- 1/14-

Antikrist
Vincent Miceli Preveo Emanuel Jurica Bero Odlomci prethodno objavljeni u Zlatnom peru, broj 3, Zagreb, listopad 1998. god. Isusovac Vincent R Miceli, autor knjige "Antikrist" (Roman Catholic Books, P. O. Box 255, Harrison, N.Y), bio je vie godina traeni profesor filozofije. Doktorski stupanj iz suvremene filozofije dosegao je na Fordham Universityju dok je studirao kod svjetski glasovitog dr. Dietricha von Hildebranda. Pouavao je na Spring Hill Collegeu, Lovola Universityju u New Orleansu, na Gregoriani i Angelikumu u Rimu, St. John' s Uni-versity u New Yorku. Autor je knjige "Uspon prema bivanju", studije o filozofiji zajednitva (priesti) u Gabriela Marcela, glasovitog francuskog filozofa, dramatiara i esejista, koji je tu knjigu blagoslovio s predgovorom toplog odobravanja. Miceli je autor i "Bogova ateizma", studije o modernom ateizmu kakav se razvio meu filozofima i nekim teolozima od 18. stoljea do naih dana. Posveeno Papi Pavlu VI., s njegovim odobrenjem, te uzdignuto pohvalnim predgovorom kardinala Johna Wrighta, ovo je djelo imalo velikog uspjeha. Miceli je objavio brojne lanke u dnevnim novinama i asopisima.

Od drugih njegovih apostolskih djelatnosti, Miceli je osebujan spiker u emisiji "Drama istine", televizijske serije koja je uspjeno prikazivana u razliitim gradovima Amerike. Tri je puta, dva puta na televiziji, jednom na radiju, debatirao s najmilitantnijim amerikim ateistom, Madilyn Murrav O'Hare. Trenutno radi slijedee serije "Drame istine" na TV-u, nazvane "Krist i Antikrist". to se tie te knjige, "Antikrist", iz koje donosimo prijevod triju poglavlja, u predgovoru M. Muggeridgea pie: "Bilo je neophodno, ne samo da bi se imalo adekvatne snage za napad i obranu, takoer studirati neprijateljevu prolu i sadanju strategiju te taktiku". Ova nas knjiga dakle, studijama o djelovanju "neprijatelja" u povijesti naroda i Crkve, priprema za sadanju bitku. Sam Muggeridge zahvaljuje Bogu da je jedan sveenik, ujedno sveuilini profesor, Miceli, shvatio kako Kristov vojnik mora poznavati svojeg neprijatelja, ma kako ovaj bio kamufliran, i naposljetku, ma koliko neprijatelj bio brojniji, da je s Bogom, konana pobjeda nesumnjiva. Da li se prorotvo svetog Pavla o "opoj apostaziji" odnosi na nae vrijeme? - pita se povodom ove knjige. A i sama knjiga daje sumu prorotava o Antikristu (kroz Stari i Novi Zavjet, preko grkih i latinskih Otaca, preko srednjovjekovlja do modernizma) koja se je i mogla sumirati te teoloki promisliti upravo danas, budui je danas oito ... neprijateljev as. Lani proroci povijesti jesu u ovoj knjizi pretee, ili sjene, dolazeeg klimaksa zla koji se inkarnira u osobi lanog Mesije, Antikrista. Miceli objanjava pojavu mnogih "mini-Antikrista" unutar mistikog Tijela Kristova, koji djeluju kao razarujui odredi kako bi sruili Boju zgradu. Posljednje poglavlje knjige govori o "Mariji i Antikristu", portretirajui ulogu one koja e slomiti mo Zmije u povijesti. Nadamo se da emo i ovo poglavlje, ako ne i cijelu knjigu, moi itati na hrvatskom jeziku! Antikrist i grki oevi Utjecaj grkih oeva na kranstvo je stoljeima dubok i trajni blagoslov. Zbog toga bi eljeli znati to su oni nauavali o Antikristu. Ali odmah moramo naglasiti to se smatra pod naslovom Oevi. Kronoloki naslov Oevi je jasno odreen to se tie Grke Crkve. Povjesniari knjievnosti, filozofije i teologije datiraju grko patristiko doba u prvih sedam stoljea poslije Apostola. Sigurno je da je bilo mnogo pisaca teologije u onih sedam stoljea, mnogi pravoslavni i mnogi, heretiki autori. Kolikogod da je odreeni autor bio vaan za svoje vrijeme i mjesto, ukupnost grkih patristikih genija (znalaca) moe se sabrati u nekoliko znakovitih autora kreativni ljudi, sami originalni mislioci, predstavljeni u svojim radovima dubokog teolokog razmiljanja takvog univerzalnog utjecaja i autoriteta u svom vlastitom i buduem vremenu usmjerava tok patristikih dostignua na istoku i spaja Istok i Zapad. Takvi autori su uinili od cijelog svijeta sudionika u slavi koja je bila Grka i veliini koja je bio Rim u kontekstu nadnaravne vizije i naina ivota. Veina grkih oeva bila je mrtva do kraja petog stoljea, ali njihova djela su nastavila ivjeti u kompilacijama njihovih brojnih uenika i oponaatelja. Bilo bi nekorektno napadati kanon oeva popis dostupan svima koji slijede ovaj predmet s profesionalnim zanimanjem. Ali tradicija Crkve je ustanovila prihvatljive oznake Oeva Crkve. Niti jedan pisac ili uitelj nije prihvaen kao Otac Crkve koji, izvan svog svjedoenja i rada o dogmi, nije ivio u ortodoksnoj zajednici sa Crkvom, i iji ivot nije bio istaknut u svetosti. Tako popularni naziv Oevi Crkve, ukinut kroz stoljea, se primjenjuje na crkvene pisce koji su se isticali po svetosti ivota i nebeske mudrosti u svom uenju i pisanju, i koji su ostali u duhu vjere sve do svoje smrti. To ne znai, ipak, da stvarni heretici nisu imali veliki utjecaj na razvoj vjere, i svojim pozitivnim doprinosom i, naalost, svojim negativnim pretjerivanjima o vjeri i moralu. Njihovi tvrdoglavi pokuaji da odravaju ova pretjerivanja kao dio istine vodila su u njihovo izopenje iz tijela Crkve. Iako su mnogi od njih bili veliki znanstvenici, ne mogu se nazivati Oevi u smislu koji je prihvatljiv vjernicima. Ali zato konzultiramo grke oeve u pitanju kranske dogme, morala i predskazanja? Zbog slinosti ovih oeva sa samim Apostolima. Ova slinost sa uenjem Apostola daje grkim oevima veliki autoritet u ranoj Crkvi. Oni su u direktnoj vezi s padom kranske tradicije, i veliki znaaj treba dati njihovim uenjima i pisanju. Irenej, jedan od grkih oeva kojeg emo konzultirati o Antikristu, objanjava vanost direktnog kontakta sa Apostolima zbog sauvanja zaloga vjere i ivuih tradicija Katolike Crkve. Sveti Apostoli, poto su osnovali i izgradili crkvu, povjerili su u ruke Linusa ured episkopata. Ovog Linusa Pavle spominje u Poslanici Timoteju. Njega je slijedio Anacletus; a poslije njega, na treem mjestu od apostola, Klementu je dodijeljena biskupija. Ovaj ovjek, budui da je vidio svete apostole, i razgovarao s njima, vjerojatno je jo uvijek uo odjek njihovih propovijedi u svojim uima i vidio njihove predaje pred svojim oima. On nije bio sam u ovome, jer bilo je jo drugih koji su primili uputstva od apostola. A zatim u vezi njegove bliske veze sa Sv. Ivanom, ljubljenim uenikom Isusa, Irenej je napisao: Ali Polikarp nije bio samo nauen od apostola, i preobraen s mnogim koji su vidjeli Krista, nego je takoer bio, od apostola u Aziji, postavljen za biskupa crkve u Smirni, kojeg sam vidio u mojoj ranoj mladosti, jer je on ivio na zemlji dugo vremena, i , kada je bio jako star, slavno i uzvieno trpio svoje muenitvo, napustio je ovaj ivot, uvijek nauavajui stvari koje je nauio od apostola, i koje je crkva ostavila u ostavtinu i koje su istinite. O ovim stvarima sve azijske crkve svjedoe, isto kao i oni ljudi koji su naslijedili Polikarpa do dananjeg vremena. - ovjeka koji je imao vee znaenje, i bio postojaniji svjedok od Valencija i Marcija i ostalih heretika. Sv. Irenej Prije kranske ere pojavila se na ne-grkom Istoku zanimljiva filozofija u vezi problema nazvanog gnosticizam. Iako pred-kranski po porijeklu, elio je interpretirati poganstvo i judaizam, radikalno ih mijenjajui svojom novom interpretacijom. Nema ogranienog gnosticizma, bilo je mnogo njegovih sekti, tako su kontradiktorna njegova naela, tako bezona njegova preuzimanja ideja i frazeologije iz filozofija i religija koje je susreo u svom lutanju. Ali sve

- 2/14kroz zbrku svog metastazirajueg sistema tekla je osnovna tema pesimizma doktrina iji predmet je propadanje duha, da je svemir poelo zla, oduzet od i u suprotnosti sa Boanstvom. Spas se po gnosticima nalazio u znanju, viziji Boga, kontaktu s boanskim ovdje na zemlji. Gnosticizam je uinio ekstazu sredstvom najsavrenijeg znanja i krajnji cilj vjerskog ivota. Bilo je to jednostavno pitanje vremena kada e filozofija gnostika zaraziti vjeru Crkve. Svojim bogatim i zamraenim amalgamom obreda, vjerovanja i magijske prakse, gnosticizam je pokuao objasniti porijaklo zla, ljudske sudbine, odnosa izmeu materije i duha, izmeu Boga i njegova stvorenja, izmeu Boga i Isusa Krista. Ovaj udni sinkretizam uao je u Crkvu i odvojio od tradicionalnog katolicizma neke od Crkvinih prvih teologa, znanstvenika i mnoge od biskupa. Naravno, gnosticizam je takoer prouzroio jaku reakciju tradicionalista, ukljuujui jedno od remek djela katolikog pisanja, Adversus Haereses Sv. Ireneja. Tko je bio sv. Irenej? Bio je jedna od najdobrohotnijih osoba u kojoj su se izgleda sastala sva nastojanja njegova vremena. Roen je vjerojatno izmeu 135 i 140. godine poslije Krista, u maloj Aziji, i u svojoj mladosti bio je uenik uvenog biskupa Smirne, Sv. Polikarpa, koji je bio uenik Sv. Ivana. Godine 177., Irenej se pojavio u Rimu kao glasnik Lionske Crkve, prepriavajui Rimskoj Crkvi detalje uvenog proganjanja koje je tada vladalo. On je sam trpio u tom proganjanju koje je dalo mnoge muenike Lionske Crkve: meu njima njihov stari biskup, Potinije. Irenej je bio izabran da ga naslijedi i vladao je dvadeset do trideset godina. On je posljednji zabiljeeni uenik osobnih uenika apostola. On je postao prvi veliki sistematini tuma vjere za koju su se zalagali Apostoli. Povijest kae da je umro kao muenik. Kao prazaposleni biskup Lyona, granine dijaceze, Irenej je postao protivnik par excellence gnosticizma, zadajui mu smrtonosni udarac u svom klasinom djelu, Protiv Hereze, od koje se nikada nije oporavila. Budui da nije bio inovator, Irenej nije predstavio nikakve revolucionarne teorije, niti nova objanjenja vjere. Na jednoj strani, razotkrio je i oborio one mnogostruke gnostike hereze koje su prevladavale u drugoj polovici drugog stoljea; i , s druge strane, predstavio je jasno objanjenje i obranu katolike vjere. Ali on je tako ponovno uspostavio tradicionalnu vjeru u odnosu na opasnost gnosticizma, da je njegovo ponovno uspostavljanje poprimilo univerzalnu vrijednost za sva vremena. Ova metoda obrane stajala je ne samo kao prikladno obaranje gnosticizma, nego, nadalje, obaranje svake hereze s kojom se Crkva trebala suoiti od svojih poetaka. Jednostavno zbrajajui ostavtinu svih koji su mu prethodili, uvrujui jo jednom tradicionalnu vjeru i praksu Crkve kao to ju je on poznavao, zavrava zacrtavajui teoloku teoriju Crkve i njene naune slube koju su sve slijedee diskusije jedva razvile. Zahvaljujui uvelike njegovu djelu, Crkva nije postala gnostika, iako su mnogi katolici postali gnostici. U ovoj dragocjenoj knjizi Irenej je uspostavio za sva vremena kriterij istine u svakom sukobu Katolike Crkve i njenih protivnika. Pitanje je uvijek jednostavno o ivuoj tradiciji koja je zapoela s apostolima protiv novih spekulacija. Hereze osnivaju svoju vjerodostojnost na virtuoznosti i dubini ljudskog uenja; Irenej je zasnovao istinu na naunom autoritetu Crkve. Gnostici su ismijali temelje vjere kao uenje prikladno za glupe. Irenej je prihvatio ovu porugu moderne djece Crkve i ustanovio istinu katolicizma i greke heretika na nijednoj drugoj osnovi, nego na opem vjerovanju u tradicionalnu prirodu katolikog uenja i opem prihvaanju zahtjeva vladara Crkve da odlue to je tradicija. Tako je uvijek bilo, i tako e uvijek biti, da je Crkva opstala, i uvijek e postojati, neoteena mirijadama doktrina, moralnih i vjerskih kriza koje je napadaju stoljeima. Irenej ponavlja tradiciju kako bi odbio one mislioce ija je posebna greka bila to su zahtijevali da stignu u puninu kranstva samo kroz put Znanja, grka rije za znanje je Gnosis. Irenej o Antikristu U odbijanju gnosticizma, Irenej nalazi njihove doktrine u imunu Vraaru, vraaru spomenutom u Djelima apostolskim, koji je pokuao kupiti od sv. Petra mo injenja uda i prizivanja Duha Svetoga na koga on eli. Irenej nagovjeta da imamo u imunu nagovjetaj Antikrista. On citira Lukina Djela Apostolska: Ali postojao je neki ovjek, imun po imenu, koji je prije vremena koristio magiju u tom gradu, i zavodio ljude Samarije s pravog puta, trvrdei da je on sam neto posebno, kome su svi oni vjerovali, od najmanjeg do najveeg, govorei, Ovo je mo Boga koji se zove veliki. I oni su ga tovali, jer ih je dugo vremena izluivao svojim arolijama. Irenej nastavlja izvjetavati reakciju sv. Petra na imunovu novanu ponudu. Tvoj e novac propasti zajedno s tobom, jer si mislio da se Boji dar moe kupiti novcem. Ti nema udjela u ovoj stvari jer tvoje srce nije isto pred Bogom. Pokaj se, zbog toga, zbog tvoje zloe i moli Boga, pa e ti moda oprostiti ovu misao tvog srca. Ja vidim da si muen gorinom i u okovima nepravde. Irenej dalje izvjetava da je imun odbio pokajati se i da se pobunio protiv apostola koje je smatrao samo malo naprednijim vraarima od sebe. Kako bi otkrio njihovu tajnu proizvodnje uda imun je prionuo s veom revnou prouavati umijee aranja. Njegov napredak i umijee aranja su bili takvi da je zbunio i nadjaao ljude brojem i raznolikou uda koja je stvarao. Irenej pripovijeda da je car Klaudije Cezar poastio imuna kipom zbog njegovih magijskih vjetina. Onda je imun sam sebe proglasio bogom i zahtijevao boanske asti od svojih sljedbenika. On je stvorio gnosticizam i poticao druge hereze da dokae svoje pravo na boanstvo. Uio je svoje sljedbenike da se on sam pojavio meu idovima kao Sin, da se pojavio kao Otac u Samariji, dok je drugim narodima doao kao Duh Sveti. Mistiki sveenici koji su stvoreni imunovim razliitim haretikim sektama ivjeli su razvratnim ivotom i prakticirali magijske obrede. Sluili su se egzorcizmom i aranjima, ljubavnim napitcima kao i arolijama i svakom drugim umijeem koje su mogli upotrijebiti, kao to je umijee tumaenja snova. U vrijeme Antokrista bit e mnogo takvih sekti i glasnika Sotone koji koriste sline gadosti, koji naruavaju istinu i moral i donose propast na svijet i Crkvu, tako e ljudi biti razuzdani u svojoj ludosti protiv Boga, tako arogantni, bezboni, bezvjerni u duhu protiv Krista i njegove Crkve. Kada direktno govori o Antikristu, Irenej misli o njemu kao o odreenoj ljudskoj osobi. Antikrist je glavni pobunjenik meu ljudima isto kao to je Sotona glavni pobunjenik meu anelima. U Antikristu e biti saete i dovedene do punine sve nepravde i prevare koje su se dogodile od pada anela, kroz pad ovjeka, ukljuujui zla uinjena od generacija prije Noe i potopa, zla uinjena od perverzne generacije koja je raspela Krista, onih protiv njegove Crkve sve do i ukljuujui poplavu kriminala koja e pojaviti s dolaskom ovjaka grijeha. Drugim rijeima Antikrist e biti kulminacija i rekapitulacija svih zala uinjenih u aneoskoj i ljudskoj povijesti. Trenutno, Antikrist je kao puzei lav jer su njegovi mnogi slabi prethodnici sijali sjeme zla i pripremali teren kozmikog i drutvenog svemira za njegov dolazak. Kada sat punine nepravde doe, Antikrist e doi. Potpomognut mono od Sotone koji e biti osloboen privremeno iz jame bez dna, on e usmjeriti, svemogui napad na ovjeka i Boga u duhu odvratnosti i mrnje nikad prije doivljene ili ak zamiljene. Cijela mo raskola e nai svoju puninu u ovoj zvijeri koja e izrasti iz vrtloga mora naroda i trait e da bude aena kao da je Bog. Irenej takoer vidi u osobi Kralja Nebukodonozora drugog preteu dolazeeg Antikrista. Jer je kralj imao zlatni kip postavljen ezdeset lakata visoko i est lakata iroko. Naredio je svim svojim podanicima, pod prijetnjom kazne bacanja u uarenu pe, da kleknu i da se klanjaju kipu na zvuk trube. Ali idovi Ananija, Misael, i Azarija poznati po svojim babilonskim imenima kao Sirah, Misah i Abednag odbili su vriti ovaj in idolatrije i bili baeni u kotao s vatrom, predskazujui s toga vrstu suenja koju e pravedni trpjeti u posljednjim danima ako odbiju klanjati se kipu podignutom u ast Antikrista. Mladi ljudi koji su svjedoili istinitom Bogu u uarenoj pei su tipovi svjedoka koji e svjedoiti za Krista i umrijeti za njegovu Crkvu pred idolopoklonikim kraljem poznatim kao Antikrist. Irenej ne samo da je u kipu Nebukodonozora pronaao preteu budueg kipa Antikrista, nego nalazi takoer u njegovim mjerama od ezdeset lakata visine i est lakata irine simbolini prikaz broja u kojem e se Antikrist prepoznati 666. On razmilja ovako: Poslije esto godina Noinog ivota, kulminiralo je vrijeme u kojem je odvajanje ovjeka od Boga dovelo do potopa, a brojevi lakata kipa Nabukodonozora, zbog kojeg su pravedni bili baeni u vatru, oznaava broj imena onog ovjeka u kojem u posljednja vremena svaki raskol, nepravda, pokvarenost, lano preskazanje i prevara u est tisua godina ljudske povijesti e se ukratko ponoviti. Zbog mnotva zla utjelovljenog u tom ovjeku, Antikristu, nebo i zemlja e doi do kraja u stranoj vatri.

- 3/14Irenej podsjea svoje itatelje da e Antikrist doi iznenada. On citira Sv. Pavla: Kada ljudi budu slavili mir i sigurnost, tog trena ruevina e pasti na njih. Podsjea na proroka Jeremiju da naglasi ne samo iznenadni dolazak Antikrista nego takoer da identificira idovsko pleme iz kojeg e se pojaviti Antikrist. Dahtanje konja se ulo od Dana; sva se zemlja pokrenula na zvuk rzanja ratnika. I oni su doli i poharali zemlju i sve to je bilo u gradu i sve stanovnike. To je zato to e se Antikrist pojaviti iz plemena Dana, iji lanovi e ga slijediti u odmetnitvo, a pleme Dana se ne rauna u Apokalipsi meu idovska plemena viena pred tronom Janjeta u slavi nebeskoj. Tako razmilja Irenej i mnogi drugi eklezijastiki pisci koji slijede najraniju tradiciju. Budui da e on biti zlo, personifikacija zla i, prema Irenejevom izrazu, krajnja zloa, recapitulatio universae iniquitatis, Antikrist e zamijeniti idole sobom, suprotstavljajui i uzvisivajui sebe iznad svega to je Bog, ili to se slavi. On e sjedati u Hramu Bojem u Jeruzalemu, zavodei one koji e ga oboavati kao da je Krist. Na Gospodin je sam nagovijestio da e po svojoj vlastitoj volji idovske voe biti zavedeni od Antikrista, kada je (On) grdio pisare i farizeje zbog toga to odbijaju Njega, Njegovu poruku i Njegova udotvorna djela. Doao sam u ime Svog Oca, a vi me ne primate. Drugi e doi u svoje ime i njega ete primiti. Ovaj drugi, Irenej nam govori, je Antikrist, glavni neprijatelj Krista, zli sudac koji se ne boji Boga niti potuje ljude. On e doi u svoje ime i uspostaviti svoju svjetsku vlast uz pomo zlih anela i ljudi. to se tie Antikristove obnove i vlasnitva Hrama Bojega u Jeruzalemu, i njegova bogohulnog kulta, Irenej nalazi njegovo predskazanje u knjizi Danijela. A sveto mjesto e postati pusto. I njemu je dana snaga protiv stalne rtve. I on e odbaciti istinu isto kao i pravdu. I on e uspjeti. Aneo Gabrijel oblanjava Danijelu stvari koje e se dogoditi na kraju ovog prokletstva. Pojavit e se kralj besramna lica kada nepravde dou do toke usijanja. Ovaj kralj e razumjeti mrane reenice; njegova mo e biti ojaana, ali ne njegovom vlastitom snagom (nego avlovom). Pustit e da sve stvari propadnu, i uspjet e i postii vie nego se moe vjerovati. Unitit e mone i svete. Njegova prepredenost e u velikoj mjeri voditi njegovu velikom uspjehu. Njegovo srce e biti naduto; u obilju svega ubit e mnoge i voditi mnoge u propast. I potvrdit e ugovor s mnogima u tjedan dana, i za pola tjedna rtva i rtvovanje e pasti, i u Hramu e biti grozota pustoenja do kraja i unitenja. A pola tjedna oznaava tri godine i est mjeseci, vrijeme njegove vladavine i moi koju e unititi dolazei Vladar vladara i Kralj kraljeva. to se tie pravog ime Antikrista, Irenej kae da je tajna koju Bog uva dok ne stigne greni ovjek. On upozorava svoje itatelje da ne pokuavaju pogoditi ime iz broja zvijeri 666. Kae nam da su oni koji su vidjeli i govorili sa sv. Ivanom osobno upozoreni od preljubljenog uenika da se ne igraju igre pogaanja ili igre brojeva s imenom Antikrista. Irenej dodaje da oni koji odrede neko ime za Antikrista po svojim spekulacijama e biti lako prevareni od njega kada doe pod svojim pravim imenom. Nee biti svjesni da je ve doao i zato e ih Antikrist lako zavesti, jer se nee uvati njega. tovie, Duh Sveti nam nee dati ime Antikrista prije vremena, nego samo onda kad to trebamo znati. Antikrist nije vrijedan da njegovo ime bude razglaeno unaprijed od strane glasnika neba. Takva boanska otkria posebnih imena za dolazak slugu Bojih u povijesti se prave u sluaju sigurnih svetih proroka i Sina Bojega, svih koji su bili predodreeni da donesu spas ljudima i slavu Bogu. Budui da e Antikrist doi iznenada i nestati iznenada, kao da nije nikada postojao, Bog nije otkrio njegovo ime prije vremena. Nitko ne otkriva ime osobe koja nikada nee postojati u boanskom ivotu, koja e biti nadjaana zauvijek i od prve i od druge smrti. Irenej upozorava na strpljenje u ekanju izvrenja proroanstva koje e otkriti Antikrista i njegove osobne karakteristike. Za poeti igru pogaanja imena ili igru brojeva kako bi otkrili tono ime Antikrista treba zapoeti beskrajnu beskorisnu aktivnost koja e potroiti dragocjeno vrijeme i energiju i nikada nee rijeiti problem. Sv. Ciril od Jeruzalema Sv. Ciril je roen u Jeruzalemu godine gospodnje 315., nekoliko godina prije pojave arijanske hereze. ivio je do njene zabrane Teodozijevim ukazom 380. godine, i sudjelovao u njenoj osudi od strane Konstantinopolskog vijea slijedee godine. Postao je Jeruzalemski biskup i jedan od najeksponiranijih predstavnika sakramentalne teologije. Ali u borbi protiv arijanizma, tri je puta bio svrgnut i odveden iz Jeruzalema, njegova sjedita. Za vrijeme njegova etvrtog i najdueg prisilnog izgnanstva 367.-369. Jeruzalem je bio predan herezi i rascjepu, estokim borbama suprotstavljenih grupa, i krajnjoj rasputenosti u moralu. Sv Grgur iz Nise, koji je trebao po Vijeu odranom u Antiohiji 378. godine posjetiti crkve u Arabiji i Palestini, jer su stvari u vezi njih bile zbrkane i trebale su nekoga da ih razrijei, dao je osvrt na prevladavajuu korupciju. Da je boansko milosre obilnije u Jeruzalemu nego drugdje, grijeh ne bi bio u modi meu ljudima koji tamo ive; ali, ne postoji oblik neistoe koji meu njima nije prisutan; lupetvo, preljub, kraa, idolatrija, trovanje, svae, ubojstvo, sve to uestalo. Glavno djelo sv. Cirila su njegove Catecheses, uputstva za novoobraenike za vrijeme korizmenog i pashalnog vremena. Djelo sadrava glavni izvor za Liturgiju Sv. Jakova, sirijsku liturgiju. Ciril je bio duboko svjestan katolikog jedinstva, usmjeravajui svoje sluaoce da kod dolaska u strani grad oni ne smiju traiti gdje je neka crkva, nego izriito traiti katoliku crkvu . U ljeto 382. godine Sinoda istonih biskupa sastala se u Konstantinopolu. Iz sinodalnog pisma naslovljenog od ovog tijela biskupima sakupljenim u Rimu itamo kako slijedi: Od Crkve u Jeruzalemu, Majke svih Crkava, dajemo na znanje da je Ciril, najasniji i najljubljeniji od Boga, Biskup, i da je mnogo ranije kanonski zareen od biskupa provincije, i da se esto estoko borio na raznim mjestima protiv arijevaca. Ova potvrda od Sinode je posljednji zabiljeeni incident u Cirilovu ivotu. Umro je 386. godine. Ovdje emo iznijeti njegovo uenje o Antikristu kao to se pojavljuje u njegovim Katehetskim predavanjima. Ciril Jeruzalemski o Antikristu Antikrist e biti Kristova imitacija; stvorit e ga Sotona da diskreditira istinu; kao vraarov vraar, izvest e udnovata djela, sve zadivljujue lai, uz pomo umijea aranja. Ovog velikog prevaranta oekuje rasa onih koji su odbili Krista kao kralja i Mesiju. Sv. Ciril koristi iste argumente koje je utemeljio Irenej da ovo dokae: Ali ako drugi doe u svoje ime, njega ete prihvatiti. Ovaj drugi je Antikrist, dolazei sa svojim vlastitim autoritetom i postavljajui se kao pravi Mesija. Raspravljajui o pripremama za dolazak Antikrista, Ciril naglaava veliki moralni pad svog vremena. Mrnja brae pravi prostor Antikristu; jer vrag priprema unaprijed divizije za poslati meu ljude, a posebno meu krane da im govori o pravim i pogrenim uenjima, dobrom i loem moralu. Na sam dananji dan postoji veliki broj onih koji odlaze; tisue su napustile istinu. Crkva je ispunjena prikritim hereticima koji su prethodnici Antikrista. Pravi Krist dolazi odozgor, prvo u tiini, slaboi i osami, kao trpei Spasitelj. Ali u Njegovu drugom dolasku On e doi ponovno odozgor, ali ovaj put sa zvukom trube kao Sudac u slavi Svog Oca, udruen sa legijama dobrih anela. S druge strane, Antikrist dolazi odozdol, iz zemlje, arobnjak, ekspert u dijabolikim umijeima. On e uzeti snagu rimskog carstva i lano se predstaviti kao Krist, varajui idove, koji trae pomazanika s politikim kraljevstvom, i zavodei pogane svojim magijskim iluzijama. Prvo e Antikrist pokazati umjerenost, kao da je uena i diskretna osoba. Igrat e ulogu trezvenog ovjeka i dobrohotnog. Ali kada se jednom postavi kao totalitarni vladar i idova i pogana, ostavit e masku dobrodune umiljatosti. Onda e zapoeti njegova karijera otvorenog kriminala, karakterizirana svim vrstama gnjusnih djela i bezakonja. Premait e u zlu sve nepravedne, bezbone osobe koje su dole prije njega, postavljajui protiv svih ljudi, ali posebno protiv krana, ubilaki duh voen poudom i okrutnou. On e biti tiranin koji bjesni u krvi svetaca tri i pol godine. Povezujui Antikristovu pojavu sa svjetskom silom, Ciril slijedi tradicionalno objanjenje Danijelove vizije dogaaja. Vladavina Antikrista e poeti kada dobije kontrolu nad kraljevstvima koja su nekada sainjavala Rimsko carstvo. Deset kraljeva e vladati u razliitim podrujima Carstva. Onda e se jedanaesti kralj, Antikrist, pojaviti i preuzeti svu vlast. Tri kralja e pokoriti izravno, a ostalih sedam e pobijediti podjarmljivanjem. Aneo Gabrijel

- 4/14objanjava viziju deset kraljeva Danijelu na ovaj nain: etvrta zvijer e biti etvrto kraljevstvo na zemlji, koje e nadvladati sva kraljevstva. A deset rogova ove zvijeri su deset kraljeva koji e se pojaviti; i jo jedan kralj e se pojaviti poslije njih, koji e nadvladati u zloi sve koji su bili prije njega i on e govoriti rijei protiv Najviega. Bogohulnik je i bezakonik, i nema kraljevstvo od svojih otaca, nego uzurpirajui vlast uz pomo vraanja. Antikrist i obnova Hrama Vaan dogaaj u ivotu Sv. Cirila je njegovo predskazanje neuspjeha imperatora Julija otpadnika da obnovi Jeruzalemski hram. Julije, suvremenik Cirilov, otpao je od vjere kao student u Ateni. Sada kao imperator pokuavao je obnoviti staro poganstvo i oivjeti u neku vrstu slavnog novog ivota. Kako bi diskreditirao kransko vjerovanje da je osudu vjene propasti izrekao Krist protiv Hrama, Julijan je pokuao obnoviti njegovu staru slavu. Ali krani su vjerovali u rijei Krista i bili uvjereni da e Julian propasti u svojoj namjeri. Povjesniar Rufinije biljei injenicu da vapno i cement su bili doneeni i sve je bilo spremno za ruenje starih temelja i polaganje novih. Poslije prouavanja proroanstava u Danijelu u vezi vremena, predskazanja Naeg Gospodina u Evanelju, i vizije Sv. Ivana uu Apokalipsi, Ciril je bio siguran da Julian, iako prethodnik grenog ovjeka, nije bio Antikrist. Stoga, bez posebnog otkria, Ciril je predvidio da Julian nee uspjeti u pokuaju obnove Jeruzalemskog hrama, ostvarenje koje je samo Antikrist trebao izvriti. Te iste godine, 363., Julijan je bio ubijen u svojoj perzijskoj kampanji i cijeli plan je bio naputen od novog imperatora Joviana koji je, kao vjernik u Nicejsko vjerovanje, dao Crkvi period komparativnog mira. Ciril je naglasio da e Antikrist sam, a ne neki drugi vlastodrac, obnoviti Jeruzalemski hram. Jer Antikrist prezire sve druge idole, elei da je on sam jedini idol kojega oboavaju. Zbog toga on mora sebe postaviti u svoj vlastiti obnovljeni Hram Boji. Dolazei idovima kao njihov Krist, zahtijevat e od njih da ga tuju. Zato on treba voditi rauna o Hramu, kako bi potpuno obmanuo idove kao novi Salomon koji obnavlja Boju Kuu i naziva je svojim vlastitim domom. Ciril je smatrao da e Antikrist doi u vrijeme kada nee biti ni jednog kamena u Hramu idova. to se tie Cirila, to prokletstvo o Hramu jo nije ostvareno u njegovo vrijeme, niti je on oekivao da e se zavriti do dolaska idovskog Antikrista koji e obnoviti Hram malo prije kraja svijeta. Jer Ciril je mogao vidjeti da stari Hram, kojeg su sruili Rimljani pod Titom, jo ima zidove. Zbog toga je Ciril oekivao prirodne nepogode i povijest potrese, oluje, poplave, nove projekte gradnje, protok vremena, itd. da unite polagano svo kamenje starog Hrama. Kada se ovo dogodi, drugi znak dolaska Antikrista bio bi ispunjen. Ipak, Ciril je bio uvjeren, da e konano unitenje Hrama Jeruzalemskog, onog kojeg je obnovio Antikrist, biti kod drugog dolaska Krista; na kraju svijeta. Samo onda e proroanstvo Naeg Gospodina, kako je naznaeno u Mateju, nee ostati kamen na kamenu, biti ispunjeno. Muenici pod Antikristom Kada je razmiljao o proganjanju koje e poduzeti Antikrist protiv Crkve, Ciril je mogao usporediti progone svog doba s onim to e se dogoditi u vrijeme Antikrista. Predvidio je da e progoni koje e voditi Antikrist biti najgori koje je svijet ikada vidio, ili koje e ikada vidjeti. A muenici koji e trpiti pod ovim progonima e biti najsvetiji od svih muenika. Evo kako on opisuje prizor: Biti e vrijeme muenja, takvo kakvo se nije dogodilo otkad postoje narodi na licu zemlje. Strahovito udovite, velika zmija, nepobjedivi neprijatelj ljudskog roda spreman da uniti Gospodin, poznavajui veliinu neprijatelja, u milosti prema bojima, kae, Neka oni koji su u Judeji pobjegnu u planine. Ipak, ako bilo tko osjeti u sebi snano srce da se suprotstavi Sotoni, neka ostane (jer ne oajavam zbog nedostatka snage u Crkvi), neka ostane i neka kae, "Tko e nas odvojiti od ljubavi Kristove? Ali hvala Bogu koji je dao veliku muku u samo nekoliko dana; jer On kae, Ali zbog odabranih oni dani e biti kratki; i Antikrist e vladati samo tri i pol godine jedno vrijeme, dva vremena i pola vremena . Blaeni onaj koji e onda biti muenik za Krista! Mislim da e muenici tog vremena biti vei od svih muenika; jer prijanji muenici su se hrvali samo s ovjekom, ali ovi, u vrijeme Antikrista, e se boriti sa samim Sotonom. Progonitelji imperatori ubijali su prijanje muenike; ali se nisu pretvarali da oivljavaju mrtve, niti su pokazivali znakove i uda; ali ovdje e biti uvjerljivost i sile i prevare, tako da izigraju, ako je mogue, ak i izabrane. Neka nitko u taj dan ne kae u svom srcu, to bi Krist uinio vie od ovog ili onog? Kojom silom ovaj ovjek ini ove stvari? Ako nije Boja volja, on to nee dozvoliti. Ne, Apostol vas prethodno upozorava, Bog e im poslati veliku varku, - ne da budu oproteni nego osueni, uglavnom oni koji vjeruju ne u istinu, to jest, u pravog Krista, nego koji uivaju u nepravednosti, to jest, u Antikristu. Pripremi se, zbog toga, o ovjee, ima znakove Antikrista; i upamti ih ne samo zbog sebe, nego ih razglasi slobodno sve oko sebe. Ako ima dijete po krvi, naui ga ove znakove sada. Ako si uitelj, pripremi takoer svoju duhovnu djecu, da ne bi prihvatili la umjesto istine. Jer tajna pokvarenosti ve je na djelu. Bojim se ratova meu narodima; Bojim se podjela meu kranima; Bojim se mrnje meu braom. Dosta! Ali nedao Bog da se to ispuni u nae vrijeme. Ipak, budimo pripremni. O osnovama koje se tiu proroke povijesti o Antikristu i njegovim djelima, kao to je predstavljeno u ovom odlomku iz rukopisa Sv. Ireneja i Cirila Jeruzalemskog, drugih grkih oeva, kao to su Klement Aleksandrijski, Atanazije, Basil Veliki, Grgur iz Nise, Grgur Nazijanski, Krisostom, itd., svi su se sloili. Prihvatili su tradicionalno uenje u vezi s ovim predmetom koji dolazi od Apostola, iako u nekim manjim detaljima koja se tiu Antikristovih proroanstava, detalji nisu predmet ove studije, imaju su razliite stavove. Jer svi oevi i teolozi jednoglasno se slau u ovom uvjerenju o Antikristovoj individualnosti. Zbog toga, njegova osobna postojanost i budui dogaaji moraju se shvatiti kao predmet boanske vjere. Antikrist i latinski oevi U prethodnom poglavlju zabiljeene su dvije bitne oznake koje identificiraju oeve crkve. Prvo, pisac i uitelj katolike vjere i morala mora ustrajati do smrti u ivljenju u ortodoksnoj zajednici sa Crkvom. Drugo, taj ivot mora biti uzvien u svetosti. Podsjetimo se ukratko kako je Crkva povijesno stigla do svojih osnovnih zahtjeva za nazivanje odreenih crkvenih nauitelja i pisaca Oevima Crkve. Novi Testament koristio je rije Otac da oznai uitelja duhovnih istina uz pomo koje bi se dua ovjeka mogla ponovno roditi i rasti u slinosti sa svetou Krista. Pavle je zapisao: Jer iako imate deset tisua uitelja u Kristu, ipak nemate mnogo oeva. Jer u Kristu Isusu kroz Evanelje sam vas stvorio. Stoga, molim vas, budite opnonaatelji mene kao to sam ja Kristov. Prvi uitelji kranstva izgleda da su kolektivno bili nazvani Oevima. Tako su biskupi i sveenici ukljueni u apostolat pisanja i uenja o vjeri uivali ovaj naslov. Nije iznenaujue, zbog toga, da se obino mislilo na pisanja i uenja ovih crkvenjaka kako bi se smanjile dvojbe koje su se pojavile oko vjere. Ova postupak je bio dovoljno valjan dok su biskupi i sveenici poduavali temelje vjere u svoj istoi. U drugom stoljeu biskupi su bili ortodoksni; ali u treem stoljeu bili su esto smatrani nedosljedni; u etvrtom stoljeu bili su voe rascjepa i hereza. Bilo je oito da su biskupi isto kao i sveenici a i neki brilijantni crkvenjaki laiki znanstvenici bili nesavreni i esto su postajali heretici, pogreno tumaei vjeru da je ono to su, u stvari, njihove vlastite pogrene filizofije. Nedvojbeno traio se novi kriterij i nastup, jedan trajnije vrijednosti, da bi se odluilo tko je pravi Otac Crkve. Dvjema karakteristikama koje su ve naznaene ustrajnost u ortodoksnoj zajednici sa Crkvom i uzviena svetost ivota Crkva je sada dodala slijedee oznake Oca Crkve: 1) Uitelj mora uivati odreenu vrijednost (gledano iz toke sadanjeg trenutka); 2) mogao bi biti citiran od Velikog Vijea; 3) mogao bi biti citiran u javnim Aktima papa naslovljenim Crkvi; 4) mogao bi biti pohvaljen u Rimskoj martirologiji kao sanctitate et doctrina insignis, to jest, poseban po svetosti i doktrini; 5) njegovo djelo bi moglo biti javno itano u crkvama; i 6) mogao bi biti citiran s pohvalom kao autoritet o pitanju vjere od nekog od slavljenijih Otaca. U svemu ovome, bilo je jasno shvatljivo da konsenzus o Oevima nije bio oekivan kod manjih pitanja koja se tiu aspekata doktrine, morala, religijske povijesti ili obiaja. Zanimljivo je primijetiti da kroz veinu etvrtog stoljea, dok je harala arianska hereza, kontroverza se okrenula na argumente iz Pisma za i protiv. Pozivanja na stare autoritete bilo je zaista malo. Tako, poziv na oeve nikada nije bio impozantan locus theologicus, jer se oni nisu mogli sastati kako bi

- 5/14oformili apsolutno konane testove. S druge strane, do kraja etvrtog stoljea nije bilo pogrenih definicija, osim osude hereza uglavnom od papa. Bilo je, zbog toga, do postojeeg autoriteta da se prizivi naprave. uvena izjava Pape sv. Celestina postala je pravilo za ortodoksno uenje i kransko ponaanje. Desinat incessere novitas vetustatem. Neka novost prestane napadati starost. Godine 434., sv. Vinko Lerinski napravio je poznati dokument, Commonitorium. U njemu se srano slagao s pravilom pape sv. Celestina. Citirao ga je kao autoriteta i neoborivog svjedoka njegove vlastite doktrine koja je bila quod ubique, ili universitas est incertum, to jest, gdje je nesigurno univerzalno slaganje o dijelu doktrine, vjernik mora istraiti do quod semper ili antiqiuitas, to jest, do konstante i postojanosti Crkvenog uenja o tom predmetu. Sada se Ekumensko vijee Efeza odralo iste godine (431.) na kojem je Papa sv. Celestin napisao svoje uveno pismo koje je sadravalo pravilo: Neka novost prestane napadati starost! Akti ovog Vijea bili su pred Sv. Vinkom kada je pisao svoje djelo Commonitorium i jasno je iz ovog dokumenta da je gledao i na papu i na vijee kao odluujue autoritete. Sv. Vinko je morao utvrditi ovu istinu prije sastavljanja i objavljivanja njegova uvenog kanona, quod ubique, quod semper, quod ab omnibus to jest, universitas, antiquitas, consensio. To stvarno nije bio novi kriterij za ortodoksnost, inae bi samo nestalo od same novosti svoga izraaja. Ali doktrina nikada nije bila tako divno sroena, tako jasno objanjena, tako prikladno dokazana primjerima. Sv Vinko je odredio ak i zakon evolucije dogme, jezikom kojega se teko moe premaiti tonou i snagom. Trostruka provjera sv. Vinka je potpuno neshvaena ako se uzme za uobiajeno pravilo vjere. Kao svi katolici njegova vremena, sv. Vinko je sam uzeo uobiajeno pravilo da bude ivui Magisterium Crkve i on pretpostavlja da formalna odluka u sluajevima dvojbe lei u Apostolskoj Stolici. Ali sluajevi dvojbe se pojavljuju kada se ne oekuje takva odluka. Onda treba primijeniti tri provjere, ne simultano, nego, ako je potrebno, jedan za drugim. Sv. Augustin Vjerojatno najueniji od svih oeva - grkih i latinskih je sv. Augustin (354. - 430.), biskup Hipa u Africi. Poznat je po tome to je u svom ivotu sruio tri hereze maniheizam, donatizam i pelagianizam. Bio je vjerojatno najvei polemiar kojega je svijet poznavao. Njegov enormni uspjeh kao branitelja vjere bio je zahvaljujui i njegovom aru uvjeravanja ljudi da prihvate istinu kao i vjetini odbijanja njihovih greaka. Pored ovog nije bio samo najvei filozof meu oevima; bio je stvarno jedini filozof. Kao filozofski teolog nema premca, osim moda njegova vlastita sina i uenika, sv. Tomu Akvinskoga, koji ga toliko citira, ako ne vie, nego je on citirao Aristotela. Augustin je bio platonist. Kao komentator i originalni mislilac, malo je mario za pismo, sve za duh. Ipak njegova harmonija Evanelja pokazuje da moe pratiti povijest i detalje. Nitko nije predvidio teoloko-filozofske prizvuke povijesti tako duboko kao Augustin. Papa Leo XIII u svojoj enciklici o povijesnim studijima, Saepenumero, naredio je povjesniarima da uzmu sv. Augustina kao svog vodia. Sva povijest na neki nain govori da je Bog taj ija providnost vlada razliite i stalne promjene promjenljivih poslova, i prilagoava ih, ak i usprkos ljudskom protivljenju, rastu njegove Crkve. Nitko nije razumio ili dao primjere za ovu istinu s veom briljantnou i dubinom od sv. Augustina u svom remek djelu De Civitate Dei. Papa Pio XII se vratio na temu dva grada, koju je razloio sv. Augustin u svom velikom djelu, u pozdravnom govoru povjesniarima 1966.: "Kao to je Sv. Augustin rekao s klasinom preciznou: to Bog predvidi to se ostvaruje, to se dogaa, iako se dogaa polako, dogaa se neprekidno. Bog je uistinu Gospodar povijesti. Sv. Augustin je bio takoer priznati profesor retorike prije svog udnovatog obraenja. Ipak, kao Sv. Ciprian, i ak i vie od Sv. Cipriana, ostavio je kao kranin sve umijee govornitva koje je tako dobro svladao. Zadrao je ispravnost gramatike i dobar ukus, zajedno sa snagom govora i pisanja sa kolokvijalnom jednostavnou. irokouman i dalekovidan, bio je takoer jako uen. Njegovo djelo De Civitate Dei otkriva koliko je mnogo itao. to jo vie nadahnjuje je, da ga je to stavilo na prvo mjesto meu apologetima za vjeru. Prije svoje smrti bio je predmet izvanrednog oboavanja. Bilo je primijeeno da oko ovog mnogostranog biskupa postoji odreena simetrija koja ga ini skoro bezgrenim modelom svetog, mudrog i hrabrog pastira dua. Zato to je svladao tako brzo i temeljito veliki i dugaak pogled na Boje djelo spasenja, jer je bio temeljit filozofski teolog, on je na zapadu bio taj koji je potpuno sistematizirao kompliciranu doktrinu Svetog Trojstva, koja je odvela tolike istone teologe u posebne hereze. Dobro je upamtiti, dok slijedimo misao Sv. Augustina o Antikristu, da je ovaj sveti biskup u svim svojim pisanjima i propovijedima ostao u osnovi pokajnik zapaljen velikom ljubavlju Bojom. Pozadina: Sv. Ciprijan Ovdje predstavljamo crticu o problemima sv. Cipriana sa okolnim ljudima poganima i njihovim vlastima kako bi dali minimalnu povijesnu pozadinu protiv koje bi misao sv. Augustina, nekih dvjesto godina kasnije, o sudbini Crkve u svom ratu s gradom Sotone i njegovim antikristima, mogla biti razumljiva. Sv. Ciprian je postao biskup Kartage godine 250., nekoliko mjeseci prije edikta imperatora Decijusa u kojem je stajalo da se svi rimski graani moraju javno rtvovati bogovima carstva ili u protivnom idu u smrt. Ciprian, koji je puno itao Tertuliana, objavio je svojim rukopisom jasnu eshatoloku orijentaciju. Obraajui se Demetriju, Ciprian odgovara na optube da se nedavne nedae s glau, poplavom, suom, ratom, kugom i socijalnim kaosom pripisuju kranima. Ovo djelo, kratko, i ogranieno u svom dometu, odraava neke od Tertulijanovih ivih apokaliptikih polemika protiv Rimske drave, protiv svijeta koji je zarobljen od demona. Cezari su neophodni za svijet, tvrdi Tertulijan, taj isti svijet koji e, ovakav kakav je, uskoro nestati. Tertulijan slika sliku, zauujuu u svojim okrutnim detaljima, o tom vjenom spektaklu u kojem e krani uivati od njihova povoljnog poloaja u novom Jeruzalemu o kraljevima i vladarima, glumcima, rvaima i koijaima, svim nepravedno baenim u plameni val pakla. On nije protiv svijeta Bojeg stvorenja, nego protiv svijeta koji je postao Babilon, majka i bludnica idolatrije i opscenosti. Jer svijet je Boji, ali dogaaji ovog svijeta su vraji. U ovom djelu, kao esto i u drugim, Ciprian pie kao ovjek potpuno uvjeren da dan Gospodnji dolazi. Ali njegovo uvjerenje je tako vrsto da on smatra nepotrebnim produeno prouavanje starih apologetskih tema. Ciprian kae Demetriju da samo iznosi injenice o neminovnom kraju svijeta i savjetuje Demetriju da se pokaje i da vjeruje dok jo uvijek ima vremena. Manjak itarica, nedostatak zimskih kia i ljetnog sunca, smrtonosna kuga, divljanje ponavljajuih ratova, sve to daje dobre dokaze da svijet propada i da e uskoro doi do svoje konane smrti. Krani ve dugo znaju da e u posljednjim vremenima zla biti poveana viestruko, a bit e i mnoge nesree. Ovi dogaaji su prirodni kao i dolazak starosne slabosti u ovjeka, ipak nitko ne misli okriviti krane za posljednje nevolje. tovie, fizike katastrofe su jednostavno popratne pojave moralnog trulenja: korupcija u sudovima i potkupljivanje sudaca, pohlepa na trnicama, nasilje u javnom ivotu, rasprodaja i besramno posizanje za vlasnitvom umiruih. Kao dodatak na sve ovo je javno poniavanje ljudi, degradirajue oboavanje krokodila, zmija, majmuna i kamenja. Na kraju dolazi do opeg progona nevinih krana. Fiziko propadanje, moralno zlo, idolatrijske religije, suprotstavljanje Bojeg naroda, su jednostavno etiri indikatora koji pokazuju u istom smjeru: veliki i strani dan Gospodinov kada e osvetoljubivi Bog uzeti Sebi one koji su oznaeni krvlju Kristovom i osuditi pogane na pakao, pakao ija vatra nikada ne gasne. Tako je Ciprian pisao prokonzulu Demetriju. Augustin je takoer ivio u vrijeme rasta vjerskog i drutvenog kaosa. Crkva njegovih dana trpila je mnogo nemira i nesrea. Pljakanje Rima prouzrokovalo je estoku pogansku reakciju protiv Crkve. Italija i Afrika bile su u panici zbog pustoenja Gota. Gotsko-arianski plaenici oslabili su vjeru trupa. Dolo je do velike obnove poganstva, idolatrije. Augustin je vidio da nova situacija u kojoj se nala Crkva trai nove zadatke za hijerarhiju i za vjernike. U sred ove krize, Augustin je stavio pred latinski svijet teoloku strukturu zadivljujue briljantnosti koja je imala vrste linije kontinuiteta sa prethodnim kranskim stavovima, a ipak je bila pomno prilagoena novim uvjetima Crkve u raspadajuem i neprijateljskom carstvu. Augustin nikada nije bio sklon raspravljati o tradiciji kao nevanoj stvari. Augustin je imao tri razloga za pisanje The City of God (Grada Bojeg). Prvo, elio je pokazati da niti poganska niti kranska vjera ne mogu osigurati dravu protiv vojske i drugih vremenitih neprilika zajednikih ljudskom drutvu kao takvom. Drugo, elio je dokazati da, to se tie vjere, Rimsko carstvo ne moe uiniti nita bolje nego da postane katoliko carstvo, tako potiui meu ljudima slavljenje istinitog Boga i uivanje te prave mirnoe reda koji je mir koji dolazi od Krista. Tree, poduzeo je mjere otkrivanja injenice da krajnja sudbina Katolike Crkve nije ni najmanje povezana sa uspjenou Rimskog Carstva.

- 6/14Dva grada Za Augustina rat izmeu nebeskog grada i zemaljskog grada je imao svoj izvor i pozadinu u ratu izmeu palih anela i svetih anela prije stvaranja ovjeka i njegova svemira. Prije ljudske povijesti Boji Grad je ve bio osnovan na nebu meu proslavljenim anelima, dok je Grad Sotone ve postojao u paklu meu prokletim anelima. Dva grada nisu zapoela ovdje na zemlji, nego izvan materijalnog svemira, Bog je bio kralj nebeskog, Sotona tiranin diabolikog grada. Sada je Boji plan bio da ni jedno inteligentno bie, koje je stvoreno na njegovu sliku i priliku, ne bude iskljueno iz asti i mogunosti da bira svog Stvoritelja s ljubavlju slobodnog izbora. Kad je Bog stvorio ovjeka u milosti, On ga je pozvao da bira izmeu ostanka u svetosti, da postane proslavljeni graanin neba, ili da postane moralno zao i tako prokleti graanin pakla. Kada je Lucifer zaveo nae prve roditelje, projicirao je u ljudsku povijest svoj vlastiti Grad Sotone meu ljude. Ali kada se Adam pokajao i Bog mu obeao da e On poslati Spasitelja, sjeme ene, da otkupi ljudski rod, ustanovio je osnovu za taj Grad Boji meu ljudima koji treba pobijediti Grad Sotone na kraju vremena. Dva grada imaju dvije kontradiktorne ljubavi. Grad Boji je osnovan i pokretan ljubavlju Bojom koja u osnovi spaja njegove graane s Bogom i sa njima meusobno u zajednicu svetaca. Jer narod je skup racionalnih bia udruenih u zajednicu po sporazumu kao po istini koju ispovijedaju, i vjeri koju ive. Ali vie od ovog, budui da posljednja rije u spasenju nije u glavi nego u srcu, narod je skup dugovnih bia udruenih u zajednicu sporazumno kao boanske, aneoske i ljudske osobe koje su zajedno u ljubavi. Samo-ljubav, ponos i udnja za dominacijom vladaju zemaljskim gradom. Poniznost, istina, strpljivost i ljubav Boja su pokretake snage nebeskog grada. Zemaljski grad je pokretan ljubavlju prema sebi sve do prezira Boga. Nebeski grad je pokretan ljubavlju Bojom ak do prezira sebe. Prvospomenuti slavu nalazi u sebi; drugospomenuti u Bogu. Prvo spomenuti trai slavu od ljudi; drugospomenuti svu slavu nalazi u Bogu. Grad svijeta slavi po svojoj vlastioj mudrosti; grad Boji u nekorumpiranoj mudrosti Bojoj. Braa, Kain i Abel, su tipovi dva grada. Kain, bratoubojica, je utemeljitelj zemaljskog grada. ovjek svijeta pobijeen zaviu, ubio je svog brata. Kao njegov duhovni otac, Sotona, Kain je postao laac i ubojica od poetka, jer je mrzio svog brata Abela ni zbog ega drugog nego zato to je Abel bio dobar i udovoljavao je Bogu, dok je on sam bio zao i odbaen od Boga. Kain je sagradio gradove da traju u ovom svijetu; Abel nije sagradio nikakav grad; bio je hodoasnik u ovom svijetu, na proputovanju prema nebeskom gradu. Borba koja se vodila izmeu Kaina i Abela pokazuje neusporedive ideale dva grada. U vrijeme Sotone koji se pobunio protiv Boga, Kain je simbol onih idova koji su ubili Krista i simbol Antikrista koji pokuava unititi Crkvu ratom i progonom. Abel u sebi navjetava svete anele u svojoj vjernosti, Krista raspetog u svojoj nevinoj smrti, i progonjenu Crkvu u svom trpljenju zbog svoje vjernosti Bogu. Jer sve dobre mrze, kao Krista, bez razloga. Abel je iskoristio svijet i njegova stvorenja kako bi mogao slaviti Boga i ui u radost svog Gospodina. U ovome, takoer, on navijeta Krista i Njegovu Crkvu; oboje dolaze slaviti Boga u njegovom stvorenju i njegovim svetima. Ali Kain je tip Sotone, onih idova, i Antikrista u kojem je upotrijebio svijet za svoj vlastiti uitak i velianje; pokuao je zloupotrijebiti Boga kako bi poveao svoj uitak, snagu i vladao svijetom. U ovom je Kain simbol Sotone, onih idova i Antikrista, posebno zato jer svi ovi tee da srue Boga s prijestolja i postanu a vladari svijeta u svoje vlastito ime. Ovdje na zemlji Grad Boji je hodoasnika Crkva koja pokuava u povijesti ui potpuno u blagoslov Svetih Anela i viziju Boga. Ali, suprotno od Grada Bojeg na nebu, Katolika Crkva nije zatiena od grenih lanova, od izdajnikih graana. U ovom svijetu ne postoji eshatoloko savrenstvo u Crkvi. Njeni graani moraju neprekidno ii prema svojoj krajnoj savrenosti, moraju postepeno biti osloboeni od razliitih stupnjeva neznanja i slabosti. Njeni graani moraju nastaviti moliti svakodnevno da im se grijesi oproste. Jer Crkva, koja je potpuno i istinski sveta i bez mana, i nema niti mrlje niti sramote, takva je Crkva koja se jo uvijek sprema, u ivotima boreih i trpeih lanova, da bude nebeska Crkva ili savreni Grad Boji. Augustin kae da e se gnjev Boji slomiti podjednako i na poganskom svijetu i na mnogima, vjerojatno veini, u Crkvi na zemlji. Antikrist e biti konani test, konani boanski bi protiv svijeta koji je zabrazdio u odmetanju i idolatriji. Jer grad Antikrista e biti kao Babilon, rije koja znai zbrku. Ovaj grad e biti moan i divan po izgledu, i dobit e vlast nad cijelim svijetom. Namjerava postati moan da moe izazvati nebesa, huliti Boga i svakako stvoriti od ljudi lovce protiv Boga. Crkva, Grad Boji u vremenu, se sastoji od grenika i svetaca, od kukolja i ita. Ovdje i sada Bog sam moe tono razlikovati one koji e zavriti kao kukolj, a ne kao ito. Jer da bi ljudi pokuali iupati kukolj iz Crkve znailo bi manjak strpljenja, odbiti dozvoliti Bogu da uini samo ono to On moe uiniti. Jer Bog postie, na udan nain. On daje milost ustrajnosti, snanu demonstraciju da nikakva duhovna sigurnost, nikakva obnova nije mogua, osim kao Njegov potpuni dar. Ali vjeba strpljenja ne iskljuuje upotrebu eklezijastike discipline za heretike i javne grenike. To samo znai da vjeba discipline trai veliku osjetljivost, oprez isto kao i hrabrost. Sada biskupi imaju mjerodavnu i sudaku vlastu u Crkvi. Obavezni su poveati uvjete koji e pomoi vjernicima u njihovim putovanjima prema blaenim vizijama. Stoga, biskupi mogu takoer biti u situaciji da ekskomuniciraju, ako sve druge metode propadnu. Slaba braa moraju biti zatiena dobrim pastirima od heretikih vukova koji ele unititi vjeru i vjernike. tovie, i vjernici i heretici moraju biti ueni da je odmazda za grijehe ozbiljna, a vrijeanje krana biti e stavljeno u amandman hitrom upotrebom vanjskih uvjeravanja. Zatim e biskupi primijeniti disciplinske mjere hitno i hrabro, ako shvate da heretici nisu toliko braa s kojima treba malo razgovarati, nego su vrsto strukturalno taborite zemaljskog grada unutar nebeskog grada, koji postoje da zavode vjernike. Iz tabora heretika unutar Crkve, treba oekivati ne samo ideoloku paljbu varalica, koji tvrde da su vjerni graani istinskog Grada Bojega, nego treba oekivati od ovih varalica takoer i nasilje. Antikrist e iz tabora haretika unutar Crkve nai mnoge saveznike u svojoj borbi protiv nje same. Augustin o Antikristu Slino svim drugim oevima i teolozima starine, Augustin je smatrao da e Antikrist biti individualna osoba. Za njega rije Antikrist nije opi pojam koji ukljuuje sve heretike, raskolnike, otpadnike, nevjernike ili bezbonike, antikranske pokrete i carstva. On pie: Pravi Isus Krist e prekinuti Svojom prisutnou posljednje proganjanje, koje e initi Antikrist. Pisano je da e ga Krist ubiti dahom Svojih usta, i unititi svjetlou Svoje prisutnosti. Augustin se priklonio Danijelovim predskazanjima o kraju svijeta. Danijel potanko pria posljednji sud na takav nain da naznaava da Antikrist mora doi prvi. Danijel vidi etiri ivotinje, koje oznaavaju etiri kraljevstva, a etvrto je pobijeeno od nekog kralja koji se prepoznaje kao Antikrist. A poslije Antikristove pobjede, Danijel vidi vjeno kraljevstvo Sina ovjejeg, to jest, Krista. Moj duh je bio uasnut, ja Danijel, u sred tijela, a vizije u mojoj glavi me zabrinjavaju. Augustin uspijeva da tko god ita ovaj odlomak, ak u polu-snu, ne moe pogrijeiti da ne vidi da e kraljevstvo Antikrista estoko napasti Crkvu prije nego posljednji sud Boji uspostavi vjenu vladavinu svetaca. Jasno je takoer, iz konteksta da vrijeme, vremena i pola vremena, znai godina, dvije godine i pola godine, to znai, tri i pol godine, trajanje Antikristove vladavine. Augustin zakljuuje: A to se tie deset kraljeva, koje e, kako izgleda, Antikrist nai u osobi deset pojedinaca kada doe, bojim se, da moemo biti prevareni u ovome, i da on moe doi neoekivano dok ne postoji deset ivuih kraljeva u rimskom svijetu. Zatim u izraunavanju tablice apokaliptikih dogaaja, Augustin pie: U vezi sa (posljednjim) Sudom, slijedei e se dogaaji dogoditi, kako smo nauili: doi e Elias; idovi e vjerovati; Antikrist e proganjati; Krist e suditi; mrtvi e ustati; dobri i zli e se rastaviti; svijet e biti spaljen i obnovljen. Sve ove stvari , vjerujemo, e proi; ali kako, ili kojim redom, ljudsko znanje nas ne moe dobro nauiti, nego samo iskustvo samih dogaaja. Moje miljenje, ipak, je takvo, da e se to dogoditi po redu kako sam ih naveo. Augustin o Pavlu u vezi Antikrista Augustin daje zanimljiv komentar o emu apostol Pavao pie u vezi dolaska Antikrista, drugog dolaska Krista i konanog suda na dan Gospodnji. Odlomak koji On interpretira je slijedei:

- 7/14Blagoslivljamo vas, brao, po dolasku Naeg Gospodina Isusa Krista i naem sakupljanju pred njim da ne budemo sprijeeni u naim pravilnim odlukama, niti uasnuti, bilo u duhu ili rijeima, ili pismom namijenjenim nama, kao da je dan Gospodnji blizu. Neka vas nitko ne vara na bilo koji nain, jer dan Gospodnji nee doi, ako odmetanje ne doe prije, i greni ovjek ne bude otkriven, sin izgubljeni, koji se suprotstavlja i koji se slavi iznad svega to se zove Bog, ili svega to se slavi, tako da on sjedi u hramu Bojem i postavlja se kao da je sam Bog. Zar ne pamtite kada sam jo bio s vama, obiavao sam vam govoriti ove stvari? A sada znate to ga obuzdava, da moe biti otkriven u pravo vrijeme. Jer tajna opaine je ve na djelu; uz uvjet samo da je onaj koji je trenutno zadrava, jo uvijek dri, sve dok se on ne makne s puta. A onda e onaj zli biti otkriven, kojeg e Gospodin Isus Krist ubiti dahom svojih usta i koji e biti uniten svjetlou njegova dolaska. A njegov dolazak je prema djelovanju Sotone sa svom snagom i znakovima i lanim udima, i sa svom zlom prijetvornou prema onima koji propadaju. Jer oni nisu primili ljubav istine da bi mogli biti spaeni. Zbog toga, Bog im alje zbunjujui utjecaj da mogu vjerovati lano. Jasno Pavle pie o Antikristu i o danu posljednjeg suda. Ali posljednji sud ne moe doi ako ne doe onaj koji je otpadnik. Svi bezbonici su otpadnici, ali Antikrist je otpadnik iznad svega i iznad svih. Nije sigurno koji hram e Antikrist upotrijebiti da prihvati boansko slavlje, da li uniteni i obnovljeni hram Solomona ili Crkvu. Ipak Apostol, izgleda, ne bi nazvao hram idola ili demona hramom Bojim. Neki misle, zbog toga, da se Antikrist u ovom odlomku ne odnosi posebno na samoga kneza zla, nego na cijelo njegovo tijelo, masu ljudi koji su privreni njemu kao svom knezu. Drugi misle da e Antikrist djelovati kao da je on sam Hram Boji, kao da je on sam Crkva. to se tie zastoja ili uzroka kanjenja sprijeavanja dolaska Antikrista, Augustin biljei razliite interpretacije iz njegova vremena. Neki smatraju da Pavle misli na Rimsko carstvo, ali da to naznaava na suptilan nain, da je direktniji, on bi natovario na sebe klevetu da eli zlo carstvu za koje se vjerovalo da e trajati vjeno. I koristei rijei tajna pokvarenosti je ve na djelu, aludirao je na Nerona ija djela su izgledala kao djela Antikrista. Zato, iako mrtav, neki su pretpostavili da e se Neron ponovno pojaviti. Drugi su negirali da je Neron mrtav, ali su govorili da se sakrio da bi izgledalo kao da je mrtav, i da ivi u snanoj dobi, ekajui pravo vrijeme da doe i da ponovno dobije svoje kraljevstvo kao Gospodar svijeta, Antikrist. Augustinov jednostavni komentar na ove teorije je slijedei: udim se da ljudi mogu biti tako smioni u svojim nagaanjima. Ipak, Augustin dri kao razumnu teoriju da Rimsko carstvo mora biti maknuto, to jest, mora pasti, prije nego se otkrije Antikrist. Drugi misle da se rijei, Znate to zadrava i tajna pokvarenosti (otpadnitva) je na djelu, odnose na zle i hipokrite koji ostaju unutar Crkve. Kada ove izdajice dostignu tako veliki broj da mogu prodrmati temelje Crkve, oni e opskrbiti Antikrista sa mnogo saveznika, to jest, veliku grupu subverzanata unutar Crkve da je unite, i to je tajna pokvarenosti (zla) jer je skrivena. Ovo je razlog zato Pavle potie vjernike da izdre vrsto (nepopustljivo) u vjeri. Samo onaj koji izdri, neka izdri dok on ne bude maknut s puta, to jest, dok tajna pokvarenosti koja je sada sakrivena, dok se subverzanti (potkopai) unutar Crkve ne otkriju, identificiraju, maknu s puta i izbace iz krila Crkve. Zaista ovo je ista tajna zabiljeena u poslanici Ivana Evaneliste. Mala djeco, posljednje je vrijeme: i uli ste da e Antikrist doi; ve sada ima mnogo antikrista; zato znamo da su posljednja vremena. Oni su izali od nas, ali nisu bili od nas; jer da su bili od nas, oni bi bez dvojbe nastavili s nama. Zato se Crkva mora osloboditi ovih heretika koje Ivan naziva antikristima. Na svom odlasku oni e se prikljuiti Antikristu koji e biti otkriven cijelom svijetu. Augustin o Mileniumu Ivan Evanelist govori o dva uskrsnua u Apokalipsi. Neki krani su pogreno tumaili odlomak kao lude matarije. Kada on govori o prvom uskrsnuu, Ivan oznaava uskrsnue due iz smrti grijeha u ivot milosti za grenike koji uju glas Sina ovjejeg i prihvaaju ga kao svog Spasitelja. Ovo je uskrsnue od prve smrti, smrti due u bezbonitvu i zloi u vremenu. Oni koji ustraju u ivotu prvog uskrsnua bit e sauvani od druge smrti od prokletstva u paklu poslije posljednjeg suda. Tako e oni uivati drugo i konano uskrsnue, ono slavnog tijela i due udruene u nebu na kraju vremena. I ja sam vidio anela kako silazi s neba. Blagoslovljen je i svet onaj koji ima udjela u prvom uskrsnuu; na takva druga smrt nema utjecaja; ali oni e biti sveenici Boji i Kristovi i vladat e s njim tisuu godina. O snazi ovog odlomka, mnogi su pogreno drali da je prvo uskrsnue budue i tjelesno. Oni su bili posebno pod utjecajem broja tisuu godina, kao da se slagao, u ekonomiji spasenja, da sveti trebaju uivati vrstu Sabata ili tisuugodinjeg odmora, svetog odmora od rada poslije est tisua godina estoke borbe od trenutka ovjekova pada u grijeh. Pogreno interpretirajui Psalmistovu izjavu Jedan dan s Gospodinom je tisuu godina, i tisuu godina je jedan dan, oni su zakljuili da se slae da, na svretku est tisua godina muke (patnje) i nevolje, treba slijediti vrsta sedmog dana Sabata u slijedeih tisuu godina. I kako bi slavili ovaj Sabatni odmor sveti e ustati od mrtvih u prvom uskrsnuu. Sada ovo miljenje ne bi bilo previe objektivno da se vjeruje da bi radost svetih za vrijeme tih tisuu godina Sabata bila duhovna radost, koja proizlazi od sree u prisutnost slavljenog Krista i Boga. Augustin tvrdi: Jer ja sam sam vie nego jednom dijelio ovo miljenje. Ali oni koji jo uvijek misle ovako o prvom tjelesnom uskrsnuu i o tisuu godina Sabata, korumpirali su cijelu teoriju. Oni tvrde da e za vrijeme ovog perioda sveti lagano uivati bezgranine putene gozbe, opskrbljene velikim koliinama mesa i pia ne samo da okiraju umjerene due nego da preteknu ak lakovjernost prodrljivaca. Samo oni koji misle na putene uitke mogu zapoeti i biti privreni takvom mitu mileniuma. Takve vjernike zovemo kiliastima, izraz koji moemo doslovno proizvesti po imenu milenarijanaca. Bilo bi zamorno odbiti njihove stavove toku po toku. Raije pogledajmo kako Sveto Pismo treba shvatiti po ovom pitanju. To je bilo zbog vezivanja avla koji je drao ljudsku rasu zarobljenu u moru grijeha kada je evanelist Ivan vidio u Apokalipsi anela koji silazi s neba, i ima klju provalije i lanac u svojoj ruci. I on je zaustavio zmaja, tu staru zmiju koja se zove vrag i Sotona, i vezao ga za tisuu godina, koji je zaustavio njegovu mo da ne moe zavoditi ili zarobljavati one koje treba spasiti. Ovih tisuu godina se moe shvatiti na dva naina. Prvo, moemo smatrati da ovjek ivi u posljednjem mileniju, toj tisui godina od est tisua godina svjetske povijesti do danas. Mi ivimo kao da je esti dan svjetske povijesti. Ovo vrijeme treba slijediti Sabat koji nee imati noi i za vrijeme kojeg sveti e uivati beskrajni odmor. Tako govorei o dijelu pod imenom cijeoga, Evanelist zove zadnji dio ljudske povijesti, to jest, dio, koji treba jo proi prije kraja svijeta tisuu godina. Drugo, postoji objanjenje da je Ivan koristio tisuu godina kao ekvivalent za cijelo trajanje svijeta, gdje se tisuu smatra savrenim brojem i prikladno oznaava puninu vremena. Augustin preferira prvo objanjenje. Tako za vrijeme estog dana svjetske povijesti, za vrijeme estog milenija, vrag je vezan i zabranjeno mu je zavoditi nacije koje pripadaju Kristu, one koji su predodreeni da uivaju vjeni ivot. Jer sada ne moe zavoditi narode od kojih je sagraena Crkva i koje je ranije zavodio dok nije postojala Crkva, avao eka zavretak estog dana, ovog posljednjeg milenija, prije nego bude osloboen za svoj konani napad na Boga i njegovu Crkvu. Svi se slau, naravno, da Sotona zavodi i sada i vue u propast one due i narode koji nisu predodreeni za vjeni ivot. Na zavretku tisuu godina, avao e povesti nasilni rat koji e trajati tri i pol godine, zajedno sa svim svojim zlim anelima i bezbonim ljudskim silama, na tabor svetaca. Sada je ovo dozvoljeno, ak i eljeno, po planu Bojem. Jer na koji drugi oiti nain bi Bog mogao dozvoliti da zla sila Sotone bude evidentna (oita) cijelom svijetu? Ili na koji drugi izazovni nain bi Bog mogao dati Svojim svetima mogunost pokazivanja njihove postojane jaine i vjernosti Njemu i Njegovu kraljevstvu? Jo vie, konana bitka e otkriti svim biima korist koju Bog dobiva od zloe Njegovih neprijatelja. Jer Grad Boji e pobijediti ove mone protivnike samo snagom Bojom i tako e donijeti veu slavu Kristu, otkupitelju, pomagau i osloboditelju svih zarobljenih dua i naroda koji ga ele slijediti. Sada je avao vezan ne samo kad se Crkva poela iriti meu sve narode izvan Judeje, nego je vezan i sada i bit e vezan sve do kraja milenija. A kada bude osloboen, to e postati od malenih? Hoe li Sotonina sila sprijeiti djecu Krana da se krste? Kranski roditelji morat e koristiti tajne metode da dovedu svoju djecu do izvora obnove.

- 8/14Pravo znaenje tisuu godina je da e sveti vladati s Kristom u Njegovu kraljevstvu Crkvi. Jer Crkva je sada, danas, Njegovo kraljevstvo. Istina, sveti vladaju na drugi, potpuno drugaiji nain od onog miroljubivog vladanja kojeg e uivati na nebu. Krist je rekao: Ja sam s vama uvijek, sve do kraja vremena, do svretka svijeta. Sigurno da za vrijeme sadanjeg vremena pisac donosi iz blaga Crkve i nove i stare stvari. U isto vrijeme posveene due vladaju s Bogom na nebu dok ekaju uskrsnue svojih tijela ak i za vrijeme ovih posljednjih tisuu godina, na ijem zavretku e Sotona biti osloboen, i krenut e protiv svog ljudskog roda. Kada tisuu godina bude zavreno, Sotona e biti osloboen i kroz djelovanje Antikrista, on e zavesti narode iz etiri ugla zemlje, narode znane kao Gog i Magog, iji broj vojnika je kao koliina pijeska u moru. Ove organizirane sile e voditi rat i dovesti na tabor svetih konano, najokrutnije progonstvo koje je ikada postojalo protiv Crkve. Cijeli Grad Boji e biti napadnut od neprijateljskih sila Grada Antikrista. Ali narode nazvane Gog i Magog ne treba shvatiti kao neke barbarske narode, nego svaki onaj narod u kojem boravi avao i dri vlast nad vladarima i njihovim narodima. Tako e tabor svetih, gdjegod da se nalazi irom zemlje, biti napadnut od divljakih progona svojih neprijatelja. Ali sile Antikrista e biti nemone da privuku svete u svoje redove i posljednja boanska kazna e biti vatra koja plamti od neba da prodre tu bezbonu vojsku. Augustin shvaa da je prva zvijer, ona koja se die iz mora, Zli Grad Sotone, dok druga zvijer, ona koja se die iz zemlje, je njegov lani prorok, Antikrist. Kada svi ovi neprijatelji budu pobijeeni i baeni u kotao vjene, neugasive vatre, onda e simbol ovog svijeta nestati u univerzalnom poaru, ak kao to je jednom prije svijet bio pokriven i gotovo svi ljudi uniteni u poplavi poznatoj kao sveopi potop. Sveti Grgur Veliki (540. - 604.) Grgur Veliki, Papa i Doktor Crkve, je jedan od najznaajnijih figura eklezijastike povijesti. Njegov utjecaj na doktrinu i disciplinu Katolike Crkve je enorman. Moramo kod njega potraiti objanjenje vjerske situacije srednjeg vijeka. On je otac evolucije oblika srednjevjekovnog kranstva. Zaista, skoro svi glavni principi kasnijeg kranstva se zasnivaju, makar u osnovi, u djelu i pisanju Grgura Velikog. Grgurov rad i misao se razvijaju unutar povijesnog kotla estokih ratova i poremeaja u Italiji i irem kranskom svijetu. Sredinom estog stoljea talijanski poluotok je bio razruen Justinijanovim ratovima da vrati Italiju od Ostrogota. Onda je bizantskom Italijom vladao carski funkcionar, vladar provincije, iz svoje rezidencije u Ravenni. Ali jedva desetljee poslije pobjede nad Ostrogotima, Lombardi su poeli pobjeivati sjevernu Italiju. Do 593., tree godine Grgurovog pontifikata, Lombardski kralj, Agilulf, opsjedao je Rim, pokuaj koji je doveo apokaliptiku bijedu kranstvu slikovito je portretiranom u Grgurovom osvrtu na proroka Ezekijela. tovie, rane 590-e su donijele suu, glad, kugu u velikim razmjerima. Vjerski poslovi su bili zapleteni ne samo zbog tradicionalnog arijanizma gotskih plemena, nego takoer i zbog opaina u galskoj i sjevernoj Italiji kao reakcija na osudu Tri odlomka, od strane Konstantinopolskog vijea 553., to jest, tekstova Theodorea iz Mopsuestia, Theodoreta i Ibasa. Zapadni odmetnici su bili uvjereni da je potvrujui ovu akciju papinstvo bilo sudionik u negiranju kristologije Chalcedona i u stvari se, iako ne doslovno, prilagodilo monofizitizmu. ak mu je kraljica Teodelinda, moi saveznik Grgurov, prouzrokovala veliku muku prihvaajui stavove otpadnika. Onda tu je bio i stalni zahtjev patrijarha Konstantinopola da ga treba nazivati sveopim biskupom, zahtjev koji nije bio novi u Grgurovo vrijeme, nego na kojem je inzistirao estoko. Tako je Grgurov pontifikat bio iskuavan i proiavan u vrijeme estokih borbi na vie od jednog fronta. Viestruki napor koji je iskusio direktno je povezao velikom estinom sa eshatolokim oekivanjima. Njegovo uvjerenje da je Antikrist blizu i da je kraj svih stvari blizu, oito je svugdje u njegovim rukopisima. Dobivamo panoramski pogled na Grgurovu misao koja se tie Crkve, njene borbe i sudbine, dok itamo njegove obimne komentare skupljene u trideset pet knjiga, koje je napisao o knjizi o Jobu. Djelo je poznato pod imenom Magna Moralia ili jednostavno kao Moralia. Ono nudi egzistencijalne stavove i razmiljanja Pape Grgura o misiji i patnji Katolike Crkve u neprijateljskom svijetu estog stoljea. Grgur i Crkva Crkva je Crkva rtva. Job je tip i Krista i Crkve. U ovoj dvostrukoj ulozi Job oznaava Grgurovo znaenje Crkve u krizi i kunji. Job predstavlja u svojoj vlastitij patnji i patnje Krista i patnje Crkve kroz povijest, i zajednicu Krista u Njegove Crkve u njihovu odbijanju od svijeta. Jobova nevinost u licima njegovih prijatelja koji ga optuuju nudi Grguru mogunost da analizira ponovo pitanje odnosa izmeu grijeha i Crkve kao eshatoloke zajednice. On naziva Jobove prijatelje hereticima isto kao to Crkva mora nazvati mnoge od svojih nevjernih lanova. Naravno, Grgur je u svoje vrijeme morao brinuti o arijancima, neo-nestorijancima i donatistima, svima njima koji su tvrdili da su ortodoksni uitelji vjere. Tu su zatim Jobova ena i Elihu da bi se kompletirao dramatis personae. Prvospomenuta predstavlja puteno usmjerene unutar Crkve, a drugospomenuti ohole u crkvi. U svim ovim odnosima postoji borba odabranih nasuprot pokvarenima unutar Crkve. Grgur se bavi s tri glavne teme unutar Crkve: nametanje sile i oholosti, borbe za prevlast izmeu kontemplativnog i aktivnog ivota, i pitanja odabranih. Grgur o Antikristu U oba svoja pisma i u Moralii, Grgur se stalno bavi problemom moi unutar Crkve. Naalost, klerici i laici, vladari i siromasi unutar Crkve izgleda da su vezani za stvari ovoga svijeta i privueni ljubavi za moi nad ovjekom. Ljubav prema Bogu je postala hladna i uzdizanje sebe iznad drugih je postalo jedan od glavnih znakova Sotonske osloboene vrebajue prisutnosti unutar Crkve. Veliko nametanje na Crkvu udnjom za vlau je samo po sebi znak neminovnog dolaska ovjeka koji je Antikrist, zbog posljednje bitke izmeu svjetla i tame prije kraja svih stvari. Grgur opetovano izabire antiteze izmeu Krista s Njegovim tijelom Izabranom Crkvom i Sotone s njegovim tijelom proklete zajednice. U vremenu Crkva je odreena da pati u rukama onih koji ude uglavnom za svjetovnom moi i slavom. Takvi zli krani manipuliraju Tijelom Krista da slue svojim vlastitim sotonskim ciljevima. Tenzija izmeu Krista i Antikrista se poveava injenicom da e Antikrist, po svom dolasku, ujediniti unutar sebe i silu ovog svijeta i prividnu svetost. Grgur je uvjeren da ivi u vrijeme kada dim pakla izlazi iz nozdrva Antikrista prije nego ovaj lani Mesija bude potpuno otkriven svijetu. Kada je pisao patrijarhu Konstantinopola da protestira zbog zahtjeva na naslov sveopi biskup, Grgur osuuje preutno odobravanje u dodvoravanju svjetovnim osobama koje su potaknule biskupa na njegovu sotonsku drskost. Zatim kada pie sudu on razotkriva oholost svoga brata biskupa kao znak da su vremena Antikrista blizu. I drugdje se ali, takoer, na ove slabosti biskupa: 1) prelako preuzimaju dranje nadutog autoriteta neprikladnu njihovoj duhovnoj slubi; 2) oni se preesto ne posveuju svojoj vlastitoj slubi propovijedanja Evanelja. U svojoj propovijedi graanima Rima za vrijeme lombardskog opsjedanja grada, Grgurova tema je bila da je kraj svijeta vrlo blizu. Vremena su bila nemirna; narodi u ratu meusobno; potresi, kuga i glad su harali mnogobrojnim gradovima. Italija je bila unitena maem i zgnjeena petom poganskog neprijatelja; krv ljudske rase je bila prolivena i tekla je potocima tisua umrlih. Sve to je trebalo bili su znakovi na suncu, mjesecu, zvijezdama i oni nisu izgledali daleko, to se moglo osjetiti zbog velikih promjena u atmosferi. Za vrijeme bitki izmeu krana i Lombarda, dolo je do estokog razvrstavanja u nebesima. Sve to je sada trebalo bilo je komeanje valova mora. U svom djelu Moralia, dok komentira knjigu o Jobu, Grgur usporeuje unitenje Jeruzalema s krajem svijeta. Kada je Judeja odbacila Krista i Apostole, idovski narod je bio nemilosrdno uniten i ratrkan na sve strane pod rimskim imparatorom Titom. Nije bilo nikoga da spasi pobunjeniki narod od gnjeva Bojeg. Sada na kraju vremena, kada je Sotona u toki unitenja Katolike Crkve kroz djelovanje prividno nepobjedivog Antikrista, dva uena propovjednika, dva maslinova stabla, dvije svijee e stajati pred Gospodarom svemira. Elias i Enok, poto su njihove smrti odgoene, e doi poslije dolaska punog broja pogana u Crkvu. Oni e obnoviti sve stvari u Kristu i pobijediti Antikrista. U komentaru slijedeih rijei Joba, Grgur ponovno vidi Antikrista. Jer je on ispruio ruku protiv Boga i ojaao protiv Svemogueg. Iao je protiv Njega s podignutim ojaanim vratom. Ove se rijei odnose na glavu svih nepravednih, Antikrista. Jer Antikrist nalazi svoju snagu u borbi s Bogom; uzdie se u

- 9/14svijetu, slavi sebe zlim djelima, i tako zadobiva odobravanje. Sada u vremenu je njegovo vrijeme trijumfa, kratko ali izvrsno. On je slavljen hordama zlih sljedbenika eljnih da ga imitiraju u zadovoljenju svojih kriminalnih udnji. Takav je intenzitet Antikristove zle volje protiv Boga, da izaziva Boga, podie svoje pesnice protiv Njega, huli Ga, tako se cijeli uzdie svojom oholou. Bog mu dozvoljava da uspije za neko vrijeme u djelima zla. Ali ovaj prolazan uspjeh pojaava njegov ego sve vie, pojaava njegovu oholost i priprema ga kao baklju za vjeno gorenje. Kontrast izmeu Krista i Antikrista se ne moe bolje izraziti od njihova odnosa prema otkrivanju istine. Utjeljovljena Rije je odabrala siromane, nekulturne, i jednostavne da propovijedaju neprocjenjive istine Evanelja. Antikrist, prokleti ovjek, kojega aneo otpadnik, Sotona, opsjeda na kraju svijeta, bira mudre svijeta, neodlune, arogantne intelektualce da propovijedaju lai o otkrivenoj istini. Zato Job brzo moli za brzo unitenje glave nepravednih: Neka spomen na njega nestane sa zemlje i neka njegovo ime ne bude spominjano na ulicama. Jo jednom, Grgur nam govori da Job misli na Antikrista. Uspomena na Sotonu i njegovo zlo kraljevstvo je svugdje slavljena gdje Antikrist pobjeuje. Jer Antikrist nastoji rairiti slavu Sotone irom zemlje i svemira.; eli dobiti za kraljevstvo Sotone zemaljsku i nebesku slavu. Ali nee uspjeti. Gospodin Isus e ga unititi. Job zaista predvia: On e ga maknuti sa svjetla, baciti u tamu i maknuti ga iz svijeta. Njegovo sjeme nee opstati, niti njegovo potomstvo meu ljudima, niti bilo koji njegov ostatak u njegovoj zemlji. Oni koji e doi poslije njega biti e zaprepateni na njegov dan, a uas e pasti na one koji su otili ranije. U cijelom ovom komentaru njegova djela Moralia, Grgur nam govori da je sveti ovjek, Job, imao viziju da e destrukcija Antikrista biti na kraju svijeta. To je ono to on predvia kada kae: Neka prokune to to je proklelo dan, ak i onoga koji e odnijeti velikog kita. Jer Antikrist je zao duh koji je povezan sa samim mrakom, sinom tame. Na kraju svijeta on e nestati sa svjetla, kao dan, pretvarajui se da je sam Bog, dok lano bude tvrdio za sebe da je veliki kit svjetlost Boanstva, uzdiui se iznad svega to se zove Bog ili to se slavi. Antikrist e divljaki napadati pravedne s takvom okrutnou i mrnjom da e ak i izabrani biti napadnuti velikim strahom; sveti e biti odvedeni u divljinu; mnogi od njih e biti mueni. Zatim e Elias i Enok biti pozvani iz svojih posebnih skrovita natrag u Jeruzalem da se bore protiv Antikrista i, poslije otkrivanja lai i zloe ovog izgubljenog sina, ovi proroci Boji e, imitirajui svog Gospodina Isusa Krista, tripiti na sebi bijes Antikrista, umirui na njegovim rukama smru muenika. Ali na kraju ova svetita zloe, ovo kraljevstvo ili sotonska sinagoga, e biti baeni u kotao vjene vatre. Grgur svoj komentar nastavlja ovako: Reeno je da je basilisk (vrsta gutera) kralj zmija. Glava otpadnika (pokvarenjaka) je Antikrist. Mit govori da se basilisk izlegao nakon to je zmija sjedila na kokojem jaju. Ali zla sotonske zmije otrovnice su stavljena u jaje tako da hrane rastueg basiliska i da ga oblikuju za sljedbenika kneza otpadnika, ije mistino tijelo zla u vremenu vodi taj glavni basilisk Antikrist. Govorei o Antikristovoj moi zavoenja, Grgur komentira Jobovu izjavu on e povui svakog ovjeka za sobom i gurati brojne ljude pred sobom. Rije ovjek ovdje oznaava svjetovne mudre, obrazovane za ljudske poslove. Ali kako Antikrist privlai, ak i prije svog dolaska, nebrojeno mnotvo ljudi i, poslije svog dolaska, sve ljude? To je zato jer stari neprijatelj, kada jednom ue u grenog ovjeka, otima i posljednjeg ovjeka i stavlja pod jaram svoje propasti. On zarobljava sve ljude za koje otkrije da ive putenim ivotom. Prije nego se pokazao, on privlai mnoge putene ljude; ipak ne uspijeva privui ih sve, jer svaki dan, zahvaljujui pokajanju i molitvi, neki se vrate u ivot pravednika. Ipak, ako on jo uvijek otima brojne ljude, dok jo nije prisutan na svijetu kao osoba, to je zato to pred njim idu zli agenti koji siju i bacaju okolo paralizirajue sjeme njegova zlog kraljevstva. Kada Antikrist izvri zapanjujua uda pred oima svih ljudi za vrijeme njegova vremena na suncu, nee biti brojni oni koje e on zarobiti, biti e svi ljudi zarobljeni, svi puteni ljudi koji trae uitke u stvarima, interesima, uicima svijeta. Takve zle osobe e se pokoriti njegovoj moi bez borbe, - zaista s uitkom. U njegovoj udnji da napreduje dobrobit cijele Crkve, Grgur Veliki je bio proganjan oitom prtisutnou monog, misterioznog Antikrista. Vidio je Antikrista kako poprima i tiransku silu ovog svijeta kao i auru svetosti. Vidio je kako Antikrist spaja sva posebna utjelovljenja neprijateljske moi prema Crkvi u jedinstvo koje ide protiv Crkve. Ove neprijateljske sile su bile: heretiki uitelji kranske vjere; kranski vladari u Konstantinopolu koji nisu branili katoliku Italiju, koji su sprijeili vladarske sluge da postanu sveenici, koji su nezakonito svrgavali biskupe koji su podravali namjere biskupa u svom glavnom gradu, koji je traio za sebe sveopi episkopat nad Crkvom. Onda tu su bili arianski osvajai Italije, neo-nestorijanski otpadnici nedavno pomlaeni time to je lombardijska kraljica priznala njihovu vjeru. Bilo je takoer biskupa i ak papinskih agenata koji se ne bi oduprli kunji iskoritavanja nemonih i da utjeu na postavljenje i nain vlasti. Grgur je mislio da je Antikrist povezao sve ove pokrete u neprijateljsku zajednicu. Ovdje je bila prisutnost svijeta kao otpadnika unutar Katolike Crkve, mijeanje dva grada sa svoje dvije ljubavi. I ova zla prisutnost donijela je nad Crkvu agoniju konanog eshatolokog bola, dok je grad ovjeka dovodilo do ruba provalije. Usprkos njegovih zabrinjavajuih eshatolokih oekivanja o prijeteoj prisutnosti Antikrista, kraja svijeta, dolaska posljednjeg suda, Grgur Veliki je bio ovjek duboke vjere i velike akcije. Iako je kraj svijeta bio blizu, budunost Crkve i njene spasonosne misije za sve ljude i narode mora ipak biti planirana, voena i unaprijeena. S tom namjerom je Grgur razaslao grupu sveenika pod vodstvom jednog, Augustina, s ciljem obraenja engleskih Angla u djecu Boju. Apokaliptini strahovi ne mogu nikada paralizirati nastojanja Crkve da preobrati i posveti svijet. Antikrist u Akademiji Dogaaji koji se dogaaju na katolikim sveuilitima danas, brinu katoliku zajednicu kao i veu judeo-kransku zajednicu zbog intelektualnih, vjerskih, drutvenih i politikih aktivnosti ovih institucija. Ako se ukratko prisjetimo biti i namjene sveuilita uope i katolikog sveuilita posebno, shvatit emo kako i zato je sveuilite degeneriralo svoju plemenitu prirodu i napustilo svoje uzviene ideale, zato je postalo kolom, koja vodi ljude ne prema Kristu, nego prema Antikristu.

Newman nam kae da je sveuilite mjesto nauavanja univerzalnog znanja. Takvo je sveuilite u biti, i neovisno o svom odnosu prema Crkvi. Oduvijek je razumno shvaanje i katoliko razumijevanje da je sveuilini administrator, profesor ili student, kao svaki drugi student, vezan patriotskom dunou, i u skladu s tim, usmjeren na ope ciljeve intelektualno-moralnog istraivanja za istinom i cjelovitou udruenim zajednikim stavom o metodologiji, demonstriranju i eksperimentima prikladnim razvitku i savrenstvu svake discipline uenja. Profesori, znanstvenici, filozofi i teolozi su se oduvijek slagali da ova zajednica umova, stvorena vizijom i potrebom veih vjerskih i drutvenih zajednica, treba biti na usluzi ovim veim zajednicama koje ih nastavljaju inspirirati i podravati. ak i kada govori o sekularnom sveuilitu, Newman naglaava njegovu stalnu potrebu crkvene pomoi i o njegovu teolokom ispunjenju, ako istinski nauava univerzalno znanje: Ali, praktino govorei, sveuilite ne moe u potpunosti izvriti svoj zadatak bez crkvene asistencije; ili, da se upotrijebi teoloki izraz, Crkva je neophodna za njegov integritet. Nije da je njegov karakter izmijenjen ovim utjecajem: jo uvijek ima zadau intelektualne naobrazbe; ali Crkva djeluje na vrenje te slube. Sveuilite, moram naglasiti, po svojoj prirodi, tvrdi da nauava univerzalno znanje. Teologija je sigurno dio tog znanja: kako je mogue da sveuilite tvrdi da nauava sve vrste znanosti, a ipak iskljuuje iz predmeta svog nauavanja jednu, koja je da tako kaemo, isto tako vana i velika kao bilo koja druga? Katoliko sveuilite je zajednica umova udruenih da nauavaju i istraivaju prirodne znanosti, drutvene znanosti, povijest, knjievnost, filozofiju, teologiju i tako dalje. Ali to razlikuje katoliko sveuilite, a to razlikuje bilo koju vjersku kolu, je to da ona slui izriito teolokom fakultetu koji nauava svoje vjersko uvjerenje kao znanost, to jest, kao tijelo organiziranih, istraenih dogmi i pravila, poznatih kao njena vjerska filozofija ivota.

- 10/14Katoliko sveuilite ima teoloki fakultet koji znanstveno nauava i istrauje predmet vjerovanja katolike vjere. Katoliki college ili sveuilite pokuava dati autentinoj kranskoj poruci institucionalnu prisutnost u akademskom svijetu. Nekoliko stvari slijedi iz ovog. Ovu akademsku zajednicu karakterizira kransko predanje. Dok u potpunosti odrava autonomiju povezanu sa svojom ulogom collegea ili sveuilita, institucija izraava vjernost uenju Isusa Krista kao to je prenosi Crkva. Napredak kranske misli bit e predmet institucionalne predanosti. Humanistike znanosti e biti istraane u svjetlu kranske vjere. Najbolje od kranske intelektualne i duhovne tradicije slagat e se sa posebnom dinamikom suvremenog vieg obrazovanja na nain da obogauje oboje. Katolika kola, a posebno sveuilite je zajednica umova koja takoer posjeduje i kapelice, mjesto za slavljenje i primanje sakramenata i vjerske pomoi duhovnih savjetnika. U takvim kolama nema kompromisa izmeu prirodnih ciljeva akademske izvrsnosti i viih ciljeva svetosti, naime ciljeva Katolike Crkve da promijeni svu prirodnu istinu u novom svjetlu svog odnosa prema istini Otkrivenja. Niti postoji kompromis izmeu prirodnih ciljeva moralne izvrsnosti i viih ciljeva Katolike Crkve na polju ljudskog vladanja, naime izdizanja prirodne dobrote na transcendentni nivo svetosti kroz ovjekovo prihvaanje milosti u Kristu. Jo jednom da naglasimo da je kardinal Newman na uitelj o ulozi Katolike Crkve u osnivanju svojih kola i sveuilita. U vezi injenice da je papa Pio IX elio katoliko sveuilite u Irskoj, Newman je rekao: Sigurno to to papa ini, ini zbog vjere. I ako potie i titi umjetnost i znanost, to je sve zbog vjere. On uiva u najirim i najfilozofskijim sistemima intelektualnog obrazovanja, iz intimnog uvjerenja da je istina njegov stvarni saveznik, kao to je njegovo zanimanje; i da su znanje i razum sigurno pomonici vjere. Nita manje od ovog ne moe biti njegov cilj, ako, kao to je postao nasljednik Apostola, on moe rei sa Sv. Pavlom, Ne osuujem sebe da znam bilo to od vas, osim Isusa Krista i njegove muke. Kada Crkva osniva sveuilite, ona ne njeguje talent, genijalnost ili znanje kao takve, nego zbog svoje djece, s ciljem njihova duhovnog dobra i njihova vjerskog utjecaja i korisnosti, s namjerom da ih ui da ispune bolje svoje odgovarajue mjesto u ivotu, da ih uini inteligentnijim, aktivnim lanovima drutva. Katolika Crkva je povijesno majka sveuilita. U vrijeme kada je zapadno kranstvo bilo povezano vezom katolike vjere, srednji vijek je proizveo svoj jedinstven i originalan pothvat sveuilita. Povijest je stvorila kole Atene i Aleksandrije. Akademija i Licej putujuih, i kola stoika, bile su intelektualni plodovi njena genija. Ali to je posebna katolika i srednjovjekovna pojavnost genija u stvaranju sveuilita, od kojih su ovi nai suvremeni nasljednici, to je institucionaliziranje obrazovnog ideala, organizacija razliitih fakulteta umjetnosti i znanosti, i meuovisne hijerarhije svih znanosti pod svjetlom znanosti Otkrivenja. Ovo jedinstvo u raznolikosti ih je dovelo do potpunog nadopunjavanja uenja i mudrosti. Prije revolta Lutera, osamdesetijedno sveuilite bilo je raireno po kranskom svijetu i veina njih bila su osnovana odlukama papa. Jo jednom je kardinal Newman savreni doktor naih dana o ovim stvarima: Srednji vijek je vrijeme sveuilita; to je klasino razdoblje skolastika; to je predivni i izvanredni primjer iroke politike i velike liberalnosti Crkve to se tie filozofskih istraivanja. Ako je ikada bilo vrijeme da je intelekt osloboen i razuzdan, to je bilo u vrijeme o kojem govorim. Da li je ikada bilo znatieljnijeg, sveobuhvatnijeg, hrabrijeg, vatrenijeg, utjecajnijeg, racionalnijeg koritenja razuma od onog u to vrijeme? Da li je Crkva vrila utjecaj na filozofiju u to vrijeme? Ne! To je bilo vrijeme kada je ona imala mo i kada je mogla unititi istraivaki duh vatrom i maem; ali je odluila sruiti je argumentom; Ona je rekla: Dvoje se mogu igrati s tim, ali moj argument je bolji. Ona je poslala svoje suparnike u filozofsku arenu. To su bili dominikanski i franjevaki doktori, najvei od njih bio je Sv. Toma, koji su na onim srednjovjekovnim sveuilitima vodili bitku otkrivanja s orujem poganstva. Nije bilo vano ije je oruje; istina je bila istina irom svijeta. Tvrdoglavou magarca i osnovom filozofije poganske Grke, Samson kolstva je odbio svojih tisuu Filistejaca. Naalost, danas je katoliko sveuilite postalo nemirno u svom prirodnom domu, Katolikoj Crkvi. Svugdje slabe veze sa Crkvom uenja i, esto se previe, briu vezu s katolianstvom. Kao to je Henrik VIII iz Engleske bio zasigurno sjena Antikrista, tako su neka stara katolika sveuilita konfiscirala crkveno vlasnitvo i blago i predala ih na upotrebu za isto sekularne namjene. Oni su preuzeli kole, college, sveuilita, vlasnitvo i bogatstvo koje je teklo astronomskim brojkama iz srdaca katolikih roditelja i vjernika koji nisu samo dali svoju djecu u katolike kole, nego i njihove uteevine, vjerujui da e vjersko obrazovanje koje se daje u onim kolama pripremiti ljude za uspjean ivot u budunosti i voditi ih u svetosti prema blaenoj viziji vjenosti. Ta su se biva katolika sveuilita, kao Juda, izdajnik i pretea Antikrista, predali neprijatelju za cijenu, Krista, koji je najvii Uitelj i Gospodar prave kranske kole. Kada su bili upitani zato pokuavaju izbrisati svoj vjerski i katoliki karakter, vjerski voe ovih sveuilita pokazali su nesposobnost da se izraze, da objasne svoje ponaanje, svoje ciljeve ili ak nastavak svog postojanja. Novac je razlog njihova odbijanja predanosti katolicizmu; zagueni su brigama i bogatstvom ovog svijeta. Mi smo upozoreni da e Antikrist pridobiti mnoge podmiujui ih i davajui im vrijedne poklone. Strategija ovih nevjernih sveuilita ili njihovih voa je da obuku na sebe svjetovnu odjeu, intelektualno i tjelesno, i da preu u sekulariziranu okolinu vladajuih i temeljnih financijskih svjetova i tamo da dobiju mogunost za zaradu novca od obrazovanja od svjetskih sila za svoje samoproglaene akonfesionalne kole. Ali duhovnom ovjeku novac izgleda samo kao povrno objanjenje za odvajanje katolikog collegea od Crkve. Nezdrava groznica za novcem je samo simptom dublje duhovne bolesti. udno je objanjenje da je katolika kola ili sveuilite, u svojim vodeim osobama i esto u svojim vjerskim uiteljima, prije njihova prelaska na sekularizam, tako potcijenila vjeru da je katolianstvo na kraju postalo predmetom rasprava za materijalnu steevinu. Danas postoji ope opadanje neko katolikih kola od vjere da e se Antikrist nai kod kue u heretikoj, revolucionarnoj, nemoralnoj atmosferi koja prevladava onim kampusima i uionicama. Postepeno, godinama osnovna namjena katolikih sveuilita se radikalno promijenila. udei za sekulariziranom akademskom izvrsnou, velikim studentskim tijelima, skupim znanstvenim kompleksima, ozloglaenosti, publicitetu, politikoj moi i financijskoj snazi, voe katolikih sveuilita nekako su izgubili iz vida nezemaljsku namjenu i duh katolikog sveuilita. Tako, u dananjim katolikim sveuilitima, vie se cijeni intelektualizam od katolicizma; otpadnitvo od vjere, relativizam od istine, imanentno od transcedentnog, subjektivizam od stvarnosti, poloaj od moralnog integriteta i anarhizam od autoriteta. Osnovna namjena katolikog sveuilita se de facto promijenila, usprkos praznih rijei koje se jo uvijek pridaju originalnom katolikom idealu. Vladanje proizlazi iz uvjerenja i kada je vladanje sustavno izopaeno to je zato to su uvjerenja izopaena. Na primjer, Juda, prethodnik Antikrista, radikalno je promijenio svoja uvjerenja o osobi i misiji Krista, prije nego je prodao svog Gospodina za trideset srebrnjaka. Nikakva virtuoznost kod iskrivljene racionalizacije ne moe sakriti veliki otklon od katolikog ideala, koja se dogodila na katolikim sveuilitima u Sjedinjenim Dravama. Svjetlo i ljubav svijeta tragino su napredovali protiv svjetla i ljubavi Krista. Jo jednom kod kardinala Newmana, proroka naeg doba odmetnitva, nalazimo jasno objanjenje o tome kako su katolika sveuilita napustila vjeru i ak postala neprijateljska prema otkrivenoj istini i prema vjerodostojnosti koja brani njenu istinitost: Nije dovoljna sigurnost za katolianstvo na sveuilitu, ak i da se sva katolika teologija iskazuje na njemu, ako Crkva ne die svojim vlastitim nezemaljskim duhom na njemu, i ne stvara i oblikuje njegove organizacije, i nadgleda njegovo uenje, i spaja njegove uenike, i usmjerava njegovo djelovanje. Ako se oni prepuste sami sebi, oni e, usprkos njihovog ispovijedanja katolike istine, stvarati rezultate vie ili manje tetne njenim interesima. Ovo nije sve: takve institucije mogu postati neprijateljske prema otkrivenoj istini kao posljedica okolnosti njihova uenja isto kao i njihova cilja. Oni su zaposleni u potrazi liberalnog uenja, a liberalno nauavanje ima posebnu namjeru, ne neophodno ispravnu, nego tenju u stvari, kada je stvarano od bia kao to smo mi, da nas impresionira pukim filozofskim teorijama ivota i vladanja, na mjestu Otkrivenja. Nije da ete odmah odbaciti katolianstvo, nego ete ga mjeriti i usporeivati prema zemaljskim standardima. Odbacit ete njegova najvia i najznaajnija otkria u pozadinu; negirat ete njegove principe, odbaciti njegove doktrine, preurediti njegova pravila, pojednostavniti njegovu praksu, ak i dok je priznajete. Ovaj intelektualizam prvo i uglavnom dolazi u sukob sa pravilom, zatim sa doktrinom, zatim sa samim principom dogmatizma. U zemlji koja ne ispovijeda vjeru, ona skree, ako se dozvoli, u skepticizam ili nevjernost; ali ak i meu slabima u Crkvi i najslabijim izraavanjem njena Vjerovanja, ona djeluje, ako se prepusti sebi, kao element korupcije i nazadovanja. Katolicizam, kao to je doao nama, izgleda da je zao i neliberalan; to je puka narodna religija; to je vjera doba nepismenosti ili vjera ropskih naroda ili barbarskih ratnika; mora se tretirati sa diskriminacijom i osjetljivou, ispraviti, smekati, poboljati, ako se eli da zadovolji prosvijetljenu generaciju. Mora biti stereotipna kao zatitnik umjetnosti, ili uenik spekulacija, ili politiki ratnik; mora se nositi s vremenom; mora stvoriti pogodna sredstva

- 11/14da objasni ili sakrije, naela pod kojima radi intelekt i kojih se stidi svoje doktrine, na primjer, milosti, svoju tajnu Boga, svoje propovijedanje Kria, svoju odanost Kraljici Svetih, ili svoju odanost Apostolskoj Stolici. Neka se duh slobodno razvija iz tog filozofskog stanja misli. i nemogue je, ali, prvo ravnodunost, zatim slaba vjera, a zatim ak i hereza e biti rezultati koji proizlaze. Ovdje su dvije rane koje e Otkrivenje pretrpiti u rukama uitelja razuma ako Crkva, po dunosti, ne zatiti sveto blago koje je u opasnosti. Prvo je jednostavno ignoriranje sveukupne teoloke istine, pretvarajui se da se ne prepoznaju razlike vjerskog miljenja; Drugo, to je suptilnijeg karaktera, je priznavanje katolicizma, ali (kao u prijetvornoj milosti prema njemu) patvorenje njegova duha. Ve smo vidjeli da je Newman pobijao da je sveuilite nesavreni i zakrljali svijet ako pokua funkcionirati u izolaciji od vjerskih istina, a posebno od podrke Katolike Crkve. Govorei posebno o katolikom sveuilitu Newman je naglasio da je podreeno Katolikoj Crkvi, prvo zato to istina bilo koje vrste moe sluiti samo istini; i slijedee, jo vie, jer e priroda uvijek platiti ast milosti, a razum ne moe nego objasniti i obraniti Otkrivenje; a tree, budui da Crkva ima vladajui autoritet, i kada ona govori ex catedra, mora se posluati. Papa Pio XII, naglaavajui da katoliko sveuilite (i kola) postoji da slui Crkvi isto kao i intelektu, je rekao: Kranska kola (na svakom stupnju) e potvrditi svoje postojanje kao i njeni uitelji klerici ili laici vjerski ili graanski, ako uspiju stvoriti nepokolebljive krane. Usprkos ovog jasnog, katolikog, papinskog uenja, katoliko sveuilite danas odbija se pokoriti Magisterijumu. 1967. godine, u Land of OLakes izjavi o Prirodi suvremenog sveuilita, koju su odobrili istaknuti slubenici vodeih katolikih sveuilita, nalazi se ova deklaracija autoriteta Magisteriuma: Da bi moglo nauavati i vriti istraivanja efikasno, katoliko sveuilite mora imati potpunu autonomiju i akademsku slobodu od autoriteta bilo koje vrste, laikog ili klerikalnog, koji je stran svakoj akademskoj zajednici. Ne smije biti teolokog ili filozofskog imperijalizma; svim znanstvenim i disciplinarnim metodama i metodologijama mora se dati ast i potovanje. Ovo znai da intelektualni campus katolikog sveuilita nema granica i ogranienja. Cijeli svijet znanja i ideja mora biti otvoren studentu; ne smije biti zabranjenih knjiga ili predmeta. U proljee 1969., predstavnici vodeih katolikih sveuilita irom svijeta i lanovi vatikanske kongregacije za katoliko obrazovanje su se sastali u Rimu. Ponovno su sveuilita koja su prisustvovala ovom susretu prihvatila izjavu koja je traila potpunu neovisnost od Crkve. Reeno je da je katoliko sveuilite ogranieno ni jednim drugim faktorom osim istinom kojoj tei. Svako ogranienje nametnuto sveuilitu koje bi se sukobilo sa neuvjetovanim stavom u traenju istine bio bi netoleriran i suprotan samoj prirodi sveuilita. Ali u listopadu 1969. vatikanska kongregacija za katoliko obrazovanje sastala se na plenarnoj sjednici i potvrdila autoritet Magisteriuma, koji se protee u katolikom sveuilitu ne samo na istine vjere, nego takoer na one stvari povezane sa istinama vjere: Da ispuni svoju misiju, prisutnost katolikog sveuilita se mora osjetiti ne samo u svijetu, nego takoer i u katolikoj zajednici, i zato je ono povezano sa onima koji predsjedaju katolikom zajednicom, katolikom hijerarhijom. Oito, specifina namjena katolikog sveuilita se ne moe ostvariti ako se oni ija prava funkcija je da budu autentini uvari temelja vjere postave na marginalni poloaj u njegovu ivotu i aktivnosti. Jo jednom na drugom meunarodnom kongresu delegata katolikih sveuilita, odranom u Vatikanu pod pokroviteljstvom kongregacije za katoliko obrazovanje od 20. studenog do 30. studenog 1972., pozicija Crkve bila je estoko osporavana i odbijena. Poslije duge iskrene rasprave, plenarna sjednica delegata iz svih dijelova svijeta, koju je vodila velika, militantna sjevernoamerika grupa, odbacila je slijedei amandman koji je bio predloen da uskladi slobodu katolikog sveuilita sa opom misijom Katolike Crkve da iri uenje Isusa i da dovede sve ljude do spasenja: Istina koju katoliko sveuilite treba istraivati i prenositi ima dvostruki izvor: znanost i otkrivenje. Zbog toga, katoliko sveuilite, u svojim statutima i pravilnicima treba omoguiti adekvatna sredstva da garantira, na autonoman i efikasan nain, vjernost u istraivanju i uenju ne samo prema znanosti nego i prema katolikoj doktrini, sukladno bitnoj znaajki vjernosti kranskoj poruci kao to nam dolazi kroz Crkvu. U stvari, tada su, vjerske voe nekih katolikih sveuilita glasali da odbiju bilo kakvu institucionalnu, statutarnu, akademsku privrenost uenjima Isusa Krista kako je prenosi Njegova Crkva preko Magisteriuma. Moe li se zamisliti veu antikransku aktivnost od institucionalnog odvajanja od Krista i Njegove Crkve kroz proraunatu pobunu i neposluh vjerskim voama koji primaju sav svoj aitoritet, svoje vjersko postojanje, intitucije koje vode od autoriteta same Crkve? U odbijanju ovog amandmana, ove voe su odbile svoju potrebnu podreenost i ministarsku slubu u Crkvi. Oponaajui ulogu koju e igrati Antikrist, postavili su se ravnopravnim sa Vikarom Krista i Njegovom Crkvom, u poloaj koji nikada nisu smjeli zauzeti. Postali su antikristi, dijelei Crkvu, dijelei Krista, uvodei pobunu i revoluciju unutar katolikih institucija uenja i unutar vjerskih redova i kongregacija. U isto vrijeme pokazali su veliku neosjetljivost prema velikoj odgovornosti prema hijerarhiji za spasenje dua predanima njihovoj brizi, mnogi od njih imajui svoju vjeru i moral podcjenjene posebno u campusima modernih katolikih sveuilita, gdje su se suprotnosti crkvenih uenja akademski obraivale i slubeno tolerirale, ako ne i poticale. Jo vie, estina s kojom se suprotstavilo ovom amandmanu pokazala je hladnu nemilosrdnu ravnodunost prema potrebama studenata koji, prema rijeima pape Pia XI, imaju izriito pravo poduavanja u skladu sa uenjem Crkve, stupom i osnovom istine. Kao da je vidio dananju pobunu u akademskom svijetu protiv Crkve, Newman je napisao, u vezi prisutnosti Katolike Crkve na katolikim sveuilitima: Zato je potrebna direktna i aktivna vlast Crkve nad i u njemu, kako ono ne bi postalo rival Crkvi sa rasputenom zajednicom u teolokim predmetima koji su predani iskljuivo Crkvi djelujui kao predstavnik intelekta, kao to je Crkva predtavnik vjerskih principa. Crkvin zadatak nije da nadgleda i titi znanost; ali prema teologiji ona ima posebnu ulugu; to je jedna od posebnih dunosti koje su odreene da ih Ona uva. Gdje je teologija, tu mora biti i Crkva; i ako sveuilite ne moe ispuniti svoje ime i ulogu bez priznanja otkrivene istine, ona mora biti tamo da vidi da je to bona fide priznanje, uinjeno iskreno i temeljito. Sada voe i zajednice katolikih sveuilita, koji su se postavili kao rivali Crkve sa slobodnom zajednicom, sigurno igraju ulogu Antikrista. Jer bit Antikrista je da on postoji da potkopava Krista, Njegovu istinu, Njegov put, Njegov ivot. U bjeanju iz krila katolikog magisterija, oni esto potvruju svoje odpadnitvo prepirui se da postoji unutarnje neslaganje izmeu zahtjeva Crkve za ortodoksnim uenjem kranskog morala i akademske slobode svojstvene prirodi sveuilinog obrazovanja. Rijeju, oni prikazuju Crkvu, kao i njeni neprijatelji, u ulozi gdje ona uvijek i obavezno brani slobodno istraivanje, slobodan izraz i slobodno objavljivanje radova. Oni tvrde da Crkva sputava intelekt i volju, guei inetelekt, a vezujui volju. Newman odbija ovu lanu optubu. Prvo, to se tie osnovnih principa vjere i morala, i to se tie osnovnih principa kranstva, ili kako se zovu dogme vjere prema ovom dvostrukom vjerovanju, prirodnom i otkrivenom ni jedan od nas, ne moe rei da postoji sputavanje intelekta da bi se podrali ovi prijestupnici. Zaista, katolik se ne moe osloboditi misli o njima; a oni tako malo prijee rad njegova intelekta kao to zakoni fizike prijee kretanju njegova tijela. Nevolja sa razumijevanjem akademske slobode je da se uzima zdravo za gotovo za istinu ono to je la, ak i potpuna varka, naime, da je akademska sloboda potpuno imuna na bilo koje razumske veze, ogranienja ili restrikcije. Ni jedna ljudska sloboda nije apsolutno imuna na restrikciju. Sloboda vie nije sloboda kada se suzi na nezaustavljivi progon neijih hirova i elja. Ovo je posebno istina za slobodu u podruju filozofije gdje je sukob sa autentinim i nepogreivim uenjima Crkve predvidljiv. Pravo razumijevanje akademske slobode, zbog toga, je potrebno kako bi ga se razlikovalo od zloupotrebe akademske slobode. Akademska sloboda proizlazi iz racionalne prirode ovjeka. Ona je utemeljena u intelektualnoj aktivnosti ovjeka gdje je on pozvan na vladanje i voenje svemirom kroz poznavanje istine. Pozitivno, akademska sloboda je velikoduna garancija neogranienom pristupu dokazu istine u bilo kojoj znanosti. Tako, akademska sloboda je uvijek ograniena kanonima aksiomatskih istina svake discipline uenja. Tako, ponovno pozitivno, akademska sloboda je i promiljena i odgovorna. Ona ima svoja vlastita ugraena pravila; njeni zahtjevi su uvjetovani prethodno definiranim usmjerenjima prema istini pojedine

- 12/14znanosti. Moralno pravo akademske slobode proizlazi iz nepovredivosti vlastitog djelovanja potrebnog njenom znanstvenom doprinosu istini, osnovanom na ovjekovom prirodnom unutarnjem dinamizmu gladi ljudske inteligencije za istinom. Negativno, akademska sloboda znai u najmanje imunost na nerazumna ogranienja, i iznutra i izvana akademske zajednice, pravo objavljivanja rezultata nekog istraivanja kroz predavanja i publikacije, i pravo biti imun na nerazumna ogranienja u obavljanju uiteljskog poziva. Sada smo u poziciji da pitamo, Kako je naruena akademska sloboda?. Predavai, znanstvenici i filozofi dre da kadgod se neki od njihovih lanova usudi svjesno i slobodno predavati kao istine doktrine koje su suprotne jasno utemeljenim dogmama ili bezuvjetnim istinama njihove discipline, tada takav lan sveuilita zloupotrebljava svoju akademsku slobodu, stavljajui je u slubu gluposti ili svjesne lai umjesto da je koristi kako bi unaprijedio horizont istine. Sada svaka znanost ima svoje dogme, teologija, filozofija i sve prirodne znanosti. Dogme nisu samo konani odgovori na neka osnovna pitanja; one takoer postavljaju daljnja pitanja i istraivanja, vodei tako u proirenu, produbljenu istinu. Newman je bio svjestan muke lanih proroka i uitelja novih otkria na sveuilitima. I on se obara estoko na njih: Postoji potreba za bezobzirnom originalnou misli, i za bljetavom uvjerljivou argumenta potreba za pukom teorijom i nezdravom filozofijom, esto radije s ovakvim mislima i teorijama, nego bez ikakvih misli i teorija. To je neka vrsta ponavljanja Quid novi? Aeropagusa, i mora imati odgovor. Moraju se nai ljudi koji e se baviti, gdje je potrebno, kao atenski sofisti, de onmi scibili (svim to je poznato). Uenje takvih ljudi je tako improvizirano, tako ambiciozno, tako promjenljivo. Ono poveava ozbiljnost zloupotrebe da oni ne mogu dati bolju garanciju za filozofsku istinu svojih principa od popularnosti trenutka, a njihov sklad s etikim karakterom vremena ( doba) koje im se divi. Daleko sam od tog da dozvoljavam bilo emu to makar granii s vjerom ono, to je vrsni protestant izjavio o najsvetijim predmetima mislim na slobodu prorokovanja. Ne elim degradirati profesore znanosti, koji bi trebali biti proroci istine, u puke razglaivae istih fantazija ili notornih absurdnosti. Ja ne tvrdim da bi oni trebali nasumce zasipati svoje sluatelje duhovitostima i novitetima; ili da bi trebali nauavati ono to u sebi ima istinitu osnovu, na savren, improviziran nain, grupi mladih koji ih moda nee sluati est uzastopnih predavanja i koji e sa sobom odnijeti maglovitu ideju polustvorenih teorija nekog ambicioznog uma. Katoliko sveuilite koje dozvoljava profesorima i predavaima da napadnu autentina uenja Crkve, bez obzira na to da li su nepogreivo definirana ili ne, nije vjerno najboljim kanonima uenosti, niti Crkvi ili svojim vlastitim studentima koji imaju pravo po pravdi primiti boanski otkrivene istine u svojoj prvobitnoj istoi. Znamo da Sotona i Antikrist hvataju u zamku milione dua preko njihove fascinacije novim doktrinama i njihovim entuzijazmom za revolucionarnim moralom. Ovo je zamka koja obeava modernom ovjeku, originalnu teologiju i osloboenje od skrupula, lak moral. Katolika sveuilita koja su tako prilagoena svjetovnim eljama, ne prakticiraju svoju akademsku slobodu odgovorno. Tako kada je osamdesetsedam katolikih teologa, djelujui kao prethodnici Antikrista, sa razliitih katolikih sveuilita zapoeli divlji napad na Humanae Vitae poslije samo trideset sati od objave djela svijetu, cijeli svijet je svjedoio skandaloznoj predstavi koja se, zbog svoje rekordne brzine i neumjerenog tona, teko moe shvatiti kao zrelo istraivanje, jo manje shvatiti kao model odgovornog izraavanja akademske slobode. Komentirajui znanstvenu inkompetenciju i duhovnu neodgovornost potpisnika Izjave, iji su ih pobunjeniki umovi i razljuena srca uinili preteama Antikrista, Otac Joseph F. Costanzo, S.J. pie: Vrijeme ima neosjetljivi uinak zamraenja memorije u vezi otrine prepiranja sa sveanim i definitivnim papinskim uenjem, ali duhovne rane zadane vjerniku se mogu dugo lijeiti. injenica koja boli je da se dogodio skandal. Ovi disidenti su umijeali svoj pastoralni savjet izmeu Vrhovnog Pastora Cijele Crkve i vjernika u predmet moralnosti dodirujui svijest vjernika. Da zbrojim, moja vlastita pohvala Izjave je da je ona ohola mjeavina visoko upitnih postavki, kao to je okrutna osuda da Rimski Papa ne razumije tono katoliku ekleziologiju, upuivanja na prola ponitenja autoritativnih papinskih objava u stvarima o kojima je ak i neko protestantskoj uenosti postalo neugodno da se povue, poloaj da se Humanae Vitae ne slae sa Vatikanskim II i da ne pokazuje napredak od Casti Connubii, i tako dalje: Izjava sadri hrabru i novu ekleziologiju koju ni jedan od papa, vijea, oeva Crkve nije nikada poznavao, i sigurno jednu koja bi mogla potaknuti neobino zanimanje ako bude predloena oevima Vatikana II kao dogmatska konstitucija Crkve. Kada su pobunjeniki teolozi, meunarodne reputacije, slubeno bili pozvani od mnogih katolikih sveuilita da se obrate brojnim studentskim tijelima i da napadnu, na radost ove neformirane mladosti, prirodu Crkve, njenu nepogreivost, njeno sveenitvo, njeno papinstvo, njen moralni kod, onda se ovo moe jedva nazvati predstavljanje duboke uenosti ili razumne slobode. To je prije prostitucija uiteljske profesije, sramna predstava neprijateljski raspoloenih lanova Crkve koji su izrabljivali zbog osobne promidbe i zbog objavljivanja radova radoznale ui mlade publike, koja jo nije u stanju ili ne eli prihvatiti zdravu doktrinu, jer su tako esto bili izazivani novotarijama i zadivljeni glupavim priicama. Newman je znao i razotkrio je nevjernost takvih prethodnika Antikrista: esto ete nai osobu snanog ili plodnog uma koja se oslanja na svoje vlastite izvore, koja prezire sve prethodne autore, i daje svijetu, s krajnjom hrabrou, svoje vlastite poglede na vjeru, ili povijest ili bilo koji popularni predmet. Sva njegova djela se mogu prodavati neko vrijeme; on moe postati slavan za ivota; ali to e biti sve. Njegovi itai su sigurni da e na due staze otkriti da su njegove doktrine puke teorije, a ne izraz injenica, da su one otpaci umjesto kruha, a onda njegova popularnost pada isto tako kako je i narasla. Kada je ena predava, bez posebnih kvalifikacija kao teolog, pozvana da se obrati velikim studentskim tijelima na mnogim katolikim sveuilitima i za vrijeme svog predavanja ismijava Krista, svetu Majku Boju, i napada uenje Crkve o kontracepciji i abortusu, tada katolika sveuilita domaini prestaju biti centri kranske mudrosti i postaju kole skandala; tada one pripremaju ne vojnike Kristove, nego vojnike Antikrista. Kada predsjednik najstarijeg katolikog sveuilita u Sjedinjenim Dravama, Georgetown University, javno odbija zauzeti slubeni stav u korist sveano uene istine koja vezuje savjest i moralnosti Humanae Vitae uz tanak izgovor da "je enciklika podijelila teologe i biskupe", iako je kao jezuit dao zavjet Papi i papinskom uenju, onda se moe vidjeti u samoj Drubi Isusovoj bolest duhovne nevjernosti, otpadnitva na visokim mjestima, od uenja Crkve, koje priprema dolazak Antikrista. Ovaj duh otpadnitva je utjelovljen u duhovnom stajalitu koje je jako prezirao Sv. Ignacije Lojolski oklijevanje, kalkuliranje, nepredano dranje neosjetljivog ovjeka, ovjeka privuenog svjetskom mudrou i odobravanjem, ovjeka koji odbija ostati u svojoj sudbini sa Kristom i njegovim vikarem, Papom. Sada ovo predsjedniko izvlaenje, imitirano od mnogih vjerskih uitelja i katolika u sveuilinom svijetu, prouzroilo je neprocjenljiv skandal meu studentima, uenicima i u cijelom katolikom, a da ne spominjemo nekatolikom, svijetu. Kada katolika sveuilita, protiv izraenih zapovijedi Vatikana, pozovu kao uitelje na svoje odjele teologije laicizirane sveenike i poznate heretike, tada se neposluh pretvara u otvorenu pobunu karakteristinu za antikristovski tip i oblik akademske revolucije uvodi vjerski kaos u katolike campuse koji tada postaju kola za militantne neprijatelje Krista i Njegove Crkve. Ali cijela katolika zajednica, u i izvan campusa, trpi od ove arogantne pobune, jer su zbunjenost, ogorenost, sumnja i mrnja raireni svugdje u cijelom drutvu. Zatim takoer, kada se samo znanstveno uenje o i u korist katolike teologije zamijeni programom vjerskih studija ili vjerske sociologije u kojem svi teolozi predaju razliito, a studenti su pozvani da biraju ono to ele, budui da nijedna teologija nije bolja ili istinitija od druge, tada je vjera u Otkrivenje potpuno negirana i duhovna bolest indiferentnosti iri zarazu na fakultetu, meu studentima, roditeljima i cijelom drutvu; drutvo je spremno za dolazak Antikrista, jer je osloboeno svake vjere. to se tie obuzdavanja otkrivene teologije katolike vjere na sveuiitu, Newman je davno razotkrio to e se dogoditi kada se ovo ostvari. Ako ispustite bilo koju znanost iz kruga znanja, ne moete joj uvati mjesto; ta znanost je zaboravljena; druge znanosti se pribliavaju, drugim rijeima, one ire svoje vlastite granice i mijeaju se tamo gdje nemaju pravo. Isti je sluaj sa predmetom teologije; bio bi plijen tuceta razliitih znanosti ako bi se teologiju razbatinilo; i ne samo to, nego bi ove znanosti jednostavno prekoraile svoja prava i mogunosti u posezanju za njim. Bili bi sigurni da nauavaju pogreno tamo gdje uope nisu pozvani da nauavaju. Tako, u pomanjkanju dobro obrazovanih teologa, katolika sveuilita koja su zabranila ili potcijenila znanost teologije dozvoljavajui da se poduava hereza, preokreu vjerske sociologe, porno-teologe, poznavaoce komparativnih vjerskih studija koji imaju drskosti rei Crkvi koja nauava da je u krivu ovih dvije tisue godina u svom razumijevanju i propovijedanju dogmi Uskrsnua, Djevianskog Roenja, izvornog grijeha, spasenja, anela, avola, pakla, istilita, raja - zaista nema granice njihovim brbljarijama niti dubini njihove teoloke inkompetencije.

- 13/14Ali kao da skandali u podruju doktrine nisu dovoljni, mi smo sada svjedoci skandala u podruju duhovnih i moralnih savjeta koji dolaze od sveenika i sveuilita i ak seminarskih publikacija. Jo jednom najstarije katoliko sveuilite u Sjedinjenim Dravama je mjesto ovog novog oka za kranski i narodni um. Financirana studentskim kolarinama, ureena od sveenika profesora i distribuirana od strane studentske uprave, knjiica nazvana, Ljudski seksualni odgovor Vjetina odobrava homoseksualnost: Paljivo razmiljanje bi moglo naznaiti da je ovaj nain ivota najpoteniji i najzdraviji i za nju i za njega. Knjiica takoer odobrava kontracepciju: Emocionalni i seksualni odnosi se mogu dogoditi svima nama. Tako, onima koji su romantino povezani, onim koji su skloni rekreaciji, i onima koji ele biti William (i Wilhelmina) pobjednik, moramo naglasiti odgovornost da se naui i koristi bilo koji od oprobanih kontraceptivnih sredstava. Kardinal Patrick OBoyle, ordinarij washingtonske dijaceze, u to vrijeme, gdje je knjiica bila tiskana i distribuirana, oznaio je pamflet potencijalno opasnim za duhovnost, upozoravajui svoj narod da negiranje katolike dogme svakoj odgovornoj osobi treba biti razlog za uzbunu. Zatraio je od upravitelja sveuilita u Georgetownu da povuku knjiicu kao izvor skandala i neprikladnu katolikom karakteru sveuilita. Predsjednik sveuilita je odbio suraivati sa nadbiskupom i porekao, ba kao i Pilat, svu odgovornost za publikaciju ove zle knjige, usprkos sveuilinim vezama gore spomenutim bez ije pomoi ova knjiice se ne bi mogla pojaviti niti biti distribuirana po campusu. Ba kao i Pilat, nadstojnik i sin Sv. Ignacija, javno je oprao svoje ruke od zla kojeg je trebao ukloniti, ovaj put njegova dunost je bila sprijeiti zao utjecaj pamfleta na due. Njegov izgovor je jo jednom bio jadno slabaan. Tvrdio je da je pamflet studentski projekt i tako neslubeni rad sveuilita. U stvari, predsjednik je odbacio svu odgovornost za brigu ovog katolikog sveuilita za duhovno i intelektualno dobro studenata i, naravno, proslijedio je obavijest hijerarhiji i Crkvi da se u campusima katolikih sveuilita, Crkva ne treba niti vidjeti niti uti. Da li bi sam Antikrist mogao biti vei diktator od ovog? Akademska licenca, ne sloboda, akademsko slobodno miljenje, a ne znanstvena istina i otkrivenje su sada postali novi sekularni bogovi na mnogim katolikim sveuilitima. Jo jednom Newman ivo opisuje katastrofu koju sjene Antikrista stvaraju unutar Crkve: Jadno je vrijeme kada ovjekovo katoliko zvanje nije garancija za njegovu ortodoksnost, i kada uitelj vjere moe biti izopenik iz Crkve, jo s druge strane istine. Takvo je s razlogom bilo suenje njene djece u razliitim vremenima njene povijesti. Takvo je bilo stanje stvari za vrijeme uasne arijanske pobune, kada se stado moralo drati daleko od pastira, a nesumnjiavi oevi zapadnih vijea su vjerovali i slijedili neke posveene sofiste iz Grke ili Sirije. To je bio sluaj u onim odlomcima srednjovjekovne povijesti kada se simonija (prodaja i kupnja crkvenih slubi-op.prev.) opirala Vrhovnom Sveeniku ili kada je hereza vrebala na sveuilitima. To je bio dui i odvratni postupak dok su kontroverze trajale sa monofizitima starog doba i jansenistima modernog doba. Veliki je skandal i zbrka za malene Kristove morati birati izmeu rivala traitelja na njihovu privrenost, ili nai prokletstvo izgovoreno nad onim kojem su se u svojoj jednostavnosti divili. Mi, takoer, u ovom vremenu imamo nae skandale, jer skandala mora biti. Veliki je dobitak kada se krivi i lani uitelji razotkriju, jer oni tee prevariti jednostavne. Ukratko smo pregledali kakvu nemjerljivu tetu su odreene sjene Antikrista nanijele obrazovnim institucijama Crkve. Mnogi vjerski voe katolikih sveuilita, collegea, kola institucija koje se tretiraju kao moralne osobe pod statutom i kanonskih i graanskih zakona, jer su ukljuene pod oba ova sistema zakona su uspjeno prebacili potpunu kontrolu, autoritet, upravu i krajnju administrativnu odgovornost ovih institucija na upravna tijela ili mijeana upravna tijela na takav nain da je vjerski red, kongregacija, institut, izgubio djelotvornu kontrolu nad takvim moralnim osobama. Ovaj legalni in je u stvari nepravedno otuenje i prijenos eklezijastinog vlasnitva na drugu zakonski entitet. Ovo nepravedno otuenje i prijenos crkvenog vlasnitva naruava vlasnika prava Crkve i vjerskog reda kojem pripada institucija. Niti Crkva niti red nisu dali dozvolu niti su uli u konfiskaciju ovog vlasnitva iz vjerske domene, niti dozvolili njenu predaju istim sekularnim vlasnicima zbog isto sekularnih razloga. Ipak, pored zla koje ova zakonska otimanja u stvari jesu, postoje i druge, ozbiljnije posljedice za koje biva katolika sveuilita moraju odgovarati. Izvodei svoje vjerske zajednice izvan katolikog magisterijuma na svoju vlastitu inicijativu, takvi vjerski voe ili administratori su nasilno promijenili vokaciju svojih vlastitih lanova. Oni su ovo uinili bez autorizacije Svete Stolice ili starjeina ovih redova koji sami imaju pravo da razmotre takve promjene, koje podlijeu dozvoli Svete Stolice. tovie, bez da su ikada konzultirali ove vjerske voe, oni su im bezobzirno nametnuli ulogu predavaa sekulariziranih sveuilita. Ovo je podijelilo i ogorilo veinu vjerskih zajednica iji je moral opao i iji lanovi uitelji se smanjuju kroz naputanje, izbacivanje i smrt. Kako sam esto uo kako razoarani vjerouitelji izraavaju u svojim vlastitim lamentacijama plemenite osjeaje koji se nalaze u ovoj misli Newmana! Ako je ovo sveuilite bilo utemeljeno za promociju bilo kojeg sekularnog predmeta tada stvarno moram biti izbaen s ovog mjesta. Kog razloga sam mogao u tom sluaju imati, da nakon to sam dao neke od najvrjednijih godina mog ivota ovom sveuilitu, i nakon to je ono postalo glavni predmet mojih razmiljanja i briga reem ne predrasudi priora, dragim i svetim vezama osim da osjeam da su najvii i najposebniji vjerski interesi bili povezani s njegovim osnivanjem i njegovim uspjehom? Zatim, takoer, vjerske kolske zajednice umiru zbog nedostatka novih i maih duhovnika. Sekularizacija je zatvorila priliv novaka, ali to je jo zlokobnije, odbila je mlade duhovnike koje se moglo pridobiti za predavaonice, da je akademsko djelovanje ostalo katoliki apostolat. Jer nema privlanosti, niti od prirodnog niti nadprirodnog stajalita, u uenju na sekularnim sveuilitima dok se ivi u vjerskim zajednicama. Samo neslaganje ideala dri obje zajednice, i akademsku i vjersku, u stalnom nemiru. Rezultat je da odravanje vjerske zajednice na sveuilitu, financijski i duhovno, postaje jako krhko i konano puca. Ova radikalna promjena dovodi vjerske zajednice licem u lice sa radikalnim, neprijateljskim, sekulariziranim i ak poganskim studentima, sa neprijateljski raspoloenim lanovima fakulteta i svijetom koji prezire duhovnike zbog njihova bijega od originalne predanosti. Kolikogod uljudan i pristojan moe izgledati svijet u svom javnom dranju, on ne moe zaboraviti da se ovi duhovnjaci trebaju povezati sa onima koji stavljaju svoju ruku na plug, a zatim odustaju. Niti nebo, pakao niti svijet ne vole malodune. Ne bi trebalo biti runo rei da su ove zajednice na putu akademskog i vjerskog istrebljenja i to od ruke njihovih vlastitih voa koji su obavili drugu funkciju Antikrista, naime, doveli Crkvu na zao glas. Ovo proroanstvo o istrebljenju moglo bi se smatrati tunim, da nije interviewa kojeg sam proitao izmeu novinara Fordham magazina i novog predsjednika tog legalno sekulariziranog sveuilita: P. Vratimo se na tren poloaju jezuita. Povijesno, Oe, jezuiti su bili stup sveuilita. Njihov doprinos onom to je Fordham postao, je ogroman. Ipak njihov broj se smanjio, posebno u posljednjih deset godina. Kakvu ulogu mislite da e jezuiti imati u budunosti Fordhama? O. Jezuitska tradicija je da razvija djela ili institucije i da ih predaje drugima irom svijeta. Nai ete mnogo tragova institucija koje su jezuiti zapoeli, a zbog nekog razloga, su prele iz kontrole jezuita i ak su osloboene prisutnosti jezuita. Osobno, duboko sam predan visokom obrazovanju i elio bih vidjeti jezuite nastaviti ovaj posao, ali njihova aktivnost u visokom obrazovanju i ak u instituciji kao to je Fordham biti e osnovana na individualnim naporima, mnogo vie nego na prisutnosti grupe. Sveuilite kao to je Fordham jednostavno ne mogu voditi jezuiti kao grupa i mislim da niti ne trebaju. Sveuilite ima ulogu koja prelazi jednu vjersku zajednicu. Mi jezuiti bi trebali uiniti sve to moemo da sluimo Sveuilitu, ali se ne smijemo iznenaditi ako se naa uloga smanji. U ovom odgovoru se moe proitati potpuno slaganje sa sekularizacijom jednog, neko velikog jezuitskog sveuilita. Vidi se elja da jezuiti rade kao izolirani pojedinci, ne vie kao druba Isusova koja trai veu slavu Boju u znanstvenom poduavanju i posveenju mladih. S uenjem se ita da cilj postizanja boljeg sekularnog visokog obrazovanja ide iznad cilja zbog kojeg je Sv. Ignacije osnovao vjerske zajednice i njihove kole, college, i sveuilita. Moe se proitati o nevjerojatnom novom posveenju jezuita, da slue najbolje to mogu novom bogu sekularnom sveuilitu u sekularnom gradu. I konano postoji i ta potpuna stoika rezignacija, opadanje i nestajanje iz apostolata visokog obrazovanja na sveuilinom planu. I ovo duhovno izvlaenje je predstavio jezuit predsjednik sekulariziranog sveuilita svojoj brai, ivei u vjerskoj zajednici kojoj ovaj predsjednik nije

- 14/14vjerski poglavar, kao nove ideale za njihove ivote kao jezuiti i druba Isusova. Da li je Antikrist mogao iskuati ljude s takvom vizijom svijeta? I ovo je predstavljeno kao pobjeda Drube Isusove, da rade svoj dobro naueni posao kao intelektualni osamljenici, suparnici profesorima laicima, za napredak sekulariziranog visokog obrazovanja! Da li bi bilo koja druga uloga mogla turobnija za ljude koji su se posvetili veoj slavi Bojoj i posveenju dua u slubi Svete Crkve? Moe li se nai traginije ispunjenje danas od parabole o vinu i slomljenim granama? ak je i ovu tragediju predvidio i objasnio Newman: Milost primljena u Jeruzalemu i darovi koji potjeu iz Atene prenijeti su i koncentrirani u Rimu. Ovo je istina kao predmet povijesti. Rim je naslijedio i sveto i profano uenje; on je produio kontinuitet i oslobodio tradicije Mojsija i Davida nadnaravnim redom i Homera i Aristotela naravnim redom. Da bi se razdvojila ova razliita uenja, ljudsko i boansko, koji se susreu u Rimu, treba se vratiti; treba obnoviti idovski hram i posaditi ponovno gaj Akademusa.