• Platonova metafizika lijepog (estetiku spekulativno izvodi iz metafizičkih ideja dobra, lijepog

i istine) predstavlja uzor tzv. “estetike odozgo”, koju kasnije nastavljaju npr. Schelling i Hegel.

• S druge strane, Aristotel u svojem djelu Peri poetikos (Poetika ili O pjesničkom umijeću)
predstavlja uzor “estetike odozdo”, koja izvor estetskih normi traži u samoj umjetnosti.
Dakle, ovaj je pravac utemeljen na nekim empirijskim zakonomjernostima umjetničkog
stvaralaštva.

• Kalokagatia (grč. kalós=lijep, agathós=dobar) ili “lijepa dobrota” je antički pojam koji
sjedinjuje i najuže povezuje ljepotu i dobrotu.

• Kao specifični ideal načina života, obrazovanja i odgoja u starih Grka, kalokagatia ukazuje
na izvornu neodvojivost etičkog i estetskog područja.

• Platon ideju lijepog (sklada, harmonije) poistovjećuje s idejom dobra i istine, dakle onim
najvišim.

No, ideju lijepoga ne poistovjećuje s umjetnički lijepim.

Čovjeku, dakle, koji bi se svojim raznolikim umijećem pokazivao sposobnim oponašati sve stvari,
kada bi takav došao u grad i htio nam prikazati svoja pjesnička djela, iskazali bismo štovanje kao
svetom i čudesnom i ugodnom čovjeku, no rekli bismo mu da takva u gradu nema i ne treba biti, te bi
ga ovjenčanog i okićenog, ispratili u neki drugi grad….” (Platon,
Država, 398a-398b)

“Onda je svaka umjetnost koja oponaša daleko od istine i to je, kako se čini, sve što ona može da
izrazi, jer od svake stvari obuhvaća samo jedan mali dio i to samo njen izgled (sliku)… ako je slikar
dobar, on će stolarevom slikom, koju izdaleka pokazuje, moći prevariti djecu i nerazumne ljude, pa će
kod njih stvoriti vjerovanje da je to zaista stolar.”

(Platon, Država, 332)

• Platon umjetnost shvaća kao oponašanje (grč. mimesis) lijepih stvari, a njih kao kopije ideja.
Stoga je umjetnost kopija kopije, ili “treća od istine”, tj. “posao iz treće ruke”. Dakle,
obmana.

Aristotel umjetnost shvaća kao stvaralačko i oplemenjujuće oponašanje stvarnosti.