1

ŠTO JE UMJETNOST?
osnovno pitanje: što je umjetnost? možemo li se baviti umjetnošću i temama vezanim uz nju ako ne
znamo odgovor na ovo pitanje?

pokušat ćemo analizirati pojam umjetnosti i pronaći kriterije na temelju kojih nešto cijenimo kao
umjetnost, a druge predmete ne, odnosno kriterij kojime ćemo moći razlučiti jedno od drugoga.

2 osnovna pravca u pokušaju definiranja umjetnost: tradicionalni i moderni

tradicionalna definicija: umjetničko djelo definiramo tako što pronalazimo jedno specifično
svojstvo.
kandidati za specifična svojstva:
1. reprezentacija – reprezentacijska teorija
2. ekspresija – ekspresivistička teorija
3. forma - formalistička
moderni pristup (radikalisti): tiče se ne samih umjetničkih predmeta, već našeg iskustva i interesa za
te predmete: ovdje govorimo o estetskim iskustvima i estetskim sudovima

tradicionalisti smatraju da je umjetnost nešto što zahtijeva vještinu da bi bilo napravljeno, da to

mora biti vrijedno iskustvo, da mora biti lijepo i po mogućnosti da mora nečemu sličiti. (ovisno o
teorijskom pravcu)
modernisti / radikalisti će se složiti s tradicionalistima i prihvatiti što kažu, ali će proširiti definiciju
i reći da nešto može biti umjetničko djelo ako nas na neki način izaziva, ako proširuje naše granice
ili limite, da je to ono što umjetnik “proglasi” umjetničkim djelom.

REPREZENTACIJSKA TEORIJA
najstarija teorija
Platon - zrcalo (ono što umjetnik čini jest da pravi kopiju prave stvarnosti)
Aristotel - umjetnost je imitacija poslova i radnji ljudi (kroz umjetnost učimo na koji način se neki
međuljudski odnos ili neka situacija u svakodnevnom životu može odviti, što nas onda priprema na
to da adekvatno reagiramo ukoliko se sami nađemo u takvim okolnostima
osnovni pojam: mimezis

MIMETIČKA TEORIJA
prva formulacija definicije:
X je umjetničko djelo samo ako je imitacija.
uobičajeno shvaćanje umjetnosti kod Grka koji su smatrali da slikari proizvode 'kopije' stvarnosti.
karakteristika takvog slikarstva jeste da je ono toliko realistično da ga možemo okarakterizirati kao
iluzionističko, upravo zato što stvara kod promatrača iluziju da se nalazi ispred pravog predmeta, a
ne ispred slike.

antička umjetnost - doslovna imitacija stvarnosti. antičko vrijeme i umjetnost počiva na ideji
imitacije stvarnosti: Grčka skulptura prikazuje imitacije heroja, bogova, ljudi i radnji, to jest, komad
kamena se koristi da bi se pomoću njega prikazalo ili imitiralo navedeno.
18. st. – pokušaj sistematizacije umijeća, na način da se pokušalo grupirati ljudske djelatnosti,
primjerice slikarstvo i poeziju u grupu koja je drugačija od astronomije i kemije.
u tom razdoblju formira se kanonski stav da nukleus umjetnosti, tzv. lijepe umjetnosti (Arts) jesu
slikarstvo, poezija, glazba, drama, skulptura i ples.
umjetnička praksa krajem 19. i početkom 20. st. počinje udaljavati od ovog dugovječnog
platonovsko-aristotelovskog ideala umjetnosti.
ključna prekretnica: pojava fotografije.
 2
doslovno predstavljanje u umjetnosti prestaje biti izazov umjetnicima koji se bave vizualnom
umjetnošću, jer fotografija uspijeva postići apsolutni ideal kojem je dotadašnje slikarstvo težilo.
Stoga je bilo nužno da slikarstvo pronađe neki novi način identifikacije.

Imitacija - reprezentacija
vrlo jednostavno rečeno, imitacija je podskup reprezentacija - pojam reprezentacije je puno širi i
zahvaća i imitacije, ali i one reprezentacije u kojima nemamo doslovno prikazivanje stvarnosti. Na
koji način onda reprezentacija reprezentira? Za razliku od platonovsko-aristotelovskog shvaćanja
kod kojeg je umjetnost kao imitacija doslovna kopija stvarnosti, umjetnost kao reprezentacija se
udaljava od doslovnog zrcaljenja stvarnosti i dopušta da se stvarnost prikazuje bez doslovne
sličnosti.

druga formulacija definicije:

umjetnost je reprezentacija i to onda kada X reprezentira Y (a Y predstavlja (stoji za) objekte,
osobe, događaje i radnje) akko (1) X namjerno predstavlja (stoji za) Y i (2) publika prepoznaje da X
predstavlja (stoji za) Y.

problem:
primjeri umjetničkih formi koje nisu reprezentacije: glazba, moderni ples, apstraktna umjetnost,
moderna izvedbena umjetnost – nema reprezentacije.
povijest umjetnosti pokazuje da postoji niz različitih umjetničkih formi koje nisu reprezentacije i
koje ovakva proširena definicija umjetnosti kao reprezentacije jednostavno isključuje.

NEO-REPREZENTACIJSKA TEORIJA

cilj joj je pokazati da postoji zajedničko svojstvo svim umjetničkim djelima

uvjet: nešto može biti umjetničko djelo ukoliko je o nečemu, to jest, mora imati neki predmet o
kojem se izražava.

treća formulacija definicije:

X je umjetničko djelo samo ako je o nečemu. Ili u proširenoj verziji:
X je umjetničko djelo samo ako ima predmet o kojem iznosi neki komentar (o kojem nešto govori
ili izražava).

biti o nečemu - imati semantički sadržaj

pojava 'ready-made' predmeta u svijetu umjetnosti, poput Duchampove „Fontane“, potaknule su
promjenu u razmišljanju o filozofiji umjetnosti i potrebu redefiniranja pojma reprezentacije i uopće
pojma umjetnosti.

Duchampov pisoar je o nečemu?

ima sadržaj kojim nešto izražava i kojeg možemo ‘iščitati’, odnosno interpretirati:
Duchampov pisoar je o samoj umjetnosti, on preispituje definiciju umjetnosti, on izražava stav,
kritiku, poručuje nešto (recimo, da umjetnost nije vještina, preispituje tradicionalno prihvaćeno
uvjerenje da je za nastanak djela nužan umjetnički genij koji to djelo proizvodi, a u primjeru
Fontane umjetnik uzima već gotov predmet), Fontanu možemo čitati kao parodiju skulpture.
Duchampovo djelo mi iščitavamo, to jest, interpretiramo ga - semantički sadržaj
svakodnevni predmeti nemaju semantički sadržaj i nemaju nikakvo značenje.
naše ponašanje kada se nalazimo ispred readymades-a i njihovih vizualno nerazlučivih analogona iz
svakodnevnog svijeta je bitno drugačije i neo-reprezentacionalisitička teorija to dobro objašnjava.
 3
“sažetak”
ono što povezuje sve teorije do sada je pojam reprezentacije koji se mijenja, od imitacije do neo-
reprezentacije.
u svim slučajevima taj pojam uključuje relaciju između dvije stvari – ono što se oponaša (svijeta) i
ono što oponaša (um).
u prvom slučaju, platonovsko-aristotelovsko shvaćanje mimesisa relaciju oponašatelja i onoga što
se oponaša vidi kao doslovnu kopiju, to jest zrcaljenje. Reprezentacijska teorija taj odnos vidi kao
predstavljanje, dok je u neo-reprezentacijskoj teoriji taj odnos sveden na izraz 'biti o nečemu' i
pojam interpretacije. u posljednjem slučaju nije potrebno da postoji nešto čemu reprezentacija
nalikuje ili nešto što predstavlja.

REPREZENTACIJA KAO KONVENCIJA

reprezentacije su piktorijalni simboli i za razumjeti što oni reprezentiraju moramo naučiti njihovo
značenje, jednako kao i jezik. (aureola)
reprezentacija je simbol i ono što određuje značenje simbola i njegovog referenta određeno je
pravilima ili konvencijom

X reprezentira Y samo ako X denotira Y u skladu s utvrđenim sustavom konvencija. (mi smo
odredili, arbitrarno)

perspektiva, svjetlo, boja predstavljaju usvojene konvencije prikazivanja stvarnosti kojima se ne

dobiva doslovno kopiranje stvarnosti jer je tu kopiju nemoguće postići – prije svega jer je slika
dvodimenzionalna, a osim toga zakoni perspektive se zapravo koriste nekim specifičnim trikovima
kako bi stvorili dojam nečega što nije takvo u stvarnosti.

reprezentacije su dakle neka vrsta kodova ili ustaljenih konvencija čije značenje trebamo svladati da
bismo razumjeli kada ih vidimo na slikama. Središnji element reprezentacije je denotacija (odnos
denotacije: autor “Zločina i kazne” denotira Dostojevskog).
reprezentacija je simbol i ono što određuje značenje simbola i njegovog referenta određeno je
pravilima ili konvencijom.
simboli u estetskom smislu nam služe širenju spoznaje. Umjetnička djela kao simboli zahtijevaju
tumačenje i interpretaciju, i upravo angažiranje u njihovoj interpretaciji dovodi do boljeg
razumijevanja svijeta.

NEO-NATURALISTIČKO OBJAŠNJENJE REPREZENTACIJE

prijenos reprezentacija i njihovo razumijevanje događa vrlo glatko i bez nekih posebnih sustava
školovanja ili objašnjenja koja nam pomažu naučiti značenje reprezentacije
možemo razumjeti druge reprezentacijske kodove bez da znamo išta o tim kulturama i bez
posebnog znanja o tim kodovima i značenju simbola

prepoznavanje reprezentacija i njihovo razumijevanje sadrži element koji ne uključuje znanje

konvencionalnih kodova. Razumijemo slike puno brže nego što razumijemo jezik, pa se čini da je
slikovno prepoznavanje puno automatskije nego jezično. Ono nije stvar učenja i korištenja
arbitrarnog seta konvencija kojeg moramo naučiti da bismo ga razumjeli.
prednost ove teorije pred konvencionalističkom je u tome što ona uspijeva objasniti na koji način mi
prikaz neke nove perspektive izgleda kao realističniji prikaz i zašto se prepoznavanje realističnosti
događa automatski, bez da smo naučili taj novi kod.
dodavanje sjene u slikarstvu bila je revolucija u realističnom prikazu i nije se doživjela kao nova
konvencija koju je potrebno bilo prethodno naučiti da bismo je razumjeli.
 4
neo-naturalizam te promjene objašnjava kao načine putem kojih se aktivira naša urođena
sposobnost prepoznavanja

konvencionalizam i neo-naturalizam se mogu i trebaju kombinirati, uzimajući ono najbolje od

ponuđenih teorija: element psihološkog prepoznavanje i element simbolizma u vidu denotacije.
Stoga je rezultat sljedeća definicija:
X reprezentira Y (objekt, osobu, mjesto, radnju, događaj ili drugi vizualni oblik) akko
(1) X ima sposobnost da kod normalnog promatrača uzrokuje prepoznavanje Y-a u X-u samo na
temelju gledanja;
(2) X namjerno denotira Y; i
(3) promatrač prepoznaje namjeru da X denotira Y.
kombinacija vizualnog prepoznavanja i simboličke denotacije; kako točno prepoznajemo X kao Y
ostaje na psiholozima da otkriju.

VRSTE REPREZENTACIJA
bezuvjetna reprezentacija
leksička reprezentacija
posebno uvjetovana reprezentacija
generički uvjetovana reprezentacija

bezuvjetna reprezentacija – prepoznajemo da X stoji za Y na temelju istih prirodnih kognitivnih

sposobnosti na temelju kojih prepoznajemo i Y u stvarnosti. (portret)
kazalište, film, serije, realistično slikarstvo, kiparstvo - primjeri vizualnih umjetnosti koje
funkcioniraju na principu aktiviranja naših urođenih sposobnosti prepoznavanja.
za prepoznavanje nam ne treba neko posebno znanje za dešifriranje filmske simbolike, nego na
temelju istih sposobnosti na temelju kojih prepoznajemo stvari u stvarnosti, prepoznajemo i
reprezentacije.
prepoznavanje reprezentacije u ovom shvaćanju je automatsko

leksička reprezentacija – neke reprezentacije su kodirane ili imaju semiotički sadržaj (balet)
kada promatrate balet i vidite da je lik nacrtao krug iznad glave, ukoliko ne znate značenje tog
pokreta, a znači 'ja sam lijepa', tada ne možete razumjeti ovu reprezentaciju
funkcioniraju kao učenje jezika
konvencionalisti smatraju da su sve reprezentacije ovakve: stipuliramo nešto kao znak i kada se
dovoljno naučimo na njega on nam postaje uobičajen i realističan način reprezentiranja

posebno uvjetovane reprezentacije – potreban nam je neki znak, kao kada gledate Hamleta i ukoliko
ste ga čitali znate da će se otrov staviti u kraljevo uho i kada vidite to na sceni, kako god to bilo
odigrano, vi ćete znati o čemu se radi.
to nije ustaljeni znak za stavljanje otrova, nije dio nekog sustava kao u leksičkoj reprezentaciji, ali
vam je potreban znak da bi ste to prepoznali. U ovom slučaju nam rade skupa prirodne sposobnosti
za prepoznavanje i naučeno značenje te posebno uvjetovane reprezentacije

generički uvjetovana reprezentacija – u ovom slučaju promatrač je sposoban prepoznati da se radi o

reprezentaciji samo ukoliko zna da je nešto reprezentirano. Ukoliko ne znate da ja pokušavam
reprezentirati nešto, onda vam moje mahanje rukom neće predstavljati valove. No ukoliko znate da
nešto želim reprezentirati, aktivirat će vam se prirodne sposobnosti prepoznavanja bez da vam se
kaže posebno značenje.
 5
reprezentacijska teorija je najdugovječnija teorija. Čak i ako se pokaže da ona ne može funkcionirati
kao sveobuhvatna teorija, jer neka umjetnička djela nisu reprezentacije, veliki dio umjetnosti jeste
(slikarstvo, film, kazalište, fotografija), pojam reprezentacije ostaje neizbježan za umjetnost.