to je najznaajniji dogaaj 19. stoljea. Kako
se europska uljudba oslanjala na koncept Boga, nestanak vjere morao je
ostaviti prazninu u njezinom srcu. Bez Boga nema niega. To je temelj
ateistikog egzistencijalizma koja e prestii teologiju. Time je moda
oglaen svretak kranske uljudbe, no nikako i Boga.

NJEMAKA CRKVA POD NACIZMOM

U dvije godine po dolasku na vlast, Adolf Hitler je uvrstio jai dravni

nadzor nego to je to uspjelo Benitu Mussoliniju. No, nacisti nisu uspjeli
stei punu podaniku naklonost vojske i sveenstva, a i podrka radnika
i seljaka bila je poprilino mlaka.
Iako je Hitler roen u katolikoj obitelji, odbacio je sva kranska
naela prigrlivi tadanje svjetovne filozofe. Ipak nikada nije slubeno
prekinuo veze s Crkvom, niti je bio iz nje izopen. Hitlerova mrnja
prema njoj bila je prvenstveno politike naravi; zavidio je moi koju je
katolianstvo imalo nad sljedbenicima. Protestantizam je prezirao zbog
nedostatka jedinstva i autoriteta. No, nastojao je odrati dobre odnose
s obje crkve u pohodu na vlast. Na kranstvo je gledao poput marksista:
potrebno je starcima kao oslonac, te je tek pitanje trenutka kada e i taj
opijat odumrijeti. Prezirao ga je kao odve slabo. Shodno tome, svjesno
se odluio (pod utjecajem Nietzschea) na povratak poganstvu i njegovim
vrijednostima.
Protestantska je crkva od godine 1918., zabezeknuta porazom Nje-
make u ratu, ostala sumnjiava prema novoj republici kojom su, kako
joj se inilo, upravljali socijalistiki i katoliki politiari. Weimarski ustav
iz 1919. g. odvojio je crkvu od drave, iako je Katolika crkva zadrala
povlastice. Protestantima je nacizam bio privlaan kao odgovor na ne-
povoljni status quo. Mnogi meu njima, pogotovo teoloki konzerva-
tivci, zanemarili su antisemitsku i pogansku stranu nacizma slavei Hit-
 377

lerov antikomunizam i zagovaranje pozitivnog kranstva. Stoga se u

tridesetim godinama u crkvi pojavila otvorena pronacistika struja.
Njemaki krani: Godine 1933. poveao se pritisak da se Crkva
podvrgne centraliziranom dravnom nadzoru. Zapoelo se imenova-
njem Reichsbischofa Ludwiga Mllera, a zavrilo 1935. imenovanjem
ministra za crkvena pitanja. Mller je bio voa tzv. njemakih krana
koji su pokuavali nadmaiti naciste, no Hitler, koji je prezirao religiju,
po nagovoru ekstremista u vlastitoj stranci elio je potpuno ukidanje
kranstva.
Nacistika je vlada izloila nakane u programu od trideset lanaka
koji je pozivao na uspostavu tzv. Nationale Reichskirche. Taj je program
tijekom rata sastavio visoki Hitlerov dunosnik, i meu ostalim, iza-
slanik za intelektualnu i filozofsku izobrazbu Nacionalsocijalistike par-
tije, Rosenberg. Najbitnije toke programa sadravale su sljedee:
1) Nationale Reichskirche bezuvjetno prisvaja iskljuivo pravo i mo
nadzora svih crkava unutar granica Reicha. Ovom odlukom iste postaju
narodnim crkvama njemakoga Reicha.
5) Nationale Reichskirche odluna je nepovratno iskorijeniti strane
kranske vjere uvezene na njemako tlo zloslutne 800. g.
7) Nationale Reichskirche nema pisare, propovjednike, kapelane ili sve-
enike. U njoj imaju rije govornici Reicha.
13) Nationale Reichskirche trai trenutani prekid tiskanja i dijeljenja
Biblije u Njemakoj
14) Nationale Reichskirche izjavljuje kako je njoj, a time i njemakom
narodu, Fhrerova knjiga Mein Kampf najvea meu knjigama. Ista ne
samo da sadri, ve i utjelovljuje iskonske moralne odredbe sadanjosti
i budunosti naeg naroda.
18) Nationale Reichskirche uklonit e sa oltara sva raspela, Biblije i slike
svetaca.
19.) Na oltarima se smije nalaziti knjiga koja je njemakom narodu, a
time i Bogu, najsvetija Mein Kampf. S lijeve strane oltara nalazit e se
ma.
30.) Na dan njezinog utemeljenja, kranski kri e se ukloniti iz svih
crkava, katedrala i kapela te se zamjenjuje jedinim nepokorivim sim-
bolom svastikom.
Nacisti su vlastitim ciljevima vrlo spretno prilagodili vjerski rjenik i
glazbu ime su njemaku protestantsku batinu izloili ruglu. Takoer
su vjeto dali religiozni prizvuk vlastitoj propagandi iz ega je nemogue
ne vidjeti Sotoninu profinjenu iskvarenost.
Njemaki krani prihvatili su nametnute promjene te su, u skladu s
 378

time, promijenili vlastitu poruku: Svastika na naim grudima, kri u

naim srcima... Krist nam je doao kroz Adolfa Hitlera... Danas znamo
da je Spasitelj doao... Imamo samo jedan zadatak: biti Nijemci a ne
krani (propovjednik Leutheuser). Nacistika inaica Tihe noi glasila
je: Tiha no, sveta no, sve je mirno, sve je svjetlo. Samo moni Kancelar,
nepokolebljiv u borbi, uva Njemaku danju i nou, stalno se brinui za
nas.

Nezavisna konfesionalna crkva: Mnogi protestanti su se zabrinuli

zbog sve jaeg mijeanja Partije u crkvene poslove te su uveli alterna-
tivnu crkvenu upravnu strukturu tzv. Konfesionalnu crkvu (Bekennende
Kirche). Njezin utemeljitelj bio je propovjednik Martin Niemller. God-
ine 1934. iznijela je teoloke osnove poznate kao Barmenska Deklaracija,
uglavnom pod utjecajem Karla Bartha. Ona je uglavnom bila usmjerena
protiv krivovjernih poruka njemakih krana. Veina protestantskih
voa je odbacila ovu crkvu, dok je njezine pripadnike zlostavljao Ges-
tapo. Nekoliko njezinih lanova, kao npr. Dietrich Bonhoeffer, bili su
svjesni politike odgovornosti, te su se nerado ukljuili u protuhitlerov-
sku zavjeru. No, konzervatizam i nacionalizam veine sprjeavali su ih
da se javno zauzmu za demokraciju i prava pojedinca.
Kako je veliki dio Barthove i Bonhoefferove teologije nastao u vre-
menima Treeg Reicha, ekstremne formulacije, poput naglaavanja
transcendencije Boga (Barth) i odbacivanja malograanskog kranstva
(Bonhoeffer), moraju se sagledati u irem kontekstu.
Katolika crkva: U poetku su katolici podravali novi pokret, no
papa je 1937. izdao encikliku u kojoj je osudio novo poganstvo. Nakon
nje su katolici bili izloeni sve jaim ogranienjima. Oko osam tisua
sveenika je poslano u logore (njih 250 nisu preivjelo). Oko tri tisue
pastora baeno je u zatvore (21 ih je poginulo zbog evanelja). Nasuprot
ovome, malo se profesora teologije suprotstavljalo nacistikom pokretu.
Veina njih zapravo nije uinila nita. Ipak primjer katolikog biskupa
Galena iz Mnstera ukazivao je na to je bilo mogue postii. Biskup je
1941. poveo prosvjede zbog kojih je Hitler morao odustati od programa
eutanazije. Godine 1944. neki su katolici (npr. von Stauffenberg) zajed-
no s odreenim liberalima (Bonhoeffer) bili ukljueni u srpanjsku bom-
baku zavjeru.
Nakon bitke za Staljingrad, na Sveuilitu u Mnchenu, brat i sestra
Scholl raznosili su izvrstan traktat. Evo nekoliko reenica iz njega: Ni
Hitler, ni Goebbels ne broje nae mrtve, a u Rusiji tisue dnevno po-
gibaju. Vrijeme je etve, a etelac ve kosi zrelo klasje. Dok Hitler lae
 379

onima ije je najvee blago poslao u besmislenu smrt, alost se uvlai u

nae domove. Svaka je rije koja izlazi iz njegovih usta la. Ukoliko
govori o miru, misli na rat, a kada na najbogohulniji nain koristi ime
Svemonoga tada zapravo misli na snagu zla, paloga anela Sotonu.
Njegova su usta smrdljiva vrata pakla, a mo mu je malaksala. Stoga se
svim razumnim mjerama treba boriti protiv drave terora koju je Hitler
ustanovio s nacionalsocijalistima. Tkogod jo uvijek sumnja u postojanje
demonskih snaga, posve krivo shvaa metafiziku pozadinu rata. Iza
konkretne, materijalne percepcije, te svih injeninih i loginih pro-
miljanja, stoji iracionalno. Ovo je, dakle, borba protiv demona, Anti-
kristovih poslanika.
Pravo nalije nacizma: Hitler je izjavljivao kako je kranska vjera
idovska spletka: Najtei udarac koji je ikada pogodio ovjeanstvo
bilo je kranstvo. Njegovo nezakonito dijete je boljevizam... a oboje su
izmiljotine idova. Hitlerov je dugoroni cilj bilo potpuno i trajno
unitenje kranstva. Himmler, Hitlerov suradnik, je rekao: Neemo
se zaustaviti dok ne iskorijenimo kranstvo. Oito je da je svjesno bio
u savezu s mranim sotonskim silama crne magije. U mnogim je slu-
ajevima pokazivao znakove demonske opsjednutosti, pogotovo u mah-
nitosti vlastitih govora. Prema prvom voi Sturmabteilunga (SA), Ernstu
Rhmu, nacisti su nastojali razoriti mo proletarijata i srednjeg stalea.
eljeli su osnovati novi drutveni poredak prema zapovijedima demon-
skih glasova koji su govorili kroz Hitlera. Jednom prilikom je Hitler
rekao Rauschningu: Utemeljit u red U elitnim nacistikim kolama
(Ordensburgen) stajat e kip za tovanje, figura velianstvenog i samopo-
stavljenog Boga-ovjeka (odnosno Hitlera).... Potom se Hitler zaustavio
rekavi kako su to stvari o kojima ak ni on ne smije govoriti. Drugom
prigodom Himmler je ispriao kako je Hitler od njega zatraio da za
nacistiku Europu sastavi novu religiju. Trebala je to biti mjeavina pra-
starog germanskog poganstva, istonjakog misticizma i unakaenog
kranstva, u kojem bi Hitler preuzeo Kristovo mjesto. Istinska kranska
crkva bila bi potisnuta i, na koncu, u potpunosti odbaena. Iz ovoga je
zapravo oito da je Adolf Hitler dosada bio najii prikaz Antikrista.
Katolicki sveenik, bivi pripadnik SS odreda, je rekao: zatim je doao
neki glaveina iz Berlina i svi smo se morali zakleti da nikome neemo
rei ono to emo sada uti. Rekli su kako se radi o slubenoj tajni. Tada
nam je tekao kako emo pobjedu izvojevati jedino kada sve crkve budu
unitene. Ne samo idova, ve i nakon toga svih krana se treba rijeiti.
Tvrdili su kako je Krist nezakoniti sin idovske kurve. Waffen SS odred
je unitavao sva raspela na koja su naili tijekom Francuske kampanje
 380

to je bila eksplozija poganstva.

Katolika crkva nije imala ba sjajnog dosja za vrijeme drugog svjet-
skog rata, posebno u ovim dravama gdje su nacionalizam i katolian-
stvo bili usko povezani. U Francuskoj, kolaboracionistina vlada u
Vichyju, koja je bila konzervativna i katolika, uzela je inicijativu u de-
portaciji idova k smrti. U Slovakoj voa faistike vlade, Jozef Tiso,
bio je katoliki sveenik, koji je deportirao 58.000 idova od marca do
listopada 1942, dok nije intervenirao Vatikan. U Hrvatskoj Ante Paveli
je vodio katoliko naklonjenu faistiku vladu, koja je imala za cilj uklo-
njenje idova, Roma i pravoslavnih Srba (ali ne i protestanata niti mus-
limana) potonji putem unitenja, istjeranja ili obraenja na katolian-
stvo. Njegove sadistike metode su okirale ak i Nijemce. Kad su katolici
u susjednoj Sloveniji protestirali o tome kod Vatikana, Vatikan nije inio
nita. Kad su poljski katoliki biskupi protestirali zbog nacistikih
strahota u Poljskoj, Vatikan nita nije rekao.

MARKSIZAM I RUSIJA

KARL MARX (1818-1883) je bio roen u pruskom Trieru. Kako su

mu roditelji bili idovskog podrijetla, odluili su se preobratiti na lute-
ranstvo. Nadali su se kako e ih okolina, tako, prihvatiti kao Nijemce.
Nakon zavretka studija filozofije, Marx je postao novinarom. Tijekom
revolucije, 1848. g., vlasti su ga istjerale iz Njemake te se sklonio u
Engleskoj. Tamo ga je novano podupirao sin bogatog njemakog in-
dustrijalca, koji je usto imao tvornice u Engleskoj, Friedrich Engels.
Engels je istovremeno postao njegovim glavnim pobornikom. S njim je
Marx, jo iste godine, napisao Manifest komunistike partije. Osim pisanja
provodio je vrijeme potiui radniki pokret i piui Kapital u Britanskom
muzeju. Prvi svezak djela pojavio se 1867. g. Drugi i trei svezak nije
zavrio ve ih je, nakon njegove smrti, uredio Engels. Iako je dolo do
gospodarske krize, 1857. i 1886. g., (nakon njegove smrti) izostala je
oekivana revolucija proletarijata. Marx je stoga priznao kako bi ko-
munizam mogao biti dugorono stvoren putem nenasilnih demokrat-
skih metoda. U 1870. jo je uvijek vjerovao u vlastite revolucionarne
zamisli, no sve je vie ivio poput malograanskog gospodina. Pri kraju
ivota oekivao je zavrnu krizu koja e se izroditi u rat izmeu velikih
sila. Rat je naime neizbjena posljedica kapitalizma. Kada je umro 1883.
njegovim slubenim tumaem, i posjednikom svih spisa koje je Marx
ostavio iza sebe, postao je Engels.
 381

Marksizam je, u biti, ateistiko uenje prema kojem ovjek ne moe

biti vlastiti gospodar sve dok egzistenciju duguje nekom drugom, na-
roito Bogu. Bog dri ovjeka u nevoljama stalno ga podsjeajui na
grijeh. Potrebno je stoga osporiti Boga i staviti ovjeka na prvo mjesto.
Ukoliko je Bog mrtav, onda nema grijeha, Sotone i krivice. Ateizam je
zapravo pokuaj da se ovjek oslobodi krivnje i uini odgovornim prema
svijetu. Time ga moe promijeniti. Prema Marxovom gledanju, religija je
preslika kapitalistikoga naina proizvodnje (ovjek prebacuje vlastite
nevolje i udnje na izmiljenu osobu Boga).

Podrijetlo marksizma: Ovo je uenje zapravo mjeavina:

a) Marxovog naslijeenog idovskog pogleda na svijet koji spasenje
vidi u kolektivnim i materijalnim pojmovima. S druge strane okruivao
ga je naglaeni kranski pijetizam, kao spasenje na drugom svijetu, iz-
raen pojedinanim pojmovima.
b) Njemake filozofije 19. stoljea (hegelijanizam bez idealizma) i radi-
kalizma mladih hegelijanaca iji je cilj bio smrviti drutvo. Hegelova
dijalektika je, u osnovi, poganska i razvodnjena inaica doktrine Rijei
tj. logosa u Bibliji.
c) Primitivnog kapitalizma u Engleskoj s poetka 19. stoljea.
d) Revolucionarnog francuskog razmiljanja, kao i radikalnijih za-
kljuaka francuskog prosvjetiteljstva 18. stoljea, i Rousseauovih sretnih
pogleda na ovjekovu narav.
Kako je mogue da je marksizam postao neraskidivo vezan uz tota-
litarni sustav? Marx je isprva snano isticao kako je njegova zamisao tek
metoda, a ne sveobuhvatni pogled na svijet. Za to postoje sljedei raz-
lozi:
1) Marx je bio izraziti antiklerikalni radikal, prije nego to je izloio
vlastitu teoriju. Njegovo tumaenje gospodarstva bilo je stoga obojano
radikalnim stavovima. Shodno tome, prihvatio je odreene materija-
listike pretpostavke.
2) Nakon njegove smrti, marksizam se razvio u pogled na svijet za-
hvaljujui utjecaju Friedricha Engelsa i Karla Kautskyja. Tvrdolinijaki
tumai pobijedili su meku liniju koju su zastupali Eduard Bernstein i
Rosa Luxemburg. Kao sveobuhvatni pogled na svijet, marksizam se mo-
rao (prije ili kasnije) sukobiti s kranstvom.
3) Marksizam je, s vremenom, doivio veliki uspjeh u Rusiji koja je
zapravo oduvijek bila totalitarno drutvo. Boljevici su, pod Lenjinom,
odnijeli prevagu nad umjerenim marksistima (menjevicima) ime se
klasini marksizam poeo poistovjeivati s nasilnom i revolucionarnom
 382

ruskom tradicijom 19. stoljea. Nju je odraavao strogi antiklerikalac

Lenjin. Njega se povezuje s doktrinom sredinje (vjerojatno i trajne)
uloge partije i imperijalizma (sprjeavanja ostvarivanja zapadnih interesa
u Treem svijetu kako bi se ubrzao pad kapitalizma). Drugim rijeima,
lenjinizam nije htio dopustiti dijalektici da preuzme vodstvo, ve je na-
stojao doprinijeti burnoj revoluciji neovisno o tome je li ona vremenski
pravovremena. Kasnije je Staljin nadvisio Trockog zbog ega je mogao
ostaviti traga na komunistikoj teoriji, u obliku doktrine o jednoobraz-
nom putu u socijalizam, i teoriji vodee partije i vodeeg naroda u iz-
gradnji socijalizma. Mnogi elementi marksistike teorije, koji su trebali
biti tek obiljeje prijelaznog razdoblja (partija, drava), postali su stalni
i institucionalizirani pogotovo kada ih se primijenilo na rusko drutvo.
Iz Rusije je marksizam izvezen u ruskoj inaici, tzv. marksizmulenjiniz-
mu. Bio je ovo uglavnom splet politikih okolnosti. Kasnije je marksiza-
m postao usko vezan uz nacionalne interese Sovjetskog Sa-veza i name-
tanja drutvenog ureenja ruskog tipa.
Marksizam, kako ga tumai veina, ne zadovoljava se mjestom u gos-
podarskoj teoriji. On ustraje na mjestu sveobuhvatnog pogleda na svijet
koji iziskuje potpunu poslunost. Ishod je ovo nekih filozofskih pretpo-
stavki koje ga dovode u neizbjean sukob s kranstvom

CRKVA U RUSIJI U 19. I 20. STOLJEU

U 19. stoljeu dolazi do sljedeih stremljenja unutar ruskog drutva:

1) irenje zapadne liberalne misli meu inteligencijom koja se otuila
od Crkve i time pripremila put revoluciji ljevice.
2) Porast ruskog nacionalizma, te kolonijalno irenje u Aziji (u to je,
naravno, bila ukljuena i Pravoslavna crkva). Pravoslavna crkva je pre-
vela Bibliju i bogosluje na veliki broj narodnih narjeja. Iako svi intelek-
tualci nisu djelili njezino miljenje, ona je dala nekoliko izvrsnih kran-
skih mislioca, meu kojima i nekoliko poznatih pisaca: Komiakovog,
Dostojevskog i Solovjovog. Neki su pak umjetnici napustili marksizam i
vratili se kranstvu (Berdjajev i Bulgakov).
3) U 19. stoljeu dolo je do vane obnove redovnitva. Ona je u po-
etku bila usredotoena na grku planinu Atos gdje je redovnik Paisije
naglaavao stalnu molitvu, kao i poslunost starjeini i starcima. Najvei
meu njima, Serafim iz Sarova, kasnije je kanoniziran. Rasputin je takoer
bio lan pokreta.
4) Evaneoski protestantizam u Rusiji vue zaetke u 19. stoljeu,
iako se molokany javljaju ve krajem 18. stoljea. Car Aleksandar I. (1801-
 383

1825) dopustio je 1805. g. evaneoske slube tovanja. Prema nekim

priama on se obratio zahvaljujui Barbari Juliani Krdener. Britansko
biblijsko drutvo (BFBS) takoer je slalo vlastite predstavnike te je uspjelo
ustanoviti 250 ogranaka. Naalost, mlai brat i prijestolonasljednik
Nikola I. (1825-55) nije bio naklonjen novoj vjeri. Shodno tome, nakon
dolaska na prijestolje poeo je autokratski vladati. Kako mu se nova
vjera uinila revolucionarnom, bojao se da bi mogla poljuljati temelje
dravne religije, a i sme drave.
Misijski pokret njemakih baptista zapoeo je djelovanje u Gruziji, te
je 1867. g. krten njihov prvi obraenik. Gruzija je u to vrijeme bila poput
Sibira. lanovi ruskih sekti (molokany i duhobory) koji su tamo bili
prognani, bili su istovremeno najotvorenija skupina prema evanelju.
Sredinom stoljea, pod Aleksandrom II. (1855-81), ruski su krani po-
stali poznati kao stundisti (od njem. Stunde sat). Posjeivali su biblijska
prouavanja (Bibelstunde) njemakih kolonista. Kako su bili vrlo djelatni,
proirili su se u Ukrajinu gdje su ivjeli mnogi njemaki i nizozemski
naseljenici (meu kojima su posebno uspjeni bili baptisti i menoniti).
U tom se vremenu, zahvaljujui engleskom lordu Radstocku, obratio
Frederick William Baedecker (1823-1906). On se vratio u St. Petersburg
gdje je preobratio mnoge pripadnike plemstva. Osim toga rado je po-
sjeivao tamonje zatvorenike. Jedan od njegovih obraenika bio je bri-
gadir Pakov koji je morao napustiti Rusiju zbog nove vjere.
Progoni su bili ishod utjecaja kojeg je Pravoslavna crkva imala na
dravu. Naime ova je traila zabranu irenja ostalih vjera. Prijetnja re-
volucije sve je nepravoslavne skupine, pa tako i evaneoske krane,
dovela u velike potekoe.
S vremenom su se baptisti na Kavkazu ujedinili sa stundistima u
Ukrajini kako bi utemeljili Ruski baptistiki savez. Radstokovi sljedbenici,
koji su slijedili bratski uzor, osnovali su Evaneoski kranski savez.
Prvi ruski Novi zavjet izdan je 1821. g. Za vladavine Nikole I. tiskanje
Biblije je prekinuto jer je to traila Pravoslavna crkva. Prvi sinodski
(pravoslavni) Novi zavjet izdan je 1862. g., a cjelokupna Biblija 1876. g.
Godine 1879. g. baptisti su zakonski priznati, iako nisu smjeli iriti vlastitu
vjeru.

Car Aleksandar III. (1881-94) je imenovao Pobedonostseva kao

ministra za vjerska pitanja (koji je na tom poloaju bio od 1880. do 1907).
Pod njegovom je vlau tlaeno sve to nije bilo pravoslavno. Godine
1881. i 1882. milijun je idova moralo pobjei iz zemlje. No, zahvaljujui
revoluciji iz 1905. g., Pobedonostsev je morao napustiti poloaj. Osim
 384

toga, veliki je broj sveenika bio nezadovoljan stanjem u Crkvi, te je

zahtijevao da vijee predstavnika zamijeni Pobedonostseva. Do toga je
konano dolo pod Kerenskym 1917. g. kao posljedica socijalistike revo-
lucije.
Godine 1894. Nikola II. (1894-1917) je postao vladarom, no potom
nije uinio nita kako bi reformirao zemlju. Bio je mistiar koji je postupno
potpao pod utjecaj Rasputina (ije je ime znailo iskvaren). Ovaj je
spletkama na dvoru sramotio Crkvu. Bio je duhovni voa (tzv. Starec),
redovnik i pustolov; pripadao je skupini koja se odala snanom ispos-
nitvu i kojoj se pripisivao dar izlijeenja. Jedan u skupini bio je Serafim
iz Sarova koji je kasnije kanoniziran. Tijekom slube kanonizacije, Ras-
putin je iznio slavno proroanstvo o roenju careva sina. Kasnije je imao
opasan utjecaj na kraljevsku obitelj zahvaljujui i tome to je mogao nad-
zirati hemofiliju malog carevia. Tijekom Prvog svjetskog rata presretao
je brzojave koje su slali generali s bojita. Time je zapravo vodio bitke
koje su zavravale katastrofalno! Oito je Rasputin, koji je bio demonski
opsjednut, odgovoran za propast carske obitelji. Ova je pak odbacila
evanelje oslonivi se na praznovjerja tadanje Pravoslavne crkve.
Tijekom 19. st. ruska carska vlada tolerirala je ak i poticala anit-
isemitizam. Godine 1903. bila je izdavana u Francuskoj antisemitska knjiga
pod titulom Protokoli Sionskih Starjeina, ije je autor (agent ruske carske
tajne policije) potvrdio da je svijet rtva svjetske idovske urote. Ovu
vrstu materijala je kasnije rado primio Hitler.
Nakon veljake revolucije Kerenskyjeva privremena vlada dopustila je
Crkvi sazivanje koncila. Na njemu su potom izabrani sveenici i laici iz
razliitih biskupija. U kolovozu 1917. g., odobreno je novo ustrojstvo
Crkve (ponovno je ustanovljen patrijarhat, biskupije trebale birati bis-
kupe, a laici su mogli sudjelovati u upravljanju Crkvom na svim razina-
ma). Za metropolita u Moskvi izabran je Tihon. Crkva se dakle nije
drala ancien rgimea, ve je iskoristila prigodu da se reformira na demo-
kratski nain. No, okolnosti su se promijenile kada su u listopadu na
vlast doli boljevici. Iako su komunisti tvrdili kako je Crkva orue vla-
dajueg stalea, ona je od ovih bila otuena i kao takva djelovala kao
istinska crkva naroda.

U sijenju 1918. donijete su uredbe o odvajanju Crkve i drave, kao i

sekularizaciji odgoja. Crkveno vlasnitvo je zaplijenjeno, a njoj je uskra-
eno pravno postojanje. Tek tamo gdje su to mjesne vlasti doputale,
Crkva je mogla i dalje rabiti vlastite prostore.
Patrijarh Tihon je na navedene mjere (u veljai 1918) odgovorio
 385

izopenjem dravnih voa iz Crkve. Crkveni slubenici su organizirali

prosvjede i oruani otpor, te pozvali na obnovu monarhije. Potom je
Vijee narodnih komesara odredilo odvajanje Crkve od drave priz-
navi jednakost svih vjerskih skupina pred zakonom i dopustivi slob-
odu djelovanja tako dugo dok ne naruavaju javni red, ili se ne sukob-
ljavaju s pravima graana. Time je Pravoslavna Crkvu prestala biti
dravnom, a svaki trag religije izbaen je iz dravnih i privatnih kola.
Crkvama i sektama uskraena je pravna osobnost.
Nakon ruskog povlaenja iz prvog svjetskog rata (1917), je slijedio
strani graanski rat izmeu boljevika (crvenih) i razdvojenih menje-
vika (bijelih) koji je rezultirao velikom gladi. Miljuni ljudi su umrli zbog
hladnoe, gladi i kuge. Uz to, god. 1920 je izbio rat s Poljskom.
Za vrijeme gladi, 1921. i 1922 g. Tihon je stranim crkvama uputio
poziv za pomo u novcu, no zaprimljen bi novac odmah prisvajala dra-
va koja nije eljela da Crkva dobije na ugledu pomaui gladnima. Osim
toga, sva je crkvena imovina zaplijenjena kako bi se ublaila nestaica,
no Tihon nije htio dopustiti predaju posveenih zgrada. Stoga je dolo
do estokih prosvjeda, suenja i strijeljanja. U kritinom je trenutku
skupina sveenika objavila neslaganje s Tihonovim vodstvom i osnovala

ivu crkvu. Tihon je umro 1925. g. nakon to je godinu proveo u zatvo-
ru. Naslijedio ga je metropolit Sergej.
Nakon pada komunizma otkriveno je kako je Lenjin, 1922., pozivao
na pogubljenje to vie svecenika kako bi osigurao potpunu podlonost
Ruske pravoslavne crkve dravi, jednom za svagda.
Godine 1923. crkveni je koncil prihvatio prosovjetsko stremljenje ive
crkve. Osim toga prekinuo je sve kontrarevolucionarne veze, potvrdio
bezuvjetnu poslunost vlastima i priznao ranije donijeti sovjetski Zakon.
No, time nije uspio povratiti negdanji poloaj Crkve.
Godine 1925. ustanovljena je Legija militantnog bezbotva s ciljem irenja,
putem radija, predavanja i izloba u Muzeju ateizma, antiklerikalnu pro-
pagandu i ateizam.
Godine 1927. Sergej je puten iz zatvora. Nakon to je javno potvrdio
poslunost sovjetskoj dravi, tisue su napustili Crkvu u znak prosvjeda
utemeljivi Istinsku pravoslavnu crkvu.
Godine 1929. ukinuto je ranije (teoretsko) pravo Crkve na promidbu.
Od tada se Crkva nije smjela ukljuiti u drutveno, dobrotvorno ili ob-
razovno djelovanje, niti je smjela odravati molitvene sastanke; kao ni
biblijska prouavanja, sastanke za ene ili mlade, pa ak ni davati ma-
terijalna dobra lanovima. Slube slavljenja smjele su se obavljati isklju-
ivo u crkvama. Drava je uspostavila potpuni nadzor nad crkvenim iz-
 386

borima, ali i propovjednicima.

Tridesetih godina prolog stoljea dolo je do sustavnih progona.
Tisue sveenika je zatvarano ili ubijeno za vrijeme kolektivizacije poljo-
privrede i Staljinovih istki. Nedavno objavljena izvjea govore o 136.900
uhienih sveenika i 8.500 ubijenih razapinjanjem na vratima crkvenih
zgrada, ustrjeljivanjem, guenjem ili bacanjem u hladne rijeke. Ruska
pravoslavna crkva je, kao ustanova, dovedena do 1939. g. na rub pro-
pasti. Kruta primjena protuvjerskih zakona, ateistika propaganda i
Staljinov teror, gotovo su zbrisale luterane, a baptistike i evaneoske
denominacije opustoile. Veliki broj ruskih menonita iselio se u SAD i
Kanadu ve u dvadesetim godinama. No, tek je s Drugim svjetskim
ratom drava promijenila taktiku prema Crkvi. Dopustila je poteni izbor
novog patrijarha jer je Staljin uvidio vrijednost crkvenog doprinosa
javnom moralu tijekom rata. Shvatio je kako Crkva moe pomoi uklju-
ivanju osvojenog ozemlja, te promicati sovjetsku vanjsku politiku.
Godine 1943. rasputena je iva crkva (renovacionisti), a Patrijarhalna
crkva je dobila doputenje za ponovno pokretanje djelovanja. Neki su
se pravoslavci vratili u Crkvu dok su ostali djelovati tajno.
Godine 1945. Pravoslavna se crkva nala u najboljem poloaju, od
vremena Revolucije, no jo je uvijek bila pod strogim nadzorom drave.
Od 1953. g. drava ju je rabila kako bi promicala sovjetske mirovne
inicijative i irila propagandu o ivotnim uvjetima u SSSR.

EVANEOSKI KRANI U RUSIJI 20. STOLJEA

Zaetci evaneoskog pokreta seu u 19. stoljee. Njemaki misionari

su radili meu disidentskim izbjeglicama u Kavkazu, kao i njemakim
doseljenicima u Ukrajini. Godine 1860. njihovi napori urodili su osni-
vanjem Baptistikog pokreta. Zahvaljujui djelovanju lorda Radstocka, meu
sankt-petersburkim plemstvom 1874. g., nastao je Bratski pokret (oni su
danas u Rusiji poznati kao evaneoski krani). Oba pokreta su se morala
hrvati s despotskim pravoslavljem kojeg je podravala drava. Tek na-
kon revolucije 1905. g., evaneoski krani su iskusili slobodu od pro-
gona. Prvi svjetski rat je ruskim ratnim zarobljenicima u Njemakoj omo-
guio da uju evanelje. Shodno tome, organizirana je biblijska kola za
obraenike kojih je bilo oko dvije tisue. Ovi su se ljudi vratili u Rusiju
upravo kada je zapoela nova sloboda evangeliziranja. Godine 1917.,
prema nekim procjenama, bilo ih je 150 000, a u sljedeih sedam godina
broj im se upeterostruio. Broj baptistikih zajednica se poveao na etiri
 387

tisue. Geslo pod kojim su djelovali glasilo je: Prenijeti Krista pogani-
ma i muslimanima u SSSR-u. Tiskano je oko 25 000 Biblija, konkordanci
i pjesmarica. Na mnogim su mjestima napredovali pokreti mladei dviju
evaneoskih unija; Baptistikog saveza mladei i Evaneoskog saveza
mladei (Bapsomol i Hristomol), a posebno u selima gdje su imali vie
uspjeha od Komunistikog saveza mladei (Komsomol). Razraeni su
planovi za izgradnju evaneoskog grada u Sibiru kako bi se doprinijelo
kranskom razvoju tog kraja. Taj grad se, prema jednom prijedlogu,
trebao zvati Evangelsk. U to je vrijeme (1921) zapoeo i Drugi penteko-
stalni pokret, te je do 1928. g. utemeljeno 350 skupina. Prvi se val do-
godio 1913. g., no bio je uglavnom unitaran (samo Isus).
U godinama nakon Revolucije komunisti su bili ukljueni u dvije teke
borbe: graanski rat i svladavanje Pravoslavne crkve. Tek kada je uspjeh
evaneoskog pokreta postao oit, posebno meu mladei, komunisti-
ka drava je zapoela djelovanje i protiv njega. Stoga je Zakonom o vjerskim
udrugama iz 1928. g. pokretu uskraena svaka sloboda evangeliziranja.
No, tek su velike staljinistike istke u tridesetim godinama dokrajile
evaneoske krane kao denominaciju. Mnogi su ubijeni ili deportirani
s milijunima drugih, a preostalima je preostalo da djeluju u tajnosti. Neto
bolje okolnosti donio je Drugi svjetski rat kada je Staljin, u svim slojevima
puanstva, oajno traio podrku vlastitim ratnim nastojanjima. Stoga je
1944. g. dopustio utemeljenje Saveza evaneoskih krana i baptista (savez je
ukljuivao pentekostalce i menonite). Pentekostalci su morali pristati na
odustajanje od govorenja jezicima, tijekom bogotovlja, i nukanje drugih
da doive isto iskustvo. Naravno da nisu potpuno bili zadovoljni ovim
ustupkom! Masovno evangeliziranje je opet zapoelo te je do 1948. g.
postojalo oko 4 000 registriranih zajednica s oko 350 000 krtenih lanova.
No, iste je godine zapoela nova istka koja je zavrila kada je Staljin
umro (1953). Mnoge crkvene voe osuivani su i na 25 godina zatvora.
Nakon toga je zapoela Hruevljeva antireligijska kampanja (1957-
1963) kojom se sustavno pokualo osakatiti i, na koncu, dokinuti religija.
Tako je djelovao, jer je elio obnoviti neke elemente leninizma. Samo u
1961. g. nasilno je zatvoreno tristo baptistikih crkava, a do 1964. g. isto
je uinjeno i s polovicom evaneoskih i pravoslavnih crkava. Godine
1962. izdano je 355 knjiga s temom znanstvenog ateizma ija je sveukupna
naklada iznosila 5 422 000 komada.
Jedan od ishoda Hruevljeve kampanje bila je podjela meu evan-
eoskim protestantima, s obzirom na odluku, hoe li djelovanje nastaviti
podreivanjem dravnim ogranienjima ili ne. Na vrhuncu antireligij-
ske kampanje (1962) AUCECB je crkvama poslao pismo sa smjernicama
 388

obavljanja rada mjesne crkve, a u skladu s postojeim dravnim zakoni-

ma. Dvije su najtee odredbe zakona bile uperene protiv odlaska djece
na crkvene slube, i svako irenje vjere, te je stoga u spomenutom pismu
stajalo: Bilo je sluajeva krtavanja osoba mlaih od 18 godina, davanja
materijalne pomoi iz zajednike blagajne, odravanja prouavanja Biblije
i sastanaka propovjednika. To se vie ne smije dogaati. Do slanja pisma
Crkva je bila ujedinjena protiv zahtjeva drave, ili ih je barem zanema-
rivala. No, sada je baptistiko vodstvo crkvama postavljalo iste zahtjeve
kao i drava. Mnogi taj potez nisi mogli podnijeti te je uslijedila podjela.
Podjelom su nastali Slubeni evaneoski krani (AUCECB) i Ne-
slubeni evaneoski baptisti (CCECB). Neslubeni (Iniciativniki) odbili
su se registrirati i time se podvrgnuti dravnim ogranienjima vlastite
evangelizacijske djelatnosti. Njihovo je lanstvo uglavnom ivjelo na selu
u mnogobrojnim obiteljima. Postali su najprogonjenijom skupinom ije
su voe bili zatvarane, ili su pak naputali zemlju odnosno djelovali po-
tajno.
Pentekostalaca je bilo i meu lanovima Slubene, a i Neslubene
baptistike crkve. Takoer su na raspolaganju imali vlastitu pentekostal-
nu denominaciju. Ona je, kao prijavljena, bila podvrgnuta ogranienji-
ma. Pentekostalci su bili podijeljeni na ujedinjene (samo Isus) i ostale.
Osim u zapadnim dijelovima bive zemlje, pranje nogu se prakticiralo
za vrijeme Gospodnje veere.
Brenjevljeva politika protiv krana bila je hladna, sustavna i pro-
raunata, te su krani zavravali po radnim logorima. Ukupan broj
kranskih zatvorenika je, prema nekim procjenama, narastao sa 147
(1977) na 400 (1982). Za vrijeme vladavine Gorbaeva taj je broj pao na
133. S padom komunizma evaneoski krani su dobili veliku slobodu.
Ruska je vlast naalost u meuvremenu donijela nove zakone protiv
tzv. sekti te su dananje okolnosti, u odreenim pogledima, sline ko-
munistikom razdoblju. Kako bi izbjegli ovakve restrikcije neke crkve
se jednostavno sastaju u privatnim kuama. Neke slubene baptisticke
denominacije podravaju Putina dok drugi ipak radije ostaju u opoziciji.
Na Dalekom istoku, pak, sve je puno slobodnije i evaneoske denomina-
cije uivaju naklonost lokanih vlasti radi svojeg izvanrednog angamana
i rada na socijalnom planu. ak se i Katolika crkva nalazi u nepovoljnom
poloaju. Novi neprijatelji evaneoskog kranstva su ruski nacionaliz-
am (srodan Pravoslavnoj crkvi) te islam koji je oivio u nekim dijelovima
negdanjeg Sovjetskog Saveza.
 389

Prema nedavnom izvjetaju pravoslavnog profesora crkvene povi-

jesti Georgija Mitrofanova iz Sankt-Peterburga, ak nakon pada komu-
nizma veina ljudi nije pohaala crkvu: Rusija je jo uvijek narod po-
krtenih neznaboaca. Meutim, ako uope pohaaju crkvu, oni je sma-
traju mjestom gdje se mogu susresti s poslovnim krugom poznanika i,
za honorar, dobiti blagoslov automobila, krtenje bebe ili pokop mrtvih.
to se moe vie traiti od sveenika, od kojih treina nema ni teolokog
obrazovanja? Ruska pravoslavna crkva je jo uvijek paranoina glede
stranaca i stranih utjecaja. Uvijek trai neprijatelje koje e optuiti za
potekoe naroda: idove, slobodne zidare, katolike, protestante itd.
Prof. Mitrofanov zakljuuje da Rusija treba ponovno sluati biblijsko
evanelje. Crkvena statistika koju on daje gotovo je ista kao to je bila
pod komunizmom.

POSTMODERNIZAM
Nakon razdoblja totalitarnih pokreta, kakvo je nesumnjivo bilo dva-
deseto stoljee, meu ljudima je uobiajeno nepovjerenje prema bilo kak-
vom sustavu koji tvrdi da ima odgovor na sva pitanja. U takvom kon-
tekstu moemo promatrati svretak filozofske ere modernizma pod
kojom se podrazumijevala apsolutna vjera u sposobnost ljudskog drutva
da zahvaljujui napretku rijei problem ljudskih potreba.
Modernizam je zavretkom razdoblja razaranja iz prve polovice 20.
stoljea zamijenjen postmodernizmom kao ishodom nastojanja da se od-
baci sve to bi polagalo pravo na apsolutnu istinu.
Meu obiljejima postmodernizma moemo istaknuti:
- duboko nepovjerenje prema svakoj filozofiji koja tvrdi da posjeduje
monopol na istinu (radi se o onome to je Jean-Franois Lyotard nazivao
metanarativima);
- naglaeni relativizam;
- filozofski pluralizam.
Iako je postmodernizam filozofija, njegova primjena na teologiju ima
katastrofalne posljedice. Primjerice, zbog teorije dekonstrukcije Jacques
Derride (bivi student Paula Ricoeura, popularizatora fenomenolokog
filozofa Husserla) o nemogunosti prenoenja smisla putem teksta logino
se dolazi do zakljuka kako Bog ne moe komunicirati kroz vlastitu
Rije. Fenomenologija je nauka o pojavama, prema kojoj je znanost
neovisna od iskustva, koja polazi od onog to je zorno dano u svijesti.
Ova filozofija eli spoznati njihovu bit: ona je znanost o bitnome. Prema
 390

tome, Ricoeur nam prua mitoloko tumaenje Biblije: bavi se idejama

na tetu povijesnosti.
Pritom je teko shvatiti kako teorija ije su postavke u potpunoj su-
protnosti s biblijskima moe imati ikakve veze s teologijom. Sumnja u
ovjekovu rije je jedno, no posve drugo znaenje ima sumnja u Boju
rije. Povrh toga, teorija dekonstrukcije se odnosi na interakciju itatelja
i teksta, a ne na sam tekst. No, zbog njezine popularnosti neki uenjaci
vjeruju kako joj se metode mogu primijeniti na biblijsku hermeneutiku.
Posljedice su bile, to nije iznenaujue, razoaravajue.
Postmodernistiki pokret ima teoloke i etike posljedice jer je uperen
protiv vladajuih krugova koje pogreno povezuje s kranstvom. Time
je postao iznimno privlaan feministikom pokretu, pokretima za rasnu
jednakost i prava homoseksualaca, kao i najveem dijelu anarhizama s
kraja 20. stoljea.
Meutim, postmodernizam je utjecao na oblik suvremenog kranst-
va. Sada se vide sljedee sklonosti: nepovjerenje u dogmatizam (posebno
u sustavnu teologiju, eshatologiju), biblicizam itd, pluralistiko a ne
dogmatiko tumaenje Biblije, naglasak na praktiko a ne teoretsko
kranstvo, nepovjerenje u crkvenu hierarhiju, crkvene zgrade, dialog a
ne klasiki evangelizam, naglasak na ivot u zajednitvu a ne toliko na
spasenje pojedinca, nove metode evangelizma, drutveni angaman, sve
vea upotreba interneta (facebook, twitter itd.)

USPON PLURALIZMA
Uspon multikulturalizma i obnova hegelijanizma uzrokovali su
relativi-zam i pluralizam, posebno u SAD-u, mogue kao reakcija protiv
ekstrem-nog fundamentalizma. (SAD je zemlja krajnosti: s jedne strane
tamo moete nai na najkreposnije ljude na svijetu, a s druge strane 95%
pornografije na internetu dolazi iz SAD-a). to je dovelo do liberalne
manjine koja je uspjela nametnuti svoje gledite ostatku drutva. Po
sveuilitima predmet teologije ukljuuje i druge religije. Ukoliko tko
eli studirati kransku teologiju treba pohaati sjemenite. Ista situacija
prevladava po kolama i u drutvu; kranstvo je sve vie marginalizi-
rano. Meutim to nije sluaj u Hrvatskoj zahvaljujui ugovoru izmeu
drave i crkve.
 391

FEMINIZAM I HOMOSEKSUALNOST
Tek su u drugoj polovici dvadesetog stoljea najvanije protestanske
crkve odluile zareivati ene kao propovjednice i pastorice. Sveenike
homoseksualce poelo se prihvaati neto kasnije, kao i istospolne bra-
kove. Mijenjanje stava prema tim pitanjima bilo je potaknuto jaanjem
egalitarnog humanizma u drutvu. Iznimno je 1995. godine Luteranska
crkva u Latviji opozvala odluku o zareivanju ena koju je donijela
dvadeset godina ranije. No, zbog toga je, kao i zbog protivljenja homo-
seksualnim brakovima, danas izolirana unutar Svjetskog luteranskog
vijea i liena financijske pomoi.
Na poetku 21. stoljea na zareivanje ena i homoseksualnost se
gleda s odobravanjem. No, iznenauje da se ak i crkve, kao i druge
organizacije koje su u prolosti bile poznate po evaneoskim stavovima,
pribliavaju gleditima koje zastupa liberalna teologija. Tzv. otvoreni
evangelikali tvrde sljedee: nepogreivost Biblije nije vana, pojam
vene kazne u paklu je neprihvatljiva, opravdanje po vjeri nije sudski
pojam, ve je stvar saveza, biblijska uloga ene je staromodna, osu-
enje homoseksualnosti je neprirodna, Boje sveznanje nije biblij-
sko, starozavjetni zakon je nevana, poznavanje Krista kao uvjet spa-
senja je nepravedno, itd.
Nakon zareivanja prvih sveenica u Engleskoj, oko 400 upnika je
napustilo Anglikansku crkvu. Isto je uinilo 900 anglikanskih katolika
nakon to im nisu dana jamstva da nee morati sluiti enama biskupi-
ma.
Najvei broj ih se prikljuio Katolikoj crkvi. No, to je otvorilo
dodatan prostor za zareivanje ena. Procjenjuje se da 50% kandidata
za zaree-nje unutar Anglikanske crkve u Engleskoj su ene, a u 30%
upa svee-nik je ena. Suvremena Anglikanska crkva je u kritinoj
situaciji: broj punovremenih upnika se smanjio tijekom prolog stoljea
s 24 000 na 9 000. upe su se stopile, crkvi propadaju ili su zatvorene.
Papa Franjo je 2013. svojom prvom enciklikom koji je naslovio Lumen
Fidei (Svijetlost vjere) ponovno potvrdio vanost spolnih odnosa iz-
meu mua i ene i naglasio je centralnu ulogu obitelji u drutvu. U
ovoj enciklici nije bilo nikakve naznake u promjeni slubenog stava
Katolike Crvke po pitanju homoseksualnih zajednica ili bilo kojeg dru-
gog kontroverznog pitanja, to je suprotno podvojenom stavu Angli-
kanske Crkve po tim pitanjima.
 392

KRANI NA BLISKOM ISTOKU

Prije 100 godina 20% iz populacije Severne Afrike i Bliskog Istoka
bila je kranska, ali sada je samo 4%. U Turskom Carstvu petina po-
pulacije je jo uvijek bila kranska. U ponovno uspostavljenoj Turskoj
dravi nakon Prvog svjetskog rata nije bilo mjesta za krane pored
drugih velikih etnikih skupina. Stotine tisua Grka i Asiraca bilo je
ubijeno. Najvei masakr je bio onaj armenskih krana u kojem je ubijeno
i do milijun i pol ljudi. Do prije etiri godine, dva milijuna krana (jedan
od deset cjelokupne populacije) ivjelo je u Siriji, ali sada je vrlo manje.
Jedna treina populacije Libanona su jo uvijek krani. Populacija Maro-
nita (Marunita) se nedavno prepolovila na jedan milijun. U Izraelu broj
kranske palestinske populacije je naglom opadanju. S druge strane
populacija evaneoskih krana je u porastu (sada ok. 10 000).

BUDUNOST CRKVE
S jedne strane, Crkva u svijetu napreduje brzim korakom (krani
sada tvore treinu svjetskog puanstva), ali s druge strane stopa rasta
je veoma nejednolika: u Africi, dijelovima June Amerike i Azije, Crkva
se iri zaprepaujuom brzinom, dok je posve suprotno u Europi, gdje
je tradicionalno kranstvo na izmaku. Najbolji uspjeh imali su pente-
kostalni i karizmatski pokreti, koji su prema nekim procjenama narasli
na 500 milijuna sljedbenika. Ustvari, predskazano je da e crkva naeg
stoljea biti sve vie i vie mlada, siromana, nebijela i pentekostalna.
 393

OPI PREGLED IZVORA I LITERATURE

Bainton Roland, Martin Luther: iz ivota i rada oca protestantizma, DV,

Novi Sad
Bjeli Branko, Protestantizam u Srbiji, Alfa i Omega, Beograd
Boisset Jean, Kratka povijest protestantizma, KS, Zagreb
Broadbent, Jedna povijest crkve, Zagreb
Chadwick Owen, Istorija Reformacije, DV, Novi Sad
Collins i Price, Pria o kranstvu, Znanje, Zagreb
Foster John, Crkvena povijest 1: 29-500, DV, Novi Sad
Foster John, Crkvena povijest 2: 500-1500, DV, Novi Sad
Foster John, Crkvena povijest 3: 1500-1800, DV, Novi Sad
Euzebije Cezarejski, Crkvena Povijest, Sluba Boja, Split
Estep William R., Istina je neunitiva, BT, Novi Sad
Franzen August, Pregled povijesti crkve, KS, Zagreb,
Golubi Mirko, Istorija hrianske crkve, AT, Beograd
Green Michael, Kako rei rije evangelizacija sada i onda, KPC,
Zagreb
Hefley James C., Heroji vjere, DS, Zagreb,
Jambrek Stanko, Crkva Reformacijske Batine u Hrvatskoj, BI, Zagreb
Jambrek Stanko, Hrvatski Protestantski Pokret XVI i XVII stoljea,
Matica Hrvatska, Zaprei
Jedin Hubert, Velika povijest crkve (I-VI-2), KS, Zagreb
Jedin Hubert, Crkveni Sabori, KS, Zagreb, 1997
Kolari Juraj, Istoni krani, Veritas, Zagreb
Kolari Juraj, Krani na drugi nain, Veritas, Zagreb
Kolari Juraj, Pravoslavci, Veritas, Zagreb
Lacoste, Jean-Yves, Povijest Teologije, KS 2013, Zagreb
Meister Eckhart, Knjiga Boanske Utjehe, Naprijed, Zagreb 1991
Orlandis Jose, Povijest kranstva, Verbum, Rijeka
Soldo Josip, Pregled povijesti hrvatske crkve, Zagreb/Frankfurt
Snyder C. Arnold, Povjest i teologija anabaptizma, Teoloki fakultet
Matija Vlai ilirik, Zagreb
Pavi i Tenek: Patrologija, KS, Zagreb
agi-Buni Tomislav, Povijest kranske literature, 1 KS, Zagreb,
anjek Franjo, Crkva i kranstvo u Hrvata: srednji vijek, KS, Zagreb
anjek Franjo, Kranstvo na hrvatskom prostoru, KS, Zagreb
Thompson Alan, Crkvena Povijest 4, DV, Novi Sad,
Vjeko Boo Jarak, Rano kranstvo, Ljubljana 1986
 394

Volf Miroslav, Velikan duhovnog probuenja: iz ivota i rada John

Wesley-a, Izvori, Novi Sad
Whiting Gene: Zrinski, Meumurje i Reformacija, BI, Zagreb, 2009
Opi Religijski Leksikon, Leksigrafski Zavod, Miroslav Krlea,
Zagreb
Opa Enciklopedija (1-8), Zagreb

KRONOLOGIJA CRKVENE POVIJESTI

30. ili 33. raspee i uskrsnue Isusa Krista;

49. idovi su protjerani iz Rima jer su propovijedali
evanelje;
62. Jakovljeva smrt, prvog episkopa Jeruzalemskog;
64. veliki poar u Rimu;
64. umire Petar;
65. ili 68.umire Pavao;
66-73. prva pobuna idova;
70. razaranje Jeruzalema;
78. Jozef Flavije je objavio idovske ratove;
79. erupcija vulkana Vezuv;
84. krani su izopeni iz sinagoge;
90. Koncil u Jamniji;
95. Ivan je izgnan na Patmos;

110. Ignacije ide u Rim;

112. Plinije, guverner Bitnije, pie pismo Trajanu. Progonstva
se vie ne podstiu;
133-5. Druga idovska pobuna;
140 Herma pie Pastira (vizije i moralna uputstva);
144. Marcion je izopen zbog krivovjerja, zbog odbacivanja
Stari zavjet
155. Prva Apologija Justina Muenika (Druga 161.);
156-7. Montan poinje proricati;
156. Polikarp umire mueniki;
161-80. novi val progonstva pod Markom Aurelijem;
177. Lionski masakr. Kranske voe umiru mueniki;
178. Irenej postaje biskup Lyona;
180. Utemeljenje Aleksandrijske katehetske kole
190. Nesporazumi oko datuma Uskrsa;
 395

202. Origen izmie progonu u Aleksandriji (umire 254.);

206. Tertulijan se pridruuje sekti montanista;
208. Irenej umire mueniki;
238. Godina 6 imperatora.
250. Edikt o progonima kojeg je donio Decije. Smaknut
Flavija, rimski biskup;
258. Edikt o progonima kojeg donosi Valerijan. Ciprijan
umire mueniki
(biskup Kartage od 248.);
260. Edikit o snoljivosti kojeg donosi Galienije;
268. Pavao Samosatski (biskup Antiohije od 260.)
uklonjen zbog krivovjerja;
280. Grgur (prosvjetitelj) obraa armenskog kralja
Tridata na vjeru;
284. Rimska imperija se reorganizira zbog uspjenog
suprotstavljanja barbarskim navalama;
285 Car Dioklecijan: tetrarhija ili etverovlae.

303-4. Edikt o progonima pod Dioklecijanom; u rimskom

Iliriku najslavniji muenici salonitanski biskup
Dujam, sisaki Kvirin i sirmijski Irenej.
303. Antun egipatski organizira prvu koloniju
samostanaca blizu Aleksandrije;
305. Konstantin se proglaava carem u Yorku;
311. izma Donatista (po Donatu) u Severnoj Africi;
312. Konstantin prihvaa kranske simbole kao svoje na
zastavama u bici kod Milvijskog mosta;
313. Milanski edikt: Konstantin i Licinije se usuglaavaju
oko politike tolerancije;
315. Euzebije postaje biskup Cezareje;
324. Konstantin postaje jedini vladar u carevini;
325. Koncil u Niceji osuuje Arije;
330. Konstantin prijestolnicu seli u Carigrad;
337. Konstantin se krsti na mrtvakoj postelji;
341. Ulfila alje svoju misiju meu Gote;
346. opat Pahomije umire u Egiptu;
361. Julijan II. Apostata postaje jedini rimski vladar
(ubijen u bici protiv Perzijanaca 363.);
 396

364. Basilije biskup Cezareje;

371. Grgur Nazijanski i Grgur iz Nice pokuavaju rijeiti
Arijanov problem;
374. Ambrozije biskup Milanski;
381. Prvi koncil u Carigradu;
380. Kransko proglaeno jedinom vjerom u Carstvu
380-400. Obraenje Vizigota i ostalih germanskih plemena
na arijanizam.
386. Ivan Zlatousti propovijeda u Antiohiji: Jeronim se
naseljava u Betlehemu;
390. biskup Ambrozije ekskomunicira cara Teodozija
Prvog zbog masakra u Solunu;
395. Hiponski biskup Augustin pie protiv Donatista i
Pelagianaca. Objavljuje Grad Boji;
397. umire Martin Tourski;
398. Zlatoust postaje carigradski biskup;

406. vandali su okupirali panjolsku;

410. Goti unitili Rim;
416. Koncil u Kartagi osuuje Pelagija;
422. papa Celestin I. izjavljuje da je poslao Paladija u
Irsku kao prvog biskupa;
429. vandali osvajaju Sjevernu Afriku;
431. Koncil u Efezu osuuje Nestorija. Podrana titul
teotokos;
443. Burgundi osvajaju junu Francusku i, zajedno s
Alemanima i Francima, dijele Francusku izmeu
sebe;
450. Huni napadaju Europu. Bitka s Burgundima. Papa
pregovara s njim;
451. Kalcedonski koncil podrava Krista kao jednu
osobu s dvije prirode: ovo su odbacile monofizitske
crkve koje se tada odvajaju od glavne crkve;
455. vandali osvajaju Rim. Papa Leon pregovara s njima;
460. umire Patrik, irski apostol ;
469-480. Apolinar, biskup Klermonta;
496. Krsti se franaki kralj Klovis;
 397

527-565. car Justinijan: ponovo osvaja Sjevernu Afriku i

Italiju od barbara;
532. Justinijan je ponovo zazidao crkvu Svete Sofije;
540. Benedikt iz Nursije objavljuje svoja samostanska
pravila. Osniva samostan u Monte Cassinu;
541-2 Kuga ograniava Justinijanovu ekspanziju.
553. Drugi koncil u Carigradu;
563. Kolumban naputa Irsku i odlazi u Gal i kasnije u
Bobbio u Italiji;
597. Augustin Rimski ide u misiju poganima u Kentu u
Engleskoj. alje ga papa Grgur I.;

614. Avari osvajaju Salonu, Epidaur i druge gradove

tada bizantske Dalmacije.
632. umire Muhamed;
635. Nestorijanska misija stie u Kinu. Aidan biskup
Lindisfarne;
636. Arapi osvajaju Palestinu. Bizantinci gube bitku kod
Jarmuka;
643-56. Konana recenzija Kurana;
641. Papa Ivan IV. Dalmatinac alje u Hrvatsku opata
Martina te uspostavlja prve veze s Hrvatskom
664. Sinod u Whitbyju: sporazum potpisan izmeu
keltske i rimske crkve;
681. Trei koncil u Carigradu: Krist ima dvije volje
(protiv monoteletizma);

711-16. Arapi osvajaju Iberijski poluotok;

716. Bonifacije ide na prvi misijski put kod Frizijaca;
726. poetak ikonoklastikih razmirica;
732. Karl Martel zaustavlja muslimansko napredovanje u
bici kod Poitiersa u Francuskoj;
754. muenika smrt Bonifacija u Friziji;
781. Alkuin postaje savjetnik Karla Velikog karolinka
renaissance;
787. Drugi Nicejski koncil: ikone podrane;
793. Vikinzi osvajaju Lindisfarne u sjevernoj Engleskoj.
 398

800. papa Leon III. kruni Karla Velikog za Svetoga

rimskog cara;
814. Mirom u Aachenu hrvatske kneevine dolaze pod
franako vrhovnitvo
843. trijumf pravoslavlja: oboavanje ikona ponovo
zapoinje;
848. Anskar nadbiskup Bremena: evangelizacija Danske i
vedske;
849. Gottschalk osuen zbog ekstremne predestinacije;
863-7. Focijska izma: razdor izmeu pape Nikole I. i
patriarha Focija;
863. iril i Metodije odlaze na svoju Moravsku misiju:
Biblija i liturgijske knjige prevedene na slovaki;
865. krsti se bugarski car Boris;
871-99. Alfred, engleski kralj Wessexa, pobjeuje Dance i
iri kransko uenje.
879. Knez Branimir uz pomo pape Ivana VIII. Hrvatskoj
osigurava samostalnost.

909. osnovan samostan u Cluny: postaje sredite

reforme;
925. Pokrajinske sinode u Splitu za nadbiskupa Ivana.
Split postaje metropolitanskim sjeditem za sve
biskupije na istonoj obali Jadrana.
988. obraenje u Rusiji: Vladimir, kijevski knez, krten
od bizantskih misionara;
966-1021. Koptsku crkvu progoni kalif El-Hakim;
999. Dubrovnik postaje metropolitanskim sjeditem za
biskupije Gornje Dalmacije.

1009. unitena crkva Svetog groba u Jeruzalemu;

1046. Sinod u Sutri: dvojica papa uklonjena, izabran
Klement II;
1054. Razlaz katolike i pravoslavne crkve;
1060-92. Normani osvajaju muslimansku Siciliju;
1071. Turci Selduci pobjeuju Bizantince u bici kod
Manzikerta;
1080. Lanfranc nadbiskup Canterburyjski;
1093. Anselmo nadbiskup Canterburyjski;
 399

1095. papa Urban II. propovijeda Prvi kriarski rat;

1098. osniva se opatija u Cteaux Cistercitski red;
1099. Kriari osvajaju Jeruzalem;

1102. Ugarski kralj Koloman u Biogradu okrunjen za

kralja Hrvatske i Dalmacije ime je Hrvatska ula u
personalnu uniju s Ugarskom.
1116. Petar Abelard predaje u Parizu;
1157. Sentencije Petra Lombarda (teoloke rasprave);
1174. kanonizacija Tomasa Becketa. Petar Valdo osniva
valdenze;
1187. Saladin osvaja Jeruzalem;
1198. Inocentije III. postaje papa;

1202. Mleani tijekom uz pomo kriara opsjeduju i

osvajaju Zadar.
1203. Prvaci bosanskih krstjana odriu se maihejskih
zasada pred legatom Inocenta III
1204. etvrti kriarski rat: kriari razorili Carigrad;
1209. poetak franjevaca. Kriarski rat protiv katara;
1215. etvrti Lateranski koncil;
1216. osnovani dominikanci;
1228. zahvaljujui pregovorima Fridrika II., Jeruzalem je
povraen;
1232. Grgur IX. osniva papsku inkviziciju;
1237. Kijevsku Rusiju okupiraju mongolski Tatari;
1255. Toma Akvinski predaje u Parizu.
1281-1294. Otomanska imperija;
1295. obraenje Mongola u islam. Unitenje nestorijanske
crkve. Preivjeli u Kurdistanu;

1302. Bonifacije VIII., u svojoj enciklici Unam Sanctam,

objavljuje univerzalnu papinu jurisdikciju kao i
superiornost duhovne moi nad svjetskom;
1305. poetak papinog izgnanstva u Avignonu;
1324. Marsilije iz Padove pie Defensor Pacis: crkvom treba
vladati glavni Koncil, a crkveno vlasnitvo mora
biti zavisno od drave;
 400

1327. William Occamski kritikuje filozofiju realizma

(platonizma) i pie polemike protive papstva;
1340. Sergej od Radonjea osniva samostan Svete trojice
pored Moskve;
1348-9. crna smrt (kuga) desetkuje stanovnitvo Europe;
1361. umire Johann Tauler, sljedbenik Majstera Ekharta;
1374. Gerhard Groote osniva svoj red Bratstvo obinoga
ivota;
1375-82. Wycliffe napada bogatatvo sveenika, monatvo i
autoritet pape;
1389. bitka na Kosovu polju: poetak Turske dominacije
Balkanom;
1414. Jan Hus pie De Ecclesia: trai reformu crkve
saglasno Wycliffovim idejama;
1418. pojavljuje se Imitatio Christi Tome Kempinskog;
1453. pad Carigrada;
1464. Bosna pada pod tursku vlast.
1479. ustanovljenje Panske inkvizicije uz papino odobrenje;
1492. Muslimani i idovi izbaeni iz panjolske;
1498. Savonarola spaljen u Firenci;
1503. sukob u Rusiji izmeu dvije samostanske struje:
Posjednika i Neposjednika;
1506. postavljen kamen temeljac katedrali Svetog Petra u
Rimu;
1509. Erasmo napada pokvarenost crkve;
1510. Martin Luther posjeuje Rim;
1517. Luther objesio 95 Teza o trgovanju oprostima na
vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Cortez napada
Asteko carstvo u Meksiku;
1519. u Leipzigu Luther i Eck raspravljaju: Luther
odbacuje bezgrenost pape i glavnog koncila.
Zwingili poinje propovijedati u Zrichu;
1521. papa ekskomunicira Luthera.
Sabor u Wormsu: Luther govori pred Karlom V.;
1522. Ignacije Loyola pie knjigu Duhovne vjebe;
1524-5. Njemaki seljaki ustanak;
1525. anabaptista Tomas Mntzer pogubljen nakon
poraza seljaka.
 401

U Klnu i Wormsu tiskan prijevod Novog zavjeta

Williama Tyndalea;
1536. Calvin obvjavljuje Osnove kranske religije;
1537. Padom Klisa i Poege turskim osvajaima otvoren je
put za daljnja osvajanja u Hrvatskoj.
1545-63. Tridentski koncil;
1549. prvi Molitvenik i Trebnik u Engleskoj;
1552. drugi Moltivenik i Trebnik u Engleskoj;
1553-8. katolika reakcija u Engleskoj za vrijeme Mary
Tudor;
1553. Serveto spaljen kao krivovjerac u enevi;
1555. Augsburki mir: vjera vladara odreuje vjeru oblasti.
Biskupi Latimer i Ridley (reformisti) spaljeni u
Oxfordu;
1556. Cranmer (reformista) spaljen u Oxfordu;
1577. formula o Slozi: definirana luteranska Naela vjere;
1589. ruska crkva postaje patrijarhat;
1593. Hrvatski ban Toma Erddy porazio tursku vojsku
pod Siskom.
1598. Nanteski edikt: francuskim protestantima zajamena
sloboda;

1611. objavljen prijevod Biblije kralja Jamesa;

1618. Sinod u Dortu osudio armenijansku doktrinu;
1620. brod Mayflower (Majski cvijet) plovi iz Holandije i
Engleske za Ameriku;
1629. patrijarh Ciril Lukarski obvjavljuje svoje
kalvinistiko Naelo vjere;
1642. Koncil u Iasi osuuje Lukarsku vjeroispovijed i
potvruje rad Petra Mogile, metropolita kijevskog;
1647. George Fox osniva Kverkerski pokret;
1648. Westfalskim mirom zavrava se Tridesetogodinji rat;
1649-59. Engleska Republika (Commonwealth) za vrijeme
Olivera Cromwella;
1654. Pascal se obratio;
1656-7. Isusovci kritiziraju Pascalovu knjigu Lettres
Provinciales;
1660. povratak Charles II. na prijestol i anglikanske crkve
kao dravne crkve;
 402

1666-7. izma starovjeraca u Rusiji;

1672. Dositejeva vjeroispovijed potvrena na
Jeruzalemskom koncilu;
1675. Spener pie Pia Desideria, jedan od prvih radova o
pokretu pijetista;
1678. John Bunyan pie Put kranina;
1683. Turci odbaeni nakon druge opsade Bea;
1685. Luj XIV. ukida Nanteski edikt. Masovno izbjeglitvo
francuskih protestanata;
1688. katolik James II. zbaen s trona i Vilim Oranski
postaje kralj Engleske;

1709-10. Luj XIV. unitava sredite Jansenista u Port Royalu

blizu Pariza;
1721. Petar Veliki ukida Moskovski patriarhat i crkvu
dovodi pod dravnu kontrolu (Sveti sinod);
1722. grof Zinzendorf osniva pijetistiku zajednicu u
Herrenhutu u Saskoj;
1723-50. Johann Sebastian Bach u Leipzigu;
1726. poinje Veliko probuenje u Sjevernoj Americi;
1727. obraenje Jonathana Edwardsa, vodeeg
kalvinistikog teologa;
1734. Voltaire pie Lettres Philosophiques;
1736. biskup Butler pie Analogije religije;
1738. obraenje Johna Wesleya;
1740. George Whitefield propovijeda u Sjevernoj Americi;
1742. prvo izvoenje Handlovog Mesije;
1762. Rousseau pie Emile: manifest sentimentalnog
deizma.
Pajsije pie Povijest bugarskih careva i svetaca;
1783. Amerika nezavisnost;
1785. Kant objavljuje svoja najvanija filozofska djela;
1792. osnovano Baptistiko misionarsko drutvo u Engleskoj;
1793-4. Francuska revolucija: strahovlada i
dekristijanizacija Francuske.
1797. Pad Mletlake Republike. Hrvatski krajevi na
Jadranu prvi put doli pod habsburku vlast
 403

1800. skupovi u naseljima zapadno od Apalai planina

najavljuju Drugo veliko probuenje amerikog ponovo-
dolazeeg protestantizma;
1807. zabranjuje se trgovina robljem u Engleskoj;
1807-21. Hegel objavljuje svoja najvanija filozofska djela;
1821. Grci ustaju protiv Turaka: smaknue Grgura,
jeruzalemskog patriarha;
1827. osnivanje pokreta Bratstva;
1832. srpska pravoslavna crkva postaje autonomna;
1835. Strauss objavljuje knjigu ivot Isusov;
1843. Kierkegaard objavljuje na danskom svoje djelo Ili-
ili, egzistencijalistiki pogled na kranstvo;
1852. osnivanje Svetog sinoda u Grkoj: Grka crkva
postaje autokefalna;
1854. dogma Djevica Marija i Bezgreno zaee;
1859. Charles Darwin pie Porijeklo vrsta;
1865. osnovana Kineska unutranja misija;
1866. Onken osniva prvu Baptistiku kapelu u Hamburgu;
1869-70. Prvi Vatikanski koncil: dogma o papinoj
nepogreivosti;
1870. carigradski patrijarh osniva Bugarski egzarhat;
1870-80. Ritschl objavljuje svoja najznaajnija djela;
1878. osnovana Vojska spasa;
1879. srpska crkva ponovo postaje autokefalna;

1907. papina enciklika Pascendi osuuje modernizam;

1914. Skuptine Boje: udruenje pentekostnih crkava
Sjeverne Amerike;
1914.-18. Prvi svjetski rat;
1919. Karl Barth pie svoje Komentare poslanice Rimljanima;
1924. zavretak Otomanske imperije i kalifata;
1927. Brunner objavljuje knjigu Posrednik. Odvaja se od
Bartha;
1934. osniva se Ispovjedna crkva u nacistikoj Njemakoj
(kao reakcija nacistiki orijentiranim crkvama);
1937. albanska pravoslavna crkva postaje autokefalna;
1939.-45. Drugi svjetski rat;
1949. Billy Graham poinje svoja evangelistika
putovanja;
 404

1950. katolika dogma: Marijino uzaae;

1953. carigradski patrijarh priznaje bugarsku pravoslavnu
crkvu;
1958-64. Anti-religiozna kampanja u SSSR-u za vrijeme
Hruova;
1962-5. Drugi Vatikanski koncil;
1966. poetak pojavljivanja karizmatskog pokreta u
glavnim protestantskim i katolikim crkvama;
1968. papina enciklika: Humanae vitae: ponovo ponavlja
stav katolike crkve o umjetnoj kontroli zaea.
Disidenti u katolikim krugovima;
1989-90. pad komunizma: krani igraju istaknutu ulogu u
demonstracijama;
1989. kransko proslavljanje Boia u svim zemljama
Istonog bloka;
1991. odnosi katolike i pravoslavnih crkava pogorani
zbog nadmetanja u Istonoj Europi.
1993. enciklika Veritatis Splendor: ponovno je potvrena
papinska nepogreivost proirivi je na podruje
ponaanja.
2000. okrunica Iesus Dominus se suprotstavlja relativizmu
2008. Jeruzalemska deklaracija anglikanski evangelikali
namjeravaju napustiti crkvu zbog liberalizma.
300 upnika naputaju crkvu zbog zareivanja ena-
upnika
2011. 900 upnika naputaju anglikansku crkvu zbog
zareivanja ena-biskupa
 405

BIZANTSKI CAREVI 698-705 Tiberije III. 705-11

Justinijan (opet)
PRVO RAZDOBLJE: 711-13 Filipik Bardan
RIMSKO UNIVERZALNO 713-15 Anastazije II.
CARSTVO (330-641) 716 Teodozije III.
717-41 Leon III. Isaurijski
324-37 Konstantin I. 741-75 Konstantin V. Kopro
337-61 Konstancije II. nim
361-63 Julijan Apostat 775-80 Leon IV. Hazar
363-64 Jovijan 780-97 Konstantin VI.
364-78 Valent 797-802 Irene
379-95 Teodozije I. 802-11 Nikefor I.
395-408 Arkadije 811 Staurakije
408-50 Teodozije II. 811-13 Mihajlo Rangabe
450-57 Marcijan 813-20 Leon V. Armenski
457-74 Leon I. 820-29 Mihajlo II. Amorijski
474 Leon II. 829-42 Teofil
474-75 Zeno 842-67 Mihajlo III. Pijanica
475-76 Basilisk 867-86 Bazilije I.
476-91 Zeno (opet) 886-912 Leon VI. Mudri ili
491-518 Anastazije I. Filosof
518-27 Justin 912-13 Aleksandar
527-65 Justinijan I. 913-59 Konstantin VII.
565-78 Justin II. Porfirogenit
578-82 Tiberije II. Konstantin 920-44 Roman I. Lekapen
582-602 Mauricije 959-63 Roman II.
602-10 Focije 963-69 Foka
610-41 Heraklije 969-76 Ivan I. Cimisk
976-1025 Basilije II.
DRUGO RAZDOBLJE: Bulgarokton
RIMSKO-GRKO CARSTVO 1025-28 Konstantin VIII.
(641-1204) 1028-34 Roman III. Argir
1034-41 Mihajlo IV.
641 Konstantin i Herakleona Paflagonski
641 Herakleona 1041-42 Mihajlo V. Kalafat
641-68 Konstans Pogonat 1042 Zoe i Teodora
668-85 Konstantin IV. 1042-55 Konstantin IX.
685-95 Justinijan II. Rinotmet Monomah
695-98 Leontije 1055-56 Teodora (opet)
 406

1056-57 Mihajlo VI. Stratiotik RIMSKI CAREVI

1057-59 Izak I. Komnen 14-37 Tiber
1059-67 Konstantin X. Duka 37-41 Kaligula
1068-71 Roman IV. Diogen 41-45 Klaudije
1071-78 Mihajlo VII. Duka 54-68 Neron
1078-81 Nikefor III. Botaniat 69-79 Vespasijan
1081-1118 Aleksije I. Komnen 79-81 Tit
1118-43 Ivan II .Komnen 81-96 Domicijan
1143-80 Manuel I. Komnen 96-98 Nerva
1180-83 Aleksije II. Komnen 98-117 Trajan
1183-85 Andronik I. Komnen 117-138 Hadrijan
1185-95 Izak II. Angel 138-161 Antononin Pije
1195-1203 Izak III. Ange 161-180 Mark Aurelije
l1203-04 Izak II. (opet) i 180-192 Komod
Aleksije IV. Angel 191-211 Septim Sever
235-238 Maksim Traks
TREE RAZDOBLJE: POD 238-244 Gordijan III.
IJELJENO CARSTVO 244-249 Filip Arabski
(Latini u Carigradu, Bizantinci 249-251 Decije
u Niceji i u Trebizondu, Turci 253-260 Valerijan
na Istoku) (1204-1461) 260-260 Galije
1204 Aleksije V. Duka 268-270 Klaudije Gotski
1204-22 Teodor I. Laskarski 270-275 Aurelijan
1222-54 Ivan III. Valacski 275-276 Tacit
1254-58 Teodor II. Laskarski 276-282 Prob
1258-61 Ivan IV. Laskarski REORGANIZACIJA
1259-82 Mihajlo VIII. paleolog CARSTVA:
1282-1320 Andronik II. TETRARHIJA (284-310)
paleolog 285-305 Dioklecijan +
1328-41 Andronik III. paleolog Maksimijan
1341-91 Ivan V. paleolog 305-311
1347-54 Ivan VI. Kantakusen Tetrarhija (ostavka
1376-79 Andronik IV. paleolog Dioklecijana i Maksimijana)
1390 Ivan VII. paleolog Maksencije + Maksimin I. Daja
1391-1425 Manuel II. paleolog Galerije (u. 311) + Konstancija
1425-48 Ivan VIII. paleolog I Klor (u. 306)
1449-53 Konstantin XI. 312-337 Konstantin + Licinije
paleolog (u. 325)
337 Konstans I. (u. 350). +
Konstantin II. (u. 340) +
 407
Konstancije II.
350 Konstancije II.
361-63 Julijan
364 Jovijan
365 Valentinijan I. (u. 375) +
Valent (378)
378 Teodozije I + Gracijan (u.
383) + Valentinijan II.
383-88 Usurpacija Magnusa
Maksima
383-95 Teodozije I.
425-54 Valentinijan III.
475-76 Romul August
476 Kraj zapadnog rimskog
carstva
******************************
SVETO RIMSKO CARSTVO
(= obnovljeno rimsko carstvo)
franaka dinastija (karolinzi)
(carstvo = Francuska/
Njemaka/Sjeverna Italija)
800-14 Karlo Veliki
814-40 Ljudevit Poboni
___________________________
PREKRETANJA MAARA,
VIKINGA I SARACE
1742-1745 Karlo VII. Bavarski
Saska dinastija
919-36 Henrik I.
936-73 Oton I.
973-83 Oton II.
996-1002 Oton III.
1002-24 Henrik II.
1024-39 Konrad II.
1039-56 Henrik III.
1056-1106 Henrik IV.
1106-25 Henrik V.
1125-37 Lotair III.
Hohenstaufovska dinastija
1152-90 Fridrik I. Barbarossa
1190-97 Henrik VI.
1209-18 Oton IV.
1220-50 Fridrik II.
1218-91 Rudolf I. Habsburki
1298-1308 Albert I.
Habsburki
1308-13 Henrik VII.
1314-47 Luj IV.
1355-78 Karlo IV.
1411-33 igmund
1438-39 Albert Hapsburki
Habsburka Dinastija
Prvo Njemako carstvo ili Reich
1452-93 Fridrik III.
1493-1519 Maksimilijan
1519-56 Karlo V.
1558-64 Ferdinand I.
Habsburki
1564-1576 Maksimilijan II.
1619-37 Ferdinand II.
1637-57 Ferdinand III.
1658-1705 Leopold I.
1705-1711 Josef I.
1711-1740 Karlo VI.
1740-1742 meuvlade
1745-1765 Franjo Stefan
1765-1790 Josef II.
1790-1792 Leopold II.
1792-1806 Franjo II.
1804-15 Napoleon I.
**************************************
(9111806) Prvo njemako
carstvo (Das erster Reich)
1871 Bismarck i Drugo
njemako carstvo (Das zweite
Reich)
1939-45 Hitler i Tree njemako
carstvo (Das dritte Reich)
 408
RIMSKE PAPE
Lin (67-79)
Anklet (79-91)
Klement (92-101)
Evarist (101-109)
Aleksandar I. (109-115)
Sikst I. (115-125)
Telesfor (125-136)
Hugin (136-140)
Pije I. (140-155)
Anket (155-166)
Soter (166-175)
Eleuterije (175-189)
Viktor I. (189-199)
Zefirin (199-217)
Kalikst I. (217-222)
Urban I. (222-230)
Potian (230-235)
Anteros (235-236)
Fabian (236-250)
Kornelije (251-253)
Novacijan 351 antipapa
Lucije I. (253-254)
Stjepan I. (254-257)
Sikst II. (257-258)
Dionizije (259-268)
Feliks I. (269-274)
Eutihijan (275-83)
Gaj (283-296)
Marcelin (296-304)
Marcel (308-309)
Eusibije (309-310)
Miltiad (311-314)
Silvester I. (314-335)
Marko (335-337)
Julije I. (337-352)
Liber (352-366)
Feliks II. 352-65 antipapa
Damaz I. (366-384)
Ursinije 366-7 antipapa
Siricije (384-99)
Anastazije (399-401)
Inocent I. (401-417)
Zosim (417-418)
Bonifacije I. (418-422)
Eulalije 418-419 antipapa
Celestin I. (422-432)
Sikst III. (432-440)
Leon I. Veliki (440-461)
Kalcedonski koncil 451
Hilarije (461-468)
Simplicije (468-483)
Feliks III. (483-492)
Gelazije I. (492-496)
Anastazije II. (496-498)
Simah (498-514)
Laurentije 498-505 antipapa
Hormisdas (514-523)
Ivan I. (523-526)
Feliks IV. (526-30)
Bonifacije II. (530-532)
Dioskur (530) suparnika papa
Ivan II. (533-535)
Agapet (535-536)
Silvrije (536-537) odputen
Vigilije (537-555)
Pelagije (555-561)
Ivan III. (561-574)
Benedikt I. (575-579
Pelagije II. (579-590)
Grgur I. Veliki (590-604)
Sabinijan (604-606)
Bonifacije III. (607)
Bonifacije IV. (608-615)
Deusdedit (Areodat I) (615-
618)
Bonifacije V. (619-625)
 409

Honorije I. (625-638) Sergije II. (844-847)

Ivan IV. (640-642) Leon IV. (847-855)
Severin (640) Benedikt III. (855-858)
Ivan IV. (640-642) Nicola I. (858-867)
Teodor I. (642-649) Adrian II. (867-872)
Martin I. (649-655) Ivan VIII. (872-882)
Eugenije (655-657) Marin I. (882-884)
Vitalijan (657-672) Adrian III. (884-885)
Adeodat II. (672-676) Stjepan V. (885-891)
Don (676-678) Formoz (891-896)
Agato (678-681) Bonifacije VI. (896)
Leon II. (682-683) Stjepan VI. (896-871)
Benedikt II. (684-685) Roman (897)
Ivan V. (685-686) Teodor II. (897)
Konon (686-687) Ivan IX. (898-900)
Teodor i Pascal (687) Benedikt IV. (900-903)
suparnike pape Leon V. (903)
Sergije I. (687-701) Kristof 903-904 antipapa
Ivan VI. (701-705) Sergije III. (904-911)
Ivan VII. (705-707) Anastazije III. (911-913)
Sisinije (708) Lando (913-914)
Konstantin (708-715) Ivan X. (914-928) odputen
Grgur II. (715-731) Leon VI. (928)
Grgur III. (731-741) Stjepan VII. (929-931)
Zaharije (741-752) Ivan XI. (931-935)
Stjepan II. (752-757) Leo VII. (936-939)
Pavao I. (757-767) Stjepan VIII. (939-942)
Konstantin II. 767-768 antipapa Marin II. (942-946)
Filip (768) antipapa Agapet II. (946-955)
Stjepan III. (768-772) Ivan XII. (955-963)
Adrian I. (772-795) okruni Otona I. (962)
Leon III. (795-816) odputen 963
okruni Karla Velikog (800) Leon VIII. (963-965)
Stjepan IV. (816-817) Benedikt V. (965-966)
Pascal I. (817-824) Ivan XIII. (965-972)
Eugeije II. (824-827) Benedikt VI. (973-974)
Valentinije (827) Benedikt (974-983)
Ivan 844 antipapa Bonifacije VII. (974) odputen
Grgur IV. (827-844) Benedikt VII. (974-983)
 410
Ivan XIV. (983-984)
Bonifacije VII. opet (984-985)
Ivan XV. (985-996)
Grgur V. (996-999)
Ivan XVI. 967-968 antipapa
Silvester II. (999-1003)
Ivan XVII. (1003)
Ivan XVIII. (1004-1009)
Sergije IV. (1009-1012)
Grgur 1012 antipapa, izbaen
Benedikt VIII. (1012-1024)
Ivan XIX. (1024-1032)
Benedikt IX. (1032-1045)
odstupi:1046, odputen
Grgur VI. (1045-1046) odputen
Silvester III. 1045 antipapa,
odputen
Klement II. (1046-1047)
Damaz II. (1047-1048)
Leon IX. (1048-1054)
odcjepljenje pravoslavne crkve
Viktor II. (1054-1057)
Stjepen IX. (1057-1058)
Benedikt X. (1058-1059)
odputen
Nikola II. (1059-1061)
Aleksandar II. (1061-1073)
Honorije II. 1061-1072 antipapa
Grgur VII. Hildebrand (1073-
1085)
Klement III. 1080-1100 antipapa
Viktor III. (1086-1087)
Urban II. (1088-1099)
Pascal II. (1099-1118)
Teodorik 1100 antipapa, izbaen
Albert 1102 antipapa, odputen
Gelazije II. (1118-1119)
Grgur VIII. 1118-21 antipapa,
odputen
Kalikst II. (1119-1124)
Honorije II. (1124-1130)
Inocent II. (1130-1143)
Anklet II. (1130-1138)
Viktor 1138 odstupio
Celestin II. (1143-1144)
Lucije II. (1144-1145)
Eugenije III. (1145-1153)
Anastazije IV. (1153-1154)
Adrian IV. (1154-1159)
(englez)
Aleksandar III. (1159-1181)
Viktor IV. 1159-1164 antipapa
Pascal III. 1164-8 antipapa
Inocent III. (1179-80) antipapa,
odputen
Lucije III. (1181-1185)
Urban III. (1185-1187)
Grgur VIII. (1187)
Klement III. (1187-1191)
Celestin III. (1191-1198)
Inocent III. (1198-1216)
IV. Lateranski Koncil
dogma o transsubstancijaciji
Honorije III. (1216-1227)
Grgur IX. (1227-1241)
Celestin IV. (1241)
Inocent IV. (1243-1254)
Aleksandar IV. (1254-1261)
Urban IV. (1261-1264)
Klement IV. (1265-1268)
Grgur X. (1271-1276)
Inocent V. (1271)
Adrian V. (1276)
Ivan XXI. (1276-1277)
Nikola III. (1277-1280)
Martin IV. (1281-1285)
Honorije IV. (1285-1287)
Nikola IV. (1288-1292)
 411
Celestin V. (1294) odstupio
Bonifacije VIII. (1294-1303)
Benedikt XI. (1303-1304)
Klement V. (1305-1314)
*************************
PAPINSTVO U AVIGNONU
1307-1378
Ivan XXII. (1316-1334)
Nikola V. 1328-1330 antipapa
odstupio
Benedikt XII. (1334-1342)
Klement VI. (1342-1354)
Inocent VI. (1352-1362)
Urban V. (1362-1370)
Grgur XI. (1370-1378)
*************************
PAPINSTVO OPET U RIMU
Urban VI. (1378-1389)
Klement VII. 1378-94 antipapa
Bonifacije IX. (1389-1404)
Benedikt XIII. 1394-1423
antipapa,odputen
Inocent VII. (1404-1406)
Grgur XII. (1406-1409)
Aleksandar V. (1409-1410)
Ivan XXIII. 1410-15 antipapa,
odputen
Martin V. (1417-1431)
Klement VIII. 1423-9 antipapa,
odstupio
Eugenije IV. (1431-1471)
odputen
Feliks V. 1439-49 antipapa,
odstupio
Nikola V. (1447-1455)
Kalikst III. (1455-1458)
Pio II. (1458-1464)
Pavao II. (1464-1471)
Sikst IV. (1471-1484)
Inocent VIII. (1484-1492)
Aleksandar VI. (1492-1503)
Pio III. (1503)
Julije II. (1503-1513)
Leon X. (1513-1521)
osudi Luthera
Adrian VI. (1522-1523)
Klement VII. (1523-1534)
Pavao III. (1534-1549)
Tridentski koncil 1545-63
Julije III. (1550-1555)
Pavao IV. (1555-1559)
Pio 1559-1565)
Pio V. (1566-1572)
Grgur XIII. (1572-1585)
Sikst V. (1585-1590)
Urban VII. (1590)
Grgur XIV. (1590-1591)
Inocent IX. (1591)
Klement VIII. (1592-1605)
Leon XI. (1605)
Pavao V. (1605-1621)
Grgur XV. (1621-1623)
Urban VIII. (1623-1644)
osudi jansenizam
Inocent X. (1644-1655)
Aleksandar VII. (1655-1667)
Klement IX. (1667-1669)
Klement X. (1670-1676)
Inocent XI. (1676-1689)
Aleksandar VIII. (1689-1691)
Inocent XII. (1691-1700)
Klement XI. (1700-21)
bula Unigenitus
Inocent XIII. (1721-1724)
Benedikt XIII. (1724-1730)
Klement XII. (1730-1740)
Benedikt XIV. (1740-1758)
Klement XIII. (1758-1769)
 412

Klement XIV. (1769-1774) CRKVENI KONCILI

jezuiti zabranjeni
Pio VI. (1775-1799) Ekumenski
Pio VII. (1800-1823)
jezuiti ponovno dozvoljeni I. Nicejski 325
Leon XII. (1823-29) I. Carigradski 381
Pio VIII. (1829-1830) Efeki 431
Grgur XIV. (1831-1846) Kalcedonski 451
Pio IX. (1846-78) II. Carigradski 553
dogma o bezgrenom zaeu III. Carigradski 680-81
Prvi vatikanski koncil (1869-70) II. Nicejski 787
dogma o nepogreivosti pape IV. Carigradski 869-70
Leon XIII. (1878-1903)
Rerum novarum 1891 Rimo-katoliki
Pio X. (1903-1914)
Benedikt XV. (1914-1922) I. Lateranski 1123
Pio XI. (1922-1939) II. Lateranski 1139
Pio XII. (1939-1958) III. Lateranski 1179
dogma o Uznesenju IV. Lateranski 1215
Ivan XXIII. (1958-1963) I. Lionski 1245
Drugi vatikanski koncil (1962-5) II. Lionski 1274
Pavao VI. (1963-1978) Vienne 1311-12
Ivan Pavao I. (1978) Konstanc 1414-18
Ivan Pavao II. (1978-2005) Basel/Ferrara/
Benedikt XVI. (2005-2013) Firenze 1438-45
Franjo I (2013- V. Lateranski 1512-17
_______________________________ Tridentski 1545-63
I. Vatikanski 1869-70
Sinodi u Kartagi II. Vatikanski 1962-65

251 problem otpadnika

255 krtenje heretika osueno
256 odbacivanje pape Stjepana
348 odbacivanje ponovnog
krtenja
397 kanon potvren
411 uguenje donatista
418 pelagije osuen
419 apeliranje na Rim
424 apeliranje na Rim
 413

KAZALO IMENA I POJMOVA apologeti

A apostolska crkva (nova)
Ablard Pierre (1079-1144) apostolska crkva (katolika)
Adalbert Praki apostolska crkva (velka)
(sv. Vojtech) (956-97) apostolski oci
ad extirpanda (bula u 1252) arijevstvo
Adiabene Arije (256-336)
adopcionizam Aristid (2.st)
Agricola Mikael (1510-57) aristotelizam
Aidan (u. 651) Arminius (1560-1609)
Alacoque, Arnobije (delatan 304-10)
Marie-Marguerite (1647-1690) asketizam
Albert Veliki (1193-1280) Atanazije Aleksandrijski
albigenzi (vidi. katare) (295-373)
Aleksandar Aleksandrijski Atis i Kibele
(u. 328) Atos
Aleksandar Nevski Augsburka konfesija
Aleksandrijska kola (stara verzija) (1530)
Alfa (teaj) Augsburka konfesija
Alfred Veliki (871-90) (nova verzija) (1540)
Algazel (1059-1111) Augsburki sabor (1518)
Alkuin (735-804) Augsburki sabor (1530)
Altizer Thomas (1927-) Augsburki Interim (1548)
Ambrozije (Milanski) (340-397) Augsburki verski mir (1555)
Amyraut Moise (1596-1664) Avgustin Aurelije iz Hipona
anabaptisti (354-430)
Anaksimander Avgustin Rimski (u. 604)
anglikanska crkva augustinci
anglokatolici Autun, sinod u (670)
anihilacijonizam Averroes (Ibn Rud) (1126-98)
anonimno hrianstvo B
Anselmo Canterburyjski Bacon (Francis) (1561-1626)
(1033-1109) Bacon (Roger) (1214-92)
Ansgar (u. 865) Baedecker (1823-1906)
Antiohijska kola baptisti
Antonije (250-356) Bardesan (154-222)
Antonije Dalmatin (u. 1579) Bar-Kohba v. imun
Apolinar (310-90) Barlaam 161
apolinarizam Barmenska deklaracija (1934)

Barnabina Poslanica
Barth Karl (1886-1968)
Basel, sabor (1431-49)
Basilid (d. 117-38)
Bazilije Ankarski (d. 336-60)
Bazilije Cezarejski (329-379)
Baur F. Christian (1762-1860)
Bayle Pierre (1647-1706)
Becket Thomas (1118-70)
Beki kongres
Beda asni (672-735)
begine
Belgijska konfesija (1561)
Bellarmine (1542.-1621)
Benedikt Anianski (750-821
Benedikt Nursijski (480-547)
benediktinski red
Bengel Johann (1687-1752)
Berengar Tourski (1000-88)
Berkeley George (1685-1753)
Berkhof Louis (1873-1957)
Berkouwer Gerit (1903-1996)
Bernard iz Clairveauxa
(1090-1153)
Beza Teodor (1519-1605)
bezgreno zaee
bievalci
Biel Gabriel (1420-95)
biskupi
Bismarck Otto von (1815-98)
praznici (crkveni)
Blahoslav Jan (1523-71)
Bloch Ernst (1885-1977)
Boehme Jakob (1575-1624)
Boetije (480-524)
bogomoljci
bogumili
Boleyn Anne (1507-36)
Bonaventura (1221-74)
414
Bonhoeffer Dietrich (1906-45)
Bonifacije (680-754)
Booth William (1829-1912)
Bornkamm Gnter (1905-1990)
Bosco Jovan (1815-88)
braa zajednikog ivota
Brainerd David (1718-47)
bratski pokret
Bright Bill (1921-2003)
Brunner Emil (1889-1966)
Bruno Kelnski (1035-1101)
Buber Martin (1878-1965)
Bucer Martin (1491-1551)
Bullinger (1504-75)
Bultmann Rudolf (1844-1976)
Bunyan John (1628-88)
Burgundi
Butler Joseph (1692-1752)
C
Calvary Chapel
Calvin Jean (1509-64)
Campbell McLeod (1800-72)
Carafa (papa Pavle IV)
Carigradski sabor
(Prvi 381) (Drugi 553) (Trei 680)
(etvrti 869)
Cecilijan (d. 311-40)
celibat
Celzo (d. 177-80)
Cerint (d. 100)
Chateaubriand (1768-1848)
Chaucer Geoffrey (1340-1400)
Chelicky Peter (1390-1460)
Chemnitz Martin (1522-86)
Chytrus David (1530-1600)
Kiprijan (205-258)
cisterciti
Clarendonov code (1661-65)
Cluny
Contarini (1483-1542)
 415

Conzelmann Hans (1915-89) Dunstan (909-988)

Coverdale Miles (1488-1569)
Cranmer Thomas (1489-1556)
crkvene graevine
crkveno pridravanje 1622
Cromwell Oliver (1599-1658)
Cromwell Thomas (1485-1540)
Cuthbert (u. 687)
istilie
D Efeki sabor (431)
Dalmatin Antonije (u.1579)
Dalmatin Juraj (1547-89)
Darby JND (1800-82)
darovnica (Konstantinova)
Darwin Charles (1809-82)
deizam
Descartes Ren (1596-1650)
de Bres Guy (1522-67)
de la Grange Peregrine (u. 1567)
Dvai Bir (1500-1548)
devotio (ili via) moderna
Didahe
Diderot Denis (1713-84)
Didim Slepi (309-398)
dinamiki monarhijanizam
Dionizije Areopagit
Dioskur Aleksandrijski (u. 454)
Diodor Tarski (u. pre 394)
dela Pavlova i Teklina
doketizam
Dllinger (1799-1890)
dominikanci
donatizam
Dordrechtska sinoda (1618-19)
Dositejeva ispovest (1672)
Duchesne Louis (1843-1922)
duhobori
Duns Skot (1266-1308)
akoni 63
akonice 63
E
eboniti
Eckhart Meister
(von Hochheim) (1260-1327)
Edesa (Urfa)
Edwards Jonathan (1703-58)
Efeki sinod (449)
Ekolampadije (1482-1531)
ekumenska vee crkava
ekumenski sabori
ekumenski pokret
Elim
Elizabeta I. (1558-1603)
epikurejstvo
Erazmo Roterdamski (1466-1536)
Erddy Petar II. (1557-67)
Erskine Thomas (1788-1870)
Eudoksije Carigradski (u. 370)
euharistija
Eustahije Antiohijski (d. 324-26)
Eutihije Aleksandrijski (378-454)
Euzebije Cezarejski (265-339)
Euzebije Nikomedijski (u. 341)
Evagrije Pontik (345-399)
Evodije (u. 370)
Evolucija, teorija
F
Farel Guillaume (1489-1565)
Felix Urgelski (u. 818)
feminizam
Ferrara, sabor u 132
feudalni sistem
filipisti
Filip II. August (1180-1223)

filioque (klauzula)
Filon
filozofija (pregled)
Finney Charles (1792-1875)
Firentinska Unija
Firenza, sabor u (1438-45)
flacijanisti
Flavijan Antiohijski (381-404)
Flavijan Carigradski (u. 449)
Focije (820-95)
Focolare
Formula o Slozi (1577)
Franci
Francuska revolucija (1789-99)
franjevci
Franjo Asiki (1182-1226)
Franjo Saleki (1567-1622)
Franjo I (1494-1547)
Franke August (1663-1727)
fratri 118
Freylinghuysen Theodore
(1691-1747)
Fuchs Ernst (1903-83)
fundamentalizam
G henotikon
Gal (550-640)
Galikanska konfesija (1559)
Gl Huszr (1512-75)
galikanizam
Galilei (1564-1642)
George Aleksandrijski
German (496-576)
Gilda (510-70)
gnosticizam
Gomar Francis (1563-1641)
Gottschalk (805-869)
Graham Billy (1918-) 303
Grka katolika crkva v. unijati
Grebel Konrad (1498-1526)
416
Grigorije Nazijanski (330-389)
Grigorije Ninski (po. 10 st.)
Grigorije Niki (330-395)
Grigorije Palama (1296-1359)
Grigorije Prosvetitelj (240-332)
Grigorije Thaumaturg
(213-270)
Grkokatolika crkva
Groote Gerhart (1340-84)
Grosseteste (Robert) (1168-1253)
Gustav II. Adolf (1594-1652)
Guyon ga (1648-1717) 263
Guzman Dominik (1170-1221)
H
Haldane Robert (1764-1842)
Hamilton Patrick (1503-28)
Harnack Adolf (1851-1930)
Hatin, bitka kod (1187)
Hegel Friedrich (1770-1831)
Heidegger Martin (1889-1976)
Heidelberki katekizam (1563)
Heidelberko raspravljanje (1518)
Helvidije (4. st)
Hengstenberg Ernst (1802-69)
Henrik VIII (1491-1547)
Heraklije (575-641)
Heraklit
Heraklo
Herder Gottfried (1744-1803)
Hermin Pastir
hezihasti
Hilandar
Hilarije (315-67)
Hipolit Rimski (u. 236)
hipostatsko jedinstvo
hlisti
hodoaa
Hodge Charles (1797-1878)
 417

Hontr Johann (1498-1549) Jeronim (331-420)

hospitalci v. ivanovce Jeronim Praki (1379-1416)
hristomonizam jezuiti v. isusovci
Hristova Crkva Jimnez (1436-1517)
Hristovi sledbenici 301 Joachim iz Fiori (1130-1202)
Hbmaier Balthasar (1480-1528) josifovci v. posednici
hugenoti Jovan Bez Zemlje (1166-1216)
Hugo iz Sv. Viktora (1096-1141) Jovan Damaanski (675-749)
Humanae Vitae (1968) Jovan od Kria (1542-91)
Humbert iz Moyenmoutiera Jovan Maron (u. 410)
(u. 1061) jovanovci (hospitalci)
Hume David (1711-76) Jovan kot Eriugena (810-77)
Hus Jan (1373-1415) Jovan Rilski (880-947)
Husserl Edmund (1859-1938) Jovan Veliki (1440-1505)
Hutter Jacob (u. 1536) Jovan Zlatoust (347-407)
huteriti Juhsz Pter Mliusz (1532-72)
Huxley Thomas (1825-95) Julijan iz Norwicha (1342-1415)
I Julijan Eklanumski (380-455)
Iesus Dominus, okrunica Justin Muenik (100-165)
Ignacije Antiohijski (u.107) K
Ignacije Loyola (1491-1556) Kalkidonski sabor (451)
ikone (polemika) kalikstinci v. utrakvisti
indeks Kalist Rimski
indulgencije kalvinizam
inkvizicija Kant Immanuel (1724-1804)
interdikt kapadocijski oci
Irinej Lionski (130-208) karizmatski pokret
Irving Edward (1792-1834) Karlman (879-884)
isposnistvo Karlo Martel (685-741)
Istrija Karlo Veliki (747-814)
isusovci Karlstadt Andreas (1480-1541)
Isusov pokret Kroly Gspr (1529-91)
Isusova vojska kartuzijanci
Izabela I. Kastiljska (1451-1504) Ksemann Ernst (1906-98)
Izida i Horus 15,83 Kasijan Jovan (u. 433)
J Kasiodor (477-570)
jakobitska (sirijska) crkva Kastor (5.v.)
jansenizam katare (albigenzi)
Jarmuk bitka kod (636) Katarina Sienska (1347-89)

katolika apostolska crkva
Keil Johann (1807-88)
Keltsko monatvo
kesviki pokret
Kiril Aleksandrijski (u. 444)
Kiril (826-869) i Metod (815-885)
Kiril Lukarski (1572-1638)
Kierkegaard Sren (1813-55)
Kiszka Stanisaw (1584-1666)
Kliment Aleksandrijski (155-220)
Kliment I. Rimski (d. 90-100)
Klimentova poslanica
Kliment Ohridski (840-916)
Klodvig (Clovis I)
franaki car (465-511)
Klotilda (475-545)
Knox John (1514-72)
kolokvija
u Ratisbonu (Regensburgu 1541)
koliridijanci
Koloman (biskup)
Kolumb Denegalski (521-97)
Kolumban Bangorski (543-615)
Komenski Jan
(1592-1670) konceptualizam
saborijanizam
Konstanc, sabor u (1414)
konzistorij
Konzul Stefan (1521-68)
koptska crkva
Krvr Pavel (1390-1433)
Krescent
kritika forme
krstaki ratovi
hrianski socijalizam
krtenje
Kulturkampf
Kng Hans (1928-)
Kumran
418
Kuran
Kuyper Abraham (1837-1920)
Kvadrat (d.117-38)
kvekeri
kvijetizam
L
Labadie Jean de
(1610-74)
Laktancije (240-320)
Lammenais (1782-1854)
Lanfranc (1005-89)
Langland William (1331-1399)
Langton Stephen (1150-1228)
aski Jan (1499-1560)
Lateranski sabor (etvrti)
Laud William (1573-1645)
Laurencije (d. 500-7)
Law William 1686-1761)
lani dokumenti
Leibniz (1646-1716)
Leipzika debata (1519)
Leipziki Interim (1548)
Lessing Gottfried(1729-1781)
Lindisfarne
Lionska unija (1274)
Lloyd-Jones Martyn (1899-1981)
Locke John (1632-1704)
Loisy Alfred (1857-1940)
lolardi
Lombardo Petar (1095-1169)
Londonska ispovest, 1644, 1646
Lucijan Antiohijski (240-312)
Lull Ramon (1235-1316)
Luther Martin (1483-1546)
luteranska teologija
Lyon, sinod u (1274)
M
macedonijevstvo
 419

Maksim Ispovednik (580-662) molitvenik (anglikanski)

Mala Reformirana Crkva molokany
Malebranche (1638-1715) Moltmann Jrgen (1926-)
malteki vitezovi monarhijanizam
Manija (216-76) mongoli
manihejstvo Monod Adolphe (1802-56)
Manz Felix (1498-1527) monofizitizam
Manzikert, bitka kod (1071) monoteletizam
Marburki razgovori montanizam
Marcel Ankarski (u. 374) Montecassino
Markion (d.140-44) Moody Dwight (1837-99)
margerijaci, moravska braa
mariologija moravska misija
Marija Tudor (1553-8) mozarabi
maronitska crkva mrano doba
Martin Tourski (335-400) Muhamed (570-632)
marksizam Mntzer Thomas (1490-1525)
Marsiglijo iz Padove Mutimir (892-910)
Marx Karl (1818-1883) N
Matthew Henry (1662-1714) Napoleon (1769-1821)
Melanchton Filip (1497-1560) nazarenci (crkva nazarena)
Melod Roman Naum
Menno Simons (1496-1561) Nepomuk (1350-1393)
menoniti neposednici
Mesrop Matoc (361-441) Neri Filip (1515-95)
metodisti nestorijanizam
Metternich (1773-1859) nestorijanci
Milan Nestorije (380-451)
milanski edikt (313) Newton Sir Isaac (1642-1727)
Mili iz Kromeria (u. 1374) Newton John (1725-1807)
mirari vos enciklika (1832) Nikejski sabor (Prvi 325)
mise, katolike (Drugi 787)
misijski pokret Niebuhr Reinhold (1892-1971)
misticizam Nietzsche Fridrik (1844-1900)
Mitra Nikola iz Lyre (1265-1349)
modalizam nikolaiti
Modrzewski Frycz (1503-72) nikolaitizam
Mogila Petar (1586-1647) Nikon (1605-81)
Molina Luis (1535-1601) Nin
Molinos Miguel de (1628-96)
 420

Nina (296-340) Parmenid

Ninian (360-432) Pascal Blaise (1623-62)
Nitra Pascendi, enciklika (1910)
njemaki viteki red patripationizam
Noet (2.st) Patrik (390-461)
nominalizam paulikijani (pavliani)
normani Pavle Samosatski (d. 260-72)
Noth Martin (1902-68) pedofilija
Novacijan (3.st) pelagijanizam
Nova Katekumena Pelagije (360-422)
nova apostolska crkva pentekostalni pokret
novokarizmatizam Petar Aleksandrijski (u. 311)
novoplatonizam Petar Muenik (1491-1562)
nova pobonost, Petar Veliki (1672-1725)
(v. devotio moderna) pijetizam
Nrnberki Interim (1532) Pipin Mali (715-768)
O Pisa sabor u 132
obnovi Prva Druga, Trea Pittinger Norman (1905-97)
Occamski William (1287-1347) platonizam
Ochino Bernardino (1487-1564) Plinije (62-114)
okazionalizam Plotin (205-270)
Oncken (1800-84) pluralizam
Operation Mobilisation Polikarp (70-166)
Opus Dei 320 Pontifex maximus
Oranski sabor (529) Porfirije iz Tira (232-305)
Origen (185-254) posednici
Osiander (1498-1552) postmodernizam
Osroena (Edesa, Urfa) Prakseja (3.v.)
otkupljenje predestinacije
otvoreni teizam premonstratenzi
Oxfordski pokret pretvorba v. transsubstancijacija
P priscilijanci
Pahomije (286-346) progoni
Paisije (Hilandarski) protureformacije
Paladije (408-61) puritanci
Palut iz Edese (d. 200) pustinjaci
Pannenberg Wolfhart (1928-2014) pustinjaci sv. Avgustina
Papije Hijerapolski (60-130) R
Parham Charles (1873-1929) racionalizam
 421
Radbert Pashasije (785-860)
Radstock Lord (1833-1913)
Rafajowicz Stanisaw
Rahner Karl (1905-85)
Rakov
rakovski katehizam (1574)
Raspuin Grigori (1869-1916)
Rastislav (846-70)
Ratramnus (u. 868)
Ratisbon (Regensburg),
kolokvije u, (1541)
realizam
recepcionizam
redakcijska kritika
reformacija, razlozi
Reformirana teologija
rekapitulacija
religia licita
relikvije
remonstrancija
Renata (Rene) (1510-75)
Rerum novarum (1891)
Ricoeur Paul (1913-2005)
Rikard Lavljeg Srca (1157-99)
Rim, crkva u
Rimini, sabor u (359)
Ritschl Albert (1822-89)
Robespierre (1758-94)
Rolle Richard (1295-1349)
Roscelin iz Compiegnea
(1050-1124)
Rousseau J-J(1712-78)
Ruanda (pokret)
Rutherford Samuel (1600-61)
Ryle John, biskup (1856-1925)
S Splitski sabor (1185)
Sabatier Auguste (1839-1901)
Sabelije (3. st)
sabelijanizam
sakramenti
salezijanci
Sandomierki Mir (1570)
Sava (1175-1235)
Savonarola (1452-98)
Schleiermacher (1768-1834)
Schleitheimska ispovest (1527)
Schmalkaldenski savez
Seleukija, sabor u
seljaka pobuna
Serafim iz Sarova (1759-1833)
Serapion (u. 359)
Serdika, sabor u (342)
Sergij Radoneki (1314-92)
Servet Miguel (1511-33)
Simeon Charles (1759-1836)
Simeon Novi-Teolog (r. 949)
Simeon Stilit (390-459)
Simon Richard (1638-1712)
simonija
Sirmium (Sremska
Mitrovica) sabor u (357)
Skarga Piotr (1536-1612)
skoptci
Smith Hana Whitehall
(1832-1911)
Socinije (Sozzini) (1525-62)
socinijanci
Sofronije Jeruzalemski
Sokrat
Sonderbund
Slle Dorothea (1923-2003)
Spener (1635-1705)
Speyer sabori u (1526,1529)
Spinoza Baruch (1632-77)
Splitski sinod (925,928)
Spurgeon Charles(1834-92)

srednjoplatonizam
stara katolika crkva
Starosirijska crkva
staroverci
Stefan Permski (1340-96)
stoicizam
Stott John (1921-2011)
Strauss David (1808-74)
Strossmayer (1815-1905)
Sunday Billy (1862-1935)
superstitiones
Sutri sinod u (1046)
Sylvester Jnos
Szegedi Kis Istvn (1505-71)
enuda (u. 451)
imun bar-Kohba
imun Mag
kolska braa
titny Toma (1333-1409)
vicarska veroispovest
(1536, 1562)
T tropici
taboriani 180
Tacijan (Adai) (112-72)
Tales
talmud
Tauler Johann (1300-61)
Teen Challenge
Teilhard de Chardin (1881-1955)
Telesfor (d. ok. 130)
templari
Teodor Mopsuestijski (350-428)
Teodot Bizantski (3.st)
teologija krize
teologija krsta
teologija osloboenja
teologija nade
teologija procesa
422
teorija evolucije
Terezija Avilska (1515-82)
Tertulijan (160-245)
teutonski viteki red,
(v. njemaki v.r.)
terapeuti
theotokos
Tihon patriarh (1866-1925)
Tikonije
Tillich Paul (1886-1965)
Tirdat III. (294-324)
Toma Akvinski (1224-74)
Toma Kempenac (1380-1471)
Tomino Evanelje
Tomislav car (d. 910-28)
Torquemada (1420-98)
Torrey (1856-1928)
traktarijanci
transsubstancijacija
Tridentski sabor (1545-63)
Tridesetogodinji rat
Tri poglavlja
Trubar Primo (1508-86)
Trpimir (845.-64)
Turretin Franois (1623-87)
Tyndale William (1494-1536)
U
uenost
Ulfila (311-383)
ultramontanizam
Unam sanctam, bula
Ungnad Jovan III., (1493-1564)
Unigenitus, bula
Unitarijanci
Unijati
Ursije (1493-1529)
utrechtska deklaracija
utrakvisti
 423

V Wimber John (1934-97)

valdenzi Wishart George (1513-46)
Valdo Petar (1140-1217) Wolff Christian (1679-1754)
Valens iz Mursije (4. st) Worms, sabor u (1521)
Valentin (2. v.) Wright N.T. (1948-)
Van Buren Paul (1924-98) Wycliffe John (1329-84)
vandali Y
Varavska Konfederacija (1573) Youth with a Mission (YWAM)
vaskrs, rasprava o nadnevniku, Z
vatikanski sabor zapadna obnova (SAD)
(prvi 1869-70) (drugi 1962-65) Zapolja (Szapolya) Jovan
Vergerije Petar (1489-1565) (1487-1540)
Veritatis Splendor (enciklika) zasluzi
vikinzi Zinzendorf Graf von (1700-60)
Vilim I. Oranski (1533-84) zoroastrizam 16
Vineyard (denominacija) Zrinski IV Juraj stariji (1549-1603)
Vinko Palski (1581-1660) Zrinski V Juraj mlai (1598-1626)
Virgo Terry Zwingli Ulrich (1484-1531)
vizigoti

Vlai Matija (1520-75) ika Jan (1360-1424)
vojska spasa
Voltaire (1694-1778)
Von Rad Gerhard (1901-71)
W
Warfield Benjamin (1851-1921)
Warren Rick (1954-)
Watchman Nee (1903-72)
Weiss Johannes (1863-1914)
Wesley John (1703-91)
Westphal Joachim (1510-74)
Westfalski mir (1648)
Westminster ispovest (1646)
Whitby, sinod u (663)
Whitefield George (1714-70)
Wigglesworth Smith (1859-1947)
Wilberforce William (1759-1853)
Wilfrid (634-709)
William Occamski (1280-1349)
Willibrord (658-739)