1

FORMALIZAM

- formalizam se javlja kao reakcija na reprezentacijsku teoriju jednako kao i ekspresivistička teorija
- novi umjetnički pravci - kubizam i minimalizam (apstraktno izražavanje i čime se udaljavaju od
tadašnjih aspiracija reprezentacijske teorije)
- umjetnici se umjesto predstavljanja svijeta u obliku piktorijalnih reprezentacija počinju in-
teresirati za umjetnost koja se primarno bavi nereprezentacijskim oblicima ili nanosima boje, s
ciljem prikazivanja njihove vizualne organizacije, forme i dizajna

- što se naglašava? Likovi, njihove forme, cjelovitost i povezanost struktura koje su prikazane, kon-
strukcija djela i to više ne možemo promatrati kao reprezentacije vanjskog svijeta.

- jedna od najutjecajnijih novih teorija koja je pokušala zahvatiti novonastalu situaciju jest formali-
zam, kojeg iznosi Clive Bell u knjizi Art.
- Bell tvrdi da ono što određuje umjetnost jest imanje značajne forme.
- značajna forma je, dakle, svojstvo kojeg trebaju imati sva umjetnička djela, a ona je sačinjena od
određenog rasporeda crta, boja, oblika, volumena, vektora i prostora (dvodimenzionalnog i
trodimenzionalnog i njihove interakcije).
- nadalje, značajna forma je ona forma koja izaziva estetsko iskustvo.

- prava umjetnost prema ovom stajalištu dovodi se u vezu s Gestalt psihologijom (gestalt, njem. ob-
lik), koja u središte pozornosti stavlja zamisao o percipiranju svijeta kao jedinstvenih struktura ili
formi, odnosno koherentnih cjelina
- pravilo: jednaki ili slični elementi se percipiraju kao grupe ili elemente koje su blizu - jedan dru-
gome također opažamo kao grupirane).
- umjetnost prema Bellu ima iste tendencije – kod promatrača probuditi prepoznavanje organi-
zacijskih struktura jednako kao i kod Gestalt slika.

- Bell nije tvrdio samo da formalizam omogućava razumijevanje tadašnjih promjena u umjetnosti,
već i povijesti umjetnosti. Unatoč tome što je većina djela iz tradicionalne umjetnosti bila re-
prezentacijska, Bell smatra da je ono zbog čega ih tretiramo kao umjetnička djela njihova
značajna forma, zbog čega je jednostavno potrebno revidirati povijesno razumijevanje umjetnosti
i reprezentacijsku teoriju zamijeniti formalizmom.

- formalizam je svoj razvoj doživio u okviru slikarstva, ali je vrlo lako bio proširen i na ostale
umjetničke forme koje mahom nisu reprezentacijske. Prije svega je glazbu, koja u osnovi nije re-
prezentacijska, jer svaka glazba posjeduje neku formu, zvuk bez forme jednostavno nije glazba.
- osim u glazbi, formalizam se prirodno primjenjuje i na ples, a najistaknutije mjesto pronalazi u
arhitekturi. Problematičnim se možda činila poezija, ali formalisti i tu nalaze mjesto upućujući na
ritam, metriku teksta ili strukturu (recimo, strukturu soneta), zatim naglašavajući narativne strukture
u proznim djelima koje čine srž umjetničkog djela.

- činjenica da se reprezentacija pojavljuje nije nešto što pri tome treba negirati, nego prisustvo re-
prezentacije uzimamo kao neko akcidentalno i irelevantno svojstvo umjetničkih djela.

PREDNOSTI FORMALIZMA:
- u formalizmu sve može biti umjetničkim djelom, naravno ukoliko posjeduje značajnu formu. (re-
prezentacijska teorija u tom smislu je isključivala mnogo umjetnosti budući da nisu sadržavale ni-
kakav reprezentacijski sadržaj – niti povijesni, religijski, mitološki, itd.)
 2
- formalizam preispituje i ispravlja shvaćanje umjetnosti i na taj način zahvaća puno širi spektar
umjetničkih djela, od dekorativnih umjetnosti do klasičnih reprezentacijskih djela. Na ovoj pred-
nosti bazira se i sljedeći argument za formalizam:

ARGUMENT ZAJEDNIČKOG NAZIVNIKA: (određivanje nužnog uvjeta za biti umjetničko djelo

mora vrijediti za sva umjetnička djela)
1. Samo ukoliko je x svojstvo koje dijele sva umjetnička djela, možemo ga smatrati nužnim (esenci-
jalnim) svojstvom umjetnosti.
2. Ili reprezentacija ili ekspresija ili forma su svojstva koje imaju sva djela.
3. Reprezentacija nije svojstvo svih djela.
4. Ekspresija nije svojstvo svih djela.
5. Dakle, forma je svojstvo svih djela.
6. Dakle, forma je nužno (esencijalno) svojstvo svih djela.

ARGUMENT ZAJEDNIČKOG NAZIVNIKA: ono što je ovaj argument pokazao jest da sva umjet-
nička dijele jedno zajedničko, esencijalno svojstvo. Međutim, on nam ne pokazuje koja su dovoljna
svojstva za biti umjetničko djelo. Drugim riječima, ukoliko ne utvrdimo i dovoljne uvjete ponuđena
definicija biti će preširoka jer će uključivati i niz drugih predmeta koji nisu umjetnički (poput dobro
sastavljenog govora ili matematičkog teorema koji imaju značajnu formu, ali ne pripadaju
umjetnosti).

prigovori:
matematički teorem, dobro osmišljen govor...
- odgovor formalista: pozivanje na funkciju umjetničkog djela nasuprot funkciji drugih djela sa
značajnom formom. Razlika se sastoji u tome da je funkcija umjetničkog djela primarno i jedino
fokusirana na samu formu; nema funkcije izvan same forme i po tome se umjetnost razlikuje od
svih drugih umijeća i svih drugih ljudskih praksi.

- ono što umjetnost razlikuje od pamfleta, govora, novinskih tekstova i filozofskih djela jeste ot-
krivanje specifičnih formalnih struktura koje nam omogućavaju i potiču imaginativnu interakciju s
tim temama. Mnogi formalisti bi tvrdili da umjetnička djela sadrže kognitivni, moralni i re-
prezentacijski sadržaj samo zato da bi omogućili prikazivanje formalnih svojstava.

Funkcijski argument tvrdi:

Samo ukoliko je x primarna funkcija koja je zajednička svim umjetničkim djelima, x je dovoljan
uvjet za biti umjetničko djelo.
Primarna funkcija karakteristična za umjetnost je ili reprezentacija ili ekspresija ili značajna forma
koja je svrha samoj sebi.
Reprezentacija nije primarna funkcija svih djela.
Ekspresija nije primarna funkcija svih djela.
Dakle, značajna forma koja je svrha samoj sebi je primarna funkcija umjetničkih djela.
Dakle, prikazivanje značajne forme radi nje same je dovoljan uvjet za biti umjetničko djelo.

- potrebno uvesti dvije kvalifikacije kada govorimo o funkciji. Prvo, funkcija podrazumijeva da je
djelo namjerno napravljeno s tom funkcijom, čime se isključuju djela koja imaju značajnu formu, a
nisu umjetnička (recimo, prirodne ljepote). Drugo, ovakav dovoljan uvjet za biti umjetničko djelo
omogućava da i djela koja nemaju značajnu formu, odnosno loša umjetnička djela, također pripa-
daju klasi umjetničkih predmeta. Drugim riječima, ukoliko bi ograničili uvjet samo na imanje
značajne forme, onda bi u umjetnost spadala samo dobra umjetnička djela. Stoga nam ovaj uvjet
omogućava da klasificiramo određenu umjetnost kao lošu i izbjegnemo situaciju u kojoj je
umjetnost = dobra umjetnost.
 3
f- ormalizam stoga nudi ovu definiciju za određenje umjetničkog djela:
X je umjetničko djelo akko je napravljeno da bi primarno posjedovalo i prikazivalo značajnu formu.

ZNAČAJNA FORMA i problemi

1. značajna forma je ona koja je zatvorena – problem: zatvorenost može postići i elementima koji
ne čine značajnu formu, a zatvorenost mogu imati i ne-umjetnička djela.
Bell: značajna forma izaziva estetsko iskustvo, koje je zajedničko kod svih ljudi.
2. značajna forma je ona forma koja kod promatrača izaziva posebno unutarnje stanje – problem:
postavlja pitanje o vrsti takvog unutarnjeg stanja promatrača.
precizna definicija zahtijeva precizno određenje tog mentalnog stanja kojeg onda dovodimo u vezu
sa značajnom formom i koje nam služi za njezino definiranje.
promatranje različitih umjetničkih djela izaziva niz različitih unutarnjih stanja kod promatrača i
nemoguće je očekivati da sva umjetnička djela izazivaju jedno specifično mentalno stanje koje je
reakcija na značajnu formu.
3. odbaciti zahtjev za definicijom značajne forme; nemogućnost preciznog definiranja značajne
forme nije nedostatak, jer se pojam primjenjuje uspješno u bez definiranja.
naime, svi prepoznajemo što je to značajna forma i bez imanja precizne definicije.

- povezujemo je s pojmovima proporcije, simetrije, balansa, ravnoteže, jedinstva itd. i ne čini se

problematičnim u nekom djelu prepoznati snažne formalne elemente.
tražimo snažne kontraste, simetriju, ponavljajuće motive.
međutim: kako zanemariti reprezentacijski moment?
Trijumf volje, Ikarov pad, tragedije

NEOFORMALIZAM

- ono što se pokazalo kao pogubno za formalizam do sada bilo je očito zanemarivanje sadržaja djela
kao važnog elementa u definiranju umjetničkog djela uz formalnu strukturu.
- neoformalisti stoga pokušavaju upravo sadržaj, uz formu, učiniti nužnim uvjetom za definiciju.
Pri tome, da bi se izbjegao prigovor da kombinacija forme i sadržaja je preširoka definicija,
neoformalisti nude ovakvu precizniju formulaciju:

X je umjetničko djelo akko (1) X ima sadržaj, (2) X ima formu i (3) sadržaj i forma X-a su povezani
na zadovoljavajuće prikladan način.

- forma i sadržaj su dva središnja pojma. Šampanjac nema formu, osim ako se ne nalazi u nekoj
posudi – tek kada je u boci ili čaši dobiva formu, jer mu boca ili čaša daju oblik. Dakle, odnos
forme i sadržaja se promatra kao odnos tekućine i posude: sadržaj je „tekućina“ umjetničkog
djela, a posuda je forma. U umjetničkom djelu ne možemo zamisliti da sadržaj nekog glazbenog
djela postoji neovisno o formalnoj strukturi.

- drugi mogući način jest da se kaže da je sadržaj značenje djela ili ono o čemu je, dok je forma ob-
lik prezentacije sadržaja ili način na koji je sadržaj i ono što djelo predstavlja utjelovljeno, prezen-
tirano ili artikulirano. Forma je način kako je ta tema prikazana. Forma, dakle, odgovara značenju
ili temi i kada promišljamo o odnosu sadržaja i forme osjećamo zadovoljstvo i osjećaj ispunjenosti
jer je posao izvršen krajnje zadovoljavajuće.
 4
neoformalizam tako rješava niz nedostataka formalizma:
(a) činjenicu da mnoga djela izražavaju neke religijske ili političke motive sad pojašnjava time što
su i sadržaj i forma tretirani kao nužni elementi umjetničkog djela.
(b) osim na reprezentacijske elemente, neoformalizam je osjetljivi i na ekspresivističke karakteris-
tike: činjenicu da neko djelo izražava osjećaj melankolije neoformalizam uzima kao sadržaj koji je
onda vezan uz specifičnu formu.
(c) nadalje, zadovoljavajući odnos sadržaja i forme čini se puno razumljivijim kao nužan uvjet
umjetničkog djela od formalističkog zahtjeva za značajnom formom.

- osnovni elementi umjetničke forme su dijelovi i relacije.

- kada govorimo o formi djela govorimo o relaciji među dijelovima tog djela, kao recimo kada
kažemo da je oblik s lijeve strane slike uravnotežen s oblikom s desne: govorimo o odnosu lijevog i
desnog dijela slike i elemenata na njima.
stoga su takvi formalni opisi umjetničkih djela uglavnom sljedeće oblika: „x ima takvu i takvu rela-
ciju spram y“.

- problem: kako utvrditi sve relevante relacije kojima opisujemo umjetničku formu?
- vrsta relacija koja nam je bitna: kada određujemo umjetničku formu bitne su nam one vrste rela-
cija kojima se izražava sadržaj i poanta djela.
- drugim riječima, uobičajeno shvaćanje umjetničke forme više je eksplanatorno nego deskriptivno.
Kažemo da je eksplanatorno zato jer odabire one važne elemente i njihove relacije na temelju kojih
se objašnjava svrha tog umjetničkog djela.
Umjetnička forma je, dakle, ono što djelu omogućava da ostvari svoju poantu ili svrhu.

- funkcionalističko shvaćanje umjetničke forme: tretira formu kao funkciju koja objašnjava zašto je
umjetničko djelo to što jeste, to jest, formu uzima kao ono na temelju čega djelo ostvaruje svoju
svrhu ili cilj.
- u stvaranju umjetničkog djela umjetnik odabire formu koja će najbolje realizirati ono što želi
pokazati, odnosno formu koja će biti najoptimalnija za ostvarenje svrhe koju želi ostvariti tim
djelom.

INSTITUCIJSKA TEORIJA

- moderne definicije, koje esenciju umjetničkog djela ne traže više u nekim specifičnim svojstvima
samog djela, nego u posebnim relacijskim svojstvima, koja mogu uključivati funkciju djela, nam-
jeru ili porijeklo djela.
A. C. Danto, G. Dickie
- reakcija na problem otvorenog pojma (kako objasniti što je različito među potpuno jednakim pred-
metima od kojih jedan pripada umjetničkom svijetu, a drugi ne)

- novi teoretičari institucijske teorije predlažu sljedeće: identifikacija umjetničkih predmeta se vrši
na osnovu njihove međusobne sličnosti, no pogrešno je smatrati da je sličnost opažljiva.
- institucijska teorija, tvrdi da se umjetnički status bazira na nekim neočitim i neizravnim svojst-
vima koja su zajednička svim umjetničkim djelima. No, ključno je sada pitanje koja su to svojstva?

- institucionalisti smatraju da se biološka osnova u umjetnosti treba zamijeniti društvenim

kontekstom.
zašto?
- zato jer umjetnička djela nisu stvorena biološki, nego su društveni proizvod. Naime, umjetnička
djela rezultat zajedničke aktivnosti umjetnika i publike, koje su vođene određenim društvenim
pravilima unutar umjetničkog svijeta
 5
- stoga je umjetničko djelo rezultat određenih društvenih relacija između članova umjetničkog svi-
jeta, kao društvenog konteksta kojeg čine publika i autor i u kojima onda treba tražiti osnovu za
definiranje umjetnosti.

- socijalna praksa na koju se pozivaju zagovornici institucijske teorije naziva se „artworld“. Umjet-
nički svijet je socijalna institucija, poput recimo religijskih institucija ili obrazovnih, koje se zasniv-
aju na određenim pravilima i procedurama.
- povezanost nekog predmeta ili osobe sa tim pravilima i procedurama čini taj predmet ili osobu di-
jelom neke institucije. Jednako tako predmet ili osoba na osnovu relacija s umjetničkim svijetom
kao institucijom dobivaju status umjetničkog predmeta.

- definicija: X je umjetnički predmet akko

- (1) x je artefakt,
- (2) kojem netko u ime određene institucije (umjetničkog svijeta) dodjeljuje status kandidata za
vrednovanje.
1. predmet u pitanju mora biti artefakt, što znači da predmet mora biti ljudski proizvod. Da je nešto
artefakt trebamo uzeti u najširem i vrlo slobodnom smislu riječi, da je to nešto što je umjetna, ljud-
ska tvorevina.
2. status umjetničkog djela dodjeljuje osoba ili osobe u ime umjetničkog svijeta; dodjeljivanje sta-
tusa stvar procedure, zbog čega se institucijska teorija naziva i proceduralnom teorijom.

- proceduru se uspoređuje s procedurama poput one kojom u kojoj kraljica dodjeljuje status vi-
tezova ili dekan fakulteta status prvostupnika.
- zbog čega umjetnici, kustosi ili kritičari imaju pravo artefaktima dodjeljivati statuse kandidata za
vrednovanje? Odgovor institucijske teorije je stoga jer upravo oni, umjetnici, kritičari, kustosi, pri-
padaju umjetničkom svijetu.
- ljudi koji dodjeljuju artefaktima status kandidata za vrednovanje čine to u ime umjetničkog svi-
jeta na temelju svog znanja, razumijevanja i iskustva u umjetničkom svijetu.
- upravo to znanje, razumijevanje i iskustvo u umjetničkom svijetu, poznavanje povijesti
umjetnosti, umjetničkih teorija i prakse je ono što je omogućilo da Duchampova Fontana postane
kandidat za vrednovanje u umjetničkom smislu.

prigovori:
1. pojam institucije u umjetničkom svijetu daleko je slabiji i slobodniji nego u kraljice ili
sveučilišta.
2. teorija je cirkularna. Da bismo mogli odrediti što je umjetnički predmet, moramo već znati što je
umjetnički svijet. S druge strane, umjetnički svijet opet se definira i određuje kao praksa stvaranja i
vrednovanja umjetničkih predmeta od strane umjetnika i ostalih članova umjetničkog svijeta.
3. umjetnost stvorena izvan umjetničkog svijeta.