Vrijeme prije vladavine Konstantina Velikog

• Konstantin – rimski car s početka 4.st

313. Milanski edikt – potpisuje ga s Licinijem – dozvoljava kršćansko vjerovanje
Izvori: Novi Zavjet

• U Judeji, prokuratorskoj rimskoj provinciji, je oko 30.g. po. Kr. začeta monoteistička
religija nazvana kršćanstvo (lat. christianismus).
Ime je dobila po Isusu iz Nazareta. Za vrijeme svoga života Isus je propovijedanjem i
čudesnim djelima stekao među Židovima učenike i poklonike koji su vjerovali da je
upravo on Mesija iz Starog zavjeta.
Njegov je život na zemlji završio na križu na kojeg su ga nakon presude rimskog
namjesnika Poncije Pilata pribili rimski vojnici.
Kad je umro položen je u grob iz kojega je, kako piše u Novom zavjetu nakon tri dana
uskrsnuo.
Tim događajem su se do kraja obistinile Isusove riječi na kojima se osnivao kršćanski
nauk i utemeljeno kršćanstvo.

Mozaik iz crkve San Apollinare Nuovo, Ravena, 6. st.

• Mesija (heb. mašijah) što znači pomazanik, je ime koje se u Starom zavjetu daje više
osoba a naročito kraljevima.
U Novom se zavjetu taj naziv daje Isusu kao Christos što je standardni grčki prijevod
za pomazanik. (Ovaj je naziv za Isusa prvi put potvrđen u pismima Ignacija iz Antiohije
Pobornici Isusovog učenja, koji su protjerani oko 36.g.po. Kr. iz Jeruzalema su došli u
Antiohiju, pa su sa sobom donijeli i to ime
U čemu je bila osobitost pomazanja? Smatralo se da je onaj kojeg se namaže uljem iz
tog istog ulja može crpiti posebnu snagu. Prorok Samuel govori o Jahvinom (božjem)
pomazaniku pri čemu je mislio na Saula. U dinastičkom proročanstvu govori se da je
Jahve obećao vječno kraljevstvo sjemenu Davidovu i da će njegova loza vječno vladati
Židovima. Davidov potomak biti će Jahvin sin, a Jahve će njemu biti otac.
Kada je u babilonskom sužanjstvu prestala loza Davidova vremena Židovi su se i u sva
naredna vremena nadali da će Jahve obnoviti Davidovu lozu u pomazaniku. Dok su
njima vladali drugi np. Perzijanci, Grci i Rimljani, Židovi su imali kraljeve (od 160. do
37. pr. Kr. vladali su Hasmonejci koji pak nisu bili iz kuće Davidove)
 mozaik iz crkve svete Pudencijane u Rimu, 5. st

• Iako se dakle kršćanstvo pojavilo za Tiberijeve vladavine (na početku ranog

principata) trebalo je proći skoro 2.st. da bi došlo do stvaranja prve ranokršćanske
materijalne kulture
Na ovom se mjestu može izdvojiti i mišljenje F. Vouga koje nudi vrijeme nastanka
ranog kršćanstva, odnosno njegove crkve, u teološkom smislu: rano kršćanstvo
počinje prijelazom od apostolskih do poslije apostolskih spisa odnosno u vrijeme
nastajanja novozavjetnih rukopisa.
Ovo nam je mišljenje zanimljivo jer su stariji istraživači smještali i ranokršćansku
umjetnost isto tako rano - što je danas potpuno odbačeno.
Zbog toga se i početak ranokršćanske arheologije smješta se na kraj 2. odnosno sam
početak 3.st., dakle oko 200.g. dok se njen završetak smješta u mnogo šire
vremenske okvire - do 6. odnosno početka 7. stoljeća.
Uzroci ovog leže u političkim prilikama u kojima su se našle pojedine zemlje odnosno
krajevi. Tako se np. prodor Arapa od 635.g. smatra datumom prestanka
funkcioniranja ranokršćanske umjetnosti na Bliskom istoku, Sjevernoj Africi i
Iberskom poluotoku.
Rano se kršćanstvo nije proširilo samo na područja na kojima je vladao Rim nego i na
neka druga. Tako njegove tragove bilježimo u Iraku, Armeniji, Gruziji, Krimu, ali i u
Irskoj

Hagios Georgios, Solun: rimska rotunda

ranokršćanska apsida; otomanski minaret (16. st.)

• Područje arheologije koje istražuje i proučava najranije materijalne ostatke

kršćanskog porijekla naziva se ranokršćanska arheologija.
 U proučavanju razdoblja, koje zovemo ranokršćanska arheologija, a koje obuhvaća
posljednja stoljeća rimskog carstva, ne služe se stručnjaci samo arheološkim
metodama i disciplinama nego i nekim drugim znanostima.
Tako se, da navedemo samo neke, zbog snažne povezanosti s religijskim djelovanjem
arheologija ranokršćanskog razdoblja koristi saznanjima iz ranog razdoblja
kršćanskog nauka kojeg proučavaju više teoloških grana.
Osim teologije ranokršćanskoj arheologiji pomažu i neke povijesne discipline prije
svega one koje poznaju i proučavaju povijesne prilike koje su prethodile Kristovom
rođenju kao i sve povijesne prilike nakon toga vremena odnosno do kraja
ranokršćanskog razdoblja.
Zanimanje za ranokršćanske spomenike započelo nakon otkrića rimskih katakombi
dok je ranokršćanska arheologija krenula putem prema znanstvenoj disciplini u 19.st
 Knjiga C. Andresena, Einführung in die Christliche Archaeologie, Göttingen
1971., navodi najopsežniju bibliografiju ranokršćanske umjetnosti.
 Opširna literatura navedena je i kod F. W. Deichmann, Einführung in die
Christliche Archäologie, Darmstadt 1983.,str. 38 – 45 kao i kod
 G. Koch, Frühchristliche Kunst. Eine Einführung. Stuttgart – Berlin – Köln 1995.,
str. 148 – 161.

• Nemoguće je ovom prilikom nabrojiti sve putove i stranputice kojima se kretala

ranokršćanska arheologija u svojem uspinjanju prema znanstvenoj disciplini.
Stoga samo podsjećamo da se ranim radovima, koji su u velikoj mjeri bili ograničeni
na spomenike Rima, osjeća jaki utjecaj teologije.
U to vrijeme još uvijek postoji otpor prema, danas prihvaćenom stajalištu, činjenici da
su sasvim rana kršćanska djela još uvijek čvrsto isprepletena s poganskima.
Nekako istovremeno se u znanosti pojavljuje i pojam kasne antike. Taj je moderan
naziv prvi put 1853.g. spomenuo Jacob Burckhardt a nešto kasnije i Max Weber.
Međutim ovaj je pojam krajem 19.st. u znanost uveo austrijski povjesničar umjetnosti
Alois Riegel. Upravo je on započeo s tipološkom i stilističkom analizom
ranokršćanskih djela.
Nova arheološka iskopavanja i najrazličitiji pokretni i nepokretni nalazi ranokršćanskih
spomenika na istoku, sjevernoj Africi ali i na zapadu nekadašnjeg Carstva - pa tako i u
Dalmaciji - otvorila su kako pitanja zemljopisnog prostora tako i potrebe da se krene
dalje od same ikonografije pojedinih spomenika.
Među istraživačima nije nedostajalo neslaganja i oponiranja pa je tako 1892.g. veliki
broj izvanrednih nalaza na istoku Carstva uvjerio je J. Strzygowskog u mišljenju da je
baš na Istoku bilo žarište ranokršćanske umjetnosti. To je izazvalo žestoku reakciju
zagovornika Rima kao središta ranokršćanske umjetnosti prije svega J. Wilperta.
U Hrvatskoj se zasluge za početak ranokršćanske arheologije mogu prepisati
djelovanju don Frane Bulića. (U knjizi Izabrani spisi koja je izdana 1984.g. u spomen
pedesetgodišnjice smrti Frane Bulića napisao je Nenad Cambi njegov opširan
životopis, djelovanje i zasluge.)
1.ranokršćanski kongres bio je 1894.g u Splitu
Danas se arheologija posvetila istraživanju ranokršćanske materijalne kulture u svoj
njenoj sveukupnosti uvažavajući njene zemljopisne i umjetničke posebnosti.
 Arheološka su istraživanja donosila i donose na svjetlo dana sve više spomenika i to
ne samo na prostorima nekadašnjeg rimskoga Carstva nego ponegdje i izvan njegovih
granica.
Rani kršćani se u svojim prikazima koriste prikladnim prikazima iz SZ, a priča o Joni je
najprikazivanija slika iz SZ

Kasno antička- ranokršćanska- ranobizantska arheologija

• Ova tri pojma obilježavaju tri različite umjetničke epohe koje se međutim ne odvijaju
kronološki, jedna nakon druge, nego žive jedna s drugom u istom vremenskom
razdoblju.

relikvijar iz Novalje
• Na samom početku kasnoantičkog razdoblja dogodila se za Rimsko carstvo značajna
promjena. Dioklecijan uvodi tetrarhiju – vladavina četvorice - ona je omogućila
nekoliko sjedišta carstva.
S. Partisch: gdje se nalazi vlast, tu je umjetnost kod kuće.
• I dvor i umjetnički impulsi ne dolaze više samo iz Rima nego pulsiraju i iz nekih drugih
gradova kako Europe tako i s istoka i to ne samo iz Konstantinopola.
Možda je upravo takva situacija u kojoj se u više gradskih centara stvaraju nove i
različite kulturne vrijednosti - koje osim toga ubrzano cirkuliraju cijelim Mediteranom
– prisilila istraživače da ograniče ili omeđe istraživanja koristeći različite pojmove
kao što su kasnoantička ili ranokršćanska ili pak ranobizantska arheologija
Podsjetimo da se razdoblje kasne antike na području Sredozemlja proteže od
početka vladavine Dioklecijana (284.g.) do kraja Carstva na zapadu (Romula
Augustula 476.g.). Neki misle da kraj kasne antike na zapadu treba smjestiti u godinu
upada Langobarda u Italiju, u 568. godinu. Na istoku se kraj smješta u vrijeme smrti
Justinijana 565.g.
Ranokršćansko stvaralaštvo započinje oko 200.g. pojavom prvih ranokršćanskih
spomenika a završava oko 600.g.
Ranobizantska umjetnost započinje, ako ne već osnivanjem Konstantinopola, onda
potpunim prebacivanjem političke moći na istok Sredozemlja kada se Carstvo 395.g.
nakon smrti Teodozija I raspalo na Zapadno i Istočno. Rano bizantsko razdoblje traje
do 726. Odnosno do 842.g. to jest stišavanjem ikonoklazma.
Čini se, dakle, da prijepora u stvari ne bi trebalo biti ali ono postoji i uvijek iznova se
mogu pročitati rasprave koje pokušavaju dati novo viđenje tih umjetničkih epoha.
Tako treba podsjetiti da se još uvijek ne mogu dati potpuno jasni odgovori za ono
najranije doba ranog kršćanstva kada ono živi istovremeno kao i snažno pogansko
vjerovanje koje je duboko u temeljima rimskoga carstva.
 Kada su 13. lipnja 313.godine u Nikomediji car Konstantin i njegov suvladar Licinije
dali proglasiti Milanski edikt kršćanstvo je postalo slobodnom religijom ali nedoumice
ne prestaju.
Jer jednim dekretom nije bilo moguće izbrisati tisućljetne religijske tradicije koja su
snažno utjecale na antičku kulturu.
Tako simboli panteističkog vjerovanja žive neko vrijeme dalje žilavo se opirući
iskazima nove monoteističke religije. Stari se elementi potpuno ili pak s
nenametljivom gestom miješaju na novim prizorima.

Reljef svetaca Petra i Pavla iz Aquileje

• Ipak, već od vremena od vladavine cara Teodozija, koji je nametnuo kršćanstvo kao
jedinu religiju, situacija je drugačija. U njegovo vrijeme kršćanstvo je sastavni dio ne
samo svjetovnog nego i dvorskoga života. To znači da je materijalno umjetničko
stvaralaštvo, koje je stoljećima bilo prožeto poganskim vjerovanjima, sada obilježeno
kršćanstvom, njegovim stavovima i njegovoj nauci.
• Stavovi istraživača o toj problematici su različiti, ponekad i potpuno oprečni i to od
potpune autohtonosti ranokršćanskog stvaralaštva do potpune negacije
samostalnosti njenih umjetničkog izričaja.
Na ovom mjestu možemo navesti tek nekoliko različitih znanstvenih sudova koja su
se pojavila u posljednjim desetljećima.
Tako onaj W. F. Volbacha koji misli da je rano kršćanstvo sastavni dio kasnoantičke
umjetničke epohe. I ne samo to, upravo novi kršćanski simboli i forma su mu dokaz
uzleta antičkog umjetničkog izraza
Čuveni istraživač kršćanske umjetnosti A. Grabar je smatrao da je umjetnost u
razdoblju nakon Konstantina sasvim preuzela pogansku dodavši joj tek poneke
posebne znakove.
Za B. Brenka je to jedno razdoblje duboko ukorijenjeno u grčko-rimsku tradiciju
poganske umjetnosti te je njegov sastavni dio.
F. W. Deichman opširno piše o toj problematici da bi zaključno iznio mišljenje da se
pod tradicionalnim imenom kršćanska arheologija podrazumijeva arheologija i
povijest umjetnosti kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Slično mišljenje zastupa i G.
Koch koji od tih podjela ne pravi nikakav problem
 Počeci

• O rođenju Isusa Krista, njegovom životu i stvaranju kršćanske prazajednice nedostaju

arheološki podaci.
Sve što o tome razdoblju možemo saznati nalazi se u novozavjetnim spisima koji su
pak sastavljeni nekoliko desetljeća nakon Isusove smrti.
Isusov nauk su nakon njegove smrti narodu širili njegovi učenici. Njihova su ekstatična
iskustava zabilježena u Djelima apostolskim koja su nam dostupna kroz Bibliju kao
uostalom i sva događanja vezana uz osobu Isusa Krista.
Najstarije od četiri evanđelja, koje počinje riječima: Početak Radosne vijesti o Isusu
Kristu, Sinu Božjemu, a koje govori o životu i djelovanju Isusovom, napisao je Marko.
Zanimljivo je da znanstvenici danas misle da Marko nije bio židovskog porijekla. To su
zaključili analiziranjem njegovog djela u kojem se pokazuje nedovoljno poznavanje
Palestine i tadašnjih običaja. Stoga su smjestili pisanje prvog evanđelja u Siriju.
Analizom opisanih događaja - Marko tako npr. spominje rimsko-židovski rat i
razaranje Hrama(rimljani ga razorili u Jeruzalemu) - smjestili su pisanje iza 70.g. po.
Kr.
Marko, Matej, Luka i Ivan su se pokazali kao dobri književnici koji su svoje viđenje
Isusovog života zabilježili svaki sa svoga stajališta – njihova evanđelja se zbog sličnosti
nazivaju sinoptička
Njihovi tekstovi, kao i uostalom svi novozavjetni tekstovi, nisu poznati iz izvornika
nego se nalaze na grčkim prijepisima.
Iako su Isusovi sljedbenici prihvatili da je on taj Mesija o kojem govori Stari zavjet,
iako su se uvjerili u njegovo Uskrsnuće oni su u to vrijeme još uvijek vezani za
židovsku vjeru.
Kršćanstvo se razvija paralelno s mitraizmom
Stoga se oni nazivaju prakršćani ili paleokršćani jer se nekih obilježja vjere svojih
otaca ne znaju, ne mogu ili ne žele odreći. (Iako se katkad pojam judeokršćani koristi
za sve prakršćane Židove, judeokršćani su oni koji u to vrijeme nastoje zadržati
kršćansku vjeru u okviru židovskih zakona)
Crkva prakršćana još uvijek sinagoga, židovski običaji su njihovi običaji a židovski
zakoni su još uvijek njihovi zakoni.
Ipak, ovi prakršćani pokušavaju staru vjeru prilagoditi novim spoznajama te šire vjeru
uvjeravajući svoje sunarodnjake.
Čini se danas da je njihova je vjera u Isusa morala biti ogromna a moć njihovog
propovijedanja snažna – jer propovijedanje je, u to vrijeme, bio jedini način širenja
kršćanske vjere.
Ovi prvi kršćani oko sebe okupljaju značajan broj poklonika među kojima se nalaze i
neki farizejski Židovi iz Jeruzalema
H. Chatwick piše kao se u antičkom svijetu znalo za barem tri činjenice koje su bile
svojstvene Židovima: 1. odbijali su bilo kakvu vezu s poganim kultovima; 2. odbijali su
jesti žrtvovano meso a svinjetinu nisu uopće jeli; 3. obrezivali su dječake
 Orantica , Kalistove katakombe

• U to vrijeme, neposredno nakon Isusove smrti i Uskrsnuća, jeruzalemskom

kršćanskom prazajednicom su na čelu bila tri Isusova učenika: Šimun Petar, Jakov i
Ivan.
Čini se po nekim naznakama da već ova kršćanska prazajednica shvaća sebe kao
Crkvu
Apostol Matej piše da je Isus rekao Šimunu Petru: ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni
sagraditi ću Crkvu svoju. Ova je Matejeva rečenica izazivala brojne sporove među
teolozima koji su razglabali da li je Isus organizirao Crkvu, ne kao arhitektonski
objekt naravno, nego kao cjelokupnu kršćansku zajednicu ili su je organizirali njegovi
učenici.

• Isusova mučenička smrt na križu nije stišala neprijateljstvo prema kršćanima

U Jeruzalemu su zbog vjere već tada stradala 2 mučenika. Prvi je bio Stjepan, koji je
kao Židov odrastao u helenističkoj tradiciji. Njegove ideje nisu naišle na
neodobravanje samo među judeokršćanima nego su predstavljale opasnost i za
konzervativne Židove te su ga dali kamenovati. Stjepanovom kamenovanju bio je
nazočan i farizej Savao iz maloazijskog grada Tarza. Iako progonitelj helenskih
kršćana, ali nakon vizije Krista pred Damaskom daje se krstiti i dobiva ime Pavao i
postaje apostol o čemu indirektno govori u svojim poslanicama
Osim Židovima, kršćani su smetali i Rimljanima koji su u to doba vladali u Judeji.
Rimljani u njima vide opasnost zbog mogućih otpora i nemira. Tada i rimski
prokurator Herod Julije Agripa I daje između 43. i 44. godine progoniti kršćane ili
kako ih on naziva Nazarećani. Tom prilikom su apostolu Jakovu starijem (Zebedejev)
dali obrubiti glavu
Pred strahom od rimske odmazde kršćani počinju napuštati Jeruzalem te odlaze na
sjever prema Siriji ali i na Cipar. To su počeci širenja kršćanskog nauka
U to vrijeme se u Jeruzalemu sazvao Apostolski sabor (oko 49.g.) koji je pokušao
raspraviti probleme oko kršćana pogana i kršćana Židova. Na tom je saboru
sudjelovao i Pavao. On je imao u međuvremena velikog uspjeha u širenju Kristovog
nauka i među poganima i već je obavio prvo misijsko putovanje
- Na ovom saboru, zahvaljujući odlučnošću Petra, je rečeno da i pogani imaju pravo na
spasenje. Prihvaceni su na kraju ovi zakoni:
o zabrana zrtvovanja idolima i jedenje mesa tih zrtvi
o izbjegavanje bluda (medjuspolni propisi levitskog zakonika 18,1-30)
o ne smije se jesti meso zivotinja kojima nije prorezan dusnik, a mora im i isteci
sva krv koja predstavlja zivot
Ovaj sabor nije međutim potpuno uspio u rješavanju problema o čemu svjedoči
događaj koji se nedugo nakon spomenutog Sabora zbio u Antiohiji.
 Tamo je naime došlo do takozvanog antiohijskog incident. Pavla su, koji je boravio u
Antiohiji posjetili judeokršćani iz Jeruzalema među kojim je bio i Petar. U nedoumici
kako s gostima, među kojima je bilo i poganskih kršćana, održati obrede Pavao se
prvo odlučuje otkazati zajednicu stola. Međutim kasnije odlučno nastupa s tezom da
je u kršćanstvu važna samo vjera i ništa drugo pri čemu je kritizirao i Petra koji u
Antiohiji nije bio tako siguran u mogućnost poganskog preobraćenja kao na saboru u
Jeruzalemu.
Učvršćen u svojoj vjeri odlazi Pavao na svoje drugo misijsko putovanje prema Grčkoj
kada na svojim putovanjima preko Male Azije osniva veliki broj kršćanskih zajednica.
Pavao je na početku svoga djelovanja propovijedao u sinagogama u više gradova na
istoku tadašnjeg rimskog carstva obraćajući se Židovima, ali bez većeg uspjeha.
Kasnije propovijeda na trgovima
Pravi je uspjeh postigao tek kada se obratio poganima. Za vrijeme svog drugog
misijskog putovanja, oko 50. godine, osnovao Pavao kršćanske općine u Filipima,
Solunu, Ateni i Korintu.
U to vrijeme Pavao piše brojne poslanice kršćanski zajednicama od kojih su
najpoznatije poslanice (Korinčanima , Galačanima, Filipljanima, Rimljanima).
Kada se vratio u Jeruzalem oko 58. godine naišao je međutim na veliko neprijateljstvo
Židova prema sebi a neki su ga čak htjeli ubiti.
Od smrti ga tada nakratko spašavaju Rimljani koji ga odvode u Rim gdje oko 60.
godine ipak biva ubijen.
U Rimu je za Neronove vladavine pogubljen i apostol Petar. Sa smrću ove dvojice
velikih apostola prestaje Apostolsko doba.
Značajan prekid s židovskom tradicijom započeo je i za vrijeme pontifikata Viktora
(189 – 199). On je naime zahtijevao da one zajednice na Istoku koje slave Uskrs onoga
dana u tjednu kada padne četrnaesti dan židovskog mjeseca nisana trebaju slijediti
primjer Rima koji slavi u prvu nedjelju nakon svetkovine Pashe.

Domovina

• 64.pr.Kr. Pompej poražava posljednjeg seleukidskog vladara Filipa II. – provincija Sirija
Aulo Gabinije (namjesnik Sirije) dijeli Palestinu na 5 područja
6.po Kr. –Judeja postaje prefektura (gl.grad Caesarea Maritima)
U vrijeme Isusovog rođenja Palestinom je vladao Rim a u njihovo ime židovski kralj
Herod. On je na vlast stupio 37.g. , a vlada do 4.po Kr.
Za vrijeme svoje dugotrajne vladavine Herod se iskazao kao vrlo vješt manipulator i
političar a za održanje svoje moći služio se svim sredstvima ne bi li zadržao prijestolje.
Prema Rimljanima se držao sasvim drugačije i nastojao se ne uplitati u njihovu
politiku. To ga je dovelo u situaciju pouzdanog saveznika što se može naslutiti po
Augustovoj odluci da mu da na upravljanje sve nekadašnje Kleopatrine posjede u
Palestini.
Njegovo se kraljevstvo teritorijem protezalo na gotovo čitavu Palestinu.
Međutim vladavina Heroda odlikuje se velikim građevinskim pothvatima. Gradio je
nove gradove i obnavljao stare a od Jeruzalema je napravio svjetski multinacionalni
grad. Osim toga obnovio je i povećao Hram.
 Za njegove vladavine vladao je i relativan mir i razdoblje prosperiteta. Umro je 4.g. u
Jerihu i pokopan je u Herodeionu.
Nakon Herodove smrti zavladao je vakuum a politiku zemlje preuzeo je rimski perfekt
koji je stajao pod zapovjedništvom namjesnika. On se brinuo za red i mir uz pomoć
rimske vojske. Za unutar židovske probleme su se i dalje brinuli sami Židovi a Rimljani
su im uglavnom prepuštali i pravo na vlastitu religiju. U vrijeme smrti Isusa Krista
rimski namjesnik je bio Poncije Pilat (26. – 36.g.)

Natpis - Cesarea Maritima; otkriven

1961.g: Poncije Pilat, namjesnik Judeje posvetio je hram Tiberija narodu Cezareje

Ranokršćanska razdoblja

• Do danas je objavljeno više monografija koje su pokušale sintentizirati materijalnu

ostavštinu ranokršćanskog doba.
Usprkos tome ne postoji zajednički stav kako se ta ostavština treba tretirati. Možda
razlog takvoj situaciji leži u slutnji da, kako je napisao F. W. Deichmann, postoji toliko
kršćanskih arheologija koliko i kršćanskih arheologa
Ako je tome tako za potrebe ovoga predavanja poslužiti ćemo se klasifikacijom koja
materijalnu ostavštinu ranokršćanskog doba dijeli u četiri razdoblja
Iako je ova podjela nastala na osnovi stilske analize umjetničkog ranokršćanskog
kršćanskog stvaralaštva pri čemu se ne ulazi u arheološke ili pak teološke probleme ta
je podjela jasna jer je kronološki utemeljena.
Takva podjela, osim toga, prepoznaje stilske i tipološke razlike koje su se poklopile s
djelovanjem tri značajna vladara: Konstantinom, Teodozijem i Justinijanom.
Materijalna ostavština ranokršćanskog doba se tako može kronološki razdijeliti na:
 Vrijeme prije vladavine Konstantina (Uskrsnuće Isusa Krista – 313)
 Konstantinovo doba i vrijeme nakon toga (313 – 380)
 Teodozijevo doba i V. st. (380 – 500)
 Vrijeme Justinijana I. i njegovih nasljednika (500/25 – 600)

Vrijeme prije vladavine cara Konstantina

• Ovo prvo razdoblje započinje neposredno nakon Uskrsnuća Isusa Krista i traje do
objave Milanskoga edikta 313.g.
Unutar njega mogu se razlučiti dvije faze. Prva faza traje do početka trećeg stoljeća
odnosno do pojave prvih materijalnih svjedočanstava. Drugu fazu obilježavaju osim
pisanih dokumenata i materijalna svjedočanstva odnosno više umjetničkih disciplina
u kojima se materijalizira ranokršćanski element.

Priprema:
Nakon Isusovog Uskrsnuća počinje vrijeme najranije konsolidacije Crkve kojega
obilježavaju pisani tragovi i oni su, za sada, jedina svjedočanstva koja mogu
dokumentirati to ranokršćansko razdoblje.
Najraniji izvor je Novi zavjet od 27 rukopisa: 4 knjige Evanđelja (evanđelje znači
radosna vijest), knjiga Djela apostolskih, 21 pismo (Poslanice) i 1 knjiga Otkrivenja
Matej, Marko, Luka i Ivan nastaju desetljećima nakon Isusovog uskrsnuća. Ona
evanđelja koja su nastala nakon ova 4, nazivaju se apokrifnim i nisu u Biblijskom
kanonu.
Djela apostolska – isti pisac kao i Lukinog evanđelja
Poslanice su zbirke 21 pisma – 13 ih je upućeno kršćanskim općinama (7 ih je
vjerojatno napisao Pavao), dok je ostalih 7 upućeno kršćanima općenito
Do danas je poznato 5000 potpuno ili djelomično sačuvanih prijepisa NZ; nijedan nije
autograf
Najstarija sačuvana Biblija je Cedes Sinaiticus iz sredine 4.st. Najstariji potpuni
sačuvani tekst Biblije (NZ)
Ivanovo evanđelje: „bolje od sinoptika, osvijetliti smisao života, djela i riječi“
U 1. dijelu Dijela apostolskih govori se o Petru, a u 2. o Pavlu i njegovim misijskim
putovanjima
Za izučavanje povijesti najranijeg razdoblja kršćanstva najčešći izvori su, osim četiri
Evanđelja i Djela apostolskih spisi Didache i Traditio apostolica.
Didache je ranokršćanski spis nastao sastavljanjem više starijih izvora.
Traditio apostolica je spis nastao između 210. i 235.godine. Oba ova spisa sadrže
upute i propise najranije kršćanske crkve.
Važni su izvori spisi apostolskih otaca kao i spisi crkvenih otaca

Iz vremena prije Konstantinove vladavine sačuvalo se nekoliko epigrafskih

svjedočanstava
Epitaf iz Priscilinih katakombi; natpis s Aberkijevog nadgrobnog spomenika iz
Hierapolisa (datiran prije 219., sačuvano 17 redaka epitafa); nadgrobni spomenik iz
Galije (350.-400.)- Antun (spominje se krštenje i euharistija)

Karakterističnih materijalnih svjedočanstava iz vremena neposredno nakon

Uskrsnuća nemamo.
Razvoj i širenje kršćanskog nauka je tek na začetku a sami su kršćani nesigurni i
neskloni obilježavanju svojeg vjerovanja kroz umjetničke discipline
Nesklonost tih ranih kršćana prema vizualnom prikazivanju može se, između
ostaloga, protumačiti i još uvijek snažnim utjecajem Mojsijevih riječi iz Starog Zavjeta
u kojem se brani bilo kakvo prikazivanje Boga: Ne smiješ napraviti nikakvu božju sliku,
nikakve kopije od onoga što se gore na nebu, dolje na zemlji ili u vodi pod zemljom
Riječi Klemensa Aleksandrijskog s kraja 2. st. isto tako mogu oslikati situaciju oko
likovnih prikaza. On naime upućuje kršćane koji moraju koristiti pečate da umjesto
 poganskih prikaza stave na svoje pečate prikaz golubice, ribe ili brodića s razvijenim
jedrima, liru, sidro ili čak ribara jer se može misliti na apostola koji iz vode vadi upravo
krštenu djecu.
Nedostatak likovnih djela u prvim stoljećima kršćanstva ne vide međutim svi
istraživači u biblijskim zabranama.
Stoga su znanstvena saznanja koja se tiču samih početaka nastala brojnim ali ne i
arheološkim istraživanjima
• Kakvo je bilo mjesto koje su kršćani u prvom stoljeću poslije Kristovog rođenja
zauzimali u Carstvu, odnosno u prijestolnici toga carstva u Rimu najbolje svjedoče
riječi tadašnjih suvremenika.
Tako piše povjesničar Tacit o, do današnjih dana zapamćenom, požaru koji se zbio
64.g. u Rimu: Nisu pomogli ni carski pokloni puku, ni brojne žrtve božanstvima koje bi
spriječile glasine. Da bi konačno spriječio glasine prebacio je Neron krivnju na
omražene ljude koji su sebe nazivali Kršćani. Ime su dobili po Kristu koji je smaknut za
Tiberijevog vladanja i za prokuratorstva Poncija Pilata...
To se doba naziva katkad i vrijeme apostola, dvanaestorice Isusovih učenika, koje
završava smrću posljednjeg od njih. Apostoli su bili, kako piše u evanđelju po Mateju,
po redu izbora: Šimun zvan Petar i njegov brat Andrija, Jakov Zebedejev Stariji i brat
mu Ivan, Filip i Bartolomej, Toma i Matej (carinik), Jakov Mlađi Alfejev i (Juda) Tadej ,
Šimun Kanaanac i Juda Iškariotski. Nakon što je Juda izdao Isusa zamijenio ga je
Matija. U svojoj prvoj poslanici Korinčanima piše Pavao da ga je među Apostole
pozvao sam uskrsli Krist
Za vladavine cara Nerona, početkom 60 – tih godina mučeničkom smrću u Rimu
umiru apostoli Pavle i Petar.
Za ovo je najranije razdoblje ranog kršćanstva važan i prvi židovski rat koji su Rimljani
vodili u Jeruzalemu od 66. do 70. godine u kojem je razoren Jeruzalem i do temelja
uništen židovski Hram (ostao je samo zid plača)
26. rujna 70.g. pod zapovjedništvom Tita, starijeg Vespazijanovog sina i budućeg cara
(79. – 81.g.) ugušen je ustanak u Judeji.
Za potrebe toga rata je u Judeji bilo stacionirano šest legija, 20 kohorti i 8 ala kao i
brojne pomoćne trupe Orijentalaca. O tome je ratu izvijestio Josip Flavije, rimski
povjesničar koji je pratio Tita u pohodima na Jeruzalem. Josip Flavije je i sam bio
Židov koji je nekoliko godina ranije predvodio židovske ustanike u Galileji – da bi se
nakon pobjede Rimljana stavio u njihovu službu.
U sklopu tih pohoda protiv židovskih pobunjenika Rimljani su 68. godine razorili i
Kumran (Qumran).
• 130.g. prije Krista su se vrlo pobožni Židovi tz. eseni povukli u neke vrste
samostanskog života u mjesto Kumran na sjeverozapadnoj obali Mrtvome moru.
Eseni su u Kumranu vodili vrlo asketski i pobožan život te su se smatrali istinskijim
vjernicima od ostalih Židova.
Duhovno uporište su nalazili u radikalizaciji Mojsijevih zakona.
Ostavili su u nasljeđe brojne spise, prijepise Staroga zavjeta ali i druge teološke
rukopise.
1945. godine beduini su pronašli rukopise koji su od toga vremena poznati kao
kumranski spisi.

svitak
Među njima, koji su bili napisani na pergamentu ali poneki i na papirusu, pronađen je
i tkz. svitak Izaije koji je najstariji prijepis neke knjige iz Starog zavjeta.
Svici se danas čuvaju u Shrine of the Book u Jeruzalemu.
Nekoliko godina kasnije, 1952. u spilji Q 3 u Qumranu pronađene su bakrene svici na
kojima su ispisani lokaliteti na kojima se navodno čuva blago. Danas se one čuvaju u
Arheološkom muzeju u Ammanu, Jordan.
 zračni snimak Qumrana

• Kronograf, pisac crkvene povijesti ali i biograf cara Konstantina, Euzebije je zapisao da
su nakon rušenja Jeruzalema brojni judeokršćani pobjegli u Pellu u današnjem
Jordanu.
Ovaj njegov podatak nije arheološki potvrđen ali se po Djelima apostolskim može
vidjeti da se kršćanstvo još u vrijeme Isusa Krista iz Jeruzalema počelo najprije širiti po
Judeji a zatim u vrijeme apostola i izvan njenih granica. Najprije u Jordan i Siriju pa u
maloazijske gradove istočnog Mediterana, na Cipar te današnju Grčku.
Euzebije iz Cezareje djelovao je krajem 3. i početkom 4.st. Ovaj pisac koji je pisao na
grčkom bio je 313.g. biskup u Cezareji. Bio je i biograf cara Konstantina.
Najpoznatije mu je djelo Crkvena povijest koja je obrađivala vrijeme do 323.g. Rufin iz
Akvileje preveo je ovu knjigu na latinski jezik i dodao povijest crkve do 395.godine.
Ovaj je spis preveden na sirijski i armenijski jezik kojih su se prijevodi sačuvali.
Euzebijevo dvotomno djelo Kronološke tablice koje počinje s Abrahamom a završava
Konstantinom, vrlo je važno za naše današnje poznavanje najranije povijesti. Tim više
što mu je drugi dio sastavljen kao sinkronijske tablice s usporednim podacima iz
kaldejske, asirske, hebrejske, egipatske, grčke i rimske povijesti.
Na latinski je djelo preveo sv. Jeronim ali je sačuvan i armenijski prijevod

• Vrijeme koje je uslijedilo neposredno nakon smrti posljednjeg Apostola karakterizira

početak skupljanja svih vijesti iz Isusovog života (Evanđelja) ali i iz života Apostola
(Djela Apostolska). Ivan je bio najmlađi Isusov učenik. Irinej Lionski piše da je umro za
vrijeme vladavine cara Trajana (98 – 117.g.)
To je vrijeme kada dolazi i do pokušaja prvih interpretacija tog materijala (sakupljaju
se sve vijesti iz Isusovog života i života apostola). Napomenimo da su se u tom
razdoblju rijetko javljale osobe koje su o kršćanskom nauku govorile u svoje ime.
2.st. je obilježila prva konsolidacija klera kada udruženja samostalnih kršćanskih
zajednica prerastaju u čvrstu organizaciju, odnosno u crkvu.
Osim toga dolazi i do oblikovanja kršćanskog nauka kao i uspostave moralnog
kodeksa.
 U to doba dolazi međutim i do prvih sukoba. Na jednoj strani javljaju se nesuglasice
unutar same crkvene zajednice i to ponajprije s gnostičkim crkvenim skupinama i
gnostičkim učenjima dok se na drugoj strani javljaju žestoki sukobi s nekršćanima.
2.st. je dakle vrijeme kada dolazi do značajnijeg širenja kršćanstva ali i vrijeme kada
se kršćani nalaze na početku svoga organizacijskog puta. Taj se put razvijao uz
prisutnost dvaju velikih problema.
Prvi je problem bio kako se othrvati snažnoj tradiciji poganskog okruženja rimskoga
Carstva, a drugi je problem bilo iznalaženje što efikasnijih načina učvršćivanja nove
religije u tom istom okruženju. Na tom putu je od neprocjenjive pomoći bilo i pisanje
kršćanskih učitelja.

Hijerarhija

• U vrijeme najranijih kršćanskih zajednica pojavljuju se i prvi crkveni službenici.

Zahvaljujući literarnim izvorima poznati su nam apostoloi, episkopoi, diakonoi i
presbiteroi
Iako o nekim službama ne znamo previše jasno je da u to vrijeme crkvene zajednice
vode biskupi a pomažu ima prezbiteri i đakoni. Kako su se ovi ljudi birali u službe te
koliko su one trajale nije još uvijek potpuno razjašnjeno
1672.g. izraz apostolski oci sročio znanstvenik J. B. Cotelier a označavao je tada pet
ranih kršćanskih pisaca: Barnabu, Klementa Rimskog, Hermu, Ignacija Antiohijskog i
Polikarpa iz Smirne. Kasniji su istraživači ovima pridodali još neke rukopise drugih
pisaca.
Apostolski su oci bili kršćanski učitelji druge generacije koji su smatrali da su dužni i
sposobni davati upute o ponašanju, dakle moralne pouke, vjernicima jer su poznavali
apostole.
Među najpoznatije Apostolske spise koji su nastajali između 90. i 150. godine spada i
sedam poslanica biskupa Ignacija Antiohijskog.
Ovaj je bio biskup u Antiohiji a ubijen je za vladavine cara Trajana u Rimu najkasnije
117. godine.
U njegovoj se poslanici Smirnjanima u kojima on između ostalog opominje kršćane na
oprez od protivnika, prvi put spominje pojam katolička crkva.

• U drugom stoljeću dolazi i do značajnijeg širenja kršćanstva

Zanimljiv je podatak da se rimska zajednica 95. godine upliće u raspravu o duljini
trajanja prezbiterijanskog mandata. To nam je poznato iz spisa koji je u ime rimske
zajednice sastavio apostolski otac Klement Rimski i koji je poznat kao Klementova
poslanica Korinćanima. U ovom se slavnome spisu, između ostaloga, ukazuje na
probleme koji su mučili tadašnji kler ali iz njega možemo iščitati i podatak da je
rimska zajednica nakon 96.g. već uzimala sebi za pravo dijeliti upute i savjete.
Već je sredinom 2.st. kršćanstvo doprlo do mnogih krajeva carstva.
Istraživači koji se bave kršćanskom poviješću pokušali su izračunati financijsku
situaciju kršćanskog klera u to vrijeme. Tako je danas poznato da je iz zajedničke
blagajne skupljene dobrovoljnim prilozima kršćanske zajednice u Rimu moglo se
platiti jednog biskupa, 7 đakona, 7 podđakona, 42 akolita, 46 prezbitera, 52
 egzorcista ali i čitače i vratare. Osim toga blagajna je davala za udovice i druge
siromahe. Isto tako su se s tim novcem otkupljivali robovi.
Prezbiteri i biskupi su bili cleris maior – brine se o njima kršćanska zajednica u vidu
milodara
Krajem 2. i početkom 3.st. – uspostava prava klera na uzdržavanje pa se crkvene
službe polako profesionaliziraju (o tome govore Sirijske didaskalije)
Na osnovu ovih podataka izračunato je da je u to vrijeme, sredinom 2. st. u Rimu bilo
oko 30 000 kršćana (3-5% ukupnog stanovništva grada).
Međutim već sredinom 3. st. oko 250.godine na području Italije u je bilo oko 200
biskupija.
Klerička se hijerarhija razvijala postupno a čini se da se u vrijeme (108. – 117.g.) kada
je Ignacije Antijohijski pisao svoje poslanice biskup već bio stavio na čelo pojedine
mjesne Crkve a prezbiteri i đakoni su mu pomagači.
Krajem 3.st. gotovo je svaki veći grad antičkoga svijeta imao i biskupa.
A za vladavine Justinijana je to postalo pravilo.
Prvi potvrđeni papa bio je Siricije (384.-399.), a zakonski je papinstvo regulirano od
pontifikata Grgura (590.-604.)

Uloga žena u ranoj Crkvi

 govori o mjestu koje su žene zauzimale u crkvenoj hijerarhiji, doprinosu u

svakodnevnici prvih kršćanskih zajednica te doprinosu u širenju kršćanstva
žene su uvijek bile prisutne u kršćanstvu
Kibela, Izida = žene sudjeluju u istočnjačkih kultovima, dok ih nema u službenoj
rimskoj religiji
nije potpuno razjašnjena uloga žena u ranom kršćanstvu
početkom 20.st. von Harnackova studija o ulozi žena u ranom kršćanstvu
 od 60-ih godina 20.st. pojavljuje se feministička teologija (multidisciplinarni
kontekstualni teološki znanstveni pravac) → profesorice teologije iz protestantskih
crkava napisale su više djela o statusu žena ranokršćanske Crkve uz pomoć aktualnih
problema moderne Crkve (krivo stajalište)
feministička teologija se temelji na:
 povijesti umjetnosti (zapravo arheologija, npr. freske)
 literarnim izvorima
 epigrafskim spomenicima

„Euharistijska gozba“, freska Prisilinih katakombi (sve

žene)

veća uloga žena u ranom kršćanstvu nego danas

 prema izvorima i epigrafskim podacima imale su značajnu ulogu u ranokršćanskoj
zajednici, čak i u širenju kršćanstva
 u Pavlovim poslanicama postoje oprečna učenja o ženama:
 potpuna negacija prava žena
 svi su jednaki
 nabraja više zaslužnih žena i navodi njihove crkvene dužnosti

 „Poslužiteljica“, freska Prisilinih katakombi

žene su sudjelovale u životu Crkve i u kasnoj antici na samom kraju 5.st. → pismo
pape Gelasija I. u kojem ogorčeno govori o uobičajenoj praksi da žene sudjeluju u
liturgiji

Natpis iz Salone, piše da je

prezbiterica i matrona Flavia
Vitelia prodala sarkofag
Teodoziju za 3 zlatna solida

 natpis iz Duklje (Dokleja / Doclea) iz 6.st. na kojem piše da je Auzonija posvetila

građevinu zajedno sa svojom djecom te se spominje kao đakonica
AVSONIADIAGROVOTO...

 postoji više od 60-ak natpisa na nadgrobnim spomenicima na kojima su navedene

službe koje su žene obavljale u Crkvi: apostole, proročice, učiteljice teologije,
đakonice, prezbiterice, biskupice, voditeljice zajednice itd.
ne može se još uvijek razumjeti uloga i doprinos žena u ranokršćanskoj Crkvi
moguće da titule imaju drugačiji značaj nego danas
borba feministkinja
prihvaćeno i potvrđeno je da su djelovale kao đakonice
Postoje li ženske prezbiterice i biskupice? → rasprava: da li su stvarno imale te titule i
obnašale tu službu ili su nosile te titule jer su bile udane za prezbitera ili biskupa
 „Episcopa Theodora“ (biskupa Teodora), mozaik sv. Prakseda, Rim 9.st. → ili je
djelovala kao episkopa ili je dobila tu titulu jer joj je sin papa sv. Paskal I.

Robovlasništvo i rana Crkva

 s današnjeg gledišta nekršćanski je imati robove, no tad se na robovlasništvu

temeljila ekonomija (robovlasnički društveni sustav)
robovi su se nalazili na dnu društvene ljestvice, imali su samo obaveze i bili bez
ikakvih prava
korištenje robovske snage bilo je bezuvjetno (ograničeno smrću), mogli su se
kupovati i prodavati (dijete robinje pripada gospodaru majke)
u Digestama piše da se ženska robovska snaga mogla iznajmljivati i za teže poslove u
tkaonicama, brodogradilištima i građevini
 odnos prema ropstvu mijenja se u vrijeme principata → olabavio se odnos prema
robovima, muški robovi dobivaju zahtjevnije poslove, počinju se pojavljivati
oslobođenici, dok se carski robovi počinju zapošljavati u nekim državnim službama
počinju se izdvajati neki robovi iz bezimene mase
 robovi i žene nisu bili službeno uključeni u tradicionalni panteistički religiozni život
Rima → mogli su sudjelovati samo u istočnjačkim kultovima koji su počeli prodirati u
Rim u 3.st. AD (Izide, Kibele, Bakha)
robovi su bili prisutni u religijskom smislu, ali su pravno bili nepostojeći
da li popularnost kultova u Rimskom Carstvu leži u činjenici da je mnogo ljudi bilo s
istoka te da su donijeli te kultove sa sobom u Rim
u principatu postoje spomenici koji svjedoče o diverznim kultnim djelatnostima
oslobođenika (npr. oslobođenik je blagajnik u određenom kultu)
 reljef u Ašmoleanovom muzeju, rimski vojnik vuče robove okovane oko vrata
 odnos ranih kršćana prema ropstvu → u Didahama piše da trebaš bit dobar samo
prema robovima koji su kršćani
iako rano kršćansvo uči milosrđu i empatiji, ne pokazuje želju rušiti postojeći
društveni sustav (kršćani drže robove i stavljaju im ogrlice s ponižavajućim tekstom)
kristogram
robovi su morali nositi brončane ogrlice oko vrata
br. ogrlice sa Sardinije iz 4./5. i 6. st. AD

 natpis da je rob arhiđakona Feliksa

Plinije Mlađi piše caru Trajanu kako je dvije robinje mučio ne bi li izvukao korisne
informacije o kršćanima (bile su ministre / ministrae u crkvenoj službi)
Hipolit Rimski je u djelu „Refutatio Omnium Haeresium“ pisao o Kalistu koji je poznat
kao svetac i biskup → no prije toga je bio kršćanski rob koji je bio prisiljen raditi u
Sicilskim rudnicima zbog propasti bankarskih poslova gospodara; živio je 10 god. u
Antiumu. Papa Zefirin ga je pozvao u Rim da upravlja cementerijem, koji je kasnije
nazvan Kalistove katakombe

Liturgija

• Liturgija je skup kultnih radnji

• Najraniji jezik ranokršćanske zajednice je aramejski, stari semitski jezik blizak
hebrejskom. Nakon što nova religija prelazi granice Palestine jezik liturgije ubrzo
postaje grčki.
Grčki jezik su koristili i u sjevernoj Africi ali i na zapadu Carstva, prije svega Rim ali i
druga veća, multinacionalna urbana središta.
Kako se sada čini od grčkog jezika liturgije na latinski se prešlo za pontifikata pape
Damaza (366. – 384.).
Kako je taj je papa Damazo dao Svetom Jeronimu prevesti Bibliju na latinski jezik
(Vulgata) tako se može činiti da je taj prijevod trebao olakšati vjernicima prijelaz s
grčkoga na latinski.
Ipak izgleda da se prijelaz nije dogodilo odjednom nego da je priprema za njega
trajala neko vrijeme.
 Da je postojao problem s latinskim jezikom u sredinama u kojima se on nije govorio
svjedoči najbolje primjer iz 9. St.
Tada su misionari Čiril i Metod prilikom kristijaniziranja Slavena preveli i Bibliju i
liturgijske tekstove na slavenski jezik.
Taj njihov čin nije prošao bez protesta prije svega istočno franačke crkve.
Međutim Čirila i Metoda podržao je Papa Ivan VIII.
Borbu za staroslavenski jezik u bogoslužju vodio je i biskup Grgur koji je stolovao u
Ninu od 900. do 929.g. U toj ga je borbi podržao tadašnji kralj Tomislav ali ga nisu
podržali ostali dalmatinski biskupi kao ni službeni Rim.
Taj se slučaj međutim nije proširio pa je latinski ostao liturgijski jezik do 20 st.  (Drugi
vatikanski sabor (1962. - 1965)

• Rani kršćani su u svojim počecima razvili obilan liturgijski život i bili spontani i
originalni
Vitalnost, kreativnost i raznolikost naziva A. Fürst situaciju u kojoj je skoro svaka
kršćanska zajednica izvodila obrede po svom nahođenju.
Neki od postupaka u liturgiji bili su već poznati i uvriježeni u mnogoboškim kultovima
što je poganima olakšavalo prijelaz na kršćanstvo.
Koristili su se glazbom, pjevali su i plesali (Plinije Mlađi spominje pjevanja, a
Sv.Augustin je bio zabrinut crkvenim repertoarom i strogo podučava samo pjevanje o
Bogu i Božjoj slavi)
Aristidovi i Justinovi spisi

• Kršćani su neka od svojih pravila naslijedili iz drugih religija

To se ponajprije odnosi na neradni dan odnosno nedjelju koji je određen samo za
Boga – Židovi sličan dan imaju u subotu.
Isto tako posta kojeg se kršćani drže srijedom i petkom držali su se Židovi
ponedjeljkom i četvrtkom.
Askeza je odricanje i patnja koje je bila poznata već za štovanja kulta Mitre, Atisa i
Kibele.
Čini se da je i molitva – vrlo važan element kršćanskog obreda - proistekao iz
poganskih zaziva različitim božanstvima.

• U 4.st. kršćanstvo dobiva zaseban status – status jedne religije (dostojanstvo) i tada
se mjenja liturgija
Ipak s vremenom unutar liturgijskih radnji i djelovanja dolazi do sve čvršćih pravila.
Međutim i ranom srednjem vijeku nisu još postojala čvrsta liturgijska pravila. U to
vrijeme je svaki redovnički red ali i svaka biskupija imala mogućnost intervencije u
kultne radnje.
Liturgijski su obredi iziskivali i za to određene prostore. Ma kako da je crkva bila
malena ili sasvim velebna ona je morala imati prostor za okupljanje vjernika i prostor
za svećenika kao i stol za euharistiju.
• Nakon skoro dva stoljeća traženja odgovarajući se prostor materijalizirao u obliku
ranokršćanske lateranske bazilike (najstarija crkva).
Iako se čini da je lateranska bazilika nastala kao trenutak nadahnuća arhitekta koji je
pred očima imao oblike rimskih bazilika poznatih s javnih rimskih gradskih trgova
mogući su utjecaji i drugih građevina.
 To bi bili prije svega carske palače ali i židovske sinagoge koje su znale biti
longitudinalne građevine s brodovima i nišama.
Bazilika je imala upravo ono što je trebala liturgija: dugačku halu s brodovima u
kojima su se skupljali kršćani i oni koji su to željeli postati a pred njima je bio oltar i
prostor za svećenika koji je vodio obrede i koji je bio omeđen apsidom.
Prostori koje longitudinalna hala nije imala a koji su bili nužni je krstionica, prostor
za obredne darove kao i prostorije za obrednu pripremu klera.
Graditelji su na samom početku riješili i taj zadatak: bazilici dodan baptisterij,
transept i različiti pomoćni prostori. To su dakle građevinski elementi koji su bili nužni
za obavljanje liturgije.

• Na ovom mjestu treba spomenuti jednu arhitektonsku posebnost koji se pojavljuje u

crkvama na području sjeverne Sirije i to od 4. do 6.stoljeća.
Radi se o povišenom mjestu u sredini crkve. U izvorima (kao na primjer Didascalia
Apostolorum ) se ovaj podij naziva bema.
Prvi arheološki podaci koji su se pojavili krajem prošlog stoljeća potvrdili su
postojanje više crkava u sjevernoj Siriji koje su imale podij u sredini i koji se na
osnovi arheoloških nalaza mogao se rekonstruirati.
Kako se bema spominje u literarnim izvorima i kako postoje obilni arheološki podaci
stručnjaci su pokušali rekonstruirati i liturgijski postupak koji se u vrijeme između 4. i
6.stoljeća odvijao u sjevernoj Siriji. Iako su se složili da je bema nastala zbog potrebe
liturgijskih obreda još uvijek nije potpuno jasno kako su se oni odvijali.

Prvi učitelji

• Krajem prvog i do polovice drugog stoljeća pojavljuju se i prvi kršćanski učitelji.

Najraniji kršćanski učitelji nazivaju se u literaturi apostolski oci.
Apostolski su oci bili kršćanski učitelji druge generacije koji su smatrali da su dužni i
sposobni davati upute o ponašanju odnosno moralne pouke vjernicima jer su oni
poznavali apostole. O njihovom djelovanju i utjecaju vodile su se i vode brojne
rasprave
Izraz apostolski oci sročio znanstvenik J. B. Cotelier a njime je označio pet ranih
kršćanskih pisaca: Klementa Rimskog, Ignacija Antiohijskog i Polikarpa iz Smirne te
Hermu i Barnabu. Kasniji su istraživači ovima autorima pridodali još neke rukopise
( Didahe, takozvano drugo Klementovo pismo, te još neka djela sačuvana samo kroz
nekoliko rečenica).
• Klement Rimski
Najstariji spis jednog apostolskog oca, napisan u zadnjem desetljeću 1. st., potječe iz
pera Sv. Klemensa, koji je bio jedan od najranijih rimskih biskupa. O njemu nas
izvještava Irenej (biskup Liona) i kaže da je Klemens susreo i slušao apostole.
Klemens je nakon Petra, Lina i Kleta, 4. rimski biskup. Ipak jedino djelo koje je on
sigurno napisao je poslanica Korinćanima. Klemens kao predstavnik crkve u Rimu u
tom pismu daje uputstva crkvi u Korintu – uživalo velik ugled i mnogo .
• Ignacije Antiohijski
Sveti Ignacije bio je biskup u Antiohiji (od 70. do 107.g) odakle su ga otpremili u Rim
gdje je umro u amfiteatru (mučenik). Pisao je žarka pisma crkvenim zajednicama
 različitih gradova u kojima ih upozorava na heretike ali u kojima iznosi i svoju snažnu
želju da se nakon smrti konačno ujedini s Kristom. Sačuvano je sedam njegovih
pisama od kojih je šest upućeno kršćanskim općinama a jedno biskupu Polikarpu iz
Smirne. U njegovoj se Poslanici Smirnjanima u kojima on između ostalog opominje
kršćane na oprez od protivnika, prvi put spominje pojam katolička crkva kao
zajednica.
• Polikarp iz Smirne
Irenej piše da mu je učitelj bio Sv.Ivan i postavio ga je za biskupa.
Umro je na lomači sredinom 2.st.
Poslanica Filipljanima je jedini njegov spis (2.st). koji se uspio sačuvati do današnjih
dana, a čitala se već i za vrijeme njegova života
Njegovo mučeništvo je opisano sredinom 2.st.

• Herma je sastavio slavni spis Pastir , ali za Barnabinu poslanicu nije sigurno tko ga je
sastavio.
Barnabina poslanica je zbirka od 21 poglavlja, autor nije poznat a Barnaba je Pavlov
suradnik
U 19.st je dobila konačan oblik
Pastir od Herma: nastaje početkom 2.st. na grčkom(u srednjoj Italiji)
Autora neznamo jer se naziva Hermo
Apokaliptična, upozorava i poziva na pokajanje i ljubav prema bližnjemu
Pojavljuje se anđeo kajanja u obliku pastira
Bio je oslobođenik jedne kršćanke a imao je i odraslu djecu
Ograničena vještina njegova pisanja jer mu grčki nije materinji
Muratorijevi fragmenti: djelomično sačuvana lista NZ rukopisa s poč.2.st. (Muratorij
ih je našao)
• Didahe
Oko 1970.g. otkriven u Konstantinopolu
Upitno je vrijeme nastanka, namjena i teologija rukopisa
Poč. 2.st. – katekizam,tj. upute za pravilno djelovanje kršćanske zajednice i ispravno
ponašanje njenih vjernika
Za sada su to najstarije kršćanske upute

• Među piscima koji su djelovali od druge polovice 2. st., a koje nazivamo crkveni
oci(4.generacija), najistaknutiji su sa zapada: Ambrozije, Jeronim, Augustin, Grgur
Veliki te sa istoka: Anastazije, Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski i Ivan Krizostom. Svi su
ovi najraniji učitelji proglašeni svecima. Iako nije proglašen svetim, među crkvene oce
se ubraja i slavni mislioc Origen Aleksandrijski
4 kriterija po kojima katolička crkva imenuje autore rukopisa crkvenim ocima:
antiquitas (djelovao do 8.st), sanctitas (živio život sveca), orthodoxa doctrina (nauk
mu je pravovjeran) i ecclesiae declaratio (priznat od crkve)
• Među crkvenim ocima posebno mjesto zauzimaju petorica apologeta - branitelja
vjere.
Kao apologet kršćanstva najviše se istaknuo sv. Justin. Sačuvane su nam njegove dvije
Apologije ali i spis Dijalog s Trifonom u kojem je ispričao kako je postao kršćanin.
 Veliki branitelj vjere bio je i sv. Irenej bio je rodom iz Smirne gdje je učio od slavnog
Polikarpa. Vrlo je uspješno djelovao kao biskup u Lionu a najpoznatije mu je djelo
Protiv hereza (Adversus haereses).
• Jeronim (Sophronius Eusebius Hieronymus)
iz Ilirika poteklo 17 careva, a samo 1 pisac – Jeronim
rođen je cca 347.g. u Stridonu (u Dalmaciji), a umro je 419./420.g. u Betlehemu
neumoran kršćanski pisac, poznavao je nekoliko jezika, preveo je Vulgatu, pisao
pisma i komentirao ranokršćanske tekstove, a posebno Bibliju
„De Viris Illustribus“ – opisao je djelovanje više od stotinu ranokršćanskih pisaca, a
završava poglavljem o sebi
Među kršćanima je uživao veliku popularnost, ali ga Paladije Galat nije volio (rekao je
da je iz Dalmacije)
1566.g. u Rimu osnovan hrvatski zavod Sv.Jeronima, a u njemu je crkva Sv.Jeronima
Hrvata

• Kako je broj kršćana sve više rastao, tako je u određenim krugovima rasla i potreba
da se o nekim akterima njihove vjere sazna više nego što je stajalo u Svetom Pismu
Iz takvih potreba nastaje apokrifna kršćanska literatura – priče za olakšavanje
razumijevanja, nisu uvijek istinite
Najpopularniji apokrifni tekstovi su bili oni koji govore o životima apostola i drugih
svetaca
Crkveni vođe zabranjuju njihovo čitanje jer se javlja hereza (gnostici)

Najraniji raskoli

• Sredinom 2.st. međutim dolazi i do prvog crkvenog raskola

Naime filozof Marcion rođen u Sinopeji na Pontu, biva 144. godine isključen iz
rimske crkvene zajednice zbog oblikovanja jednog sustava nauka (marcionizam) koji
je bio sasvim suprotan tadašnjem kršćanskom učenju. Njegov teološki sustav
uključivao je više područja, od kritike židovskoga Boga iz Starog zavjeta do sumnje u
Isusovo mesijanstvo
Da kršćanstvo nije jednoumno i lako kročilo svoj put prema svjetskoj religiji svjedoči i
djelovanje lionskog biskupa Ireneja koji se svojim slavnim spisom protiv hereza
Otkrivanje i odbacivanje onoga što se krivo naziva znanjem istakao u zalaganju za
oštre postupke prema onima koji ne misle kao većina odnosno odstupaju od
Kristovog nauka.
• To se prije svega odnosilo na gnostike i montaniste.
Gnostički nauk koji je svoj vrhunac doživio sredinom 2. st., a svoj sumrak u 4. st.,
karakterizira način tumačenja stvarnosti i spoznaja uz pomoć koje se može zaslužiti
Kraljevstvo Nebesko
Za gnostike je bio karakterističan dualistički način shvaćanja stvarnosti: kraljevstvo
dobra ili duha i kraljevstvo zla ili materije.
To je u suprotnosti s vjerom kršćana ali i muslimana i Židova vjeruju da sve potječe
od jednog: Stvoritelja.
 Osim toga gnostici zagovaraju meditaciju, povlačenje u sebe, kao i brigu za vlastiti
spas iz ovog svijeta. Nasuprot tome kršćani su posvećeni ljubavi prema bližnjemu i
brizi za svoju okolicu.

• Postoje i manihejci koji su ime dobili po Maniju

• U prosincu 1945. godine jedan je arapski seljak iz Gornjeg Egipta u blizini grada Nag
Hammadija pronašao metar visoki glineni vrč. Nakon što je razbio vrč našao je u
njemu 13 starih kodeksa od papirusa omotanih u kožu. Kodeksi su sadržavali 47 (53)
gnostičkih tekstova na koptskom dijalektu sahidiš. Prijepisi su datirani u 4. st. ali
originalni rukopisi (na grčkom) su napisani u 1. i 2. st. Kada ih je donio kući neke od
njih je razdijelio. Tako je jednu dobio i mjesni učitelj koji je prvi shvatio da bi se u
njima mogli nalaziti vrijedni zapisi. Ostale su se knjige prodale na razne strane čak su
se i lomile na dijelove ne bi li dobili višu cijenu. Ipak 1952. godine u koptskom muzeju
u Kairu bili su otkupljeni već gotovo svi spisi.
Međutim znanost je sadržaj rukopisa upoznala tek nakon što je 1953.g. jednu kupio
Švicarac C. G. Jung. Između 1972. i 1977. rukopisi dospijevaju pod zaštitu UNESCO-a
nakon čega su objavljeni faksimili.
Među njima se nalazio i apokrif koji se danas naziva Tomino evanđelje.

• Montanisti se javljaju od 135. godine u Frigiji u Maloj Aziji. Njihov je predvodnik bio
Montan koji je djelovao zajedno s dvije žene proročice. Svi troje je tvrdilo da je
primilo objavu Duha Svetoga. Zagovarali su askezu koju su sljedbenici trebali vršiti do
Gospodinovog povratka koja će se zbiti nakon neke velike svjetske katastrofe.
Zanimljivo je da se montanistima 207. godine pridružio i apologet Tertulijan Kartaški.
• Crkveni su se raskoli pojavljivali i u kasnijim stoljećima.
• Tako se sredinom 4. st. u sjevernoj Africi javila se sekta imenom donatisti koji su
dobili ime po kartaškom biskupu Donatu. Sekta se isticala strogošću. Oni su naime
smatrali da bi crkvenu zajednicu trebali voditi samo oni koji su se junački ponijeli za
vrijeme progona i nisu rimskim vojnicima predavali vjerske skripte. Onoga koji je bez
otpora predao svete knjige nazvali su izdajnikom (traditor). Donatisti bili neumoljivi,
rigidni i neposlušni toliko da se u spor 317.g. umiješao i car Konstantin. U početku ih
je pokušao kazniti istjerivanjem iz crkvi pa i uz pomoć vojske ali kako to nije donijelo
većih rezultata pokušao je situaciju 321.g. riješiti mirnim putem. Konflikti su međutim
trajali i do 6. st.

• Arijanstvo
 325.g. sastanak kršćanskih biskupa u Nikeji u Bitiniji
To je bio crkveni (okumenski) skup na kojem se okupilo oko 250 biskupa i raspravljalo
se o arijanskim sumnjama u jednakost Boga Oca i Boga Sina
To je učenje aleksandrijskog prezbitera Arija
Po njemu je Bog Otac na prvom, Bog Sin na drugom, a Duh Sveti na trećem mjestu
Oko 100 biskupa su bili arijanci
Većina je na tom skupu izglasala kako je riječ o krivokletstvu
Osorski credo – iz crkve Sv.Marije (5. ili 6.st.), prvo zapisano vjerovanje, kao odgovor
na arijanstvo
O sukobima podrobno piše Atanazije
Na slijedećim koncilima su se uspjeli oporaviti
Imali su naklonost Konstantina II. Sazvao je sinod u Sirmiju: Sin se ne smije
uspoređivati niti izjednačavati s Ocem
Problem arijanstva rješavao se na koncilima 381.g. u Carigradu i Akvileji
Preuzeli su ga Germani (npr. Teodorik)

• Monofizitizam
U Isusu Kripstu nema ništa čovječje nego samo Božje
IV. ekumenski koncil u Kalcedonu 451.g - kalcedonska dogma
Nisu svi prihvatili – razdvajanje u Aleksandriji
Do danas postoje – primjer je Koptska crkva

• Ubuduće je odlučeno da će se u Konstantinopolu rješavati svi sporovi

• U 5.st. došlo je do akacijeve šizme i to pristaša konstantinopolskog patrijarha imenom

Acacios, kojeg je Papa Feliks III. ekskomunicirao jer je ovaj bio protivnik nikejskog
vjerovanja. Ova je šizma trajala sve dok car Justin I godine 518. nije potpuno podržao
kalkedonsku odnosno nikejsku liniju i dok nije osudio Akakija.

• U 11.st. se odvojila rimokatolička i pravoslavne crkve. Spor se zbio oko priznavanja

rimskog biskupa (pape) za vrhovnoga svećenika čemu su se istočnjaci protivili. Oni su
naime smatrali da vrh crkve treba činiti sabor cijele crkve. Zbog toga su se 1054.g.
papa i carigradski biskup međusobno ekskomunicirali. Ove anateme ukinuli su Papa
Pavao VI i pravoslavni patrijarh Atenagora.
Velika šizma zbila se i u 16.st. kada se od crkve odvojio Martin Luter.

Progoni kršćana

• Kako se kršćanstvo, nakon Isusove smrti, polagano širilo prema zapadu u tim prvim
stoljećima oni nisu ni predstavljali nikakvu opasnost.
Moglo bi se čak reći da su se neprijateljstva prema kršćanima kretala u manje-više
privatnim okvirima koja su se mogla tumačiti uobičajenom ljudskom netrpeljivošću
prema nepoznatom i novom.
Veći progoni kršćana pojavili su se za vladavine Marka Aurelija i to 177. godine kada
pod njegovom naredbom dolazi do zastrašivanja kršćana u Galiji, tj. progona
 Na ovom mjestu treba spomenuti da je Svetonije napisao kako je Septimije Sever
201.g. izdao edikt (koji međutim još uvijek nije sa sigurnošću potvrđen): .....putem je
u obliku pisma odredio mnoga prava stanovnicima Palestine. Prelazak na judejstvo bit
će strogo kažnjivo. Isto je važilo i za kršćane

• Za vladavine Decija i Valerijana došlo je do masovnih pogroma. Tako je npr. Decije

249.godine ozakonio dužnost ama baš svakog stanovnika (ili jedne zajednice,
odnosno kućanstva) carstva da žrtvuje i to pred, za tu svrhu ustanovljenom,
komisijom za žrtvovanje. Činilo se u prvi mah da će to biti dovoljno prisiliti kršćane ne
bi li se odrekli svoga vjerovanja. Za njih naime nije bilo drugog Boga osim njihovog a
pogotovo ga nisu vidjeli u caru. Međutim kršćani su našli načina da zaobiđu zapovjedi
iz Decijeva edikta tako što su npr. davali da to radi netko u njihovo ime npr. rob.
Neki smatraju da je do Decijevih progona sredinom 3.st., došlo zbog lošeg političkog
stanja u vanjskim i unutrašnjim poslovima carstva. Ova je tmurna situacija potakla na
razmišljanja i pokušaj spašavanja putem vraćanja starim rimskim vrijednostima među
kojima je religija imala istaknuto mjesto. Ta su događanja imala svoj vrhunac u
proslavi 1000. godina postojanja Rima koja se održala 248. godine.

• Car Valerijan je 257. godine smislio strožu mjeru.

Izdao je edikt u kojem naređuje kršćanskim svećenicima da žrtvuju u čast carskog
kulta. Iako su se kršćani službeno odricali vojničke službe ipak su u nju odlazili jer je
potreba za relativnom financijskom sigurnošću bila velika. Tako su od 2.st. postojali
vojnici kršćani za koje se misli da se nisu previše vezivali uz kršćanske zakone. Takvi
su, kako se čini, sudjelovali na svoj način i u poganskim ceremonijama slavljenja
vojničkih kultova.
Tertulijan tako opisuje jednog vojnika koji je za vršenja kulta nosio vijenac u ruci
umjesto na glavi.
M. Claus nam prenosi jednu priču koja govori o dugogodišnjem legionaru
stacioniranom u Palestini. Taj Marino (Marinus) je nakon dugogodišnje službe došao
na red za napredovanje u centuriona. Međutim zavidnici, koji su trebali doći na red
nakon njega ispričali su zapovjedniku da je on kršćanin i da neće moći sudjelovati u
carskom kultu i zbog toga nije bio promaknut. To znači da je on dugo godina na razne
načine izbjegavao aktivno sudjelovanje u carskom kultu i da je to bilo izvedivo.

• Valerijanov sin Galien, koji je od 260. do 268.g. samostalno vladao Carstvom,

povukao je edikte o progonima svoga oca 260.g.
Nekoliko desetljeća je vladalo razdoblje relativnog mira i tolerancije prema
kršćanima.

• Međutim od Dioklecijanovih edikata (4) nastupa vrijeme brutalnih progona.

Laktancije nas tako izvješćuje da 23. veljače 303.godine u Nikomediji u Bitiniji rimski
vojnici ruše kršćansku katedralu. Oni su tako slijedili slijedeće naputke iz edikta:
uništenje svih kultnih mjesta, zabrana okupljanja, zapljena sve zajedničke imovine,
spisa i kultnog pribora.
Najstrašnija je međutim bila odredba kojom se onima koji se odrede kao kršćani
oduzimaju sva građanska prava.
 Sljedeći edikti su naređivali kršćanski svećenicima žrtvovanje carskom kultu a to je na
kraju bilo naređeno i svim stanovnicima Carstva.
situaciji koja je nastala nakon ovih edikata izvještava Laktancije koji piše da se
uhićeni kršćani nisu pojedinačno provodili nego su se tjerali u gomile te su se tako
zajednički i spaljivali.
• Laktancije je bio kršćanski pisac koji se rodio 250. godine u Africi a umro 325. godineu
Galiji. Ovaj je učenjak bio namještenik Dioklecijana. Dioklecijan ga je naime pozvao u
Nikomediju u Bitiniji da bude dvorski učitelj govorništva. Međutim tamo se obratio na
kršćanstvo a nakon izbijanja pogroma 303.godine postaje kršćanski apologet.
Kasnije ga je zaposlio car Konstantin da bude učitelj njegovom sinu Krispu u Trieru.
Laktancijeva napoznatija djela su: De opificio dei; Divinae institutiones; De origine
erroris; De mortibus persecutorum i druga. Ovo posljednje djelo opisuje progonitelje
kršćana i Božju osvetu. Napisao je i prvu kršćansku latinsku pjesmu u klasičnoj tradiciji
De ave Phoenice.

• Nakon par godina progoni su se nešto stišali naročito na zapadu nakon što je tamo
Konstancije I postao 305. godine august.
Međutim na istoku je nasljednik Dioklecijana August Galerije nastavio s
brutalnostima.
Galerije tek 311. godine na samrti mijenja svoju odluku i izdaje edikt o snošljivosti.
Tim ediktom je kršćanima dozvoljena vjerska služba, kršćanstvo postaje religio licita,
ali bez ikakve pravne podloge.

• U svjetlu ovih događaja Konstantinov edikt koji donosi nekoliko značajnih pravnih
uredbi za kršćane bio je uistinu senzacionalan.
Tako se zabranjuje da se uhićenici obilježavaju po licu (što je za kršćane bilo sramotno
jer je čovjek stvoren na sliku Božju).
Osim toga svi osim seljaka mogu u nedjelju mirovati, svećenike se oslobađa poreza,
priznaju se državni sudovi i zabranjuje se kazna razapinjanja na križ.

Kult mučenika

• U samom početku svoga razvoja kršćanstvo je s više ili manje intenziteta bilo
proganjano a crkvene vođe ali i vjernici ubijani. Tako je Sveti Stjepan prvi mučenik
koji je zbog vjere bio ubijen kamenovanjem pred vratima Jeruzalema.
Da su patnje prvih kršćana bile velike svjedoči Sveti Ivan Evanđelist. U Apokalipsi i
Otkrivenju piše da su uz Boga duše ubijenih zbog vjere.
Ovi, zbog vjere ubijeni kršćani, nailazili su među svojim istomišljenicima na veliko
obožavanje. Vjerovali su da kod Nebeskog Oca mogu zagovarati za njih i njihovo
dobro. Tome je pridonijela i činjenica da kršćani vjeruju da se na Sudnji dan donosi
odluka o vječnom boravku. Zbog toga im je bio toliko potreban zagovor mučenika kod
Boga, jer su ovi odmah otišli u nebo.
Začeci kulta mučenika nisu još uvijek istraženi. Međutim poznato je da je sredinom
drugog stoljeća (155.g.) u Smirni zabilježeno štovanje mučenika Polikarpa pa se
drugo stoljeće, za sada, može uzeti za vrijeme nastajanja kulta mučenika. To se
 najstarije svjedočanstvo (oko 160.g.) za kult mučenika koje se nalazi u spisu
Martyrium Polycarpi
U njemu se i po prvi put susreće maloazijski nauk ovoga kulta: Onaj koga pogube
zbog vjere je svjedok (Martys) a njegova je smrt svjedočanstvo (martyrion ili
martyria).
• Jedan od mučenika, bio je i biskup Ignacije Antiohijski.
Ignacije iz Antiohije je smaknut za vladavine cara Trajana (97 – 117) Kako se čini
doveden je u Rim iz Sirije i tamo osuđen na užasnu kaznu – bačen je životinjama (ad
bestias). Putujući brodom prema Rimu pisao je i tako je nastalo njegovo pismo
Rimljanima(Ad Romanos):…. pustite da postanem hrana životinjama da preko njih
dosegnem boga. Ja sam kvasac božji i moraju me samljeti životinjski zubi da bih
postao pravi Kristov kruh…

• Bolandisti – od 17.st. uređuju i izdaju Acta Sanctorum

Danas su aktivni u Belgiji – nose ime po Jeanu Bollandu (1596.-1665.)
• Hyppolyte Delehaye – francuski isusovac i istraživač koji je svojim radovima otvorio
put kritičkim istraživanjima kulta svetaca
• Th. Baumeister smatra da je geneza kulta mučenika sastavljena od nekoliko različitih
utjecaja, kao što su židovska teološka tradicija koja poznaje progonstvo i progonjene
kao i grčko-rimske utjecaje koji štuju junačku smrt.
• F. W. Deichmann napominje kako usprkos rano zabilježenom postojanju kulta
mučenika sve do kasnog 3.st. nisu postojale za taj kult specifične građevine pa niti
mjesta na kojima bi se vršila štovanja, Po njemu je to pokazatelj za, u to vrijeme,
maleni broj sudionika u kultu.
• Kada se započelo s posebnim obilježavanjem grobova mučenika nije poznato. Isto
tako se vode rasprave o tome na koji način i kada su relikvije mučenika bile polagana
ispod crkvenih oltara.

• Kult mučenika zabilježen je u Rimu od sredine 3. stoljeća kada je zabilježen i u

Hrvatskoj. U Rimu je naime na cesti Via Appia podignut neka vrsta spomenika za
apostole Petra i Pavla tkz. Triclia. Radilo se o trgu opasanom s dvije strane portikom.
Međutim istraživanja do danas nisu utvrdila zašto se triclia nalazila baš na tom mjestu
jer na njemu nisu pronađeni tragovi grobova apostola.

žbuka sa molbama Petru i Pavlu

 triclia

Nakon 313. godine započinju masovne pobožnosti vezane uz kult mučenika.

Sam je car Konstantin davao važnosti kultu mučenika kao nekoć što su nekoć pogani
davali važnost državnim kultovima. Carska je obitelj bila ta koja je dala podići prve
monumentalne crkve posvećene mučenicima.
Chronicon Paschale opisuje kako su oko 356.g. relikvije Sv. Timoteja svečano
prenesenu u Konstantinopol i polegnute ispod oltara crkve Sv. Apostola.
U Rimu se pojavljuje specifičan oblik crkvene građevine s ophodom koje su se
podizale na grobljima, u neposrednoj blizini katakombi a izvan gradskih zidina. Bile su
to memorijalne crkve posvećene mučenicima.

• Na groblju Marusinac u Saloni susrećemo primjer da su jednog mučenika pokopali u

mauzoleju. Radi se o mučeniku Anastaziju kojega je Asklepija dala pokopati u
obiteljsku grobnicu.
U pobožnostima koje se obavljaju jednom godišnje na dan smrti pojedinog mučenika,
a na kojima se sjećaju i štuju mučenici, važni su ne samo grobovi mučenika nego i
njihovi relikviji.
• Relikvija (moći) je predmet koji se čuva i štuje kao uspomena na svetu osobu. Osim
tjelesnih ostataka nekog sveca relikvije mogu biti i neki predmeti koji su dolazili u
dodir s njom npr. odjeća ali i ulje ili predmeti u kojima su stajale kosti svetaca. U
srednjem je vijeku štovanje relikvija bilo izuzetno popularno. To je dovelo i do
zloupotreba. Čini se da su upravo zloupotrebe (prije svega trgovaca relikvijama)
utjecale da protestantski reformatori odbace štovanja relikvija.

• U 6. stoljeću nastaje Martirologij pripisan (pogrešno)sv. Jeronimu koji je jedne vrste

sažetka kalendara mučenika iz prostora Akvileje a koji je došao do nas po prijepisu iz
srednjeg vijeka. Ovaj kalendar kao i kronološki zapisi Sv. Bede Časnoga (Venerabilis)
srednjevjekovnog teologa (672- 735) bili su podloga za kasnije kalendare mučenika.
Beda je skoro čitav svoj život proveo u samostanu u Jarrow-u. Usprkos izoliranosti
samostanskih zidina upoznao je znanost i antičke jezike. Bio je strahovito plodan i
nadaren pisac i to ne samo teoloških djela. Njegova je knjiga History of the English
Church and People uvelike utjecala na tadašnje čitaoce.

Rani mučenici s prostora Ilirika

• Kronologija mučenika s hrvatskih prostora sastavljena je zahvaljujući dvama izvorima:
martirologij sv. Jeronima i akti sv. Donata. Mučenici se mogu grupirati isto tako i po
mjestima njihove pogibije: istarske, panonske i dalmatinske.
Donatovi su akti pisani u Akvileji u XII. i XIII. Stoljeću
Tako je poznato da je u Puli 284.g. ubijen mučenik sv. Germanije te da je navodno
pokopan u amfiteatru.
Od najmanje pet porečkih mučenika najznačajniji je Sv. Mauro čije su se relikvije već
u 4.st. iz njegovog groba koji je ležao pred gradskim vratima prenijele u grad na
nepoznato mjesto.
Poznato je nasuprot tome da je u VI. st. Biskup Eufrazije dao prenijeti ostatke Svetog
Maura u Eufrazijevu Baziliku u Poreču, kasnije su preneseni u Rim.

Na mozaiku u  središnjoj apsidi prikazan je lik sv. Maura s

krunom mučeništva. Njegov lik nalazimo još u medaljonu na ciboriju
Sveti Mauro: Proživio je mučeništvo za vrijeme progona kršćanstva, krajem 2. st.
Tada je bio je pogubljen sav porečki kler s biskupom Maurom na čelu, ali i neki laici. U
tu skupinu porečkih mučenika možemo uz biskupa Maura ubrojiti članove porečkog
klera: sv. Eleuterija, sv. Projekta, sv. Akolita, a za sv. Dimitrija i Julijana ne znamo jesu
li bili laici ili klerici.
Prvotno je Maurovo tijelo bilo pokopano  na groblju nedaleko današnje crkvice sv.
Eleuterija, a kasnije u 6. st. preneseno je u grad. Godine 1354. za vrijeme rata između
Đenove i Venecije, đenoveška flota je pod komandom Paganino D'Oria opljačkala
Poreč i odnijela sobom relikvije sv. Maura i sv. Eleuterija. Te su relikvije bile
pohranjene u crkvi sv. Mateja u Genovi do godine 1934. kada su vraćene u porečku
baziliku, o čemu svjedoči kamena ploča koja se nalazi na sjevernom zidu Bazilike
iznad vratiju ex-sakristije.
Sveti Mauro je zaštitnik Poreča i Porečke biskupije. Njegov blagdan se slavi 21.
prosinca
 Sv. Mauro

• Najstariji panonski mučenik je sveti Euzebije koji je bio biskup u Cibalama. Njegov je
dan 28. travnja a vrijeme njegove smrti, kako se pretpostavlja, između 253. i 259.
godine.
Dioklecijanov namjesnik je 28. travnja ( dakle na dan sv. Euzebija) došao u Cibale te
dao provesti brzi proces i kazniti više vjernika.
Toga su dana mučeničkom smrću umrli i Pollio građanin Cibala te Maxima njegova
žena.
• U Sirmiju glavnog gradu Panonije Sekunde za trajanja progona ubijen je veliki broj
kršćanskih vjernika ali i svećenika (biskup Irenej). Tako su 8. studenoga 306. godine u
Fruškoj gori ubijena i četiri kamenoklesara koja su odbila raditi kip Eskulapa za
Dioklecijanovu palaču.
Oni su poznati kao sancti quatour coronati: Kastorije, Klaudije, Nikostrat i Simplicije.
Kamenoklesari su, kako se čini, živi stavljeni u olovne sanduke i bačeni u rijeku.
Njihova su tijela kasnije odnesena u Rim i pokopana na groblju Ad Helenam koje se
nalazi uz cestu Via Labicana.
Biskup je sisački Kvirin pokušao umaći progoniteljima. Tako je pred njima pobjegao u
Savariju (Szombathely), međutim tu su ga uhvatili i bacili u rijeku Sibaris (Gyengyes).
Kasnije su mu u Savariji poviše groba podigli veličanstvenu baziliku.
Za provala barbara su njegove kosti prenesene u Rim i sahranjena u katakombama na
cesti Via Appia.
Prema zapisima o istražnom postupku rimskih vlasti koji je vođen protiv Kvirina u
Sisku i Savariji čini se da je Kvirin odveden nadležnom (praesesa) preko Andautonije i
Akve Vive pri čemu se susretao s brojnim vjernicima. Kada je bačen preko mosta
dugo je ostao na površini a naokolo se skupio veliki broj kršćana koji su htjeli s njim
razgovarati tako da je sam Kvirin usrdno molio Boga da što prije potone
Najstariji podatak o njegovu mučeništvu imamo iz martirologija sv. Jeronima.
Martirologij sv. Jeronima spominje sv. Kvirina 4. lipnja a u aktima svetaca piše: …
kada su barbari prodrli u Panoniju, utekao je narod iz Skrabancije i uzeo sa sobom
kosti sv. Kvirina, biskupa i mučenika.
• Na Apijskoj cesti kod trećeg miljokaza sahranili su ga u Crkvi Apostola, u kojoj su se
nalazili sv. Petar, sv. Pavao i sv. Sebastijan, na mjestu što se zove Ad Catacumbas
Za vrijeme Dioklecijanovih progona u Saloni, najvećem gradu provincije ubijeno je
veliki broj mučenika. Iako su nam poznata tek imena devetorice salonitanskih
mučenika čini se da ih je bilo još osmorica ali nam nisu poznata njihova imena.
 Među mučenicima koji su prikazani u kapeli sv. Venancija koja se nalazi u krstionici
San Giovanni in Fonte uz lateransku baziliku u Rimu, nad oltarom su prikazani
salonitanski i porečki mučenici Venancije, Dujam, Anastazije, Mauro, Asterije,
Septimije, Telije, Antiohijan, Paulinijan i Gajan. Mozaik je datiran u IV st. Pod tim se
oltarom u mramornoj raci čuvaju i moći solinskih mučenika.

Zapisano je da su kosti mučenika iz Dalmacije i Istre 641. godine uz pomoć opata

Martina a po uputi Pape Ivana IV Dalmatinca (640 – 642) preneseni u Rim i da su
pohranjeni u nekadašnjem konsignatoriju u lateranskom baptisteriju ( San Giovanni
in Fonte) koji od tog vremena nosi ime oratorij sv. Venancija.
O ovome piše Liber Pontificalis kada govori o životu pape Ivana IV: …Ivan, narodnošću
Dalmatinac, sin Venancija Skolastika, sjedio je jednu godinu, osam mjeseci i 19 dana.
Ovaj je za svog vremena poslao po svoj Dalmaciji i Istri mnogo novaca po presvetom i
provjerenom opatu Martinu radi otkupljivanja sužanja, koji su bili zarobljeni od
poganskih naroda. U isto vrijeme podigao je crkvu blaženim mučenicima Venanciju,
Anastaziju, Mauru, i mnogim drugim mučenicima, od kojih je smrtne ostatke naredio
prenijeti iz krajeva Dalmacije i Istre i sahranio ih u gore spomenutoj crkvi, kraj
lateranske krstionice, uz bogomolju blaženog Ivana Evanđeliste, koju je crkvu ukrasio
i razne joj darove prikazao…

• Mučenik sv. Venancije, bio je salonitanski biskup. Njemu se, koji je stigao iz Rima,
pripisivalo organiziranje prve salonitanske crkve kao i uređenje prvih oratorija.
Ovaj je biskup u 2. polovici III. st. putovao Dalmacijom pa je tako boravio u Naroni i u
Delminiju.
Između 257. – 259. g. je mučen i ubijen. Na kojem je groblju u Saloni Venancije
pokopan nije međutim poznato.
Tko je bio na čelu salonitanske crkve neposredno nakon Venancija nije nam znano,
međutim poznato je da se na mjestu salonitanskog biskupa našao krajem 3. st.
Antiohijac Domnio.

• Za solinskog biskupa Domnija bi se moglo reći da je najpopularniji dalmatinski

mučenik. Protiv njega kojega danas u Dalmaciji zovu Sv. Duje i koji je zaštitnik grada
Splita bio je pokrenut proces kojeg je vodio Marcus Aurelius Iulus ili Iulius tadašnji
namjesnik provincije (praeses provinciae).
Sv. Duje je ubijen 10. ili 11. travnja 304. godine i sahranjen na Manastirinama.
popularnom biskupu Dojmu napisano je nekoliko životopisa koji se ponekad ne
poklapaju ni faktografski ni kronološki. Tako je u jednom od njih napisano da je
obnovio oratorij ali se može pročitati da je dao sagraditi veliku crkvu. O kojoj je crkvi
riječ nije poznato niti su pronađeni tragovi takve velike crkve koja bi se datirala na
kraj 3.st.
 Osim martirologijama ovaj slučaj se dokumentira i jednim djelomično sačuvanim
natpisom, naime u Arheološkom muzeju u Splitu čuvaju se dijelovi menze s imenom
Sv. Domnija.

• Tada su ubijena još petorica koja su pokopana na groblju na Kapljuču: prezbiter

Asterije i vojnici Gajan, Paulinijan, Telije i Antiohijan.
Đakon Septimus je ubijen 18. travnja a pokopan je na Marusincu. Anastazije je mučen
26. kolovoza. Ovaj je kršćanin, porijeklom iz Akvileje, bio tkalac i stupar a legenda
kaže da je ubijen tako da su mu oko vrata vezali mlinski kamen i bacili ga u more. Iz
mora ga je izvadila Asklepija te ga je dala sahraniti u obiteljski mauzolej na
Marusincu. Pored ovoga je mauzoleja naknadno sagrađena bazilika posvećena sv.
Stašu.
Bulić je prilikom svojih istraživanja pronašao menzu na koji su bila uklesana slova IVS
koju je povezao uz Venancija. Međutim najnovija istraživanja ne dovode ovu menzu u
vezu s Venancijem.

• Domnija je na biskupskom stolcu naslijedio njegov nećak Primo kojemu se za sada

prepisuje izgradnja prve (pobjedničke) katedrale nakon što je kršćanstvo postalo
javno priznato. U Arheološkom muzeju u Splitu čuva se jednostavni sarkofag s
natpisom ovoga biskupa.

• Biskup grada Epetija sv. Feliks ubijen je prema predaji 18. svibnja 304. godine.
• Smatra se da je kult mučenika glavni za kršenje drevnog rimskog zakona prema kojem
groblja moraju biti van zidina

Uzlet
• Širenju, osim grčkog i latinskog jezika pomaže i dobro uređen politički sustav
Početkom trećeg stoljeća počinje se, osim pisanih dokumenata, pojavljivati i više
umjetničkih disciplina u kojima se materijalizira ranokršćanski element.
Karakteristika tih ranih likovnih djela, koje možemo sa sigurnošću determinirati kao
kršćanska, je da su nastala ne kao samostalna, autohtona umjetnost nego su snažno
obilježena rimskom dakle poganskom umjetnošću.
To se prije svega odnosi na zidno slikarstvo koje nam se do danas sačuvalo u rimskim
katakombama kao i u kući crkvi u Duri Europosu.
U to vrijeme pojavljuju se i prvi ranokršćanski sarkofazi i nadgrobne ploče s reljefnim
prikazima ali i mali predmeti kao što su gliptika i prikazi na staklu.
Sve se to događa na kraju drugog i početku trećeg stoljeća kada se kršćanstvo
izuzetno brzo širi, kada se oblikuje čvršća crkvena hijerarhija i jačaju institucije
ranokršćanske crkve. Ovo razdoblje uzleta - utemeljeno na omasovljavanja kršćanskih
sljedbenika - obilježeno je i masovnim progonima i stradavanjima kršćana od strane
rimske vlasti.

Arheologija predkonstantinovog doba

Simboli

• U prva 2.st. nisu se sačuvali materijalni tragovi kršćanstva, pojavljuju se tek u

predkonstantinovom dobu
Iz poganskog svijeta preuzimaju njihove simbole koje kombiniraju nekad sa natpisom
a nekad sa kristogramom
Česti simboli su: sidro, riba, maslinova grančica, golubica, palma
Postoje i prikazi starozavjetnih scena te proroka Jone (brod), Noe (u kutiji) i Danijela
(2 lava)
Noa i Danijel su često prikazani s podignutim rukama=motiv oranta (molitelja) –
prikaz Dobrog Pastira
Česti su prikazi i orantica
Nakon priznanja kršćanstva, ne prestaju koristiti simbole, samo ih razvijaju
Česti su prikazi Kristova života, a najčešći kršćanski simbol je janje. Ivan Krstitelj: „Evo
Jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta“ – te riječi u liturgiju uvodi papa Sergije I. u
7.st.
Križ dobiva novo tumačenje - izjednačava se s Kristom
Pojavljuju se i neki novi likovi
Magarac je povezan s činom kristovog rođenja

• Posebna, specifična kršćanska građevina kao uostalom i kršćanska arhitektura

nastala je relativno kasno, odnosno onda kada se kršćanska zajednica već uvelike
proširila a kršćanstvo ozakonilo.
Bog ... ne stanuje u hramovima koji su napravljeni rukama, niti mu može biti drago
ono što su načinile ljudske ruke. Ove su riječi jasne kada se zna da kršćani vjeruju da je
Bog u svakom čovjeku - stoga je sam čovjek stan Boga.
Sigurno je međutim da su se kršćani u predkonstantinovo doba, kao uostalom i
danas, morali sastajati zbog vršenja božje službe (agape - ranokršćanska večera
ljubavi koja se događala najčešće u kućama bogatijih vjernika, a održavana je u
sjećanje na Posljednju večeru) i slušanja propovjedi. Isto tako su morali postojati
prostori u kojima su boravili oni koji su se odlučili prikloniti kršćanstvu te su čekali
krštenje (katekumeni). Za postupak krštenja, pri čemu se do 6. st. uglavnom krstilo
više odraslih osoba odjednom, bile je nužne krstionice (baptisterium) s vodom.
Iako su dakle kršćanima bili potrebni svi ovi prostori čini se da su se do 313.g. svi
obredi činili u nenamjenskim prostorima koje su sami vjernici dali na raspolaganje
zajednici.
A o samom izgledu prostora u kojima su se sakupljali kršćani do 313.g. znamo vrlo
malo.

Antički izvori okupljališta za kršćane spominju samo usput pa nam nisu od velike
pomoći.
Tako Sveti Pavao u poslanici Rimljanima spominje vjernice Prisku i Akvilu kao i crkvu
koja je u njihovoj kući.
Kao primjer nam mogu poslužiti Apostolske knjige: On (Pavao) se zadržao pune dvije
godine u svome iznajmljenom stanu i primao je sve koji bi došli k njemu...
A Laktancije koji govori čak o postojanju crkve u Nikomediji za vladavine Dioklecijana.
Međutim do danas nije dokazano postojanje specifičnih građevina (koje zovemo
crkva) kao kršćanskih okupljališta prije ranog 4. st.
Ipak postoje spekulacije o tome da bi ova ili ona građevina (naročito ako je
longitudinalnog tlocrta) mogla biti predkonstantinska crkva. Za sve je uvijek
nedostajalo uvjerljivih arheoloških dokaza.

Danas se između objekata u kojima su se zbog obreda skupljali kršćani a koji su

sagrađeni do 313.g. razlikuju:
1. kuće koje su vjernici dali na raspolaganje zajednici i koje su se potom za
preuredile za novu svrhu. Njih nazivamo kuće crkve (Hauskirche; community
house; casa della chiesa ili domus ecclesiae)
U Siriji su sačuvane kuće crkve koju su se koristile i nakon 313.g.
2. privatne kuće s kućnom kapelom
3. privatne kuće s kršćanskim obilježjima (u Rimu su posvjedočeni tituli, što su bile
kuće nekog od vjernika u kojima su se veće prostorije koristile za vršenje Božje
službe.)

U hrvatskoj se stručnoj literaturi uvriježilo obilježavati kuće crkve latinskim pojmom

domus ecclesiae. Međutim pojavljuje se i prijevod pojma domus ecclesiae kao
dvoranska crkva koji, kako mi se čini, nije potpuno ispravan. Zbog čega? Istraživači su
se složili da su prvi kršćani svoju kultnu zajednicu nazivali ecclesia. To znači da su ta
crkva (ecclesia) bili oni sami, njihovo kutno druženje odnosno zajedništvo a ne
prostorije gdje su se okupljali. Kako su se ovi rani kršćani okupljali po privatnim
kućama ili stanovima (domus) pojam domus eccleseia egzaktno opisuje kuću crkvu.
Problem nastaje kada se on prevodi arhitektonskim pojmom dvoranska crkva. Ovom
prilikom se služimo hrvatskim prijevodom njemačkoga pojma Hauskirche - kuća crkva
 koji se, kako mi se čini, više približio latinskom pojmu nego engleskom: comunity
house.

Kućna crkva u Dura Europos-u

• Do danas je sigurno potvrđena samo jedna kućna crkva i to ona iz Dura Europosa,
grada na Eufratu u današnjoj Siriji.
Nalazila se uz zapadne gradske zidine u četvrti u kojoj su živjeli bogatiji građani.
Pronađeni su ostaci hramova raznih vjera (to je bio vojni grad). Zahvaljujući grafitu na
zidu građevine uspjelo se datirati njeno vrijeme u 232/33. godinu. Za upada Sasanida
256.g. u grad ova je kućna crkva prestala djelovati što znači da je trajala svega 23 ili
24 godine.

Dura Europos

Njene su mjere bile 17,35-17,45 x 18,58-20,18 m.

Imala je samo jedan ulaz, a bila je podijeljena u nekoliko prostorija. Oblik te zgrade
odgovara rimsko - mezopotamijskom stilu gradnje: vestibul koji se nalazio u središtu
bio je s tri strane okružen manjim prostorijama različitih veličina a s jedne strane je
bio portikus.
U manjoj prostoriji (8x5,15 m) su se okupljali vjernici a malo povišeno mjesto za
svećenika je bilo na istočnoj strani zgrade.
U jednoj uskoj sobi nalazio se i pravokutni bazen za krštenja koji je bio prekriven
baldahinom kojeg su flankirala dva stupića.
Zidovi ove prostorije (nije imala prozore) bili su ukrašeni freskama na kojima su bile
scene iz Novog i Starog zavjeta kao što su prikazi Dobrog pastira, Adama i Eve, hoda
po vodi, žena nad grobom i ozdravljenje uzetoga.
Ove su freske najstarije sigurno datirane zidne slikarije kršćanskog Istoka. Teme koje
su predstavljene na ovim freskama susreću se i na slikarijama u rimski katakombama.
Postojala su određena mjerila koja su se poštovala. B. Brenk: kućna crkva je rimska
privatna kuća, čije se prostorije pregrađuju, odnosno, preuređuju u kultne prostorije.
Nakon dozvole gradnje crkvi (nakon Milanskog edikta) ne prestaju i kućne crkve.
 Belov hram

Dura Europos sinagoga

Dura Europos mitrej

Sirija – Mrtvi gradovi

Quirqbize
• Toj tezi u prilog govori najbolje jedna takva kuća pronađena u sjevernoj Siriji u
Quirqbize-u, sagrađena nakon 313. godine.
Izgleda međutim da ova građevina nije bila sagrađena kao privatna kuća, koja je
kasnije prenamijenjena u kućnu crkvu, nego je sagrađena uz jednu vilu rustiku upravo
kao kućna crkva.
Graditeljska struktura crkve u Quirqbize-u koja se ogleda u smještaju glavne i
sporednih prostorija nastala je, kako misli C. Strube, pod utjecajem lokalnih vila
rustika
Ulaz u građevinu nalazi na jugoistočnoj strani. Sama prostorija crkve u koju se moglo
ući kroz dvoja vrata, velika je koliko i dvorište u kojemu je bila smještena cisterna za
vodu. Ova crkva nije do kraja arheološki istražena kao što nisu istražene ni druge
brojne sačuvane crkve u Siriji što onemogućava njihovu stručnu analizu

Quirbize hauskirche i villa rustica

Qualb Loze – ranokršćanska crkva

Qalat Siman

Qalat Siman
 Privatne kuće s kršćanskim obilježjima - Tituli
• Na zapadu carstva, pa tako ni u Rimu nisu arheološki još uvijek dokazane kućne
crkve. Međutim, zahvaljujući antičkim izvorima i epigrafskim podacima saznajemo
podatke o postojanju kršćanskih okupljališta u Rimu. Ta su okupljališta nazvana tituli
a nastala su tako što je određeni vjernik dao na upotrebu vlastitu kuću ili su pak
vjernici koristili neke druge pogodne prostore. Kuće su dobivale imena darovatelja.
Ovakvi su se prostori preuređivali za potrebe vjernika a poneki su dobivali imena
darovatelja koja su bila zapisana na malim tablama na ulazu u kuću (titulus). G. Koch
navodi da je danas u Rimu arheološki utvrđeno 18 ovakvih ranih crkava.
Slično je moglo biti s crkvom sv. Prudencije koja je, kako je potvrđeno u arheološkim
iskopavanjima, izgrađena poviše jednog dijela termi dok je današnja crkva svetaca
Silvestra i Martina sagrađena poviše dijela tržnice.

mozaik iz crkve Sv. Prudencije u Rimu, 5.st.

• Koliko je kompleksno istraživanje i interpretacija ovakvih objekata najbolje pokazuje
problematika nastala oko arheoloških nalaza ispod crkve sv. Ivana i Pavla u Rimu.
Tijekom arheoloških iskopavanja pod podom crkve pronađeni su ostaci kuća za
iznajmljivanje i trgovine datirani od 2. do 4. st.
Zidovi ovih kuća bili su ukrašeni freskama. U jednoj kući prepoznati su na freskama
kršćanski motivi. Da li je taj prostor s ranokršćanskim freskama (među prikazanim
muškim figurama pretpostavljaju svece Ivana i Pavla) bio domus vlasnika Pamahija
kojeg se prezbiter 499. godine spominje na rimskoj sinodi
 Privatne kapele
• Da su vjernici slavili euharistiju u vlastitom obitavalištu poznato je naime iz najranijih
kršćanskih vremena.
Zanimljiv i znanosti još ne sasvim jasan je problem rimske vile u Lullingstone-u
nedaleko Londona. Na sjevernoj strani ovog antičkog, dugo vremena korištenog
građevinskog kompleksa nađeni su ostaci zidnih freski kršćanskog sadržaja (oranti,
kristogram) datirani krajem 4.st.
Pitanje koje se može postaviti je da li su ti prostori bili privatnog karaktera ili su pak
bili uređeni kao kuće crkve.

Lullingston

• U Galileji, na obali Genezaretskog jezera (Galilejsko more) nalazi se Kafernaum, u

Isusovo vrijeme manje ribarsko selo iz kojega su potjecali neki od Apostola a među
njima Petar i brat mu Andrija.
Literarni izvori spominju Kafernaum nekoliko puta: U Matijinom evanđelju piše,
između ostaloga, da je Isus iz Nazareta otišao u Galileju da bi stanovao u Kafarnaumu
koji se nalazi na jezeru. Evanđelja po Marku i po Ivanu kažu da je Isus propovijedao u
kafernaumskoj sinagogi.
 Matija piše i o centurijonu iz Kafernauma koji je Isusa molio za ozdravljenje svojega
sluge.
U izvoru iz 4. st. koji sadrži putopise hodočasnice Egerije nalaze se opisi kuće crkve
Svetoga Petra.
U petom stoljeću je poviše ove Petrove kuće sagrađena centrala osmerokutna crkva
s isto takvim hodnikom. Tu je crkvu opisao hodočasnik iz Piacenze u 6. st.
U Kafernaumu su vršena arheološka iskopavanja od strane kustodije Studium
Biblicum Franciscanum. 1968.g. je na svjetlo dana izišli, između ostalih, ostaci i
spomenuta centralna crkva i ispod nje ostaci kuće iz prvog stoljeća za koju se misli da
je to ona kuća Svetog Petra koja se spominje u Evanđeljima. U izdanjima Cafarnao II i
III su objavljeni nalazi keramike i novca a u Cafarnao IV grafiti iz Petrove kuće.

• Kefar ‘Otnay
Izuzetan slučaj je jedno ranokršćansko okupljalište otkriveno 2005.g. u Kefar 'Othnay
u Izraelu. Sagrađeno je kao jedno krilo neke vojničke zgrade smještene u neposrednoj
blizini legijskog logora. Ovo okupljalište (navodno iz 3. st.) je longitudinalna hala (5 x
10 m) s podnim mozaicima i natpisima na njemu
Na mozaiku s ribom natpis spominje vojnika koji je donirao podni mozaik kao i
majstora mozaika, na drugom se mozaiku spominje žena koja je donirala stol

Ranokršćansko slikarstvo predkonstaninovog doba

• Materijalnih ostataka slikarstva ranokršćanskog predkonstantinovog doba, dakle
onog do 313. godine sačuvalo se osim freski iz kuće crkve u Dura Europos i u
grobnom slikarstvu odnosno u katakombama.
Može se postaviti pitanje kako je u općem kršćanskom ozračju koji se opire
prikazivanju moguće da je ono ipak postojalo. Čini se da bez obzira na stroga pravila
teologa, situacija na terenu – kako bi smo danas rekli – bila sasvim drugačija.
Rani kršćani žive u okruženju poganske okoline kojoj je prikaz sastavni dio kulta. Osim
toga slika je najbolji medij kojim se može prenijeti poruka pogotovo onima koji ne
vladaju pismom. Slikarstvo se u to vrijeme tolerira ali se ono, pri izboru tema, vrši
vjerojatno uz nadzor crkvenih vođa i na osnovu predložaka.
Prikazi koji su se predstavljali u tim objektima ali i na reljefnim prikazima s sarkofaga
toga doba bile su scene iz Starog i Novog Zavjeta. J. G. Deckers smatra da su se birali
 upravo one scene koje kršćanima mogu uz Božju milost pružiti nadu za spasenje: kao
što je Izak izmaknuo smrti, Jona se spašava iz utrobe morske nemani, nepokretni
prohoda ili kao što se Lazar zahvaljujući Kristu vraća iz mrtvih tako se može dogoditi i
kršćanima
Prikazi Kristovih čuda su sadržaji koje poganska umjetnost nije poznavala

Antaiupolis
• Prije nekoliko godina pojavile su se vijesti o jednom svitku od papirusa koji potječe s
lokaliteta Antaiupolis u Gornjem Egiptu a čuva se u jednoj privatnoj zbirci. Svitak ima
mjere 250x32,5 cm i datiran je u 1.st.pr, Kr ili 1. st. po. Kr.
Na svitku je tekst zemljopisnog vodiča (Artemidora iz Efeza) kao i zemljopisna karta
ali i skice dijelova ljudskog tijela i glava te crteži različitih vrsta životinja s njihovim
imenima. Ilustracije ne potječu samo od jedne osobe niti su načinjene u isto vrijeme.
Misli se da je svitak služio kao predložak u umjetničkim radionicama.

Antaiupolis

Freske iz Dura Europos-a

• Jedine sigurno datirane freske iz predkonstantinovog razdoblja su iz kuće crkve iz
grada Dura Europos.

Zidovi ove kućne crkve bili su obojeni i ukrašeni slikama. Međutim sačuvali su se
samo slikarije iz prostorije u kojoj je bila krstionica, nažalost i one samo djelomično.
Istraživanja su vodili stručnjaci s sveučilišta Yale pa se dio freski nalazi i u umjetničkoj
galeriji sveučilišta
Ove pak sačuvane freske, nastale između 232 – 236. godine, nalaze se na zidovima
baptisterija ali i u luneti, polukrugu poviše samog bazena za obred krštenja.

Dura
Europos, luneta baptisterija (Dobri pastir i Adam i Eva)

Slike na zidovima nizale su se u dva reda.

Prizori koji su na njima prikazani su slikani jedan za drugim u tz. pripovjedačkom stilu.
Tako napr. iza scene iscjeljenje uzetoga slijedi bez vizualnog prekida scena Petra na
vodi.

Dura Europos, ozdravljenje uzetog (lijevi zid baptisterija)

 Sveti Petar na vodi
I pozadina obje scene je potpuno ista. Tlo na kojem se nalaze prikazani likovi i priroda
odnosno okolica u kojoj je smješten prikaz su slikani istima bojama.
U luneti poviše krstionice naslikan je Dobri pastir i Adam i Eva koji su smješteni uz
drvo u desnom donjem dijelu prikaza.
U svezi ovih zidnih slika su u znanosti postavljena mnoga pitanja kao što su ponuđene
i mnoge interpretacije. Znanstvenici su se tako osim, što su pokušali odgovoriti na
pitanje zašto su Adam i Eva naslikani, u usporedbi s Dobrim pastirom vrlo mali,
uspoređivali sa mnogo kvalitetnijim zidnim slikarijama iz sinagoge u Dura Europasu
kao i s onima iz mitreja istoga grada
Kako se pretpostavlja i druge kuće crkve, barem veći broj, bile su također ukrašene
zidnim slikama, stoga se pokušava odgovoriti na pitanje o porijeklu, o korijenima tog
slikarstva ali i uzoru slikarskih tema

Žene pred grobom

 Samarićanka na bunaru

Ranokršćanski mozaici prekonstantinovog doba

• Rijetki su mozaici predkonstantinovog doba koji su se sačuvali.
Danas se smatra da je najstariji sačuvani kršćanski mozaik onaj koji je pronađen u
vatikanskoj nekropoli i to na svodu grobnice Julijevaca koja se nekoć nalazila uz cestu
via Cornelia.
Na mozaiku koji je tek djelomično sačuvan među listovima vinove loze nalazi se
dvopreg pored kojeg je prikazan Krist. Od figure Krista vidljiv je samo gornji dio tijela.
Krist je s bradom i aureolom. Glava mu je u središtu križa a oko nje su zrake. Ruke su
raširene. Prikaz dvoprega simbolizira ga kao Boga sunca

• Dječak s golubicom i grozdom

Grobni reljef, kraj 3., poč.4.st.
Statua Jone i morske nemani
Mramor, 280.g

Sarkofag iz Triera
Prikaz Noe, prva pol.4.st.
Grafit s Paladina
Čovjek s magarećom glavom na križu
„Alexamenos štuje svog Boga“

Mramorni kipić Jone ispod brajde

Olovni sarkofag iz Sidona

300.g. – poklopac i bočna strana

Nadgrobni spomenik
Bursa, kasno 3.st.
Nadgrobni spomenik (ploča s lokula) kamenoklesara Eutropija koji izrađuje
sarkofag
Rim, cca.300g.
 Hrvatska u predkonstantinovo vrijeme
• Na području koje je u antici zauzimala današnja Republika Hrvatska zabilježeno je postojanje
kršćanskih vjernika od sredine 3.st., odnosno od vremena dolaska misionara iz Bliskog Istoka.
Hrvatska je bila dijelom 10. Italske regije Venecija i Histrija; i provincija Ilirik, tj. provincija
Dalmacija i Panonija
Izvori koji govore o najranijem kršćanskom razdoblju su dakako kao i drugdje upravo oni
pisani. Imamo 3 pisana izvora:
1. Tako iz Pavlove poslanice Rimljanima saznajemo da je već Sveti Pavao poslao u Ilirik svog
izaslanika Tita da širi vjeru: Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio
evanđelje Kristovo
2. U Pavlovoj poslanici Timoteju piše gdje su njegovi učenici otišli, među njima spominje i
Tita ……Demas u Solun… Kresenc u Galatiju, Tit u Dalmaciju.
3. Po nekim vijestima čini se da je u Dalmaciji boravio i Sv. Luka. Epifanije tako govoreći o
Svetom Luki piše: ....propovijedao najprije u Dalmaciji, zatim u Galiji, Italiji i Makedoniji.

Usprkos ovim vijestima materijalnih dokaza je malo iako se dade pretpostaviti da je u

predkonstatinovom razdoblju pripadnika kršćanske vjere bilo i to nemali broj.
Liber pontificalis=popisa papa
U 2.pol. 3.st. javlja se 1. rimski biskup Kaja iz Dalmacije (283.-296.)
Crkva Sv.Kaja u Solinu, unutra je sarkofag s prikazima Herkula

Frane Bulić
rođen je 4. listopada 1846. godine u Vranjicu kod Splita.
Nakon ređenja za svećenika, na bečkom sveučilištu studira klasičnu filologiju i arheologiju.
Neko je vrijeme u Dubrovniku i Split bio gimnazijski profesor, a potom ravnatelj splitske
gimnazije.
Posvetio se istraživanju Salone pa su njegovom zaslugom otkriveni su i prezentirani lokaliteti
poput Manastirina, Marusinca, Kapljuča, ali i amfiteatar, zatim brojni natpisi i sarkofazi.
Međutim istraživao je i spomenike iz vremena hrvatskih narodnih vladara.
1894. godine pripremio je prvi Međunarodni kongres starokršćanske arheologije.
Za potrebe njegovih istraživanja produžene su željezničke tračnice do Solina, isušena
močvarna tla, u vrijeme velikih ekonomskih kriza zapošljava veliki broj mještana. 
Bulićev rad bio je poznat u čitavom kulturnom svijetu, postao je članom mnogih europskih
znanstvenih institucija. Grad Zagreb proglasio ga je počasnim građaninom, a njegovi
rođendani u Splitu su slavljeni poput blagdana
Za vrijeme istraživanja uredio je i svoj terenski ured u koji je dao uzidati ulomke antičkih
spomenika tusculum
Don Frane je umro u dubokoj starosti u zagrebačkoj bolnici 29. srpnja 1934. godine, a
pokopan u sarkofagu što ga je još za života postavio na Manastirinama, uz grob svetog Dujma
i salonitanskih mučenika
Sprovodne obrede je uz splitskog biskupa Kvirina Klementa Bonefačića vodio i tadašnji
zagrebački nadbiskup-koadjutor Alojzije Stepinac, a tisuće ljudi su bile na posljednjem
ispraćaju.
Na sarkofagu je dao urezati dijelove s nekoliko kršćanskih epitafa: s groba jednog mladića
pokopanog u predvorju bazilike na Manastirinama i s groba svećenika Ivana koji za sebe kaže
da je "grešan i nedostojan svećenik" koji ovdje počiva "čuvajući časne pragove svetih".

Arhitektura 
• Iako se trenutno misli da je kuća crkva iz Dura Europos-a jedina sigurno dokazana takva
građevina iz predkonstaninovog doba ranokršćanska literatura iz Hrvatske još uvijek govori o
tri građevinska sklopa za koje misle da su služile za najranija, predkonstantinska kršćanska
bogoslužja: u Poreču, Zadaru i Saloni. Ove objekte hrvatski znanstvenici nazivaju kadikad
domus ecclesia.
Bilo je pokušaja da se još nekim građevinama prepiše uloga ranokršćanskih oratorija što nije
prihvaćeno među stručnjacima.
Da je u Istru vrlo rano doprlo kršćanstvo i to najkasnije krajem 3. st. govori primjer Poreča
koji je bio biskupijom s biskupom Maurom na čelu.
Iz tog razdoblja međutim nema pouzdanih arheoloških tragova iako se u literaturi često
spominje jedan rani objekt smješten na zapadnom rubu antičkog grada u kojem je djelovao
confessor Maurus

Na području sjeverno od Eufrazijeve bazilike kao i ispod poda sjevernog broda iste pronađene
su usporedne dvorane (9 x 22 m).
Misli se da je u tom najstarijem objektu djelovao confessor Maurus. Ovaj je porečki biskup
djelovao krajem 3. i početkom 4. st. O njegovom djelovanju u Poreču (pa tako neizravno i o
objektu u kojem je djelovao) svjedoči i jedan natpis, koji se djelomično sačuvao, a na kojemu
se može pročitati da su se kosti Sv. Maura, koje su do tada bile izvan zidina, prenijele u grad.
Ovaj je natpis preveo A. Šonje ovako: Ovaj sveti grob sadrži kao snijeg bijelo tijelo mučenika
Maura. Ova prvobitna crkva preuređena je njegovim molitvama (po njegovom zagovoru).
Ovamo je časno prenesen, gdje postade biskupom I mučenikom. Stoga u čast mjesto je bilo
podvostručeno
Na natpisu za se prvobitnu crkvu kaže primitiva ecclesia
Natpis se danas nalazi na sjevernom zidu bazilike Eufrazijane
Tlocrt kompleksa Eufrazijane – 1- bazilika, 2. suspselij Predeufrazijeve bazilike, 3. narteks, 4.
atrij, 5. krstionica, 6. zvonik, 7. pretpostavljeno područje prve kućne crkve, 8. memorijalna
kapela, 9. sakristija, 10. biskupski dvor, 11. kapela, 12. kanonika
 Svi su objekti u Poreču imali mozaičke podove. Ovi podovi, kako se čini nisu napravljeni u isto
vrijeme. Moguće je da su djelomično sačuvani mozaici nekog još starijeg objekta ponovno
upotrjebljeni u 4.st.
Na sjevernoj strani zadarskog foruma prostori triju dućana (taberne), a danas sakristije
zadarske katedrale Sv. Stošije, su bili adaptirani za potrebe ranokršćanskih vjernika.
Arheološka istraživanja su donekle omogućila rekonstrukciju nekadašnjeg prostora ovoga
objekta veličine 17 x 11 m.
Sastojao se od prednjeg i stražnjeg dijela. Dio poda (u prednjem dijelu) bio je prekriven
mozaikom od bijelih, krupnih tesera. U stražnjem dijelu tog prostora koji je bio i povišen
pronađeni su ostaci polukružne svećeničke klupe (subselij).
Upravo je pronalazak supselija razlogom što hrvatski istraživači ovaj prostor smještaju u
najranije ranokršćansko vrijeme
• Iz sredine 3. stoljeća datiraju i dvije građevine iz Salone.
Kršćani su te svoje najranije građevine smjestili u sjeverozapadnom kutu istočnog gradskog
proširenja, u privatnom stambenom kompleksu i to u nekadašnjim termama.
Južno o ovog prostora kasnije se razvilo biskupsko ili episkopalno središte ostavljajući ove
građevine nedirnutima. Zbog toga kako smatra Dyggve jer su odigrale važnu ulogu u životu
crkve. Dvije najranije građevine Dyggve je prozvao oratorijima A i B.
Isto tako je smatrao da je vrijeme funkcioniranja ove salonitanske kuće zajednice doba
djelovanja biskupa Venancija i Domnija.
Ulaz u oratorij A nalazio se uz same bedeme.
Najprije se ulazilo u dvorište gdje se u osi s kultnom prostorijom nalazio zdenac s kantarom
predviđen za kultno pranje. Voda je u zdenac pritjecala iz gradskog vodovoda koji je prolazio
u neposrednoj blizini. Iz ovog se dvorišta ulazilo u oratorij A ali i u tkz. oratorij B. S ulice se u
ovaj objekt nije moglo ući.
Prilikom istraživanja koje je proveo Bulić, Dyggve i Marin pronađeni su brojni starokršćanski
arhitektonski fragmenti za koje se misli da su najstariji u Saloni.
Na zapadnom dijelu prostorije (što je neobično) nalazila se polukružna klupa za svećenstvo.
Ovaj je dio prostorije bio odijeljen od dijela prostorije za vjernike.

Groblja
Ranokršćanska groblja bila su u početku dio poganskih koja su, kako je tadašnji zakon
nalagao, bila smještena izvan gradskih bedema.
To je bio slučaj i u Saloni, glavnom gradu rimske provincije Dalmacije, koja je imala više
nekropola.
Pretpostavlja se da su u Saloni groblja na kojima su se pokapali kršćani izdvojila od poganskih
početkom 4. st. i to u vrijeme Dioklecijanovih progona.
Nakon što bi na nekom groblju (što se tiče Salone bile su uglavnom sporedne gradske
nekropole) bio pokopan mučenik započela bi masovna pokapanja kršćana oko njegovog
groba.
S vremenom bi se kršćanski nukleus proširio na cijelo groblje.
To je bio slučaj s najslavnijim kršćanskim grobljem u Saloni koji je dobio moderno ime po
lokalitetu Manastirine na kojem se nalazio. Na Manastirinama je pokopan Sveti Domnije i
drugi mučenici.
Nakon što je Konstantin ozakonio kršćanstvo i na Manastirinama je počelo masovnije
pokapanja kršćana.
Oni su nastojali biti što bliže nekom od mučeničkih grobova.
Grob mučenika bio je prepoznatljiv po malom prozoru s rešetkom (fenestella confessionis).
S vremenom su se okolo groba mučenika pokapali vjernici u običnim grobovima uokvirenim
kamenom, sarkofazima ili u grobnicama koje uglavnom bile na svod ali su se gradile i
memorije koje su imale apsidalni tlocrt.
Na Manastirinama se tako oko memorije Sv. Dujma počinju pokapati vjernici i graditi druge
memorije da bi se.
Početkom V. stoljeća sagrađena je trobrodna bazilika, dužine 48 a širine 21 metar, u koju je
uključen i grob mučenika. Gradili su je biskupi Gajan i Simferije, koji su također tu pokopani.
Na Manstirinama je pronađeno oko 450 sarkofaga
Drugo veliko ranokršćansko groblje je dobilo ime po lokalitetu Marusinac.
Na njemu je bio pokopan Sveti Anastazije. I njegovo je posljednje prebivalište kao i
prebivalište Sv. Dujma na Manastirinama arheološki posvjedočeno
Na ovome je groblju sačuvan neobičan mauzolej za kojega se misli da je bio grobnica
mučenika tj. memoriae martyrum.
Radi se o pravokutnoj građevini s kontraforima što ovaj mauzolej čini posebnim.
Građevina ima dvije razine pa se ispod gornje prostorije s apsidom nalazi kripta. Kripta se
sastoji od dva dijela i to apside s rešetkastim prozorom i većeg prostora u kojoj je bio
sarkofag.
I oko ovog mauzoleja na Marusincu pokopani su brojni vjernici i to u običnim grobovima,
sarkofazima ali i freskama ukrašenim grobnicama.
Na Marusincu je sagrađen i veći broj memorija koje su kasnije ugrađene u grobljanske
bazilike.
Treće ranokršćansko groblje u Saloni nalazi se nadomak amfiteatra a dobilo je ime po potoku
Kapljuču u čijoj je blizini.
Misli se da su tu pokopani vojnici Antiohijan, Gajan, Paulinijan i Telije.
Epigrafski je potvrđen prezbiter Asterije.

Plastika, mozaici i sitni pokretni predmeti

Iako nam se iz predskonstantinovog razdoblja nije sačuvao ni jedan sarkofag s kršćanskim
prikazom stručnjaci smatraju da su se u salonitanskim sarkofazima na kojima nisu bili izričito
poganski motivi nego oni s pastoralnim prikazima pokopani kršćani
Uporište za takvo razmišljanje vide u činjenici da su se takvi sarkofazi s takozvanim
neutralnim motivima pojavili u Saloni tek sredinom 3. st. što onda vezuju uz porast broja
kršćana.
Na ranokršćanskim grobljima u Saloni u ponekim su grobnicama djelomično sačuvane fresko
slikarije sa svoda.
Radi se o jednostavnim vegetabinim i životinjskim ukrasima ali se javlja i Kristov monogram.
U Poreču su sačuvani dijelovi podnog mozaika iz kasnog 3. i s početka 4.st.

Materijalni ostaci iz vremena prije 3.st. dakle nema ali je bilo pokušaja, i to vrlo uspješnih, da
se u određenim sitnim predmetima prepozna kršćanska simbolika.
U zborniku Salona Christiana obrađeni su sitni ranokršćanski predmeti koji potječu iz Salone
Za potrebe jedne tematske izložbe sakupljena je sva dostupna ranokršćanska građa iz
Sjeverne Hrvatske.
Izložba je vrlo jasno pokazala da još uvijek ne možemo – premda je bilo pokušaja - sa
sigurnošću izdvojiti ni jedan građevinski objekt kao ranokršćansku crkvu.
Isto tako predstavljeni su i analizirani su brojni pokretni predmeti datirani od vremena 2. st.
Međutim predmeti koje su autori izložbe izdvojili i klasificirali u nekoliko grupa nisu izravno
vezani za kršćansku simboliku.
Autori su, naime, imali na umu duhovno ozračje toga vremena, dakle još uvijek izvanredno
jaki poganski utjecaj, progone kršćana i njihovu neomiljenost među građanima rimskog
carstva
 Kasnorimska skrivana blaga
• Već od druge polovice 3. st. te sve do kraja 4. st. dolazi do ponovne renesanse
prikazivanja antičkih mitova na umjetničkim predmetima. Sjetimo se cara Julijana
(361 – 363) koji je postao perjanica ovih stremljenja, zabranio je kršćanstvo, procvat
progonstva
U ovo vrijeme su nastale čuvene poganske srebrene riznice koje i dan danas izlaze na
svjetlo dana diljem provincija.
Brojni su članci koji se bave skrivanim rimskim (ali i prapovijesnim) blagom.
Razlikujemo nekoliko vrsta skrivanog blaga:
1. ono koji se skriva pred nadirućom opasnošću ( radi se o vrijednim stvarima, novcu
ili metalnim predmetima)
2. ono sa sakralnim sadržajem ( to su objekti iz hramova ili sakralni inventar). Ovi su
nalazi nađeni in situ (npr. uz izvore ili vodena svetišta), u lararijima (u
Pompejima), favissae (predmeti iz hramova koji se zbog neupotrebe od hramskog
osoblja zakopavaju jer se ne smiju prodati)
3. ukradena blaga koje su sami pljačkaši zakopali (depoi nastali iz straha)

U ovom nas slučaju zanimaju samo depoi nastali zbog straha. Ustanovljeno je da oni
nisu ravnomjerno raspoređeni nego da ih ima najviše na sjeveru i sjeverozapadu
Evrope a da ih gotovo i nema na istoku i u sjevernoj Africi.
• Neki od primjera takvih luksuznih srebrnih posuda s mitološkim scenama su npr.
toaletna kutija svadbeni poklon Sekundu i Projekti. Kutija je nađena u jednoj kući na
Eskvilinu u Rimu a danas se nalazi u Britanskom muzeju u Londonu.
Po mjestu nalaza ovo se blago naziva eskvilinsko blago. Vrijeme nastanka je između
379 i 382. g. Ova je kutija potpuno dekorirana reljefima i ima natpis: Sekundu i
Projekti neka žive u Kristu

Tako se na gornjoj strani poklopca nalaze portretne biste muža i žene s Kupidima.
Na prednjoj strani poklopca je prikaz Venere u školjci kako se češlja. Oko Venere su
mladi tritoni na čijim leđima jašu Amorini s darovima.
Na bočnim stranama su prikazi tritona i nereida
Na stražnjoj strani poklopca je prikaz mlade koja ulazi u novu kuću i gostiju s
poklonima. Tu se nalazi i natpis koji kaže Sekundu i Projekti, neka žive u Kristu.
 Sama kutija je ukrašena na prednjoj strani arkadama s cizeliranim stupićima unutar
kojih su prikazani mlada koja se češlja sjedeći na stolici. S jedne i druge strane su
njezine sluškinje koje drže potrebne stvari za njeno uljepšavanje: ogledalo i kutiju s
nakitom, šminkom, ukosnicama ili pak nešto drugo. U uglovima su paunovi. U svim
ostalim arkadama straga i sa strane su prikazane sluškinje koje nose darove. Mjere
ove kutije su šir.0,55 i vis.0,28 m.
Za ovu svadbenu kutiju kaže Ranuccio Bianchi Bandinelli da je tipični rad orijentalnih
radionica smještenih negdje između Antiohije i Konstantinopola

Eskvilinsko blago pronađeno je 1793.g. Čini se (po sačuvanim monogramima) da je

pripadalo uglednoj rimskoj obitelji Turcija Secunda i žene mu Projekte Turcii

• U rimskoj provinciji Britaniji pronađena je velika količina srebrnog posuđa.

Mildenhalsko blago
Međutim najpoznatije (iako ne i najbogatije: Hoxne) je ono pronađeno u Mildenhallu
u Suffolku. Ovo je Mildenholsko blago pronađeno slučajno 1942.g. u blizini
nekadašnje rimske vile. Broji 34 komada srebra.
Najveći a i najljepši komad je okrugla plitica promjera 65,5 cm koja se danas čuva u
Londonu u Britanskom muzeju.
Vanjski rubni krug ove plitice čine dionizijske scene s satirima i menadama koji plešu i
sviraju.
Sljedeći krug je ukrašen tritonima koje jašu nereide a u samom središtu je glava
morskoga božanstva, neki misle Oceana

Srebrna plitica, Mildenhall – Suffolk, 13 cm, 4.

st.Urezano grčko ime u genitivu: Euterijevo (satiri i menade)
 Srebrni pladanj, Mildenhall – Suffolk, 13 cm, 4. st.
(satiri i menade)

Sačuvana su i četiri veća duboka tanjura promjera 30 cm sa širokim obodom.

Na dnu jednog od tanjura prikazan je muškarac u lovu a na obodu su prikazane
ovnovi, divokoze kao i životinje u borbi npr. kako medvjed napada divokozu.
Osim toga na obodu su prikazane i četiri biste iz profila i to dvojice muškaraca i dvije
žene

Najmlađi tanjur je iz 3.st., izrađen je u Galiji. Ne zna se gdje je mjesto izrade blaga
Među blagom se nalazi i jedna zdjela s poklopcem. Visina posude je 0,19 a promjer
0,23m. Poklopac je osim floralnim elementima ukrašen i figurativnim frizom s
prikazom kentaura, medvjeda, lavova i ljudskih glava.

držač poklopca je u obliku Tritona koji puše u

školjku
 Nekoć se smatralo da su ove posude produkt orijentalnih radionica a danas postoje
mišljenja da su one proizvedene negdje na području Italije i Galije. Velika je
poteškoća što ti proizvodi rijetko imaju signature koje bi svakako pomogle u
utvrđivanju porijekla izrade.

srebrne žlice, 4.st. ugravirani su kršćanski simboli

(proizvodi inače rijetko imaju signaturu)

• U Britaniji je pronađena i prekrasna srebrena plitica tkz. Corbridge Lanx. Ova je

srebrena plitica pronađena 1735. g. u Corbridgeu u pokrajini Northumberland.
Na posudi je prikazan Apolon unutar edikule hrama, te njegova sestra blizanka
Dijana, Minerva i dvije neidentificirane ženske figure (možda majka Apolona i Dijane -
Leto i njena sestra Ortigija).
Dužina ove posude je oko 50 cm
Vjerojatno u spomen Julijanovog posjeta Ap. Hramu u Grčkoj 363.

• Slična plitica nađena je također u 18. st. (1729) u Risley Park, Derbyshireu. Na rubu
plitice ali i u sredini prikazani su prizori iz lova. Ova posuda ima natpis koji glasi biskup
Exuperius daje ovo Bagiensianovoj crkvi. Mislilo se da bi ova posuda mogla biti
izrađena i u samoj Britaniji premda se danas ne zna gdje se nalazila ta crkva.
 Međutim ubrzo nakon pronalaska plitica je nestala da bi se pojavila ponovo 1991 kao
krivotvorina Greenhalg obitelji. Ova se posuda danas naziva Risley Park lanx.

• U Trapain Law u blizini Edinburgha pronađeno je 152 komada srebra (5. st.) što je
najveći skupni rimski nalaz iz nekog civilnog naselja
National Museum of Scotland, Edinburgh
Rezalo se na komade-mito (mnogo posuda je podijeljeno na 4 dijela)
Predmeti kršćanskog sadržaja, dijelovi uniforme (dotad znani samo brončani, germ.
stil)

Thetfordsko blago
Oko 390. g.
Zakopano iz straha ili religijskih razloga?
33 Ag žlice, 22 Au prstena, 4 privjeska, nekoliko ogrlica i zlatna kopča s rasplesanim
satirom
 22 komada prstenja

Zlatna pojasna kopča, V. 5,2 cm

Zlatna narukvica, Hoxne, 6,5 cm

tekst: utere felix domina Iuliana

Hoxne u Suffolk-u 
16.11. 1992.g. Eric Lawes otkrio blago ( 15 000 komada novca i 29 komada zlatnog
nakita i 124 srebrna predmeta) uz pomoć metal detektora 
Kasno 4. i rano 5. st.
• Najzanimljiviji kršćanski nalaz je nalaz crkvenog posuđa iz malog gradića Water
Newton (Durobrivae) u blizini Peterborough-a. Radi se o 28 srebrenih i zlatnih
komada posuđa i ostavi novca koji blago datiraju u vrijeme oko 350.g. Ovom
datacijom bio bi to najstarije crkveno posuđe do sada pronađeno u rimskom carstvu

Ostava srebrnog posuđa, Durobrivae (Water Newton)

4. st.
Za sada najstariji ranokršćanski crkveni pribor
Augusta Raurica
Na evropskom su kopnu pronađena također mnoga kasno rimska srebrna blaga.
Jedno od njih je pronađeno u vojničkom kastelu u Kaiseraugstu, Svicarska (Augusta
Raurica).
Oficijelni pronalazač bio je dr. Charles Bourcart iz Basela. On je 19. siječnja 1962 javio
voditelju istraživanja rimskog kastela u blizini da je jučer pronašao okrugli metalni
tanjur koji mu se čini srebrni ali i rimski. 1995.-državi doniran dio blaga s natpisom
Marcellanius-jedan od vlasnika. Profesor i njegov asistent dali su se u potragu za
daljnjim primjercima. U blizini se nalazila gostionica pa je gostioničarka ispričala priču
kako je u siječnju vidjela neke ljude kako u auto trpaju neki veliki predmet što ju je
učinilo vrlo radoznalom. Zapisala je broj automobila a sama je otišla vidjeti na mjesto
odakle su oni uzeli predmet. Tamo je našla još četiri okrugla predmeta koja je uzela i
spremila u podrum.
Kasnije je pokazala predmete. A znanstevnici su pronašli i vlasnika onoga broja
automobila. Otišli su u njegovi kuću i stvarno tamo su vidjeli više od 5kg tešku
Ahilejevu pliticu (11 scena iz Ahilejevog života; Ahilej se oblači u žensku odjeću).
Nakon toga je počela potraga po selu i raspitivanja kod seljaka o tome tko je još
pronašao nešto slično. I stvarno mali Klaus je našao neku drugu pliticu. O tome je
pričao učitelju koji mu je savjetovao da je baci u smeće što je dječak i napravio.
Možete zamisliti kako su se istraživači požurili prema smrdljivom smeću gdje su
nakon nekog vremena pronašli srebrni pozlaćeni tablet s Arijadnom.
Osim stolnog posuđa pronađeno je kasnije i mnoštvo srebrnog novca, žlica,
medaljona, svijećnjaka i drugog pribora tako da blago iz Kaiseraugsta teži više od 36
kg.
Od ovog posuđa tri komada imaju puncirane potpise koji kažu da se jedan učinio
Mainzu, drugi u Solunu a treći nosi natpis Euticius iz Naissus-a (Niš).
½ 4. st. 280 komada
 Arijadna na tronu između supruga
Dionizija i Satira

Srebrna pozlaćena plitica s Ahilejem

ukrašena scenama iz njegovog života i signirana imenom majstora Paisiliposa iz
Tesalonikija, 4. st.
 Odisej sakupljajući ratnike za Trojanski rat dolazi na dvor kralja Likomeda. Ahilej
skriven u ženskoj odjeći poseže za oružjem kad čuje ratničku trubu a u tome ga želi
spriječiti ljubavnica Deidameja. 

Dvije od 5 Licinijevih zdjela

iz Niša
Beograd (druge u Londonu, Bostonu i Beču)
3,8 - 4,5 cm, Dm. 16,5 - 17,7 cm
LICINI AUGUSTE SEMPER VINCAS; u sredini lovorov vijenac kao i zavjetna formula
SIC X SIC XX, koja ukazuje na slijedeću vota
suscepta za slijedećih 10 godina

• Ostava srebrnog posuđa pronađena 1493.g na putu prema Prosiku kraj Solina
Dokument iz 18.2.1493.g. prvi poznati zapis o zakopanom blagu u Hrvatskoj. Pronašla
su ga 4 seljaka i bili su pozvani pred splitskog kneza

• Ostava rimskog brončanog posuđa kod sela Sopje

Luksuzno posuđe, ali tu ne postoji lokalitet

• 2 rimske ostave iz Petrijanaca

Prva je pronađena 1805. g. i samo je dijelom sačuvana (poslano je u Beč) i to zlatni
predmeti
Druga je pronađena 2005. g. riječ je o novcu i 2 srebrena tanjura.

Seusovo blago
Tri godine se u New Yorku početkom 90.g. vodio spor oko prava na srebrno posuđe
prozvano Seusovo blago.
Naime, valja znati kako se to blago krajem 1990. trebalo pojaviti na prodaji poznate
aukcijske kuće Sotheby, i to nakon što je izloženo početkom te iste godine u New
Yorku.
Međutim, upravo tada došlo je do svjetskog skandala jer su pravo na to blago
polagale Jugoslavija, odnosno Hrvatska kao njezina pravna slijednica, Mađarska i
Libanon, tvrdeći kako je blago izneseno upravo s njihova teritorija.
Zbog toga je ono zaplijenjeno i nakon trogodišnjega sudskog postupka u New Yorku,
u kojemu ni jedna od tih zemalja nije uspjela dokazati kako je u pravu, dio Seusova
blaga ipak je, uz navodno posredovanje izvjesnog Antona Tkaleca, stiglo do ruku
engleskog lorda Northamptona.
On je za 14 predmeta iz kolekcije platio 14 milijuna funti. Napomenimo, da bi spoznali
o čemu se tu radi, da je Lord svojim odvjetnicima pokazao papire, koji su se poslije
pokazali lažnima, kojima je htio dokazati da je platio čak dvadeset milijuna.
Na sudu nisu htjeli dozvoliti analizu zemlje s posuđa tvrdeći da to nije relevantno za
proces.
Hrvatska je strana tvrdila da potječe s područja Barbarige u Istri i da je iz zemlje
ilegalno izneseno, a Mađarska da je poteklo s Balatonskog jezera na rubu gradića
Polgardi
Što su pisale novine u vrijeme trajanja procesa: glavna osoba je bio umirovljeni
inspektor bivšega SUP-a u Puli Anton Cvek. Taj je tvrdio da on i ne samo on zna kome
je, kada i kako Seusovo blago izručeno.
„Radi se, po njemu, o bivšim JNA oficirima i njihovim obiteljima. Dok sam živ,
svjedočit ću da je Seusovo blago iz Barbarige“ kaže Cvek i dalje tvrdi da je šest dana
nakon što smo popisali primopredaju, o čemu imam kući kopiju tog zapisnika, to
blago, na žalost, partilo iz Barbarige. Puno znam, ma ne smijem reći, vadi se Cvek.
Dr. Anne Bennett je u ožujku 2000.g. Zagrebu održala predavanju pod nazivom
'Seusovo blago'. Na temelju svog konzervatorskog rada na Seusovom blagu - zbirci od
14 bogato ukrašenih srebrnih predmeta, dr. Anna Bennett je detaljno opisivala
pojedine dijelove zbirke. U razdoblju od 1989. do 1990. godine dr. Bennett je
istraživala pladnjeve, vrčeve i kutijice dekorirane reljefima koji detaljno prikazuju
scene lova na divlje svinje i medvjede, gozbe i mitološke priče. Datacija: 350.-450.g.

Seusovo blago
 Srebr
eno “Seusovo blago” – zdjela snatpisom, 70 cm, 9 kg (350 – 450.g.)
Hec Sevso tibi durent per saecula multa
Posteris ut prosint vascula digna tuis

Wieringen blago
Ostava/blago vikinga, Nizozemska, 9. st., ali predmeti pripadaju i ranijim razdobljima

Hildesheim
Nađeno 1868.
Ag i Au, većina posuđa datira u 1. st.
Najveća ostava van granica Carstva
Najpoznatija (i jedina na netu): posuda s reljefom Minerve na dnu
Manching blago/ostava
Poprilično razvijen oppidum
1986. nađeno zlatno kultno drvce
Ostava zlatnika nađena 1999.-galski stateri (Wikipedia, ali zaista izgleda da je u
pitanju galski novac)

Vinkovačko blago
U dugoj ulici 26 nađeno više od 50 komada
Plitica s prikazom pastira i objektom
Sačuvan natpis „Aquilla Antonius fecit, magister“
 Ranokršćanske katakombe
Iz razdoblja kasne antike sačuvana su mnoga groblja. Tada se pokojnici češće polažu
nego pale
Najraniji poznati ranokršćanski grobovi su iz 3.st., kao i natpisi na sarkofazima
Ne zna se kada su se kršćanska groblja odvojila od poganskih
Nakon 313.g. je gotovo u svim mjestima moralo biti ranokršćanskih groblja
Martirioni – groblja mučenika (najistaknutije nekropole). Postali su kultna mjesta i
kasnije su se tu počele podizati crkve

Katakombe
Veća, podzemna, zajednička, kršćanska groblja u kojima se oko uskih hodnika s obje
strane nalaze udubljenja za polaganje tijela mrtvih
Ime „katakombe“ se koristi od 9.st., a dobile su naziv po hodniku ad catacumbes u
crkvi Sv. Sebastijana. Stari kršćani su katakombe zvali caementerium, a ljudi koji su ih
kopali zvali su se fossori
Hipogeji – privatna podzemna groblja (obiteljska), javljaju se od 2.pol. 4.st.pr.Kr. u
Grčkoj i susjedstvu
Katakombe nisu mjesta gdje su se kršćani skrivali od progonitelja, to su samo
zajednička groblja
Komodiline katakombe – fosor s mašklinom, lampom i tijelom
U 2.pol. 4.st. papa Damaso u brojne katakombe daje postaviti počasne table na
kojima su bili epigrami koje je sam sastavljao
Jeronim iz Stridona opisuje katakombe i prolaze ga trnci (340-420)
Katakombe posjećuju kršćani iz svih krajeva – javljaju se rimski grafiti
Pišu se i itinerari za snalaženje u katakombama
Katakombe su se često pljačkale, a posljednji udarac im zadaju Langobardi
Najstarije katakombe nastaju krajem 2. i poč.3.st.
Rimska zajednica kupuje zemljište za groblje na Via Appiji - katakombe Sv. Kalista
(najstarije i najpoznatije; rešetkasti tip, kripta papa;*200-230.g. dvostruki kubikul
Luciline grobnice)
U Rimu je sačuvano više od 70 katakombi, a ima ih u Laciju, Napulju, Siciliji, Malti,
sjevernoj Africi…
U katakombama su se nekad pokapali i židovi – u Rimu postoje 4
Mali dio katakombi je ukrašen freskama
Groblja su bila u zemlji samo tamo gdje je bilo pogodno tlo, kao npr. vulkanski tuf (u
Laciju i Kampanji)
Rimljane je zakon obvezivao da groblja budu izvan grada (zakon 12 tabli). Za umrlog
je potrebno grobno mjesto koje se plaća i taj grob se mogao kupiti još za života
(siromašni su imali problema s tim). Koriste se sve dublji slojevi grobnih parcela.
Sačuvan je velik broj natpisao u katakombama (oko 40 000) i objavljeni su u:
Inscriptiones Christianae Urbis Romae
U 7.st. zakon 12 tabli prestaje važiti i službeno se grobovi mogu raditi unutar zidina
Rimljani su svoje mrtve spaljivali
Kolumbariji – grobnice za veliki broj spaljenih pokojnika u Rimu (groblja za urne) za
pogane
Najpoznatiji kolumbariji su blizu bazilike Sv. Paola „Iuori le Mura“ na cesti Via
Osteniense

Nije jasno kako se odvijao graditeljski razvoj katakombi i razvoj njihova slikarstva
Po novom prijedlogu početak je bio u vrijeme progona u 3.st.
Freske tada prikazuju scene koje evociraju spasenje iz SZ i NZ (sami počeci
ranokršćanskog slikarstva): Noa, Jona Danijel…
Prva pol.4.st. – ozakonjenje kršćanstva; slikarstvo je pod utjecajem carske
ikonografije
Druga po.4.st.-1.desetljeće 5.st. – posljednja faza; prikazi svetaca

Istraživanje
1578.g. radnici u zemljanim radovima, otkrili su ulaz u katakombu na cesti Via
Salarija. Pripadala je katakombi na Via Anapo i imala je velik broj fresaka na zidovima
Antonio Bosio – maltežanin, najstariji i najznačajniji istraživač fresaka; objavio je
knjigu La Roma Sotteranea Cristiana (prevedena je na latinski i oslikana je crtežima
Ciaconia i Flamanca van Winghea)
Krajem 19.st. počinju sustavna istraživanja i vodi ih papa Grgur XVI (stvaranje
kršćanske arheologije)
Prvi konzervator katakombi bio je Giuseppe (?)
Giovanni Battista de Rossi – nastavio s istraživanjima; pronašao je mramorni
fragment s natpisom „…nelius martyr“ (=Kornelije mučenik - papa) – riječ je o
Kalistovim katakombama jer je papa Kornelije navodno tamo pokopan (kao i mnogi
drugi pape)
1852.g. – navodno su pronašli papinsku grobnicu
1903.g. – Joseph Wilper: Malereinder Katakomben Romus – najznačajnije djelo o
slikarstvu katakombi (dao je ručno obojiti svaku fotografiju); nedostaje mu samo opća
kronologija
1852. g. – papa Pio IX osniva ustanovu: komisija za svetu arheologiju (Commissione si
archaeologica severe)
Od 1924.g. počonje izlaziti časopis: Rivista di Archaeologica Cristiana (dan danas
izlazi)
1894.g. – prvi ranokršćanski kongres održan u Splitu i Solinu
1933.g. – Paul Styger: Die romischen Katakomben – pokušao je ustanoviti topografiju,
razvoj i kronologiju arhitekture
1955.g. – na cesti Via latina je otkrivena nepoznata katakomba s izvanredno
sačuvanim freskama (ponovno jača interes za istraživanja katakombi)
Tek 1993.g. započinje objavljivanje pokretnih nalaza iz katakombi
Katakombe još uvijek nisu potpuno istražene. Istraživanje Domicilinih katakombi se
vrši uz najsuvremenija pomagala

Tlocrt
Oblik rešetke – više katova s paralelnim i poprečno povezanim hodnicima
(ambulacrum)
Češljasti tlocrt – iz nekih hodnika se granaju manji sa strane
Najčešće su kombinacije višestruke kombinacije ova dva tlocrta
Katakombe su obično povezane sa crkvom
Svjetlarnici – više služe za dotok zraka nego za svijetlo

Vrste grobova
Razlika je po obliku grobnih mjesta
1. Lokul – najčešći i najpoznatiji oblik; u dugim redovima su jedan kraj drugog ili
jedan iznad drugog. U njih se ugurao mrtvac. Zatvarani su mramornim pločama i
ciglama a onda cementom ili voskom. Označavali su ih tako da su u žbuku
umetnuli predmeti ili natpisima. U jedan lokul se moglo smjestiti 2 ili više tijela.
Rijetki su mozaični prikazi
2. Akrosolij – u njih su se mrtvi polagali. Obično su služili za umetanje sarkofaga.
Njihovi najistaknutiji dijelovi su lukovi koji su često bili oslikani.
3. Forma grobovi – kopani su u podovima katakombi
4. Kubikul - nekoliko grobova u manjoj prostoriji
5. Kripta - veći prostor s više grobova (kripta papa, kripta Sv. Cecilije…)

U katakombama se razlikuje samo rano i kasno slikarstvo.

Oslikani su samo neki zidovi. Izuzetak su oni koji su to mogu priuštiti
Kontinuitet iz poganskog slikarstva.

Kalistove katakombe

Ime su dobile po upravitelju Kalistu kojeg je papa Zefrin tu postavio i kasnije je postao
biskup
Prostor 1 – najstariji poznati dio katakombi u Rimu
Jedna od najstarijih freski je s poč.3.st. – dvostruki kubikul Luciline grobnice (scena
Kristovog rođenja na stropu)
Prostor je nekad očito pripadao privatnom hipogeju (200.-210.)
Kornelijevo mrtvo tijelo je pokopano u Lucilinoj kripti (kubikuli X i Y). Na zidu kubikula
X je prikaz Isusova krštenja (manji je od Ivana Krstitelja), a na stropu Dobri pastir. U
prostoriji Y je sačuvana stropna slika u središtu koje je prikaz Danijela s lavovima
Slikarije su prožete poganskim utjecajima, ali je kršćanski karakter neupitan.
U tim katakombama je i 6 prostorija – Kapele Sakramenata (freske su iz poč.3.st.)
Kalisto je bio rob kršćanin osuđen na prisilni rad u Sardinijskim rudnicima (10g. je bio
tamo). Ponovno je oslobođen i boravi u Antiju gdje je postao pripadnik današnjeg
klera. Pozvan je u Rim nakon toga da se brine o cementeriju
 Kripta papa (tu je natpis Cornelius martyr)
 Kripta sv. Cecilije (5 svetaca)
 Kapele sv. Sakramenata
 galerije s lokulima
 kubikul s 5 svetaca
 Kripta sv. Lucile (sveci s imenima)

U katakombama ima prikaza i iz SZ i iz NZ.

Stilska analiza – kontinuitet iz poganskog slikarstva ali kvaliteta rijetko doseže
poganske
 Važnost fresaka je neprocjenjiva – to je najranija sačuvana ranokršćanska umjetnost
- freske – uglavnom izuzetak (euharistijska gozba, epitaf, Mojsije, Ribar)
o poganska tradicija – ALI slikanje fresaka strogo pod nadzorom upravitelja
o više stilova tokom vremena

Anonimne katakombe na cesti Via Anapo

Dobro su istražene i objavljena je potpuna dokumentacija

Početak razvoja katakombi – hipogej iz 2.pol.3.st.
Dva puta su se širile (izgradnja galerije i hodnika)
Posljednji ukop je bio oko 350.g. – kratko su trajale (oko 100g samo)
*slika abrahamova žrtva
*ručak kraj 2.st.

Katakombe Sv. Sebastijana

Grobnica 3 mauzoleja. Isklesani su prednji dijelovi mauzoleja.

Grafiti s invokacijom apostolima Petru i Pavlu (Sv. Petre pomozi)
Iznutra imitiraju ville. Dio katakombe je tzv. Villa Piccola (230.-240.)
Svjetlarnik u kubikulu godišnjih doba
*slika Ptica i staklena posuda s voćem
Mauzolej Clodius Hermes – prikaz banketa (slabo je sačuvan)

Domiciline katakombe

Hodnici dugački 15km. Ima samo 80 ukrašenih grobova

Koristila se od 3. do 5.st.
Galerija Flavijevaca je bila potpuno ukrašena freskama
Najveće podzemno groblje u Rimu. Raspoređeno je na 4 kata
Ime su dobile po Flaviji Domicili, nećakinji cara Domicijana – daje parcelu kršćanima
U 5.st. kad više nema ukopa, izgrađena je polu podzemna bazilika
Najznamenitije freske su u kubikulu br.74. potpuno je ukrašen – freska mjerača
(mensar) s velikom mjericom (modius). Riječ je o kubikulu mjerača
Kubikul 33 – freska koja prikazuje Djevicu Mariju na tronu s malim Isusom u krilu,
okružena s 4 kralja (magičara)
Od srednjeg vijeka prikazuju se samo 3 kralja, a freska iz katakombe Ad duos Sauro
prikazuje ih samo dva
Venerandin akrosolij

Prisciline katakombe

Češljasti tip i jedine otvorene (još uvijek ima zatvorenih lokula)

Nalaze se na Via Sallaria, bile su u funkciji od 2.do 4.st.
13km dugi i nepravilni hodnici
Kriptoportik – najstariji dio, nastao je nasuprot hipogeju Acilijevaca
Grčka kapela (capella graeca) - najznamenitiji prostor; natpisi na grčom
 3 niše za sarkofage i klupica za posjetitelje – utjecaj pompejanskog stila, puna
je fresaka
o Fractio panis (jedna od 3 euharistijske gozbe; 7 žena)
o Prinošenje darova Isusu (3 kralja)
o 3 euharistijske gozbe
o 3 židovska mladića na vatri – 1 je na ulazu u kapelu a druga je u
kubibulu Velata
Kubikul velata
o Dobri pastir – na stropu
o Žrtvovanje Izaka
o Velata (čovjek s velom) – u luneti na središnjem zidu, 3.st.
o Danijel u lavljoj jazbini
o Jona i neman
o Suzana (Joakimova žena) – optužba, sud, oslobođenje
o Bogorodica s Isusom i prorokom – smatra se da je to najstariji prikaz
Bogorodice; 3.st.
o Navještenje – kasno 2.st. (2 čovjeka, onaj koji sjedi je zapravo Marija)

Katakombe na cesti Via Latina

Još se uvijek znanstvenici njima bave

1955.g. tamo su otkrivene nepoznate katakombe – imaju jasan tlocrt i divne freske
Sastoje se od 13 prostorija koje su obojene razno raznim bojama
Po veličini pripadaju grupi malih podzemnih grobalja – nekad ih zovu hipogej (315-
370.g)
U njima je pokopano nešto više od 300 ljudi – misli se da su pripadali zatvorenom
društvu ili većoj obitelji
Jasno se vide socijalne razlike (imućniji imaju ukrašene akrosolije, a drugi su u
lokulima na neatraktivnim lokacijama)
Jednako su zastupljeni kršćanski i poganski motivi
Kubikul B
o Adam i Eva (izgledaju ko rimljani) sa Kainom i Abelom (na sebi imaju
leopardovu kožu)
Prostorija B
o Josipovi snovi o 7 plodnih i 7 gladnih godina (on je bio prorok u Egiptu)
o Samson šalje lisice na Filistejce
o Jakovljeve ljestve u nebo s anđelima (vizija Božje kuće)
Prostor C
o Žrtvovanje Izaka i sluga koji ga čeka s magarcem
Kubikul E
o Polugola žena koja leži (Kleopatra/Prozerpina/Tellus – Sanader misli da je
Tellus)
Prostorija E
o Plesačice sa velom
Kubikul F
o Moapski kralj Balak poziva u pomoć vrača Bileama da prokune Židove.
Bileama zaustavlja anđeo (čovjek na magarcu, bilje i durgi čovjek s nečim što
liči na nož)
Prostor F
o Samson ubija Filistejce s magarećom čeljusti
o Krist i Samarićanka uz bunar
o Paun uz košaru voća
Kubikul I
o Krist na prijestolju između Petra i Pavla
o „Lekcija iz anatomije“ (neki ljudi i mrtvac otvorene utrobe)
Prostorija J
o Orantica (iza nje su zavjese) - u akrosoliju
Prostor L
o Samson i lavovi (jednog već salijeće roj muha jer ga je Samson sredio)
o Prijelaz preko Crvenog mora
o Paun, Nike, Danijel i vojnik
o Orant i paun
Kubikul N
o Heraklo izvodi Alkestidu iz Hada (kraj njega Kerber i Admet – Alkestidin muž)
o Heraklo i Hidra
Prostor O
o 3 mladića u vatri
o Isus oživljava Lazara (gomila ljudi)

Komodiline katakombe

Napravljene na zemljištu koje je dala kršćanka Komodila

Tu su pokopani mučenici Feliks i Adaukt. Njihove su se relikvije tu čuvale
Podzemna bazilika Sv. Feliksa i Sv. Adaukta
o Prikazani su s Madonom
 o Madona, Feliks, Adaukto i udovica Furtura
o Sveti Luka (kraj njega je runski grafit)
Leov/Leonov kubikul
o Krist – na stropu
o Krist između Feliksa i Adaukta

Praetextatus katakombe

Vrlo razgranate katakombe i na katove

Kripta godišnjih doba – zima
Krist i Samarićanka (bez bunara, ovaj put samo s posudom)

Katakombe Sv. Marcelina i Pietra

Iznad njih su ostaci cemeterija Equiles singulares i Konstantinove bazilike s ophodom

uz koju je bio i mauzolej careve majke Helene
To područje se zvalo Ad duas lauros
Katakombe imaju 3 kata i 4.5 km podzemnih galerija. Pokopano je oko 20 000-25 000
ljudi. Kraj 3. - kraj 4.st.
Nisu najveće katakombe u Rimu ali imaju najviše sačuvanih fresaka
O njima je objavljeno više modernih monografija
Od 2005.g se istražuju
2008. g objavljena je do tad nepoznata freska, koju su datirali u 7.st(!)
Kubikul 78 (na JZ katakombe) ima najsačuvanije i najkvalitetnije freske
o Scene večere
o Na stropu je: Prikaz pastira i 8 biblijskih scena (Jona, ozdravljenje uzetog…)
o Noa (u kutiji na moru i dolazi mu galeb) „Noina arka“
o Adam i Eva
o Ivan krsti Isusa ( Ivan se ne vidi, izgleda ko da se tušira)
o Oživljavanje Lazara
o Liječenje žene s problemom krvi (stalno krvarila, uhvatila Isusa za haljinu)
o Isus (2.pol.4.st.)
o Orfej (ima kapicu, liru, i još nešto u ruci, kraj njega je ptica)

Ulica Manzoni

Hipogej Aurelijevaca
Kubikul B
o Glava apostola

Katakombe Jordana

o Orantica (žena kratke crne kose s velom)

 Židovske katakombe na villi Torlonii (musolinijeva vila)

Počele su prije Kalistovih

Freske sa židovskim simbolima (npr.menora)

Židovske katakombe u vinogradu Vigna Raandanini

Na cesti Via Appia

Na Siciliji u Sirakuzi
Katakombe Sv.Ivana
Catacomba di Santa Lucia
I još jedne

Malta
Katakombe Sv. Agate
Kapela za misu, i sve je u jednoj razini

Milos
Isto neke katakombe

Katakombe Sv. Tekle

Na Via Ostiense
2009.g tamo nađena freska za koju se smatra da je najstarija freska s prikazom
apostola Pavla (4.st.)