KRONOLOGIJA REALLEXIKON-H.

Jankuhn
I. Metodske osnove
1. Općenito.
KADA-U prvoj polovici 19. st. započeli su prvi pokušaji pobližeg
kronološkog određivanja nalaza iz pretpovijesnog i ranopovijesnog
vremena.
CILJ- Od samog početka nastojalo se pouzdano odrediti
nalaze prema godinama našega kalendara ili prema užim vremenskim
razdobljima koja se mogu ograničiti takvim godinama
DO ČEGA SE DOŠLO-Tako su se istraživači na početku
zadovoljili izradom „relativne“ kronologije, koja je vodila do uspostave
„perioda“ te do još preciznijih podjela unutar tih perioda
2 MOGUĆNOSTI- Za obje vrste kronološkog određivanja arheološkog materijala, relativnu i
apsolutnu, na raspolaganju su dvije mogućnosti: uporaba prirodnoznanstvenih ili razvoj vlastitih
arheološko-povijesnih metoda

RAZLIKA IZMEĐU 2 METODE-Dok arheološko-povijesne

metode pokušavaju povezati nalaze s povijesnim ličnostima, kratkim
epohama, događajima ili pobliže odredivim okolnostima, fizikalnostatističke metode govore o duljim
vremenskim razdobljima u koja se s manjom ili većom vjerojatnošću mogu uvrstiti pojedini nalazi ili
kompleksi nalaza. Samo dendrokronologija može u povoljnim okolnostima dati točne datume.

A. Arheološko-povijesne metode
1. O relativnoj kronologiji
2. Tipološka metoda

DEFINICIJA- Tipološka metoda (tM) važno je pomoćno sredstvo pri

klasifikaciji arheoloških starina. Pritom se teži prije svega za vremenskom
i prostornom klasifikacijom materijala, u posljednje vrijeme i za
socioekonomskom i ideološkom klasifikacijom. tM se oslanja na analizu
formalne, funkcionalne i materijalne srodnosti predmeta, pri čemu se serije
tipova sastavljaju prema stupnju njihove sličnosti. One se tada
interpretiraju kao dinamični razvojni redoslijedi i u skladu s time vrednuju
se kao kronološki slijed formi koje serija sadržava

POVIJEST ISTRAŽIVANJA- Tipološku su metodu približno istovremeno 70-ih godina prošloga

stoljeća razvili H. Hildebrand i O. Montelius.

OD ČEGA ONI POLAZE- Oba istraživača polazila su od pretpostavke da je ljudska volja vezana za
određene zakone, slične onima koji vrijede u razvoju organskog svijeta.

VAŽNOST MONTELIUSA- Montelius se sigurno ne može nazvati otkrivačem tipološke metode, ali
ipak je on prvi koji je iz evolucionizma, zatvorenog nalaza, tipološkog slijeda i serije kombinacija
nalaza stvorio jedan sustav.

ABERG- Jedan od najrevnijih zagovornika tipološke metode bio je N. Åberg. Za njega ova metoda
nije bila cilj istraživanja, ali ipak sredstvo kojim je moguće rasvijetliti određene strane života minulih
vremena. Metodu je opisao kao analitičku, a njezin cilj kao sintetičan. Prema Åbergu, tM se ne može
izučiti, nego je usporediva s instinktivnim umjetničkim
doživljajem.

SCHWANTES- Kako bi podupro teoretske osnove tipološke metode, G.

Schwantes pokušao je potkrijepiti analogizam biološke teorije evolucije i
ljudskog stvaranja. Za njega su ideje i nadahnuća zapravo često rezultat
dugotrajnih razmišljanja i lanaca odluka, čak i ako se uglavnom odvijaju u
podsvijesti i prolaze razvoj.

MALMER I GRASLUND- U posljednje su vrijeme M. Malmer i B. Gräslund radili na daljnjem

razvoju metode i podcjenjivanje metode nazvali su apsurdnim jer arheološko dokazivanje bez
tipološkog razmišljanja prema njihovom mišljenju nije zamislivo.

Teorija i metodologija tipološke metode

KRITIKA- Metodu su kritizirali posebice S. Müller, G. Gjessing i B. Almgren.

ZAŠTO- Kritika se u prvom redu usmjerila protiv tvrdnje prema kojoj je svaka tipološka serija
postavljena tipološkim istraživanjem samih predmeta najprije neovisno o kombinaciji nalaza i
stratigrafijama

ZAMJERKE-
1. da je teorija evolucije, teoretska osnova tipološke metode, neprikladan
analogizam,
2. da su kriteriji za vrednovanje serija tipova izabrani subjektivno,
3. da se tendencije ne odvijaju jednolično te se stoga ne mogu obuhvatiti
sustavima

Čisto tipološka metoda

ŠTO- Na početku stvaranja serije kod Monteliusa stoji tipološko istraživanje koje se danas naziva
analiza artefakta.

TKO- Montelius dobiva svoje sljedove tipova (sl. 149) (tipološke serije) tipološkim
istraživanjem koje je postavljeno prema unutarnjim obilježjima (tipološkim
elementima) različitih oblika. Pritom se nezavisan tipološki element
promatra kao najmanja jedinica arheološkog predmeta koja se logički ne
može dalje reducirati. Svaki tipološki element nekog tipološkog slijeda
samo se malo razlikuje u usporedbi sa sljedećim elementom. Različitost
dvaju uzastopnih tipoloških elemenata često je zanemarivo mala. Razlika
između prvoga i posljednjega elementa neke serije obično je velika.

ČEMU VODI- Ova spoznaja vodila je posljednjih godina razvitku analitičko-statističke

metode unutar čisto tipološke metode.

Metoda kombinacije nalaza. Metoda kombinacije nalaza (FKM)

zasniva se na kombinacijama nalaza.
GRASLUND I NJEGOVA PODJELA- Pretpostavlja se da su artefakti u kolektivnim nalazima
istovremeni. Gräslund dijeli kolektivne nalaze u dvije grupe. U prvu grupu spadaju zatvoreni nalazi
(npr. nalazi ostava), koji upućuju na apsolutnu istovremenost, u drugu grupu nalazi iz slojeva naselja
(akumulirani nalazi), koji su možda relativno istovremeni

FKM- Čisto tipološka metoda i FKM imaju istu logičku strukturu. Kvaliteta dokaza u oba slučaja ovisi
o broju tipoloških elemenata

STATISTIČKE PROCEDURE- Značenje prostornog afiniteta predmeta u kolektivnim nalazima za

relativnu ili apsolutnu istovremenost, kao i pretpostavka da sličnost znači
istovremenost, a različitost neistovremenost, doveli su do razvitka
statističkih procedura koje predstavljaju pomoć pri kronološkom poretku
predmeta.

3. Statističke metode
 Serijacija

DEFINICIJA- Ovaj pojam obuhvaća sve metode kojima se različiti

predmeti mogu poredati u serije koje odražavaju njihovu starost. Čini se da
je W. M. Flinders Petrie bio prvi koji je 1899. godine uveo ovaj postupak u
kronološku serijaciju.

NAČIN- Većina pokušaja serijacije polazi od kolektivnih

nalaza i definiranih tipova koji se stavljaju u slijed. Redoslijed se većinom
interpretira kao kronološki slijed iako su zamislivi i drukčiji sljedovi

CILJ- Pokušajima serijacije cilj je utvrđivanje srodstva predmeta istog tipa u različitim nalazima i
različitih tipova u zatvorenim nalazima. Time se
serijacijske jedinice (tipovi) svrstavaju u poredak (sl. 151) isključivo na
temelju usporedbe njihove sličnosti. Što se više tipoloških elemenata uvrsti
u prostornu blizinu, veća je vjerojatnost, kronološki gledano, da vremenski
interval između njihovih nastanaka nije jako velik.

 Kombinacijska tabela
Pri izvođenju metode važnija je prisutnost ili odsutnost tipoloških obilježja
nego njihova učestalost u okviru cjeline. Prostorna blizina u tabeli znači da
postoji sličnost i to je naznaka vremenske blizine. Ako se osim jednostavne
kombinacije obilježja u kombinacijskoj tabeli izrazi učestalost kombinacija,
tada učestalost potkrepljuje pretpostavku da se (vjerojatno) radi o
kronološkoj istovremenosti.

Predmet razmatranja su obilježja ili tipovi i njihovi međusobni

odnosi u okviru istraživanog materijala.

PRIKAZ REZULTATA- Rezultat se može prikazati kao tabela (sl. 152). Na apscisi i ordinati ove
tabele pojavljuju se sva promatrana obilježja u istom redoslijedu.
INTERPRETACIJA- Interpretacija takvih kombinacijskih tabela je problematična jer su uz
kronološku interpretaciju moguća i druga tumačenja (npr. regionalne, socijalne i funkcionalne pojave).

 Cluster analiza

Single-link cluster analiza najjednostavniji je način utvrđivanja sličnosti u okviru numeričke

taksonomije. Ovdje se uspoređuju cjeline (grobovi, ostave). Tada se međusobna udaljenost utvrđuje
pomoću koeficijenta sličnosti. Slikovni prikaz ovog postupka doveo je do tzv. dendrograma

PREDNOSTI I MANE- Prednosti single-link cluster analize pred drugim načinima rada: svi se
tipološki elementi u jednakoj mjeri uzimaju u obzir, a broj promatranih tipoloških elemenata vrlo je
visok te se same cjeline, npr. grobovi, svrstavaju u poredak. Kao nedostatak može se spomenuti da
analiza dopušta da se svako postojeće tipološko obilježje, svaki tip ili svaki pojam s različitom
valjanošću uvrsti u postupak.

Povijesnoumjetnička metoda

KADA JU RABIMO- U nedostatku očuvanih dokaza velike umjetnosti, kao što su drvena arhitektura,
slikarstvo ili plastika, moguće je analizirati samo ornamentalnu umjetnost.

PRIMJER- . Analizu ornamentalne umjetnosti za brončano su

doba primijenili npr. Sophus Müller i zatim J. Brøndsted i G. Schwantes za
kronološku podjelu brončanoga doba iako cilj stilistike nije samo
vremenska podjela, nego prije svega spoznaja umjetničkih nastojanja i
njihovih promjena.

STIL- Istraživanje se posebice uporno bavilo germanskom životinjskom ornamentikom. Ovdje se

također u promjenama stila mogu spoznati ne samo vremenske razlike, nego i različite duhovne
tendencije i djelomično veze na većim prostorima koje, kao npr. u slučaju Tasilova kaleža – govore o
nastojanjima kršćanskih misija i odnosima udaljenih područja.

Tzv. „horizontalna stratigrafija“.

TEMELJ- Na temelju položaja u takvim zonama koje je moguće otprilike odrediti kronološki se
uvrštavaju nalazi čija je datacija inače nepoznata.

PREDUVJETI- Preduvjeti za primjenu ove metode koja se nedosljedno naziva horizontalnom

„stratigrafijom“ su:
1. postojanje već otprije utvrđene kronologije određenih nalaza ili
kompleksa nalaza koji se pojavljuju u dotičnom groblju ili u dovoljnom
broju u naselju koje će se uzeti u obzir (da bi se uopće mogao ustanoviti
„smjer širenja“)
2. doista potpuno očuvan smjer širenja pri proširivanju
groblja odnosno naselja u prošlom vremenu. Primjenjivost ove metode je
dakle vrlo ograničena.

2. O apsolutnoj kronologiji

Uvod

Kronologija je znanost o mjerenju i računanju vremena

U užem smislu pod kronologijom se podrazumijeva svrstavanje povijesnoarheoloških podataka u

vremensku skalu koja seže do sadašnjosti. Ono počiva na općeprihvaćenom i poznatom datumu
svjetske povijesti kao fiksnoj točki.

PRIMJER- Na kršćanskom je Zapadu od 8. st. prihvaćena kršćanska era

koju je u 6. st. postavio rimski redovnik Dionizije Eksiguus. Ona se odnosi
na naknadno izračunat datum Kristova rođenja. Brojenje godina prije
Kristova rođenja tek su u 17. st. uveli D. Petavius i G. B. Riccioli. Ovom je
sustavu nedostajala nulta godina koju je 1740. uveo J. Cassini. Također su
se za dataciju koristile i druge fiksne točke svjetske povijesti.

POVIJEST- Tako se u islamu datira prema hidžri, odlasku proroka Muhameda u Medinu 622. god. n.
Kr., a u Rimu su se povijesni događaji nazivali „ab urbe condita“ = od osnutka grada Rima 753. god.
pr. Kr. Kronologije su se postavljale i prema početku Francuske revolucije 1789. ili čak prema
tobožnjem „stvaranju svijeta“ 5509., 5492. odnosno 3761. god. pr. Kr. Utemeljitelj znanstvene
kronologije bio je Eratosten iz Kirene, koji je u 3. st. pr. Kr. stvorio prvu apsolutnu kronologiju na
temelju olimpijada (776. god. pr. Kr. do 393. god. n. Kr.) i popisa arhonata.

Rana egipatska kronologija

Iz Egipta potječe niz popisa kraljeva važnih za postavljanje relativne kronologije. Najvažniji izvor za
egipatsku kronologiju nesumnjivo je „Povijest Egipta” egipatskog svećenika i hramskog pisara
Manetha u Heliopolisu, sastavljena na grčkom jeziku.

Prvobitno su Egipćani računali godinu od početka godišnje poplave Nila

(oko 19. srpnja) do poplave Nila sljedeće godine. Ovo razdoblje dijelili su u tri godišnja doba achet =
poplava, peret = sjetva i schemu = žetva.

Osnovni izvor za redukciju povijesnih datuma s Bliskoga istoka na

moderno računanje vremena je „Kanon kraljeva” Ptolemeja iz
Aleksandrije. Na ovoj listi spominju se babilonski, perzijski, makedonski i
ptolemejski kraljevi te rimski carevi.

Datiranje pomoću trgovine s „povijesnim područjima“

Za prijenos apsolutno-kronoloških podataka iz „povijesnih“ područja u još

uvijek „pretpovijesne“ prostore eksporti imaju veliku ulogu. Tako je bilo
moguće datirati pojedine faze minojske kulture pomoću datiranih
predmeta Srednjega Kraljevstva iz vremena Hyksosa koji su importirani iz
Egipta u Kretu.

Povezivanje s povijesnim osobama, događajima ili

Kompleksima

Drugu mogućnost apsolutno-kronološkog fiksiranja arheološkog inventara nudi povezivanje s

povijesnim ličnostima i povijesno posvjedočenim događajima ili kompleksima.

PRIMJER 1.- Dokazi iz Hilderikova groba ili nalazi iz groba kraljice Arnegunde od nevjerojatne su
važnosti za datiranje germanskih grupa predmeta i u potonjem su slučaju vodili do dalekosežne
promjene dotadašnjih kronoloških pokušaja.

PRIMJER 2.- Povezivanjem Tasilova kaleža s povijesno poznatom ličnošću bavarskog vojvode Tasila
i njegove žene Liutpirge cijeli se germanski umjetnički stil mogao datirati u drugu polovicu 8. st.
Datiranje kovanicama

Kovanice su korisne za apsolutnu kronologiju kada je vrijeme njihova kovanja sa sigurnošću odredivo.
Takve se kovanice u značajnom broju javljaju u prostoru sjeverno od Alpa tek od doba Rimskoga
Carstva. Tijekom gotovo čitave rane povijesti radi se pretežno o stranim kovanicama jer su se vlastite
germanske kovanice izvan limesa pojavile razmjerno kasno i onda većinom regionalno ograničeno.

ŠTO SAZNAJEMO- U pravilu se na temelju kovanica može zaključiti tko ih je kovao i za koga su
kovane; radi li se o višestrukom žigu, uzima se u obzir samo posljednji naneseni.

KOVANICE U NASELJIMA- Kod pojedinačnih nalaza i nalaza iz naselja najvjerojatnije se radi o

izgubljenim kovanicama koje su tada bile u optjecaju. Stopa izgubljenog novca (5, 209) mora da je
bila posebice visoka gdje je sitan novac bio uobičajen kao svakodnevno sredstvo plaćanja. To vrijedi
osobito za rimske logore, npr. Haltern, gdje su nađene kovanice – uz izuzetak nekih starih kovanica –
čije se vrijeme korištenja poklapa s vjerojatnim vremenom korištenja logora. Datiranje naselja pomoću
kovanica ipak je vrlo nesigurno jer se uglavnom ne radi o zatvorenim nalazima.

KOVANICE U GROBOVIMA- Drukčija je situacija s nalazima iz grobova i ostava, koji su namjerno

deponirani. U njima bi kovanice mogle potjecati iz tadašnjeg inventara kovanica. Povremeno su
nađeni stariji primjerci koji u vrijeme njihova polaganja u grob ili ostavu više nisu bili u optjecaju.

DATACIJA- Za dataciju grupa nalaza kovanice načelno navode samo terminus post quem. Da bi se
odredilo vrijeme optjecaja kovanica, moraju postojati dokazi. Jedna jedina kovanica ne može biti više
od naznake za dataciju nalaza. Ako nalaz sadrži više kovanica, povećava se preciznost utvrđivanja
vremena. Ako se vrijeme kovanja kovanica u velikoj mjeri poklapa, tada je velika vjerojatnost da je
utvrđena datacija gotovo jednaka vremenu pohrane nalaza i vremenu optjecaja predmeta koje nalaz
sadrži

ONI KOJI NEMAJU PRIVREDU- U područjima bez vlastite privrede s kovanim novcem, kao u
slobodnoj Germaniji iz doba Rimskoga Carstva, u prostoru desno od Rajne merovinškoga doba ili u
širokim zonama vikinškog sjevera, može se računati sa znatnim kašnjenjem, ne samo zbog neovisnosti
od jamstva kovanja, nego i zbog često dugog transportnog puta. Vrednovanje kovanica prema težini
nije ovisilo o vremenski uvjetovanom kovanju.
UKRASNE KOVANICE- Posebnost predstavljaju ukrasne kovanice. One ni u kojem slučaju – osim
eventualno u slučaju nekih imitacija - nisu primarno proizvedene kao nakit. Na temelju njihove
dvostruke funkcije, najprije platnog sredstva, a zatim nakita, procjenjuje se da je vremenski razmak
između kovanja i pohranjivanja bio nešto dulji.

PRIMJER KOLN- To je posebno jasno u poznatom ženskom

grobu ispod kelnske katedrale; ovdje su zlatne ukrasne kovanice nošene
na ogrlici bile znatno starije nego sitan novac priložen pokojnici, koji se
poklapao s vremenom pokapanja utvrđenim arheološkim putem.

PRIMJER- Grobovi sadrže većinom jedan primjerak. Iznimke su kovanice iz Hilderikova groba;
najmlađa se poklapa s povijesnim podacima o sahrani. Isto kao u grobu u Sutton Hoou , kovanice se
ovdje ne tumače kao uobičajeni grobni prilozi, nego prije kao vrsta priložene „državne riznice“ili
jednog njezinog dijela.

UDIO STARIH KOVANICA- Da bi se odredilo koliko je visok udio starih kovanica koje su tada bile
u optjecaju, mora se istražiti inventar kovanica određenih perioda. Blaga omogućuju takve analize jer
su u njima poznate kovanice koje se u vrijeme nastajanja ostave nalaze istovremeno u optjecaju s
najmlađom kovanicom ili barem još nisu konačno povučene iz prometa.

BLAGA- To primjerice vrijedi za vikinški sjever i vikinško područje ekspanzije.

VIKINŠKA BLAGA- Vikinška blaga očito su bila izložena stalnoj promjeni sastava uslijed dodavanja
i otuđivanja kovanica. Zato u pravilu daju pouzdan pregled vrsta kovanica koje su u vrijeme pohrane
stajale na raspolaganju. Kovanice su ovdje
dakle stare pretežno jednu generaciju. Za kovanice u grobovima može se
pretpostaviti da su one pripadale kovanicama iz vremena pokapanja i time
su jednako stare kao one iz blaga. Ako su grobne kovanice dakle još bile u
uporabi kao platno sredstvo, tada su u vrijeme deponiranja samo u
rijetkim slučajevima bile svježe kovane, a također nisu mogle biti ni
pretjerano zastarjele.

B. Prirodnoznanstvene metode
1. O relativnoj kronologiji

Metodama relativne kronologije može se utvrditi vremenski slijed

promatranih pojava. Osim toga, one uglavnom dopuštaju još grubu
procjenu trajanja razdoblja u koja se ove pojave mogu uvrstiti. Dok se
vremenski redoslijed uglavnom može ustanoviti s potpunom sigurnošću,
procjene vremenskog trajanja povremeno su pogrešne.

Stratigrafska metoda

Razvili su geolozi. Polazi se od toga da je viši sloj u principu kasniji od sloja ispod njega. Ponekad
nije dovoljno golo oko pa se za raspoznavanje slojeva primjenjuju se infracrvena i falschfarben
fotografija.

TRESIŠTA- Prilikom iskopavanja u tresetištima povremeno se nailazi na inverznu stratigrafiju. Tada

mlađi sloj leži pod starijim.

NASELJA NA OBALI- Kod naselja na obali mora se uzeti u obzir da se sedimentološki slijed slojeva
ne poklapa s arheološkim slijedom, nego oni zajedno tvore kut. Različiti su vegetacijski pojasi vezani
uz određene dubine vode i svaki vegetacijski pojas stvara svoj specifični sediment, dok se ljudski
ostaci talože bez obzira na ove vegetacijske pojase, u tresetu nastalom od šaša i vodenoj kredi
istovremeno.

Morfološke promjene

U krajoliku služile su za postavljanje geokronološkog sustava. Sve su one vezane uz ledena doba i
njihove popratne pojave.

Smjer obalne linije: U vremenima glacijalnog maksimuma došlo je do

spuštanja razine mora jer je voda bila u krutom stanju. Nasipi i žljebovi
nastali od razbijanja valova stoga su položeni dublje od današnje obalne
linije. Obrnuto, ako je, u odnosu na današnje okolnosti, bilo razdoblje
toplije klime ili postglacijala, razine mora bile su više nego danas te se
njihove obalne linije mogu bolje utvrditi sada kada su na suhom.

Nanosi i stvaranje terasa: U ledenim je dobima proizvodnja krša

posebice velika na strminama, gdje se dnevne temperature zbog insolacije
kreću oko nule. Budući da je voda prvenstveno u obliku leda, krš se sporo
kreće prema dolini. Prilikom ponovnog zatopljavanja s kišom i otapanjem
leda ponovno se prenosi mnogo krša koji se taloži tek tamo gdje rijeka
sporije teče (nanosi).

Analiza polena omogućuje finiju vremensku podjelu jer preciznije

odražava promjenu klime. Postglacijal karakterizira ponovna pojava biljaka i stabala, koja su tijekom
ledenog doba preživjela u toplijim
klimatskim pojasima. Polen biljki prenosi vjetar. Zato biljke
koje se oprašuju vjetrom proizvode velike količine polena. U tresetištima se
polen posebno dobro sačuvao. Na okomitim profilima uzimaju se uzorci na
razmaku od 1-5 cm i izbroji se polen koji uzorci sadrže. Cijelo razdoblje
podijeljeno je u 13 zona polena. Ako se artefakt nađe u određenoj polenovoj zoni, dobiva se gruba
datacija.

Fluortest se primjenjuje samo na kostima. Anorganski dio kostiju

sastoji sa gotovo isključivo iz tzv. hidroksilapatita. To je kalcij-fosfat s
hidroksilnom grupom: Ca5 (PO4)3OH. Hidroksilna je grupa reaktivna i
može se zamijeniti (npr. ostatkom karbonata) nakon što je meso otpalo s
kosti.

OPIS- U zemlji se doduše uz karbonat nalazi i ion fluora, u tekućoj fazi tla,
u koncentraciji koja potpuno ovisi o lokalnoj situaciji. Fluor se veže s
apatitom čvršće od karbonatnog ili hidroksilnog iona i tako tvori
fluorapatit. Brzina reakcije i koncentracija fluora malene su te se promjena
odvija polako. Za određeno je mjesto količina fluora nakupljena u kostima
proporcionalna proteklom vremenu te značajno veća količina fluora znači i
značajno veću starost. Nalazi s jednog lokaliteta međutim se ne mogu
usporediti s nalazima s drugog mjesta jer koncentracije fluora u tlu
variraju. Pomoću fluortesta može se sa sigurnošću dokazati krivotvorenje
lubanje iz Piltdowna jer kosti, koje navodno potječu s istog mjesta i jednako
su stare, pokazuju različite sastave fluora: kalota lubanje 0,1 %, čeljust
0,03 %. Obično se fluortest nadopunjava određivanjem urana i dušika (tzv.
F-U-N-metoda). Uran se kao i fluor nakuplja u apatitu, gdje nadomješta
kalcij. Može se odrediti radiometrijski. Dušik je sastavni dio organskog
udjela kostiju, kolagena. U svježim kostima njegov je udio otprilike 4 %.
Razgradnjom organskog dijela koju provode mikroorganizmi on nestaje.

UTJECAJ KLIME- Kako su tek novija istraživanja pokazala, razgradnja organskog dijela uvjetovana
je klimom. Zato kost iz tople faze postglacijala može biti jače razgrađena nego kost iz starije, hladne
faze. To vrijedi za nalaze s jednog jedinog mjesta iskapanja, naravno u području različitih slojeva.

2. O apsolutnoj kronologiji

Izraz „apsolutno“ govori, suprotno od metode koja se naziva „relativno

kronološkom“, da ove datacije teže za podatkom o godinama i pokušavaju
nadmašiti konstatacije „stariji od“ ili „mlađi od“.

Kronologija varvi
Geokronološka je metoda koja samo posredno pridonosi arheološkom datiranju. Metoda počiva na
brojenju trakastih glinenih sedimenata.
Kronologiju varvi već je u 19. st. razvio Šveđanin G. de Geer.

Dendrokronologija

Počiva na brojenju godova drveća, posebice hrastova. Za arheologiju su

posebno značajna debla hrasta jer su se pretežno ona koristila za gradnju
kuća i čamaca koji su djelomično očuvani. Kako bi se pri iskopavanju otkrio datum sječe, mora biti
očuvan njegov najmlađi god, tzv. šumski rub. Ako to nije slučaj, tako se ipak dobiva približan početak
jer hrast u unutrašnjosti oblikuje čvršću srčevinu koja uvijek počinje nekih 40 godova od šumskog
ruba. Nedostaje li prijelaz iz bjeljike u srčevinu, može se dobiti još samo terminus post. Za usporedbu
je nužno barem 40 godova.

Datiranje termoremanentnim magnetizmom

Zasniva se na činjenici da Zemlja posjeduje magnetsko polje čiji smjer pokazuje magnetna igla koja se
slobodno okreće na sve strane.
Lončarska glina također sadrži željezni oksid (Fe2O3) koji se može
magnetizirati. Izrađivanjem lončarevine pojedine su magnetične čestice nepravilno orijentirane u
prostoru tako da glina na vanjskoj strani nije
magnetična.

Datacija na temelju racemizacije aminokiselina

Počiva na čisto kemijskoj preobrazbi koju prolaze kiralni spojevi ovisno o vremenu i temperaturi.
Kiralni su spojevi oni koji pri istom kemijskom sastavu imaju drukčiju prostornu građu (zrcalno
simetričnu).
Kako bi se ova zapažanja iskoristila za datiranje, moraju biti
poznate:
1. brzina racemizacije istraživane aminokiseline (većinom asparaginske
kiseline),
2. temperatura koja je prevladavala nakon smrti individue (po
mogućnosti s točnošću od +/- 1 °C).
Metode datiranja koje se zasnivaju na nuklearnofizičkim procesima su
radiokarbonska metoda (14C), termoluminescencija i metoda tragova fisije.
Sve tri počivaju na nuklearnofizičkim procesima koji se tiču atomske
jezgre.
Za radiokarbonsku metodu (14C-metoda) važni su sljedeći
procesi:
a. Zemaljska je kugla neprestano izložena strujanju visokoenergetskog
zračenja, čija je jačina pod utjecajem jačine i smjera geomagnetskog polja.
b. Radioaktivni ugljik (14C)
c. Izotop 14C, koji se gradi u zraku, kao i znatno češći 12C s kisikom čini spoj
CO2, koji se neispravno često naziva ugljikovom kiselinom.
d. U jednakim vremenima raspadaju se uvijek isti postoci. Vremenom
poluraspada naziva se onaj period nakon kojega postoji još samo polovica
količine 14C.

Uz spektar pogrešaka koje obuhvaća postupak, još neki čimbenici

pridonose odstupanjima:
1. Nije uvijek zajamčeno da je datirani materijal istovremen
(kontemporaran) s arheološkim nalazima: pougljenjene žitarice iz
pretpovijesnog naselja potječu najkasnije iz posljednje godine naseljavanja,
deblo upotrijebljeno za gradnju može biti stoljećima starije od njih.
2. Datiran uzorak može biti kontaminiran prestarim (humus, otopljen
vapnenac, blizina isparavanja CO2) ili premladim ugljikom (korijenje,
mikroorganizmi).
3. Geomagnetsko polje u proteklim je vremenima bilo podložno
oscilacijama, a time i produkcija 14C. Kod radiokarbonske metode podaci se navode kao „prije
sadašnjosti” (= 1950.) ili „prije Krista”. Ideje da se oznakom BC ili bc pokaže da li se korigiralo prema
Suessu nisu još općeprihvaćene. Obično se navode nekorigirani „konvencionalni” 14C-datum

Područje primjene:

Dosadašnjim se metodama mogao datirati

materijal star ca. 35 000 godina. Novim metodama (npr. primjenom lasera)
moguće je datirati barem dvostruko starije nalaze. Dosada je za dataciju
bilo potrebno više grama uzorka. Sada su dovoljne miligramske količine.
Budući da radioaktivni raspad podliježe statističkim pravilima, svaki se
rezultat mjerenja navodi sa statističkim rasponom pogrešaka. Pri
normalnim +/- vrijednostima traženi datum leži u navedenom području s
oko 80% vjerojatnosti, što znači da je mogućnost pogreške 20%. Zato je
uvijek potrebno više uzoraka s jedne lokacije kako bi se postigla statistička
sigurnost.
S „kalibracijom 14C-krivulje”, kako se danas često naziva utvrđivanje
nekadašnje količine 14C, uspoređuju se tabele koje konvencionalno
utvrđenim datumima pridodaju 14C-datume. Ova tabela prikazana je u
sljedećem ulomku:

Termoluminescencija
Primjenjuje se kako bi se odredila starost keramike. Ona počiva na sljedećem nuklearnofizičkom
zapažanju: u promjenama koje zahvaćaju atomsku jezgru oslobađaju se znatno veće količine energije
nego što je slučaj kod kemijskih reakcija s istom količinom supstance.

ZA ARHEOLOGIJU- Svaka glina sadrži uran i kalij. Oba elementa imaju radioaktivne izotope koji se
neprekidno raspadaju neovisno o vanjskim utjecajima. Prilikom gorenja keramike nastaje čvrsto tijelo
koje nije akumuliralo energiju jer temperature gorenja obično prelaze 500 °C. (TL-sat se postavi na
nulu.) Nakon hlađenja odmah počinje akumulacija energije. Ona se odvija brže što je jače radioaktivna
glina ili primjese. Da bi datacija bila moguća, moraju biti poznate tri stvari:
1. akumulirana količina energije
2. jačina radioaktivnosti uzorka
3. kapacitet uzorka za određenu količinu zračenja (dozu zračenja).
Akumulirana količina energije mjeri se ovisno o temperaturi TL-naprave
i automatski se zapisuje (dijagram).

Metoda tragova fisije

Primjenjuje se na materijalima u kristalnom ili staklastom stanju ako je ovo stanje u prošlosti
promijenjeno ljudskim djelovanjem koje brojenje postavlja na nulu. Ovo je potpuno razumljivo kod
proizvodnje čaša.
Postoji jedan neantropogeni proces koji je ipak upotrebljiv za dataciju:
ako se taloženje vulkanskog pepela može povezati s ljudskom aktivnošću, moguće je određivanje
vremena na temelju vulkanskog stakla. Najpoznatija primjena je datiranje Beda I, Olduvai Gorge, u
Tanzaniji.

II. Kronološki sustavi podjele pojedinih pretpovijesnih i

ranopovijesnih perioda
Neolitik. Kronologija neolitičkih ili ranoeneolitičih kultura srednje
Europe danas se općenito može opisati kao sigurna. Problematične su
međutim pojedinosti, primjerice vremenske podjele pojedinih kultura,
preklapanja uzastopnih kultura i konačno – još uvijek najveći problem –
sinkronizacija sustava izrađenih za određene krajeve u srednjoeuropskom
prostoru.

Brončano doba. Pojam „brončano doba” vuče podrijetlo od antičkih predodžbi. U modernu znanost
uveden je sustavom podjele u tri perioda koju je postavio C. J. Thomsen.
Bilo je mnogo terminoloških poteškoća. Već je Thomsen bio svjestan
problema; definirao je brončano doba kao razdoblje u kojem je oružje i
oruđe bilo od bronce. Ni O. Montelius nije pravio razliku između bronce
bogate kositrom i bronce siromašne kositrom.
Danas se može ustvrditi da su u srednjoj Europi metalni predmeti onih perioda koje običavamo
definirati kao najranije brončano doba gotovo isključivo izrađeni od bakra.

METODA- Stratigrafija je bitna od samih početaka

istraživanja; u sjevernoj i srednjoj Europi posebice u grobnim humcima, u
Karpatskoj kotlini i njezinim rubnim područjima prije svega u
naseobinskim brežuljcima (telovima). Rezultati se inače temelje pretežno
na stilističkim i kombinacijsko-statističkim istraživanjima, koja se mogu
osloniti na horologiju nalazišta (pogrešno: „horizontalna stratigrafija”)
Skandinavija i sjeverna Njemačka
U vrijeme starijega brončanoga doba ovdje spadaju južna i srednja Švedska, južna Norveška, Danska,
Schleswig-Holstein i sjeveroistočna Donja Saska te dijelovi Mecklenburga i Vorpommerna kao rubna
provincija. Tijekom mlađega brončanoga doba krug se širi daleko na sjeverozapad i sjeveroistok
Njemačke. Osnove brončanodobne kronologije stvorene su u Skandinaviji.
Već je 1854. g. N. G. Bruzelius naglasio mogućnost podjele brončanoga
doba u dvije faze na temelju različitih pogrebnih rituala.
Nakon brojnih pripremnih
radova Montelius je 1885. g. postavio svoj sustav koji uglavnom vrijedi još
danas. Brončano doba sjevera podijelio je u šest perioda (P I-VI) i unutar
svakog perioda izdvojio je starije i mlađe tipove; I917. g. samo ga je na
nekim mjestima promijenio.
Danas je prihvaćen savjet G. Jacob-Friesena da se govori o starijem i mlađem P I.

Južni dio srednje Europe

Uz južnu Njemačku ovamo spadaju istočna Francuska, dijelovi Švicarske i Austrije te široka područja
Češke i Moravske; uočljive su različite lokalne grupe. Godine 1886. O. Tischler je shvatio da je
između brončanoga doba u užem smislu – vremena kulture grobnih humaka – i halštata postojala još
jedna kulturna faza koju danas nazivamo kulturom polja sa žarama. Najvažniju podjelu
južnonjemačkoga prostora sastavio je P. Reinecke između 1900. i 1911. g. Kasno brončano doba –
kulturu polja sa žarama – definirao je kao halštat A i B jer je različite nalaze koje danas datiramo u
njezinu najmlađu fazu svrstao u njezin stariji dio te je zato mislio da je početkom ove grupe prisutno
željezo. Ishodište podjele za njega je u mnogočemu bio Monteliusov sustav za nordijski krug. U
srednjonjemačkom prostoru datacija je ustanovljena na temelju kulturnih veza po uzoru na
skandinavsku ili južnonjemačku kronologiju , ali valja obratiti pozornost na samostalne zasebne grupe
(unjetička, lužička kultura).

Karpatska kotlina
Poteškoće nastaju i zbog različitih naziva iste kulturne grupe. Tijekom
vremena nastali su raznovrsni kronološki sustavi za „mađarski prostor“.
Mađarsko je istraživanje, ponajprije nakon zaključaka G. Childea, sklono
pretpostavkama o nekim nedokazanim seobama naroda. U novije doba
postalo je uobičajeno fazu nakon kraja badenske kulture već nazivati
ranim brončanim dobom. Badenska se kultura u susjednim područjima
naziva eneolitikom ili kasnim neolitikom (to je otprilike doba vučedolske
kulture i kulture zvonastih pehara). Za relativnu su kronologiju u početku
- od glavne faze Nagyrev kulture do u starije vrijeme kulture grobnih
humaka (Mozsolic B Ib-B IVa) – „horizont katastrofe” ne može se dokazati
– značajne stratigrafije tel-naselja; u prvom redu za keramiku. Uz to
postoje brojne ostave i groblja. Kronologija sljedećih faza temelji se
većinom na grobovima i ostavama.

Francuska i Velika Britanija

Nakon pokušaja de Mortilleta i Monteliusa Déchelette je 1910. g. za Francusku stvorio sustav s četiri
perioda, koji se primjenjivao desetljećima Pedesetih je godina J. J. Hatt predložio podjelu u tri glavna
razdoblja s po tri podstupnja. Danas je njegova podjela u velikoj mjeri prihvaćena iako postoje vrlo
različite kulturne grupe. Brončano doba Engleske prvi je puta J. Evans 1881. g. ugrubo podijelio u tri
dijela. Montelius je 1908. g. formulirao podjelu u pet perioda, koja ipak nije bila dobro prihvaćena.

Apsolutna kronologija arheološkim metodama

Za dobivanje apsolutnih datuma u ovdje obrađenom razdoblju uglavnom su presudne veze sa
Sredozemljem. Tijekom starijih perioda Egeida je s centralnom Europom bila povezana isključivo
preko Balkana; manje su važni bili kontakti s Italijom, koja je imala veze s mikenskim prostorom. Za
egejsku su kronologiju najbitnije veze Krete s Egiptom i prednjom Azijom.
Nakon sloma mikenske kulture u 12. st. gube se oslonci i tek u 8. st.
završava mračno doba u Grčkoj. Zbog velikogrčke kolonizacije sada su
bitne korelacije s Italijom. Apsolutni datumi naših tabela pružaju samo približne vrijednosti, ali ne
prikazuju mišljenja svih citiranih autora.

Predrimsko željezno doba.

 Južni dio srednje Europe. Relativna kronologija: nakon
nesigurnih starijih pokušaja početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća
široko je prihvaćena dioba predrimskoga željeznoga doba u halštatske
periode (nazvani prema groblju Hallstatt u Gornjoj Austriji) i latenske
periode (prema mjestu La Tène na Nešatelskom jezeru u zapadnoj
Švicarskoj). O. Tischler je predočio 1881. g. diobu halštata u dva
razdoblja (vrijeme grobova s velikim željeznim mačevima i vrijeme grobova
s bodežima). Rasprostranjenost grobova s mačevima, kojih npr. nema
u Kranjskoj, prvi je puta ukazala na razlike koje su kasnije dovele do
razlikovanja zapadnoga i istočnoga halštatskoga kruga. Tischler je 1885. g.
podijelio latenski period u mlađu, srednju i kasnu fazu, pri čemu je
osobito istaknuo razvoj fibula i mačeva.
 Apsolutna kronologija: na temelju posuđa za piće i konjske opreme stariji se halštat (stupanj
Ha C) može dovesti u vezu s preglednijim kulturnim razvojem u gornjoj i srednjoj Italiji, kako
je Kossack iznio. Prema tome se početak halštata smješta u kasno 8. st.

Sjeverni dio srednje Europe i Skandinavija.

U sjevernoj i istočnoj Njemačkoj, Danskoj i Skandinaviji predrimsko je željezno doba dobro
zastupljeno u arheološkom materijalu. Ovo vrijedi posebno za prva tri
navedena područja. Tipična su vrsta nalazišta ovoga doba velika groblja sa
žarama, ponekad s više stotina ukopa. Poznati su i nalazi iz naselja, ali
zasada su naselja tek u rijetkim slučajevima dovoljno istražena (npr. Borremose). Kronologija
predrimskoga željeznoga doba se dakle velikim dijelom
temelji na arheologiji grobalja, pri čemu treba istaknuti opće siromaštvo
grobnih priloga paljevinskih grobova onoga vremena. Iz toga proizlaze
raznovrsni metodski problemi kod vremenske podjele materijala.

Vrijeme Rimskoga Carstva.

O metodama: relativna kronologija vremena Rimskoga Carstva počiva gotovo isključivo na analizi
formi. Uz fibule su i drugi ukrasni predmeti postali osnovom kronološke podjele, kao pojasne kopče
K. Raddatza i drugih ili okovi rogova za piće nakita, posebno fibula. Rijetki autori kronološku podjelu
temelje na oružju, primjerice M. Jahn.

PROBLEMATIKA- Podjela na stupnjeve bila je usavršena tijekom vremena, pri čemu je, iako
uglavnom prešutno, prevladavalo mišljenje da bi tako dobiveni stupnjevi mogli vrijediti za čitavo
germansko područje ili barem za velike dijelove toga prostora. Tek su kasnije pojedini istraživači
poput R. Lasera, H. Schach-Dörgesa ili G. Mildenbergera (Tirinški paljevinski grobovi kasnoga
rimskoga doba, 1970.) upozorili na to da se kronološki sustavi koji vrijede za pojedine regije nikako
ne smiju koristiti za velike prostore.

NOVE FORME- D. Rosenstock je napomenuo da su se inovacije koje su potaknule stvaranje novih

formi u pravilu mogle proširiti iz jedne točke – mjesta stvaranja dotične forme – s vrlo različitom
brzinom difuzije.
DRUGI PROBLEM- Na drugi problem upozorio je E. Schmidt-Thielbeer. On nije toliko geografsko-
horizontalne, nego više socijalno-vertikalne prirode: kronologija vremena Rimskoga Carstva H. J.
Eggersa danas je prihvaćena u širokim područjima; ona je nastala na temelju materijala društvene elite
(na temelju tzv. kneževskih grobova), a oblike nakita koji se pojavljuju u „kneževskim grobovima”
široke su mase stanovništva mogle usvojiti tek nakon određenog vremena.
Dioba vremena Rimskoga Carstva na temelju oblika metalnog nakita
proizišla je ponajprije iz obradbe grobalja. Kada su se počela istraživati naselja, ova se shema
pokazala nedostatnom.

Odlučujući korak prema danas valjanom sustavu istraživanje zahvaljuje

O. Tischleru (50; 51; 52), koji je na temelju velikih istočnopruskih grobalja
željezno doba podijelio u stupnjeve A-E. Stupanj A obuhvaćao je kasni
laten, stupnjevi B (25.-175. g. n. Kr.) i C (175.-300. g. n. Kr.) vrijeme
Rimskoga Carstva, nakon kojega je uslijedilo doba Seobe naroda sa
stupnjem D.
Dosada dobivena kronologija vremena Rimskoga Carstva temelji se isključivo na nalazima iz grobova,
i to pogotovo na metalnim prilozima.

Merovinško doba. a. Srednja Europa.

Relativni vremenski poredak starina merovinškoga doba u području germanske civilizacije grobalja na
redove počiva prije svega na njihovoj kombinaciji u zatvorenim grobnim nalazima.
Oni se često orijentiraju prema određenim vodećim tipovima, kao
što su pojasne kopče ili oružje , ali uvijek uzimaju u obzir i grupe
nalaza koji se pojavljuju s njima. Moment učestalosti kombinacija
karakterističnih formi predmeta presudan je za formiranje grupa koje čine
vremensku cjelinu.

Apsolutna kronologija povezuje pojedine nalaze, cijele grupe predmeta i ponajprije

relativnokronološki utvrđene horizonte nalaza s povijesnim datumima. Za merovinško doba korisne su
posebice kovanice, koje se povremeno nalaze u grobovima kao prilozi: iz austrazijskoga su područja
godine 1935. bila poznata 53 groba s kovanicama; danas ih je poznato možda dvostruko više.
Kovanice u punom smislu prikladne za apsolutno
vremensko određenje međutim su samo one koje nešto govore o sigurnom
datumu vladavine (to vrijedi za 42 kovanice predočene 1935.).

Kronološki sustavi. Napori oko kronološkog poretka merovinških

starina potječu još od početka 20. st. Koncepti koje su tada objavili A.
Schliz (11b), J. Pilloy (11a) i E. Brenner (5a) ističu se mnoštvom valjanih
prosudbi i, prema današnjoj procjeni, nikako se u cijelosti ne smiju
promatrati kao promašeni, ali ipak im nedostaje besprijekorna
argumentacijska osnova. Ovaj manjak sustavnosti otklonio je tek 1935. g.
Skandinavija (vendelsko doba).
 Vrijeme od 400.-800. g. n. Kr. prije se u nordijskoj arheologiji nazivalo vremenom Seobe
naroda te je bilo podijeljeno u dva perioda, starije (400.-550./600. g. n. Kr.) i mlađe doba
Seobe naroda (550./600.-800. g. n. Kr.)
 Salin , Gjessing i Holmqvist podijelili su vremensko razdoblje od 400.-800. g. n. Kr. u tri
uzastopna stilska perioda: stil I, II i III.
 Stil I kronološki obuhvaća 5. st. do otprilike 600. g., stil II 7. st., a
stil III 8. st
 Budući da grobovi datirani kovanicama i sl. te dodirne točke s povijesno poznatim osobama i
događajima izostaju, kronologija je postavljena na temelju stilističkih i tipoloških kriterija
vrednovanja.

Vikinško doba.
Vikinško je doba naziv perioda koji zapravo vrijedi samo za sjevernu Europu, u najboljem slučaju još
za područja jače obilježena ekspanzijom ljudi sa sjevera. Prema općem shvaćanju, ona počinje 793. g.
pljačkom samostana Lindisfarne na istočnoj obali Škotske i završava 1066. g., kada je Vilim Osvajač u
bitci kod Hastingsa započeo zauzimanje Engleske. Vikinškom dobu na sjeveru prethodi vendelsko
doba i tamo tek nakon vikinškoga doba prema terminologiji uobičajenoj u Skandinaviji počinje srednji
vijek.
NAČIN DATIRANJA-Vikinška ostavština može se datirati na četiri načina:
1. povijesno poznatim datumima u kombinaciji sa sigurno utvrđenim mjestima, grobovima ili drugim
spomenicima,
2. stranim kovanicama koje u velikom broju pripadaju vikinškom materijalu,
3. pomoću arheoloških metoda kao što su tipologija i stratigrafija,
4. na dendrokronološkoj osnovi.

PRIMJER PROBLEMA- Problematičnije je pripisivanje relikvijara iz Bamberga određenoj osobi;

prema predaji, on je najvjerojatnije pripadao ili sv. Kunigundi (umrla 1031. g.) ili carici Gunhild koja
ju je naslijedila (umrla 1039. g.), kćeri Knuta Velikoga.

O MJESTIMA- Povijesno čvrsto datirana mjesta u užem smislu nisu poznata iz vikinškoga sjevera.
No npr. Aarhus, Birka, Haiđaby i Skiringssal mogli bi biti identični mjestima koja se spominju u
pisanim izvorima. Time bi se mogli opisati kao čvrsto datirana mjesta iako o njihovom početku i kraju
nisu moguće povijesno pouzdane prosudbe.

KOVANICE- Analiza kovanica iz različitih blaga pokazuje da je većina kovanica prilikom pohrane
stara jednu do dvije generacije. Time se možda uzima u obzir i uobičajeno vrijeme optjecaja. Ako se
osim toga promotri još i stupanj istrošenosti, omjer kovanica prerađenih u nakit prema kovanicama
koje su služile samo kao sredstvo plaćanja te podrijetlo pojedinih primjeraka, tada kovanice pružaju
prilično pouzdanu okosnicu za dataciju domaćih predmeta koji se pojavljuju u kontekstu s njima.
Velik broj grobnih nalaza s kovanicama daje dobro upotrebljivu osnovu. U blagima se tako
neposredno mogu datirati samo ukrašeni ukrasni predmeti, u grobovima također običniji uporabni
predmeti koji su pokojnika kao njegova osobna oprema ili prilozi slijedili u grob.