Miralem Brkić

LIKOVNA KULTURA
UDŽBENIK ZA GIMNAZIJE OPĆEG SMJERA
 PREDGOVOR

Udžbenik je rezultat nastojanja da prevaziđem nedostatak literature iz koje

se mogu upoznati sa djelima likovne umjetnosti. Ne želeći da jadikujem nad
tužnim položajem likovne kulture u našem obrazovanju i sve češćim svođenjem
na nivo fakultativne nastave, moram izraziti žaljenje što dopuštamo da se
kreativno obrazovanje naše djece tretira kao balast u nastavnim planovima.
Ima tu krivice i nas koji se bavimo likovnom umjetnošću jer rad u školama
doživljavamo kao kaznu opravdavajući takav odnos time da nas vrijeme
provedeno u školi sputava da se posvetimo stvaranju umjetnosti. Zaboravljajući
pri tome da velike umjetnike rad na edukaciji drugih nikada nije ometao da
postignu rezultate dostojne njihovih stvaralačkih potencijala.

Prilagođavajući se čestim izmjenama Nastavnog plana za likovnu kulturu i

nastojeći da pronađem odgovarajući način da pregled likovne umjetnosti od
prethistorije do danas obradim za 72 časa u prvim razredima gimnazije, odlučio
sam se za ovaj oblik udžbenika. Pošto učenici u prvim razredima još uvijek
nemaju dovoljno podataka o društvenim zbivanjima u periodima koje obrađuju
iz likovne umjetnosti, a iz historije će ih obrađivati nešto kasnije, neophodno je
bilo da se u ovoj formi udžbenika osvrnem i na društveno-socijalno okruženje u
kojem su djela nastajala. Tako da su tekstualne cjeline ponegdje nešto veće nego
što bih želio. No naglašavam da zamišljena intencija udžbenika nije lekcijsko
učenje već prepoznavanje vrijednosti samih djela. U izboru slikovnog sadržaja
odlučio sam se za primjere koji najbolje opisuju karakteristike određenog
izraza ne želeći da stvorim utisak da su to obavezno najvrjednija ili čak jedina
značajna djela određenog razdoblja. Smatrajući da je nepotrebno i nemoguće
u kratkom razdoblju ući u dublje analize formalnih vrijednosti djela, odlučio
sam se za nešto slobodniju analizu sadržajne strane djela dok su kompozicione
karakteristike istaknute onda kada predstavljaju bitno obilježje umjetničkog
predstavljanja. U primjerima iz umjetnosti XX st. izbjegavao sam dati previše
uputstava za posmatranje djela jer očekujem da se učenici do tada trebaju
osposobiti da samostalno promišljaju i slobodno izražavaju svoj odnos prema
djelu.
Ovaj udžbenik treba poslužiti kao vodič za samostalno izučavanje primjera
iz umjetnosti i umjetničkih perioda. Zadavanjem projekata, portofolija i
zajedničkih istraživanja određenih tema nastavnik treba podstaći studioznije
proučavanje umjetničkih djela i stalno podsticati samostalno razmišljanje i
izražavanje kod učenika.
Svjestan toga da je nemoguće dati potpuni i konačan pregled umjetnosti kao
živog tkiva koje stalno obogaćuje naše biće, izražavam zahvalnost svojim
učenicima i pojedincima na podršci da ovaj posao dovedem do ovog oblika.
ŠTA JE UMJETNOST?
Enciklopedisti bi ponudili
ovaj odgovor:
SLOVO AUTORA:
Po završetku pisanja svih lekcija iz historije umjetnosti, vratio sam se na Umjetnost je ljudska
početak u želji da na prvim stranicama udžbenika dam osnovne naznake o duhovna djelatnost
predmetu interesovanja i svrsi umjetničkih djela o kojima govori ova knjiga. izražena elementima
Nakon što sam napisao upitnu rečenicu u naslovu, na ekranu kompjutera osjetilnosti.
je dugo vremena nepomično treptala uspravna linija iza koje je trebao doći Uključuje stvaralaštvo,
jasan odgovor na postavljeno pitanje. I jedini rezultat do kojeg sam došao bio samo stvoreno djelo i
je da zapišem još nekoliko pitanja koja često čujem od učenika ili ih sam sebi njegovo doživljavanje.
postavljam.
Međutim, umjetnost
baš “ne voli” biti defin-
irana, jer ona uvijek traži
maštovitost i neočekivano,
tako da uvijek prelazi
granice i zadatke koje joj
u određenim vremenima
pokušavaju postaviti.
Stoga ovu definiciju
prihvatimo tek kao
opis onog što
učestvuje u
umjetničkom
procesu.

MLADI SLIKAR - Rembrandt

• DA LI JE UMJETNOST ČOVJEKU NEOPHODNA ILI

NEPOTREBNA?
• DA LI JE UMJETNIČKO DJELO PRVENSTVENO LIJEPO ILI
POUČNO?
• MOŽE LI DUHOVNO BITI U POTPUNOSTI IZRAŽENO
KROZ MATERIJALNO?
• UMJETNOST JE: IGRA ILI RAD?
• MOŽE LI SE PREKO UMJETNOSTI DOĆI DO ODGOVORA
NA PITANJA ZA KOJIMA TRAGAJU FILOZOFIJA, NAUKA I
RELIGIJA? (KO SMO?, ŠTO SMO?, KUDA IDEMO?)

Ako razmislimo o ovim pitanjima, možda dođemo bliže odgovoru i

na prvo pitanje: Šta je umjetnost?
DAVID - Michelangelo

3
 Svrha umjetnosti

Sama riječ umjetnost upućuje na nešto što ne postoji u prirodi samo od

sebe već da je to nešto umjetno, stvoreno ljudskom rukom i voljom.
Naravno, to nipošto ne znači da sve što je stvoreno ljudskom rukom jeste
umjetnost. Ona je ipak nešto mnogo više i dublje od proste rukotvorine.
Ako nastavimo nizati analogije možemo zaključiti da umjetnost traži
umijeće, vještinu - sposobnost da se stvori nešto što nije postojalo
ranije, ali i sposobnost da se prepoznaju i dožive vrijednosti koje
sadrži jedno umjetničko djelo.
Pitanje da li je umjetnost nešto neophodno ili je nepotrebna upravo ide
tragom promišljanja o svrsi ulaganja truda i vremena da se stvori ili doživi
umejtničko djelo. Umjetnička djela su zaista nepotrebna ako ih procjenju-
jemo na osnovu njihove upotrebne vrijednosti. Slika ili statua samo stoje
tu pred nama, a s njima ne možete uraditi ništa što će vam olakšati posao
ili kretanje. Strogo gledano, slika nema upotrebnu vrijednost u materijal-
nom smislu. Ona je tu samo da je gledamo. Sa druge strane, od trenutka
kada je u nama zaiskrila svijest mi tražimo i stvaramo umjetnost.
Znači da nam umjetnička djela trebaju u svim vremenima, da u njima
nalazimo nešto što ne možemo dobiti ni na koji drugi način.

Antička misao o umjetnosti

Veliki grčki filozof Platon često je razmišljao o svrsi i smislu umjetnosti i

IDEJA - (grč. idein - vidjeti;
idea + eidos = lik + izgled
zagovarao da su za idealno uređenu državu umjetnici nepotrebni,
jer ne stvaraju ništa korisno.
Platon smatra da državom trebaju upravljati filozofi jer oni putem razuma
razmišljaju o svijetu ideja koje su vječne i nepromjenljive vrijednosti.
Ideje su uzor i uzrok svih pojava i oblika u prirodi i samo se misaonom
spoznajom dopire do njih i do njihovih zakonitosti.

Po Platonu, umjetnici tek oponašaju realni materijalni svijet koji je već

odrza svijeta ideja. Tako je obućar koji pravi cipelu vrijedniji za zajednicu
od slikara koji slika te cipele i tako stvara sjenu sjene (obmanjuje
obmanom).
Da svojim iluzijama koje potiču strasti, kojih se uzorni građani trebaju
kloniti, ne bi trovali drušvo. Platom smatra da umjetnicima treba zabraniti
rad ili ih protjerati. Po njemu su sve umjetosti, koje ne poučavaju i ne
razvijaju za državu korisna osjećanja, nepotrebne, dok jedino pohvalno
govori o muzici i poeziji ukoliko podstiču ratoborna osjećanja i uozbiljuju.
USNULA MUZA - Brancusi Njegov učenik Aristotel ne prihvata nepomirljivost savršenog svijeta ideja
i nesavršenog materijalnog svijeta te umjetnost posmatra kao
most između duhovnog i tjelesnog.
Svijet prvo spoznajemo čulima, a zatim razmišljamo o njemu tako da i
KATARZA – pročišćenje umjetničko djelo, kao oblik razmišljanja o svijetu, ima pozitivno
(grč. - khataris) djelovanje na čovjeka. Tu pozitivnu vrijednost umjetnosti
Aristotel naziva katarza.
4
Posmatranjem tragične drame mi se saživljavamo sa likom koji proživljava
patnju. Osjećaji sažaljenja i tuge koji nas obuzimaju utječu na formiranje
naše svijesti i moralnih načela stvarajući od nas bolje pojedince i članove
zajednice. Tako se i kroz komediju i smijeh koji nam izazivaju neobične
životne situacije mi pripremamo da životne poteškoće prihvatamo na
manje dramatičan način.
Štaviše, Aristotel ne ostaje na odgojnoj ulozi umjetnosti već smatra da
umjetnost sama posjeduje vrijednosti izvan korisnosti. Umjenost po-
dražava, kao što tvrdi Platon, ali po Aristotelu to nije samo podražavanje
oblika već spoznavanje prirodne harmonije i ritma prirodnih elemenata.
Upravo je zadatak umjetnika da na harmoničan način organizuje propor-
cije i elemente u umjetničkom djelu, pa bili to muzički tonovi, boje, riječi
ili pokreti. LJUBITELJ UMJETNOSTI
Tako su još drevni mislioci postaviti temelje filozfoske discipline estetike Daumier
koja razmišlja o svrsi umjetno i pojmu lijepog.

Estetika i pojam lijepog

Lijepo je omiljeni pojam o kojem razmišljaju estetičari. Po nekima je Ljepota se nalazi u oku
posmatrača.
lijepo samo ono što je funkcionalno (tako je tvrdi neobrađeni čelični štit
ljepši od tankog zlatom ukrašenog štita), po drugima lijepo postoji samo Objasni ovu izreku.
u prirodi, treći tvrde da je lijepo ono što je ugodno čulima, četvrtim je
lijepo ono što obogaćuje i uzdiže razum... Estetika (grč.) filozofska
Ipak, većina se slaže da je nemoguće dati objektivnu definiciju ljepote, disciplina koja ispituje lijepo
jer njen doživljaj zavisi od individualnog suda svakog pojedinca. (odnosno vrijedno) u umjet-
Ali upravo zato što smo i mi dio prirode, stvoreni prema prirodnim za- nosti i prirodi kao i uopće
konima, u njoj srećemo najljepši sklad kao što je svakom djetetu njegova smisao i bit umjetnosti.
majka najljepša na svijetu. Zadatak umjetnika nije da prosto reproducira
tu ljepotu, već da, otkrivajući zakone kosmosa i sklad njegovih dijelova,
te koristeći čulne vrijednosti boja, zvukova, pokreta..., nadraste
pojedinačno i stvori novu, do tada nepostojeću vrijednost koja
će sadržavati općeljudske i općeprirodne vrijednosti.

Vrste umjetnosti

Čovjek je biće zauvijek začuđeno svijetom oko sebe. Čulima osjećamo dan
i noć, zimu i ljeto, rađanje i smrt... kao i druga bića, ali naš razum traži
objašnjenja. Pitamo se: Zašto?, Kako?, Kuda?. Danas nam filozofi daju
razumska objašnjenja, naučnici traže dokaze, a religija pruža vjeru.
Na samom početku ljudske zajednice ovi su putevi bili spojeni.
Šaman (vrač) je posmatrao zvijezde, vjetar, let ptica, razmišljao i davao
magijska tumačenja prirodnih pojava. Ono što danas nazivamo umjet-
nostima nastalo je od rituala kojima se željelo komunicirati sa moćnim
duhovima. Prizivajući kišu, čovjek oponaša njihanje grana na vjetru;
moleći za dobar ulov, lupanjem o zemlju imitira topot krda; crtanjem
po pijesku ili u dubini pećine crta znakove i oblike koje traži i
na kojima zahvaljuje. AUTOPORTRET - Gogh
5
 Usložnjavanjem i razvijanjem nastaju posebni umjetnički izrazi u ko-
jima se samo naziru tragovi davnih početaka, ali koji su duboko vezani
sa prirodnim zakonima. Uobičajena je podjela na prostorne (likovne)
umjetnosti koje se izražavaju čvrstim, trajnim, opipljivim oblicima (slika,
statuta, arhitektura) i vremenske (muzika, teatar, film) koje posmat-
ramo određeni period i koje imaju početak i kraj. Različite umjetnosti
doživljavamo različitim čulima: vizuelno – likovne, sluhom – muziku,
pa i čulom mirisa ili dodira. Također, postoje i multimedijalne (složene)
umjetničke forme koje objedinjuju više izraza, opera na primjer.

Umjetnost i društvo

Umjetnik je dio svog vremena, društvenih i ekonomskih događaja, ali

njegovo djelo postaje biće koje u svim vremenima pruža estetske vrijed-
nosti. Te vrijednosti su prvenstveno izražene kroz formu (materijalne
vrijednosti djela), ali i duhovne vrijednosti koje su potaknule stvaranje
djela i koje u svim vremenima pozitivno djeluju na naše biće. Inače,
ukoliko je djelo prihvatljivo samo jednom vremenu i prostoru,
onda je ono samo rezultat mode i prolazne dopadljivosti.
U ovom udžbenku će biti riječi tek o dijelu najznačajnijih umjetničkih
djela preko kojih ćemo otkrivati običaje i način života davno nestalih
kultura i ljudi, ali prije svega upoznavanjem njihovih shvatanja,
razmišljanja i emocija upoznavati sebe i vječna ljudska stremljenja.

Zadaci:
• Šta za tebe znači riječ lijepo? Navedi primjer.
• Nabroj što više vrsta umjetnosti i odredi kojim čulima ih doživljavamo te
da li su više prostorne ili vremenske.
• Navedi jedno umjetničko djelo koje svakodnevno srećete i koje na tebe
ostavlja najdublji dojam.
GUERNICA - P. Picasso

6
KOMPOZICIONI ELEMENTI
Čovjek je biće koja ima sposobnost da mijenja svijet oko sebe i
prilagođava ga svojim potrebama ili željama. Bjelina papira nas provocira
i već u sljedećem trenutku nastaje papirni avion, crtež ili jednostavno
iskidamo papir. Umjetničko djelo nastaje kao rezultat potrebe da
se izrazi neki impuls koji nastaje u nama.
Pri oblikovanju forme likovni umjetnici se koriste vrijednostima vizuel-
nog jezika koji je nastao kao rezultat razvoja ukusa kroz vrijeme, ali i REPETICIJA
optičkih pravila do kojih se došlo u pokušajima da se definišu
harmonične vrijednosti koje djeluju skladne našem čulu vida.

Pojam kompozicija bi mogli objasniti kao racionalan proces organiza-

cije elemenata. Pri čemu elementima smatamo sve vizuelne vrijednosti
koje umjetnik kreira na svom djelu (linije, boje, oblike); riječ organiza-
cija upućuje na međuodnose elemenata i manipulisanje njima; pojmom
proces označavamo izmjenjivost odnosa u toku nastajanja, ali i
kasnije kada neke vrijednosti zbog promjene historijskih zbivanja i ukusa
dobijaju ili gube na značaju i na kraju, kada se govori o racionalnom ALTERNACIJA
aspektu kompozicije želi se naglasiti da je kompozicija djelo razumske
namjere. Drveće u šumi može izrasti na najrazličitije načine, ali tek
ljudskim djelovanjem i modifikovanjem postaje kompozicija. Sa strogo
formalnog gledišta (koje se bavi materijalnim vrijednostima elemenata),
sve bi se moglo posmatrati kao kompozicija različitih elemenata pa i
ljudsko tijelo, ali je činjenica da svemu što nas zanima mi pristupamo
sa željom da istaknemo ono što smatramo vrijednim, a potisnemo
ono što se ne dopada našem osjećaju za sklad.
GRADACIJA
Prenošenjm prirodnih zakona u jezik umjetnosti nastaje više različitih
kompozicionih odnosa: Repeticija – Kada je naš stvaralački nastrojen
predak prvi put otkrio da sudarom dvije mase (kost i drvo?) nastaje
određeni zvuk i kada ga je reproducirao više puta da bi privukao pažnju
on je otkrio najjednostavniji kompozicioni element. Repeticija ili pon-
avljanje je veoma česta u prirodi (oblici trave, lišće, sjeme suncokreta,...).
Međutim, ubrzo repeticija prelazi u monotoniju i dosadu.
Dodavanjem jednog ili više elemenata u repticionu šemu
nastaje alternacija tj. ponavljanje sa izmjenom.
RITAM
Čim se barem dvije vrijednosti nađu u međuodnosu neminovno dolazi
do njihovog upoređivanja (u muzici se tonovi razliku po visini, trajanju i
glasnoći, u likovnom jeziku forme upoređujemo prema: veličini, obliku,
položaju, boji, valeru,...). Ovo stepenovanje elemenata neke cjeline naziva
se gradacija. Povezivanjem raznorodnih gradacija elementi kompozicije
se organizuju u ritmičke cjeline.

Ritam je organizacije elemenata koju osjećamo kao dinamičniju ili

smireniju, znači već je prihvatamo kao vrijednost na koju ne
reagujemo misaono već doživljavamote je teško opisati. SIMETRIJA
7
 U svakoj podjeli jedan element se izdavaja u odnosu na ostale i nameće se
kao dominanta. Dominanta u umjetničkom djelu je onaj element kojem
je umjetnik namijenio ulogu poveznice i organizatora ostalih dijelova.
Kontrast je osnovni uslov svakog postojanja. Preduslov za postojanje
zvuka je tišina; za nastanak bojene linije je podloga suprotnog kolorita.
Likovni umjetnik oblikuje kombiniranjem većih ili manjih kontrasta
već prema namjeri da postigne nježniji ili dramatičniji utisak.

Sve suprotnosti i vrijednosti umjetnik mora dovesti u određeni vid

međusobne uravnoteženosti odnosno simetrije. Naravno ne potpune
simetričnosti jer bi se tako ponovo vratili na neku vrstu repeticije, a ni u
samoj prirodi ne postoji stroga simetrija. Ne bi mnogo pogrIješili uko-
liko komponovanje likovnog djela shvatimo kao vrstu klackalice na kojoj
umjetnik dodaje i oduzima stvarajući ravnotežu, ne samo likova, već i
uravnoteženje smjerova, toplih i hladnih boja, valerskih vrijednosti,...
Dobro komponovano likovno djelo ostavlja dojam cjeline koju
čine svi elementi i koja ne traži nikakvu dodatnu vrijednost.
Neminovan je osjećaj da je svaki dio slike rezultat jedinstvene umjetničke
namjere u kojoj nije bilo neujednačenosti u izvedbi, jer samo na taj
način djelo postaje cjelovito biće ispunjeno maksimumom
materijalnih i duhovnih vrijednosti.

MAKOVI - B. Misirlić
Naravno, potpuno je pogrešno i pomisliti da umjetnik pri stvaranju likovnog djela previše razmišlja o navedenim
vrijednostima. Umjetničko djelo je rezultat duboke duhovne pobude koju možemo zvati inspiracijom,
nadahnućem, ili kako god. Ta potreba za izražavanjem i stvaranjem novog oblika je neponovljivi spoj ličnih i
općih uzroka. Tako je nemoguće očekivati da postoji receptura po kojoj nastaje umjetničko djelo jer bismo
tada umjetnost sveli u zonu očekivanog i shvatljivog, a ona ipak prebiva u nekim višim sferama.
Kompozicioni elementi su samo jedno od objašnjenja povezanosti prirodnih i estetskih
principa harmonije kojima umjetnik teži na jedan poseban način.
8
LIKOVNE TEHNIKE

Izborom materijala u kojem će realizirati svoju ideju umjetnik određuje

formalne vrijednosti djela. Znači, izborom tehnike umjetnik određuje
vrijednost sa kojom se posmatrač prvo susreće pri susretu sa likovnim
djelom. Zbog toga on mora odabrati tehniku kojom će ostvariti maksimum
izražajnosti ideje.
Uporedi ova tri crteža i objasni vezu tehnike i izraza.

STUDIJA RUKE - H. Holbein RUKA - Roy Lichtenstein

SLIKARSKE TEHNIKE

Slikarstvo je likovno izražavanje nanošenjem bojenog materijala na

(ravnu) podlogu. Tako da i slikarske tehnike definišemo prema načinu
vezivanja bojenog pigmenta za podlogu i prema vrstama podloga.
Najčešće govorimo o štafelajnim (prenosivim) i zidnim
(neprenosivim) slikarskim tehnikama.

Štafelajne slikarske tehnike

PASTEL je slikanje pigmentima u obliku kreda bez (suhi) ili sa (masni)

dodatkom masnih veziva. Ukoliko se slika suhim pastelima slika se
oblikuje raznovrsnim potezima od razmazivanja prstima do snažnih BALERINA - Degas,
gustih nanosa. Naknadno se pastel fiksira za podlogu lakovima pastel
u vidu spreja ili nekih drugih fiksativa. Pigment je fini bojeni prah
AKVAREL boje su pigmenti u vodotopivim ljepilima koji se rastvaraju koji se miješa sa različitim
i nanose na mokru ili suhu podlogu papira. Bjelina papira je koloristički vezivima i punilima da bi
elemenat slike čija je odlika transparentnost (lazurnost) namaza. se dobila odgovarajuća
TEMPERA je tehnika u kojoj se jača koncentracija pigmenta miješa boja za slikanje.
sa gustim vodotopivim ljepilima poput bjelanceta. Nanos boje je
pastuozan (neproziran, impasto) i omogućava veći stepen
prerade motiva nego u akvarelu.
9
 Problem predstavlja neujednačenost bojene vrijednosti u mokrom stanju
i nakon sušenja. Često se tempera lakira da bi se izgubio utisak
matirajuće površine.
GVAŠ je kombinacija akvarelnih boja i bijele tempere koja se dodaje da bi
se ostvario i široki raspon nijansi i postigla pokrivnost.
ULJANE BOJE nastaju miješanjem pigmenta sa brzo sušivim
(polimerizirajućim) uljima. Od otkrića u XV st. ova tehnika je najpopu-
larnija slikarska tehnika, jer omogućava i pastuoznost i transparentnost
nanosa. Uljanim bojama se može slikati na raznovrsnim podlogama,
ali je najuobičajniji rad na platnu koji se prethodno razapne na drveni
ram i impregnira punilima da se postigne zategnutost i čvrstina.
AKRIL je savremena tehnika slična uljanim bojama, s tim da se indus-
trijski dobijena akrilna boja razrjeđuje vodom, ali nakon sušenja postaje
otporna na vodu pa i jača otapala. Pošto je jeftinija i brže se suši od uljanih
boja danas je veoma popularna. Problem predstavlja što boja ima jaku
refleksiju pa nanos može izgledati platično, ali se na tržištu nalaze
dodaci boji koji joj daju matirajući karakter.
ZIMA - S. Raškaj, akvarel
KOLAŽ je kombinovanje i lijepljenje različitih materijala (papir, karton,
platno, drvo, pijesak...) na ravnu površinu nosioca. Danas se ova tehnika
često kombinuje sa ostalim tehnikama.

Zidne slikarske tehnike

FRESKA je tehnika slikanja akvarelom na svježem malteru. Vlažnost

zida se miješa sa vodom iz akvarela povlačeći pigment u strukturu zida.
Obojena površina je izuzetno postojana jer je slika postala dio
strukture zida. Cjelokupni kolorit slike je sivkasto matirajući.
MURAL je slikanje akvarelnim ili akrilnim bojama na suhom zidu.
Nastalo djelo je dosta osjetljivije na vremenska i mehanička
oštećenja, ali je sam proces slikanja brži i jednostavniji.
VITRAŽ IZ CHARTREA. MOZAIK nastaje utiskivanjem raznobojnih kamenčića u svjež malter.
Ova tehnika je bila posebno omiljena u antičkom Rimu i Bizantiji,
ali se postepeno napuštala zbog skupe i dugotrajne izvedbe.
Danas se često u izvedbi koriste komadići keramičkih pločica.
VITRAŽ je oblikovanje komadima bojenog stakla spojenim topljenim
olovom koje učvršćuje i konturira vitraž. Vitraž je posebno omiljen u
razdobljima romanike i gotike. Obojeno svjetlo djeluje kao da se
nadzemaljskom voljom spušta u zamračeni prostor oko vjernika.
ZGRAFITO je zahtjevna tehnika nanaošenja više slojeva različito bojenog
maltera koji se zatim stružu da se dođe do prethodnog sloja i na taj način
tvori reljefna BOJENAornamentalna površina.
GRAFITI su savremena urbana umjetnost. Oslikavanje javnih prostora
sprejevima u boji rukom autora koji ima stav i estetski osjećaj mogu na
specifičan način obogatiti karakter ulice ili grada, dok u nemaštovitim
rukama samo povećavaju vizuelnu zagađenost prostora koje u našim
PAN - Detalj podnog
gradovima ionako ima previše.
mozaika iz Stoca, III st.n.e.
10
TAPISERIJA slikanje vunom u boji, nije zidna tehnika u strogom smislu
jer može biti prenesena na neko drugo mjesto, ali su u doba baroka
tapiserije izvodile u velikim dimenzijama na zidovima
reprezentativnih dvorana.

Grafičke tehnike

Grafika je likovna tehnika štampanja na papir sa nabojene matrice

(mehanički ili hemijski obrađena ploča). Uobičajeno je bilo da se grafike
izrađuju u jednoj boji, ali danas umjetnici grafike izrađuju u više boja.
Za svaku boju na otisku umjetnik mora izraditi posebnu matricu. Taj
postupak je dugotrajan i naporan, ali umjetnik može čestim otiskivanjem
bilježiti različita stanja na ploči i eksperimentisati što ne može izvesti u
slikarskim tehnikama. Po ostvarenju svoje likovne namjere umjetnik može
odštampati više identičnih primjeraka koji moraju biti signirani, tj. na TERANOV TRS - B. Jakac,
grafičkom listu se grafitnom olovkom naznači količina tiraža i koji je drvorez
otisak u nizu, tehnika, naziv djela i ime autora. Bez ovih podataka
se grafički list ne smatra originalom.

Primjer otiskivanja drvoreza iz knjige Umjetnost multioriginala¨

od Dževada Hoze

U zavisnosti koji nivo ploče se nabojava grafiku dijelimo na tehnike

visoke, duboke i ravne štampe.
Visoka štampa se karakteriše nabojavanjem izdignute površine obrađene
matrice. Boja se na matricu nanosi gumenim valjkom tako da se ne oboje
urezani dijelovi. Zbog jakog kontrasta bojene i nebojene površine te teške
obrade matrice, ove tehnike se obično koriste za ekspresivnije namjere.
Drvorez, linorez, visoki bakropis su najčešće tehnike visoke štampe.
Duboki štampa se postiže otiskivanjem boje koja se utrljala u udubljene
dijelove matrice. Boja mora biti nešto rjeđa, papir na koji se otiskuje se PAR - Dž. Hozo,
kvasi vodom da bi postao mekši, a sama matrica treba biti izvedena od duboka štampa
11
 tvrđih neupijajućih materijala koji podnose veći pritisak prese. Boja se
utrlja u ploču, a netiskovna površina se očisti dlanom ruke.
U ovu vrstu tiska spadaju: bakrorez, bakropis, akvatinta, suha igla...
Ravna štampa su tehnike nešto novijeg porijekla u kojima se ne mijenja
ravna površina matrice, već se hemijskom obradom formiraju površine
koje primaju i odbijaju boju pri nabojavanju. Karakteristična je tehnika
litografije, tj. štampanja sa namašćene kamene ploče što se u početku
koristilo za štampanje plakata i ilustracija u novinama. Danas u ravnu
štampu ubrajamo i serigrafiju (sitoštampa), ofset štampu i digitalni
print. Mada kod ove zadnje tehnike ne možemo više govoriti o matrici
u klasičnom smislu već ona postoji samo kao digitalni zapis.

Kiparske tehnike

RELJEF DIJANE Kiparstvo je umjetničko oblikovanje trodimenzionalnih objekata.

Opačići, I st.n.e. To znači da skulpturu pored, vizuelnog kontakta, možemo
doživjeti i taktilno (čulom dodira).
Kiparstvo ili vajarstvo,
skulptorstvo.

SFINGA U GIZAHU
U tradicionalnom kiparstvu je naglasak stavljan na masu skulpture koja
se ograničava prostorom, dok se savremeno kiparstvo orijentisalo na
povezivanje i prožimanje prostora i forme. Jednostavno rečeno, i praznine
postaju jednako vrijedan dio umjetničke cjeline. U strogom smislu bi
trebalo sva djela nastala dodavanjem materijala i oblikovanjem mase (npr.
gline) nazivati plastikom, a ona koja nastaju klesanjem i oduzimanjem
(npr. kamen) nazivati skulpturama. No, danas se korištenjem modernih
materijala i tehnologija brišu stroge granice oblikovanja u materijalima,
pa ni ova podjela više nema potpuno opravdanje.
Prema stepenu trodimenzionalnosti kiparstvo dijelimo na reljefe i pot-
pune skulpture. Reljefi su više ili manje vezani za ravnu podlogu pa na
osnovu stepena vezanosti za podlogu govorimo o plitkim, srednjim
(bareljefi) i dubokim relejfima. Slobodne figure su sa svih strana
oblikovane i otvorene za posmatranje - kao tijelo u prostoru.
12
Ukoliko se jedan dio ili cjelina skulpture pokreće takvu skulpturu
nazivamo mobil.
Slikarstvo i grafika imitiraju prostor, dok kiparstvo koristi prostor za
oblikovanje mase i volumena. Ipak, sve ove discipline povezuju
zajedničke likovne karakteristike i kompoziciona pravila.

Arhitektura

Kao i kiparstvo, arhitektura je umjetničko oblikovanje trodimenzional-

nih objekata samo što je sa formalne strane kod arhitekture naglasak na MUZEJ HOLOKAUSTA
praznini oko koje se organizuje opna građevine, a sa sadržajne strane U BERLINU
arhitektura je funkcionalno oblikovanje sa upotrebnom namjenom
što nije slučaj sa kiparstvom.
Arhitekturu često nazivaju i kraljicom umjetnosti jer objedinjuje izraćajna
sredstva svih ostalih likovnih izraza. Pored kombinovanja masa kao u
kiparstvu, građevine imaju i svoju linearnu strukturu pravaca i smjerova,
a upotreba materijala, fasade, tekstura i boje pored estetskog sklada, ima
veliku ulogu i u stvaranju ugodnog ambijenta za boravak. Vidjet ćemo u
lekcijama iz historije umjetnosti kako arhitektonske mase mogu izražavati
shvatanja određenog vremena kao i u ostalim umjetnostima.
Organizacijom arhitektonskih volumena, ulica i trgova nastaju
urbanističke cjeline čije raznolike forme izražavaju način nastanka i
običaja zajednice. Rimski gradovi građeni u strogom pravougaonom
tlocrtu, dok tlocrt historijom bremenitog Istanbula djeluje kao labirint
uskih ulica stiješnjenih između bazara iz kojih vas pozivaju trgovci.

Dizajn

Dizajn je estetsko oblikovanje predmeta za svakodnevnu upotrebu.

Ljudska potreba za oplemenjivanjem okoline se proteže i na predmete
svakodnevne namjene koji prije svega imaju funkcionalnu namjenu.
Grafički dizajn se bavi oblikovanjem štampanih materijala, reklama i sim-
bola komercijalnih proizvoda te uređivanjem internet stranica. Zadatak
grafičkog dizajnera je da na što zanimljiviji način prenese jasnu poruku.
Industrijski dizajn oblikuje trodimenzionalne predmete za svakodnevnu
upotrebu (moda, automobil, namještaj...). Mi želimo da predmeti koje ko-
ristimo izražavaju naš pogled na svijet ili, jednostavno, da nam budu lijepi.
Pored zadovljenja funkcionalnosti i privlačnosti predmeta koji izrađuje,
umjetnik dizajner mora zadovoljiti pravila ergonomičnosti (tj. da ob-
likuje predmet što prilagođeniji proporcijaama ljudskog tijela) i, naravno,
razmišljati o cijeni i jednostavnosti proizvodnje, to jest, o ekonomičnosti.
UNUTRAŠNJOST
Zadaci: SVRZINE KUĆE
U SARAJEVU
* Napravi pano sa reprodukcijama što više zidnih slikarskih tehnika.
* Napravi kolaž.
* Pronađi primjer dizajna koji ti se dopada.

13
CRTEŽI IZ PEĆINE LASCAUX

PRETHISTORIJSKA UMJETNOST
artefakt (lat.), predmet Prethistorijom nazivamo najstarije razdoblje ljudske historije.
napravljen ljudskom Vrijeme od prve pojave čovjeka (prije nekih četiri miliona godina) do
rukom. pojave historiografski upotrebljivih pisanih izvora danas upoznajemo tek
kroz fosilne ostatke prvih ljudi i njihovih rukotvorina (artefakta).
Periodizacija prethtistorije je zasnovana na dominatnoj upotrebi materi-
jala tako da poznajemo: kameno doba (paleolit, mezolit, neolit), bakreno
doba, bronzano doba, željezno doba (halštatsko doba, latensko doba).
Pojedine etničke grupe ranije otkrivaju pismo i ulaze u historijsku fazu
(Mesopotamija i Egipat oko 3 000. g. pr.n.e.), neke nešto kasnije (Grčka
oko 800.g. pr.n.e), a pojedina plemena u Okeaniji i Afrci i danas žive
u zajednicama koje su na prethistorijskom stepenu razvoja.

PALEOLIT
Gruba obrada kamena

Stotinama hiljada godina su čovjekolika bića obdarena nemirnim ra-

zumom svu energiju trošila na iznalaženja rješenja da prežive i održe
potomstvo. Naš predak koristi oblike nađene u prirodi, ali postepeno
ih počinje usavršavati i diferencirati na alate.
Za razliku od ostalih bića, ljudi se odlikuju sposobnošću da prirodu
prilagođavaju sebi umjesto obrnuto. Ova stalna borba ujedno podstiče
razmišljanje o karakteru prirodnih pojava i njihovom porijeklu.
Putem magijskih rituala ljudi natoje komunicirati sa moćnim
duhovima koji upravljaju svijetom.
Čovjek tako stvara i oblike koji su izraz tjeskobe, želje i pritajenih
strahova pred nedokučivim silama.
14
Paleolitske venere – idoli plodnosti

Mlađi paleolitik (40 000-10 000 g.p.n.e.) čuva najranije dokaze ljudske
potrebe za likovnim izažavanjem. U procesu obrade kamena i izrade alata,
da li pukim slučajem ili materijalizacijom religijskih shvatanja, nastaju
“kipići” sa akcentiranim obilježjima žene.

Lijevo: Venera iz Lespugea

Sredina: Venera sa rogom iz
Lausela
Desno: Venera iz Willendorfa

Jedna od najljepših prahistorijskih boginja-idola, Willendorfska venera

predstavlja u potpunosti ogledni primjerak univerzalnog tipa ženskih
figuricarasprostranjenog širom svijeta.
Naglašene obline i reproduktivni organi nasuprot stilizovane obrade kape
i izostavljene obrade detalja lica, nepogrešivo ukazuju da se nalazimo
pred materijalizacijom ideje, a ne neke određene ličnosti.

Grudi i bokovi su prenaglašeni kao simboli plodnosti i vjerovatno ukazuju

na kultni karakter ovih idola poznatih kao Venere. Shematiziranost ovih
venera, a i tragovi gravira iz istog perioda ukazuju na izrastanje oblika
iz asocijacije u prirodnom obliku kamena ili kosti.
Ovakvih figurica često manjih od dlana ruke nađeno je desetine, u Laus- CHOSQUER - Otisci šake
selu, Lesupgneu, Willendorfu, Savignanu... i širom Evrope, a srodne figure Današnja svakodnevna
nalazimo i u Sibiru te Bliskom istoku što govori o širokoj rasprostra- dječija likovna igra u prvo
njenosti kulta “Magna Mater” (Velike Majke). vrijeme je vjerovatno imala
magijski karakter, a danas u
Čudo rađanja je već tada zauzelo bitno mjesto u religijskom njoj prepoznajemo i najraniji
poimanju svijeta. trag ljudske samosvijesti.
Ovo je dokaz da čovjek
Slikarstvo u pećinama – ritual pred lov počinje svojim rukama
ne samo spoznavati svijet
Zemlja je oličenje plodnosti. Ona rađa biljke, daje vodu i hranu nama i već ga i oblikovati.
životinjama. Pećine koje vode u utrobu zemlje nisu samo skloništa od Oblik otiska je sličniji
vremenskih nepogoda (kao što dijete traži utočište kod majke), pećine su karakteristikama ženske
i vrata u tajni svijet, plodnu utrobu Velike Majke. Tu nastaju i prvi crteži, ruke. Što bi moglo značiti
kraj ulaza u pećinu, ali i u stotinama metara dubokim hodnicima i da su prvobitni umjetnici-
odajamate je očigledno da nisu namijenjeni članovima zajednice crtači bile žene.
već samoj Zemlji.
15
 BIZON IZREZBAREN U
SOBOVOM ROGU

Ljudski duh se
odlikuje snagom
asocijativnog promišljanja
i rješavanja pri susretu
sa novim problemima.
Moć razuma da istovremeno
analizira i sintetizira mogla
bi se nazvati i inspiracijom.
Pračovjek koji je iz oblika
roga oslobodio lik bizona
pomoću nekoliko dovitljivo
urezbarenih linija savijene
glave, nije samo dobar SLIKE IZ UZDUŽNE GALERIJE U PEĆINI LASCAUX
promatrač, on je istinski
stvaralac u kojem je već Pećina Lascaux kod Montignaca na jugu Francuske započinje velikom
zaživjela zapitanost o dvoranom iz koje se nastavlja nekoliko galerija. Na fotografiji je uzdužna
porijeklu oblika i galerija duga 18 metara. U pećini Altamira slike se nalaze na dubini do
svekolike materije. 270 m duboko u utrobu planine

Mlađi paleolitik (period magdalenien) između 15 000. i 10 000. godine

pr.n.e. obiluje prvim pokušajima slikarskog izražavnja.
Sav život ljudskih zajednica vezan je za migracije životinja i lov na njih.
Crteži u Altamiri (Španija), Lascauxu (Lasko) (Franc.)... za osnovnu
temu imaju životinje jer, pretpostavljamo, čovjek vjeruje da će ovladavan-
jem oblikom ovladava i životom životinje. Zbog toga u paleolitu
još uvijek govorimo o praumjetnosti jer crteži nastaju kao element
magijske pripreme za lov jednako vrijedan kao i sam lov,
a ne iz prevashodne estetske potrebe.
Slike oslikane oskudnom paletom rudnih pigmenata u tami pećina, naj-
vjerovatnije su imale magijski značaj u ritualu pripreme za lov i komu-
nikaciji sa duhovima. Ali, primjer umirućeg bizona iz Altamire, pored
ovog značenja i odlične analize oblika sadrži još jednu vrijednost:
Nastojanjem da zabilježi bolnu grimasu na licu životinje crtač pokazuje
potrebu da upozna i izrazi emociju. Upravo zbog želje da se izrazi i
oblikuje slika svijeta, ali i slika o svijetu i svijest o razumijevanju
općeprirodnog principa rađanje-umiranje, daje nam za pravo
da govorimo o djelu umjetnika.

RANJENI BIZON IZ Tek krajem paleolita pojavljuju se crteži čovjeka, ali sa veoma stili-
ATAMIRE zovanim obrisima.Za razliku od crteža životinja koji su uglavnom
crtani bez kompozicionog plana, sada se figure počinju
organizovati u ritmičke cjeline.
16
Čovjek sebe predstavlja kao samosvjesno biće. Otkriva svoju snagu i vri-
jednost i želi da iz izrazi. Crtež postaje poruka, rezultat potrebe za komu-
nikacijom i bilježenjem događaja. Figure su pojednostavljene do nivoa
prepoznavanja potrebnog da izrazi priču. Vremenom, iz ove shematizacije
nastaju prva piktografska (slikovna) pisma.

stil (lat. stilus – pisaljka),

poseban način izražavanja,
karakteristika po kojoj se
neko razdoblje ili umjetnik
razlikuje od stalih.

stilizacija (lat.) – svođenje

prirodnog (realnog) oblika
na jednostavne
oblike.
VALLON PONT D’ ARC - Mamut
Sa ovladavanjem linearnim
predstavljanjem čovjek razvija i sposobnost
uočavanja reda u prirodi i ponavljanja oblika.
Počinje se poigravati sa linijom, njenim
ponavljanjem i variranjem. Uvođenjem novih
apstrahiranih oblika započinje dekorativna
umjetnost ukrašavanja. Iznalaze se nove i
nove sheme kao simboli oblika i pojava.
To je put koji će kasnije voditi do pojave
piktografskog pisma i jezika simbola kojim se
i danas služimo. Ova težnja za kompozicionim
obilježavanjem prostora, otkriće centra i peri-
ferije istovremeno rađa osjećaj za geometriju.

Primarni značaj pojave dekorativne stilizacije leži u okretanju ličnom BORBA STRIJELACA
IZ PEĆINE U
konceptualnom doživljaju svijeta nauštrb prostog reproduciranja
MORELLI LA VIEJA
senzacija iz realnog svijeta. Ujedno se počinje slikati na pristupačnijim
mjestima u pećini, a dominantna je sada predstava čovjeka, pojedinačna koncepcija (lat.), osnovna
ili u grupi, sa naglašenom stilizacijom oblika i linija. misao, ideja.
Slika više nije namijenjena samo duhovima već postaje zabilješka
poruke namijenjene zajedničkom sjećanju zajednice. konceptualna umjetnost,
umjetničko shvatanje koje
Zadaci: prednost daje pojmu,
ideji naspram oblika.
• Pronađi neki predmet (kamen, drvo, dio mašine) čiji te oblik podsjeća Bitna je zamisao,
na konture ženskog tijela. a ne realizacija djela.
• Potraži što više podataka o paleolitskim venerama i napravi mapu
lokacija na kojima su otkrivene.
• Napiši referat o pećinama Altamira i Lascaux.

17
 NEOLIT
Poljoprivredna revolucija

Kada su stanovnici maloazijskog područja počeli uzgajati pšenicu i gra-

diti prva naselja urbanog karaktera, njihov način života i doživljaj svijeta
se korjenito izmijenio. Proizvodnja žitarica omogućuje veće zalihe hrane
i ekspanziju broja stanovnika na određenom području što pogoduje
razvoju prvih gradova. Jerihon je najvjerovatnije mjesto prve revolucije
u načinu života ljudskog društva. Nešto lagodniji život sa druge strane
traži razvoj novih vještina (izrada, oruđa, kalendara, grnčarije...).
Ipak, područje istočnog Sredozemlja i Male Azije ubrzo je zahvaćeno
razvojem prvih historijskih civilizacija pa je za analizu neolitske umjet-
nosti podesnije područje Evrope gdje zbog sporijeg povlačenja ledenog
JERIHONSKA LOBANJA doba neolit počinje nešto kasnije i traje do 2 milenija pr. n.e. Malo-
Lobanje obložene glinom i brojno stanovništvo živi seoskim životom u zemuničkim i sojeničkim
gipsom su jedan od rijetkih naseljima. Lov i ribolov su još uvijek najčešći način nabavke hrane, ali se
artefakta ranog neolita. obrada tkanina, slame i pečene keramike odlikuju visokim kvalitetom.
Zamišljene su kao “kuće Istok Evrope i u paleolitu njeguje sklonost ka linearnoj ornamentalnosti
za duhove” i držane na što će postati osnovno obilježje neolitske umjetnosti.
počasnom mjestu
kraj ognjišta. Istovremeno se javlja potreba za oblikovanjem novih vrsta oruđa i
razvojem posebnih zanata.

Kult mrtvih

animizam (lat.), Pokojnici se ukopavaju sa posmrtnim darovima, odaje im se počast i pri-

vjerovanje da se u živim i
neživim oblicima nalaze
duhovi koji upravljaju
prirodnim silama.
nose žrtve. Kult pokojnika ukazuje na animističko vjerovanje u duhove
koji upravjaju prirodnim silama i klimatskim promjenama. Odavanjem
počasti pokojniku želi se umilostiviti svemoguće duhove koji utiču na
prinose. Ljudi prate pojave na nebu i postaju svjesniji svoje ovisnosti
o Suncu i kiši. Kako sve više razmišlja o pojavama i pojmovima
(a ne samo oblicima, kao u paleolitu) tako i njihov umjetnički
izraz postaje sve apstraktniji i simboličniji.

Grnčarije

Vještina izrade, ukrašavanje i pečenja grnčarije je najčešći umjetnički

proizvod iz neolita. Oblici od pečene gline su imali različite namjene:
od zdjela za čuvanje i kuhanje hrane do ritualnih posuda i figurica.
Vremenom se tehnologija usavršavala pa su stijenke posuda postajale
sve tanje, a cjelina skladnija, dok se gruba površina sve pažljivije
oblikovala i ukrašavala geometrijskim ornamentima.
VUČEDOLSKA GRNČARIJA
Otisci prstiju što su u početku bili trag procesa izvedbe i funkcionalne
potrebe za hrapavom površinom koja bolje prijanja uz ruku sada se
pretvara u ukras kojem je namjena da obogati površinu.
I ovdje je očita neolitska sklonost ka apstrahiranju.
18
Površina keramike je ispunjena geometrijskim, cik-cak ili spiralnim
oblicima izvedenim utiskivanjem, ubadanjem ili dodavanjem. U urezane
linije se ponegdje utrljavala bijela boja da bi se naglasio kontrast tamne
površine i svijetlog ornamenta.

Figurativne predstave

U figurativnim predstavama dominantna je ljudska figura na kojima je

ritmičnost oblika i nastojanje da se oblici ukomponuju u plansku
cjelinu važnija od realističnosti predstave.

Riboliki idoli iz Lepenskog vira na obalama Dunava, naseljenog još od

paleolita, predstavljaju zagonetnu mješavinu ljudskih i ribljih lica urezanih
u riječne oblutke. Na pojedinim se mogu uočiti i naznake udova i polnih IDOL IZ
obilježja uklopljenih sa glavom u loptastu površinu kamena. LEPENSKOG VIRA

Megalitsko kamenje

Neolitsku Evropu karakterišu i uspravne kamene gromade podizane širom Monolit je oblik isklesan
zapadne Evrope, Skandinavije i Italije. Ove stijene se nazivaju menhiri iz jednog bloka kamena.
ukoliko su postavljeni kao usamljeni obelisci, dolmeni ako je na dva
vertikalna postavljen jedan okomiti, te kromleh ako se menhiri i
dolmeni organizuju u krug. I kroz cijelo metalno doba će
biti nastavljeno podizanje ovih monolita.
U Francuskoj, kao u Le Locmariaqueru menhiri mogu biti visoki i do 25
metara ili poredani u dugi niz kao 3 km duga skupina u Carnacu. Prava
namjena ovog megalitskog kamenja nam je danas nepoznata, ali se pret-
postavlja da su označavali spomenike nestalim i nesahranjenim članovima
zajednice ili kultna mjesta. Tako i za najpoznatiji kromleh, Stonehenge u
Engleskoj znamo da je orijentisan prema Suncu, ali će nam njegov puni
smisao i značaj za ljude koji su ga gradili, ostati nepoznat.
Bitno je primijetiti da ovdje srećemo začetke monumentalne arhitekture (men – kamen, hir – dug)
zasnovane na principu nosećih i nošenih elemenata. (dol – sto, men – kamen)

STONEHENGE
19

Megaron je karakteristično
rješenje egejske arhitekture.
Ulaz sa trijemom i dva
stupa vodi u predvorje i
prostoriju sa ognjištem.
Kasnije će se dodavanjem
elemenata građevina
usložnjavati pretvarajući
se u rješenje grčkog hrama.
SJEKIRA IZ HALSTATA
Plemena koja su ovladala
obradom metala postaju
superiorna u odnosu na druge.
Kelti npr. siju strah po cijeloj
Evropi zahvaljujući moćnoj
ratnoj opremi. Vješto izrađena
oružja predstavljaju jedan od
najčešćih artefakta u grobni-
cama. To nam pokazuje da se
kod izrade i oblikovanja nije
težilo samo upotrebljivosti
već i izražavanju simboličke
poruke o vrijednosti
vlasnika.
20
METALNA DOBA
Nakon dugotrajnih razdoblja obrade kamena nastupaju hronološki
neodređenija razdoblja otkrića i upotrebe metala. Otkrićem obrade bakra
otpočinje dinamičniji razvoj civilizacija. Posebno kada se lomljivi bakar
počeo legirati sa kositrom u novi čvršći i podesniji materijal, broncu. Teh-
nologija proizvodnje bronce, kinezima poznata još u IV mileniju, dolazi
sa istoka u dugotrajnim nomadskim seobama. Razvija se obrada alata,
oružja, nakita i posuđa. Višak proizvoda razbuktava trgovinu i komu-
nikaciju među plemenima, istražuju se novi kopneni i morski putevi.
Sa rudnim iskopavanjima započinje prva primitivna industrija.
“SVE JE POKRENULA TA TEŠKA KOVINA”
Na istoku se već formiraju prve historijske civilizacije čija snaga je uve-
liko zasnovana na obradi metala koje koriste u proizvodnji oružja, ali i
trgovini. Na evropskom kontinentu još nije došlo vrijeme za formiranje
većih država osim što pojedina plemena bržim savladavanjem kovanja
metala postaju dominantna u odnosu na okolinu.
Obrada bronze je bila temelje jačanja Krete i Mikene kao prvih snažnih
teritorijalnih država; na Sardiniji cvjeta bronzana kultura nazvana
nuragi po kružno utvrđenim građevinama; etrušćanska civilizacija
snagu temelji na vještini obrade bronze i kasnije željeza; Hallstatt u
austriji i La Tene kao centri obrade željeza umnogome doprinose razvoju
kvalitetne obrade metala širom Evrope.
U oblikovanju keramike Evropljani upoznaju
grnčarsko kolo i oblici postaju sve elegantniji
i tanji pa se ornamenti nanose oslikavanjem
prije pečenja u tehnici ocakljene keramike.
Ukrasi se i dalje drže geometrizacije
pa čak i kada su inspirisani prirodnim
formama, kao ovaj primjer sa Krete.
Geometrijska organizacija listova
u cik-cak nizove daje utisak re-
ljefnosti i ukazuje na kontinuitet
sa neolitskim oblikovanjem.
VAZA SA KRETE
Novi materijali u početku imitiraju karakteristike obrade u kamenu i
glini, ali obrada se postepeno usložnjava iskucavanjem reljefa apstrakt-
nog ili figuralnog porijekla: česta je pojava bronzanih skulpturica sa
stiliziranim konjima ili pticama koji vuku sunčev disk kao obilježja
novih kultova; cvjeta izrada i trgovina bogato ukrašenim nakitom
i ostalim predmetima od metala.
 BRONZANI NAKIT IZ
GLASINCA
Kopča za ogrtač nije više samo
utilitarni (funkcionalni)
KOLICA IZ DUPLJAJE predmet. Sve lakša obrada
metala kombinovana sa
Kako se obrada metala širi tako kult Velike Majke zamjenjuje kult njenog
sigurnijim uslovima života
sina Sunca, gospodara vatre. Slobodno rečeno, nakon prevlasti ženskog podstiče pojavu ukrasnih
principa nameće se muški princip. ornamenata koji nerijetko
nose simbolički značaj.
Životinjski stil Spirala se tumači kao simbol
Sa istoka, kroz područje stepeskih prostranstava, u stalnim seobama prelaska iz jednog svijeta u
drugi. Apliciranje ukrasa
nomada i upadima ratničkih plemena dolazi novi stil umjetnosti,
je, ujedno, dokaz potrebe za
animalistička umjetnost. Mali lako prenosivi predmeti ukrašeni potvrđivanjem i nadmetanjem
stilizovanim prikazima životinja, u jednom pravcu prodire u Kinu, u zajednici, što naravno
a u drugom kroz Iransku visoravan i Luristan sije začetke persijske vještom majstu olakšava
umjetnosti. Ali to su već područja i vrijeme pojave pismenosti i preživljavanje jer on ima
prvih historijskih civilizacija, a sa uticajima nomadske umjetnosti robu da kupi hranu.
srećemo se još u civilizacijama antike i srednjeg vijeka. Postaju zanatlije.

UKRASNA KOPČA
SA LIKOM JELENA
Na ukrasnom okovu iz Mađarske očigledno je svođenje figure na ornament.
Ornament je likovni ukras
Rogovi su već pretvoreni u niz S linija, a tijelo jelena se savršeno uvija u
usku traku okova. na nekom obliku.
Može biti stilizovan
Zadaci: ili apstraktan.
* Razmisli! Zašto paleolitski lovac nastoji što tačnije predstaviti oblike oko
sebe, dok neolitski čovjek naglasak stavlja na geometrijsko pojednostav-
ljivanje? Kakve veze ima način slikanja sa načinom prehrane i života?
21
 PRETHISTORIJSKA KULTURA
NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE
PALEOLIT

Na širem području Balkanskog poluostrva nađeni su tragovi ljudskih za-

CRTEŽ KONJA IZ PEĆINE
BADANJ KOD STOCA
jednica još iz razdoblja oko 150 000 pr.n.e. Skupine neandertalaca borave
u pećinama ili brežuljcima uz rijeke. Lokaliteti uz rijeke Usoru i Ukrinu
te mjesto Kulaši kod Prnjavora su značajna nalazišta na kojima su
pronađene lijepo oblikovane alatke od kremena i poludragog kamenja.
Na ovim nalazištima još uvijek nisu otkriveni ostaci kvalitetnih
figurativnih predstava, ali kvalitet obrade noževa i sjekira
ukazuje na visoko umijeće zanatske obrade kamena.
U mediteranskoj Hercegovini su paleolitske alatke dosta jednostavnije
i grublje obrađene jer im je nedostajalo tvrđe kamenje podesno za finu
obradu. Bijeli hercegovački krš se ipak javlja kao odlična podloga za
graviranje u stijanama. Pećina Badanj kod Stoca čuva jedan od
najstarijih primjera paleolitske umjetnosti u jugositočnoj Evropi.
Crtež ugraviran u krečnjačku stijenu je nastao oko 12 000 p.n.e.
Danas vidljivi dijelovi gravure u stijeni predstavljaju zadnje sapi konja
napadnutog strelicama. Crtež je dosta stiliziran i veća je pažnja posvećena
linearnoj razigranosti nego naturalističkoj tačnosti što ukazuje da nije u
pitanju prosta zabilješka viđenog nego jedna dublja simbolička predstava.

NEOLIT

Neolitska naselja u BiH su zemunička kao i u paleolitu i vezana uz tokove

rijeka: Stanovnici se bave lovom i stočarstvom dok je poljoprivredna
proizvodnja tek u začetku.
Najstariji tragovi neolita su otkriveni u području između Stoca i Lisičića
kod Konjica. Majstori iz Lisičića na crno pečenim vazama crvenkastim
crtežom su oslikavali motive iz svoje okoline, od crteža nebeskih tijela do
drveća i zemunica. Međutim, ova kultura
pripada hvarskoj neolitskoj kulturi bez
bliskijih kontakata sa kontinentalnim
naseljima. U Bosni se neolitska umjetnost
javlja u više tipova, tj. kulturnih grupa.
KAKANJSKI U naseljima u dolini Trstionice prisutne
RITON su figuralne glinene predstave čije
osobine ukazuju na srodnost sa
Posebnu zanimljivost
neolitske umjetnosti primjerima iz Podunavlja.
predstavljaju kakanjski U srednjem neolitu se ističe kakanjski
ritoni (ritualne posude tip obrade keramike. Kvalitetno izrađena
sa postoljem u obliku keramika gubi figurativne ukrase. Sada
nogu i rogovima) dominiraju linearni ornamenti čija
raznolikost je svedena na nekoliko
osnovnih tipova.

22
Vrhunac neolitske umjetnosti u Bosni predstavlja butmirska kultura.
Na cijelom Balkanu u to vrijeme cvjeta obrada keramike. Butmirski kul-
turni krug (visoko, Bila, Turbe, Kiseljak i Butmir) nalazi se na zapadu tog
područja i predstavlja jednu od najkvalitetnijih i najbogatijih manifestac-
ija. Na ranoj butmirskoj keramici crnoglačane površine dominiraju os-
likane površine i urezi i ubodi impresso tehnikom. U srednjoj fazi ti urezi
se formiraju u geometrijske oblike koji tvore gusti ornament, a na vrhuncu
butmirske kulture izvode se bikonične (čunjasta) posude prefinjene iz-
vedbe ukrašene spiralnim motivima u različitim tehnikama udubljivanja,
urezivanja i reljefa. I prije prelaska na obradu metala zamire kvalitetna
izvedba keramike sada svedena uglavnom na šablonska rješenja, ali ono BUTMIRSKA KERAMIKA
što je izvedeno na vrhuncu butmirskog zanatstva predstavlja najviše
domete u keramičkoj obradi neolita.
Maštu istraživača pobuđuju
karakteristike butmirskih por-
treta. Na licima figura moguće
je razlikovati karakteristike
negroidne, azijatske i alpske
rase, što može otvoriti pitanje
kontakta ili puteva doticaja sa
sličnim figurama, ali i namjene
tih figura. Istovremeno nastaju
figure naglašene stilizacije
srodne općem neolitskom
tipu kultnih namjena.
Međutim, butmirske glave
snažno odskaču od normi
kulta da dolazimo u iskušenje
da ih tretiramo kao djela
GLAVE IZ BUTMIRA nesputanog umjetničkog duha.

Posebnu vrijednost srednje faze butmirske kulture predstavljaju glinene

životinjske i ljudske figure. Dok su životinjske predstave rjeđe, veliki broj
ljudskih glava neočekivanog naturalizma daju butmirskom lokalitetu
izuzetnu vrijednost pri spoznavanju neolitske umjetnosti.
Na lokalitetima butmiskog kruga (Kakanj, Arnautovići, Obre) nađeni su
tragovi nadzemnih građevina pravougaone osnove na drvenim gredama
koje čine osnovu zida i slamnatim krovom na dvije vode.

METALNA DOBA

Život u neolitskim naseljima naglo zamire oko 2000 p.n.e. Tako oštar
prekid može biti objašnjen samo invazijom druge skupine koja je bila ra-
tobornija i tehnički superiornija. Pridošlice sa sjevera privlače bogata rud-
na nalazišta uz koja dižu svoja naselja. Period u kojem dominantno koriste
broncu je obilježen stalnim sukobima. Migracije više nisu tako brojne, ali
se javljaju stalne borbe za teritoriju među plemenima i pljačkaški upadi.
Zbog toga se stalno naseljene zajednice povlače na uzvišenja i koristeći
prirodne pogodnosti za odbranu uz gradnju drvenih i kamenih
fortifikacija formiraju novi tip naselja – gradine.
23
 U oblikovanju keramičkih posuda se formira specifični stil, blizak sa
kostolačkom i vučedolskom kulturom, brazdastih ureza konstrastiranih
utrljavanjem bijele boje. Ukras je geometrijski sa nizovima: rombova,
krugova, trouglova, meandri... Sve do VII st. figuralne predstave su zane-
marene, a geometrizam se potencira u svim materijalima kao i u Grčkoj
gdje ovo vrijeme obilježavaju protogeometrijski i geometrijski stil.

Oko 800. p.n.e. željezo preuzima primat u obradi alata i oružja dok se
bronca koristi uglavnom za nakit. Figurativne predstave se ponovo pojav-
ljuju u vidu sitnih u kalupima lijevanih figurica životinja (amajlije), dok su
ILIRSKA BRONZANA veći kipovi modelirani sa mnogo stilizacije i naglašavanjem rogova na an-
OGRLICA tropomorfnim figurama u čemu prepoznajemo Pana jedno od najbitnijih
ilirskih božanstava. Metal se sada rjeđe obrađuje graviranjem, a najčešće
srećemo ukrase izvedene iskucavanjem sa poleđine.
U metalnim razdobljima se povezivanjem plemena formiraju ilirska
plemena na području koje obuhvata prostor sjeverno od Grčke i
Stare Makedonije do doline Neretve.
Kasnije se područje Ilira širi dalje na sjever. Tako Japodi zauzimaju
područje današnje krajine i Like u susjedstvu sa Dalmatima koji
predstavljaju stariju skupinu orjentisanu uz obalu i ostrva.
Dolinu Neretve zaposjeda Daorsko ilirsko pleme sa centrom u Daorsonu
na Ošanićima. Daorson je bio grad sa ulicama, kanalizacijom i zanatskim
radionicama. Na ovoj lokaciji su pronađeni ostaci juvelirske radionice
sa kalupima za lijevanje mitoloških bića i životinja koji se mogu
datirati u razdoblje od IV do II st. pr. n. e.
Među velikim brojem gradinskih naselja u čijim toponimima je još uvijek
sačuvano sjećanje na njihovu ranu namjenu posebno se ističe gradina
Glasinac kod Sokoca jer je uz nju vezana nekropola sa oko 2000 grobova.
Uz pokojnike je pronađeno mnoštvo metalnog nakita i oružja,
a najpoznatiji artefekat iz ovih nekropola su minijaturna
bronzana kolica sa predstavom četiri stilizirane ptice.

Svi dijelovi kolica su

realistično obrađeni i
pokretni dok su likovi
ptica stilizirani.
Ova kolica podsjećaju
na antički mit o
Hiperborejcima koji
ovaj svijet napuštaju
u obliku labudova.

BRONZANA KOLICA IZ
GLASINCA

24
 OSTACI ZIGURATA IZ URA

Posuda iz sredine IV
CIVILIZACIJE MESOPOTAMIJE milenija sa crtežom
divokoze pokazuje rano
Dok u Evropi još uvijek traje neolitsko razdoblje, plodna područja Nila i razvijen osjećaj za stiliza-
međurječje Tigrisa i Eufrata postaju kolijevke prvih civilizacija. ciju i naglašavanje bitnog
Nekada plodna, dolina između Tigrisa i Eufrata sa hiljadama godina naspram realističnosti.
nalazila na putu seobama naroda sa istoka ka zapadu. Bez obzira na dominacije
Miješanje običaja i vjerovanja doseljenih naroda je rezultiralo razvojem različitih naroda ovaj
specifične kulture. Za razliku od Egipta koji se oblikovao kao homogena pristup likovnom
civilizacija, mesopotamska kultura je mnogo složenija sa čestim izražavanju ostaje domi-
izmjenama dominantnih naroda i njihovih izraza u umjetnosti. nantan i nakon pojave
Islama u VI st.
Sumerci
Prvi narod koji se izdvaja u ovoj raznovrsnosti bili su Sumerci. Za njih
se pretpostavlja da su se doselili sa sjevera ili iz Indije. Na jugu mesopo-
tamske doline oko 3000 pr. n. e. niču samostalni gradovi-države: Ur,
Uruk, Nipur, Lagaš...

REKONSTRUKCIJA Vremenom će zigurati

ZIGURATA postajati viši i uži što će
kasnije prerasti u legendu o
Kuli babilonskoj kojom su
ljudi htjeli dospjeti do
božanskih visina i za taj
naum su kažnjeni
međusobnim
nerazumjevanjem.

A još kasnije će se koncept

zigurata još jednom pojaviti
u minaretu veličanstvene
džamije u Samari.

O njihovoj arhitekturi znamo vrlo malo jer su, u nedostatku kamena,

uglavnom gradili opekom sušenom na suncu. Gradovi su građeni
na pravougaonom tlocrtu u čijem središtu se nalazio trg sa
palatom i stepenastim ziguratom.
25
 PEČATNI VALJAK I Većina zigurata je danas pretvorena u prašinu, ali iz sačuvanih zapisa
OTISAK U GLINI znamo da su ova umjetna brda predstavljala oltarne prostore sa stepenas-
tim platformama koje simboliziraju različite nivoe mesopotamskog
Posebnu likovnu nebeskog panteona sa hramom na vrhu.
zanimljivost predsta-
vljaju pečatni valjci koji Molitvene figurice
su utiskivani u svježu glinu
i čije maštovite predstave Sumersko kiparstvo je neraskidivo vezano za kultne religijske sadržaje.
i složene simboličke forme Statične figure velikodostojnika, ali i običnih građana prikazane su sa
ukazuju na razvijeno rukama na prsima u položaju molitve i naglašenim očima kao ogledalima
promišljanje o svijetu. duše. Sve sa namjerom da se pokaže religiozni zanos i koncentracija.
Reljefi nerijetko prikazuju
Pretpostavlja se da su ovo kultne figure koje su ostavljane u hramovima
životinje sa ljudskim
karakteristikama kao zavjeti pokornosti božanstvima. Mada su uglavnom sačuvane
kao u basnama. klesane u kamenu vapnencu, njihov valjkasti oblik ukazuje
da su prvobitno izrađivane od gline.

Klinasto pismo – početak pismenosti

Sumerci u početku pišu jednom vrstom slikovnog pisma koje se poste-
peno pojednostavljuje pretvarajući se u prvo ideogramsko pismo koje
se ritmičnim utiskivanjem zašiljene pisaljke bilježilo u svježu glinenu
pločicu. Zbog specifičnog oblika ritmičnih ureza danas ovo pismo nazi-
vamo klinastim pismom - prvim pravim pismom u historiji.
26
Nađeno je stotine i stotine pločica na kojima su zapisivana vjerovanja i
događaji koji će se kasnijom predajom preobraziti u mitove i nove religije,
ali i svakodnevne stvari poput zaliha u riznicama, podsjetnika i školskih
lekcija, pa i pisama. Postojale su biblioteke u kojima se čuvaju pločice,
pa čak i službe prenosa slične današnjoj pošti.
Akađani
Oko 2470. p. n. e. prevlast nad područjem preuzima semitsko pleme
Akađani koji prihvataju kulturu pokorenih Sumeraca. Iako Akađani
nastavljaju sumerski stil, primjetno je razmekšavanje oblika i napuštanje
formalne apstrakcije ranijeg perioda. Već na portretu koji vjerovatno
predstavlja ujedinitelja carstva Sargona I primjetan je novi osjećaj za
realizam i ritmičnu obradu tekstura. Vladar preuzima božanske
osobine te umjetnik naglašava dostojanstvenu strogost karaktera.
Nakon kratkotrajnog prelaznog razdoblja povratka Sumerske dominacije,
oko 1800. pr. n. e. započinje razdoblje Babilonske države. Vrijeme velikog
vladara Hamurabija, osim u napretku državne organizacije obilježeno
je i novim zamahom u umjetnosti i arhitekturi.
PORTRET SARGONA I
Asirci

Scena smrtno ranjene lavice

koja se ne predaje dok god
u njoj struji život je najpo-
znatiji primjer asirske umjet-
nosti. Značaj ovog prizora
nije samo u izražajnosti
životinjskog lika koji vam se
duboko ucrta u svijest za sva
vremena. Ovo je ujedno naj-
cjelovitiji psihološki portret
jednog ratničkog naroda i
njihovog sistema vrijednosti
koji priznaje samo fizičku
snagu, ali je spreman i odati
priznanje srčanosti i dosto-
janstvu poraženih.
RELJEF RANJENE LAVICE IZ ARSUBANIPALOVE PALAČE,
oko 660.g. pr.n.e.
Naturalizam - prirodnost
I kada su Asirci zagospodarili ovim područjem vladajući između 1400.
i 612. pr. n. e. ponovo osvajači prihvataju kulturu pokorenih. Zaista je
neobično kako se kanoni oblikovanja prilagođavaju novim zahtjevima.
Asirci su ratničko pleme sa naglašenim kultom fizičke snage i agresivnosti.
Sada dominiraju predstave vladara u slavi apoteoze (proglašavanje
božanstvom) i prizori iz rata i lova. Upravo se u ovim predstavama lova
osjeća da Asirci ne stvaraju tek reprodukcije starijih uzora. Ljudske figure
jesu modelirane tvrdo i ukočeno, ali predstave životinja odišu neviđenim
naturalizmom u pokretu, i izražajnim emocijama.
27
 Asirski kraljevi grade veličanstvene utvrđene palače od opeke obložene
kamenim pločama ispunjenim reljefima. Najpoznatije palače su bile
Sargona II u Korsabadu i Arsubanipalova u Ninivi gdje su i nađeni
najljepši primjeri reljefnog kiparstva. Zidovi palača su ukrašeni
niskim reljefnim frizom rata, lova i pokornosti porobljenih naroda.
Krilati bikovi sa ljudskim glavama čuvaju ulaze u gradove i palače.
Predstavljanje pet nogu ukazuje da Asirci prihvataju kubično
predstavljanje likova kao kod Egipćana.

Po propasti asirskog
carstva, oko 600. p.n.e.
još jednom je procvjetala
Babilonska država.
U stotinjak godina
postojanja izgrađen je
veličanstveni grad u koji
se ulazilo kroz svečanu
kapiju boginje Ištar koju
su krasili likovi životinja
izvedeni u tehnici
ocakljene opeke.

LAV SA IŠTARINE KAPIJE

Perzijanci

Perzijanci 539.g. pr.n.e. osvajaju Babilon i osnivaju carstvo koje se u svojoj

punoj snazi prostiralo od Indije do sjeverne Afrike. Tako da ne iznenađuje
njihova sklonost za naglašavanje veličine i snage. Veličanstvena palata u
Persepolisu i danas zadivljuje mada su od nje ostali samo vitki stubovi us-
mjereni u nebo kao dokaz svjedočanstava o raskošnosti perzijske arhitek-
ture. Zidovi palate su bili prepuni reljefa povorki vojnika u čijoj obradi
vidimo jasan asirski uticaj, ali je stilizacija životinjskih oblika i sklonosti
ka detaljima pokazatelj miješanja sa drugim narodima iz centralnoazijskih
stepa koji njeguju, već spomenuti, tzv. životinjski stil. Posebno majstorstvo
Perzijanci iskazuju u obradi zlata i drugih metala.
Nakon što je Aleksandar Makedonski osvojio Perziju 331.g. pr.n.e., dolazi
do miješanja helenističke i perzijske kulture, ali će osobenosti perzijskog
OSTACI PALAČE U
PERSEPOLISU stila ostati prepoznatljive i po obnavljanju carstva, ali i u drugim kultura-
ma sa kojima dođe u dodir.

Ovaj pregled mesopotamske umjetnosti bi bio nepotpun ukoliko barem

ne spomenemo narod Hetita koji su živjeli na sjeveru Međurječja i bili
poznati kao majstori obrade metala i keramike, te Feničane, koji sa
obala Sredozemlja ostvaruju trgovačke kontakte sa svim razvijenim
kulturama i doprinose razmjeni ideja. Feničani su bili vješti
pomorci, brodograditelji, staklari i proizvođači tkanina.
Čak i ako nije potpuno tačan podatak da su oni otkrili alfabetsko pismo,
neporeciv je njihov doprinos usavršavanju i širenju prvog glasovnog pisma.
28
 EGIPATSKA UMJETNOST
Uski pojas doline Nila, okružen beskrajem U historiji je uobičajena
pustinje, od davnina je naseljen ljudskim podjela na periode starog,
zajednicama. Još u V st. p. n. e. ovdje su nas- srednjeg, novog i kasnog
tajala umjetnički vrijedna djela. Teška borba saitskog te ptolomejskog
s proljetnim poplavama Nila i potreba za perioda. Ali, bez obzira
širom organizacijom poljoprivrede pogoduje na česte upade osvajača i
razvoju krupnijih društvenih zajednica. prekide državnog konti-
Ovaj proces je okončan oko 3188. p.n.e. pod nuiteta, egipatska civiliza-
faraonom Menesom ujediniteljem oblasti cija predstavlja kulturno
Gornjeg i Donjeg Egipta u jedno carstvo koje i historijski zaokruženu
je kroz 30 dinastija i skoro 3 milenija, uz cjelinu čiji se kulturni
kratkotrajne prekide koji nisu narušili obrasci nisu značajnije
kulturni kontinuitet, predstavljalo naj- mijenjali kroz tri
značajniju pojavu u ovom dijelu svijeta. milenija trajanja.
TUTANKAMONOVA
POSMRTNA MASKA

Kult mrtvih
Kult mrtvih je najznačajnija karakteristika egipatske civilizacije.
Kratkotrajni plodni periodi i stalna razdoblja umrtvljenosti prirode
jasno se zrcale u religiji i mitologiji prepunoj raznolikih božanstava
i duhova. Komplikovano vjerovanje u kojem se prepliću božanstvo i
njegove personifikacije (Oziris bog prirodne snage nije samo gospodar
Nila on je sam Nil) pogoduje razvoju kulta faraona, vladara carstva, koji
se slavi kao “sin Sunca i njegovog tijela”. Ali, ujedno, faraon je i sam bog
Sunca Ra i nakon smrti se vraća u svoj božanski oblik.
PIRAMIDA FARAONA
Strogi propisi u oblikovanju ZOSERA - oko 2800.g. pr.n.e.
Druga osobina egipatske kulture je njena nepromjenjivost. Prvi faraon kojem je izgrađena
Strogi, kanonizirani propisi likovnog predstavljanja samo jednom, u piramida bio je Zoser, a
XVIII dinastiji za vrijeme vjerskog reformatora Eknatona, napuštaju graditelj ove piramide
Imhotep je kasnije
dominaciju tradicionalnog izraza da bi se po njegovoj smrti
vijekovima slavljen
umjetnost vratila na utabane staze. kao božanstvo.
Zanimljivo je da po prvi put
ARHITEKTURA DREVNOG EGIPTA u historiji imamo zabilježeno
Gradovi živih i gradovi mrtvih ime jednog arhitekte-graditelja.
Čovjeka čije ime je zapisano
Nakon ujedinjenja prijestonica Egipta postaje grad Memfis u delti Nila. mada nije ništa srušio ni
Tačnije bi bilo reći da tu nalazimo dva grada; grad živih i grad mrtvih. pokorio već je gradio.
Dominacija kulta mrtvih ogleda se u tome što su naselja i svi objekti za
stanovanje građeni od sirove opeke, dok u današnjoj Gizi nastaje grad
mrtvih u kojem postepeno izrastaju piramide okružene hramovima i
mastabama (grobnice velikodostojnika) sve građeno u kvalitetnom i
postojanom kamenu. U unutrašnjosti mastaba je imala tri prostorije;
kultnu prostoriju-kapelu, hodnik-serdab i grobnicu.
29
 Piramide nastaju za vrijeme Starog carstva, postepeno se transformišući
iz stepenastih nadgrobnih humki u ogromne komplekse sa središnjim
prostorijama i prekrivene poliranim kamenim pločama koje su se
očuvale još samo na vrhu Kefrenove piramide.

PRESJEK KEOPSOVE
PIRAMIDE

KOMPLEKS U GIZAHU –2700-2500. g. pr. n. e.

Za vrijeme IV dinastije nastaju: Keopsova (230x147 m), Kefrenova i
Mikerinova piramida kao monumentalni simboli vladara starog carstva
čiju snagu i moć nisu uspjeli doseći kasniji vladari. Poslije XII dinastije
piramide se rijetko pojavljuju. Moramo biti svjesni da ove građevine nisu
uvijek bile u ovakvom okruženju; Mastabe, hramovi, popločani trgovi
i najveličanstveniji čuvar Sfinga (73x20 m) su doprinosili istovremeno
zastrašujućem i zadivljujućem utisku koji nas i danas obuzima.

LUKSOR
Hipostilne hramove
karakterišu gusti
nizovi stubova koji
nose kameni krov.

PEĆINSKI HRAM RAMZESA II U ABU - SIMBELU

30
HRAM KRALJICE HATŠEPSUT – oko 1400.g. pr. n. e. MIKERIN SA ŽENOM
Staro carstvo
Kasnije se u Egipat sve češće javlja takozvana grobnica u stijeni. Odaje i Faraoni i božanstva su
hodnici tih grobnica bili su izdubljeni u samoj stijeni brda (u krečnjaku ili predstavljani u idealnim
pješčaru). Sav unutrašnji prostor nastaje klesanjem stijene: stupovi, reljefi, vanvremenskim proporcijama
pa čak i vanjske arhitektonske forme su raščlanjeni dijelovi jedne kamene dok su kipovi robova i ratnika
mase koja se ritmičnim uzdizanjem uklapa u prirodni okoliš. slobodnije tretirani.
Za vrijeme “novog carstva” (XIII, XIX i XX din. od 1570-1085. p. n. e.)
glavni grad postaje Teba, a grobnice faraona i hramovi se klešu u ka- Statua pisara iz starog
menim brdima uz obalu Nila. Hram kraljice Hatshepsut, hram Ramzesa carstva je negdje između.
II u Abu Simelu, hramovi u Luksoru i Karnaku predstavljaju najljepše Čuvari magijskih znakova su
poštovani i ovdje mu se odaje
primjere građevinarstva iz vremena kada je čovjek još uvijek ovladavao
počast samom izvedbom u
arhitektonskim vještinama, ali je svoje neiskustvo nadoknađivao tvrdom kamenu. Ali, naglašena
idejnom kreaktivnošću i osjećajem za sklad formi i prostora. zaustavljenost pokreta
usklađena sa životnim očima,
KIPARSTVO
čovjeka koji osluškuje faraonov
Egipatsko kiparstvo se odlikuje velikom i vrijednom produkcijom skulp- glas, na najbolji način pokazuje
tura, od kolosalnih poput sfinge u Gizehu i Ramzesa II u Abu Simbelu, snagu egipatskih umjetnika.
do malih glinenih kipića i fino rezanog nakita. Već smo rekli da su se
veoma rano uspostavile norme u predstavljanju pokreta i proporcija u
umjetnosti. U kiparstvu je, zbog upotrebe tvrdog kamena poput granita
i bazalta, još više potenciran tvrd i ukočen stav likova. Obrada detalja je
površna i podređena utisku cjelovitosti i monumentalnosti zatvorenog
volumena skulpture. Sa druge strane skulpture robova i ratnika, izrađene
kao pratnja faraona nakon njegove smrti, kao manje bitne, najčešće se
izvode u drvetu i mehkom vapnencu.
Skulpture običnih ljudi sadrže mnogo više realističkih osobina i živosti,
kao da umjetnik smatra da nisu dovoljno dostojanstvene da se predstave
u idealnim proporcijama. Skulpture su bojene živim bojama koje su
danas izbijedile, a nerijetko sadrže i inkrustracije od dragog i
poludragog kamenja. Na licima skulptura se često nalaze
određene karakterne crte lika kojeg predstavljaju,
ali su to uglavnom tipizirane predstave
PISAR- Staro carstvo
31
 ličnosti, božanstva i položaja.

POVORKA SA POKLONIMA IZ HRAMA RAMZESA II U ABIDOSU

Veoma je raširena i tehnika reljefa u kamenu. Zidovi, stupovi i unutrašnjost
grobnica su bile ispunjene bojenim reljefima čiji je sadržaj između ukrasa i
likovno-tekstualnog zapisa o egipatskoj svakodnevnici.
Samo za vladavine Ekenatona u XVIII dinastiji, kao proizvod njegove
borbe protiv tradicionalista predvođenih svećenicima, egipatski umjetnici
pokazuju sposobnost da nadrastu kanone i stvaraju živopise, često kari-
katuralne, predstave pune karakterizacije fizionomije i slobodnog oblika.
Najljepši primjer ovog izraza je portret kraljice Nefretiti.

PALETA ZA ŠMINKANJE
KIPOVA SA RELJEFOM
FARAONA NARMERA
Ovakve palete su namjenjene
šminkanju kipova u hram-
ovima. Na ovoj je prikazan
vladar iz I dinastije Narmer
kako potvrđuje svoju
vlast nad stanovništvom i
simbolima Donjeg Egipta.
Rano uspotavljeni kanoni
se ogledaju i u ikonogrfskoj
perspektivi. Faraon, kao
nadnaravno biće prikazan
je veći od ostalih likova.
EKNATON NEFRETITI

Konzervativnost: Naprosto je nevjerovatan preobražaj umjetničkog tretmana za Eknatona.

protivljenje svemu što
je novo, nastojanje da se
očuva postojeći red
32
Koliko je čudesno pristajanje faraona da bude predstavljen sličan karika-
turi, tako je čarobna vještina umjetnika da na nov način komponuju forme.
Savršeni profil Nefretiti se nastavlja u široki volumen kape naglašavajući
gracioznost vrata zahvaljujući čemu drevna kraljica i danas
predstavlja ideal ljepote.
No nakon Eknatonove smrti i povratka svećeničkog uticaja egipatska
umjetnost se vraća konzervativnim rješenjima.
 SLIKARSTVO DREVNOG EGIPTA

Kao u reljefima – i u slikarstvu drevnih Egipćana ne postoji jasna razlika

između likovne predstave i tekstualnog zapisa. Hijeroglifi, slikovno pismo
velike složenosti sadrži mnogobrojne simboličke predstave i višeznačje
pojedinih crteža u zavisnosti od konteksta zapisa. Pa veliki broj crteža na NAKIT IZ
papirusu, zidovima hramova i grobnica ili čak tkaninama u koje je umota- TUTANKAMONOVE
vana mumija pokojnika, tek uslovno možemo nazvati slikarstvom. GROBNICE
I u crtežima su kanoni predstavljanja naglašeni karakterističnim pozama Možda ponekada zaneseni
sa licem u profilu, frontalno okrenutim grudnim košem i bokovima i monumentalnim egipatskim
nogama, takođe predstavljenim u profilu. djelima zaboravimo sagle-
dati cjelinu umjetničkih
dostignuća. Čudesni ukras-
Dominantna je ikonografska perspektiva koja se karakteriše višestrukim ni predmeti na svoj način
uvećavanjem faraona i bogova u odnosu na obične ljude. Umjetnik ni ne govore o veličanstvenom
pokušava predstaviti iluziju prostora i trodimenzionalnosti, on se zado- umijeću i osjećaju za
voljava nizanjem događaja u više horizontalnih zona, kao u tekstu. sklad detalja.

Monumentalno znači:
veličanstveno, ogromno.

ZIDNA SLIKA IZ NEBAMUNOVA GROBA U TEBI IZ 18. DINASTIJE FRESKA U GROBU CHA I
Ali tek kada obratimo pažnju na realističnost predstavljanja biljaka i MERIE U DEYR EL MEDINI
životinja, gdje umjetnik nije sputan pravilima, srećemo se sa izvrsnim IZ 18. DINASTIJE
posmatračima sposobnim za vrhunska ostvarenja. Egipatski umjetnik
vlada linijom i oblikom. Međutim, njemu je važnije predstavljanje
ideje (koncepta) od onoga što vidi jer vjeruje da ideje pripadaju
vječnosti dok su svi oblici smrtni i prolazni.
33
 SUD MRTVIH IZ NAUNINE KNJIGE MRTVIH
Božica Izida privodi Nauninu, muzičarku u hramu Amon-Ra, pred Ozirisa
dok božanstvo Anubis kontrolira vagu njenih djela. Prvobitno shvatanje da
ovozemaljski položaj i bogatstvo garantuju ulazak u drugi svijet, postepeno
se mijenja u vjerovanje da se samo moralnim životom prema božanskim
propisima obezbjeđuje vječno blaženstvo.
Nakon osvajačkog prodora Aleksandra Mekedonskog, Egipat postaje dio
helenističkog svijeta u kojem se miješaju antičke i istočnjačke kulture. I
nakon Aleksandrove smrti Egiptom vladaju namjesnik Ptolemej i njegovi
potomci. Dinastija Ptolemejevića vlada Egiptom od 305. do 30.g. pr.n.e.
kada umire posljednja egipatska kraljica Kleopatra.
U umjetničkom oblikovanju dolazi do prodora helenističkog izraza u
djela posljednjeg perioda egipatske umjetnosti. Umjetnici lutaju između
tradicije i novih shvatanja pa često na slikama možemo primijetiti
uporedo oba stila.

Mada zatvorena i konzervativna, egipatska civilizacija je ostvarivala

SLIKA NA PLAŠTU MUMIJE brojne kontakte sa Perzijom, Fenikijom, Kretom i Grčkom razmjenjujući
IZ PTOLEMEJSKOG iskustva i ostavljajući spomenike i remek-djela na divljenje narednim
PERIODA generacijama.
nakon saitske dinastije vladara VIII i VI st.pr.n.e. i helenističke
dinastije Ptolemeja Egipatska država konačno nestaje
pretvaranjem u rimsku provinciju.

Zadaci:
* Uporedi mesopotamsko i egipatsko kiparstvo i arhitekturu.
34
 EGEJSKA UMJETNOST
Arheološkim istraživanjima tokom zadnja dva stoljeća dokazano je da
antička Grčka civilizacija ne izrasta naglo i neočekivano iz mraka prethis-
torije. Ne sporeći neponovljivost i snagu grčke kulture kao začetnička evrop-
ske civilizacije kakvu danas poznajemo, ovdje treba barem uputiti u posto-
janje razvijenih kultura koje između III i I milenija egzistiraju u području
ostrva Egejskog mora i Peloponeza. Kikladska, kritska i mikenska civiliza-
cija predstavljaju kulturno najprepoznatljivije zajednice iz ovog perioda.

KIKLADSKA UMJETNOST Kikladski idoli, III i II

milenij pr.n.e.
Najstarija od njih, civilizacija sa ostrva Kiklada zadivljuje prefinjenom ob- Kikladi se smatraju najs-
radom keramike i posebno malim mramornim idolima čija apstrahujuća tarijom kulturom egejskog
stilizovanost otkriva izvanredan osjećaj za oblik. Kipići su vjerovatno kruga. Mada poznaju obradu
vezani za kult ženske plodnosti, ali smisao za sintezu prevazilazi oblike bronze, društvo je duboko
nađene u paleolitu. Građevinstvo je još uvijek primitivno sa prostim vezano uz neolitska shvatanja.
Idoli sa ženskim obilježjima
redanjem kamenih gromada, ali na lokalitetu “Troje?” na maloazijskoj
ukazuju na očuvanost kulta
obali još iz III milenija može se uočiti osnova megarona, kuće sa po- “magna mater”, ali je osjećaj
dom, središnjom prostorijom i ulazom pokrivena dvoplošnim krovom, za geometrijsko pojednostav-
građevine koja će u arhajskoj Grčkoj ući u široku upotrebu. ljivanje sasvim nov. Na desnoj
glavi, koja je bila dio veće
KRETSKA UMJETNOST figure, prvenstveno zadivljuje
savršena obrada glačanog
Nešto mlađu, ali znatno razvijeniju civilizaciju srećemo na ostrvu Kreti. kamena. Jasno je da je apstra-
Ne prepoznaju se tragovi čvršćeg državnog ustrojstva mada je po svoj hiranje izbor umjetnika, a
prilici kralj grada Knososa imao veće ovlasti. Bogata pomorska i trgovačka ne rezultat nesposobnosti
zajednica, iz kontakta sa Egiptom i Bliskim istokom razvija samostalnu da se oblikuje realistično.
kulturu začuđujuće ravnoteže i vedrine. Čak se oko gradova ne uočavaju Značenje figure danas nam
ni fortifikacijske zaštitne zidine. Umjetnost je u potpunosti profana, je nepoznato, ali sklad
prostih formi i dalje privlači
bez zastrašujućih sakralnih ili ratničkih prizora.
neposrednom jednostavnošću.
Profano: obično, svjetovno,
bez religioznog značaja.

Pogledaj lekciju o
kiparstvu XX st.
Uporedi Brancusijeve
skulpture sa glavom
sa Amargosa.
FRESKA SA PRIKAZOM RITUALNOG PRESKAKANJA BIKA IZ
KNOSOSA, oko 1450.g. pr. n.e.
35
 Gradovi, ulice i palače čine ambijent otvorenih urbanističkih sklopova
primarno prilagođenih ugođaju stanovanja. Palača u Knososu zadivljuje
prostranošću i razigranošću zamrešenih odaja i stepeništa. Ovdje se i rađa
mit o labirintu i Minotauru (bik je na Kreti smatran za svetu životinju).
Konstruktivne zamršenosti terasa, stepeništa i odaja tvore kompleks,
namjenjen više ugodnom životu nego vladarskoj pompi. Kao da je važnija
borba protiv vrućine nego odbrana od vanjskih neprijatelja.
FRESKA SA DELFINIMA
U KRALJIČINOJ ODAJI
U KNOSOSU
Svugdje po palatama
srećemo koloristički
bogate i živahne slike
rađene na svježem malteru
(ovo je prva upotreba fresko
tehnike) i maštoviti prikazi
svečanosti i detalja iz
prirode, sve u radosnom
zanosu i jednostavnosti.

TLOCRT PALATE
U KNOSOSU

Pored trgovine, Kreta svoj razvoj ima zahvaliti prije svega majstorskoj
obradi novog materijala-bronce. Pehari, vaze i uopće predmeti primje-
njene umjetnosti u bronci, zlati ili kvalitetnoj keramici ukrašeni reljefom ili
bojenim ukrasima koji skladno prate oblik posude, čine jedan od najčešćih
izvoznih artikala Krećana i danas se iskopavaju duž Sredozemlja.

ZLATNI PEHAR
IZ VAFIOA
Za razliku od egipatske
ukočenosti, motivi u
kretskoj umjetnosti iskre
životnim pokretom.
Ukrasni motivi, ribe, hobot-
nice i drugih bića postepeno
prerastaju u sve apstrakt-
nije šare čiji oblik se kasnije POSUDA SA MOTIVOM
prenosi bez razmišljanja o HOBOTNICE
izvornom značenju.
VAZA SA PRIKAZOM
ŽETELACA
36
 Nakon zamiranja kretske
kulture iz prvobitnog
slogovnog pisma, pod uticajem
mikenjana razvija se ¨linearno
pismo B¨ čijim dešifrovanjem
je utvrđeno da predstavlja
varijantu starogrčkog jezika
LAVLJA VRATA NA čime je ukazano na kontinu-
MIKENSKIM ZIDINAMA itet uticaja egejskih kultura
na kasniji razvoj Grčke.
MIKENSKA UMJETNOST
Istovremeno, na kopnu uz obale Peloponeza, duboko prožeta kretskim
uticajem izrasta civilizacija po njenom najvećem gradu nazvana mikenska.
Njeno stanovništvo čine uglavnom arijski narodi doseljeni sa sjevera koji
prihvataju kretsku kulturu, ali mikenska civilizacija je ratnička i prožeta
vojničkim duhom. Gradske zidine su oklopljene zidinama od nepravilnih
gromada čije su dimenzije kasnije izrodile legendu o radu nadljudskih
kiklopa pri njihovom nastanku.
Posebno je zanimljiva podzemna Atrejeva grobnica (zbog nakita
nađenog pri iskopavanju pogrešno smatrana za riznicu) iz
1300 –1250.g. pr.n.e. sa jajolikim svodom od pravilnih PLOČICA SA ZAPISIMA U
¨LINEARNOM PISMU B¨
kamenih prstenova čija je izrada izuzetno precizna .

Dugi hodnik urezan u brdo vodi do ulaznih vrata iza kojih se

nalazi kružna prostorija izgrađena koncentričnim redovima
kamenih blokova iz koje se dalje ulazi u bočnu
grobnu prostoriju manjih dimenzija.

TLOCRT I BOČNI PRESJEK

ATREJEVE GROBNICE
ULAZ U ATREJEVU
GROBNICU

37
ZLATOM UKRAŠEN MAČ
Zlatarstvo je
najvrijedniji proizvod
mikenske umjetnosti.
Zlatne pogrebne maske
predstavljaju najpoznatije
i najzagonetnije tragove
ove civilizacije.
Također se oblikuje u bronzi
i keramici, ali uglavnom
tek kao nastavak kretskih
dostignuća.

AGAMEMNONOVA
POSMRTNA MASKA

Nakon što su oko 1400. p.n.e. gradovi na Kreti razoreni u snažnom

KASNOMIKENSKA
POSUDA, oko 1200. p.n.e.
Motivi preuzeti iz kretske
umjetnosti gube životnost
i pretvaraju se u stilizirane
predstave ispunjene orna-
mentalnim površinama.
38
zemljotresu, Mikenja preuzimaja nadzor nad okolnim ostrvima i
trgovinom. Osim u arhitekturi koja se odlikuje snažnom težnjom za
monumentalnošću i u gradnji palača i grobnica, mikenska umjetnost
u potpunosti izvire iz kretske tradicije. Razlika je primjetna u češćim
prizorima lova i ratova, ali vremenom stil postaje sve shematičniji.
Živopisne kretske figure se počinju svoditi na sve apstraktnije forme u
kojima ornamenti postaju dominantni. Razloge za opadanje izraza
možemo pronaći u samom mentalitetu ratničkih mikenjana, ali i u
trgovini sa Sirijom i Egiptom odakle dolaze predmeti umjetničke
izrade sa naglašenom stilizacijom.
Provalom novih plemena sa sjevera oko 1100. pr. n. e. gasi se i ova
civilizacija, ali egejske kulture ostaju kao prototipovi na kojima
će se razviti civilizacija Helade (antičke Grčke).
 GRČKA UMJETNOST

Grčku civilizaciju danas doživljavamo kao vrijeme oblikovanja osnovnih

načela zapadnog svijeta. U dugogodišnjem razvoju duhovne kulture, koji
Grčka kultura obuhvata, ukupne rezultate nauke, filozofije, umjetnosti, ali i
društvenih odnosa, Grci stvaraju norme i pravila koje generacijama prih-
vatamo kao istinske vrijednosti. Posebno u periodu između V i IV stoljeća
nastaju vrhunska djela likovnog stvaralaštva zasnovana na jačanju svijesti
o čovjekovoj vrijednosti i slavljenju životne snage. Grci poznaju dostignuća Pod pojmom Grčka umjet-
istočnih civilizacija i prihvataju mnoge elemente njihovih kultova, ali ih nost podrazumjevamo
prevode u jednu mnogo humanističkiju formu. Predstave božanstava dosege heladskih plemena na
postaju potpuno antropomorfne, a mitovi su puni prizora u kojima se području Grčkog kopna, Jon-
ljudi uspijevaju othrvati volji bogova zahvaljujući razumu i lukavstvu. skih otoka, Male Azije i južne
Italije u periodu od najezde
PROTOGEOMETRIJSKI I GEOMETRIJSKI STIL Dorskih plemena sa sjevera
u Peloponezu XI st. p. n. e.,
Razdoblje između XII i VIII st.p.n.e. obilježava propadanje kretske i mik- pa sve do propadanja nakon
enske baštine nakon najezde dorskih plemena oko 1200. pr.n.e. pred čijom osvajanja Aleksandra Make-
donskog i dolaska Rimljana u
ratničkom surovošću dio starosjedilaca bježi na obale susjedne Anadoli-
I st. p. n. e.
je gdje se kasnije razvijaju jonski gradovi u kojima se očuvala ljupkost i U analizi likovnog
maštovitost umjetničkog izraza. Upravo na ovim mjestima se nastavlja stvaralaštva Antičke Grčke
stvaralačka aktivnost iz koje će izrasti sjeme veličanstvene heladske kulture. uobičajena je podjela na:
Doransko pleme u početku nije u stanju asimilirati starosjedilačku umjet- Protogeometrijski stil (doXst.),
nost koja je ionako bila u silaznoj putanji nakon vrhunca ostvarenog u geometrijski stil (X-VIII st.),
kritskoj i mikenskoj kulturi. Ipak, u pojedinim regijama se održava arhajski period (650-480),
zanatska aktivnost u obradi metala i keramike, zahvaljujući čemu strogi stil (480-450),
su se održali tehnološki postupci koje je sada samo trebalo klasiku (450-330) i
iskoristiti u materijalizaciji novih ideja. helenizam (330-30.pr.n.e.)
Dugi period srastanja novih
i starosjedilačkih naroda te
razvijanje svijesti o pripad-
nosti jednoj kulturi rezultirao
Stanovnici Peloponeza i
je u VIII st. sviješću da su oni okoline sami sebe nazivaju
pripadnici jednog naprednog Heladima dok su Grci
heladskog naroda nasuprot samo jedno od plemena,
mucavim barbarima koji ali su Rimljani sve ljude
ne govore grčkim jezikom. sa tog područja
Međutim, dugotrajno obra- nazivali Grcima.
zovanje društvenih zajed-
nica rezultiralo je razvojem
samostalnih gradova-država
koji imaju različita uređenja i
često dolaze u sukobe, ali i di-
jele mnoge zajedničke vrijed- Antropomorfnost je
nosti - posebno u umjetnosti i sličnost ljudskom
GROBNA AMFORA religijskim manifestacijama. obliku.
U PROTOGEOMETRIJSKOM STILU
39
 Ovo prvobitno razdoblje razvoja grčke civilizacije je obilježeno stalnim
sukobima pa je razumljiva sasvim rijetka pojava umjetničkog stvaralaštva.
Strogost svakodnevnog života se prenosi i u umjetnost.
Pogrebne amfore se prekrivaju geometrijskim ukrasima, svaki
naturalistički motiv je zamjenjen prostim pravilnim geometrijskim
tijelima lomljenim ili neprekidnim.

POGREBNA AMFORA
SA STILIZIRANIM
LJUDSKIM FIGURAMA

Tek u VIII st. na atenskim amforama se javlja ljudski lik, ali još uvijek
unutar gemetrizirajućeg stila: među pojasevima apstraktnih motiva
prikazane su pljosnate crne figure u krajnje shematiziranoj gesti.
Krajem ovog razdoblja jačaju kontakti sa sirijo-asirskim narodima što
rezultira prodorom maštovitih i slobodnijih motiva (stilizirane
životinje i jak kolorizam) u grčku umjetnost. U početku mali,
a kasnije sve veći (i preko realne visine) likovi ljudi postaju
sve češći motiv u antičkoj umjetnosti.
Uporedo se može primijetiti razvoj tehnologije obrade bronze. Grčka
umjetnost postepeno formira stil i tehniku po kojoj će biti zapamćena.
BRONČANA
FIGURA KONJA U
GEOMETRIJSKOM STILU

HERKUL PROTIV
KENTAURA
Slika na vazi iz razdoblja
“crnih figura”

40
 ARHAJSKI PERIOD
Do suvislog i vlastitog izraza u umjetnosti dolazi u takozvanom arhajskom
razdoblju između 650. i 480. pr. n. e. Ovo je period koji je prije svega
obilježen konačnin organizacionim definisanjem gradova-država i bez
obzira na proturječnosti despotskih i stanovitih demokratskih uređenja,
dovodi do oslobađanja individualnosti. Kao da se oslobađa stvaralačka
maštovitost koja je u svim prethodnim civilizacijama bila podređena
programskim i kultnim zahtjevima.
Neiscrpna riznica grčke mitologije traži likovnu materijalizaciju
omogućavajući umjetnicima razvijanje vlastitog stila i izraza koji postaje
prednost pa mnogi od njih po prvi put u historiji potpisuju svoja djela.
Na vazama se razvija tzv. stil crnih figura, ljudski likovi se i dalje slikaju
siluetno u crnoj boji, ali već je očito nastojanje da se ugrebanim bijelim
linijama obrade detalji mišića i opreme. KORA KOUROS
Sličan rezultat je i u kiparstvu koje doživljava potpunu afirmaciju. Blagi smiješak na licima
Nage figure mladića kourosi i djevojaka kore koji najvjerovatnije pred- poznat kao arhajski
stavljaju bogove Apolona i Atenu u početku su rađeni u drvetu pa i osmijehje predstavljao
kasniji primjeri rađeni u kamenu zadržavaju ukočenost i simbol životne snage.
simetričnost neophodnu pri obradi drvenih trupaca. Kasnija rješenja pokretom
Kiparstvo u cijelom periodu grčkog stvaralaštva ostaje neposredno vezano noge u prostor ili nekim
za graditeljstvo. Hramovi kao vrhunci grčkog nastojanja da objedine detaljem (naglašenim
strukturalnu monumentalnost i harmoničnost nose cijelom svojom arhajskim smiješkom) nastoje
prevazići ovu beživotnost, ali
slobodnom površinom reljefe i skulpture.
tek upotreba bronze u izradi
Arhitektura i urbanizam skulptura u prirodnoj veličini
omogućuje nesputaniji pokret
Grčki gradovi su najčešće podijeljeni na agoru, administrativni centar u prostor koji će u klasičnom
sa trgom, i akropolu, vjerski centar sa hramom namijenjenim božanstvu razdoblju doseći vrhunac
zaštitniku grada. Akropola se, uglavnom nalazi na uzvisini. Hram nosi grčke izražajnosti.
stepenasta platforma, stilobat, na koju se nastvlja niz stupova oko cijele
građevine. Stupovi nose horizontalni arhitrav koji sa krovnim plohama
tvori trougao zabata. Zabat nosi reljefe sa mitološkim predstavama
dajući konačan akcenat cijeloj građevini.
Rekonstrukcija dorskog
hrama božice Afaje
na otoku Egini

Hramovi su, kao i kipovi,

prvobitno građeni u drvetu
pa mnoga njihova rješenja
nose sjećanja na prvobitni
materijal. U unutrašnjosti
se nalazi naos ili cella,
u kojoj je smješten kip
božanstva kojem je
posvećen hram.

41
 Tri arhitektonska stila
Već se u arhajskom razdoblju definiraju sva tri arhitektonska stila poznata
Grcima i čije se osobine prvenstveno izražavaju kroz oblik stupa.

DORSKI, JONSKI I KORINTSKI KAPITELI

ZEUSOV HRAM - Paestum
Proračunatim geometrijskim
odnosima, zasnovanim na
zlatnom presjeku nastoji se
postići proporcionalizirana
jednostavnost izražena
racionalnim matematičkim
vrijednostima kao ideal
i dokaz moći razuma da
obuzda prostor.
Dorski stil je strog i masivan. Stup je neposredno položen na stilobat,
uzdužno je izbrazdan sa 16 do 20 kanelura, a na kapitelu se završava sa
ehinom i abakom, koji sačinjavaju jednostavan i snažan kapitel.
Prvobitno je dorski stil dominantan u gradnji i svojom
jednostavnošću i monumentalnošću simbolizira snagu.
Jonski stil nastaje u Joniji i rjeđe se sreće u kopnenoj Grčkoj. Odlikuje
se vitkijim stupom položenim na okruglu stopu, kanelure su dublje i
gušće, a završava se karatkterističnim kapitelom u obliku dvije simetrične
volute. Dorski arhitrav je kompaktan sa jasno diferenciranim nizom
triglifa i metopa dok je na jonskoj vertikalnost naglašena horizontal-
nim užljebljenjima i neprekinutim frizom iznad. Jonski stil doživljavamo
kao simboliziranu eleganciju i ženstvenost i rječito pocrtava razlike u
umjetničkom karakteru Jonske i kopnene Grčke.
Korintski stup jednak je jonskom u svemu, osim u obliku kapitela.
On je ukrašen stilizovanim lišćem akanta čiji se listovi savijaju i
slikovito prepliću. Građevine sa ovim stupom češće nastaju
tek u periodu Rimskog carstva.

Zlatni rez je ljudskom oku

najljepša asimetrija kod
koje se manji dio presjeka
duži odnosi prema
većem kao veći dio
prema cjelini.

AC:BC = BC:AB

42
 DETALJ FIDIJINOG
FRIZA SA PARTENONA
Savršena ravnoteža realizma
reljefa i arhitektonskih eleme-
nata, nježna modelacija oblika
i tekstura na do tada neviđeno
proporcionalnim likovima, ali
koji zadržavaju onu arhajsku
suzdržanost i ravnotežu,
zahvaljujući Fidiji, predstav-
ljaju ideal svakog narednog
KLASICIZAM umjetničkog izraza inspirisanog
antičkim klasicizmom.
Vrhunac svoje umjetnosti Grčka doživljava u periodu 450 - 330.g. pr.n.e.
obilježenom odbranom od persijske najezde i peloponeskim ratovima
između demokratskih polisa sa Atinom na čelu (Delski savez) i Spartom
predvođenih aristrokrtskih polisa. Atina postaje predvodnik i u
umjetničkom oblikovanju, posebno za vrijeme Periklove
vladavine i gradnje kompleksa atinske Akropole.
Mada su mu graditelji Iktin i Kalikrat, najsnažniji pečat na centralnom
hramu Partenonu ostavlja kipar i rukovodilac cjelokupne gradnje Fidija
stvarajući vrhunska djela grčke umjetnosti. 159 m neprekinutog friza sa
prikazom Panatenejske povorke sa darovima boginji Ateni oko čitavog
hrama, ogromna skulptura u “hrizelefantskoj” tehnici (kombinacija zlata
i slonove kosti) Atene koja je u ruci držala figuru u prirodnoj veličini
postavljena u unutrašnjosti cele (danas uništena), samo su najpoznatija
djela Fidije koji slovi za najznačajnijeg antičkog umjetnika.
Kasnija dogradnja Erehejtona sa šest stupova u obliku žena (karijatide) te
KARIJATIDE
drugih objekata oblikovalo je uzvisinu Akropole u vrhunski
SA EREHTEJONA
spomenik ljudskog duha i umjetnosti, danas, nažalost,
opljačkan i rasparčan širom svjetskih muzeja.

O dosezima grčkog slikarstva možemo samo nagađati jer su sve zidne

slike danas uništene. Jedino nam mogu pomoći primjeri slikarstva na va-
zama. U klasičnom razdoblju figure postaju svijetle okružene elegantnim
konturnim linijama. Konačno je ostvarena harmonija figura i ornamenata.
Sami keramički oblici se usložnjavaju tvoreći veću površinu za crtež.
Boje su uglavnom: bijela, crna, oker i crvena.
Klasični period se odlikuje savršenom obradom i suzdržanim oblicima
u svim vidovima oblikovanja. Mnogi će kasniji umjetnički pokreti
klasicizam proglašavati uzorom, ali će im upravo nedostajati
ona nenametljiva proporcionalnost u ideji i izrazu. SLIKARSTVO NA VAZI

43
 Grčke skulpture i danas zadivljuju vještinom i skaldnošću izrade.
Mada su prividno realistične, one su nastajale na istom principu kao i
hramovi. Ideal lijepog se izražava kroz sklad proporcija
sukladno matematičkim vrijednostima.
Skulptor često koristi geometrijske principe zlatnog reza
oblikujući idealne likove. Slijedeći antičke uzore i danas
nastojimo doseći “idealne proporcije” u nastojanju da
budemo lijepi kao Apolon ili kao Venera.

Čovjek je mjera svih stvari.

Protagora (485 - 420.g. pr.n.e.)

Grci teže idealnom,

harmoniji svih dijelova.
Ali to nije prosti odnos
materijalnih veličina.
Izreka: u zdravom tijelu zdrav
duh, upravo naglašava sklad-
nost klasicističkih ostvarenja.
I sam Poliklet, za koga se
smatra da je definisao kanone
DISKOBOLOS proporcionalnih odnosa u
rimska kopija Mirona grčkom glave i tijela 1 : 8,
oko 450. pr.n.e. gfovori o tome da se kanoni
oblikovanja ne moraju strogo
poštovati.
Tako čak i tehnicizmu i intele-
ktualnom promišljanju skloni
Grci priznaju da se umjetnost
ne može svesti u racionalne
zakonitosti materijalnih
vrijednosti već da ona
obitava i u sferama
nesvjesne inspiracije
i nečega što se
ne može naučiti.
Karakterna
pozorišna maska
DORIFOROS (kopljonoša)
Rimska kopija Poliketa,
oko 440. g.pr.n.e.

kontrapost: usklađena
ravnoteža dva pokreta
tijela, oslonac težine
na jednu nogu

44
 U klasicizmu se izbjegava svaka
emocionalna naglašenost, a u
helenizmu samo rijetki umjet-
nici ne zapadaju u patetičnost.
Patnja i izgubljenost pobjeđenog
ratnika sada je dobro poznata
pokorenim Grcima.
GAL NA UMORU- Rimska
kopija
HELENIZAM
Ratovima razjedinjena heladska plemena su predstavljala lagan plijen za
ratnička makedonska plemena 338.g. pr.n.e. nakon bitke kod Heroneje
cijela kopnena Grčka je pala pod vlast Filipa Makedonskog. Njegov sin,
Aleksandar Makedonski, nastavlja osvajanja stvarajući do tada neviđeno
carstvo. Aleksandrova osvajanja prednje Azije i sjeveroistočne Afrike
doprinose širenju grčke kulture i umjetnosti. Aleksandrija, Antiohija,
Pergam i Rodos postaju glavni centri i žarišta širenja helenske kulture.
Istovremeno dolazi do miješanja dominantne grčke kulture sa azijskim
i egipatskim elementima i mada iz ovog spoja nerijetko izrastaju
vrhunska djela neobične privlačnosti, ovo je period odumiranja
klasicizma kao vrhunskog dometa grčke kulture. MAUZOLEJ U
HALIKARNASU-
Grčki stvaraoci više nisu predstavnici Rekonstrukcija
samostalne kulture i sigurnog
Grobnica vladara Mauzoleja je
društva, oni sada postaju puki trgovci karakterističan primjer mješanja
koji više teže da zadovolje ukus nar- grčkih i egipatskih arhitekton-
aslog tržišta nego što oblikuju djela skih rješenja, ali i snažnijeg
dostojna svojih prethodnika. kulta mrtvih neuobičajenog
Tehnička vještina i dalje zadivljuje, ali u grčkoj kulturi.
više je ne prati težnja za uzvišenim,
za izražavanjem ideje. Umjetnik
pripada pokorenom narodu i
nema više ideala koji ga podstiču;
on počinje razmišljati samo o
zadovoljenju želja naručilaca.

Ona klasicistička uravnoteženost

fizičkog i duhovnog izraza na
skulpturama u helenističkom
periodu nestaje i ustupa mjesto
prenaglašenosti pokreta i emocional-
VENERA MILOSKA nog stanja (Laokonova skupina) što
Rimska kopija (detalj) nam danas djeluje patetično.
146. pr.n.e. Grčka pada pod vlast Rima, ali ponovo grčka umjetnost nadras- LAOKON I SINOVI (detalj)
ta osvajača dajući neizbrisiv pečat helenizma dugotrajnoj rimskoj imperiji.
Duboko ostavljajući tragove kroz naredne vijekove i prenoseći svoje
vrijednosti i ideale na buduća pokoljenja, grčka umjetnost i danas
predstavlja jedna od osnovnih elemenata evropske civilizacije.
45

VUČICA, oko 500.g. pr.n.e.
Vučica predstavlja odličan
primjer etrušćanske vještine
obrade bronce, ali i ličnog
izraza kulture koja je ost-
varivala bliske kontakte sa
Grčkom i nastavila se kroz
Rimsku civilizaciju. Kasnije,
u renesansi, dodane su dvije
dječije figure kao simboli
legendarnih osnivača Rima.
KANOPOS-posuda za
pepeo umrlih
Zatvorene oči i usta
u smirenoj grimasi
naglašavaju pokojnikovu
opuštenost i neopterećenost
žalošću za ovozemaljskim
životom.
46
ETRUŠĆANI
Etrušćani (Etrurci), drevni narod (1 milenij pr.n.e.) nepoznata porijekla,
sa centrom u srednoj Italiji (Toskana). Od 3. st. pr.n.e. pod vlašću Rima, na
koji su kulturno utjecali. Pod Grčkim utjecajima razvili osebujnu umjetnost
(grobnice sa zidnim slikama, hramovi, plastika, nakit).
Etrušćanska civilizacija predstavlja jednu od najneuhvatljivijih pojava u
antičkoj umjetnosti.
Etrušćani se iz nepoznatih područja Male Azije i Bliskog istoka početkom
1. mil. pr.n.e. naseljavaju u unutrašnjosti Apeninskog poluostrva.
Okruženi grčkim kolonijama i u stalnom kontaktu sa njima (neke od
najdragocjenijih grčkih vaza nađene su u etrušćanskim grobnicama),
Etrušćani su ipak uspjeli sačuvati vlastiti pogled na svijet.
SARKOFAG OD TERAKOTE SA PRIKAZOM BRAČNOG PARA
Procvat ove civilizacije počinje oko 700. godina pr.n.e. Kao i Egipćani,
Etrušćani imaju snažno razvijen kult mrtvih, ali unutrašnjost grob-
nica otkriva jedan optimističan pogled na zagrobni život, Gotovo sva
umjetnička produkcija je vezana za ukrašavanje i opremanje grobnica,
a likovi su dostojanstveni i veseli.
Gradovi su građeni
po pravougaonom
tlocrtu i ulicama ori-
jentisanim smjerom
istok-zapad i sjever-jug.
Stanovništvo živi u
insulama, višespratnim
zgradama namijenjenim
zajedničkom stanovanju.
ISKOPINE
ERTUŠĆANSKOG
GRADA
UNUTRAŠNJOST ETRURSKE GROBNICE APOLON IZ VEIIA, oko
I o etrušćanskoj arhitekturi više znamo zahvaljujući grobnim 500.g. pr. n. e.
građevinama, jer su za gradnju grobnica upotrebljavali kamen, dok su Česti su prikazi grčkih
hramove i kuće gradili od trošnijih materijala kaš što su drvo i opeka. božanstava (posebno
Etrušćani, prvi u ovom dijelu svijeta, umjesto ravnog stropa na gredama razvijen kult Apolona),
ali u prepoznatljivoj obradi.
i stupovima uvode obli ili polukružni svod i lukove između stupova.
Tako i u kiparstvu koje se
Grobnice su ili uklesane u stijeni ili polukružno oblikovane od kamenih uglavnom javlja na krovnom
ploča u obliku tumula i veoma su slične onima u Kreti i Mikeni. vijencu hramova od kojih je
najpoznatiji i onaj sa hrama
Portonaccio u Veiju iz VI-V
st. pr. n. e. Statua Apolona kao
najočuvanija iz skupine figura
pokazuje srodnost sa jonskim
stilom, ali sa originalnom
etrušćanskom linearnom
obradom.

FRESKA IZ GROBNICE

REKONSTRUKCIJA HRAMA IZ TOSKANE

Etrušćanski hramovi podsjećaju na grčke, ali na svim dijelovima građevine
i u izboru materijala prepoznajemo samostalna rješenja i varijacije.
Pokušaj nabrojati razlike u obliku i skulpturalnom rasporedu
između grčkih i etrušćanskih hramova.

Nakon što je Rimsko pleme osvojilo cjelokupno Apeninsko poluostrvo,

Fresko tehnika se dovodi do
kao što je naglo izronila iz tmina historije, Etrušćanska kultura
savršenstva tako da su i danas
kao i cjelokupno pleme se utapa u rimsko društvo i nestaje. slike iz etrušćanskih grobnica
I mada su mnoga njihova dostignuća prihvaćena i razrađena u Rimskoj sačuvane u izvornoj svježini.
civilizaciji, možemo utvrditi da je etrurska kultura imala snage za
mnogo veće rezultate, ali ne i sreću.
47
 Tokom III st. p.n.e.
Rimljani su zagospodarili cije-
lim Apeninskim poluostrvom.
Disciplinirano ratničko pleme,
zahvaljujući organizacionom i
vojničkom ustroju, ne samo da
pokorava brojnije Etrurce nego
i asimilira etrursku kulturu,
izraslu u kontaktu sa, također
pokorenim, grčkim kolonijama
na jugu. Bliskost etrurske i
grčke kulture može objasniti
zašto su, nakon pokoravanja
cijelog Sredozemlja,
Rimljani tako zdušno
prihvatili grčka dostignuća
prostorno ih prenoseći
širom svog carstva.
Rimska božanstva sve
više liče na grčka.
Grci uče djecu Rimljana, grčka
umjetička djela će postati
najtraženiji ukrasi
rimskih kuća.
Rim: Hram Fortune Virilis
Rim: Hram Veste
Elementi su etrurski i grčki,
ali je osjećaj za prostor i
dimenzije izvorno rimski.
48
RIMSKA UMJETNOST
Rimska umjetnost je, suprotno grčkoj, umjetnost aristokracije bez čvršćeg
uporišta u mješavini naroda i kultura pod vlašću Rima. Tek za Augustovog
razdoblja (43. p.n.e. - 14.n.e.) u umjetnosti se oblikuju naznake vlastitog
izraza, ali to je već vrijeme kada počinje dugotrajno samourušavanje
i propast Rimskog carstva.
Česta je zamjerka da Rimljani nisu ništa novo stvorili u umjetnosti osim što
su kopirali grčka djela. Međutim, mora se shvatiti da oni nastavljaju jednu
kulturu čiji je vrhunac već ostvaren u klasičnom razdoblju i koja je istrošila
stvaralački i idejni potencijal u obliku u kojem je postojala, posebno
u situaciji izgubljenog oslonca u pokorenom grčkom društvu.
ARHITEKTURA RIMLJANA
Sa druge strane, ispod prividne neoriginalnosti nerijetko nailazimo na
zadivljujuća ostvarenja, naročito u arhitekturi. Iako su svi konstruktivni
elementi preuzeti sa etrurskih i grčkih građevina u arhitekturi se prven-
stveno javlja samostalan rimski izraz koji se ogleda u monumentalnosti
i uklopljenosti arhitekture u urbanističku cjelinu grada.
Racionalni duh graditelja
Dakle, ne samo pri gradnji hramova za latinizirana grčka božanstva, već
i u mnoštvu novih gradskih sadržaja (arene, pozorišta, terme, akvadukti,
slavoluci, ljetnikovci, palače, bazilike...) nastaju građevine sa jasnom
prepoznatljivošću oblika i funkcije. Grad se definiše kao jasno profilirana
cjelina sa pravougaonom osnovom ulica i forumom (trgom) u sredini.
Širom ogromnog carstva izrastaju gradovi povezani mrežom dobrih
puteva - još jednim čudom rimskog građevinarstva.
Nimes: Pont-du-Gard
akvadukt (vodovod)
 Zahvaljujući praktičnom duhu
i tehničkoj vještini rimskih
graditelja, te usavršavanju
proizvodnje i upotrebe be-
tona, građevine postaju sve
prostranije sa sve raznolikijim
svodovima. Etrurski polukružni
Titov slavoluk
lukovi i kupolasti svodovi
kombinovani sa grčkim stilovi-
ma stvaraju upečatljiva rješenja.
Najljepši primjer je Panteon,
hram za statue božanstava, sa
monumentalnom kupolom
iznad cijele prostorije.

Unutrašnjost Panteona prema

slici italijanskog slikara
Panninija iz 18. st. Panteon

Amfiteatar Kolosseum je građen za careva Vespazijana i Tita (75-80.). (lat. Colosseum – golem)
Eliptična građevina je visoka 57 m, i duga 188 m sa duže strane.
Primao je oko 50 000 gledalaca gladijatorskih borbi. Na svakom
od četiri sprata nalazi se 80 arkadnih otvora povezanih, jednim
iznad drugih, dorskim, jonskim i korintskim stubovima te
redom korintskih pilastra (polustubova) na četvrtom spratu.
Kombinacijom elemenata različitih stilova, npr. jonskog i
korintskog rimljani stvaraju tzv. kompozitni kapitel koji
vremenom postaje dominatan na rimskim građevinama.
Drevna arena prekrivena pijeskom je stajala na
kompleksu podrumskih hodnika i kanala.
Tako da se za nekoliko minuta središnji prostor
mogao napuniti vodom i gledalištu prirediti
prava pomorska bitka (Naumanija). Dok se
posebnim napravama podizala cerada na
drvene kolce koja je štitila gledalište
od sunca i kiše.

49
 KIPARSTVO
U kiparstvu se uglavnom izrađuju zanatske kopije grčkih skulptura, ali
ta su djela najčešće nastala bez stvaralačkog impulsa. Danas je njihova
najveća vrijednost u tome da olakšavaju predodžbu o tome kako su izgle-
dali nestali originali (vidi dio o grčkom kiparstvu).
Samo u portretnim skulpturama (poprsjima ili statuama) razvija se
stanovita samostalnost i umjetnička vrijednost. Po ugledu na Etrurce,
Rimljani su u vosku otiskivali i izrađivali portrete pokojnika stavljajući ih
BRAČNI PAR - iz perioda na počasna mjesta u svojim domovima. Kasnije se ti likovi ljevaju u bronci
Republike i klešu u kamenu. Na trgovima se također postavljaju statue careva sa
obilježjima heroja. Racionalni duh Rimljana u portretima traži što jasniju
realističku karakterizaciju, bez suvišnog uljepšavanja i idealiziranja.

GAJ JULIJE CEZAR HADRIJAN KONSTANTIN

Grčka umjetnost teži općem. Atinsko demokratsko

društvo naglašava značaj zajednice i zajedničkih
ideala. Grčke skulpture rijetko ističu individualne
crte lica i drže se kanonskih proporcija čak i kada
žele predtaviti stvarnu ličnost.
Kod Rimljana, posebno u doba careva, veliča se
individualna snaga. Poštuje se kult predaka i ističe
porijeklo od značajnih pojedinaca. Tako se insistira
na što vjernijem predstavljanju portretisane ličnosti.
Posebno na carskim portretima koji su izrađivani
u više primjeraka i slani u gradove širom carstva.
Nastojanje da se ostvari sklad oblika i realističnosti
uz savršenu materijalizaciju tijela i odjeće, ali i
suptilno ispitivanje fizionomije daju ovim
portretima umjetničku vrijednost.
Rimsko kiparsvo je manje težilo trodimenzinalnom
potenciranju forme, a više poigravanju efektima
svjetlosti i linearnim konturama
kao slikarskim efektima.

AUGUST IMPERATOR
50
Ipak, osim tehničke i umjetničke vrijednosti, ovi portreti imaju i svoju doku-
mentarnu vrijednost ako upotrijebimo malo volje da proniknemo kroz oka-
menjena lica i u pogledu ili pokretu glave prepoznamo karaktere careva. Od
ratnika, intelektualaca i kukavica do Konstantina, posljednjeg rimskog cara
u čijem pogledu se osjeća svijest o neumitnom propadanju imperije. Kao što
naglašavanje očiju na njegovom portretu jasno ukazuje na Konstantinovo
okretanje istočnjačkim uticajima odakle dolazi i nova, kršćanska religija.

ARA PACIS AUGUSTAE - detalj friza

Žrtvenik mira, građen između 13. i 9. godine p.n.e., djelo je sa političkom
porukom. Oktavijan izlazi kao pobjednik iz sukoba nakon ubistva Gaja
Julija Cezara. Proglašava se prvim rimskim carem i dobija naziv August.
Žrtvrenik mira je podignut nakon pobjeda u Galiji i Španiji kao simbol
razdoblja mira i veličanja moći Imperatora i najvećeg carstva.
Realističko insistiranje rimskih kipara se još jasnije ogleda u reljefima,
čije su najčešće teme prizori iz ratnih osvajanja. Trajanov stup. Titov
slavoluk, kao i reljefi na bočnim stranama sarkofaga te medalje i likovi
na novčićima neraskidivo su uronjeni u grčku i helenističku tradiciju, ali
sa jasnim nastojanjem da se ostvari realizacija vlastite ideje. Posebnom
ljepotom se izdavaja reljef na Are Pacis izgrađenom za vrijeme Augusta.

SLIKARSTVO
I u slikarstvu se kopiraju grčka i helenistička djela uz upotrebu fresko
tehnike naučene od Etrušćana, ali i enkaustičke tehnike (obojeni i to-
pljeni vosak), a ubrzo se sve češće slika mozaičnom tehnikom koju rimski TRAJANOV
umjetnici tehnički i koloristički usavršavaju. Najveći broj slika nađen je u STUP
pepelom zatrpanim Pompejima i Herakulanumu tako da danas možemo
veoma kvalitetno rekonstruisati osnovne karakteristike rimskog slikarstva.
U temama dominiraju narativne figuralne kompozicije (mitološke scene Na Trajanovom stupu
iz Ilijade i Odiseje, alegorijski prizori) vjerovatne kopije grčkog slikarstva, niže se spiralni reljef na
ali i, kod Grka nezastupljene pejzažne i iluzionističke, slike sa kojem je prikazan pohod
naglašenim dekorativnim elementima. rimljana protiv Dačana.
51
 Uobičajeno je da se rimsko slikarstvo posmatra kroz četiri faze razvoja.
U prvoj fazi slikaju se na zidovima mramorne šare i inkrustacije sa ciljem
da se površina zida oplemeni. Još uvijek nema figurativnih prikaza.
U drugoj fazi se naslikani arhitektonski elementi usložnjavaju. Stubovi,
lukovi i prostorije su prikazani perspektivno stvarajući iluziju
produbljenog prostora.
Kasnije, u trećoj fazi razvoja, naslikani arhitektonski elementi se svode
Iluzionističko slikarstvo na ornamentalne pregrade i okvire unutar kojih se smještaju
figurativne kompozicije.
Dok se četvrti stil odlikuje objedinjavanjem arhitektonskih i narativnih
elemenata u složene kompozicije prepune dekorativnih detalja
sastavljenih od ornamentiranih biljnih motiva.

Zidni mozaik iz IV stila

Zidna slika iz IV stila

Rimska umjetnost se prenosi širom carstva, ali stalno doživljava

Inkrustacija je tehnika
prilagođavanje kulturi pokorenih starosjedilaca, tako da je uobičajen
ukrašavanja površine
umetanjem finih pojam provincijalne rimske umjetnosti nastao mješanjem rimskog i
materijala u podlogu, narodnog izraza. I u našim krajevima, u to vrijeme naseljenim
npr. mramora ili Ilirima i duboko uronjenim u Carstvo, srećemo zanimljive
zlata u zid. primjere provincijalne skulpture i brončanih ukrasa.

Zadaci:
* Uporedi grčko i rimsko kiparstvo.
* Potraži podatke o sudbini rimskog grada Pompeji.
* Napiši referat o Colosseumu.
52
 KRAJ ANTIKE I RANO KRŠĆANSTVO
Danas se datum Isusovog rođenja prihvata kao tačka od koje počinje nova
era. Ono što je kasnije presudno obilježilo današnji izgled Evrope i svijeta
ujedno uvodeći dominaciju monoteističkih shvatanja u vrijeme nastanka
nije ostavljalo utisak velike historijske prekretnice.

Zamiranje kasnoantičke umjetnosti

Razdoblje mira za vrijeme Augusta Oktavijana (43. pr.n.e.-14. n.e.) je i
period konačnog asimiliranja raznorodnih uticaja u specifičnu umjetnost
Rima. I sve do smrti Marka Aurelija, cara-filozofa za čijega je vladanja
(161. n.e -180. n.e), već postala očigledna opasnost od barbarskih provala
i izdvajanje kršćanstva iz mnoštva istočnjačkih kultova raširenih po Stela iz Zenice IV st.n.e.
Imperiji, rimska umjetnost cvjeta na svim poljima.
Dekadencija društva nesposobnog da se prilagodi promjenama i
očiglednoj barbarskoj opasnosti početkom III st. rezultira stalnim bor-
bama za vlast pri čemu vojska često ima presudnu ulogu. Grade se ve-
leljepne Karakaline terme te Circus Maximus za 300 000 gledalaca
konjskih trka i sličnih igara. Bezidejno i osiromašeno društvo sebi podiže
monumentalne kulise privida snage i stabilnosti dok na vrata Rima kucaju
barbari. Istovremeno započinje proces odumiranja urbanih središta u
provincijama nesposobnim da pruže sigurnost stanovništvu koje
se iznova okreće životu u seoskim zajednicama oslobađajući se
nametnutih kulturnih obrazaca rimske umjetnosti koja nikada
nije uspjela zaživjeti u nižim slojevima društva.
Umjetnička produkcija u cijelom carstvu postaje sve siromašnija,
a i ono što se javlja gubi odlike čisto rimskog stila. Proces srastanja
starosjedilačkih naroda i doseljenih plemena rezultira čestim miješanjem
umjetničkog izraza. Tako rimska umjetnost nestaje u svom izvornom
obliku i prije konačne propasti rimske države.
Ni pojačavanje gradskih zidina oko 260. god. ni odlučni pokušaji reor-
ganizacije države za vrijeme Dioklecijana (284.-305.) ne mogu spriječiti
propadanje te Konstantinu ne preostaje ništa drugo nego da prijestonicu
izmjesti na Bosfor ostavljajući Rim i zapadne granice postepenom pro-
padanju. Ipak, elementi rimskog stila su osjetni u ranokršćanskoj i
bizantskoj umjetnosti, i zajedno sa grčkim naslijeđem predstavljaće
uzor svim historicističkim pravcima novog doba koji će uzimati
antičku umjetnost za uzor.
Umjetnost barbara
Proces srastanja starosjedilačkih naroda i doseljenih plemena rezultira
čestim miješanjem umjetničkog izraza. Novopridošla plemena ne poznaju
graditeljstvo u tvrdim materijalima. Oni su nomadska plemena koja svu
svoju imovinu nose na konju. Tako da su i predmeti njihove umjetničke Nakit u životinjskom stilu
proizvodnje su uvijek izvedeni u malom formatu i najčešće kao
ukrasi na odjeći i oružju.
53

DOBRI PASTIR
Skuplturalna djela
kršćanskog sadržaja
javljaju se relativno kasno
jer su kršćani dugo izbjega-
vali prostorno oblikovanje u
strahu od idolopoklonstva.
Najranije skulpturalne
forme vezane uz kršćanstvo
nalazimo na sarkofazima
bogatijih vjernika koji po
uzoru na rimski običaj
sahranjivanja daju da im se
isklešu vječna počivališta.
Odnos prema kršćanima
postaje tolerantniji pa klesari
istovremeno prave sarkof-
age za pagane i kršćane.
Nerijetko se na grobovima
jednih i drugih javljaju skoro
identične predstave koje za-
dobijaju različita značenja.
Antčka predstava prinošenja
žrtvenog janjeta, postaje
simbol dobrog pastira koji
spašava nejako janje kao što
Isus spašava duše vjernika.
54
Barbarska plemena još uvijek njeguju karakteristike životinjskog stila
poznatog još iz prelaza iz neolita u metalna doba. Najčešće su to ukrasi od
metala i poludragog kamenja na kojima su predstavljene veoma stilizirane
životinje, nerijetko na granici apstraktne neprepoznatljivosti. Iz dodira
umjetnosti nomada sa istoka i keltske tradicije izrasti će sasvim novi
oblici koji će postepeno dobijati nova značenja.
Ranokršćanska umjetnost
“U početku biješe riječ”.
Isus je rođen u rimskoj provinciji Judeji (današnja Palestina) kao pripad-
nik jevrejskog naroda. Za razliku od jevrejskih sveštenika koji govore o
izabranom narodu, Isus propovjeda ljubav božiju upućenu svim ljudima
i uporedo donosi vjerovanje u spasenje duše koja sačuva čistoću u ovom
prolaznom zemaljskom životu ispunjenom patnjom i nepravdom.
Ako se uzme u obzir da dotadašnja paganska vjerovanja, nesposobna da
daju odgovore na sve nesigurnije prilike u umirućoj imperiji, nemaju
čvrst oslonac u provincijama i siromašnijim slojevima stanovništva
razumljivo je traženje utjehe u novim idejama.
Zanimljivo je da nema podataka da je Isus namjeravao formirati novu
religiju i njegove su propovjedi bile više usmjerene reformiranju Judaizma.
Sama jevrejska religija ima veoma radikalan odnos prema likovnom pred-
stavljanju nastojeći izbjeći svaki vid idolotarije. U jevrejskoj umjetnosti su
figurativne predstave izuzetno rijetke i vezane su uglavnom za svjetovne,
a ne sakralne teme. Kao i u islamu, jevrejska kultura je zasnovana na
dominaciji verbalnog izraza nauštrb likovnosti. I kršćanstvo izrasta na tim
temeljima, ali likovno predstavljanje postepeno dobija na značaju i svoj
vrhunac će doživjeti u katoličkoj Evropi između XII i XVIII st.
Nakon Isusove smrti, njegovi učenici, apostoli, kreću na putovanja nastojeći
što većem broju ljudi prenijeti Isusovu poruku. U višejezičnom prostoru
carstva, ideja kršćanstva se najprije širi među siromašnim i nepismenim
ljudima u provincijama. U pokušaju prevazilaženja jezičkih barijera
među kršćanima i formiranja zajedničkih vrijednosti uskoro se
počinju javljati crteži sa simbolima nove religije.
Novo učenje propovijeda oslobađanje od materijalizma ovog svijeta i
pročišćavanje duše u isčekivanju sjedinjenja sa transcendetnim
(onostranim). Same Isusove propovijedi se mogu tumačiti kao filozofska
promišljanja bogata simboličkim značenjima. Zato se i na crežima pred-
nost daje značenju negoli realizmu oblika. Likovnost je podređena sliko-
vitosti. Tako je palma sa listovima svinutim prema zemlji simbol vjere kao
skloništa od zla. Krug i krst u središtu simboliziraju nebeski Jerusalem.
Simbol Krista je riba jer se grčka riječ za ribu IHTYS dobija od prvih
slova Isus Hristot Theon Yios Soter (Isus Krist Božji sin, spasitelj).
Prvo i zadnje slovo grčkog alfabeta, alfa i omega označavaju
da je Isus početak i kraj svega.
 Katakombe su zajedničke
podzemne grobnice prvih kršćana.
Izvan gradskih zidina su proko-
pavani kilometri uskih hodnika
u mekanoj stijeni sa obostranim
udubinama za ukop mrtvaca.
Na krajevima hodnika su se
nalazile nešto šire prostorije u
koje su ukopavani važniji članovi
zajednice i mučenici. Slikarstvo
u katakombama je specifično po
jakim kontrastima što u polum-
raku grobnice ostavlja snažan
utisak. I ovdje vidimo simbolične i
alegorijske scene sa naglaskom na
prolaznosti zemaljskog života.

FRESKO SLIKARSTVO U
KATAKOMBAMA Katakombe su bile rimskim
pravom zaštićene lokacije
Zbog različitog, u osnovi duhovnog, poimanja čovjeka i svijeta, rano ispred kojih su se obavljale
kršćanstvo slikarstvo traži drugačiji izraz od grčko-rimske umjetnosti molitve i nikada nisu
zasnovane na vjernoj reprodukciji tjelesnog. Tako se likovne manifestacije bile mjeto progona.
kršćanskih ideja javljaju nešto kasnije oblikujući se iz starih tema koje Osim u okolini Rima
dobijaju novo religiozno shvatanje. katakombe nalazimo
uz cijelo Sredozemlje.
Ovaj običaj sahranjivanja
postepeno nestaje gradnjom
crkvi i pogrebnih kapela
da bi potpuno zamro
početkom IX st.

SARKOFAG IZ VIA SALARIA, oko 250. n.e.

Sahranjivanje u sarkofagu je rimski običaj dok su kršćani u početku ukopa-
vani u zajedničke grobnice. Međutim, kako se kršćanstvo širi i među bogati-
jim slojevima i grobnim mjestima se posvećuje sve veća pažnja. Na ovom
sarkofagu vidimo susret antičke tehnike i kršćanske simbolike.

Nakon što je Konstantin Milanskim ediktom 313. priznao kršćanstvo, a

posebno nakon Teodozijevog proglašavanja kršćanstva državnom religi- Kubikuli (sobice) su imale po
jom 380. započinje snažniji razvoj umjetničkih djela vezanih za religijske nekoliko lokula (uklesanih
sadržaje. Počinje gradnja bazilika i krstionica, slikari i kipari dobijaju grobova)
zadatke za uređenje unutrašnjosti sa što više sjaja.
Tako kršćanska umjetnost napušta jednostavnost. Ta promjena ne
proističe iz vjerskih ubjeđenja već carevi svoju veličinu pokazuju
podizanjem reprezentativnih i bogato ukrašenih bogomolja.
55

SAN VITALE - Ravena, Italija.
528-547.
Prvobitno crkve zadržavaju
oblik rimske bazilike kao i
na zapadu, ali se postepeno
definiraju osobenosti
bizantijskog stila:
kvadratna osnova sa
ucrtanim jednakokrakim,
grčkim krstom; crkve
postaju uže i više; tambur
sa prozorima nosi central-
nu kupolu uz koju obično
stoje bočne potkupole.
56
BIZANTSKA UMJETNOST
Dugotrajni proces raspadanja Rimskog carstva u prvim stoljećima naše
ere tek nakratko je zaustavljen za vrijeme vladavine Dioklecijana, nepo-
mirljivog neprijatelja kršćanstva i prvog vladara koji je problem vladanja
ogromnim carstvom riješio podjelom carstva na četiri oblasti. Međutim,
nakon povlačenja Dioklecijana, ovaj koncept propada u nizu još
žešćih sukoba pretendenata na prijestolje.
Konstantin konačno oko 330. premješta glavni grad carstva iz nesigurnog
Rima u Bizantion na ulazu u Crno more. Od tada je taj grad prozvan
Konstantinopolj ili Carigrad i predstavlja centar nove države.
Konačno cijepanje Rimskog carstva na Istočno i Zapadno te urušavanje
Zapadnog pod seobama naroda i unutrašnjim sukobima, rezultira
nametanjem Istočnog rimskog carstva kao jedine imperije sredozemnog
bazena. Pod vlašću Konstantina i Justinijana kršćanstvo se promovira
kao državna religija koja namjesto istrošenih rimskih kultova predstavlja
kohezioni faktor između vladajućeg sloja i sirotinje. Baštineći rimsku
državnost, grčku kulturu i kršćansku vjeru Bizantija uspijeva zadržati
visoki nivo kulturne i umjetničke svijesti kroz dugi period stagnacije
kulture uostatku Evrope zahvaćenom seobama naroda.
Najznačajnije djelo Justinijanove obnove, pobunom porušenog Carigrada,
je crkva “Božanske Mudrosti” započeta 532. i završena u nevjerovatnih pet
godina. Graditelji Antemije iz Trala i Izidor iz Mileta zamislili su je kao je-
dinstvenu sintezu centralnog i izduženog tlocrta. Crkva je u stvari trobrodna
bazilika, naznačena istočnom i zapadnom potkupolom, ali veličanstvena
kupola promjera preko trideset metara, naglašava centralnost.
Kupola stoji na četiri stuba koji se prema vrhu šire u trouglaste pandatife
sa polukružnim arkadama na koje se nastavljaju potkupole i prozori.
AJA SOFIJA
Rekonstrukcija
prvobitnog izgleda
 Mali oltar od slonovače
(dimenzije zatvorenog
triptiha 24 x 14 cm,
pokazuje oživljavanje
skupocjene antičke
tehnikerezbarenja
u slonovači.
ARBAVILSKI TRIPTIH

Može se reći da je bizantska umjetnost vrlo rano uspostavila norme čija je nepromjenljivost bitna
karakteristka umjetničkih formi izraslih iz ove tradicije. Prvobitne izvore nalazimo u djelima antičko-
rimske umjetnosti, koja u doba pojave kršćanstva prolazi kroz period degradacije, ali se osobenosti
starijeg izraza očituju kako u tehnikama, posebno fresko i mozaik, tako i u portretnoj umjetnosti.
Kao posrednik se javlja fresko umjetnost u katakombama Rima, gdje obično nevješte ruke ranih
kršćana preoblikuju poznate paganske motive insistirajući prvenstveno na prepoznatljivosti teme,
a manje na formalnim vrijednostima. Širenjem nove religije među svim slojevima ove karakteristike
se zadržavaju, a samo se uvode nove tehnike i skuplji materijali poput obrade bjelokosti i mozaika.

Za razliku od zapadnog kršćanstva, priklonjenog antičko-rimskoj kulturi,

u istočnoj organizaciji crkve monaštvo igra značajnu ulogu. Monaški
pokret izvire iz maloazijskih uzora što daje posebnu varijantu idejnog
doživljaja kršćanstva. Međuzavisnost religije i vlasti, priznavanjem caru
položaja vrhovnog crkvenog poglavara, patrijarha, monasi obezbjeđuju
značajnu duhovnu, ali i političku moć. Noseći duhovno zvanje car još za
života obezbjeđuje mjesto u likovnim prikazima svetaca. Ova simbioza
crkve i svjetovne vlasti se pokazuje kao odlično sredstvo za kršćanizaciju
vladara i njihovih podanika sve do sjevera i Moskve pri čemu svaka
država osniva svoju patrijaršiju sa patrijarhom/carom na čelu.
Međutim, ovdje ne govorimo o dosljednosti već o dugotrajnim i neizvjes-
nom procesu koji je često rezultirao sukobima crkve i vojnog plemstva
ljubomornog na moć monaha. Ikonoklastička kriza početkom VIII st. je
kulminacija ovih sukoba pri čemu Leon III (car 717.-741.) inače porijek-
lom iz Male Azije, pod utjecajem vojske podložne arapskim utjecajima
zabranjuje ikone prepoznavajući kult obožavanja likovnih predstava kao
okosnicu monaške moći. Dok se zapadna crkva na sinodima 794. i 825. HRISTOS PANTOKRATOR
izjasnila protiv uništavanja, ali i obožavanja slika na istoku ovaj sukob Mozaik u kupoli crkve
okončava ponovnim uvođenjem ikona, ali sa sve izraženijim napuštanjem
antičkih uzora i priklanjanjem istočnim uzorima u oblikovanju
od minijaturnog slikarstva do zidnog oslikavanja crkava
57
 JUSTINIJAN SA PRATNJOM I DETALJ MOZAIKA SA KRALJICOM TEODOSIJOM
Ravena, Italija
Tehnika mozaika u bizantijskoj umjetnosti doživljava savršenstvo izvedbe. Likovi su predstavljeni
sa minimumom karakterizacije, jedino je naglašen natpis nad glavom namjesnika Maksimilijana.
Shematizirana lica, izdužene lebdeće figure i skoro apstraktna obrada draperije sve postavljeno na
zlatnu nedefinisanu pozadinu. Justinijan je okružen sa dvanaest pratilaca. Poređenjem sa
Hristosom i apostolima se odaje poštovanje prvim kršaćnima, ali i potcrtava uporište
carske moći u hrišćanskom nauku.
Stalno prilagođavanje kršćanskog učenja rezultira različitim dogmama,
često sukobljenim iz prvenstveno pragmatičnih vlastodržačkih razloga
što u konačnici dovodi i do cjepanja crkvene organizacije na istočnu
i zapadnu 1054. godine, što i danas traje.
Dogma - vjerovanje koje
ne dopušta sumnju i Seljenje državne uprave prema istoku rezultira prodorom maloazijskih,
provjeru persijskih i drugih utjecaja u kulturu narastajuće bizantijske države.
Opadanjem bogatstva carstva skupocjene mozaike sve češće zamjenjuju
lako prenosive ikone rađene temperom na drvetu, ali se zadržava i
CRKVA SV. razvija stil ploha čistih boja, sa minimalnim valerskim
MARKA U VENECIJI sjenčenjem i naglašenom linearnošću.
Novonastali kanoni ne ostaju samo unutar bizanti-
jskog carstva i područja koja pokrštava Carigradska
patrijaršija, već se zahvaljujući ugledu i trgovačkim
vezama, a posebno vještini bizantskih majstora, šire po
Siciliji, južnoj Italiji i Veneciji, ne zanemarujući Rav-
enu kao mjesto u kojem se nalaze vrhunski primjeri
umjetnosti Bizanta izvedeni u doba Maksimilijanovog
namjesnikovanja. Veliki broj bizantijskih građevina
nalazi se u sjevernoj Italiji nad kojom je Justinijan imao
vlast nakon propasti Zapadnog carstva. A posebno
zanimljive tragove ostavlja u zemljama pod Karlom
Velikim za vrijeme “karolinške renesanse”, kratkog
perioda oživljavanja kulture u srednjovjekovnoj
Evropi. Ovaj izvoz utjecaja se prostire preko gotike
sve do renesanse i zamiranja škole sienskog slikarstva
kao najčišćeg nosioca bizantske tradicije i nakon
slabljenja moći Carigrada i propasti Bazantije.
58
TRI ANĐELA - A. Rubljov CRKVA VASILIJA
BLAŽENOG U MOSKVI
Bizantska umjetnost ima primarno crkveni karakter. Baštineći raznorodne U Rusiji se bizantijska
utjecaje ona prije svega teži jednostavnoj komunikaciji sa vjernikom. umjetnost, prihvaćena sa
Razvojem stila čije karakteristike su zanemarivanje plastiče iluzije i pravoslavljem, obogaćuje
naglašen linarni ritam, zajedno sa apstraktno-dekorativnom organizacijom tradicionalnim oblicima.
draperije na strogo tipiziranim likovima, bizantska umjetnost anticipira Visoke, šarene crkve sa
modernu umjetnost XX stoljeća. lukovičastim kupolama i
Primjetićem u kasnijim lekcijama uticaje bizantijske umjetnosti u djelima slikarstvo jakog kolorita
umjetnika XX st., a posebno jasnijom čini i pojavu apstraktnog slikarstva u predstavljaju posebnost u
Rusiji kao i u modernoj reklamnoj komunikaciji i stripu. evropskoj umjetnosti.

BALKAN U DOBA BIZANTSKOG CARSTVA

Na Balkanskom poluostrvu se antička kultura prihvata tek u priobalnim
gradovima, dok u zaleđu, ilirski starosjedioci ne pokazuju veći interes za
romanizaciju. Tako i u vrijeme propasti Rimske imperije, kada ilirske pokra-
jine dobijaju značaj posljednje odbrane od barbarske prijetnje i kada se u
ovim krajevima rađaju posljednji veliki carevi Rima-Justinijan i Konstantin,
ilirsko stanovništvo ne pokazuje veliki interes za odbranu granice.
Podjelom Balkana, carstvo se dijeli na istočni i zapadni dio. Provalom Gota
i propašću Zapadnog Rimskog carstva Bizantija gubi interes i snagu za iole
značajnije prisustvo na zapadnom Balkanu. Justinijanovim pohodima i
uništenjem Ostrogotske države nastupa kratki period zatišja i oporavka,
prekinut novim pohodima Avara i Slavena. Slavenska plemena se naselja-
vaju na granicama bizantijskog i franačkog carstva pa tako i podliježu
različitim utjecajima. U početku Slaveni ne prihvataju kršćanstvo i MANASTIR GRAČANICA
radije pristupaju kultu Mitre uvezenom iz Persije. u Prištini
Tek djelovanjem Ćirila i Metodija poslanih od Bizantije da šire
kršćanstvo propovjedanjem na slavenskim jezicima u
Moravskoj, Slaveni izrazitije prihvataju pokrštavanje.

59
 Ikone u Srbiji unekoliko se
razlikuju od uobičajenog
Bizantijskog stila.
Trodimenzionalnost
oblika je naglašenija sa
pokušajem da se dočara
perspektivna pozadina.
Razloge za to možemo
naći u blizini Dalmacije
čiji majstori su pod
italijanskim utjecajem.
Posebno prepoznatljiv je
uticaj Sienske škole
gotičkog slikarstva.

ROĐENJE MARIJE
Kraljeva crkva u
Studenici, 1314. god.
Ponovnim buđenjem Bizantije pod vlašću Konstatina VII Porfirogeneta i
dinastije Komnena u 11. stoljeću, pravoslavlje se učvršćuje među srpskim
vladarima zahvaljujući sve tješnjim vezama sa Bizantom, a i zbog prijet-
nji narastajućeg Ugarskog kraljevstva. Proces pokatoličenja Hrvatskog
plemena se također okončava kombinacijom vojnog pritiska Ugarske i
Venecije i misionarskog djelovanja. U Makedoniji i Bosni se javljaju
varijante bogumilsko-krstjanske hereze kao posebni vidovi
kršćanskog dualističkog učenja.
Srpska plemena usvajaju bizantijsku liturgiju izvodeći je na slavenskom
BOGORODIČNA CRKVA jeziku, dok hrvatska plemena pod pritiskom Rima ukidaju Ninsku
U STUDENICI biskupiju gdje se misa održava na narodnom jeziku i prihvataju
latinski kao crkveni jezik.
Najznačajniji primjeri bizantijskog izraza na Balkanu nastaju u okviru
stare srpske države Raške. Posebno u drugoj polovini XII i XIII st. kada
srpski vladari za vrijeme dinastije Nemanjića postižu samostalnost od
Carigrada. Uporedo sa tim se u umjetnosti formira raška škola kao
specifičan spoj bizantijske i romaničke umjetnosti. U arhitektonskom
izrazu dominiraju jednobrodne crkve sa tlocrtom sličnim romaničkim
crkvama, ali je koncentracija elemenata oko kupole bizantijsko riješenje.
Primjer je Bogorodična crkva u Studenici dok kasnije građevine poput
manastira Sopoćani i Dečani razvijaju u više brodova i pridodaje im
se bočni transept. Fasade i skulpturalni detalji često imaju uzore u
romaničkim i gotičkim djelima viđenim u Dalmaciji i Italiji.
Slabljenjem srpske države i povlačenjem granice pred osmanlijskom
prijetnjom prema sjeveru, tako da se u području Morave uspostavlja
novi kulturni i politički centar države. Udaljavanjem od Primorja te
približavanjem Rusiji i istoku srpska srednjovjekovna arhitektura
napušta bliskost sa romaničkim i gotičkim uticajima.
60
U umjetnosti se ovo razdoblje opisuje kao Moravska
škola. Grade se jednokupolne, rjeđe petokupolne,
crkve manjih dimanzija, ali se velika pažnja
posvećuje polikromnoj obradi fasade i reljefnim
ukrasima. Najpoznatije građevine iz ovog
razdoblja su: Lazarica u Kruševcu, Ravanica,
manastir Ljubostinja itd.
Makedonsko slikarstvo tzv. ohridske škole i
srpsko srednjovjekovno slikarstvo izlaze iz bizanti-
jskih šablona i ukočenosti, odlikujući se pojačanim
interesom za svjetlosnu modelaciju i prirodnost
likova. Prvobitno su slikari pod snažnim uticajem
bizantijskih uzora, ali zbog razaranja Carigrada za
vrijeme križarskih ratova bizantijski utucaj slabi
te se od vremena Nemanjića formiraju posebne
kvalitete srpskog slikarstva čiji vrhunci su ostvareni
na freskama u Mileševi, Sopoćanima i Gračanici.

BIZANTSKA UMJETNOST NA TLU

BOSNE I HERCEGOVINE
Bosna se našla na razmeđu religijskih dogmi, dovoljno snažnih da prijete a
nedovoljno sposobnih da zaštite. Brdovita i neprohodna, Bosna je osuđena
na laviranje između rimsko-ugarske i bizantijsko-srpske prijetnje, i izložena
stalnim krstaškim upadima usmjerenim prije svega na teritorijalnu ekspan-
ziju. Bosanska bogumilska crkva tako predstavlja posebni element očuvanja
bosanske državnosti, ali istovremeno u Bosni egzistiraju i pravoslavlje
i katoličanstvo doprinoseći posebnosti kulturnih obrazaca podjednako
udaljenih i od istoka i zapada. Misionarski rad benediktinaca, a kasnije
i franjevaca, uz djelovanje majstora iz primorskih gradova i Dubrovačke
republike donosi u Bosnu duh romanike, a i bosanska vlastela se uglavnom
ugleda u zapadne uzore. 1377. god. krunisanjem Tvrtka za kralja i
Bosna se okreće više srpsko-bizantijskoj umjetnosti, ali bizantski
stil dolazi i preko Jadrana iz mletačke države u djelima italokritskih
slikara izbjeglih u Veneciju pred osvajanjima Osmanlija.
Tek nakon turskog osvajanja u Bosni se rasplamsava bizantijska umjet-
BLAGOVIJESTI
nost. Poistovjećena sa kršćanstvom nakon izumiranja bogumilstva,
Ohridska škola
pod srpskim i venecijanskim utjecajem širi se i među
katoličkim i pravoslavnim stanovništvom.
Slikarsto na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine je u periodu srednjo-
vjekovne države uglavnom naslonjeno na romaničke, a kasnije i gotičke
uzore, ali uslovljeno posebostima položaja Bosne sadrži i staroslavenske
i bizantijske primjese. Nažalost, tragove fresko slikarstva možemo pratiti
tek fragmentarno Čajnička Krasnica iz XIV st. izrađena u Carigradu
predstavlja najstariju sačuvanu sliku ovoga perioda i ujedno prezentira
utjecaj bizantskog stila koji su dalje njegovali domaći majstori i
slikari kruga grčkog načina iz priobalnih gradova koje
kasnije zamjenjuju italogrčki zoografi (ikonopisci).
61
 Nakon pada Bosne pod Tursko carstvo u šestoj deceniji XV stoljeća počinje
period procvata bizantske tradicije. Turski osvajač nema negativna odnos
prema bizantijskoj tradiciji i sam preuzima pojedina bizantska rješenja
u arhitekturi, a ne treba zaboraviti da dozvoljavaju patrijarhu ostanak u
Carigradu želeći postići kontrolu nad pravoslavnim stanovništvom. A sa
druge strane ovi krajevi ostaju izvan renesansnih tokova pa i ruralizirano
katoličko stanovništvo radije prihvata konzervativni stil arhaičnog
slikarstva nego, za ove krajeve, iznenađujućeg slikarstva iz Italije.
Minijature u iluminiranim jevanđeljima obično pisanim
ćiriličnim pismom su primjer miješanja bizantijskih i
romaničkih uzora, posebno uočljivi u djelima domaćih
zografa; Manoila Grka, Tvrtka Pripkovića i Radoslava.
Iako uglavnom nastaju u okviru crkve bosanske oni
slijede uzore u ćirilskim knjigama nastalim pod
bizantijskim utjecajem. Što nalazimo i u Hvalovom
zborniku i sl. rukopisima koje su izveli gotski
majstori za naručioce iz Bosne.
U Bosni i Hercegovini se u tom periodu grade crkve u
bizantijskom stilu, Sopotnica na Drini, crkva sv. Stjepa-
na na Pivi, koje se ukrašavaju u sprskobizantijskom stilu.

Kulturni centri pravoslavnog stanovništva se obrazuju

oko crkve u Trebinju i na zapadu oko crkava u Martin
Brodu (Rmanj) i Gomionici. Sačuvani tragovi fre-
saka govore o kontinuitetu tradicije uz tragove i djela
italogrčkih slikara na jugu u manastiru Tvrdoš slika
dubrovčanin Vico Lovrov. Čak i jedan od kaluđera
odlazi u Dubrovnik da izuči slikarski zanat, a kasnije ga
srećemo ka iluminatora Tvrdoškog oktoiha potpisanog
kao “Marko zograf ”.
Oslikavanje crkava je veoma težak i zahtjevan posao,
a na tržištu se sve više javljaju kvalitetne ikone iz
Italije i primorja.

ULAZAK HRISTOV U Ikonostas kao pregradni dio između oltara i vjernika čini bitan dio
JERUSALEM - Longin bogoslužja. Slike se uglavnom nabavljaju na putovanjima na zapad ili
hodočašćima. U ovo vrijeme su Bosnu preplavila djela najpoznatijih
slikara na “grčki način”, od Nikole Rica, Konstantina Cana, Emanuela
Lampadrosa, do slikara iz XVII st. Dimitrija Fojkalija kada ova linija
bizantijskog slikarstva zamire. Među najpoznatije ikone iz uvoza spada
mostarska Bogorodica Umiljena rad nepoznatog dubrovačkog slikara.
U XVII st. se manje gradi, ali se nastavlja rad na uređenjima crkava.
Tako monah Georgije Mitrofanović oslikava crkve u Dobričevu i
Zavali; Vasilije u Mestačima; Andrija Raičević slika ikone za
sarajevsku crkvu; Longin crkvu u Lomnici i ikonostas.
Najljepše i najstarije ikone u bizantijskom stilu čuvaju se u zbirkama
pravoslavnih crkava u Sarajevu, Mostaru, Livnu i Tešnju.
62
 ISLAMSKA UMJETNOST
Između 611. i 632. godine n.e. Muhamed prima
objavu Božije riječi u kojoj mu se navješćuje da je
Bog jedan (monoteističko vjerovanje) i da je on, Mu-
hamed, posljednji Božiji poslanik.
Monoteističke ideje su prisutne u kršćanskim i jevre-
jskim vjerovanjima koja su bila poznata Arapima u
to vrijeme. Među samim Arapima je postojala mala
skupina koja se nazivala Hanifi i vjerovala u jednog
Boga, ali je dominantno bilo animističko vjerovanje u dobre i zle duhove.
I ovdje se za te duhove grade hramovi i kipovi kao njihove kuće.
Muhamedovo učenje u početku nailazi na snažan otpor među tradicionalis- KABA
tima iz vladajućih slojeva. Dugotrajni period proganjanja i sukoba obilježen
Muhamedovim prelaskom u Jesrib (Medinu) konačno rezultira
pobjedonosnim ulaskom Muhamedovih sljedbenika u Meku 630. godine. U islamskoj kulturi i sam
Razdoblje do Muhamedove smrti i period vladanja prva četiri kalife (Ebu pojam umjetnosti se doživljava
Bekr, Omer, Osman i Ali) obilježeni su snažnom ekspanzijom Islamske potpuno drugačije nego u
države, ali i nepekidnim međuplemenskim sukobima pretendenata na kulturi zapadnog, kršćanskog
mjesto kalife. Ovi sukobi uskoro dovode i do prve podjele među svijeta. Vjera oblikuje kanone
muslimanima. Osmanovi saplemenici iz plemena Omeida i u svim sferama života, pa tako
sljedbenici od 690. nazivaju se suniti, a malobrojniji pristalice i umjetnik ima jasne putokaze
Alije i njegovih nasljednika u području Perzije nazvani su šiiti. pri oblikovanju.

OPĆE KARAKTERISTIKE
Sama umjetnost islamskog svijeta objedinjuje utjecaje predislamskog
perioda sa Kuranskim učenjem uz neminovne razlike među narodima
koji primaju islam, ali ipak obrazujući jedinstven i prepoznatljiv izraz.
Osnovne islamske religije su jasno određene tradicijom i propisima te nisu
dozvoljene izmjene samog vjerskog učenja i postupaka bilo gdje u svijetu.
Sa druge strane, islamska umjetnost je bogata varijacijama oblika nastalim
unutar nacionalne i klimatske raznolikosti zemalja koje primaju islam.
Iz ovih preplitanja nastaje veliki broj islamskih tema unutar kojih
umjetnik ima slobodu da stvori djela vrhunske vrijednosti,
ali i obavezu da ne narušava vjerske norme.
Biljnim ornamentom
oslikan porculan

Ilustracija iz
arapskog prijevoda
Galenove knjige o
protivotrovima.
63
 Tako se anaturalizam
U hadisima (životopisi (izbjegavanje figurativnog
vjerovjesnika sakupljeni
u prvih sto godina nakon prikazivanja) javlja kao opća
njegove smrti) je zabilježena karakteristika islamske umjet-
i Muhamedova zabrana nosti, mada Kur’an nigdje
slika živih bića koja se ne izričito ne zabranjuje
spo-minje u Kur’ anu, ali se figurativnu umjetnost.
ovdje javlja kao oblik borbe Druga bitna karakteristika ove
protiv mnogoboštva. umjetnosti je sveprisutnost
Drugom prilikom će Poslanik arabesknih formi.
naglasiti da se može tolerisati Arabeska (geometrizirana
prikazivanje likova na djelima stilizacija naturalističkih ele-
primijenjene umjetnosti
(tkanine, namještaj, ukrasi, ...), menata koji tvore beskonačni
ali ne i u religiozne svrhe. niz) za islamskog umjetnika
Ova zabrana se posebno nije samo ornamentirani
odnosi na džamije i mjesta ukras već nastojanje da se
namijenjena molitvi. putem geometrijske simetrije
DŽAMIJA ŠEJH LUTFULAHA spozna uređenost i ravnoteža
Isfahan, Iran u cijelom kosmosu.

Čovjek nije, kao u zapadnoj umjetnosti, predstavljen kao slika božija i

centar svemira, već kao dio kosmosa nastao nedokučivom tajnom
stvaranja i voljom nesagledivog stvoritelja.
Islamska umjetnost
nije proizvod vremenski
ograničenog trajanja.
Ona je umjetnost islamskih
kultura koje su se razvijale
na prostoru različitih
islamskih država, ali ona je
i umjetnost pojedinaca koji
i danas uspjevaju u okviru
strogih propisa stvarati djela
koja odišu svježinom
i originalnošću u duhu
savremenih stremljenja
u umjetnosti.

TRI KUBUSA KOSMOSA - Djelo egipatskog umjetnika Ahmeda Mous-

tafe iz 1988. inspirisano surom VI 103: ¨Pogledi do Njega ne mogu dopri-
jeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.¨
Geometrijski oblici se još od antičkih vremena doživljavaju kao izrazi
savršenstva (kult sunčevog diska, zlatni rez...) i magičnih vrijednosti.
Isla-mska kultura izrasta na ostacima najstarijih civilizacija (Sumer,
Babilon, Persija) koje su matematičkim vrijednostima davale
izuzetan značaj pa time lakše shvatamo značenja arabeski,
ali i insistiranje na umijeću graditeljstva.
64
Islamska arhitektura – bogatstvo varijacija

Arhitektonska ostvarenja su vrhunac islamske umjetnosti. Objedinjujući

kompleksnu arabesknu šaru i čiste geometrijske forme građevina u funk-
cionalnu harmoniziranu cjelinu, islamska arhitektura sintetizira osnovne
vrijednosti ove kulture. Stoga će posebna pažnja u ovom kratkom pre-
gledu islamske umjetnosti biti posvećena arhitekturi. Nećemo biti u stanju
obraditi sve varijante umjetničkog izraza u islamskoj kulturi. Umjetnički
koncept je zajednički, ali svako podneblje oblikuje vlastita rješenja nastala Minaret džamije u Africi
srastanjem zatečene kulture i novopridošle religije. Ovdje će biti spomen-
ute samo najopštije karakteristike pojedinih stvaralačkih perioda.
Kako se Islam širi na Bliski istok, Bizantiju, Egipat i prema Indiji tako se
obrazuje jedan širi kulturni prostor. Sve neposredniji dodiri sa domiciln-
im civilizacijama i ostacima rimske kulture doprinose da ova religija, koju
u početku najviše prihvataju nomadi, preoblikuje ove neplodno područje
u veliko i napredno carstvo (Evropa je u ovom periodu razrušena u
seobama naroda i kulturno neprosvjećena).
U ovim nemirnim vremenima umjetnost je u drugom planu. Čak je i
Kur’ an tek za kalifa Osmana u potpunosti zapisan, a do tada se učio
usmenim prenošenjem hafiza, ljudi koji znaju cijeli Kur’an napamet.
Pvobitne džamije su građene po uzoru na Muhamedovu kuću, medžlis,
sa unutrašnjim dvorištem i nadstrešicama bez ikakvih ukrasa jer je vje-
rovjesnik tražio unutrašnju sabranost i otklanjanje svakog ukrašavanja
koje bi nam bespotrebno usmjeravalo pažnju ka ovozemaljskom.

Vremenom se formiraju:
• arapski tip džamije sa gustim nizom hipostilnim stubova međusobno
povezanih lukovima, Mihrab Ferhadije
• osmanski tip sa širokim kubičnim prostorom natkrivenim kupolom i u Banja Luci
• perzijski tip koji se odlikuje prostranim unutrašnjim dvorištem sa Svojim konkavnim oblikom
četiri ivana i fasadom obloženom ornamentiranim keramičkim mihrab pojačava glas pred-
pločicama. vodnika u molitvi.

Kupola i glavni ivan

Kraljeve džamije u Isfahanu

Četiri velika ulaza sa

prelomljenim lukom (ivani)
vode u dvorište džamije.
Veliki ulazi daju sjenku i
hlade unutrašnji prostor
olakšavajući život na
vrelom perzijskom
suncu.

65
 Ovdje su spomenuti tek najpoznatiji i najkarakterističniji primjeri islam-
ske umejtnosti dok djela islamskih dinastija Fatimida, Gaznavida, Mame-
luka, Nasrida, Sefevida..., zbog ograničenja prostora neće biti posebno
obrađivana.

TADŽ-MAHAL-Mauzolej
žene šaha Jahana, 1630-1648. Omeidi
Gradnja mauzoleja je Za prevlasti omeidskog plemena, od 661. do 750. godine, kultura is-
helenistička tradicija lamskog svijeta zadobija svoje osnovne karakteristike. Omeidski vladari
donijeta sa osvajanjima podstiču umjetničku djelatnost, ali i dozvoljavaju mjestimična odstupanja
Aleksandra Makedonskog. od propisa. Razlog tome su bili i graditelji koji su često dolazili iz Bizantije
Mada građevine ovog
ili drugih zemalja jer još uvijek muslimanski majstori nisu bili obučeni
karaktera ne nalazimo u
ostalim islamskim zemljama za složenija monumentalna ostvarenja.
ovdje vidimo helenističku,
indijsku i perzijsku tradiciju
u jednoj građevini.
Ritam prelomljenih lukova
završava lažnom kuplom koja
naglašava smjenu ispupčenja
i udubljenja na čipkasto
ornamentiranom kamenu.
Prozračnost formi i titranje
sjenki stvaraju utisak lebdenja
cijele građevine.

Zidna dekoracija i kupola džamije u Damasku

Za Omeida glavni grad islamske
države je Damask. Tu je za vrijeme
kalifa El-Valida izgrađena Velika
džamija. Sama građevina je nastala
na osnovama paganskog vjerskog kom-
pleksa. Mada je sačuvan mali dio origi-
nalne građevine, može se uočiti sličnost
krstastog tlocrta sa ranokršćanskim
građevinama. Smatra se da su
ovdje, po prvi put, četverougaone
osmatračnice temenosa upotrebljene
kao minareti sa kojih mujezin poziva
na molitvu. Unutrašnja dekoracija je
geometrijski pročišćena i rijetka.
Velika džamija u Damasku
66
Kupola na stijeni u Jerusalemu Unutrašnjost Kupole
na stijeni
U samim počecima, muslimanski vjernici su se pri molitvi okretali prema
Jerusalemu, tačnije prema stijeni na kojoj je Ibrahim (Abraham) morao
sina Ismaila (Ishaka) prikazati kao žrtvu Bogu. Pod samom stijenom
nalazi se pet metara visoka sa otvorom od jednog metra, u koju se sljevala
krv žrtvovanih životinja. Arapi ovo mjesto još nazivaju pupak svijeta.
Po predanju ovo je i mjesto sa kojeg je Prorok uzašao na nebo.
Za kalifa Abd-el-Malika izgrađena je na ovom mjestu Kupola na sti-
jeni (Kubet es-Sahra) koja umnogome odstupa od dotadašnjih tipova
džamija. Bogatstvo ukrasa je razumljivo jer kalif želi ljepotom nadmašiti
svetišta drugih religija u Jerusalemu. Kupola i stil gradnje upućuju na
bizantijske utjecaje, a vjerovatno i majstore.
Za omeidske dinastije oblikuje se karakteristični elementi arhitekture
bogomolja po uzoru na tlocrt kuće Poslanika Muhameda. Mihrab i
mimber dobijaju osnovni oblik koji se kasnije samo varira.

Abasidi
U nizu pobuna oko 750. godine abasidsko pleme preuzima prevlast u
regiji što rezultira kratkotrajnom stagnacijom širenja islamske države i
uspostavljanjem stanovite samostalnosti pojedinih regija, naprimjer u
sjevernoj Africi. Glavni grad države se, za vrijeme kalifa al-Mansura 762.
godine pomjera iz Damaska u Bagdad. Tako se mijenja i pristup umjet-
nosti. Ugledanje u Sredozemlje i bizantska rješenja sada se zamjenuje
dominacijom azijskih impulsa u umjetnosti. Vladavina Haruna ar-Rašida
između 786. i 809. godine zabilježena je kao vrhunac abasidske vlasti i
period u kojem se razvija cjelokupna islamska kultura, sada već sa Rekonstrukcija
izrazitim perzijskim elementima. starog Bagdada
Bagdad je pvi grad oblikovan po islamskom shvatanju. Nažalost, danas je
malo sačuvano od izvorne gradnje, ali znamo da je tlocrt postavljen unu-
tar pravilne kružnice sa palačom i glavnom džamijom u centru. Iz centra
se zrakasto šire ulice prema mahalama čija je organizacija sa džamijom i
sokacima slična glavnom tlocrtu. (Sarajevo, Mostar, Stolac, Tešanj...
su gradovi kod nas koji preuzimaju ovaj oblik organizacije).
67

Munara džamije
Malviije u Samari
Malvija (spirala) je
najneobičnija džamija u
cjelokupnoj islamskoj arhi-
tekturi. Tlocrt od 240 x 160 m
i munara od 50 m (čiji oblik
nas, da li slučajno, podsjeća
na mezopotamske zigurate)
govore o veličini nastalog
grada i vještini graditelja.
Dvorana Velike džamije
u Cordobi
Bogato ornamentirane štuko
dekoracije i “šuma”stupova
sa dvostrukim i trostrukim
lukovima obrazuju bajkoviti
ugođaj postignut čarobnom
harmonijom detalja i cjeline.
68
Nastojeći sačuvati distancu prema perzijskom stanovništvu, arapski
vladari uzimaju u dvorsku službu pripadnike mongolskog plemena
sa sjevera-Turke. Postepeno Tursko pleme postaje sve opasnije
i glavni grad se pomjera prema jugu i na Tigrisu oko 850. godine
se gradi potpuno novi grad Samarra.
Oko 1280. godine Tursko pleme preuzima vlast nad Srednjom Azijom i
uspostavlja Otomansku dinastiju koja će prodrijeti skroz do Beča, preko
600 godina predstavljajući jednu od najvećih sila tadašnjeg svijeta.
Muslimani u Španiji
Iz krvavih sukoba između abasidskih i omeidskih pristalica samo se jedan
omeidski plemić uspio bijegom spasiti. Abd er-Rahman, sin zadnjeg
omeidskog kalifa, kao posljednji iz svoje loze, preko Egipta bježi u
Španiju, najudaljeniju pokrajinu islamskog svijeta.
Emirat u Cordobi
Španiju su osvojila sjevernoafrička berberska plemena koja u početku ne
prihvataju sa radošću guvernera Arapa, ali se Abd er-Rahman uskoro,
zahvaljujući državničkoj vještini, nameće kao emir i začetnik omeidske
dinastije u Španiji koja je trajala sve do 1009. godine.
Rezidencijalni grad postaje Cordoba postepeno se oblikujući u
središte islamske kulture i umjetnosti.
Velika džamija je započeta 785. g. i generacijama je nadograđivana u
nesvakidašnji stilski kompleks. Sam mihrab je iz nekog razloga, okrenut
u smjeru suprotnom od Meke. Očigledna su nastojanja da se postigne
otklon od abasidskih utjecaja. Antičke i vizigotske ruševine
umjetnici vješto komponuju sa vlastitim rješenjima.
Zidna dekoracija na fasadi Velike džamije u Cordobi
Islamski majstor se ovdje po prvi put susreće sa kamenom podesnim za
umjetničku obradu. Iskustva Evropljana i bizantskih majstora utiču na
razvoj kitnjastih ornamenata u reljefu koji arhitektonskoj cjelini
daju lebdeći i prozračan utisak. Arhitektura, ali i obrada keramike
i slonovače izrastaju u vrhunski kvalitetna djela koja će kasnije
donijeti dah novih ideja u evropsku kulturu.

Mauri
Nakon 1009. god. i propasti omeidskog kalifata u Španiji, ponovo se Ber-
berska maurska plemena nadmeću za prevlast nad ovim područjem. Ovi
ratnici ubrzo otklanjaju kršćansku prijetnju, ali Španija sada postaje tek
pokrajina carstava čija su središta u današnjem Maroku ili Alžiru.
Uz povremene periode veće ili manje samostalnosti, muslimanska
prevlast u Španiji nestaje u XIV st. Osvajačkim pohodom španskog
Alhambra - dvorište
kralja Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastiljske. lalova
Asketski nastrojeni Mauri ne teže pretjeranom luksuzu, a utvrđeni gradovi
imaju više fortifikacijske nego estetske kvalitete. Međutim, u graditeljstvu
na kraju mauskog razdoblja nastaju remek-djela islamske arhitekture. Asketizam je isposništvo,
Kao da je osjeća neumiten propasti nadahnjivao španske odricanje od tjelesnih
muslimane da ostave veličanstveni spomenik postojanja. užitaka.

ALHAMBRA U GRANADI

Jedan od najboljih primjera i dragulja islamske umjetnosti, utvrđeni grad

na uzvisini iznad Granade, nastao između 1333. i 1391., po dominantno
crvenoj boji nazvan je Alhambra (crvena). Ono što svana izgleda kao
negostoljubivi utvrđeni grad iznutra se otvara kao raskošni filigran
stvoren po mjeri čovjeka. Islamskom duhu je želja ostvariti unutrašnju
ljepotu koja nije namijenjena pogledima nepozvanih gostiju već
posvećena zadovoljstvu i ostvarenju unutrašnjeg mira.

* Uporedi arhitekturu nastalu za vrijeme muslimanske prevlasti u Španiji

sa arhitekturom Venecije u XIV st. i uoči zajedničke karakteristike.
* Pogledaj sliku sarajevske Vijećnice i potraži podatke o
tzv. pseudomaurskom stilu.
* Znaš li ko su bili Sefardski jevreji i otkuda oni u Bosni i Hercegovini?
Zidna dekoracija u Alhambri

69
 Osmanlije
Bježeći pred najezdom Mongola, tursko pleme Khorasana naseljava se u
područje pod vlašću rumskih Seldžuka (Pogledaj dio o Abasidima). Oko
1300. god. plemenski vođa Osman nameće prevlast svoga plemena i
uspostavlja Osmanlijsku dinastiju koja se održala sve do 1918. god.

Unutrašnjost
Aja Sofije
Kiosk (izdvojeni paviljon) Veličanstvena
sultanovih odaja u Top bizantijska građevina
Kapu Saraju se nakon osvajanja
Carigrada pretvara
u džamiju. Njena
privlačnost ne izvire
iz dimenzija već iz
sklada proporcija koji
ljepotom nadrasta
prolazna carstva i
izaziva zadivljenost
u svim ljudima.
U umjetnosti Osmanlije nastavljaju seldžučku tradiciju. Džamija u Bursi,
prvom glavnom gradu Osmanlija, ima više dvorana i kupolastih krovova
po uzoru na seldžučke građevine. Ipak, konačan oblik osmanlijski tip
džamija sa centralnom kupolom dobija po uzoru na Justinijanovu crkvu
Aja Sofiju nad kojom se diže kupola promjera 31 m. Kasnije džamije imiti-
raju ovaj veličanstveni uzor, ali je tek neimar Sinan oblikovao samosvojan
i skladan način povezivanja estetike, religije i graditeljstva. Ne samo da
dimenzijama dostiže Aja Sofiju već u svojim najuspjelijim djelima,
Sulejmanija 1556. i Selimija u Erdinu iz 1574., olakšava
Sto sultana Bajazida konstrukciju i postiže utisak prozračnosti.

Plava džamija,
u pozadini Aja Sofija
70
 Među kasnija remek djela
osmanske arhitekture spada
i džamija sultana Ahmeda
u Carigradu, poznata i kao
“Plava džamija” koju je
između 1609. i 1617. godine
gradio Muhamed Aga.
Dok od svjetovnih građevina
posebnu vrijednost pred-
stavlja komples palače Top
Kapu Saraj nastao kroz niz
vijekova. Zgrade različitih
namjena u prvi mah djeluju
stilski konfuzno, ali upravo
ova raznolikost stvara utisak
manje strogosti i opuštenosti. Zlatnici
UNUTRAŠNJI IZGLED AHMEDIJE U CARIGRADU
Zbog pretežno modre boje unutrašnje dekoracije ova se
džamija najčešće zove “Plava džamija”.

SULEJMAN
VELIČANSTVENI
NAPADA
UTVRĐENJE U
MAĐARSKOJ
- Osman Nakaš
Kaligrafi i slikari
minijatura su bili
posebno cijenjeni na
osmanlijskom dvoru.
Umijeće prepisivanja
i ukrašavanja knjiga
smatrano je veoma
važnom i plemenitom MELECI SPREMAJU
umjetnošću. Do danas MUHAMEDA NA
su sačuvana imena MIRADŽ - XVI ST.
najcjenjenijih majs-
tora “kalema” (pera) Očigledan je utjecaj
poput: Sinan Beja, istočnjačkog slikarstva na
Sijah Kalema... osmanlijske umjetnike.
Minijatura iz Mada se najčešće izbjegava
rukopisa Hunernama predstavljanje likova, postoje
iz 1588. je primjer i nešto slobodniji pristupi,
profinjenog crteža po posebno u persijskom i osmanli-
čemu je posebno bio jskom slikarstvu, ali uvijek
poznat dvorski ilustra- se izbjegava predstavljanje
tor Osman Nakaš Poslanikovog lica ili ga se
rodom iz Bosne i crta u plamenu.
Hercegovine
71
 Islamska umjetnost u BiH
Osmanlijska vojska prodire na Balkansko poluostrvo i prije konačnog os-
vajanja Carigrada 1452. Tako je i Bosansko kraljevstvo osvojeno oko 1463.
godine. Bosna je u to vrijeme pod utjecajem romaničke i gotičke umjet-
nosti iz Evrope, ali zbog stalnih razmimoilaženja sa papinskom državom,
srednjovjekovna umjetnost Bosne razvija vlastiti izraz pod utjecajem
heretičkih kršćanskih učenja. Razočaranost u razjedinjeno kršćanstvo je
jedan od razloga zašto stanovništvo Bosne u većem broju prihvata islam.
MOSTAR Osim ruševnih stećaka danas je malo sačuvano od srednjovjekovne
bosanske umjetnosti. Iz onoga što poznajemo, očit je dalmatinski utjecaj
koji se ogleda u primarnoj upotrebi kamena, a i sačuvani zapisi
potvrđuju stalnu razmjenu umjetnika na relaciji Dalmacija-Bosna.
Osmanlije donose oblik džamija sa kupolom, ali i prihvataju lokalne
spcifičnosti i kreativnost domaćih majstora. Tako, za razliku od ostalih
balkanskih džamija najčešće rađenih kombinacijom kamena i opeke, u
VIŠEGRADSKA Bosni su dominantne potpuno kamene ili džamije sa drvenom munarom.
ĆUPRIJA Osnovnu arhitektonsku formu džamije čine čisti geometrijski elementi
(kubus, lopa i valjak). Minaret je uvijek samo jedan sa desne strane ulaza,
a na većini starih bosanskih džamija je bio, sa sjeverozapada, uobičajen
trijem sa tri kupolice na četiri stupa. Najpoznatije ovakve džamije su: Tur-
han-Eminbegova u Ustikolini, Careva, Ali-pašina i Gazi Husrev-begova u
Sarajevu, Karađozbegova i Koski Mehmed-pašina u Mostaru, Fehadija u
Banjaluci, Hadži Alijina u Počitelju, Husejnija u Gradačcu...
ARSLANAGIĆA MOST Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu najznačajniji islamski sakralni
U TREBINJU objekat u Bosni i Hercegovini. Izgrađena 1530/31 kao zadužbina
namjesnika Gazi Husrev-bega, predstavlja izuzetno arhitektonsko
rješenje skladnih geometrijskih volumena.

TEŠANJ

GAZI HUSREV - BEGOVA DŽAMIJA

POČITELJ U SARAJEVU
72
Pored ovih zdanja sa kupolama, zbog tehničkih i materijalnih uslova,
nerijetko se grade džamije pokrivene šatorastim krovom od šindre ili
kamenih ploča. Ponekad vješti majstori unutar ovakvih građevina
izvode drvene kupolaste stropove. Kao primjer mogu poslužiti
Tabačića džamiju u Mostaru, Handanija u Pruscu, Ferhadija u Tešnju...
Džamije su ujedno centri čaršija nastalih na mjestu srednjovjekovnih
naselja ili novoizgrađenih. Naselja su najčešće koncentrisana uz vodene
tokove sa dvije glavne ulice u čijem presjecištu se nalaze džamije i javne
ustanove. Jasna podjela na trgovački dio i periferene stambene zone
(mahale) govori o dubokoj tradiciji kulture stanovanja u kojoj se pravo
na privatnost i uživanje doživljavaju kao nepovredive norme. Običaj,
danas potpuno zaboravljen, da novoizgrađena kuća ne smije zaklanjati
sunce ostalim niti prozore nove kuće smiju biti okrenuti ka unutrašnjim KREŠEVO
dvorištima susjeda implicira da su kuće, ukoliko je odgovarao teren,
građene na osunčanim padinama brda. Stambena arhitektura je
više regionalno izdiferencinara nego što je uslovljena
religioznom pripadnošću vlasnika.
• U centralnoj Bosni surova klima i građevni materijal uslov-
ljavaju gradnju zatvorenih kubičnih volumena sa visokim
četverorednim krovovima pokrivenim šindrom. Primjeri su
nam i danas nadohvat u Jajcu, Varešu, Kreševu...
• Hercegovina, sa druge strane, ima blažu klimu i obilje kvalitet-
nog kamena, a i blizak kontakt sa mediteranskom gradnjom pa
ovdje nastaju kuće sa masivnim kamenim zidovima i niskim
MOSTAR
krovovima pokrivenim kamenim pločama. Trebinje, Mostar,
Stolac mogu svoj izgled zahvaliti ovom tipu gradnje.
• Sarajevo i Foča kao gradovi na glavnoj komunikaciji lakše pri-
maju utjecaj sa istoka pa ovdje srećemo razruđenije prostorne
kompozicije sa ćeramidom pokrivenim krovovima.

DVORIŠTE SVRZINE
KUĆE U SARAJEVU

73
 Normalno, da je dolazilo do miješanja stilova, ali uvijek je nezaobilazna
prilagođenost ljudskim mjerama i potrebama bez suvišnih elemenata
te posebni osjećaj za poštovanje prirodnog ambijenta.
Oblikuju se i zgrade sa specifičnim namjenama. Hanovi su mjesta za
odmor sa prostorom za konje i robu iznad kojeg su sobe orijentisane
oko unutrašnjeg dvorišta sa česmom. Primjer je Morića han u Sarajevu.
Hamami su javna kupatila i svaka čaršija je nastojala izgraditi svoj
hamam. Danas su sačuvani samo sarajevski i mostarski hamam.
Ako bosanska, i uopće
balkanska, islamska
TEKIJA NA VRELU BUNE umjetnost ne teži
Posebnu zanimljivost monumentalnosti, u
predstavljaju tekije kao malim dimenzijama
objekte namjenjene zanatske obrade drveta
okupljanju derviških redova. i metala, ona doseže
Hadži Sinanova u Sarajevu najviše kriterije.
iz XVII st. i tekija na vrelu Zastupljene su tehnike
Bune u Blagaju preuređena iskucavanja, gravi-
u XIX st. Pokazuju ranja, inkrustacije i
raznolikost naizgled filigranskog veza
statične islamske metalnih niti,
arhitekture. te drvorezbarstvo,
obrada kože i vez.

BAKRENO POSUĐE

NADGROBNI NIŠANI
IZ BOSANSKE KRAJINE
Musander je ormar
koji je postavljen
preko cijelog zida.
Od stropa do dijelova
namještaja svaka
drvena površina može
poslužiti za stvaranje
prekrasnih reljefa.
Kvalitetan materijal i
vještina koja se prenosi
sa koljena na koljeno
i danas bosansko-
hercegovačkom drvo-
rezbarstvu obezbjeđuju
vrhunsku kvalitetu i
ugled u svijetu.

DETALJ
MUSANDERA
74
 PREDROMANIKA
Dugo vremena se razdoblje nakon propasti Zapadnog Rimskog carstva na-
zivalo mračnim srednjim vijekom želeći se tako naglasiti da je to razdoblje
stagnacije i propadanja svakog vida kulture u zapadnoj Evropi. Međutim,
ovo je ustvari veoma dinamično razdoblje u kojem se odvija proces srastanja
starosjedlačkih naroda i barbarskih plemena. Tako se na Pirinejskom polu-
ostrvu veoma brzo od Vandala, Vizigota, Rimljana, Iberaca i kelta formira
jedan španski narod koji govori španskim jezikom. Ovo srastanje se najbrže
dešava pod utjecajem kršćanskih misionara i katoličkih Papa koji preko
biskupa zadržavaju duhovni nadzor nad zemljama nekadašnjeg carstva.
Latinski jezik postaje jezik crkve dok se među stanovništvom formiraju
posebne jezičke skupine narodnih jezika. Sva književnost i nauka pisana
na grčkom ili latinskom jeziku ostala je zatvorena u samostanskim
zajednicama gdje su ih jedino i znali čitati.
Karolinška renesansa
KONJANIČKA STATUA
Od V st. započinje formiranje većih državnih cjelina pod vlašću po- KARLA VELIKOG
jedinih plemenskih vođa što je omogućavalo veću sigurnost i potrebe
za reprezentativnim graditeljstvom. Taj proces doživljava vrhunac 774.
kada je Karlo Veliki, franački vođa, ovladao sjeverom Italije i proglasio
se kraljem Franaka i langobarda. Prepoznavši u njemu najjaču snagu
tog vremena, Rimska crkva proglašava Karla carem Zapadnog rimskog
carstva. Pokušavajući organizovati državnu upravu Karlo na svoj dvor u
Achenu poziva učene ljude. Latinsko pismo se reformiše u tip karolinške
minuskule sa ciljem lakšeg opismenjavanja državnih službenka.
Graditelji podižu nove dijelove dvorca i crkvene zgrade.

MINIJATURA SA PRIKAZOM
EVANĐELISTE MARKA IZ
EBOLOVOG EVANĐELJA ,
oko 830. god.
Karolinško slikarstvo je
kombinacija antičkih
motiva i energičnog
poteza svojstvenog
sjevernjacima.
UNUTRAŠNJOST KATEDRALE U AACHENU
U namjeri da se povežu crkva i carska vlast podižu se sve kvalitetnije
katedrale. Mada je izvorni oblik Aachenske katedrale znatno izmjenjen,
jasno je uočljiv uticaj bizantijskog oktogonalnog graditeljstva
75
 ZLATNI RELIKVIJAR
Pokušaj prepoznati koji
elementi su preuzeti iz
bizantijske umjetnosti,
a koji nisu.
ZLATNA KNJIGA (“Codex Aureus”)
U takvom ambijentu se počinje veća pažnja posvećivati i slikarskom i kipar-
skom umijeću. Podiže se kvalitet knjižnih ilustracija i opreme, obnavlja se
lijevanje bronzanih skulptura (mada još uvijek u malom formatu).
To je umejtnost koja sjedinjuje sjećanja na rimska djela, barbarsku neposred-
nost i bizantijsku dekorativnost. Ne baš velikog kvaliteta i količine, ali je
prvi korak ka formiranju evropskog umjetničkog izraza učinjen.
Otonska renesansa
Nakon smrti Karla Velikog carstvo se raspada u međusobnim borbama
naslejdnika, a novi centar obnove evropske kulture postaje dvor Otona
I Velikog, njemačkog vladara sa početka X st. I Oton sebe proglašava
Svetim rimskim carem nastavljajući karolinšku umjetnost, a pod vlašću
njegovih nasljednika Otona II i III jačaju bizantijski utjecaj. I ovdje je
umjetničko djelovanje vezano uz samostane. Benediktinski samostan
Reichenau je centar svih oblika umjetničkog djelovanja.
Za vladavine Karla Velikog Franačka država osvaja veliki dio Dalmacije i
zaleđa podstičući razvoj umjetnosti i u našim krajevima, dok Oton I
veliki trud ulaže u krstjanizaciju slavenskih plemena.

GEROVO RASPEĆE
Gerovo raspeće je jedan od
najpoznatijih artefakata
iz otonske umjetnosti sa,
za to vrijeme, neobično
realističnim prikazom
ljudskog tijela.

MINIJATURA SA PRIKAZOM OTONA I

76
 ROMANIKA
Romanika je evropski umjetnički stil koji se
javlja oko 1000. godine i traje do 1250.
Jačanje feudalnih kraljevstava i rast
sigurnosti podstiču razvoj gradova.
Istovremeno katolička crkva nastoji
učvrstiti svoju poziciju u zapadnim
zemljama nakon konačnog crkvenog
raskola 1054. god. na istočnu i zapadnu
kršćansku crkvu. Tako se novi stil najprije
javlja u samostanskim zajednicama i
sakralnoj arhitekturi.

Dugotrajni proces stapanja i srastanja naseljenih naroda u

Evropi oblikuje se u cjelinu iz koje izrasta zapadna civilizacija.
Još uvijek je to neuređeno i neobrazovano društvo, ali zamah u gradnji
opatija i crkava obilježava novo doba. Ovo je period prvih krstaških ra-
tova. Utvrđene feudalne kule donjoni povezuju se putevima namjenjenim
hodočašćima ka svetištima poput Santiago de Kompostela u Španiji. Presjek jugoistične strane
crkve Seint Sernien u Touli
Na povoljnim mjestima ponovo nastaju gradovi kao rezultat povećane
građene oko 11000. go. Pred-
sigurnosti stanovništva. Za razliku od rimskih, ovi gradovi su nepravilnog stavlja petobrodnu građevinu
tlocrta i ukazuju na stihijsko nastajanje. Stalni kontakti dovode do sa tlocrtom u obliku latin-
oblikovanja prepoznatljivog romaničkog jedinstva u Evropi. skog krsta. Na istočnoj strani
Graditi u slavu Boga se centralni brod završava
polukružnom apsidom u
Glavni arhitektonski elemenat predstavljaju bazilike obično trobrodne, kojoj je smješten oltarni
rjeđe petobrodne. Dodavanjem transepta i apside tlocrt bazilike zadobija prostor i prezbiterij (dio za
oblik latinskog krsta sa dužim zapadnim krakom. sveštenstvo). Svana je prido-
dan niz kapelica. Građevinu
Drveni krov se zamjenjuje polubačvastim svodom ili masivnom
nose gusto poredani stubovi
konstrukcijom krstasih svodova od kamena i betona. koji odvajaju brodove i teški
zidovi raščlanjeni vertikalnim
ojačanjima između kojih se
nalaze mali prozori.
Nad presjekom glavnog broda
i poprečnog prostora broda i
poprečnog prostora transepta,
uzdiže se kula. Kasnije će
kule najčešće biti građene
na bočnim stranama uz
glavni ulaz sa zapada.

Masivni zidovi naglašavaju utisak nezemaljske statičnosti i mirovanja,

a uski prozori, osim u apsidi, propuštaju malo svjetlosti stvarajući
atmosferu religiozne intimnosti.
Fasada na glavnom ulazu sa zapadne strane je obično najraščlanjeniji
dio građevine. Pored glavnog portala nalaze se bočni ulazi ili
slijepe arkade okružene reljefima. nad ulazom se sve češće
pojavljuje kružna rozeta
77
 Teški zidovi nose bačvasti kao simbol nebesa.
svod ojačan polukružnim
lukovima koji se kasnije
ojačavaju međusobnim
ukrštanjem.
Odličan primjer kako
karakteristike romaničke
arhitekture izrastaju iz
logičnih konstruktivnih
rješenja, a ujedno se
naglašava usmjerenost
broda prema apsidi.
Paray-le Monial, Franc. 110 Notre Dame la Grande Poitiers
Regionalne različitosti u obradi fasade i dimenzijama od Italije i Fran-
cuske do Engleske i Skandinavije ipak zadržavaju osnovnu karakteristiku
romaničke arhitekture – Graditi znači, isključivo, podizati spomenik Bogu.

Skulpture – Biblija za nepismene

Kiparstvo u romanici, za razliku od logične arhitekture, sadrži uglavnom

maštovite predstave fantastičnih bića i paklenskih muka. Reljefi i skulpture
su potčinjeni arhitektonskim sklopovima. Površina fasade, stubovi,
a veoma često i bronzana vrata ispunjeni su najrazličitijim figurativnim
predstavama čiji nas oblici podsjećaju na maštovitost barbarske
umjetnosti. Proporcije i naznake dubine prostora su zanemarene,
a naglasak je stavljen na linearnost i čitljivost scene.
U antici je kipar slavljen i poštovan, a romanički kipari su tek puki
majstori koji ukrašavaju arhitektonske cjeline. Likovi su pozadinom
vezani za podlogu te ih je tačnije nazvati reljefima nego skulpturama.

Na slikama se vide svodovi

glavnog broda i kasnije pri-
dodanog transepta u crkvi
St. Sernin na kojima se vidi
razvoj polukružnog svoda
ukrštavanjem među
stubovima čime se
poboljšava raspodjela
opterećenja na konstruk-
ciju i dobija prostor za
prozore koji osvjetljavaju
unutrašnjost.
Groteska je likovno
prikazivanje likova u
izobličenom obliku.
Reljefi sa katedrale u Autunu-Franc.
“Biblije za neuke” - figurativne scene na fasadi crkve imaju za cilj da
svojom grotesknošću zaplaše narod, a jedino prikaz Hristosa nad
ulazom ukazuje na spas.
78
TAPISERIJA KRALJICE MATILDE IZ BAYEUXA, detalj-oko 1073.
Na lanenom platnu dugom preko 50 m u nizovima teče priča o pohodu HOROR VACUI- osobina
Vilima Osvajača na Englesku romanske umjetnosti-
strah od praznog prostora.
SLIKARSTVO je manje revolucionarno i uglavnom naglašenih linija Kompozicije su pretrpane s
bez insistiranja na slikarskim vrijednostima valera i tona. prvenstvenim ciljem da se
Najzastupljenije je minijaturno slikarstvo u rukopisnim prepriča scena iz Biblije.
knjigama koje se prepisuju u samostanima.

San Ambrogio Milano - unutrašnje dvorište i glavni brod

Romanika u Italiji je više naslonjena na antičke uzore. Teži se čistijim
oblicima odbacujući nakićene forme neobuzdane gotike i
nagovještavajući vlastiti umjetnički izraz - renesansu.
U ovo vrijeme djeluje Franje iz Assisija, začetnik franjevačkog reda i
vjerski reformator koji zagovara okretanje humanizmu i prirodnosti.

Iluminacije su ukrasi u
Katedrala i toranj u Pisi rukopisnim knjigama.
Posebna pažnja se
posvećuje ukrašavanju
Katedrala i toranj u Pisi početnih slova stavaka
(inicijali) i minijaturnim
crtežima sa naglaskom
na dekorativnu
ornamentalnost.

79

Kao prvi znak obnavljanja
evropske kulture javlja se
romanička arhitektura sa uzori-
ma u antičkim građevinama.
Bazilikalni tip crkve je zanos-
van na statičkoj ravnoteži zida
koji nosi teški polukružni svod.
Cjelokupni utisak je mistično
zatvoren i intiman. Gotička
umjetnost izrasta iz romanike,
ali nova tehničko-građevna
rješenja dovode do novog stila.
Crkve zadržavaju tlocrt u obliku
latinskog krsta, ali proširen i
bogatije raščlanjen, a cjelokupna
građevina ostavlja utisak
stremeljnja u visinu
i impozantnosti.
Naziv “arte gotica” je
prvi upotrijebio italijan-
ski arhitekt iz XVI st. G.
Vasari želeći na pogrdan
način naglasiti da je sa
renesansnog gledišta taj stil
barbarski i neskladan.
Laik je svjetovna, osoba
izvan crkvene organizacije,
preneseno označava i
neuku osobu.
80
GOTIKA
Početkom XII st. bogato gradsko stanovništvo postaje novi faktor društvenih
odnosa do tada usmjerenih na relaciju kler-feudalci. Tako i umjetnost za
razliku od romaničke crkveno-mistične u gotici postaje više nacionalističko-
laička. Katedrale sada nastaju kao poduhvati cijele zajednice postajući
simboli mjesnog identiteta, a ne samo crkvene građevine.
Zamah u graditeljstvu se sada proteže i na svjetovnu arhitekturu,
a više pažnje se posvećuje i samim kućama za stanovanje.
Zaoštrava se sukob religijske dogme i probuđenog interesa za nauku.
Sujevjerja, alhemijski esperimenti, ponovno otkrivena antička naučna
dostignuća... i u gotičkoj arhitekturi se prepliću u kompleksnu konstrukciju
koja koristeći savremena matematička i fizička dostignuća gradi građevine
koje kao da se opiru zemaljskim zakonima i materijalnosti.
Katedrala u Reimsu u Francuskoj
Nakon romanike, koja se smatra prvim evropskim umjetničkim stilom
jer se njene karakteristike javljaju širom Evrope, u drugoj polovini XII
st. formirale su se vrijednosti novog umjetničkog stila - gotike. Gotika se
pojavila u sjevernoj Francuskoj i postepeno proširila po cijeloj Evropi. Stil
gotike se najizrazitije očituje u arhitekturi kao poseban zapadno-evropski
način građenja. Gotika ne predstavlja prekid sa romanikom već se razvija
iz romaničkih obrazaca, koji se usložnjavaju novim tehničkim rješenjima.
Građevine postaju sve više, vanjski potpornji nose konstrukciju pa
građevina s vana djeluje rebrasto raščlanjena i prepuna detalja.
Kiparstvo i slikarstvo su, kao i u romanici, podređeni arhitekturi.
Fasade građevina su ispunjene dekorativnim skulpturama izduženih
kontura i naglašene vijugavosti, a na prozorima se izvode kompleksne
vitražne cjeline na kojima su prikazani prizori iz Biblije, ali je
naglasak stavljen na dekorativnost cjeline.
U umjetničkom oblikovanju (zlatarstvo, drvorezbarstvo, namještaj)
također se naglašavaju izduženost, vijugavost i dekorativnost.
Početkom XV st. u Italiji se javlja renesansa kao suprotnost
gotici, ali će u nekim zemljama gotika trajati mnogo duže.
 NOTRE-DAME U PARIZU
jugoistočna strana i tlocrt

Gotičke građevine djeluju mnogo jedinstvenije nego romaničke. Tlocrt je

zbijen, a utisak stremljenja u visinu je dominantan i vani i unutra. Građena
između 1163. i 1245. ova katedrala predstavlja odličan primjer gotičke
dematerijalizacije prostora. Za građevinu ovih dimenzija u romanici
bi bilo potrebno duplo više materijala. Ovo nije samo rezultat
težnje da se dimenzijama izazove strahopoštovanje, već dokaz
buđenja evropske racionalističke misli i napretka u tehnici.
Gradnja što monumentalnije katedrale postaje jedan vid nadmetanja
među gradovima. U dugogodišnjim radovima učestvuje veliki broj
stanovnika, a projektanti i graditelji su putujući anonimni majstori koji Kontrafore
često mijenjaju mjesto i rade na više građevina. Tako da se, pored lokalnih
posebnosti, rano formira tip katedrale sa tri ili pet uzdužnih brodova i
jednim ili tri poprečna broda. Sa zapadne strane se najčešće uzdižu
dvije visoke kule, a fasade su kitnjasto obrađene.
Svod sa prelomljenim lukom počiva samo na složenoj konstrukciji stupo-
va i pilastra (polustupova) svana ojačanih kontraforama, a međuprostor
popunjavaju dugački prozori sa vitražima i rozetom iznad portala.
Najpoznatije gotičke građevine su: katedrala u Šartru, katedrala u Kelnu,
Notre Dame u Parizu, Westminsterska opatija, Papinski grad u Avignonu.
Gotika u Engleskoj –
Katedrala u Salisbury i
opatija u Canterbury

U Englesku gotika dolazi

nešto kasnije, ali se ubrzo
razvija u individualni
izraz naglašenih ritmova
linija i ukrasa otvarajući
put cvjetnoj gotici.
Sama Engleska je relativno
dugo zadržala ovaj stil ne
prihvatajući renesansna
rješenja i iz gotike prešavši
u barokni stil.

81

MADONA IZ KRAMAUA
U ČEŠKOJ
Posebno je zanimljiva skupina
gotičkih Bogorodica nastalih
širom Evrope. Stroge, groteskne
scene strašnog suda i apoka-
lipse krajem gotičkog perioda
zamjenjuju predstave mlade
i ljupke Marije, u elegantnoj
S pozi, sa malim Isusom u
naručju. Bog kazne je
postao Bog nade.
82
Vitraži u katedrali u Chartresu spadaju u najljepše primjere slikarstva
u staklu. Nosivi stupovi omogućavaju ovaj prodor čarobnog
osvjetljenja doprinoseći utisku dematerijalizacije prostora.
Mada su skulpture još uvijek vezane za arhitektonsku podlogu, u gotici
započinje proces njihovog oslobađanja. Figura ne stoji više strogo fron-
talno, javlja se kontrapost, a odjeća dobija na živosti i materijalizaciji.
Umjetnik nastoji dočarati emocionalno stanje likova.
Gotička umjetnost tako
postaje dokaz konačnog
asimiliranja varvarskih ple-
mena u evropsku civiliza-
ciju. U procesu nastajanja
evropskih naroda presudnu
ulogu imaju snaga vladara
i određenog područja te
razvoj jezika. Katolička
crkva ima neupitan položaj
u društvu i u umjetnosti,
ali taj svoj položaj nerijetko
koristi kao sredstvo pritiska
i učvršćivanja crkvenih
dogmi Da bi se ostvario
dalji napredak bilo je
potrebno da humanističke
ideje i naučna misao do-
biju ravnopravan položaj
u društvu. Ali to je već
renesansni ideal.
SKULPTURE SVETACA
NA FASADI CRKVE
U CHARTRESU
Internacionala gotika

Gotički izraz nije odgovarao italijanskoj sklonosti za jednostavnost i sklad.

Tako će u Italiji nastati umjetnički pokret renesanse kao potpune supro-
tnosti svih gotičkih ideala. No ni samo područje Apeninskog poluostrva
nijeostalo izvan gotičkih uticaja. Za Milansku katedralu bi smo mogli
reći da spada u najkomplikovanije kasnogotičke građevine.
Cijela fasada građevine i mnoštvo uskih tornjeva jasno pokazuju
na šta su mislili historičari umjetnosti imenujući karakteristike
kasne gotike kao plamenu gotiku.

CA’D’ORO - Venecija
Pored ovog naziva koriste se još izrazi cvijetna gotika i Internacionalna
gotika kao obilježje razvijenog gotičkog stila u kojem se dekorativnost
ističe kao glavna karakteristika.
Venecijanska arhitektura je originalnu kombinaciju sjevernogotičkih
rješenja kombinovanih sa bizantijskim dekorisanjem fasada i islamskom
geometrijskom arabeskom. Duždeva palača, Porta della Carta,
a posebno Ca‘d‘Oro predstavljaju najpoznatije rješenje venecijanske
gotike čiji uticaji će se osjećati i u Dalmaciji.
Već smo spomenuli posebnosti engleske gotike, ali će primjer dekoracije MILANSKA KATEDRALA
plafona u Westminsterskoj opatiji i kapele u King ‘ s Collegeu u započeta 1386. i građena sto
Cambridgeu (1466-1508) prevazići sve primjere dekorativnog godina rukama njemačkih
i francuskih majstora
tretmana zidne površine.
Skulpturalna djelatnost sa jedne strane ostaje vezana uz arhitektonski
okvir, dakle ima čisto dekorativnu funkciju, dok sa druge strane internac-
ionalnu gotiku obilježava tendencija ljupkih Lijepih madona (posebno
cijenjene burgundinske i češke) elegantnog pokreta zavojite
izvještačenosti. Interesantan je i novi zamah nadgrobnih
skulptura koji neminovno teži realističnijoj viziji.
83
 Na nekoliko skulptura u opatiji Champmol, u blizini Dijona, Flamanac
Claus Sluter u kasnu gotiku utiskuje pečat ekspesivnog realizma snažne
monumentalnosti nagovještavajući novu estetiku evropske skulpturalne
umjetnosti. Ipak, raznolikost kasnogotičkog slikarstva predstavlja najbolji
pregled stilskih promjena. Začuđujuća je bliskost stila slikara iz različitih
zemalja. Jačanjem država sigurnost u gradovima raste, a svijet viteških
okršaja se seli u mit i veličanje bolje prošlosti.

MOJSIJE, dio oltara u

opatiji Champom - Sluter

U slikarstu se razvija suptilna nostal-

gija blistavog kolorita i linearne minu-
cioznosti tvoreći dekorativni nadrealni
svijet. Posebnom zanimljivošću se ističe
burgundijsko vojvodstvo sa centrima u
Dijonu i Bourgesu. Oltarne slike Mel-
chiora Broederlama i minijature u Tres
Riches Heures (Molitvenik vojvode od
Berryja) iz 1416. godine u izvedbi braće
iz Limbourga (Pol, Hennequin i
Herman), očituju sve postojaniju težnju
ka realizmu što u XVI st. prerasta u
sjevernu varijantu renesanse.
MJESEC APRIL
Braća Limburgh,
majstori minijaturnog
slikarstva

U Italiju stil internacionalne gotike donosi Sijenac Lorenzo Monaco oko

1414. Međutim, Italija se već suočila sa novim pogledom na slikarstvo.
Firentinac Giotto prevazilazi gotičku linearnost i dekorativnost uvodeći
osjećaj za trodimenzinalnost i životnost likova, ali sve do početka
renesanse neće se pojaviti dostojni sljedbenici njegovog stila.
Duccio di Buoninsegna, Gentile de Fabriano, Antonio Pisanello i drugi
ŽENE NA GROBU i dalje njeguju gotički izraz, ali od pojave Masacciovog slikarstva 1423.
Duccio di Buoninsegna stil internacionalne gotike nalazimo sve rjeđe.
84
 SREDNJOVJEKOVNA UMJETNOST
U DALMACIJI
Slovenska plemena koja se krajem VI st. naseljavaju na Balkan.
Prodiranjem prema Dalmaciji dolaze u dodir sa gradovima na obali pod
vizantijskom vlašću. Split, Trogir, Zadar i drugi gradovi su u IX st. postali
centri širenja kršćanstva među Hrvatima. Pod utjecajem franačke države,
hrvatski vladari podstiču gradnju crkvi od kojih je nekolicina i danas
sačuvana. Ove prve crkve su malih dimenzija i neujednačenog oblika.
Najčešće su jednobrodne sa kupolom poput crkve sv. Petra u Priku kod
Omiša, ali su najpoznatije crkve kružne osnove sa četiri, šest ili osam
nejednakih apsida kakve se inače ne sreću na drugim crkvama iz tog
vremena. Crkva sv. Križ u Ninu pored Splita iz XI st. i sv. Donat u Zadru
su primjeri ovog stila. Na ninskoj crkvi volumen građevine djeluj dosta
razruđen i samo ga visina tambura drži na okupu. Sv. Donat ima šest Crkva sv. Križ u Ninu
apsida, također nejednakog oblika, ali utisak je kompaktniji izduženim
lukovima na fasadi naglašava se kretanje prema kupoli koja je danas
zamjenjena drvenim krovom. Mada je Zadarska crkva većih dimenzija
i građena po uzoru na Palatrinsku kapelu Karla Velkiog u Ahenu, obje
crkve su dosta nevješto građene sa mnogo maltera i grubog kamena
što ukazuje na brzi rast kršćanskog stanovništva u ovom razdoblju,
ali i nedovoljno iskustvo tadašnjih dalmatinskih majstora.

U ovom periodu između IX i XI st., skulpture su veoma rijetke i uvi-

jek vezane za arhitekturu. Dalmatinski majstori prihvataju iz sjeverne
Italije pleteni linearni ornament izveden u plitkom reljefu i oblikuju ga u
maštovite varijacije. Pored linearnih i biljnih motiva često su u ornament
dodani i životinjski likovi dok se predstave ljudi pojavljuju tek u XII st.
Ovaj ornament, poznat i kao pleter predstavlja jednu od
najprepoznatljivih vrijednosti hrvatske umjetnosti.
sv. Donat u Zadru

Plitki reljefi sa motivom

pletera popunjavaju
unutrašnji prostor crkve
po romaničkom principu
horrora vacui, tj. maksimal-
nog ispunjavanja površine.
Postoje očuvani dokazi da
su ornamenti bili bojeni,
ali ni danas ne gube na
svojoj ljepoti zbog gustog
prepleta koji usložnjava
igru svjetlosti i sjenki.
RELJEF IZ BISKUPIJE KOD KNINA
85
 SREDNJOVJEKOVNA UMJETNOST
BOSNE I HERCEGOVINE
Predromanika
Područje Bosne i Hercegovine se našlo na liniji razdvajanja Istočnog i
Zapadnog Rimskog carstva. Položaj na mjestu dodira latinskog zapada i
vizantijskog istoka omogućila je miješanje uticaja, ali i duže
očuvala davna shvatanja i ahaičnu tradiciju.
Po doseljavanju Slavena na ovom području započeo je proces srastanja
starosjedilaca sa pridošlim plemenima. Slaveni se naseljavaju uz ruševine
rimskih građevina i na lokalitetima starih gradinskih naselja radi lakše
odbrane. Iz prvih vijekova slavenskog prisustva na tlu BiH nije sačuvano
mnogo primjera. Tek po tragovima temelja na više lokaliteta možemo
stvoriti predstavu o graditeljstvu. Crkve u Vrutcima kod Sarajeva, na
Paniku, u Zavali, na Vidoštaku kod Stoca ... su kamene jednobrodne
crkvice tipski slične crkvama u Dalmaciji. Crkva u blizini Blažuja je bila
šestoapsidalna kružna građevina, ali o njenom obliku i dimenzijama
arhaično: u starom stilu, nema sigurnih podataka. Pojedine crkve su bile oslikane i ukrašene
zastarjelo reljefima, no i o tome danas svjedoče samo fragmenti poput reljefa iz
Zavale i dijela reljefa Bogorodice sa Isusom nađenog na Vidoštaku.
Veći broj zanimljivih primjera nalazimo u nakitu iz ovog doba.
Uz pokojnike je pronađeno dosta zlatnog nakita iz čije obrade
se mogu prepoznati bizantijski, mediteranski i karolinški uticaji.

KRALJEVSKI PORTAL
U JAJCU

TORANJ SV. LUKE U JAJCU

86
SVEĆENIČKA KAUZULA RELJEF IZ MUJADŽIĆA
U franjevačkim samsotanima Kraljeve Sutjeske, Kreševa i Fojnice
danas se čuva veliki broj likovnih djela i primjera umjetničkog ukra-
šavanja. Krilni oltar u Sutjesci je najljepši primjer gotičkog slikarstva
kod nas, a kazula sa prikazom raspeća predstavlja značajan
primjer srednjovjekovnog veza.

Romanika
U doba romanike Bosna se suočava sa teritorijalnim pretenzijama Ugar-
sko-hrvatskog kraljevstva. Zbog toga je umjetnički obrt nešto skromniji i
uništen mnogim sukobima. Sačuvani primjeri svjedoče o većem oslanjan-
ju na dalmatinske uzore i bizantijsku umjetnost. Ipak, kada je romanički
stil prihvaćen od strane domaćih majstora oni ga se pridržavaju i kada
gotika postane dominantna, tako da na pojedinim građevinama iz
kasnijeg perioda, poput tornja na Crkvi sv. Luke u Jajcu,
srećemo kombinaciju ova dva stila.
Posebnom ljepotom se ističe skupina bronzanih skulptura iz Mujadžića
kod Jajca u čijem oblikovanju se primjećuje srodnost sa francuskim
skulpturama ovog vremena.
Gotika ULAZ SA GOTIČKIM
ELEMENTIMA NA
1266. god. je u Bihaću podignuta crkva sv. Antuna (danas Fethija
FETHIJI DŽAMIJI U
džamija) kao prva gotička građevina na tlu Bosne i Hercegovine.
BIHAĆU
Kako je jačala bosanska samostalnost tako se i u graditeljstvu javlja veći
broj profanih građevina. Kraljevske rezidencije u Bobovcu i Jajcu su
zanimljive, jer Bobovac nastaje pod uticajem ugarske umjetnosti dok
je dvor u Jajcu izgrađen u stilu dalmatinsko-mletačke gotike.
Crkve u Zvorniku, Milama kod Visokog, Olovu, u Kreševu i crkva Sv.
Grgura u Kraljevoj Sutjesci su jednostavne propovjedničke crkve
i prema propisima franjevačkog reda jednostavno uređene.
87

Stranica iz
Miroslavljevog evanđelja
Na margini kodeksa Hval je
zapisao: “Pisah zlatom kao i
črnilom”, što može ukazivati
i da je on autor barem dijela
ilustracija, jer se u ilustraci-
jama zbornika prepoznaju
dva stila. jedan crtač slika
u gotičkom stilu na modroj
pozadini, a drugi, na zlatnoj
pozadini, u lokalnom stilu
izvodi profinjene ilustracije
prepune detalja. Za drugog se
pretpostavlja da je sam Hval
jer on i u rukopisu zlatnom
bojom dekorira slova.
88
Rukopisne knjige
Posebnu likovnu vrijednost predstavljaju manuskripti (crkveni ruko-
pisi) rađeni za bosanske velikaše. Nažalost, ni onih nekoliko primjera
koji su sačuvani do danas nije u Bosni i Hercegovini već su razasuti po
bibliotekama Istanbula, Venecije i Petrograda. Često se ovi rukopisi
svojataju od strane naših susjeda u nastojanju da se iz pojedinih detalja
izvuku kvazipolitički zaključci, ali je činjenica da su oni pisani za bosanske
velikaše i često izvođeni rukama samih bosanskih majstora što se ogleda
u posebnom stilu iluminacija koje pripadaju romaničkog izrazu, ali su
obogaćene bizantijskim elementima. Najstariji od ovih rukopisa je pisan
za humskog kneza Miroslava. Miroslavljevo evanđelje je ćirilični rukopis
na 181 listu sa 296 inicijala i minijatura. Evanđelje je pisano u dvorskoj
skriptarnici (biblioteci) oko 1190. Mostarsko i Divoševo Evanđelje se
odlikuju posebnim osjećajem za naglašenu dekoraciju i specifične ilustrac-
ije koje se javljaju samo u bosanskim spisima, poput stiliziranih ljiljana,
orlova i biljnih prepleta. Hrvojev misal i Hvalov zbornik predstavljaju
sam vrhunac bosanskog umijeća ukrašavanja rukopisa. Oba rukopisa su
pisana za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića (?-1516). Hrvojev misal
je na glagoljici ispisao pop Butko “po zakonu sv. Rimske crkve”, a ukrasio
nepoznati slikar u stilu zrele gotike. Misal se danas nalazi u Budimu.
Hvalov zbornik je dobio ime po autoru ove zbirke jevanđelja i crkvenih
psalma. Krstjanin Hval, kako se potpisuje autor ovog najpoznatijeg
zbornika na bosančici, pripadnik je Crkve bosanske što rukopisu
daje još veći značaj jer dolazi iz specifičnog kulturnog kruga.
Stranica iz Hvalovog zbornika Stranica iz Hrvojevog misala
Stećci
Među očuvanim spomenicima kulturne baštine sjevorazapadnog Balkana
posebno mjesto zauzimaju stećci. Od preko 70 000 do sada pronađenih
stećaka najviše ih se nalazi u Hercegovini, jugoistočnoj Bosni i dolini
Drine. Dosta nalazišta ima u Dalmaciji i Crnoj Gori, dok se u sjevernoj
Bosni, Slavoniji i istočnije nalazi tek nekoliko manjih nekropola i
usamljenih stećaka. Uz izuzetak nekoliko jednostavnih ploča, za
koje se pretpostavlja da su nastale u doba bana Kulina oko 1200. go-
dine, običaj obilježavanja grobova se formira za vrijeme Stjepana II
Kotormanića. Prvi stećci su pravilne ploče fine obrade, a kasnije
se na njima pojavljuju natpisi i reljefne predstave.
Običaj obilježavanja grobova se formira za vrijeme Stjepana II Kotro-
manića oko 1200. godine. Prvi stećci su pravilne ploče fine obrade,
a kasnije se na njima pojavljuju natpisi i reljefne predstave.
Mnogostruke su nedoumice koje pred nas stavljaju stećci. U tumačenju
njihovog porijekla i simbola na reljefima često se pristupalo sa unaprijed
smišljenim odgovorima koji su trebali podržati određene teze koje su
nerijetko imale politički karakter, a manje se pristupalo razumijevanju
društvenih i estetkih shvatanja tog vremena.

Stećak iz Zgošće kod Kaknja težak preko 13 tona je jedan od najukrašenijih

primjeraka. Kvaliteta obrade i dimenzije upućuju da je označavao grobno
mjesto nekog velikaša visokog ranga (možda i samog bana).
89
 Veliki broj scena na stećcima
bi se mogao isčitati kao
neoplatonistički opis sukoba
principa dobra i zla, ali
moramo biti oprezni u davanju
značenja pojedinim likovima
jer npr: zmija bi mogla
predstavljati simbol zla,
a istovremeno možemo
je shvatiti kao čuvara
stećka ili kuće pokojnika.
Možda je ipak Mak Dizdar u
svojoj zbirci Kameni spavač
inspirisanoj motivima sa
stećaka imao najtačnije
tumačenje. Dizdar reljefe
doživljava kao univerzalni
nijemi jezik koji traži
pomirenje duhovnog
i tjelesnog.
Stećak kovača Grubača
sa motivom ljiljana u
arkadnim nišama
90
Sami lokaliteti nekropola stećaka često se nalaze u blizini ilirskih gradina
pa i na samim tumulskim grobljima. Pored pojedinih stećaka su nađeni
i tragovi crkvi što može izazvati zabunu jer je u suprotnosti sa domi-
nantnim shvatanjem da su pod stećcima ukopani pripadnici bogumilske
zajednice koja je u svom dualističkom pogledu (materijalno od đavola
– duhovno od boga) službu božiju obavljala na otvorenom. Međutim,
najvjerovatnija je pretpostavka da je ovakav način obilježavanja grob-
nih mjesta odgovarao svim stanovnicima tog područja bez obzira
kojem bogosluženju pripadali. U prilog takvom shvatanju govori i
raznolik spektar simboličkih predstava na reljefima. Predstave pagan-
skih i kršćanskih simbola isprepletenih u kompleksnim varijacijama i
značenjima, ukazuju da je kultura srednjovjekovne Bosne i okoline
periferna po položaju u odnosu na centre, ipak formirala vlastite
vrijednosti u kojima možemo prepoznati ilirske utjecaje, ali i
romaničko-gotičke obrasce i vizantijsku ikonografiju.
Stećci se javljaju u oblicima ploče, sanduka i sarkofaga.
Sam naziv “stećak” je prvobitno označavao visoke uske sanduke, ali je
kasnije prihvaćen kao zajednički naziv. Po natpisima na njima znamo
da su ih u vrijeme postavljanja nazivali “bilig” tj. biljeg, obilježje groba.
Najčešće na stećcima srećemo reljefne predstave spirala, geometrijskih
i floralnih motiva, te krugove i rozete omiljene u gotici kao predstave
nebeskih tijela. Od biljaka su najčešći ljiljani i vitice grožđa.
Figurativna ikonografija stećaka obuhvata pojedinačne i grupne predstave
ljudi, životinja i fantastičnih bića. Nezahvalno je davati tumačenja da li
scena lova predstavlja stvarni lov ili simboličku predstavu spasenja
od zla. Široko rasprostranjen motiv ptice na leđima jelena
mogao bi predstavljati prelazak u drugi svijet.
Krst u raznovrsnim manifestacijama je veoma čest motiv na stećcima pa i
sami stećci u razvijenoj fazi imaju oblik krsta u kojem je ugravirna figura.
Negdje je to jednakokraki grčki krst, negdje latinski ili tau-krst. Na pojed-
inim reljefima srećemo oblik egipatskog AKHN krsta kao srednjovjeko-
vnog simbola zvijezde Danice te prelomljenog krsta sanvastike-simbola
dobra i obrnutog odnosno svastike-simbola zla. Krst čiji se gornji krak
račva u dvije zmije koje napadaju jedna drugu je jasan simbol dogmi u
čijim je rukama Bosna bila mjesto sukoba i potkusurivanja.
Malo znamo i o klesarima ovih monolita i tek po uklesanim imenima
nekolicine njih znamo da su se zvali: Pribil Bejlopčelanin, kovač Miogost,
kovač Grubač, dijak Vukašin, Vuk iz Boljuna,... dok ostale često možemo
prepoznati po načinu izvedbe i specifičnim oblicima. Tako se smatra
da su u Radimlji većinu reljefa izvela dva majstora.
Zadaci:
* Napravi pano sa primjerima srednjovjekovnog graditeljstva i umjetnosti
koji se nalaze u tvom gradu.
 RENESANSA RENESANSA (franc.) -
preporod, obnova
Renesansa je kulturno-his-
torijsko razdoblje talijanske
umjetnosti, kulture i nauke od
sredine XIV do početka XVI st.,
a kasnije i u ostatku Evrope.
Karakteriše se ugledanjem na
antičku umjetnost. Kao uzor
se postavlja antička estetika
jednostavnih i jasnih oblika.
Afirmišu se individualne slo-
bode i preispituju ranije naučne
i religijske “istine”, rehabiliti-
raju se ovozemaljski užici a
odbacuje odricanje i asketizam.
Nasuprot anonimnom srednjo-
vjekovnom stvaraocu nastupa
univerzalni i samosvjesni rene-
sansni čovjek- kreator poštovan
zbog svoje vještine i znanja.
U literaturi se obnavljaju
književne forme kao ep, lirska
pjesma, epigram, dijalog, ko-
medija i drama. Ne izbjegava se
ni lascivnost nasuprot pretjer-
anoj ozbiljnosti srednovje-
kovnih stvaralaca. Petrarca,
Bocaccio, Rabelais, Cervantes,
Shakespeare, u književnosti; u
likovnim umjetnostima Brunel-
leschi, Leonardo, Michelangelo,
Durer, Holbein i dr ... u svojim
djelima daju humanistički
pogled koji se ogleda u zani-
manju za čovjeka i njegov
doživljaj svijeta.
Pogled na Firencu
U historiji nezabilježen preporod ljudske misli, koji je odredio dalji razvoj
evropske civilizacije, počinje u razjedinjenoj Italiji za vrijeme kratkotrajnog
uzleta trgovačkih gradova. Prvobitno u Firenci, kasnije i u drugim gradovi-
ma, a posebno u Rimu i Veneciji umjetnost i nauka postaju predmeti općeg
interesovanja. Međutim, ne treba shvatati ovaj period kao neko idlično
doba u kojem je sve podređeno veselju i napretku. Veći dio Apeninskog
poluostrva je pod vlašću papske države dok snažniji gradovi moraju stalnim
međusobnim ratovima i pljačkaškim pohodima potvrđivati vlastitu nezavis-
nost. Bogati sloj feudalaca i trgovaca postaju mecene koje umjetnicima daju
veću slobodu nego crkva, ali siromašni slojevi nisu osjećali mnogo humaniji
pristup od strane prosvjećenih gospodara. Primat koji ovi gradovi gube
otkrićem Amerike 1492. god., ubrzo dovodi do slabljenja gradova i zami-
ranja umjetnosti u njima, ali sjeme renesanse već se primilo širom Evrope.
91
 Detalj svoda Sikstinske kapele u Rimu - Michelangelo

Slikajući trenutak kada Stvoritelj daruje iskru života Adamu, Michelangelo

vješto dovodi u žarište dvije ruke koje te što nisu uspostavile kolanje energije.
U beskonačnost zaustavljeni pokret pred dodir prstiju stvara napetost
u kojoj očekujemo da slijedeći trenutak obasjaju varnice rađanja.
Simbolički karakter kompozicije najbolje objašnjava vrijednosti renesansne
varnice. Vjerovanje u stvorenost prema liku Božijem sada služi kao povod
za istraživanje ljudskog tijela u kojem naučni pristup konačno dobija priliku
da otvori put oslobađanju od srednjovjekovne dogme.
Ponovno otkrivanje antičkih filozofa i umjetnika podstiče težnju za slobod-
nijim rasuđivanjem nasuprot srednjovjekovnoj isključivosti. Antički ideal
ljepote, ostvarene euklidovskom matematičkom proporcijom dijelova,
postaje uzror u svim oblastima umjetnosti povezujući ih i oblikujući
svestrane stvaraoce. Umjetnik izlazi iz srednjovjekovne anonimnosti
i postaje ličnost od ugleda.
Sve je podređeno upoznavanju čovjekove prirode.
Čovjek se shvata kao mjera svih stvari. Gotička arhitektura sa stremljen-
jem uvis, ka božanstvu, zamjenjena je harmoničnim građevinama čije
mjere su određene realnim čovječijim potrebama.
Pogled prema nebu zamjenjuje pogled ka čovjeku. Michelangelov
Adam ne pruža pogled ka Stvoritelju, on traži svoje ispunjenje gledajući
pod Gospodovo rame gdje se nalazi još nestvorena Eva.

92
Nagovještaji renesanse
Renesansa predstavlja nadrastanje srednjovjekovne društvene statičnosti
i vraćanje antičkim uzorima. Nakon uzleta grčke i rimske civilizacije
nastupa skoro 10 stoljeća u kojima Evropu potresaju pljačkaški
upadi i seobe varvarskih plemena.
Nekada milionski grad, Rim 1417. godine ima tek 17 000 stanovnika.
Dok većina stanovništva svu energiju troši na puko preživljavanje,
interes za nauku i umjetnost opstaje jedino u crkvenim opatijama gdje se
prepisuju i ilustruju rukopisne knjige. Ali, ta produkcija je više provinci-
jalnog karaktera i puko ilustrativna, a antički spisi i umjetnička djela se
potcjenjuju zbog njihovog paganskog (nekršćanskog) porijekla.

SV. FRANJO PROPOVJEDA

PTICAMA-Giotto
Franjo Asiški (1181–1226) je
svetac koji je napustio bogatog
oca i propovjedao “evanđeosko
siromaštvo” pomažući sirotinji i
bolesnicima. On smatra da sve u
prirodi sadrži božije prisustvo i
ne smije se odbacivati. Ovdje je
prikazan kako se obraća ptica-
ma. Predanje kaže da se Franjo
čak i tada nije zaustavljao
na “lijepim” već odlazi tražiti
odbačene i prezrene od ljudi,
među vrane i svrake. Odlična
tema za slikara, savremenika i
poznanika Dantea i Petrarke, i
dokaz dugotrajnog sazrijevanja
humanističkih ideja.

SV. FRANJO POKLANJA SVOJ PLAŠT - Giotto

Giotto di Bondone (1266-1337) je firentinski slikar koji prvi nadrasta
gotičke obrasce zlatnih pozadina i vizantijske plošne stilizacije likova. Giotto
uvodi pejzaž koji djeluje kao pozadinska kulisa likovima u prvom planu
stvarajući utisak da je događaj u visini naših očiju. On, također, modelira
svjetlost i sjenke na likovima stvarajući utisak trodimenzionalnih volumena.
Tako Giotto ponovo uvodi nastojanje da se ostvari realističnost slike, i mada
njegov pristup nije imao dostojne sljedbenike sve do XV st. veliki korak ka
analitičkom posmatranju prirode učinjen je već tada.
93
 Tek sa romanikom i gotikom počinje proces otvaranja umjetnosti u
javnost. Gradnja katedrala okićenih djelima anonimnih majstora uka-
zuje da je postepeno sazrijevalo vrijeme oslobađanja umjetničke svijesti.
Pokazaćemo kasnije da se slično buđenje samosvijesti dešava širom
Evrope, ali nigdje promjena nije bila tako revolucionarna kao u Firenci.
Ipak, ni ovdje ne dolazi naglo do promjena. Nagovještaji renesanse sežu
“Konji se rađaju, ali duboko; neki historičari ih nalaze u činjenici da je Firenca postojbina
ljudi ne, ljudi Etruraca; u Firenci je sačuvano više rimskih spomenika nego u više
se obrazuju.” navrata pljačkanom Rimu; bogati trgovački sloj se javlja kao tolerantniji
Renesansna naručitelj nego crkva koja u to vrijeme preživljava snažne unutrašnje su-
poslovica kobe čiji će rezultat biti dugotrajno progonstvo pape iz Rima u Avignion.

DOBRA I LOŠA VLADAVINA
Ambrogio Lorenzetti
Antički filozofi i umjetnici se upravo odlikuju intelektualnim promatranjem
svijeta tako da se prihvataju kao uzori. Naravno, i ovdje je teško odvojiti
uzroke od posljedica, da li antika služi kao ideja vodilja ili dostignute
težnje nalaze najbolji odgovor u antičkoj misli.
Koliko je u svemu tome imao utjecaja i sam mentalitet? Podsjetimo se da je
u Italiji arhitektura romanike i gotike bila mnogo suzdržanije u oblicima i
ukrasima nego u ostatku Evrope.
Možda je najznačajniji rezultat renesanse shvatanje da se svijet ne može
spoznati samo putem razuma već se razvijaju naučno-istraživačke metode.
Prije svih, empirijski metod – otkrivanje putem istraživanja i eksperimenta.
Razmisli: koliko su otkrića kompasa, baruta i štamparstva oblikovali
današnju Evropu?
Renesansa je usmjerila razvoj evropske kulture i društva donoseći progre-
sivna shvatanja poput oslobađanja od dogmi i razvoja individualne svijesti,
ali istovremeno će kritičari u renesansnom idealu “čovjek kao centar svijeta”
naći sjeme savremene otuđenosti čovjeka od svoje okoline.

94
Uobičajena je podjela rensanse u Italiji na ranu (Quatrocento-skraćenica
za XVst.), i visoku (Cinquecento-skraćenica za XVI st.) renesansu.
Naravno, kao svaka podjela u umjetnosti i ova je uslovna,
ali ćemo je i ovdje zadržati zbog lakšeg pregleda.

Rana renesansa
Proces renesansnog oslobađanja i humanističkog okretanja težnji za svi-
jetom po mjeri čovjeka u početku daje najpotpunije rezultate u arhitekturi.
Razvoj gradova i jačanje građanskog sloja rezultira ugledanjem na antička
urbanistička rješenja i obnovu arhitekture kuća bogatijih građana (pal-
azzo). Prekida se sa komplikovanim i kitnjastim rješenjima gotskog
perioda i teži se jednostavnim arhitektonskim konstrukcijama
pročišćenih estetskih vrijednosti po uzoru na antiku.
Arhitekti rane renesanse
Filipo Brunelleschi (Bruneleski) (1377–1466) iz Firence upamćen je kao
prvi arhitekta renesanse. Prvobitno je učio za zlatara, ali ga nikada nije
odlikovala minucioznost i ljupkost djela. Brunellesch ne izučava antiku.
Njega više zanimaju konstrukcije i oblikovanje prostora euklidovskom
estetikom pravilnih geometrijskih oblika nego kopiranje antičkih uzora.
Pripisuje mu se i otkriće pravila linearnog predstavljanja perspektive. UNUTRAŠNJOST CRKVE
SAN LORENCO U FIRENCI
- Brunelleschi

Primjer linearne
(matematičke) perspektive

Euklid - Grčki matematičar

iz helenističkog perioda.
Posebno proučavao
geometrijske zakone
i logičko zaključivanje.
KAPELA PAZZI Brunelleschi
Na crtežu poprečnog presjeka i fotografiji unutrašnjosti kapele je lako uočiti
Brunelleschijev koncept. Prostor je oblikovan u čistim geometrijskim
oblicima i prilagođen mjerama čovjeka. Čak su i kružni medaljoni
prvobitno zamišljeni čisti, ali su kasnije postavljene slike.
95
 Humanista, naučnik, pravnik
i papski službenik, Alberti
postaje arhitekta zahvaljujući
svom interesovanju za his-
toriju umjetnosti. Kao mlađi
prihvata Brunelleschijeva
rješenja, ali je mnogo bliži
klasičnim antičkim uzorima.
Alberti u svoje građevine
unosi u građevine antičke
elemente (stubovi,
pilastri...).

SAN ANDREA U
MANTOVI-Alberti
Leon Battista Alberti (1404. - 1472) je sa druge strane, mnogo bliži
klasičnim antičkim uzorima. Više projektant nego praktični graditelj,
ostaje upamćen kao pisac traktata o arhitekturi u kojima opisuje historijat
arhitekture i osnove projektovanja. On je jedan od prvih primjera uni-
verzalnog svestranog umjetnika. U svom djelu “De Pitura”, Alberti ističe
značaj kompozicije kao odnosa dijelova građevine time opisujući
umjetnost kao, prije svega, racionalan proces.

PALAZZO MEDICI U FIRENZI-Micheozzo

Gradske palače bogatih porodica izgledaju kao zamkovi u gradu. Dojam

zatvorenosti naglašava fasada prizemlja izvedena grubo klesanim kamenom
(rustika), ali unutrašnje dvorište otkriva jedan mnogo pitomiji ambijent
što nas može podsjetiti na koncept maurske Alhambre.
96
Kiparstvo rane renesanse
1401. godine i objavom konkursa za izradu brončanih vrata krstionice
u Firenci počinje era renesansnog kiparstva. Novi pristup se očituje u
tehničkom napretku, ugledanju na antiku i tome što umjetnik nije više
tek puki majstor kao u gotici, već individua vrijedna časti. Na konkursu
učestvuju Lorenzo Ghiberti, Jacopo della Quercia i Filipo Brunelleschi.
U okviru gotičkog
četverolista umjetnici su
trebali prikazati žrtvovanje
Ishaca, a pobijedio je
Ghiberti čiji se rad isti-
cao tehnikom i napetošću
pokreta. Ipak, Ghibertijev
rad ostaje u stilu “cvjetne
gotike”. Mada kasnije na
susjednim vratima napušta
gotički okvir i uvodi linear-
nu perspektivu to je manje
proizvod njegove imaginac-
ije, a više utjecaj njegovog
mladog učenika Donatella.

ŽRTVOVANJE ISHACA
Ghiberti DAVID
Donatello
Donatello (1386–1466) se od prvih radova nameće kao dominantna
Kontrapost, kovrdžavi uvojci,
ličnost i umjetnik čisto humanističkog opredjeljenja. Prekid sa gotikom Golijatovo lice, mnogo je tu
postiže više zahvaljujući vlastitom senzibilitetu nego ugledanjem na an- antičke inspiracije, ali pubertet-
tiku. Istovremeno kada Massaccio u slikarstvu otkriva perspektivu i rea- ska konstitucija dječaka otkriva
lan prostor. Donatello uvodi ove elemente u reljef i skulpturu obogativši Donatellov analitički naturali-
ih istančanošću igre svjetla. Ostvarivši najreprezentativnija djela Quatro- zam kao nešto sasvim novo
centa Donatello se pred smrt vraća ekspresivnosti gotike (sv. Magdalena). u odnosu na antičko
idealiziranje.
Donatello nije bio bez
konkurenata. Mada se
specijalizirao za dekora-
tivne reljefe na arhitek-
turi, Luca della Robbia
(1400–1482) predstav-
lja jedan nježniji pris-
tup istovremeno blizak
gotičkoj ilustrativnosti i
rimskoj eleganciji.

CANTORIA-detalj
Luca della Robbia
97

SVETO TROJSTVO
Massaccio
Pozadina više nije kulisa
kao kod Giotta. Plastično
oblikovani likovi se povinuju
pravilima linearne perspektive
ovdje prvi put primjenjene
u slikarstvu. Jedino nadze-
maljski likovi izgledaju bliži
i kao da istovremeno lebde i
stoje. Očište je tačno postav-
ljeno u visini posmatrača
stvarajući iluziju dubine pros-
tora. Možemo samo zamisliti
kako je ovo djelo ostavljalo
revolucionaran utisak.
98
IZGON IZ RAJA - Massaccio
Sikarstvo rane renesanse
Mada se javlja kasnije nego u arhitekturi i skulpturi, slikarska aktivnost
se ističe količinom slika, brojem slikara, novim tehničkim postupcima i
posebno raznovrsnošću tema. Pored uobijačenih crkvenih tema, javljaju
se historijske, alegorijske i mitološke kompozicije, a posebna novost je
pojava građanskih portreta. Pojava renesansnog realizma u slikarstvu je
tako revolucionarna da se može odrediti 1423., godina prijema Massac-
cia u slikarstvu gildu, kao početna. Pojavom Massaccia, koji Bruneleschi-
jeve i Donatellove lekcije shvata na otvoren i autentičan način, slikarska
vizija postiže plastičnost i realizam do tada neviđene snage. U nepunih
pet godina stvaralaštva obilježenim freskama u Kapeli Brancacci u Firenci,
Poliptihom iz Pise i freskama u crkvi Santa Maria Novelli, rano umrli,
Masaaccio prvi uvodi perspektivu, realan pejzaž i modeliranje svjetlom.
Ostali slikari prve polovine XV st. kao: fra Fillipo Lippi, fra Angelico,
Paolo Uccello, Andrea del Castagno, Piero di Cossimo i dr. kreću Massac-
ciovim tragom, ali se teško oslobađaju tradicionalnog stila bestežinskih
oblika i ilustrativnosti pa njihovi likovi uglavnom djeluju kao lutke bez
duha ispred pejzažnih kulisa. Ipak, svijest o novim mogućnostima poste-
peno sazrijeva doživjevši svoj vrhunac u djelima Leonarda da Vincija.
TAJNA VEČERA - Andrea del Castagno
Andrea del Castagno (Kastanjo) (1411–1457) je drugi značajni slikar firentinske rane renesanse.
Njegov stil je tvrđi u izvedbi nego kod Massaccia. Likovi su oštro izdvojeni od pozadine i pretvoreni u
okamenjene skulpture bliske Donatellu. Juda je izdvojen od ostalih što je u skladu sa tradicionalnom
kompozicijom, ali ritam mramornih ploča stvara novu napetost. Ploča iznad Isusa i Jude kao
da nagovještava neminovni događaj. Sjetimo se ove slike kada budemo govorili o apstraktnom
slikarstvu i nastojanju da se samo kroz liniju i boju izraze akcija i emocije.

BITKA KOD SAN ROMANA - Uccello

Paolo Uccelo (Učelo) (1397–1475) je slikar čiji duh pripada gotičkom stlu, ali kao
učen i svjestan novog vremena on nastoji prihvatiti nove vrijednosti. Rezultat je
pretrpana kompozicija. Nemoguće stiješnjeni likovi se bore za malo prostora kao što se
i Uccello bori sa perspektivom. Ipak, ne možemo reći da rezultat nema specifičnu draž.
99
 BIČEVANJE HRISTA-Piero della Francesca
Idealna perspektiva oblikovana zlatnim presjecima i nadrealno osvjetljenje,
pretvaraju scenu u svevremenski simbol žrtvovanja za ljudski rod. Franc-
SV. JAKOBA VODE NA esca je učio kod kasnogotičkog slikara Domenika Veneziana. Time nam je
GUBILIŠTE-Mantegna jasniji blještavi kolorit i statičnost figura. Međutim, Francesco je potpuno
ovladao perspektivom i, slobodno rečeno, konačno definisao novo shvatanje
Andrea Mantegna (Mantenja) slike. Sve to bi ostali puki tehnički podaci da slika ne zrači vlastitom atmos-
(1431–1506) je opsjednut ferom produhovljene smirenosti kojom se potencira zagonetnost likova.
arheološkom tačnošću. Svi
detalji na njegovim slikama Piero Della Francesca (Frančeska)(1416–1492) nije za života bio posebno
su precizne rekonstrukcije cijenjen, ali je tome najveći razlog što nije radio u Firenci. Danas se Franc-
antičke arhitekture i odjeće. esca često naziva začetnikom mnogih slikarskih pravaca, poput kubizma
Analitičnost Mantegninog ili nadrealizma. Možda su takvi zaključci pretjerani. Ali su njegova djela
kista je još očitija u i danas uspjela sačuvati svježinu, prvenstveno zahvaljujući savršenom
nastojanju da se predstavi sjedinjenju kompozicionih i idejnih vrijednosti.
iluzija perspektive.
Njegove kompozicije računaju
na položaj posmatrača i po
tome predstavlja predvodnika
iluzionističkog dekorativnog
slikarstva koje se posebno
njeguje u baroknim
građevinama. Zanimljivo je
spomenuti da je Mantegna
oženjen sestrom venecijanskog
slikara Giovannija Bellinija.
Iz njihovog kontakta
nastaje Belinnijeva sinteza
naturalističkog slikarstva i
venecijanske nježnosti i
kolorističke prefinjenosti.

RAĐANJE VENERE-Botticcelli
Sandro Botticelli (Botičeli) (1445–1510) je prošao put od omiljenog firentinskog
slikara alegorijskih i mitoloških tema do zagriženog slikara protureformacije.
Ipak, bez obzira da li je tema paganska boginja ili slava Crkve, Botticellijeve
linije oblikuju čudesni svijet nadzemaljske profinjenosti. Linearna hipersenzi-
bilnost i apstraktni ugođaj obezbijedili su Botticeliju slavu tek u XX st.
Visoka renesansa
Pad Medicija u Firenci i povratak Pape iz Avignona, premješta i centar
umjetničkih aktivnosti u Rim. Kratka vladavina Pape Julija II od 1503. do
1515. podstiče pojavu nekoliko velikih umjetnika koji oblikuju zreli rene-
sansni stil. Ali, to je i trenutak zamiranja. Jačanje drugih zemalja i nemoć
kasnijih umjetnika da nadrastu izraz starih majstora pretvarajući se u
manirističke slikare, označava kraj italijanske rensesanse.

Donato Bramante (1444–1514) je prvi arhitekta Cinquecenta. Nadilazi

monumentalnošću i filozofsko-religijskim obrascem nenametljivost
Brunelleschijevih prostora zadržavajući geometrijsku ravnotežu cjeline.
Ličnost Leondarda da Vincia (Vinči) (1452–1519) najupečatljivije govori TEMPIETTO S. PIETRO
o vremenu poleta nauke i umjetnosti. Više naučnik i graditelj nego slikar, IN MONTORIO - Bramante
ali analitičnost njegovog nemirnog duha je obezbjedila da sa desetak Na mjestu raspeća apostola
(uglavnom nedovršenih) slika za mnoge nosi epitet najboljeg slikara svih Petra u Rimu Bramante gradi
vremena. Prvi je slikar koji ne izmišlja krila anđela već im crta, dugo Tempietto (Mali hram). Sin-
studirana, stvarna ptičija krila. Opsjednut potrebom da spozna svijet, teza rimskih kružnih hramova
spreman je do iznemoglosti crtati platno prebačeno preko stolice prije i renesansne proporcionalnosti
nego ga naslika na modelu, a već u sljedećem trenutku zaboraviti daje utisak monumentalnosti
ovoj maloj građevini stiješnjenoj
na sve i otići za drugim problemom koji ga zaintrigira. okolnim zgradama.

SV. ANA, MARIJA I ISUS

Leonardo
Piramidalna kompozicija
obezbjeđuje Leonardovim
slikama utisak monolitne
vječnosti.
Duh velikog mislioca stvara
slike prepune zagonetnih
simbola i intelektualne igre.
Pogledajte kako se preklapaju
Marijine i Anine ruke i noge
zbunjujući naša čula.
 Možda i ne najbolja slika svih vremena, ali sigurno najtajnovitija. Kakva
je veza besplodnog pejzaža koji oživljava što je bliže ženi u prvom planu?
Osmjeh? Puka blagost ili simbol života kao na arhajskim kipovima?
Pa i samo lice, nevjerovatna sličnost sa mnogim ranijim Leonardovim liko-
vima žena! Da li je to samo žena firentinskog činovnika ili je nešto više?
Pretjerujemo li ako doživimo ovaj lik kao ženski princip Univerzuma.
A kada se zamorimo od odgonetanja možemo samo uživati u fluidnoj
modelaciji kontura koje se stapaju djelovanjem zračne perspektive.
Udaljeni oblici nestaju u izmaglici dajući utisak trodimenzionalnosti
prvog plana-sfumato-prvi put u historiji slikarstva.
Leonardo je nešto stariji od ostalih slikara visoke renesansne i često ga
smještaju među slikare Quatrocenta. Ali on je označio vrhunac novog
pristupa slikarstvu zasnovanog na stalnom posmatranju prirode i
umjetnosti kao obliku filozofskog promišljanja.
MONA LISA - Leonardo

TAJNA VEČERA - Leonardo

U trpezariji milanskog manastira Sta Maria della Grazie Leonardo je nas-
likao prikaz trenutka kada Isus kaže apostolima: “Jedan od vas će me izdati.”
Napuštajući tradiciju, Judu postavlja sa iste strane stola sa apostolima,
ali je jedino njegovo lice u sjenci. Kažu da je Leonardo danima posmatrao
prolaznike na trgu tražeći odgovarajuću fizionomiju za karaktere apostola.
Po anegdoti je iguman manastira prigovorio na sporost umjetnika,
a Leonardo je uzvratio da je teško naći gnusno lice kao u Jude, ali
da će radi brzine tu naslikati igumana. Tačna ili ne, ova priča
nam otkriva novo shvatanje: Umjetnik više nije puki zanatlija,
već kreativni filozof koji promišlja svoje djelo.
Slika je danas skoro uništena zbog Leonardove sklonosti eksperimentima.
Naime, pokušao je slikati na zidu uljanim bojama koje su tada donijete iz
sjeverne Evrope. Ulje nije postojano na zidu i prodirući u malter slika se
nepovratno raspada. Tek u zadnjim decenijama restauratori vode
ANATOMSKI CRTEŽ neizvjesnu bitku da očuvaju ovo remekdjelo, ali kao i kod nastanka
Leonardo slike postupak je eksperimentalan i ostaje samo nada da će slika
biti sačuvana za buduća vremena.
102
Michelangelo Bounarroti (Mikelanđelo) (1475–1564) umjetnik svestrane
imaginacije koji je sebe smatrao prvenstveno skulptorom, predstavlja
najupečatljivije umjetnika pozne renesanse (Cinquecenta).
Sa dvadesetčetiri godine stvara Pietu. Superiorno djelo dostojno svojih
antičkih uzora, ali već David iz 1505. godine prikazuje Michelangela
u vlastitom izrazu snažne karakterizacije i unutrašnje napetosti. Za
Michelanglea se već otimaju Firenca i Rim. Često je primoran da ostavi
dlijeto odgovarajući zahtjevima slikarske ili arhitektonske prirode.
PIETA - Michelangelo
Preko pet metara visoka statua
Piramidalna kompozicija,
Davida (često prikazivan kao
dijagonale mrtvog tijela i trake
simbol Firance) je konačna pobjeda
preko Marijinih grudi, kon-
mladog Michelangela i vrhunac
trast nabora haljine i mladog
renesansne umjetnosti. Donatelov
Isusovog tijela nepogrešivo
David je prikazan nakon pobjede i
vode oko posmatrča uvodeći
ispunjen smirenošću, Michlangelov
ga u svijet nijeme boli.
tek očekuje sukob. Tijelo je prividno
Jedno od najranijih skulp-
opušteno, ali kao da je umjetnik
torskih Michelangelovih
uhvatio trenutak kolanja adren-
djela zadivljuje svojom
alina kroz tijelo. Cijela masa je
kompletnošću. Tu nema
napeta u iščekivanju eksplozije
patetike ni lutanja u ideji, on
unutrašnje energije.
jednostavno oslobađa lik iz
Pjesnik, arhitekta, umjetnik,...
kamena nošen snagom duha
Michelangelo je istinski umjet-
poput prethistorijskog umjetni-
nik filozof. On kroz svoja djela
ka koji u rogovima prepoznaje
izražava, tada omiljenu neoplaton-
i dovršava tijelo bizona.
sku filozofiju, o suprostavljenosti
prolaznog materijalnog i
vječnog svijeta ideja.
Duboko religiozan, ali istovremeno
veoma samosvjestan, Michelangelo
kroz svako svoje djelo potcrtava
vlastiti sukob duha i tjelesnosti.

DAVID - Michelangelo
Polazeći od Brunelleschijevih postulata Michelangelo u oblikovanje
prostora unosi energičnost vertikalnih volumena čime se suprostavlja
antičkim normama. Primjer je bazilika sv. Petra u Rimu čiju je kupolu
izveo Michelangelo. Upravo će ovaj osjećaj unutrašnje napetosti u
njegovim djelima nagovjestiti barokno oslobađanje pokreta i mase.

U zadnjim godinama života Michelangelo izvodi nekoliko pieta u

ekspresivnom grču koje najvaljuje barok. Pojedini dijelovi skulptura
namjerno ostaju nedovršeni kao da umjetnik želi naglasiti
kozmičku povezanost čuda rađanja i smrti.
PIETA - Michelangelo
Proanaliziraj odnos majke i mrtvog sina na ovoj neraščlanjenoj formi.
103
 SUD - detalj
angelo

OLTARNA FRESKA
U SIKSTINSKOJ KAPELI
(detalj) Michelangelo

TAVANICA SIKSTINSKE Michelangelo sa fresakama u Sikstinskoj kapeli u Rimu, koje je, uzgred,
KAPELE U RIMU skoro bio natjeran da izvede, poručuje da genijalnost i snaga ljudskog
duha nadrastaju tjelesnost i materijalnost dostupnu razumu.
Skoro četiri godine mukotrpnog rada bez pomoćnika nastajale
su teme iz Starog zavjeta od stvaranja svijeta do potopa.
Dvadeset godina nakon toga Michelangelo na oltarnom zidu izvodi ogrom-
nu sliku Posljednjeg suda na kojoj u vrtlogu tjelesa dominira Isus na prijes-
tolju kao sudija, dok mu prinose kožu samog Michelangela na konačni sud.

PAPA X (detalj) Raffaello Santi (Rafael) (1483–1520) iz Urbina najeći dio vremena radi u
Raffaello Rimu gdje se često nadmeće sa Michelangelom. Nezainteresovan (za raz-
liku od takmaca) za antiku i mnogo vedrijeg pristupa, Rafael izvodi mnoge
freske, ali često podložan utjecajima savremenika (posebno Leonarda i
Michelangela) ponekada ostaje površan. Osim u portretima gdje vidimo
izuzetnog umjetnika zainteresovanog za stvarnu prirodu čovjeka.
104
 TRI MUDRACA
Giorgone

U XVI st. Venecija izbija u prvi plan sa svojim čulnim i kolorističkim

slikarstvom punim optimizma. Trgovačka Venecija je mnogo otvorenija
za utjecaje sa sjevera i istoka. Snaga kolora je najizrazitija osobina
venecijanskog slikarstva i ranije. (G. Belini), dok Giorgone i Tizian
pa i Tintoretto i Veronese nadrastajući imitativnost manirizma
pripremaju slikarstvo za barok.
Tizian Vecellio (Tician) (1477 –1576) je najpoznatiji venecijanski rene-
sansni slikar. Uči kod Gentilea Bellinija zajedno sa rano umrlim Gior-
goneom. Ova dva slikara presudno utiču na njegov stil. Sposobnost da
uhvati pokret i karakter likova, ali i majstorski kolorit omogućavaju
mu da putuje Evropom slikajući velikodostojnike.
MLADIĆ SA RUKAVICAMA
Tizian - 1510.

U kasnijim godinama,
kada i ruka i oko gube
raniju oštrinu, Tizian
uspijeva preobraziti svoje
slikarstvo u slobodnije
oblike nesputanih tekstura
i magličastih kontura.
Na taj način ističe boju
u prvi plan ukazujući
na pravce daljeg razvoja
slikarstva.
OTMICA EUROPE
Tizian -1550.
105
 RENESANSA NA SJEVERU
Završetkom Stogodišnjeg rata između Francuske i Engleske nastupa period
stabilizacije kao rezultat jačanja država na štetu feudalnih posjednika i
regionalne vlastele. Engleska ulazi u period monarhističkih i religioznih pre-
viranja. Italija i Sredozemlje gube trgovački značaj, Španija se iscrpljuje u
religioznom fundamentalizmu u zemlji i kolonijama podstaknutom od
strane crkve i feudalnih zemljoposjednika. Francuska, a posebno Flandrija
se ističu jačanjem građanskog sloja. Ovo je vrijeme i pojave reformatorskog
pokreta pod vodstvom Martina Lutera u čijim idejama srećemo suprotstav-
ljanje crkvenoj dogmi zasnovanoj na osjećaju grešnosti i antihumanizmu.
Slični društveni uvjeti koji su i u Italiji doveli do pojave renesanse, kao i
dobre veze sa Italijom donose slična umjetnička nastojanja.

Renasansa na sjeveru nije revolucionarna kao u Italiji. Razlike se prven-

stveno ogledaju u tehnici: U slikarstvu renesansne italije dominira fresko
tehnika što je posljedica spleta klimatskih i kreativnih razloga što traže
virtuozne crtače na velikom formatu ne ostavljajući vremena za obradu
detalja. Nasuprot tome, hladna klima sjevera veliki dio godine umjet-
nika zatvara u radionici. Rade se slike manjeg štafelajnog formata u
novootkrivenoj uljanoj tehnici bogatog kolorita koja se sporo suši i
slikanje traje duže štoostavlja prostora za precizniju obradu detalja, što
gotičkoj komplikovanosti sklon mentalitet sjevernjaka obilato koristi.
Druga značajna razlika u odnosu na Italiju je neklasicizam, odnosno
sjeverni umjetnici ne crpe inspiraciju neposredno iz antike čemu mogu
zahvaliti raznolikost izraza. Oni se naslanjaju na gotičku maštovitost i
narodnu umjetnost zasnivajući svoj realizam više na posmatranju
prirode i mašti nego na poštivanju antičkih kanona.

Inkunabula je latinska riječ

za pelenu. U štamparstvu se
tako nazivaju prve štampane
knjige iz “djetinstva
štamparstva”.
BIBLIJA U 42 REDA - Prva štamapana knjiga
Oko 1452. Johannes Gutenberg (1397–1468) štampa prvu knjigu pomoću
pomičnih ljevanih slova. Ove prve knjige nazivaju se inkunabule i njihova
pojava označava izlazak znanja iz opatijskih zidina. Razvoj pismenosti ali i
nepoznavanje latinskog jezika podstiču pojavu knjiga na narodnim jezicima.
106
Jan Van Eyck (Ajk) (1390–1441) i njegov brat Hubert o kojem postoji malo
podataka (čak neki smatraju da je izmišljena ličnost), predstavljaju krug
umjetnika koji prvi uspjevaju nadrasti stil internacionalne gotike, ali i
kopiranja talijanskih umjetnika. U slikama Eycka srećemo nastojanje da
sve svi detalji objektivne pojavnosti prikažu izloženi realističnoj svjetlosti.
Svečani stavovi nepomičnih likova, još uvijek gotiziranih proporcija,
ali snažne individualnosti, otkrivaju u Eycku odličnog posmatrača
karaktera neopterećenog filozofskim predrasudama često
svojstvenim talijanskim majstorima.

Slika italijanskog trgovca

i supruge nastala je kao
svjedočanstvo bračnog
zavjeta. Na ogledalu
u pozadini se vidi
Eyck i natpis kojim
potvrđuje svoje
prisustvo činu.
Eyck se još nije oslobodio
gotičke izduženosti likova,
ali je novost osjećaj za
prostor i materijalizaciju.
Podatak da Holanđanin
slika trgovca iz Italije
pojašnjava nam da su
stvaralačka dostignuća
u stalnom kontaktu
utičući i na južne i
sjeverne umjetnike.

BRAČNI PAR ARNOLFINI - Jan Van Ayck

Na ovom tragu nastavljaju slikati: Robert Campin, Rogir Van der Wey-
den, Hugo Van der Goes i njihovi učenici unoseći likove flamanskih
seljaka u religiozne slike i njegujući minimalistički realizam.
107
 Hieronymus Bosch (Boš) (1450–1516) sa druge strane zadržava gotičku
grotesknost likova, ali ispod halucinantnog svijeta užasa i čudovišta krije
se duboka humanistička poruka iskrenog vjernika. Antiklasičan u smislu
njegovanja vlastitih korijena, Bosch kroz alegoriju anticipira
nadrealističke slikare XX st.

POLIPTIH VRT NASLADE

gore ZATVORENI OLTAR
desno - detalj PAKLA
dole - UNUTRAŠNJI TRIPTIH
Hieronymus Bosch
Boschova maštovitost
oslobađa halucinatne
vizije najdubljih
strahova.
Zasnovane na gotičkim
reljefima namjenjenim
strašenju naroda užasima
pakla,Boschove slike nas
svojom lucidnošću navode
da groteskne likove
shvatamo kao kritiku
ovozemaljskih odnosa
među ljudima.

108
POVRATAK IZ LOVA - Bruegel
Pieter Bruegel (Brojgel) (1528–1569) nastavlja njegovanje elemenata
pučke slikarske tradicije sjevera. Bruegel čak jevanđelističke religiozne
teme smješta u milje flandrijskih sela. Jednostavna, često karikaturalna,
obrada često nosi moralnu pouku.
Reformacijske ideje i renesansni humanizam podstiču slikare da se slo-
bodnije upuštaju u kritiziranje društvenih odnosa. Boshovo i Bruegelovo
slikarstvo često ostaju izvan tadašnjih tendencija, ali i otvara put novim
pogledima na smisao umjetničkog stvaranja.Nije tu svrha samo traženje
idealnih proporcija i kompozicije, već prije svega traženje čovjeka.
VELIKA RIBA JEDE MALE
Bruegel
Bosch i Bruegel ne biježe od
narativnosti i simbolizma.
Njihova djela kao da izviru
iz narodnih pripovijetki u
kojima se užas, groteska i
humor stalno prepliću.

SVADBA - Bruegel
Brugelovi likovi nisu savršeno građena polubožanstva kao kod južnih
slikara. U njegovim slikama žive krezubi, trombavi i poglupi likovi, ali uvi-
jek oslikani toplom ljudskošću, posebno ako su u pitanju seljaci (porijeklom
sa sela bio je poznat i kao Seljak Bruegel).
109
ČETIRI JAHAČA APOKALIPSE - Dürer VITEZ, SMRT I ĐAVO - Dürer
Dürer oslobađa grafiku zarobljenosti u knjizi i puke tekstualne ilustrativnosti. Otisci njegovih grafika
kruže Evropom izazivajući divljenje i pokazujući da grafička disciplina može nositi nebrojene
izražajne mogućnosti. Lijevi drvorez i desni bakrorez su tek primjeri Dürerove sposobnosti
da univerzalnu snagu alegorija predstavi kroz crno-bijeli odnos..
Albrecht Dürer (Direr) (1471–1528) predstav-
lja njemačku varijantu renesansne svestranosti.
Izuzetni talenat otkriven još u mladosti prvo
brusi učeći zlatarstvo kod vlastitog oca, ali
uskoro počinje učiti slikarstvo. 1494. odlazi
u Veneciju gdje usvaja snagu kolorita kasne
renesanse uporedo proučavajući grafike.
Dürer je neumoran učenik, stalno posvećen
prirodi. Nadrastajući gotičke obrasce one ne
prihvata potpuno južnjačka dostignuća već
oblikuje vlastita rješenja (nastoji izvesti nove
kanone proporcija tijela). Najiskrenije pristaje
uz reformacijske ideje čime se može objasniti
dublji smisao mnogih njegovih djela. Ipak,
svojim opusom drvoreza i bakroreza pedantne
izvedbe i ljepote, prije svega, ostavlja neizbrisiv
trag u historiji grafičke umjetnosti.
ZEC-Durer Analitičnost i virtuoznost, bilo bi dovoljno za opis Durera da nema pre-
sudnog značaja njegov nemirni intelekt. Teško bolestan, po najtežoj zimi,
putuju u Holandiju kada je čuo da se tamo nasukao kit.
Ubrzo umire od upale pluća.
110
 Matthias Nithard, poznatiji
kao Grünewald (Grinevald).
pored Durera, predstavlja
najznačaniju ličnost
njemačke renesanse.
Za razliku od nemirnog suna-
rodnika sklonog filozofskom
promišljanju. Grunewald na-
glasak stavlja na izražajnost
gesti likova i jakom, skoro
blještećem, koloritu. Njegovo
slikarstvo je bliskije gotičkoj
tradiciji što se posebno ogleda
u ekspresivnoj deformaciji
Isusovog tijela.
ISENHEIMSKI OLTAR (detalj) Grünewald

MRTVI HRIST - Holbein

Hans Holbein ml. (1498–1543) objedinjuje talijansku linearnost i sje-
vernjački osjećaj za boju i detalj. Zbog bliskosti sa reformacijskim pokre-
tom (portret Erazma Roterdamskog, za čiju je knjigu “Pohvalu Ludosti”
izradio grafike) napušta Basel u kojem stalno izbijaju vjerski sukobi i
progon, odlazi na dvor Henrya VIII u Englesku. Njegovi portreti ostaju
neponovljivi zapisi nošnje i karaktera tog prijelomnog vremena.

Sjever Evrope postaje žarište novih shvatanja u religiji, ali i u društvu.

Reformacija se sve više širi Evropom, oblikujući se u svakoj zemlji u
specifično rješenje. Nažalost, uporedo započinju krvavi sukobi pris-
talica i protivnika Reformacije. Ovaj sukob se nerijetko prenosi i u
umjetnička shvatanja pretvarajući umjetnike u propagatore pojedinih
ideja. Najizrazitiji primjer nam može biti barokna umjetnost začeta
kao vid katoličke protureformacije.

PORTRET ERAZMA
ROTERDAMSKOG
Zadaci: - Holbein
* Navedi razlike između italijanskog i sjevernjačkog slikarstva u doba Primjer Holbajnove crtačke
renesanse. vještine, ali i pokazatelj
* Zašto se sjevernjaci manje ugledaju na antičke uzore od Italijana? bliskosti umjetnika sa
reformatorskim idejama.

111
 RENESANSA U DALMACIJI
Dok Bosna i Hercegovina i veliki dio Hrvatske padaju pod vlast Osmanlija,
primorski gradovi zadržavaju vezu sa ostatkom Evrope. U Zadru, Šibeniku,
te na Korčuli i Hvaru, a posebno u nezavisnom Dubrovniku nastavlja se
kulturni razvoj vezan za utjecaje iz renesansne Italije.

I ovdje se nova shvatanja prvo osjećaju u arhitekturi. Pored sakralnih ob-

jekata sada se posebna pažnja posvećuje podizanju fortifikacijskih zidina
i urbanističkom uređenju ulica i vodovoda. Bogati trgovci i vlastela grade
palate i ljetnikovce po uzoru na arhitekturu u italijanskim gradovima.
Upravo zbog toga što novi oblici nastaju kao rezultat uvoza i pomodarst-
va, a ne zrele društvene klime, renesansa u Dalmaciji nije revolucionarna
i pročišćena u odnosu na prošlost. Tako da se na pojedinim građevinama,
poput palače Divona u Dubrovniku, različiti spratovi građevine
naizmjenično javljaju u renesansnoj jednostavnosti i
venecijanskoj vijugavoj gotici.

PALAČA DIVONA U DUBROVNIKU

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku je djelo
Jurja Dalmatinca koji je od 1444. do
1473. zidao do krova i kupole i Nikole
Firentinca koji je završio građevinu između
1477. i 1505. Sva tri broda su pokriveni
polukružnim svodom koji smiruju utisak
kretanja u visinu dok zbijene forme apsida i
transepta, zahvaljujući geometrijskoj
jednostavnosti doprinose utisku cjelo-
vitosti i skladnosti katedrale.

KATEDRALA SV. JAKOVA

U ŠIBENIKU
112
Dalmatinski đaci borave u Italiji na školovanju pa i slikari nakon učenja
zanata donose novi stil u Dalmaciju. Među imenima slikara koji uvode
renesansna shvatanja poput: Junčića, Lovrina i Hamzića, posebno se ističe
dubrovčanin Nikola Božidarević (1460–1517). Božidarević ima naglašen
osjećaj za prostornu dubinu i trodimenzionalnost likova, ali i on ostaje
blizak gotičkoj prošlosti. Dalmatinski narod, a posebno zaleđe ostaje
skloniji gotičkim predstavama i radije svete likove doživljavaju u
tradicionalnim formama “grčkog stila” koje će očuvati vizantijski slikari
izbjegli u Italiju i Dalmaciju, nego nerazumljivim novotarijama iz Italije.

KAMENE GLAVE SA APSIDE

ŠIBENSKE KATEDRALE
Juraj Dalmatinac
Jurij Dalmatinac (?–1473)
arhitekta i kipar rodom iz
Zadra. Koristi dekorativne
elemente venecijanske
gotike. Započeo je gradnju
šibenske katedrale, u
splitskoj katedrali izveo
kapelu svete Staše i
skulpture na oltaru kapele,
u Dubrovniku radio na
obnovi Kneževa dvora
i kule Minčete.

SV. MARTIN I PROSJAK- detalj poliptiha -Nikola Božidarević

113

AUTOPORTRET
Parmigianino
Tondo s autoportretom je rano
Parmigianinijevo djelo, bez
ranijih uzora, kojim potvrđuje
svoju vještinu. Na kružnoj
zakrivljenoj površini drvene
podloge umjetnik daje svoj
lik u konkavnom ogledalu.
Deformacija oblika i poigravan-
je optičkim varkama je jedna od
karakteristika manirizma.
Madona Dugog vrata, je kasnije
djelo umjetnika koji se pred kraj
svog kratkog života posvetio
metafizici i alhemiji.
Izduženja oblika, usamljeni stup
i prorok u pozadini ostavljaju
na nas neočekivan i
nadrealan utisak.
MADONA DUGOG VRATA
Parmigianino
114
MANIRIZAM
Već u prvim decenijama XVI stoljeća
italijanska renesansna umjetnost gubi
zamah i izražajnu snagu dostignutu kroz
djela umjetnika visoke renesanse. Kriza
renesansnog stila dolazi u vrijeme kada
italijanski gradovi gube ekonomski
primat usljed pomjeranja trgovačkih
puteva prema zapadu i Atlantiku.
Katolička Italija se suočava sa buđenjem
reformacije na sjeveru, a istovremeno
papska država gubi teritorij u sukobima
sa Francuskom. Vrijeme nesigurnosti,
neizvjesnosti i sumnje u dotadašnje
vrijednosti otvara prostor novim
JESENJI PORTRET
shvatanjima u umjetnosti. Arcimboldo
Nasuprot renesansnoj smirenosti, intelektualizmu i veličanju naturalizma,
u djelima manirističkih umjetnika sada prevladavaju uznemirenost,
naglašene emocije i elegancija.
Teško bi bilo objasniti manirizam kao pokret sa opće prihvaćenim vrijed-
nostima jer on ipak predstavlja prelaznu fazu između renesanse i baroka.
Pojedini umjetnici se zatvaraju u vlastite svjetove nadrealnog osvjetljenja
i fantastičnih pejzaža dok značajan broj italijanskih umjetnika odlazi u
Francusku na dvor Francoisa I koji u osnaženoj državi podstiče umjetnost
inspirisanu renesansom. Tako u kontaktu renesansnog iskustva i razigrane
pozne gotike novi manir umjetničkog predstavljanja stvara uslove za
pojavu dinamičnijeg baroknog izraza .
U samom manirizmu prepoznajemo dvije tendencije:
Eklektički (epigonski) manirizam je oznaka za umjetnike koji nastavljaju
slikati u maniru Michelangela i Rafaela nesposobni da nadrastu uzore ili
barem dosegnu njihovu izražajnost.
Sa druge strane kreativnim manirizmom nazivamo ona stremljenja
umjetnika da unesu nove vrijednosti u postojeći stil. Pojedini umjetnici
nastoje nadrasti realističko slikarstvo dodavanjem neočekivanih boja i
oblika. Venecijansko slikarstvo, nakon Tiziana, nastavljaju Jacopo Tin-
toretto (Tintoreto) i Paolo Veronese (Veroneze) koji sjedinjuju tjelesnost
Michelangelovih figura sa jarkim venecijanskim koloritom. Veronesove
velike kompozicije djeluju statično dok Tintoretto nastoji naglasiti pokret
i dramatiku. Ali ono što je njihovim djelima zajedničko, to je smještanje
likova u izmišljene arhitektonske prostore čije dimenzije i naglašena per-
spektiva pojačavaju utisak nestvarnosti i dvosmislenosti.
Francesco Mazzoli zvani Parmigianino (Parmiđanino) (1503-1540) iz
Parme svojim slikama i profinjenim bakrorezima do krajnosti poništava
renesansne ideale proporcija i sklada. Roso Fiorentino, također, naglašava
izduženost likova želeći naglasiti eleganciju, ali uz njegov blještavi kolorit
te slike nas više zbunjuju.
El Greco (1540–1614) je najpoznatije ime manirizma. Porijeklom sa Krita Ekspresija (lat.) - izraz,
uči kod Tiziana, minijaturiste Klovića i Michelangela čije lekcije kombinu- izražajnost
je sa bizantijskim korijenima. Nakon boravka u Rimu i Veneciji El Greco
odlazi u Španiju gdje kombinujući sve uticaje stvara poseban umjetnički
stil naglašene ekspresivnosti.

“Sahrana grofa Orgaze” je djelo nastalo po El Grekovom prelasku u Španiju.

Donji dio slike je smiren, a izduženi likovi nam vraćaju sjećanje na bizan-
tijske mozaike u Raveni. U gornjoj zoni pred nama se otvaraju uskovitlana
nebesa spremna da dočekaju dobrotvora. Kompozicija pulsira unutrašnjim
ritmom slobodnih elemenata koji izranjaju i nestaju u neopisivom dinamiz-
mu za koji više ne možemo reći da nagovještava novo doba slikarstva jer
ovo djelo u potpunosti pripada baroknom izrazu.

SAHRANA GROFA ORGAZE - El Greco

NEBO NAD TOLEDOM
El Greco
“Nebo nad Toledom” je potpuna
revolucija tretmana pjezaža.
Sve je progutao kovitlac nad
blijedim zidinama. Slika je
prikaz kozmičke snage i
nepredvidivosti.
Oblici i boje blješte natprirod-
nim svjetlom usmjeravajući
ponovo pogled ka nebesima
gdje čovjek iznova traži zaštitu.
El Greco napušta renesansnu
egocentričnost progovarajući
o ljudskoj nemoći da se
nametne prirodi
kao gospodar.

115
 Barok-izraz špansko-
portugalskih zlatara za zrno
BAROK
bisera nepravilnog oblika. Barok je posljednji umjetnički stil koji cjelovito zahvata likovne umjet-
nosti, muziku i književnost. Strastveni pokret, bogati kolorit i asimetrična
kompozicija kao osobine baroknog slikarstva jesu neminovna posljedica
procesa razvoja renesanse. Kao suprotnost renesansnim idealima antičke
suzdržanosti i harmonije, pojam barok, u prenesenom značenju, upotre-
bljava se i kod pretjeranih, ekstravagatnih i izvještačenih oblika.
Još kasna djela Michelangela Bounarottija nagovještavaju barok. Na tav-
anici Sikstinske kapele čovjek je prikazan kao gigant pun snage, dok na
kasnijoj freski strašnog suda u istoj kapeli dominiraju strah i streptalost
dramatične akcije, a i vencijansko slikarstvo je također već ukazalo na
snagu boje posvećujući veću pažnju boji i ritmu nego li oblicima.

TRG SV. PETRA Kao glavni papski arhitekta, Berninidaje konačni izgled bazilici sv. Petra
Bernini koju je otpočeo još Michelangelo. Najznačajniji Berninijev doprinos je
kolonada na trgu. Niz stupova se blago širi prema crkvi stvrajući optičku
varku veće blizine crkve. Barokni umjetnik se poigrava sa našim čulima,
na taj način dovodeći u pitanje renesansu težnju spoznaje svijeta posmat-
ranjem. Sam koncept otvoreno-zatvoreno (stupovi prividno zatvaraju trg,
a istovremeno su propusni na sve strane) je čisto barokne prirode u svom
nastojanju da se smisao stalno usložnjava ostajući nesaglediv u potpunosti.
Na Tridentinskom koncilu, održavanom od 1545 do 1563. godine, nastoji
se pronaći crkveni odgovor na reformaciju koja širi Evropom. Crkva traži
vraćanje sakralnim temama i propagira potrebu da crkvene građevine
impresioniraju veličinom i izgledom sa ciljem potpunijeg djelovanja na
obične ljude. Tako barokni umjetnik ima zadatak da slavi vječni svijet
istovremeno se koristeći vizuelnim efektima ovog, prolaznog svijeta.
116
Sve što je u renesansi težilo skladnosti, jasnoći i uravnoteženosti sada
buja dinamikom pokreta i kompozicije. Boje i geste su umnogome
prenaglašene, a kontrast svjetla i sjene sada više potenciraju
dramatiku nauštrb jasnoće formi.

Stropna freska u palazzo Barberini - Pietro da Cortona

Barok još čvršće spaja arhitekturu i slikarstvo, a najčešće se ispunjava
stropna površina sa namjerom da se stvori iluzija otvorenosti u vis.
Iluzionističko slikarstvo će biti omiljeno kroz cijeli barok.

Ovo je vrijeme nastanka novih država. Počinje kolonizacijska pljačka

Novog svijeta i Afrike; Francuska se nameće kao novi jaki centar umjesto
iscrpljene Mletačke države; Flandrija i Holandija doživljavaju godine
najsnažnijeg razvoja zahvaljujući profitu od trgovine. Sredozemlje,
u renesansi shvatano i kao centar svijeta, postepeno gubi primat.
Po cijelom svijetu sada izrastaju novi trgovački centri kao što
barokno slikarstvo gubi geometrijsku ravnotežu i strogi centar.
117
 ITALIJA
U Italiju dolaze slikari iz svih evropskih zemalja da izučavaju djela rene-
sansnih majstora, a tamo u posljednjim decenijama XVI djeluju slikari
Caravaggio i braća Carracci, čija djela još sadrže osobine renesanse i
manirizma, ali i anticipiraju baroknu dramatičnost i neobuzdanost.

APOLON I DAFNA
Bernini
Personifikacija zore se
pretvara u grm trenutak
prije nego je uhvati bog Sunca.
Barokni umjetnik želi dočarati
kretanje. Spiralni pokret uvis
cijelog djela više doprinosi
živosti kompozicije nego
realizam figura.

Uporedimo li Michelangelovog
Davida i Berninijevu Terezu
otkriva se puna razlika
umjetničkih shvatanja.
Renesansni David je zaustavljen
u pokretu koji je uravnotežen i
smiren, ali zrači unutrašnjom
energijom očekivanja. Beninijeva
svetica je pretvorena u dopadljivi
pokret tijela čija ekstaza je više
tjelesna nego duhovna.
SV. TEREZA U ZANOSU - Bernini
Lorenco Bernini (1598–1680) je posljednji uomo universale, kipar koji
unosi životnost i strast u skulpturi, a kao glavni vatikanski arhitekta
uređuje unutrašnjost i trg sa kolonadama crkve svetog Petra u Rimu.
Čak je bio pozvan u Francusku da gradi Louvr za Luja XIV, ali je
njegov nacrt odbijen kao neobuzdan i pretjeran jer su francuski
vladari duže vremena ostali vjerni renesansnoj klasičnosti.
118
Michelangelo Merisi da Caravaggio (Karavađo) (1573–1610) Lombar-
dinac, po dolasku u Rim 1593. još uvijek slika linearnim stilom rene-
sansne jasnoće, ali postepeno se elementi sintetiziraju pod djelovanjem
snažnog osvjetljenja koja se probija iz nevidljivih otvora kupajući likove u
svjetlosnim akcentima poetične dramatičnosti.
U svojim singularnim (sa manjim brojem likova) kompozicijama često
portretira prijatelje i obične ljude zbog čega ga i inkvizicija ispituje jer
svece prikazuje u društvu pijanica i kockara (ciklus slika o sv. Mateji).
Pred optužbama za ubistvo u tuči bježi iz Rima na Maltu i tamo
umire pod nerazjašnjenim okolnostima.

BAH - Caravaggio
Rana Caravaggiova djela
su još u stilu renesansne
jasnoće. Svi oblici su pot-
puno definisani i perfektno
naslikani. Ustvari, to je
samo pokazatelj osnovnog
Caravaggiovog nastojanja.
Kasnije on samo upotpunjuje
naturalizam slike uvodeći
snažne kontraste
svjetla i sjene.

SV. TOMA-Caravaggio
Nepovjerljivi apostol Toma posmatra ranu na uskrsnulom Hristu. Svjetlost
nas nepogrešivo vodi u žarište kompozicije i ovladava našim čulima.

Kao suprotnost Caravaggiu u to vrijeme treba spomenuti braću Carracci Inkvizicija: Katolička
(Karači)(Annibale, Agostinoi Lodovico), oni su manje revolucionarni, crkvena organizacija za
ali su značajni kao slikari koji se vraćaju stilu Michelangela i Rafaela, kažnjavanje heretika
oslobađajući se ispraznosti manirizma i vraćajući likovima osjećaj tjeles- (onih koji dovode
nosti. Oni, za razliku od Caravaggia, slikaju u vedrim tonovima punim u sumnju crkveno
optimizma i određuju put razvoju dekorativnog slikarstva koje se širi po učenje.
palatama širom Evrope. Značajni su kao osnivači prve akademije
slikarstva gdje uče slikari iz cijele Evrope.

Guido Reni, Domenichino, Pietro da Cortona... samo su neki od

slikara koji u Italiji slikaju kao nasljednici ovih slikara, ali
barok već daje značajnije plodove u drugim zemljama.

119
 VODONOŠA - Velazquez
Ranije slike pokazuju
Caravaggiov utjecaj, ali
Velazquez nije epigon (imitator).
Već sada vidimo nevjerovatan
osjećaj za svjetlost i vrijednosti
kolorita. Zemljani vrč, staklo,
preplanuli inkarnat, sve odiše
iskrenim naturalizmom.
INFANTKINJA - Velazquez
Velazquezov potez postaje sve nemirniji u nastojanju da uhvati refleksiju
svjetlosti. Ujedno, slika raskoši postaje dokaz izgubljenosti jednog
djeteta pretvorenog u protokolarnu lutkicu.
Ipak, možda je najzanimlivije pokušati sagledati ovu kompoziciju;
Mi gledamo sliku koja upravo nastaje na platu koje posmatramo;
Djevojčica se ogleda u majstorovoj slici; Ono što bi trebali doživjeti kao
ogledalo poništava se jer u pozadini vidimo refleksiju kraljevskog para na
manjem ogledalu. Barokno poigravanje našim čulima i multipliciranje
tumačenja ovdje stvara nadrealni utisak.
Šta je stvarnije: slika ili odraz u ogledalu?
Gdje su kralj i kraljica ako nisu ispred ogledala?
Možda da se okrenemo i pogledamo da nisu svi oni iza nas?

ŠPANIJA
Španija, opsjednuta pljačkom i pokrštavanjem Američkog kontinenta,
tone u kršćanski fundamentalizam i uglavom se grade crkve sa bogatom
dekoracijom na fasadi i svodovima. U kiparstvu i slikarstvu se teži
snažnoj osjećajnosti koja obično prelazi u patetičnost ili pretjeranu
sladunjavost sa religioznom poukom.
Značajnija ostvarenja ostavljaju tek Ribera, Zurbaran, opsjednuti
misticizmom, i Murillo koji jedini ima snage i hrabrosti da se
upusti u izražavanje ženstvene ljepote i ljupkosti.
120
Diego Rodriguez de Silva y Velazguez (Velaskez) (1599–1660) kao
dvorski slikar španskog kralja Filipa IV ima veću slobodu, ali ostaje bez
utjecaja među ostalim španskim slikarima. Zahvaljujući Rubensu koji
kupuje njegove slike za evropske dvorove postaje poznatiji u Evropi nego
u domovini. Velazquez sjedinjuje Caravaggiov stil i vlastitu lakoću infanti -
vladanja slikarskim sredstvima. Neprevaziđen u portretima ljudi na prijestolonasljednici
dvoru, svojim nemirnim kistom piše hroniku osjećanja španskih duša
tog vremena, posebno u slikama dvorskih luda i infanta i infantkinja
otkriva pravu prirodu osamljenosti i otuđenosti dvorskog života.

FLANDRIJA
U oblastima Flandrije koje su pod Španskom vlašću sa centrom u Briselu
i u sukobu sa protestantiziranom Holandijom na sjeveru, barok otpočinje
u najsnažnijoj erupciji stvaralaštva koja se javlja u liku Pitera Paula
Rubensa (1577–1640). Najizrazitiji predstavnik baroka u Flandriji, ali i
Evropi, izučava monumentalne kompozicije i u sjeverno slikarstvo uvodi
veliki format u kojem su detalj i prostor podređeni cjelovitosti slike.
Rubens putuje po Evropi kao diplomata u službi Flandrijskog nadvojvode,
već bogat i popularan stalno otkupljuje slike starih majstora i umjetnika
savremenika. A grad Atverpen može prije svega da svoj razvoj zahvali
školi slikarstva koju Rubens osniva i vodi obrazujući kvalitetne slikare
kao Van Dycka, Jana Fyta i druge poznate kao Rubensova škola.
AUTOPORTRET SA PRVOM
SUPRUGOM IZABELOM
Rubens
Iza Rubenska su ostale velike
kompozicije pune neobuzdanih
i senzalnih aktova, ali i portreti
porodice u kojim se osjeća
toplina i nježnost predstavljaju
Rubensa kao umjetnika koji
živi u saglasju svoga vremena
i svoje duše, svojim kistom
dajući najtačniju
definiciju baroka.

BORBA PROTIV AMAZONKI - Rubens

Rubensovo slikarstvo ne naglašava svijetlo-tamno kontraste već sukobljava čiste boje koje se nadmeću
za prostor stvarajući utisak razigranosti. Još kada sama tema ističe pokrete dobijamo utisak da su
likovi i boje uhvaćeni u snažni vrtlog koji upija sav prostor. I ovdje srećemo eliptičnu kompoziciju što
je čini srodnom sa Keplerovim otkrićem da se planete ne kreću po savršenim kružnim putanjama,
što je odgovaralo idealističkoj renesansi, već da imaju nepravilnu eliptičnu putanju.
121
 U ARKADIJI - Poussin
Nicolas Poussin (Pusen) (1594-1665), je francuski slikar koji veći dio
života provodi u Rimu. Za razliku od koloristički razigranog i neobuzda-
nog Rubensa, Poussin nastoji stvarati suzdržane slike pune filozofskih
promišljanja. Dugo će u slikarstvu ostati podjela na rubensovce koji
primat daju boji i pokretu i poussinovce koji shvatanje da slika
treba sijati unutrašnjom smirenošću i produhovljenošću
zasnivaju na linearnom stilu.
HOLANDIJA

Nakon primirja 1609. pobunjena Holandija stiče nezavisnost i prihvata

posebnu školu protestantizma, kalvinizam. Izbjegava se svako ukrašvanje
crkvi, ali se razvija demokratsko uređenje i sloboda izbora. To slikara
stavlja u nešto nepogodniji položaj jer gube zaštitu aristokracije i moraju
ULOVLJENE PTICE svoja djela nuditi kao svaku drugu robu. Ali sa druge strane samosvjesno
Jan Fyt građanstvo rado kupuje slike i naručuje portrete.

Sjevernjačka ljubav za detalje

i stil rubensove škole u kojoj
su se učenici specijalizirali
za određene teme poput:
obrade pejzaža, životinja,
mrtve prirode, arhitekture
itd. dovodi do razvoja
žanr slikarstva.
U Holandiji seobrazuju slikari
koji izrađuju slike uodređenih
tema. Tako se Seanredam
specijalizirao za enterijere
protestantskih crkava.
CRKVA U HARLEMU - Pieter Saenredam
122
 Jan Vermeer van Delft
(1632–1675) koristi
karavđističko osvjetljenje
iz bočnih prozora, ali
utisak koji postiže nije
dramatičan već
više lirski.
Karakteristična Vermeerova
kompozicija sa usamljenim
likom pred prozorom uvijek
nosi novo bogatstvo simbola.
Ovdje zapamtimo primjer
razbuktavanja istraživačkog
duha. Možda i kao utopijsku
sliku traženja nekog novog,
boljeg svijeta obasjanog
svjetlošću spoznaje.
KARTOGRAF - Vermeer

Frans Hals (1580-1666), holandski slikar, majs-

tor je grupnih i pojedinačnih portreta čiji široki
potezi kista i pastuozne fakture dobija sljedbe-
nike tek u impresionistima krajem XIX st
Kao da se kist povinuje neposrednom i živahnom
karakteru nasmijana djevojke. Figura nije
modelirana kontrastima svijetlo-tamnog,
već postepenim kolorističkim prelazima.
Virtuozna lakoća stvaranja nije rezultat
samo tehničke vještine ili iskustva, kod
Halsa je u pitanju neponovljivi
osjećaj za strujanje života
u svim oblicima.

CIGANKA - Hals
123
 Mnogo je slikara u Holandiji krajem XVII st. koji su doprinijeli napretku
evropskog slikarstva, ali su većinom umirali siromašni i nepriznati.
Slična sudbina je zadesila i najutjecajnije ime za buduća
pokoljenja slikara i grafičara.

ČAS ANATOMIJE DOKTORA TULPA - Rembrandt

Čas anatomije je slika nastala 1632. godine i prvo je djelo koje Rembrandt
potpisuje punim imenom i prezimenom, a ne samo inicijalima. To ukazuje
na porast ugleda i samopouzdanja. Grupni portreti su bili često traženi
od strane raznih holandskih udruženja. Za razliku od svojih kolega,
Rembrandt likove na portretima izvodi u pokretu i sa psihološkom
studijom lica portretisanih ličnosti.

Rembrant van Rijnh (1606–1669) je dostigao priznanje i bogatstvo

zahvaljujući slikama i bakropisima bogatih valerskih vrijednosti pod
utjecajem karavađističkih slika. Međutim, problemi sa odbijanjem od
naručilaca slike Noćna straža i smrt voljene žene Saskije vode Rem-
brandta u samoću i orjenisanje istraživanja unutrašnjih duševnih stanja
(ogroman broj autoportreta) i religijskim promišljanjima. Neobično je
da u protestantiziranoj Holandiji gdje se ne podstiče religijsko slikarstvo
nastaju snažne Rembrandtove religijske teme. ali one su prije proizvod
dubokog jevanđeoskog humanizma i poštene duše odbačenog umjetnika
negoli vjerske opsjednutosti. Hrišćanske teme na njegovim slikama kao
da se odvijaju među holandskom sirotinjom i nesretnicima.

Autoportreti su nezaobilazan dio Rembrandtovog opusa. To su portreti

univerzalnih emocionalnih stanja, od ranih zabilješki pred budućnošću
uplašenog mladića, samozadovoljnog bogataša pijanog od sreće ljubavi
AUTOPORTRETI i nakićenog poput pauna sve do nervoznih poteza napuštenog
Rembrandt starca kojem nakon svega ostaje još samo cinizam.
124
 Posebno značajna su Rem-
brandtova ostvarenja u grafici.
Usavršavajući tehniku bakropisa
on nadilazi puki crtež stvarajući
neponovljive valerske svjetove.
Zanimljivo je da je upravo
grafika Hristos propovjeda
poslužila kao inspiracija našem
umjetniku Safetu Zecu da
poveže detalje sirotinje i bolesnih
sa ciklusom grafika posvećenih
stradalim stanovnicima
Srebrenice.
HRISTOS PROPOVIJEDA - Rembrandt

Halsovi i Rubensovi
potezi kistom su neobuzdani
i puni radosti stavaranja,
Rembrandtov potez kao da
u teškoj borbi probija tamu
i utrljava svjetlost koja
donosi istinu i vjeru.
Svjetlost obasjava dječakovo tijelo
potencirajući napetost grudi i vrata.
Blijedilo kože i realizam vratnih žila
zategnutih teškom rukom jasno
ukazuju na sljedeći trenutak užasa.
Rembrandt je majstor pripovjedanja,
anđeo u posljednjem trenutku
zaustavlja ruku starca.
Mi smo već proživjeli
trenutak kada blještavi
nož raskida napetost,
a istovremeno anđeo
donosi spas.
U vječnosti se bore
dijagonala smrti i
dijagonala spasa.

ABRAHAM ŽRTVUJE
ISHAKA - Rembrandt
Zadaci:
* Uporedi renesansno i barokno slikarstvo. Objasni razliku u odnosu
prema boji i liniji
*Pronađi reprodukciju Berninijeve skulpture Davida i uporedi je sa Do-
natelovom i Michelangelovom.
* Pronađi što više Rembrandtovih autoportreta i napiši referat o njemu.
125
 BAROKNA ARHITEKTURA
U početku najrječitije progovara barokni stil u arhitekturi. Katolički
isusovački red, poznat kao i jezuiti podstiču gradnju raskošnih crkvi
širom Evrope. Posebna pažnja se posvećuje komplikovanim oblicima i
kićenim fasadama čime se željela naglasiti veličanstvenost i sjaj katoličke
crkve. Uskoro i plemstvo prihvata ovaj stil koristeći ga pri gradnji dvoraca
i pokazujući svoje bogatstvo. Ritam fasade se usložnjava dajući priliku
igri svjetlosti i sjene da uvijek iznova stvara nove oblike.
Cijela građevina sada teži utisku raskoši i bezgraničnosti nasuprot
renesansnoj težnji za proporcionalnim i smirenim ambijentom.
I u Michelangelovim arhitektonskim rješenjima primjećujemo sklonost
dekorativnim ukrasima. Nakon Bramantea, Michelangelo preuzima
gradnju bazilike sv. Petra mijenjajući plan i oblikujući kupolu na
kojoj se osjeća do tada neuobičajeno dinamičan utisak.
Gradnju bazilike će nastaviti Carlo Maderno gradeći uzdužni brod i
pročelje mijenjajući prethodne nacrte i dajući građevini barokni izgled.
Upravo je Maderno začetnik kitnjastog stila koji se ogleda u ispunjavanju
zidne površine stupovima, polustupovima i zakrivljenim površinama.
Gradnju će nastaviti, već spomenuti, Lorenzo Bernini koji će razrađujući
ideje svojih prethodnika postati najznačajniji arhitekta baroka.
Francesco Borromini (1599-1667) je najveći Berninijev suparnik koji
nastoji što više usložiti fasadu, ali i tlocrt građevine. On napušta renesan-
sne proporcionalne odnose među dijelovima građevine koje je još uvijek
poštovao i Bernini. Borrominija zanima građevina kao cjelina.
Prostor u njegovim građevinama djeluje zatalasan tako da se gube granice
arhitektonskih elemenata, a ornamenti i fantastični ukrasi ispunjavaju
svaku slobodnu površinu tako da se oko nema gdje odmoriti.

Tlocrt i unutrašnjost kupole crkve San Carlo alle Quatro Fontane

Borromini
Nakon Keplerovog otkrića da se planete ne kreću po savršeno kružnim
putanjama već po elipsi, renesansna shvatanja savršene geometrijske
uređenosti kosmosa gube oslonac i primat u oblikovanju preuzima elipsa,
Borromini projektuje crkvu Četiri fontane sa naglašenim osjećajem
za napetost i kontrastno vibriranje cjelokupnog prostora.
126
Fontana di Trevi u Rimu - arhitekt: Nikolo Salvi
Veoma čest urbani elemenat u baroku postaju fontane. Kamen i voda,
svjetlost i zvuk, pokret i mirovanje, svi elementi se nadopunjuju kroz
međusobne kontraste stvarajući dinamičnu i dramatičnu cjelinu.
Mada je barok podjednako snažno zahvatio skoro cijelu Evropu
manifestirajući opću težnju za dinamizmom i natrpanošću, ipak su jasno
uočljive regionalne različitosti. U Francuskoj se barokne vrijednosti
izražavaju kroz kombiniranje klasicističkih elemenata, dok italijanska
arhitektura kao da više slijedi organizaciju prostora u smislu organ-
ske povezanosti. U zemljama dugotrajnijeg gotičkog iskustva, poput
Njemačkih zemalja, barokni elementi prihvataju gotičku Dom invalida
prekićenost i stremljenje uvis. J. Hardouin Mansart

Crkva u Vierzehneiligenu
B. Neumman
Crkkva sv. Pavla u Londonu - C. Wreen
127
Berninijev nacrt i konačni Berninijev nacrt za dvorac Luvr Luja XIII (lijevo) je odbijen jer klasici
izgled istočnog pročelja sklonim Francuzima njegov nacrta izgleda pretjeran. Francuski arhitekti
Louvrea C. Perrault (Pero) i L. Leau te slikar Charles Le Brun zajedno projektuju
dvorac čije istočno pročelje (gore desno) jasno ukazuje na klasične elemente
i suzdržanost. Tek duboko uvlačenje zida iza stupova i jaki kontrasti
svjetla i tame ukazuju na barokno doba.

VERSAILLES
Francusko barokno rješenje se najčistije izražava u dvorcu Versailles
(Versaj) koji monumentalnošću i bogatstvom dekoracije postaje uzor
u Evropi pa i u Rusiji. Petar Veliki gradeći Petrograd želi kopirati ovaj
stil i poziva francuske graditelje. Francuzi u početku odbijaju baroknu
neobuzdanost težeći klasicističkoj jednostavnosti, ali kasnije barokni
izraz se koristi sve više u svrhu slavljenja apsolutističkih kraljeva. Luj XIV
(kralj Sunce)dovršava dvorac pretvarajući ga u prestolnu palaču i dokaz
kraljevske moći. Raskošne dvorane su ukrašene raznobojnim mermerom
i ogledalima. Svaki detalj od lustera do zidnih dekoracija kipti
neobuzdanošću. Napolju se nastavljao dvorac na otvorenom.
Parkovi i fontane okruženi geometrijski pravilnim alejama cvijeća uz
puteve koji vode ka izdvojenim paviljonima, predstavljali suuzor za sve
vladarske prijestonice u Evropi. Tako se formira evropska hortikulturna
umjetnost uređenja vrtova zasnovana na geometrijskom redu.

Zadaci:
* Uporedi kupolu crkve San Carlo alle Quatro Fontane i Rubensovu
sliku “Borba amazonki”.
* Napravi pano sa fotografijama prostorija i vrtova Versaillesa.
128
 ROKOKO

Rokoko je naziv za specifičnu varijantu francuske barokne umjetnosti u

periodu između 1720. i 1780. godine. Na političkom planu ovo je razdoblje
Regentstva (nakon smrti Luja XIV do punoljetstva Luja XV), te vladavine
nesposobnog Luja XV, koji je gubeći ratove, gubio i teritorije uporedo sa
slabljenjem državne uprave. Tako je stvoren veliki jaz između plemstva
i građana koje predvodi ojačala buržoazija, ni pokušaji reformi za
Luja XVI nisu mogli spriječiti propast francuske monarhističke vlasti.
Sam naziv rokoko nastao je od francuske riječi rocaille što znači školjka.
Naime, ovaj poziv je dobio zbog toga što je upravo školjka bila čest i
karakterističan dekorativni motiv na fasadama i u enterijeru.
Ako bismo htjeli definisati različitosti između baroka i rokokoa onda
možemo reći da barok teži u uzvišenom i monumentalnom dok
rokoko izražava ljupkost, harmoničnost i senzualnost.
Tako u graditeljstvu rokokoa naglasak više nije na pompeznosti palače već
na manjim dvorcima i kućama. Barok insistira na razruđenoj masivnoj
fasadi i glomaznim elementima, dok rokoko orjentiše prema unutrašnjoj
dekoraciji i sitnim elementima enterijera. Zidovi se ukrašavaju plavim,
ružičastim ili žutim tapetama ovičenim zlatno obojenim drvenim okviri-
ma. Elementi pokućstva poput keramičkih ukrasa i staklarije dobijaju sve
maštovitije oblike naglašene finim ornamentima u nježnim bojama.

I kiparska djela u rokokou prerastaju

u dekorativne akcente predviđene Salon u palači Mole
za enterijer. Skulpture su sve manjih u Parizu
dimenzija, pune kićenih detalja i
naglašena ljupkosti, često izvedene Kič je djelo zanatski izvedeno
u tehnici emajlirane keramike. bez umjetničke vrijednosti,
sladunjavo dopadljivo i
Teme su rijetko religiozne, površno.
a češće predstavljaju
mitološka bića i
erotizirane scene. buržoazija - bogatiji sloj
Danas ova djela najčešće građanstva, trgovci,
svrstavamo u kič jer insi- bankari , kasnije vlasnici
prvih manufaktura
stiraju na dekorativnoj
dopadljivosti bez dubljeg
idejnog odnosa.
Međutim, u vrijeme kada
su nastajala ona predsta-
vljaju izraz dominantnog
društvenog htijenja.

DJEVOJČICA
J. A. Houdon
129
UKRCAVANJE NA Slikarstvo rokokoa se odlikuje djelima manjeg formata koje se uklapaju u
KITERU - Watteau prostor zida kao ukrasne površine. Dekorativna uloga slike je je još više
naglašena izborom teme. Romantične scene i mrtve prirode savršeno
odgovaraju uz ukus dekadentnog društva. Osnažena buržoazija traži
sladostrasnije teme, sladunjave portrete i erotizirane alegorije.

Jean-Antoine Watteau (Vato) (1684–1721) se smatra

osnivačem rokoko slikarstva. Ukrcavanje na Kiteru je
prikaz hodočašća zaljubljenih parova na ostrvo ljubavi.
Wateau slika sa iskrenim romantičarskim zanosom, ali bez
pretjerane patetike tako da nas ljupke geste likova uvode
u intimu zaljubljenih. Potezi kistom idu od brzih gustih
nanosa na likovima do lazurne izmaglice koja obavija
drveće i nestaje u beskrajnom horizontu.
Jean-Honore Fragonard (1732–1806) je vrhunski pred-
stavnik rokoko slikarstva. Na njegovim djelima se brzi
potezi kista nadmeću u stvaranju lepršavog utiska.
Naravno, i u temama Fragonard traži bezbrižne prizore
slavljenja životnih zadovoljstava. Slike bezbrižne aris-
tokracije upućuju na kraj jednog sistema nesposobnog da
prepozna buru revolucije koja dolazi. Ni sam Fragonard
nije sposoban da reaguje na nove okolnosti i do kraja
života kada je neoklasicizam postao dominantan
umjetnički stil, on nastavlja slikati u svom
idiličnom i sladunjavom stilu stvarajući
neke od najerotičnijih djela
historije umjetnosti.
LJULJAČKA - Fragonard
130
 Francois Boucher (Buše)
(1703-1779) u, gotovo svim
svojim djelima, postiže svi-
jetao i nježan inkarnat aktova,
ali se pozadine s draperijama
i prirodnim kulisama
doimaju natrpano.

MRTVA PRIRODA - Chardin

Jean-Baptiste-Simeon Chardin (Šarden) (1699-1779) predstavlja suprot-
nost Watteauovoj i Fragonardovoj lahkoći i prozračnosti. Njegove teme su
scene iz života običnih ljudi i mrtve prirode. Ljubav prema opipljivoj real-
nosti daje njegovom stilu čvrstinu i kolorističku pročišćenost. Filozof
Diderot (Didro), enciklopedist i kritičar lažnih moralnih vrijednosti
pozdravlja Chardina kao slikara koji osjeća magičnu privlačnost svakod-
nevnice. I zaista ova djela i danas imaju moć da u nama probude sentimen-
talnu sjetu na djetinstvo kao da smo nekada pripadali Chardinovom svijetu.

MADAM POMPADOUR
Boucher
Watteauov učenik,
Boucher je bio omiljeni slikar
madam Pompadour (1721–
1764), kraljeve ljubavnice i
pokroviteljice umjetnosti.
Luj XV ne pokazuje interes
za umjetnost, ali zato
umjetnici i arhitekti
dobijaju narudžbe
od samosvjesne
kraljeve ljubavnice
koja zahvaljujući svom
utjecaju podstiče
prihvatanje novog
stila među plemstvom
i buržoazijom.

Inkarnat - boja kože

ČAS - Chardin
131
 KLASICIZAM
Polovinom XVIII st. se kao reakcija na baroknu neobuzdanost i
izvještačenost javlja pokret u umjetnosti koji naprotiv teži prevlasti
razuma nad osjećajima, skladnosti i jasnoći. Poznat u historiji kao klasici-
zam ovaj pokret ne propagira revolucionarne promjene u umjetnosti već
označava vraćanje idealima antičke umjetnosti u to vrijeme
popularizirane kroz iskopavanja rimaskih ruševina.
Mnogi umjetnici i kritičari odlaze u Rim i tamo se nadahnjuju na tragovi-
ma rimske arhitekture i skulpture, ali nisu mogli da vide slikarska djela
zbog njihovog propadanja. Iz uglavnom pogrešne pretpostavke o domi-
naciji kiparskih vrijednosti nad slikarskim izrazom u antici, od slikara se
BIJELA KUĆA 1861. sada zahtijeva podređenost boje plastičnosti likova postignutoj jasnim
WASHINGTON
crtežom i naglašenom pozom u suzdržanim kompozicijama na kojima
1790. Kongres je odlučio da se su likovi u teatralnim pozama.Kipari se ugledaju na antičke uzore
izgradi potpuni novi glavni grad (Praksitel, Miron, Fidija...), ali se iz sjene velikih uzora uspijevaju
USA na rijeci Potomac. Grad dokazati tek danski kipar Thorvaldsen i Italijan Antonio Canova.
je izgrađen u obliku šahovske
ploče s prostranim avenijama po
nacrtu franc. arhitekte Char-
lesa L ‘ Enfanta. White House,
rezidencija predsjednika USA
sagrađena je po nacrtima Jame-
sa Hobana. Novonastala država
pozdravlja francusku revoluciju i
tako prihvata klasicistička
umjetnička shvatanja već
ukorjenjena u Parizu.
Antički elementi se
kombinuju u nove
monumentalne
odnose.

PAOLINA BORGHESE - Canova

Antonio Canova (Kanova), talijanski kipar, (1757–1822) donosi u Pariz
sklonost za antikom inspirisane skulpture. Praksitelska ljupkost i rafinirana
obrada tekstura i pretvaraju Napoleonovu sestru u zanosnu Veneru.
I upravno tu vidimo i problem klasicističkog pristupa. Insistiranje na savr-
šenim formama najčešće ne uspijeva prevazići puku sladunjavost likova.
BRANDENBURŠKA
KAPIJA U BERLINU U arhitekturi dolazi do preplitanja više stilova, ali uz stalno insistiranje na
antičkim elementima i monumentalnosti. Kao primjeri mogu poslužiti
građevine podizane na svim stranama svijeta: Branderburška kapija u
Berlinu, Teatro alla Scala u Milanu, urbanističko rješenje Pariza,
Kapitol u Washingtonu...
132
OTMICA SABINJANKI - J. L. David
U slikarstvu najznačajniji trag ostavlja francuski slikar Jacques-Louis
David (Žak Luj David) (1748–1825). Antičke teme i naglašena dominacija
jasnog i tačnog crteža često u Davidovim slikama nose i političku poruku.
“Otmica Sabinjanki” ustvari prikazuje trenutak kada je sabinjansko
pleme napalo rimsko da bi povratili otete žene. One, zbog rođene
djece, traže pomirenje kao što David propagira bratsko izmirenje
francuske nacije nakon revolucionarnih previranja.
Klasicizam postaje dominantan u umjetničkim krugovima i akademijama,
ali upravo zbog svog insistiranja na racionalnim postavkama i kanonima
i sam postaje prepreka razvijanju sposobnosti svojih poklonika i tako još
jednom dokazujući da ljudski duh dostiže svoje vrhunce tek nadrastanjem
zacrtanih granica i potrebom za preispitivanjem dogmi.

Ovdje možemo osmotriti međuzavisnost društvenih i umjetničkih zbivanja.

1789. godine izbija Francuska revolucija koju podstiče ojačala buržoazija
i napredna inteligencija. Kako je početni ideal antičkog republikanskog NAPOLEON PRELAZI
uređenja za vladavine Napolena zamjenjen augustovskim kultom cara, ST. BERNARD
tako se i francuska varijanta klasicizma nastavlja u tzv. Empir stil. J.L. David
Kao propagator reevolucije, David u vrhunskim klasicističkim djelima ko-
risti antičke teme u slavljenju ideala revolucije, ali za Napoleonove dikature Glorifikacija - slavljenje,
postaje dvorski slikar i vrhovni autoritet u svim oblastima umjetnosti.
veličanje
Iz tog vremena ostalo je nekoliko glorifikatorskih slika imperatora od kojih
su najpoznatije: “Krunisanje Napoleona” i “Napoleon prelazi st. Bernard”.
Restauracijom burbonske kraljevske dinastije David biva protjeran
u izgnanstvo. Ipak, snaga njegovog linearnog stila ostaje
najpotpunijim izrazom pojma klasicizam.

133
 Prostor slike je sveden na plan
po uzoru na reljefe. Konture
likova su naglašene tako da
slika djeluje kao obojeni reljef.
Statičnost kompozicije prate
teatralni pokreti i naglašena
tematska poruka. Scena u kojoj
Sokrat bira smrt umjesto odri-
canja od vlastitih ideja primjer
je Davidove angažiranosti. Mor-
alizatorska patetičnost njegovih
djela je svojevremeno djelovala
tako snažno da su postavljane
straže ispred izloženih slika.
SOKRAT ISPIJA KUKUTU - J. L. David
Klasicizam uskoro gubi primat pred nadolazećim romantizmom. Čak i
mnogi Davidovi učenici napuštaju njegov stil, a klasicističku linearnost
još neko vrijeme njeguju protivnici romantičkog izražavanja dominant-
nom ulogom kolora. Tako, Davidov učenik, Jean-Dominiques Ingres
(Engr) (1780–1867) i u drugoj polovini XIX st. slika aktove i portrete u
najboljem stilu klasicističke jasnosti i suzdržanosti. Ingres je poznat
po čistom, tačnom, besprijekornom i “poštenom” crtežu.
Ali, zahuktalo XIX st. će još za Ingresovog života donijeti nekoliko
umjetničnih pravaca koji neće uticati na njegov stvaralački put.

“Nema velikog crtača koji ne bi našao

tačnu boju koja odgovara njegovu crtežu.”

Ovom rečenicom sam Ingres objašnjava klasicistički pristup slikarstvu.

Boja je sekundarnog značaja, a sve je podređeno toku racionalne linije.

CRTEŽ PORODICE
Ingres
Prvu polovinu XIX st.
obilježiće sukob Ingresa i
predvodnika romantičara
Delacroixa, kao i borba
oko romantizma, zbog
stavova o slikarstvu, o
odnosu boje i crteža.
Ipak, nakon
Delacroixove smrti
Ingres hvali
njegova djela.

ODALISKA- Ingres
134
 ROMANTIZAM
Romantizam se javlja u drugoj polovini XVIII stoljeća u Njemačkoj, odakle
se uskoro proširio po gotovo svim zemljama germanskih, romanskih i
slavenskih jezika. Glavne karakteristike romantizma su: antiklasicizam,
antiracionalizam, naglašavanje individualnog i emotivnog, kult prirode.
Romantizam je prvi umjetnički pokret XIX stoljeća koji obuhvata
literaturu, muziku i likovne umjetnosti posebno utičući na
definisanje nacionalnih pokreta i obrazovanje.
Kao suprotnost klasicističkim normama, romantizam ujedno označava
suštinsko odvajanje od prethodnih stvaralačkih koncepcija. Ovo je prvi
izraz veličanja individualnosti, neograničenosti ljudskog duha i senzi-
biliteta, ali i vječnog pulsiranja prirode. Hladnom racionalizmu razuma
suprotstavlja se snaga strasti i fantazija. Romantičari bježe u prošlost
jer su nezadovoljni vremenom u kojem žive i koje preziru.
Tako se mijenja i sama koncepcija umjetnosti: pravila i normirani “ideali
ljepote” gube značaj naspram subjektivnog estetskog osjećaja i mašte.
U romantizmu književnost preuzma primat, slikarstvo se nerijetko zapliće
u patetičnost teatralnost, a teme najčešće ostaju tek ilustracije literarnih GRČKA UMIRE
predložaka. Tako arhitektura ovog perioda zapada u šablonsko recikliranje NA RUŠEVINAMA
prethodnih perioda nesposobna da pronađe vlastiti izraz romantizma. MISOLUNGIJA
Delacroix
Borba za oslobođenje Grčke
od turske vlasti se u Evropi
prihvata kao simbol buđenja.
Dosta je podsjetiti na
engleskog pjesnika Byrona,
da se pokaže to oduševljenje.
Buđenje nacionalne svijesti
evropskih naroda podstiče
prosvjetiteljstvo i književnost
na nacionalnim jezicima.

LONDONSKI PARLAMENT-Charles Barry

Oduševljenje prošlošću obnavlja elemente gotike i baroka u arhitekturi.
Odličan primjer je neogotička zgrada parlamenta u Londonu. Cijelom Evro-
pom niču neo-gotičke, renesansne, barokne... građevine. Ali, obnova histori-
jskih stilova najčešće rezultira neinventivnim kalemljenjem elemenata i
više govori o krizi arhitekture koja će potrajati do početka XX st.
135
 Kako je u romantizmu dominantna boja, kiparska djela nisu dominantna
kao u razdoblju klasicizma. Francois Rude (Rid) (1784–1855) je među
rijetkim kiparima romantizma. U modelaciji je bio umjetnik koji je
odavao sklonost za realizam i ekspresivnost. Njegov reljef Polazak dobro-
voljaca 1792. za slavoluk Arc de Triomphea iz 1836. godine, poznat i kao
Marseljeza veliča Francusku revoluciju. Rječitost gesta i izraza, pokret
skulptoralnih masa naprijed i međusobna povezanost tih
masa bukte romantičarskom energijom.
Ovo je i vrijeme u kojem se individua umjetnika pojedinca počinje
oslobađati svih normi i izvanumjetničkih odrednica. Tako ćemo odsada
umjetnike više proučavati kao pojedince. Likovni umjetnici sve manje slijede
zadate koncepte, a nerijetko će pojedinci uspijevati da svoje ideje uzdignu do
POLAZAK samostalnih likovnih pravaca. U slikarstvu se javlja skupina umjetnika do-
DOBROVOLJACA 1792. voljno hrabrih da se oslobode pritiska renesansne tradicije. Umjetnik počinje
Rude shvatati da je bez obzira na sve vanjske utjecaje. na kraju svega on taj koji
stoji pred bijelinom platna i da je to samo njegova bitka i ničija više.
Theodore Gericault (Žeriko) (1791–1824) je začetnik romantičarskog
slikarstva. Prerana smrt u 33. godini je spriječila da Gericault dosegne
maksimum svog slikarstva. Samo nekoliko završenih slika od kojih je
najpoznatija Splav Meduza otkriva nam izuzetni talenat umjetnika
koji nije samo uticao na romantičare već i na realističko slikarstvo.

LUĐAKINJA - Gericault
Posebno zanimljiv je Gericaultov
ciklus portreta ludaka koje je
radio na molbu prijatelja
doktora sa ciljem da i
putem njegovih slika
proniknu u psihu
bolesnika.
SPLAV MEDUZA - Gericault
1817. se dogodila nesreća broda Meduze. Tek nekolicina brodolomaca su nakon mnogo patnji sasvim
slučajno spašeni. Savremena tema, ali je sadržaj iskonska borba sa prirodom. Sasvim dovoljno da raz-
bukta Gericaultovu imaginaciju. Rad na slici je trajao skoro godinu. Gericault je mnogo vremena provo-
dio u bolnici razgovarajući sa preživjelim, a čak je sjedio uz samrtničke postelje u očekivanju da uhvati
i naslika zadnji izraz lica bolesnika koji umire. Slika je prošla kroz mnoge promjene i izmjene prije nego
što je izložena. Neposredno prije otvorenja Salona, Gericault je na slici promjenio pojedine izraze da bi
slika djelovala što snažnije i agresivnije i što vjernije prikazala očaj, patnje i boli brodolomaca.

136
 U svom dnevniku Delacroix
spominje, da je lutao po Parizu
kao ludak kad je u Salonu 1819.
prvi put vidio Gericaultovu
“Splav Meduze”, kojom počinje
cijeli pokret. Pod tim jakim
utjecajem nastala je i prva poz-
nata velika Delacroixova slika
“Dante i Vergilije”, izložena
u Salonu 1822. Konturnom
linijom nesputan potez i snažan
kolorit oblikuju paklensku viz-
iju. To je prva njegova pobjeda
i uspjeh, kojim on definitivno
prekida s klasičnom školom.

DANTEOVA BARKA
Delacroix

Eugene Delacroix (Delakroa) (1798–1863) je bio zadivljen izražajnošću

Gericaultove slike, ali tek on ispisuje najupečatljivije primjere roma-
ntičarskog kolorizma. Sloboda na barikadama, Danteova barka, a
nakon boravka u Alžiru i Maroku i otkrića egzotične snage Orijenta
Jevrejska svadba i Alžirske žene otkrivaju Delakroa kao stvaraoca sa
posebnim osjećajem za kolor. U stalnom sukobu sa Ingresom koji naginje
klasicističkoj linearnosti, Delakroa se suprotstavlja vjerovanju da je boja od
sporednog značaja u slikarstvu i to pokazuje na savršen i neponovljiv način.

Boravak u Alžiru otkriće

Delacroixu stvarni život
Orijenta do tada poznat
samo kroz romantičarsku
književnost u kojoj je bilo
više mašte zapadnog pisca
nego stvarnih činjenica, ali i i
razvija novi osjećaj za kolorit.
Magrebasko sunce usporava
pokrete i omamljuje haremske
žene. Svjetlost se provlači pod
laganu odjeću milujući lica i
tijela. Tu nema vulgarnosti,
ovo je prikaz svakodnevnice,
no slikarevo oko tu vidi
senzualna tijela koja se
predaju toplim zrakama
u igri upijanja svjetlosti
i isijavanja života.
ALŽIRSKE ŽENE
Delacroix
137
 BEATRIX JERUSALEM - Blake
D. G. Rossetti Uvijek izdvojena, engleska umjetnost daje vlastito viđenje romantičarskog
Rossetti propovijeda vraćanje ugođaja. Posebno neobična ličnost je William Blake (Blejk) (1757–1827).
slikarstvu Botticcelija Književnik, slikar i grafičar, sa romantičarima dijeli sjećanje na neka bolja
i rane renesanse. vremena, ali oblikuje vlastitu mitološku sliku svijeta. Po Blakeu, čovjek
Bogate alegorije i suprotstav- je proklet jer se odrekao ljudskosti i sada služi Sotoni koji vlada pomoću
ljenost akademskog klasi-
osjećaja grijeha, stida i straha. Tek kada čovjek pomiri duh i tijelo i shvati
cizmu djeluju kao nadrealne
vizije, ali nerijetko zapadaju da nisu supotstavljeni povratiće slobodu i vratiti se u Zlatno doba.
u patetičnost i šablon. Skupina romantičkih slikara “Prerafaelita” je zanesena srednjovjekovnim
mitovima i egzotičnim snoviđenjima. Predvođeni Dante Gabrielom
Rossettijem (Roseti) (1828-1882) oni stvaraju djela naglašene
elegancije i težnje za idealiziranom prošlošću.
KIŠA, PARA I BRZINA
Turner
Tarner uspjeva i u svako-
dnevnim temama, brzim
potezima stvoriti nezemaljsku
atmosferu. Npr: slika “Kiša,
para i brzina” predstavlja voz
koji se probija kroz maglu,.
Motiv je svakodnevan, ali
fluidna obrada dočarava
sneni romantični utisak.
Čak Tarnera možemo smat-
rati prvim impresionističkim
slikarom zbog uticaja
njegovih djela na
kasnije evropske
slikare.

138
John Constable (Konstejbl) (1776–1837) i Joseph M. Turner (Tarner) u
nemirnoj engleskoj atmosferi nalaze inspiraciju za pejzaže u prozračnoj
akvarelnoj tehnici. Njihovo slikarstvo je prvobitno neprihvaćeno od
akademskih krugova, ali neposredan pristup motivu i doživljaju
anticipira kasnije slikarske pravce.

STUDIJA OBLAKA
Constable
Kao opis Constableovog zanosa pjezažom i značaja stvaralačke hrabrosti
najbolje će poslužiti dva njegova citata: “Pejzažist mora smjerno hodati
poljima. Nikada nije bilo dato drsku čovjeku da vidi prirodu u svoj
njezinoj ljepoti.”
“Kad sjednem pred prirodu da radim skicu, ponajprije nastojim
zaboraviti da sam ikada vidio sliku”
Francisco Goya (Goja) (1746–1828) je
umjetnik kojeg teško možemo stilski
svrstati i tek uslovno, zbog neobuzdanosti
duha, svrstavamo među romantičare.
Goya izrasta u stvaralački neplodnom
okruženju konzervativne Španije i pr-
vobitno stvara u klasicističkoj maniri.
Međutim, sklonost blještavom koloritu
i barokni uzori (posebno Velasquez),
svrstavaju njegovo slikarstvo među
romantičare. Posebno je zanimljiv Goyine
interes za karaktere. Grupni portret
Carlosa IV i porodice u kojem ismijava
dvorsku ispravnost ili slike lirske ljepote
španskih gospođica (Maya) nisu samo
piktografske zabilješke ljudi i mode tog
vremena. Goya traži istinski karakter PAR POD SUNCOBRANOM
portretisane ličnosti. Goya

139
 Goya je, poput Velazqueza,
radio i kao zvanični slikar
španske kraljevske porodice
kojeg se ovdje prisjeća koristeći
kompoziciju sa umjetnikom i
štafelajem u pozadini.
Ali najzanimljivije je anal-
izirati Goyin odnos prema
kraljevskoj porodici. Likovi su
predstavljeni kao napuhane
lutke kojim na kojima, jače od
nakita, blješti glupost. Jedino
se na licima najmanje djece
smiruje Goyina mržnja, kao
da vjeruje da još nisu oboljeli
od umišljenosti i zlobe.
CARLOS IV SA PORODICOM - Goya
Svjestan aristokratske ispraznosti, Goya pozdravlja Francusku revoluciju
1789. i postaje sve više netrpeljiv prema zaostalosti svoje zemlje. Ljudska
podlostI, vjerska zatucanost i praznovjerja sve su češća tema njegovih grafika.
Ali nakon Napoleonove okupacije Španije Goya postaje svjestan sveprisut-
nosti zla u svim ljudima i ideologijama. Strijeljanje madridskih pobunjenika
je svjedočanstvo jednog trenutka vječne borbe bezličnog zla i ljudskosti.

STRIJELJANJE 3. MAJA 1808 - Goya

140
 Goyin grafički opus u razlčitim
tehnikama i danas predstav-
lja najviše domete tehničke
vještine. No iznad svega
to su izuzetne filozofske
skice ljudske prirode.
Grafički ciklusi o užasima rata
i o ljudskoj pokvarenosti,
često popraćeni Goyinim
zapisima razmišljanjai
danas su sačuvali
kritičku oštrinu.
ZLATNI ZUB - akvatinta iz
ciklusa grafika “Užasi rata”
Goya AUTOPORTRET - Goya

Goyina umjetnost stoji izvan svih

umjetničkih pravaca. Njegov cilj nije
lijep sklad boja i puka estetiziranost.
On od slike traži istinitost, ne samo
vizuelnu, već prije svega razotkrivanje
laži i dogme i iskren umjetnički
humanistički stav.
Zadnje godine života Goya
provodi potpuno gluh i zaborav-
ljen. U izbjeglištvu u Francuskoj,
zatvoren u kući koju su
izbjegavali svi, stvara demonske
vizije užasa koje nastaju kao
plod strahovitih mora i opsesija.
Ustvari, ova djela predstavljaju
rekapitulaciju jednog života.
“Saturn koji prožidre svoju
djecu” je alegorija ideologija
koje ne biraju sredstva
da se održe u životu.

SATURN PROŽDIRE
VLASTITU DJECU
Goya

Cilj umjetnosti nije

samo da hrani dušu ljepotom,
umjetnost treba i da liječi
dušu od bezosjećanosti i
prijastajanja na laž.

141

Cilj umjetnosti postaje
vjerno prikazivanje
realnosti. “Mi moramo
misliti samo na to da
prikazujemo” naglašava
Gustav Flaubert, autor
“Madame Bovary”.
Isto takoCourbet će uzvik-
nuti: “Slikarstvo je umjet-
nost izrazito konkretna i
mora se sastojati samo
u prikazivanju onoga
što realno postoji...”
142
REALIZAM
Nakon klasicizma koji je u slikarstvu težio moraliziranju i podučavanju
posmatrača, te romantizma koji stremi oslobađanju emocija i mašte,
druga polovina XIX stoljeća je obilježena težnjom umjetnika da se okrenu
stvarnosti svakodnevnice. Veličanstvenu, junačku tematiku romantike
su zamjenili jednostavnim pogledom na svakodnevni život, a umjesto
romantičnog osjećanja na djelo je stupilo objektivno opažanje
bez emocionalnog pretjerivanja.
1848. godine su nova revolucionarna dešavanja u Francuskoj dovela
do Druge republike, strmoglavila stari buržoaski red i zamijenila ga sa
demokratskom vladom. Borba za radnička prava, jačanje industrije, prve
socijalističke ideje, Darwinova istraživanja, otkriće fotografije ... samo
su neki od događaja koji podstiču pojavu realizma u slikarstvu.
SAHRANA U ORNANU - G. Courbe
“Već su pozirali, načelnik težak stotinu kila, župnik, komesar, notar, pred-
sjednik Marlet, moji prijatelji, moj otac, klerici, grobar, dva starca iz revolu-
cije 1793. U odjeći vremena, jedan pas, mrtvac i njegovi nosači, moje sestre,
druge žene, itd. Mislio sam da ću izbjeći dva pjevača u parohiji, ali nisam
mogao; došli su da mi kažu da su uvrijeđeni jer samo oni u cijeloj župi nisu
portretirani... Dovršavam pedeset figura, prirodne veličine, s pejzažom i
nebom u pozadini... Sigurno, nisam se uspavao.”
(Courbet u pismu prijatelju Castagaryju).
Kada su na Svjetskoj izložbi u Parizu 1855. odbijene slike Gustave Cour-
beta (Kurbe) (1819–1877) on otvara vlastiti paviljon realizma gdje izlaže
“Pogreb u Ornanu”, “Slikarev atelje” i još nekoliko vlastitih slika.
Umjetnik se udaljava od prethodnih pravaca i uzora. Courbet slika
običaje, ideje i zbivanja svoga vremena, ali sa jasnom kritikom
socijalnih prilika i nepravde.
 JULIET - Courbet
Studirao sam umjetnost klasika
i modernih bez sistema i bez
predubjeđenja. Nisam želio
imitirati jedne, niti kopirati
OBALA - Courbet druge; niti sam imao namjeru
Još je Leonardo da Vinči zapisao da je: najbolji način slikanja koji najbolje postići beskoristan cilj
imitira i koji stvara sliku što je moguće sličniju prirodnom predmetu. Ova umjetnosti zbog umjetnosti...
težnja bi izgledala banalna da nema Courbeovog intelektualnog učešća. Moja namjera je bila naučiti,
Bilo da slika “Tucače kamena” ili stjenoviti pejzaž on nam daje lekciju o saznati da bih mogao raditi.
snazi i čestitosti kao najprirodnijem i najčišćem stanju čovjeka. Istovremeno Biti sposoban da prikažem
osjećajan i buntovan emigrira u Švicarsku nakon optužbe da je za trajanja običaje, shvatanja, lice moga
pariške komune dao srušiti Napoleonov stup. vremena, onako kako ja vidim;
biti ne samo slikar već i čovjek;
U barbizonskoj regiji djeluje skupina slikara pejzažista koji u svojim dje- jednom riječju stvarati živu
lima njeguju romantičarsku odbojnost prema civilizaciji i gradskoj vrevi. umjetnost: to je moj cilj.
Za razliku od ostalih slikara ovog kruga, Franosa Millet (Mile) (1814– (Predgovor Katalogu izložbe
1875) slika uglavnom život ljudi na selu. na njegovim je slikama život 1855.)
seljaka uzdignut do najviših moralnih, religioznih i estetskih normi
dok su likovi i njihovi pokreti sažeti do monumentalnosti.
Socijalisti-revolucionari su
slavili Milletovo slikarstvo
kao odu radnicima, ali i oni
koji su samo uživali u senti-
menatalnoj pastoralnosti
u njegovim prikazima
seoskog života.
Međutim, potrebno je mno-
go više da se shvati složena
ideja o čovjeku i njegovoj
sudbini u djelima ovog
sina seljaka koji je tek
pred smrt doživio
priznanje.

SKUPLJAČICE PŠENICE - Millet

143

Nekoliko karakturalnih
skulptura Daumierovih
savremena predstavljaju
prvi korak ka oslobađanju
kiparstva od kopiranja uzora
i robovanja realnim oblici-
ma. Slobodni tretman forme
i energičnost fakture prosto
su bez uzora u prošlosti.
PRALJA - Daumier
anticipirati: nagovijestiti,
naslutiti ono što dolazi
144
SUCI - Daumier
Honore Daumier (Domije) (1808–1879) sudbinski je najzanimljivija
ličnost u sikarstvu ovog vremena obilježenog revolucijama (1830, 1848,
1871). Poznat, ali i zatvaran zbog karikatura rađenih litografijom,
Daumier je satiričar koji ekspresivnim crtežima kritikuje korumpirane
političare i sudije, pohlepne kapitaliste, ali i pokvarenost
u običnim ljudima.
TREĆA KLASA - Daumier
Daumierove slike su bile potpuno nepoznate njegovim savremenicima
osim uskom krugu prijatelja. Za života više poznat kao karikaturista
i grafičar, stvara slike do tad neviđene ekspresivnosti anticipirajući
umjetnost XX stoljeća. Daumierov realizam se ne nalazi u dosljednom
prenošenju viđenog na platno. On realistički posmatra stvarne
karaktere ljudi i njihove međuodnose.
 IMPRESIONIZAM
“Obrađivati siže zbog tonova, a ne zbog samog sižea: to je ono po čemu se
impresionisti razlikuju od drugih slikara”.
Rivera
Realizam je uveo novine u temama i načinu gledanja na slikarsko djelo,
ali sve kvalitetnija izrada fotografija stavlja slikare pred problem DISPERZIJA SVJETLOSTI
iznalaženja vlastitog izraza. Neminovno se i među umjetnicima javlja
Kod impresionsita potez kistom
otpor propagiranim umjetničkim stilovima i stavu da umjetničko djelo postaje sitan i dinamičan, često
treba biti u službi “viših ciljeva”. Kod impresionista sazrijeva shvatanje na granici tačkastih mrlja (poen-
da su umjetnikovi osjećaji jedine norme kojima se treba povinovati. tilizam ili divizionizam); paleta
je svjetlija bez tamnih nepro-
Početkom 60-tih godina XIX stoljeća u Francuskoj se okuplja skupina
zirnih i jednoličnih sjena; čiste
slikara koji napuštaju vještačko svjetlo ateljea i izlaze da slikaju na pri- boje se postavljaju neposredno
rodnom svjetlu-plein air. U početku pogrdno prozvani impresionistima jedna do druge da bi se utisak
ovi slikari zanemaruju narativnu interpretaciju motiva i u prvi plan međutona postigao tek u očima
postavljaju čulni utisak svjetlosne promjenljivosti. Zanemarivanje pre- posmatrača (aditivno mješanje
ciznosti crteža i statičnih struktura, a naglašavanje fluidnog karaktera boja) što je bilo u skladu sa, 150
sjvetlosti, čija promjenljivost mijenja i naše poimanje oblika nužno dovodi godina starim, Newtonovim
i do novih slikarskih postupaka. Impresionistički slikari se nadmeću u otkrićima o porijeklu boje i
dočaravanju treperenja vode i sunčane luminoznosti izražavajući do tad prelamanju svjetlosti. Tako da
ove slikare možemo nazvati i
neviđenu vedrinu i jednostavnost optimističnog pogleda na život.
hiperrealistima jer oni samo
Nezaobilazno je spomenuti uticaj engleskih romantičara Constablea i nastoje uhvatiti svjetlosne efekte
Turnera na cjelokupni impresionistički pokret kao i japanskih drvoreza kako ih doživljavamo čulom
koji se počinju uvoziti u Evropu donoseći primjer mogućnosti vida. Čak bi bilo zanimljivo
egzistiranja drugačijeg viđenja prirode. saznati koliko Monetove slike
predstavljaju rezultat umjetničke
namjere, a koliko su
njihove bojene vrijednosti
bile uslovljene njegovim
oboljenjima očiju.

Iz ciklusa
36 POGLED NA FUJI
Hokusai
Katsushika Hokusai (1760–1849) je jedan od najvećih japanskih majstora
višebojnih drvoreza. U Evropi je posebno bio cijenjen ciklus njegovih
grafika planine Fuji (Fidži). Posmatranje motiva u različitim položajima
i osvjetljenju će postati uobičajena impresionistička manira.
145
 Materijalni predmet gubi svoju određenost i postaje samo svjetlosna
modulacija. Publika i kritika su u početku odbijali impresionističke
eksperimente gdje se zbrka boja i linija pretvara u harmoniziranu cjelinu
samo zahvaljujući mijenjanju udaljenosti posmatranja.
Eduar Manet (Mane) (1832–1883) je prvi označio prelaz na ovo novo
slikarstvo. 1863. godine na izložbi odbijenih sa službene izložbe slikarstva
Manet se predstavio djelom Doručak na travi. Manet je smatran vođom
umjetničke avangarde najprije zahvaljujući odbijanju njegovih slika,
kao lascivnih i neakademskih, na izložbama. Impresionisti nisu djelili
zajedničke teme sa Manetom, ali im je zajednički tretman površine
slike kao estetske cjeline dovoljne same sebi.

PORTRET ZOLE
Manet
Portret velikog pisca i samog
sklonog korištenju naučnih
metoda u umjetnosti, ujedno je i
Manetova posveta uzorima.
U gornjem desnom uglu
vide se jedna japanska grafika
i reprodukcija Velazquezove
slike iza male kopije vlastite “
Olimpije”. Sam plan slike je
skoro dvodimenzionalan kao
u japanskoj umjetosti, a potez
kistom je širok i razigran
kao kod Velazgueza.
DORUČAK NA TRAVI - Manet
Publika je zgrožena, i zbog nage djevojke sa dva savremeno odjevena
muškarca (što je ionako kopija renesansnog bakroreza), ali još više zbog
slikanja svijetlim i čistim bojama bez akademskog insistiranja na tonskim
gradacijama i svijetlo-tamnom kontrastu.
I druge Manetove slike izazivaju negativne reakcije u javnosti mada on
ne teži revolucionarnosti, čak sličan pristup možemo i ranije primjetiti na
slikama venecijanskih kolorista, Veazqueza, Halsa i drugih.
Pravi impresionistički pokret počinje 1874. godine izložbom grupe umjet-
nika u ateljeu fotografa Nadara. Nezadovoljni stalnim odbijanjem slika
na zvaničnim salonima, umjetnici osnivaju i vlastito udruženje anonim-
nih umjetnika. U krug impresionista spadaju: C. Monet, P. A. Renoir, E.
Degas, J. A. Whistler, C. Pissarro, G. Seurat, Sisley..., a uskoro sa njima
izlaže i Eduard Manet, Paul Cezzane, Georges Seurat i drugi.
Između 1874. i 1886. god. priređeno je 8 impresionističkih izložbi na kojima
se smjenjuje više umjetnika. Na posljednjim se već osjećaju pokušaji poje-
dinih umjetnika da udahnu impresionizmu nešto više od puke dopadljivosti.
146
IMPRESIJA - Monet
Kritičar Louis Leroy je prvi upotrijebio izraz impresionisti ismijavajući
površnost obrade izložene Monetove slike zanemarujući da predmet slike i
nije ono što je viđeno već utisak, brza zabilješka trenutka zadivljenosti.
KATEDRALA U ROUENU
Claude Monet (Mone) (1840–1926) je najizrazitiji predstavnik i pred- Monet
vodnik impresionističkog stila. Rado je slikao serije slika istog motiva u Motiv se potiskuje u drugi
različito doba dana istražujući efekte svjetla. Plastovi sijena, jablanovi, plan dok slikar nastoji uhvatiti
katedrala u Rouenu... samo su podloga za istraživanje svjetlosne optike. prolaznu igru svjetlosti. Slika
Motiv slike postaje manje bitan, a umjetnika zanima samo svjetlost i počinje živjeti vlastiti život
boja koja nastaje. Pred kraj života vid mu značajno slabi, ali i tada bilježi nepodređen pukom bilježenju
trenutke igre svjetlosti na jezerskim lopočima. Njegovo djelo je najbolje materijalnosti već prvenstveno
opisao Cezanne rekavši: “Monet je bio oko, ali kakvo!” estetskom sudu i likovnim
vrijendostima.
Pierre-Auguste Renoir (Renoar)(1841–
1919) je više sklon figuralnom slikarstvu,
posebno poetičnim grupnim portretima
onovremenih Parižana, ali i tu je svjetlost
dominatna. Kaleidoskopsko iskrenje boje
i svjetlosti koja se probija kroz lišće drveća
daju slikama živahnost čineći njegove
slike neponovljivim hronikama
društvenog života XIX stoljeća.

Impresionističke slike se uglavnom kupaju

u slapovima svjetlosti stvarajući osjećaj
optimizma i životne radosti, ali nigdje
kao na Renoirovim slikama punim veselih
Parižana i djevojaka na čijem se inkarnatu
(boji kože) zrcali senzualnost neopterećena
ičim drugim do uživanju u datom trenutku.
Za njegove likove ne postoji ni prošlost ni
budućnost, cijeli njihov svijet je jedna
kistom ovjekovječena impresija.
NA SELU - Renoir
147
 Poseban slučaj predstavlja Edgar Degas (Dega)(1834 -1917). Odaniji
realizmu od drugih impresionista, Degas kreće od tačnog i sažetog crteža
u maniri svog uzora Ingresa, ali pod uticajem fotografije i stila japanskih
drvoreza bira neobične uglove posmatranja sa čestim isjecanjima likova
kao u nenamještenim fotografskim kadrovima. Degas se takođe poigrava
sa skraćenjima perspektive tako stvarajući utisak fiksiranosti trenutka,
što i jest impresionističko nastojanje.

PEGLARKE - Degas

Poput Daumiera,
i Degas svoje crteže
realizira u skulpturama
malog formata.
Zanimljivo je da,
su u prvi mah, slikari
ti koji nadilaze krizu
kiparstva unoseći osjećaj
za dinamičnost forme.
MLADA BALERINA
Degas

ČAS BALETA - Degas

Poznate su Degasove pastelne studije balerina i scena iz pozorišta.
Tu nema izvještačene erotiziranosti, ali likovi ne djeluju hladno i odbojno.
Degas voli ljude i traži toplinu njihovih života. Ne zanimaju ga idealizirani
likovi i teatralno senzualni pokreti balerina na pozornici već trenutci
umora i grča dok se uporno vježba pokret koji će na pozornici biti
savršeno izveden. Precizan crtež ga razlikuje od većine impresionista.
On čak nije ni volio da ga zovu impresionistom. Tačnije bi bilo reći
da je on impresionista pokreta ljudskog tijela. “Ne volim fijaker.
Nikoga ne možete vidjeti. Zbog toga se volim voziti tramvajem
jer mogu posmatrati ljude. Stvoreni smo da bi
posmatrali jedni druge. Nismo li?”
148
Impresionizam u svom karakteru pripada slikarstvu. August Rodin
(Roden) (1840–1917), međutim, uspijeva izvući kiparstvo iz dugotrajne
krize. Rodim smatra da su najbitniji zadaci kiparstva riješeni u antičkim
djelima, ali da kipar i dalje mora temeljito studirati prirodu.
“Skulptura je umjetnost
ispupčenja i udubljenja,
umjetnost oblika u igri svje-
tlosti i sjene. “- kaže Rodin
objašnjavajući svoj postupak
nemirne obrade površine.
Zbog toga je njegovo djelo
“Čovjek sa slomljenim nosom”
BALZAC - Rodin
iz 1864. prvobitno odbijeno
kao nedovršeno. Monumentalni Balzacov
lik vulknaskom energijom
izranja iz mase. Možda ovaj
primjer najrječitije pokazuje
Rodinovo pronalaženje nove
ČOVJEK SA izražajnosti kiparskih formi.
SLOMLJENIM NOSOM
Rodin
U Rodinovom ateljeu modeli se kreću slobodno dok ih Rodin posmatra i
skicira tražeći zanimljiv pokret. Rodinova djela vraćaju dinamičnost u
kiparstvo pripremajući ga za moderno doba oslobođeno robovanja
drugim umjetničkim formama i tradiciji.

GRAĐANI CALEA - Rodin

149

Slika je nastajala skoro
dvije godine uz bezbroj
skica i prerada.
Oblici i likovi su podređeni
strogoj geometrijskoj
kompozicijskoj šemi, tako
da postaju apstraktne siluete,
lutke u stiliziranom prostoru.
Zanemarujući prostornu
iluziju, Seurat sliku tretira
kao dekorativnu plohu.
ekspresija: emocionalni
doživljaj stvarnosti
150
NEDJELJENO POPODNE NA OSTRVU GRANDE-JATTE - Seurat
POSTIMPRESIONIZAM
Impresionističko zanemarivanje teme i sklonost ljupkim i vedrimslikarskim
površinama skoro istovremeno podstiče pojavu umjetnika koji koristeći
impresionistička otkrića čulnog doživljavanja svijeta unose i vlastitu
emocionalnu reakciju. Sve veće interesovanje za artefekte udaljenih i
primitivnih civilizacija, čija djela više insistiraju na ideji i ekspresiji
nego na realističnosti podstiče umjetnike Evrope da napuste
klasična rješenja i okušaju se unovim oblicima izražavanja.
Nekolicina umjetnika, koji su prošli kroz impresionističke faze, osjećaju
nedorečenosti ovog pristupa umjetnosti. Ovdje je zanimljivo da se ne
obrazuju pokreti i umjetničke skupine. Uglavnom, umjetnici pokušavaju
sami iznaći vizuelni izraz koji odgovara njihovom senzibilitetu. Ipak,
možemo prepoznati dva osnovna puta: Jedni nastoje preoblikovati
impresionistički poetnilizam u plansko misaono kontrolisanje
kompozicije. Njih zanima čulni utisak likovne plohe i racionalno mjer-
ljive estetske vrijednosti. Druga skupina ističe u prvi plan emocionalni
doživljaj. Bitniji su im egzistencijalni osjećaji (strah, napuštenost,...),
nego doživljaj svijeta preko čula. Oba ova umjetnička izraza oblikuju
umjetnost XX st. nastavljajući svoj sukob do današnjih dana.
Georges Seurat (Sera) (1859–1891) izlaže sa impresionistima, ali uskoro
razvija vlastitu tehniku. Impresionističke kratke poteze svodi na tačkice
čistih boja, dovodeći do krajnosti divizionističku tehniku stapanja boja
u nove kolorističke vrijednosti tek sa distance. Seurat smatra da je
slikarstvo prije svega “razumska operacija” odbacujući
impresionističko prepuštanje čulnom zanosu.
 Cezanne kaže: “Monet je
slikao reflekse svjetlosti i
boja po zemlji i na vodi.
Ali u to osipanje svega i
svačega koje vidimo na
Monetovim slikama,
sad treba unijeti
čvrstine; Monetovim s
likama treba dati skelet.
Od impresionizma treba
stvorit nešto trajno i
solidno kao što je
muzejska umjetnost”.
IGRAČI KARATA - Cezzane
Paula Cezannea (Sezan) (1839–1906) je Pissarro upoznao sa ostalim
impresionistima sa kojima i izlaže 1874. god. Bogati bankarski činovnik
i samouki slikar je sa podsmjehom dočekan od kritike i nazivan je
“Uzvišenim neznalicom”. Cezanne se u potpunosti posvećuje pitanjima
slikarstva nastojeći u impresionističkom pristupu pronaći red i kompozi-
cionu čvrstinu. On, kao i Seurat, kritikuje impresionističko improviziranje
smatrajući da slikar treba studirati sliku tražeći odgovarajuću kompo-
ziciju. Primarna je slika. Bez obzira da li slika portret ili planinu
Cezanneu je motiv samo povod da traži harmoniju boja i oblika.

SAINTE-VICTORE - Cezanne MRTVA PRIRODA - Cezanne

“Sve je u prirodi oblikovano prema geometrijskim oblicima lopte, kupe i
valjka.” Ovom rečenicom je Cezanne anticipirao umjetnost XX st.,
a prije svih umjetničke pokrete fovizam i kubizam.

151
 Snažno saosjećanje
za siromašne slojeve
društva dominira
kao motiv na slikama
iz Van Goghovog
predimpresionističkog
razdoblja od 1880. do
1885. godine.
PORODICA JEDE KROMPIR - Gogh
Za razliku od Seurata i Cezannea, Holanđanin Vincent van Gogh (Hoh)
(1853–1890) od umjetnosti traži nešto više od dekorativnih odnosa.
Nakon pokušaja da postane sveštenik u siromašnom rudarskom
naselju, Van Gogh se potpuno predaje slikarstvu.

ZVJEZDANA NOĆ - Gogh

Potez kistom je brz i pun energije. Kao da boja nije nanesena na podlogu,
već je urezana u duboke brazde. Goghove slike nastaju kao rezultat borbe,
praiskonske potrebe da se duhovno izrazi kroz materijalno.
On ne poznaje kompromis, suočava se sa nadubljim strastima.
Čulnom i liričnom impresionizmu suprotstavlja se ekspresija. Spoznati
smisao ljudskog postojanja glavna je preokupacija. Čak i kada slika
pejzaž ili nebo - sve je u kovitlacu. Kosmičkoj struji između života
i smrti koja se poigrava našim umišljenim osjećajem veličine.
152
 “Želim da ono što je bitno uveličam,
a ono što je očigledno ostavim nejasnim”
Gogh
Kao i kod Cezannea, na Goghovim prvim slikama dominiraju tamni
tonovi. 1886. odlazi u Pariz gdje se upoznaje sa impresionistima. Prihvata
njihov stil i pročišćenu paletu boja, ali zadržava snažnu crnu konturu
oko oblika kojom kao da pokušava zarobiti stvarnost prije još jednog, sve
češćeg, pada u ludilo. Za života ovisan o bratovoj pomoći uspio je prodati
samo dvije slike dok danas njegova djela imaju neprocjenjivu vrijednost.
U pismu brat Theu Gogh objašnjava:
“Pokušao sam da crvenim i zelenim izrazim snažne ljudske strasti. Soba je AUTOPORTRET - Gogh
kao krv crvena i tamnožuta sa zelenim bilijarskim stolom u sredini: tu su Nekoliko mjeseci prije smrti
zatim četiri svjetiljke žute kao limun, koje šire narandžastu i zelenu svjtlost. nastaje ovaj autoportret.
Svuda sukob i kontrast najneuskladljivih crvenih i zelenih boja,... Užareni pogled okružen je
Nekoliko dana poslije ovog pisao je: “Pokušao sam da pokažem kako je uskovitlanim plavetnilom.
kafana mjesto gdje čovjek može da propadne, poludi ili da izvrši zločin. Kao da je zdravi van
Pokušao sam da predstavim te mračne sile što vladaju svijetom Gogh slikao lice ludog
podzemlja u jednoj amtosferi blijedog zelenila nalik na pakao.” van Gogha.

SOBA ZA BILIJAR - Gogh

Konačno poražen i odbačen Gogh izvršava samoubistvo.
153
 “Umjetnost je Bankarski činovnik Paul Gauguin (Gogen) (1848–1903) u 35. godini
apstrakcija, izvucite je života napušta sigurnu egzistenciju i porodicu i potpuno se posvećuje
iz prirode razmišljajući pred vlastitom slikarskom istraživanju. Prvo odlazi u provinciju, a zatim bježi
njom, i razmišljajte više o od civilizacije sve do Tahitija. Težnja za bijegom iz industrijske civilizacije
tvorevini koja će iz toga koja se sve više udaljava od čovjeka bila je ujedno i svojevrsna potraga za
nastati; jedini način da se Utopijom, zemljom sna i slobode.
uspnete do boga jeste da Otkrivanje primitivnih umjetnosti rezultira stavom da slika nije realnost
radite kao i naš uzvišeni već autorova projekcija. Sam Gauguin često svoj pristup slikarstvu naziva
gospodar - stvarate”. simbolizmom kada želi naglasiti potrebu da slika postane više od pukog
Gauguin opisa realnosti.

Simbol je ono što prezentuje

bit nečega drugog; ne samo
da predstavlja samu drugu
stvar ili pojam već otvara
nova i nesvjesna,
transcedentna značenja
Simbolizam kao izraz prezira
prema naturalizmu i savre-
menom svijetu privući će
mlade umjetnike. Odion Re-
don, Gustave Moreau, Arnold
Bocklin i Henri Rousseau
VIZIJA POSLIJE PROPOVIJEDI - Gauguin
“Mislim da sam u tim likovima postigao veliku rustičnu i “praznovjernu”
jednostavnost. Sve tako strogo... mislim da pejzaž i borba postoje samo
u mašti tih ljudi koji mole, kao rezultat propovjedi. Zato i postoji
kontrast između tih stvarnih ljudi i borbe u tom pjezažu koji
nije realan i nerazmjeran je. Likovi Jakova i anđela i jaka
dijagonalna zakrivljenost drveta baziraju se na japanskim
drvorezima.” piše Gauguin u pismu van Goghu.

Gauguin još piše:

“Želio sam da uspostavim pravo da se sve smije.”

Zapamtimo ovu rečenicu. Vidjećemo kako ona odjekuje među umjetnici-

ma XX st. Ali, nažalost, vidjećemo i primjere gdje se ona isčitava površno
zanemarujući duboko humanističku vrijednost Gogenove ideje.
154
 “Naslikao sam jednu sliku:
anđeo sa žutim krilima
koji skreće pažnju dvjema
Tahićankama na likove
Marije i Isusa, također
Tahićana.”
Na Tahitiju se Gauguinov
stil konačno oslobađa domi-
nacije evropskog slikarstva.
Uživanje u naivnom, narod-
nom slikarstvu i umjetnosti
“primitivnih naroda”
oslobađa boju od
svakog robovanja
realnosti.
IA ORANA MARIA - Gauguin
Kao što sublimira (objedinjuje) evropsko, japansko i primitivno slikarstvo.
Gauguin, kao duboko religiozan, nastoji proniknuti u bit ljudskog
poimanja Boga bez obzira na religijsko polazište. On smatra da je
ljudski emocionalni razvoj potpuno nezavisan od stepena
civilizacijskog napretka.
Japanski dvorezi
zadivljuju Gauguina
svojom izražajnošću, ali
on ne kopira njihov stil
već traži vlastiti izraz.
Tako nastaju grafike čija
neposrednost otvara put
konačnom profiliranju grafike
kao samostalne likovne disci-
pline. Nebrojene mogućnosti
eksperimetniranja učiniće
grafiku umjetničkom
disciplinom XX stoljeća.
MANAO TUPUPUA
Gauguin
155
 Henri de Toulouse-Lautrec (Tuluz-Lotrek) (1864–1901) rođen je u
aristokratskoj porodici, ali ga nesreća iz djetinjstva pretvara u kepeca veći
dio djetinjstva vezanog za krevet. A onda napušta kuću i odlazi u Pariz.
Dok Renoir i Degas slikaju Pariz danju i u liričnom ugođaju, Lautrec je
slikar noćnog Pariza. Noćni barovi, prostituke, pijanice, cirkusanti..., svijet
odbačenih i neprilagođenih zaustavljen u trenutku manijakalnog plesa
samo su nosioci zapisa o nadubljim ljudskim strahovima i strastima.

MOULIN ROUGE,
litografija - Lautrec
Lautrec je za života
izradio 368 litografija u
boji, najčešće plakata za
pozorište i kabare. Ono
što je nastalo kao reklama
nadrastalo je namjenu
postavši za sva vremena
primjer umjetničkog
savršenstva litografske
štampe i dizajna.

PAR - Lautrec
Pod sablasnom svjetlošću plinskih fenjera odvija se još jedan čin predstave
života. Lautrec je tu da bilježi. Karikira, ali ne ismijava, (kepec zna kako je
ismijavanje bolno) još najmanje osuđuje. Nema na slici ni sentimentalnosti
niti sladunjave erotičnosti. Njega zanima samo srž pokreta i karaktera:
glupog, pokvarenog ili naivnog, ali uvijek - ljudskog.

Može se primjetiti da je u ovoj lekciji dato više citata samih umjetnika

nego ranije. Možemo reći da je to zbog toga što u ovom trenutku likovni
umjetnici se sve više udaljuju od nametnutih stilova i traže vlastite puteve
spoznaje. Nerijetko će umjetnik osjetiti da gubi kontakt sa publikom
koja ne želi, ili nije u stanju previše razmišljati o umjetničkoj pobudi pa
umjetnici objašnjavaju svoja razmišljanja ostavljajući i pismene poruke.
Ali, možda je pogrešno pridavati previše pažnje njihovih razmišljanjima.
Možda je najbolje ostaviti umjetničko djelo da živi samostalno
otvarajući svaki put nove puteve tumačenja onima koji
imaju dovoljno hrabrosti da ih sami potraže.

156
 UMJETNOST XIX ST. I MODERNA UMJETNOST DO 1914.
U JUŽNOSLAVENSKIM ZEMLJAMA

Kao i u ostatku Evrope, XIX stoljeće među južnoslavenskim narodima

predstavlja vrijeme buđenja nacionalne svijesti i borbe za samostalnost.
U Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini jačaju pokreti za izdavajanje iz
Habsburške monarhije i udruživanje sa ostalim slavenskim narodima.
Uporedo sa političkim težnjama razvija se svijest o potrebi očuvanja na-
cionalne svijesti te se poseban naglasak stavlja na očuvanje narodnog jezika
i kulturnih posebnosti. Srbiju pod osmanskog vlašću karakterišu pobune
protiv onemoćale tuđinske vlasti koje rezultiraju postizanjem velikog stepena
samouprave, te 1882. i proglašenjem Kraljevine Srbije. Okretanjem prema
zapadu i Srbiju zahvataju prosvjetiteljske ideje obnove nacionalne svijesti.
Bosna i Hercegovina ne uspijeva ostvariti povoljniji položaj u odnosu na
Istanbul i dogovorom velikih sila na Berlinskom kongresu biva predata
Austro-Ugarskoj monarhiji na upravljanje. No upravo će ovaj događaj
podstaći razvoj novih umjetničkih formi i pristajanje uz glavne tokove RIMLJANKA SA LUTNJOM
Evropske umjetnosti. Umjetnici iz ovih zemalja školuju se u Beču, Vjekoslav Karas
a kasnije sve veći broj njih odlazi u Munchen i na usavršavanje
u Pariz, donoseći u svoje zemlje strujanja novog vremena.

Klasicizam

Školujući se u Beču, južnoslavenski umjetnici potpadaju pod austrijsko-

njemačku varijantu klasicizma tzv. bidermajer stil. Ovaj stil karakteriše
umjetnost namijenjena građanskom ambijentu i uglavnom je izražena
kroz oblikovanje namještaja umekšanih i dekorativnih oblika. Slikarstvo
karakterišu portreti građanstva naglašene sentimentalnosti za razliku od
klasicističkog pijeteta i herojstva. U bidermajer portretima se posebno
ističe vojvođanski slikar Konstantin Danilov (1798 -1873) slikajući
veliki broj portreta nježne modelacije i jasne karakterizacije.
Pored portreta Danilov je nekoliko ikonostasa naslikao za
pravoslavne crkve u tradicionalnom bizantijskom stilu.

Romantizam

Revolucionarna 1848. podtiče romantičarski zanos i među slikarima ovog

podneblja. Teme inspirisane događajima iz nacionalne prošlosti i savre-
menih slobodarskih težnji predstavile su pjesnika Đuru Jakšića (1832-78)
kao najpoznatijeg srpskog slikara romantizma. Vjekoslav Karas (1821-58) KARAULA
školuje se u Rimu, a veći dio života provodi u Karlovcu i Zagrebu slikajući Đura Jakšić
biblijske scene i portrete od kojih “Rimljanka sa lutnjom” izvedena
prefinjenim osjećajem za čistoću kolorita predstavlja jedno od
vrhunskih djela romantičarskog slikarstva.

157
 GUNDULIĆEV SAN - Vlaho Bukovac
Realizam

Vlaho Bukovac (1855-1922) je najznačajniji hrvatski slikar XIX st.

Mada je samo pet godina proveo u Zagrebu, svojim pedagoškim radom
i izložbama uticao je na veliki krug umjetnika. Bukovac je akademista, u
MLADA PATRICIJKA smislu da ne teži revolucionalnim izrazima, on vješto povezuje realizam
Vlaho Bukovac sa bogatim kolorističkim naglašavanjem svjetlosnih vrijednosti.
Naizgled pomodan, on je u stvari iskreni slikar vlastitog doživljaja svijeta.
Raznovrstan u izboru tema od alegorijskih, mitoloških do scena
svako-dnevnice, Bukovac najčešće slika ljudske figure,
odstupajući od toga tek u nekoliko pejzaža.

BORBA PIJETLOVA - Paja Jovanović

Srodan u temi, ali dosta čvršći u izrazu je srpski slikar Pavle Paja
Jovanović (1859 - 1956) koji također slika velike historijske kompozicije
te scene sa folklornim sadržajima (“Borba pijetlova”). Uroš Predić (1857
- 1953), takođe slika historijske kompozicije i ikonostase, ali najiskrenije
djeluju njegove tople slike sa motivima seoske svakodnevnice.
158
AUTOPORTRET AUTPORTRET
Nadežda Petrović Slava Raškaj
Impresionističke ideje južnoslavenski umjetnici prihvataju za vrijeme
školovanja u Munchenu. No tek iz Pariza donose puni doživljaj
impresionističkog poentilizma. Dok Josipa Račića (1885 - 1908) tragična
smrt zaustavlja u razvijanju impresionističkog izraza, Miroslav Kraljević
(1885 - 1913) impresionistička iskustva pretvara u slikarstvo širokog
poteza i snažnih boja uvodeći ekspresivni ugođaj kao začetak
hrvatskog modernog sliakrstva. Slava Raškaj (1877 -1906),
sa druge strane, kroz fluidne poteze akvarela oblikuje intimni
svijet tišine u koju je bila zarobljena.
I u Srbiji impresionizam predstavlja žena umjetnica. Nadeždu Petrović
(1873 - 1915) čak možemo svrstati pod fovistički uticaj jer njeni pejzaži
plamte u sudaru kolorističkih konstrasta. Nadežda se bavi umjetničkom
kritikom i organizacijom izložbi. 1904. godine ona organizuje Prvu
izložbu jugoslavenskih umjetnika.

Bosna i Hercegovina

Nakon što su krajem ljeta 1878. Austro-Ugarske jedinice zauzele Bosnu

i Hercegovinu započinje naglo graditeljsko i urbanističko preuređenje
većih gradskih centara. Nastojeći da evropeizira izgled Sarajeva austro-
ugarska uprava podstiče gradnju u historicističkim oblicima po uzoru
na umjetničke epohe koje su zaobišle BiH. Tako se u neoromaničkom
i neogotičkom stilu uređuju sakralni objekti, a u neorenesansnom i
neoklasicističkom stilu grade državne zgrade i objekti za škole i ZEMALJSKI MUZEJ
kulturne sadržaje. Arhitekti se uglavnom školuju u Beču, a iz Karlo Paražik
samog Beča će dolaziti arhitekti da se upoznaju sa funkcionalnim Pokušaj prepoznati u kojem
stilu je izgrađen Zemaljski
rješenjima bosanskohercegovačkog graditeljstva.
muzej u Sarajevu.
159
 SARAJEVSKA VIJEĆNICA - A. Vite i Ć. Iveković

Posebnu zanimljivost predstava tzv. pseudomaurski stil u kojem Ale-

ksandar Vitek i Ćirilo Iveković između 1892. i 1896. grade zgradu
Gradske vijećnice u Sarajevu. Moglo bi se reći da se ovaj stil formira kao
nastojanje da se pomire evropske ideje i orijentalni duh bosanskih čaršija.
Stoga se za uzor uzima maurska umjetnost iz Španije kao islamski stil
koji je već ranije prihvaćen kao dio evropskog kulturnog naslijeđa.

Secesija

Secesija se u Beču javlja baš u vrijeme velike izgradnje naših gradova.

Josip Vancaš se potpuno okreće novom izrazu gradeći zgradu pošte u
Sarajevu i mostarsku banju kao ornamentalne dodatke koristeći već raz-
vijena rješenja, ali i uvodeći orijentalne elemente. 1909. u Sarajevo dolazi
SARAJEVSKA Josip Pospišil i od početka propagira poštivanje autohotnih rješenja
KATEDRALA gradeći nekoliko zgrada u “bosanskom stilu” od čega će poznatije postati
Josip Vancaš njegovo rješenje Sebilja na Baščaršiji. Više stambenih objekata uz obalu
Miljacke i glavnu ulicu u Sarajevu te zgrada u Mostaru, Banja Luci i
drugim gradovima grade se u secesijskom stilu.

U Sloveniji djeluje arhitekta Jože Plečnik (1872-1957) koji secesionistički

stil prihvata u Beču i Pragu, a zatim po povratku u Ljubljanu obrazuje
skupine mladih arhitekata koji će kasnije djelovati na širem
području Balkana.

I u mnogim drugim bosanskohercegovačkim gradovima nalaze se

secesionističke zgrade. Najčešće su to stare zgrade banaka, pošte
ili gradske uprave. Raspitaj se da li i u tvom gradu postoje
takve građevine i opiši njihove karakteristike.

160
20. STOLJEĆE

161
 SECESIJA
(ART NOUVEAU,
JUGENDSTIL,
STILE LIBERTY)
1894-1914.

POLJUBAC
Gustav Klimt
SECESIJA
(Art Nouveau)

Krajem XIX st. sve jasnije se ocrtavaju promjene koje donosi industrijal-
izacija. Svugdje se osjeća zanos industrijskim progresom, a istovremeno
se javljaju osjećaji tuge zbog zamiranja zanata. Tako se i traženje novog
umjetničkog izraza primjerenog novom dobu, formira u okvirima ova
dva naizgled suprotna osjećaja. Umjetnici teže izrazu koji će biti
oslobođen svih prethodnih historicističkih pokreta. Žele stvoriti stil
primjeren novom dobu. Zbog toga nastoje izbjeći sve oblike uobičajene
u dotadašnjoj umjetnosti i okreću se prirodi tražeći novi izvor inspiraciju
za umjetničke oblike.

H. Vane de Velde nacrt

E. Haeckel: Radiolarije, 1887.
za korice knjige

L. C. Tiffany Oblici nove umjetnosti svoju inspiraciju nalaze u prirodi. Dinamične biljne
linije, vijugavi oblici ženskog tijela, insekti pa čak i mikroorganske forme
vaza iz 1895.
nepoznate do tog vremena pretvaraju se u razigrane dekorativne površine.
162
Pošto su nastojanja secesionista bila prvenstveno izražena u izbjegavanju
istrošenih formi tako i njihova djela u prvi plan ističu novostvorene forme.
Zbog toga možemo zaključiti da je Art nouveau prvenstveno dekorativni
stil čije odlike su vijugavi linearni ornamenti. U slikarstvu se ovaj stil
nastavlja na Gauginovsko svođenje slike u ravan po kojoj se dodiruju plohe
čistih boja, a pojedini umjetnici, poput Gustava Klimta (1862-1918),
stvaraju izraz zasnovan na brilijantnom crtežu figura okruženih dekora-
tivnim arabeskama koje su u fragmentima već čiste apstrakcije.
Aubrey Beadrdsley (Berdsli) (1872-98) je najpoznatiji predstavnik ovog
stila u Engleskoj. Beardsley radi kao ilustrator za knjige i časopise.
U njegovom crtežu se sjedinjuju Botticcelijev osjećaj za liniju njegovan
i kod prerafaelitskih slikara i profinjenost japanskih drvoreza. Fernand
Hodler (1853-1918) švicarski slikar, svojim izduženim likovima
podsjeća i na gotičku tradiciju, a nama je zanimljiv jer je nizom
sretnih okolnosti dio njegove umjetničke zaostavštine danas
smješten u depoima Umjetničke galerije BiH.
Međutim, najpotpuniji izraz nova umjetnost nalazi u nastojanju da se na- Drvorez iz ciklusa ilustracija
glase vrijednosti zanatske umjetnosti. U Engleskoj William Morris (1839- za knjigu Saloma od
1896) osniva pokret Umjetnost i zanati čiji je cilj naglasiti nehumanost Oscara Wildea (Vajld) -
mehanicizma i ukazati na vrijednost zanatskog rada te stvarati djela koja Beardsley
su i lijepa i korisna. Tako su novostvoreni oblici i ručna unikatna izrada
(pri čemu se ne bježi od upotrebe novih materijala) našli svoje mjesto
u grafičkom i industrijskom dizajnu, od ilustracija i slovne
tipografije do namještaja, nakita i mode.

U arhitekturi doba
secesije razbuktala se
maštovitost Antonia
Gaudia (1852-1926).
Njegovo djelo se može
objasniti samo kao
neobuzdana fantazija
oslobođena svakog
funkcionalizma i reda.
Gaudijeve građevine
su prepune aso-
cijacija na organske
oblike, obojene ili
prekrivene raznobo-
jnom keramikom pred
vama raste svijet starih
katalonskih bajki.
Hotel Solvay u Bruxellesu
Victor Horta

Crkva Sagrada Familia

u Barceloni
Gaudi
163
fran. les fauve - divlje zvijeri

avangarda - skupina
predvodnika neke
promjene

Sam pokret je dobio ime

kada je jedan kritičar na
jesenjem salonu na kojem
su izlagali i fovisti pred
skulpturom urađenom u
klasičnom maniru
uzviknuo: Gle, Donatelo
usred divljih zvijeri!
PAROBROD - M. Vlamnick

FOVIZAM
Fovizam je prvi moderni avangardni pokret. Na salonu nezavisnih 1905.
skupina umjetnika do krajnosti dovodi postimpresionističko oslobađanje
kolorita od podređenosti obliku i realnom viđenju. Henri Matisse (Ma-
tis), Maurice Vlamnick (Vlamenk), Georges Rouault (Ruo), Robert
Delaunay (Delon) su naznačajniji predstavnici fovističkog pokreta.
Boja se javlja u maksimumu intenziteta i emotivne snage. Na njihovim
slikama oblici imaju sekundaran značaj i više se javljaju kao asocijativne
površine boje nego kao tematski elementi. Upravo zbog ove, naizgled,
nekontrolisane kolorističke eksplozije čistih vrijednosti ovi slikari su naz-
vani fovistima. Međutim, fovistički postupak nije potpuno nekontrolisan.
Slika nije podređena realnom izgledu predmeta, ali umjetnik u prirodi
ZGRADA PARLAMENTA
traži podsticaje za estetsko oblikovanje nove vrijednosti.
Dellauney
Pri tome umje-tnik svakim potezom kista i boje dobija nove podsticaje i
otvara više mogućnosti za naredni potez koji bira prema vlastitom senzi-
bilitetu. Odbacujući volumenski iluzinizam ovi slikari naglašavaju dvodi-
menzionalnost slikarske plohe. Imitaciji viđenog suprostavljaju estetski
ugođaj kolorističkih kontrasta. Smanjuje se koloristička raznolikost
jer se upotrebljavaju čiste boje uz minimum nijansiranja

PRIMJER:

Seljak koji okopava zemlju mijenja njen oblik, ali kroz promjenu
oblika zemlje dešava se i suprotno dejstvo. Preko oruđa otpor zemlje djeluje
na čovjeka. Svakim danom njegove ruke postaju tvrđe, tijelo mijenja oblik i
postaje sve snažnije. Zahvaljujući tome njegovi udarci postaju sve jači i sve
dublje kopa po zemlji. Zemlja ponovo uzvraća. I tako sve dok se ne rodi
plod ili jedno od njih ne sagori.

Prenesi ovaj primjer na odnos umjetnik-kist-platno.

164
Najznačajniji fovistički slikar Henri Matisse (Matis) (1869-1954) poten-
cira važnost instinkta i intuicije u nastajanju djela. Umjetnik nema
potpunu kontrolu nad bojom i oblicima, već i svaka boja, oblik i
linija utiču na naredni potez osjećajnog umjetnika.

MUZIKA - Matisse PLES - Matisse

Uporedi ritam linija na ove dvije Matisseove slike.
Uskoro se umjetnici fovisti okreću novim eksperimentima, ali je jedino
Matisse uspio fovistički pristup transponirati u kompleksnije umjetničke
forme. Matiss nije školovan slikar (sjetimo se postimpresionista), ali
njegov osjećaj za melodične arabeskne oblike i dekorativne linije uspijeva
obezbijediti ravnotežu boje i oblika koji ispunjava. 1910. on posmatra
izložbu islamske umjetnosti u Münchenu, a kasnije boravi u Moskvi i
Maroku što ga dodatno učvršćuje u slikarstvu plošnih dekorativnih oblika

PORTRET ŽENE SA
ZELENOM LINIJOM
Matisse

Pokušaj samostalno
proanalizirati elemente
na Matissovoj slici Crvena
soba i pronađi sličnosti
u bizantskoj i islamskoj
umjetnosti sa Matissovim
slikarstvom.
CRVENA SOBA - Matisse
165
 “Mi tvrdimo da se
veličanstvenog svijeta
FUTURIZAM
obogatila novom ljepotom
brzine... bučni automobil
koji se kreće pomoću
motora, ljepši je
od Nike sa
Samotrake...
Mi želimo uništiti muzeje,
biblioteke, akademije
svih vrsta. Naša je
umjetnost hrabrost,
drskost i buntovnost.
Ljepota je samo
u borbi.”

Tomaso Marinetti

AUTO
Luigi Russolo

Futurizam je umjetnički pokret koji

naj-radikalnije nastoji raskrstiti sa
tradicijom i prethodnim umjetničkim
shvatanjima. 1906. italijanski pjesnik
Tomaso Marinetti (1876-1944) objavljuje
Manifest futurizma slaveći dinamičnost
novog mehanizirajućeg doba. Futuristički
književnici odbacuju sva, pa i pravopisna,
pravila težeći slobodnom stilu punom
zanosnog veličanja savremenog doba.
Uskoro se futurističke ideje prenose i na
slikarstvo. Umberto Boccioni (Bočioni)
(1882-1916), Giacomo Balla, Luigi
Russolo, Gino Severini i Carlo
Carra su naizrazitiji predstavnici
futurizma u slikarstvu.
Oni odbacuju statičnost i logiku,
a svu težnju usmjeravaju ka
predstavljanju kontinuiranog
pokreta. Pri tome se futuristi
koriste simultanim
predstavljanjem više vremenskih
pomaka objekta u prostoru slike.
ULIČNA SVJETILJKA
Giacomo Balla
166
Konačni rezultati su posjedovali određenu draž, štaviše, izlomljene kon-
ture i jaki kolorit daju novi podsticaj kubističkim i ekspresionističkim
istraživanjima i otvaraju prostor za pojavu apstraktnog slikarstva. No,
pokret koji je ustao protiv okoštalosti i monotonije ubrzo gubi svježinu jer
su umjetnici futuristi ostajali zarobljeni u prostom variranju pokreta kao
svog jedinog zadatka.
Sam futurizam se više
prezentovao kao hal-
abuka nego kao stvarno
umjetničko istraživanje.
Jedino Boccionijeva
djela uspijevaju nadrasti
futurističku površnost i
ilustrativnost
Posebno Boccionijeve
skulpture otvaraju
nove mogućnosti
prodora objekta
u okolni prostor.

JEDINSTVENOST KRETANJA TIJELA U PROSTORU

Umberto Boccioni
Futuristi su dobro osjetili pravce razvoja savremenog doba u kojem stalno
osjećamo manjak vremena. Njegova pojava u Italiji ukazuje na sazrijeva-
nje potrebe da se umjetnost oslobodi dominacije Pariza kao isključivog
centra, ali kao da osjećaj provincijalnosti podstiče negativni naboj među
stvaraocima. Ono što je nastalo kao poziv protiv okoštalosti i nazadnosti
poslužit će kao pozdravna melodija nastupajućem fašizmu. Mnogi futur-
isti pozdravljaju fašističku ideologiju i agresiju Italije na Etiopiju.
Kao da pristajanjem na populističko talasanje mase zaboravalju da
je veličanje kretanja bio prije svega pozdrav osjećaju individualne
slobode od nametnutih zakona, moralnih normi i dogmi.
167
 KUBIZAM
Oduvijek su geometrijske forme doživljavane kao dokaz savršene organi-
zacije univerzuma. Od neolitskog otkrića geometrije, grčkog traženja
ljepote u matematičkom proporcionaliziranju dijelova, renesansne
arhitekture, islamske arabeske... pravilni oblici djeluju na naša čula i
razum. Geometrijski oblici se i ranije koriste kao pomoćno sredstvo
pri crtanju i analizi oblika, ali samo kao skica i pomoć pri organizaciji
kompozicije (Uccello, Piero Della Francesca, Mantegna...)
Nakon velike retrospektive Cezanneovih djela 1906. na kojoj ostarjeli
VIADUKT - Braque Uzvišeni neznalica konačno dobija priznanje, mladi umjetnici otkrivaju
novi put istraživanja prirode i njene refleksije u vizuelnu umjetnost.
polipersktiva - posmatranje Kubisti nastavljaju fovističko odbacivanje imitacije viđenog, ali za razliku
tijela iz više položaja od njih, kubisti u prvi plan stavljaju oblik sveden na geometrijske forme.

Pravcu je dao ime Matisse

kada je, posmatrajući
Braquovu sliku, uzviknuo:
”Gle, male kockice (kubes)”.

AFRIČKA MASKA
“Sve je u prirodi oblikovano
prema geometrijskim
oblicima lopte, kupe
i valjka.”
Paul Cezanne
GOSPOĐICE IZ AVINJONA - Picasso
Slika prostitutki iz Avinjonske ulice danas se smatra prvim djelom čistog
kubizma. Dvodimenzionalne figure samo još boja zadržava da se ne
raspadnu u prostor. Oštri uglovi pojačavaju utisak razbijenog stakla.
Ima tu sjećanja na geometrijski stil grčke umjetnosti, na konstrukcije
afričkih maski i bizantijske plošnosti. ali je poliperspektivnost i
fragmentirana atmosfera potpuno nova.
168
Dakle, kubisti umjetnost doživljavaju kao čisto umnu radnju oslobođenju
čulnog utiska i subjektivnosti. Kubizam i nastaje u zajedničkom ateljeu
Georgesa Braquea (Brak) (1881–1963) i Pabla Picassa (Pikaso) (1881–
1973). Nastojeći naći čist izraz oslobođen čulne rekonstrukcije gledanja
njih dvojica često idu do krajnjih svođenja rukopisa tako da je danas
teško među njihovim slikama iz najranije kubističke faze odrediti
ko je autor nekih od ovih djela sa početka kubizma.
Ova faza njihovog stvaralaštva se naziva ”analitički kubizam”. Objekat se
posmatra iz više položaja (poliperspektiva), svi oblici se svode na dvodi-
menzinalne geometrizirane partikule nastojeći u slici simultano sabrati
sva moguća gledišta. Poput starih umjetnika oni ne teže reprodukciji
oblika već definisanju njegove konstrukcije.
PRIMJER:
Kao što G. Eifel oblikuje svoj toranj oslobođen vanjske ljušture i potpuno
otvoren pogledu sa svih strana, analitički kubizam nastoji oblik razložiti
na gradivne jedinice tražeći opće zakone građe prirode.
MRTVA PRIRODA - Gris
Oko 1912. nastupa “sintetička” faza kubizma. Elementi dobijeni
razlaganjem oblika počinju se organizirati u nove međuodnose stvarajući “Cezanne je od boce pravio
valjak, ja polazim od valjka
asocijacije na nove oblike. Kao da gravitacione sile tjeraju izlomljene
kako bih stvorio predmet
dijelove da se okupljaju u novu pojavnost.
nalik na bocu...”
“Pokušavam apstraktno učiniti konkretnim. Moja umjetnost je umjetnost Juan Gris
sinteze. Polazeći od općih temeljnih oblika želim dospjeti do
novih pojedinačnih predmeta”.
Juan Gris
PRIMJER:
Zašto su lego kocke dobra
igračka?
Dijete rastavlja jedan oblik,
jer počinje graditi novi od istih
elemenata. Nekada stvara prema
planu, a nekada oblik izrasta
iz asocijacija koje se rađaju pri
automatiziranom skapanju.
zanimljivo bi bilo razmisliti
o tome da su pojedini atomi
na našem nosu nekada
učestvovali u građi oblika
surle izumrlog mamuta
ili možda laticama
neke ruže.
Materija u prirodi mijenja
oblik razlaganjem i ponovnim
objedinjavanjem. Svi atomi u
našem tijelu su nekada nastali
u utrobi neke zvijezde, danas
tvore naše tijelo, a sutra ...
TRI MUZIČARA
Picasso
169
 Litografija Krik iz 1895.
hronološki još uvijek
pripada XIX st. no ovo
je potpuno novi izraz
izvan svih postojećih
pravaca. Munch daje sliku
izgubljenosti između dvije
obale. Kontrast oštrih linija
mosta i uzdrhtalog prostora
koji vizualizira krik, još
više naglašavaju osjećaj
nesklada i straha.

POLJUBAC- litografija,
Munch
KRIK - litografija, Munch
EKSPRESIONIZAM
“Želiš li da plačem, žaluj najprije sam.”
Horacije

Umjetničko djelo može bez svega, ali ne može bez izražajnosti.

Stav je umjetnika koji smatraju da je neophodno zaustaviti propadanje
groteska - deformacija tijela
ljudskosti. Radikalnost njihovog pristupa se ogleda u napuštanju konven-
sa namjerom izražavanja
psihičkih stanja cionalne umjetničke tradicije i povratak primitivnom izrazu i psihičkim
stanjima. Za razliku od futurizma, koji slavi tehnicizam i racionalnog
kubizma, ekspresionisti se predaju instiktu.

Kompozitor Anton Webern je napisao: “Ja želim samu stvar. Stvarnost

umjetničkog djela nije simbol, niti imitacija vanjske ili unutarnje prirode.
Ona ne oponaša otkucaje srca. Ona sama po sebi jest i ima svoj vlastiti puls.”
170
Nakon Munchove izlobe u Berlinu, mladi njemački umejtnici okupljeni u
dvije skupine razvijaju ekspresionistička shvatanja.
Prva grupa djeluje od
1905. u Dresdenu pod
nazivom die Brücke
(Most). Napuštajući hladni
akademizam, oni se vraćaju
gotičkoj izražajnosti sirove
neposrednosti kakvu smo
sreli još u djelima
M. Grunewalda.
Ernst Ludwig Kirchner ITALIJAN
(Kirhner) je predvodnik Emil Nolde
ove skupine u kojoj se još ekspresija - izraz autorovih
ističu Emil Nolde i Karl emocionalnih reakcija na
Schmidt-Rottluff. doživljaj stvarnosti, najčešće
Pripadnici ove grupe često tjeskobni izraz izgubljenosti
se izražavaju kroz drovrez u dehumaniziranom svijetu
naglašavajući jak kontrast
i žestok potez.

PET ŽENA NA ULICI - E. L. Kirchner

Druga skupina koja se javlja šest godina kasnije u Münchenu ne insistira
na brutalnom izrazu kao drezdenska skupina. Vasilij Kandinski i Franc
Marc osnivaju skupinu der Blaue Reiter (Plavi jahač) sa namjerom da
naglase uvjerenje da umjetnost treba prije svega da se bavi duhovnim
nego materijalnim. Značaj ove skupine je što djeluju na povezivanju
eksperimentalnih iskustava širom Evrope. Tako da uz ovu skupinu izlažu
i umjetnici poput Paula Kleea, Kazimira Maljeviča i Jean Arpa koji će
uskoro postati jedni od najznačajnijih umjetnika prve polovine XX st.
U Austriji djeluje Oscar Kokoschka (Kokoška), zadržavajući Klimtov
snažni kolorit on uništava svaki red i organizaciju tako da slike iz
blizine djeluju kao nagomilane prljave mrlje i tek u cjelini iz
daljine se organizuju u prepoznatljive oblike.
Georges Rouault, svoje fovističko iskustvo upotpunjuje širokim crnim
konturama koje ističu boje poput vitraža. Tako da nakon iskustva sa
nemirnim potezima Rouault stvara djela izrazite duhovne smirenosti
čime na najbolji način izražava duboku religioznu predanost.
Ekspresionistički stav karakteriše kritika ljudske iskvarenosti. Sve veći jaz
među socijalnim skupinama, ali i među narodima i pojedincima, kao i BIČEVANI HRIST
predosjećaj ratnih katastrofa kod pojedinih umjetnikapodstiče nastojanje Georges Rouault
da se umjetnošću razgraniči istina od laži . Tako da ekspresionizam ne Možemo li među ekspresioniste
možemo shvatiti kao usputnu umjetničko-formalnu fazu koja je ubrojati: Gogena, Goyu,
istrošila svoje mogućnosti (poput kubizma npr.) već kao stalno Daumiera...?
nastojanje u pojedinim umjetničkim opusima.
171
 Apstrakcija (lat. - izdvajanje POČETAK APSTRAKCIJE
bitnog), zanemarivanje oblika.
Začetnikom apstrakcije u slikarstvu se smatra ruski slikar Vasilij Kandin-
ski (1866-1944). Školovan kao pravnik, Kandinski se u tridesetoj godini
pridružuje minhenskim ekspresionistima kombinujući impresionistički
kolorizam i secesijski osjećaj za plohu sa ekspresivnim potezima i jakim
koloritom. Široko obrazovan i ujedno zaljubljenik u mistični spiritualizam
on smatra da se umjetnost treba prvenstveno baviti duhovnim,
a ne materijalnim. Tako od samih početaka Kandinski želi jezik
muzike prenijeti u slikarstvo. Korak po korak njegove slike gube
vezu sa realnim prostorom pretvarajući se u ritmičke cjeline kojima
daje muzička imena: Kompozicija, Improvizacija, Lirski ...
Kandinski bilježi da je ideju za slikarstvo oslobođeno svake predmetnosti
dobio kada je jednog predvečerja posmatrao svoju sliku izvrnutu na stalku.
Shvatio je da tako postavljena slika na kojoj su realni oblici izgubili pre-
poznatljivost djeluje mnogo dinamičnije i svježije nego planirana scena.

PLAVA PLANINA
- Kandinski
U početku Kandinski slika
jakim koloritom pod
uticajem fovista i
ekspresionista,
ali mozaična struktura
i dvodimenzionalnost
likova su naslijeđeni
iz Ruskog slikarstva
u bizantijskom stilu.

CRNO – LJUBIČASTO
Kandinski
U knjizi “O duhovnom
u umjetnosti” Kandinski SA CRNIM LUKOM - Kandinski
insistira: “harmonija boja
i forme mora se isključivo Po povratku u Rusiju, nakon komunističke revolucije, Kandinski sreće
zasnivati na principu mladu generaciju avangardnih umjetnika čija istraživanja apstrakcije
istinskog dodira sa izrastaju iz kubizma te u kontaktu sa njima počinje period
ljudskom dušom”.
dominacije geometrijskih oblika u njegovom slikarstvu.

172
Kazimir Maljevič (1878-1935) je prvi
apstrakciju sveo na čisti geometrizam.
Svoj stil Maljevič naziva Suprematizam
želeći naglasiti dominaciju (supremac-
iju) osjećanja naspram objektivnog
svijeta. 1913. godine Maljevič izlaže
crni kvadrat na bijeloj osnovi, a zatim i
krajnost sveukupnog slikarstva
Bijelo na bijelom.
Mogu nam ove slike djelovati, u naj-
manju ruku, neobične, ali moramo
biti svjesni da su one logičan rasplet
nastojanja da se slika oslobodi
dotadašnje podređenosti realnom
CRVENA KONJICA - Maljevič
svijetu.
Već Maljevičevo rano slikarstvo pokazuje osjećaj
za sintezu oblika i snagu boje.

CRNO I CRVENO -Maljevič

CRNI KVADRAT - Maljevič

Crni kvadrat je ustvari gusti crtež tušem i perom čija unutrašnja struktura
djjeluje veoma dinamična i konfuzna, ali podređena granicama kvadrata.
“Nisam izložio prazan pravokutnik već iskustvo bespredmetnosti” smatra
Maljevič. Tako njegov kvadrat prestaje biti samo geometrijski oblik već
podsjetnik na vječno pitanje: Zašto nešto, a ne ništa?
173
 Piet Mondrian (1872-1944) iz Nizozemske skoro istovremeno sa prvom
dvojicom dolazi do razrješenja slikarske forme kroz apstrakciju. Mondrian
pripada skupini umjetnika slikara i arhitekata okupljenih oko pokreta
“De stijl” koji propagiraju racionalno stvaranje zasnovano na pravom
CRVENO STABLO, 1910.
uglu. Njegov stav “Oslobodite prirodu njenih oblika i dobit ćete čisti
duh” te podstaći ideju ”neoplasticizma”, pokreta koji će značajno
uticati na formiranje estetike arhitekture i dizajna XX st.

Mondrian kreće od Art nouveau stila istražujući linearnost realnog svijeta.

Postepenim redukovanjem oblika dolazi do zaključka da slika treba biti
svedena u dvodimenzionalnu plohu. U konačnici on odbacuje i kubističko
poigravanje krivuljama i valerima boja zasnivajući prostor slike na
osnovnim bojama i čistim vertikalama i horizontalama.

SIVO STABLO, 1911.

JABUKA U CVATU, 1912.

Na šta se oslanja Mondrianov
put u apstrakciju,
na liniju ili boju?

KOMPOZICIJA S CRVENIM - Mondrian

U SAD Mondrian pronalazi gradove sazdane po strogo geometrijskom
planu. Slike na kojima pravi ugao postaje dominantan nastaju
po uzoru na mape New Yorka.
BRODWAY Na kraju se kida svaka veza sa realnim i slika više nije rezultat
BOOGIE-WOOGIE apstrahiranja već potpuno novog komponovanja ovisnog
Mondrian samo o pravilima slikarske kompozicije.

174
 ARHITEKTURA U XX STOLJEĆU
Moderna arhitektura do 1920.
Arhitekturu XIX st. karakteriše idejna kriza. Ranija razdoblja su obilježena
uporednim razvojem arhitektonske i ostalih umjetnosti, čak su arhitektonski
okviri umnogome određivali izraze u slikarstvu i kiparstvu.
U XIX stoljeću, obilježenom historicističkim stilovima, arhitektura se gubi u
recikliranju antičkih (klsicizam) i neogotičkih (romantizam) obrazaca.
Bezidejnost postaje još očitija s pojavom realizma i impresionizma,
pokreta u kojima arhitektura ni nije mogla dati svoj izraz.
Mada zahuktala industrija daje sve kvalitetnije materijale za gradnju,
arhitekti školovani u tradicionalnom maniru ne znaju iskoristiti prednosti
čelika i armiranog betona, već i kada koriste nove tehnike sakrivaju ih
kamenom oplatom po uzoru na starija rješenja. EIFFELOV TORANJ

Početkom vijeka uz ulice sepodižu nizovi zgrada čije fasade djeluju 300 metara visoka građevina
poput renesansnih palazza, ali u njihovoj utrobi nema širokih odaja niti (mada ostaje nejasno da li je
unutrašnjeg dvorišta već samo stiješnjeni sobičci u kojima se gura sve veći ovo građevina ili skulptura)
broj deseljenika koji traže bilo kakav posao. sastavljena od gvozdenih
elemenata istovremeno zrači
Nešto raskošniji po sadržaju je primjer Pariške opere izgrađene po projek-
stabilnom snagom i prozračnom
tu Charlesa Garniera. mada je cijela konstrukcija izvedena kombinacijom lakoćom. Sam toranj je često
betona i čelika, fasa i enterijer su oblikovani u kombinaciji klasicističkih proglašavan neestetičnim i
i baroknih elemenata. Možda ova kombinacija i posjeduje neku draž, ružnim, ali nesumnjiv je uticaj
ali i potvrđuje da je došlo vrijeme da arhitektura prestane sa ove građevine na sveukupnu
kompromisima i počne tražiti nove ideje. umjetnost XX st. (pogledaj
lekcije o kubizmu i skulpturi XX
st.). Koliko je toranj privlačio
pojedince da iznose svoje estetske
sudove toliko su Eiffelovi mos-
tovi i vijadukti ostali zanemare-
ni mada predstavljaju odlične
primjere sklada estetskog i
funkcionalnog.

ENTERIJER KRISTALNE PALAČE - J. Paxton MOST GARABIT - Eiffel

Kristalna palača izgrađena 1851. kao izložbena dvorana za Prvu svjetsku
izložbu, ukazala je na građevinske potencijale novih materijala.
Potencijale, koji su razumljiviji inžinjerima nego arhitektima, iskoristio
je 1889. inžinjer Gustav Eiffel i označio početak novog doba u arhitekturi
koje će biti obilježeno oblicima zasnovanim na čeličnoj konstrukciji.
175
 No ni početak XX st. ne donosi značajnije promjene u urbanoj arhitekturi.
Novi materijali se koriste tek kao dekorativni ornamenti i to stoga što se
čelik lahko savija u secesijske vijugave linije. Za već spomenute Antonia
Gaudia i Victora Hortu možemo reći da ne ostaju na površnosti
secesije već da i u sam oblik građevine unose maštovitost.
Sa druge strane se zbog naglog rasta gradova, koji nemaju prostora za
primanje doseljene proleterske radne snage, od arhitekata traže
brza i jeftina rješenja.

CASSA MILA - Gaudi

KUĆA STEINER - Loos

U Beču Adolf Loos (1870-1933) uzvikuje: Ornament je zločin!, tvrdeći
da istinskoj arhitekturi nisu potrebni ukrasi.
Pripadnici de Stijl udruženje, koje su 1917. u Holandiji osnovali Theo van
Doesburg i Piet Mondrian, zagovaraju ideje neoplasticizma kao novog
univerzalnog stila zasnovanog na pravokutnicima i kvadrima.

VILA WAGNER - Wagner

(autorov akvarel)
Otto Wagner (1841-1918)
pripada krugu bečke secesije i
već 1894. zastupa ideje o mod-
ernoj arhitekturi koja koristi
moderne materijele.
Ornamente svodi na minimum PLAN ZA KUĆU - Doesburg
stavljajući naglasak na jedno-
stavnost i funkcionalnost.
Uporedi Doesburgov projekat i
Mondrianove slike.

176
BAUHAUS - Gropius

Bauhaus
Peter Behrens izvodi projekte za tvornice nastojeći stvoriti humanije
uslove rada i arhitekturu koja simblizira novo doba. U Njemačkoj djeluju i
arhitekti Mies van der Rohe i Walter Gropius koji će 1919. osnovati školu
Bauhaus (Dom gradnje) zagovarajući povezivanje svih likovnih umjet-
nosti u okrilju arhitekture. No svoj program Manje je više, Rohe i Gropius
potpuno će realizirati tek u SAD nakon što su, kao neprijatelji
nacističkog režima, protjerani iz Njemačke.

Čikaška škola
Arhitektura novog doba se u najvećem broju i dimenzijama javlja u SAD.
U zadnjoj deceniji XIX st. formira se Čikaška škola predvođena Louisom
Sullivanom (Salivan) (1856.1924). Sullivan propagira da oblik mora sli-
jediti funkciju. Mada su ornamenti još uvijek vezani uz fasadu, građevine
su sve više tako da se detalji gube pred utiskom cjeline koja više ZGRADA GUARANTY
ne sakriva način konstrukcije od čeličnih greda. U BUFALU - L. Sullivan
Kao crtač u Sullivanovom ateljeu radi
Frank Lloyd Wright (Rajt) (1869-1959).
Wright će uzore pronaći u tradicional-
nom stilu japanskih kuća gdje se nastoji
ostvariti sklad vanjskog i unutrašnjeg
prostora. Tako se i njegov izraz prven-
stveno formira kroz izgradnju kuća
uklopljenih u prirodni ambijent.
Kuća Robie iz 1909. je niska građevina
na kojoj se vertikalne linije organizuju
oko centralnog dimnjaka i djeluju
koheziono dok se horizontalne linije
terasa i krova otvaraju u prostor.
KUĆA ROBIA - Wright
177
 Kao zajednički naziv za arhitektonska rješenja koja su tragala za
modernim oblicima bez ugledanja u prošlost najčešće se
koristio izraz Međunarodni stil.
Le Corbusier
Sva arhitektonska stremljenja prvih decenija XX st. poslužila su
švicarskom slkaru i arhitekti Le Corbusieru (Lekorbizje) (1887-1965)
kao temelj za formulisanje principa moderne arhitekture.

• Ravni krov,
• Dominacija pravog ugla,
• Uvučeno prizemlje,
• Prozori spojeni u uzdužne trake na fasadi,
• funkcionalnost.

Le Corbusier piše: “Kuću treba posmatrati kao mašinu

za stanovanje.”, želeći time naglasiti potrebu za
objektima koji potpuno ispunjavaju stambene
potrebe bez viška prostora i oblika.
On estetsku vrijednost arhitekture prepoznaje
u beskompromisnoj funkcionalnosti.
Po Corbusieru, ljepota je korisnost.

MAKETA I VILA SAVOYE - Le Corbusier

OVORENA MAKETA
KUĆE CITROHAN
Le Corbusier
Zadaci:
* Pronađi u svojoj okolini zgradu čiji elementi odgovaraju Le Corbusier-
ovim principima moderne arhitekture.
* Napiši referat o Bauhausu.
178
 ARHITEKTURA NAKON TRIDESETIH

Međunarodni stil u arhitekturi prepoznatljiv po čeličnom kosturu na koji

se nadovezuju staklene i metalne oplate u obliku kubusa već na samom
početku zapada u krizu oblika jer u proklamovanim oblicima ne ostaje
dovoljno prostora za autorsku maštovitost.

ZGRADA SEAGRAM
Mies van der Rohe

KUĆA SLAPOVA
PANORAMA NEW YORKA Wright
Tridesete i četrdesete godine XX st. obilježene su užasima pokrenutim Pronađi srodnost i razlike ove
dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj. Nacistički totalitarizam progoni građevine i okolne prirode.
intelektualce i umjetnike koji nisu željeli biti upregnuti u zahuktalu ratnu
mašineriju. Rusija i Italija, nekada izvori umjetničkih sloboda, također
postaju diktature u kojima režimi nastoje kontrolisati sve oblasti života.
Mnogi umjetnici biraju egzil ili bivaju prognani iz svojih zemalja odlazeći
u Sjedinjene Američke Države gdje se susreću sa dinamičnom kulturom,
neopterećenom tradicijom i spremnom da pruži priliku novim idejama.
Walter Gropius i Mies Van der Rohe u Americi dovode do krajnosti
osjećaj za pročišćene forme. Tako se stil Čikaške škole iz Evrope
vratio u postojbinu gdje će presudno formirati današnji izgled
američkih gradova.
179
 Ipak, novi zamah arhitektonskom oblikovanju donosi Amerikanac.
Školovan u tradiciji Čikaške škole, Frank Lloyd Wright nastoji spojiti
iskustva međunarodnog stila i novih materijala i integrirati ih u prirodni
ambijent. Wright nastavlja gradnju tzv. prerijskih kuća čiji oblici izgledaju
povezani sa okolnim ambijentom. Ubrzo zatim, pored uobičajenih ku-
busa, Wright počinje koristiti i druge geometrijske forme smatrajući da
arhitektura treba povezati estetiku oblika i namjenu (ideju) oblika za šta
je najbolji primjer Guggenheimov muzej u New Yorku (1957-59).

KUPOLA I POGLED SA
JEDNE OD PLATFORMI
GUGGENHEIM MUZEJA

GUGGENHEIM MUZEJ - Wright

Muzej je u obliku spirale koja se prema vrhu širi i završava staklenom
kupolom. U unutrašnjosti se ponavlja spiralno kretanje po rampama oko
centralnog prostora. Prirodno osvjetljenje kroz kupolu dolazi do svih nivoa
na kojima su (u stalnoj postavci) izložena djela od prethistorije do današnje
umjetnosti. Tako posjetitelj počinje svoju šetnju od početaka ljudskog
stvaralaštva spiralno se penjući kroz hronološki niz epoha. U svakom je
trenutku u poziciji da posmatra djelo pred sobom, ali i primjere iz prošlosti
pri čemu mu se svaki put otvaraju nove mogućnosti poređenja i povezivanja.
Finski arhitekta Alvar Aalto
(1898-1976) baveći se diza-
jnom stakla i drveta dobija
ideje za prenošenje oblika
dobijenih lijevanjem stakla i
savijanjem kuhanog drveta u
velike dimenzije arhitekton-
skog oblikovanja. Dobijeni
oblici ujedno podsjećaju na
razruđene obale Finske i
vijugave obale jezera.

OPERA - Aalto
180
 Nastavljajući ideju o kući
kao mašini za stanovanje Le
Corbusier oblikuje zgrade u
kojima se nalaze objekti neo-
phodni za svakodnevni život
(vrtić, prodavnice, dvorane...)
Stanovi su zamišljeni kao
identične ćelije organizma.
Tako zgrada postaje i
intimni i urbani prostor.
Obojeni zastori i uvučeni
prozori oivičeni neobrađenim
betonom djeluju kao dijelovi
apstraktne slike.
KUĆA ZAJEDNIČKOG STANOVANJA u Marseillesu - Le Corbusier

I Le Corbusier napušta početnu strogost koju je propovijedao na početku. Brut (franc): grub, sirov
Umjesto precizne uglačanosti materijala sa početaka, Corbusier sada
ostavlja betonske površine neobrađenim tako da se na njima vide tragovi
drvene oplate u koju je nalijevan beton pri izradi konstrukcije. Ovaj stil
očuvanja izvornosti materijala još je nazivan novi brutalizam.
Na kasnijim građevinama koristi sve slobodnije organske oblike i
poput Wrighta naglašava skulpturalne vrijednosti građevine.

CRKVA NOTRE-DAME-DU-HAUT U RONCHEMPU,

Crkva građena u Francuskoj (1950-54) najpoznatiji je primjer Le Corbusi-
erovog zrelog stila. Kao da se zidovi uvijaju pod pritiskom tamne betonske
mase krova. Ova sakralna građevina prerasta hrišćansku tradiciju
i priziva sjećanje na megalitske forme neolitskih kultura.

181
 UMJETNOST IZMEĐU SVJETSKIH RATOVA

Dvadeseti vijek je dočekan kao početak zlatnog doba. Nakon Berlinskog kon-
gresa nastupilo je razdoblje mira u Evropi, razvoj tehnike i industrije budio
je osjećaj zanosa kojem nisu odoljeli ni umjetnici. No vrlo brzo se javljaju
prvi znaci krize zaoštravaju se političke i socijalne suprotnosti, nestabilne
demokratije i okoštala carstva nisu u stanju zasutaviti bujanje totalitarnih
i militaristički nastrojenih režima i Evropa zapada u rastrgano doba
koje će obilježiti dva najkrvoločnija sukoba u ljudskoj historiji.
Prvi svjetski rat potpuno srozava sve stečene civlizacijske tekovine i odvodi
mnoge umjetnike u smrt na frontovima.. Raspadaju se umjetničke grupe i
međusobni kontakti koji su do tada spajali umjetničke eksperimente.
PALI ANĐEO - Ernst
Dadizam

Dadaisti i nadrealisti Upravo je skupina umjetnika izbjeglica razočaranih nesposobnošću svijeta

vole lapsus jer smatraju da
je on erupcija podsvjesnih težnji.
Omiljeni umjetnički postupak
je automatsko stvaranje.
Npr. književnik zapisuje
svaku misao koja mu
padne na pamet.
Drugi nadrealistički
postupak je kombinovanje
različitih predmeta iz čijeg
međudjelovanja izrastaju
neočekivane asocijacije.
da izbjegne besmisao rata, u neutralnoj Švicarskoj u Zurichu 1917. osno-
vala pokret Dada. Razočarani u ljudsku racionalnost dadaisti potenciraju
besmisao i apsurd kao pokretače svojih akcija. Književne večeri na kojima
se recituju nerazgovijetne riječi, buka i lupanje kao svrha samoj sebi, auto-
matsko stvaranje bez reda i plana nastaju sa ciljem da se potcrta besmis-
lenost ustaljenih pravila i reda kada nisu bili dovoljni da obuzdaju zvijer
u čovjeku. Anarhistički umjetnici ustaju protiv svih konvencija i zakona.
Oni odbijaju i tradiciju i lingvističke zakone i svaki oblik ograničavanja
u ideji i izrazu. Iza njih je ostalo malo djela osim nekoliko kolaža od
papira i drveta koje je Jean (Huan) Arp (1887- 1966) stvarao tako što
bi ih puštao da padaju na podlogu bez ikakve dorade i kontrole.

Istovremeno u New Yorku se formira tzv.

Njujorška dada obilježena neobično ličnošću
Marcela Duchampa (Dišamp). Duchamp
se okušao u različitim likovnim tehnikama i
izrazima, ali će najpoznatiji ostati po uvođenju
ready-mades: otpadaka i upotrebnih pred-
stavljenih kao umjetničko djelo. Na taj način
Duchamp ismijava prakticizam i opsjednutost
materijalnim vrijednostima u američkom
društvu. I drugi umjetnici, poput Francisa
Picabie (Pikabia), prihvataju oblikovanje
složenih skulptura nalik na beskorisne aparate
progovarajući o zabludi da tehnički napredak
donosi humanije doba. Nakon rata u Njemačkoj
Max Ernst kombinuje različite elemente
dovodeći ih u neočekivane odnose
i potencirajući osjećaj apsurda.

FONTANA - Duchamp

182
Nadrealizam
U neočekivanim dadaističkim asocijacijama će
umjetnici nadrealizma pronaći podsticaj za vlastiti
izraz. Nadrealizam (franc. surrealisme) prihvata
Freudove teorije o ulozi podsvjesnog uživljavanja
(snovi kao ventili potisnutih želja) teži spontanom,
neracionalnom bilježenju podsvjesnih doživljaja.
Nadrealističko djelo ni od posmatrača ne očekuje
logičan pristup i želi u nama pobuditi osjećaj halu-
cinacije i sna. Nadrealisti smatraju da svi imamo u
podsvijesti pohranjeno mnoštvo praiskonskih slika
i pojmova i da je zadatak umjetnika da pobudi
skrivene asocijacije poigravajući se našim oče-
kivanjima. Kako ističu u prvi plan individualni
doživljaj tako se i njihova djela međusobno OVO NIJE LULA - Magrit
razlikuju u pristupu. Šta je onda ovo? Razmisli!

POSTOJANOST PAMĆENJA - Dali

Salvador Dali (1904-1989) koristi klasični pristup i tehniku (poput svog

uzora Milleta) i u toj fotografskoj tačnosti suočava nas sa izobličenjima
dijelova i perspektive razarajući naše povjerenje u vlastita čula.

183
 Joan Miro (1893-1983) za razliku od Dalijevog perfekcionizma, stvara
likove nalik dječijim žvrljotinama, ali im udahnjuje osjećaj životnosti
da smo odmah spremni povjerovati u njegov svijet.
Marc Chagall (Šagal) priziva svi-
jet jevrejskog sela u Rusiji gdje je
odrastao slušajući priče i bajke. Na
njegovim slikama isprepliću se re-
alno i irealno i sve je puno tople
ljudskosti i čežnje za osjećajem
dječije nesputanosti.
Paul Klee (1879-1940) je snažna
ličnost koja nije zapadala u
šablone umjetničkih pravaca već je
upoznavajući njihove vrijednosti
razvijao osoben stil. Sklon muzici,
kao i Kandinski, Klee nastoji pronaći
zajedničke vrijednosti za muziku i
likovnost. Predajući teoriju boje na
HARLEKIN - Miro Bauhausu dolazi do zaključka da
boja nije prosta harmonijska vrijed-
nost već koncentracija čiste energije,
emocija oko koje linija stvara akciju. SELO I JA - Chagall

AD PARNASUM
Klee
Strelice i linije kojima se služio u predavanju i analizama postale su dio
njegovog umjetničkog izraza. No Klee rijetko zapada u čistu apstrakciju.
Svi oblici na slikama ostavljaju utisak organske životnosti i promjenljivosti.
Zbog toga bi Kleea najispravnije bilo smatrati romantičarem u kome
nikada nije odumrla dječija začuđenost pred svijetom.
184
 GLAVA - Klee

“I DJECA TO MOGU I
MUDROST JE U TOME ŠTO
TO I ONA MOGU”
PAULL KLLE
DOBRO
POGOĐENO
MJESTO
Klee

Käthe Kollwitz (Kolvic) (1867-1945) je jedna od rijetkih

umjetnica koje su spomenute u ovoj knjizi. Mnogo je uzroka za
neravnopravan odnos broja vrhunskih umjetnika i umjetnica.
U ovom svijetu sazdanom prema volji muškaraca, žene rijetko
imaju priliku da izraze svoj stav i svoje potrebe podređuju
nekim drugim prioritetima. Kathe Kollwitz sluša samo unutarnji
glas koji je podstiče da se okuša u svim likovnim disciplinama
stvarajući djela puna saosjećajnosti. Nakon pogibije sina na fron-
tu u I sv. ratu nastaju njene najače skulpture i litografije kojima
ustaje protiv svijeta sazdanog na tlačenju i fizičkoj snazi.

Njemačku umjetnost nakon 1918. karakteriše nastavak ekspre-

sivnog izraza. U poraženom društvu zapalom u ekonomsku
krizu na površinu su izbile sve najniže ljudske strasti. Otto Dix i
Georg Grosz progovaraju karikaturalnom preciznošću o pro-
padanju svih sistema vrijednosti. Max Beckmann slika djela
puna simboličnih promišljanja o sudbini nEsreće i zla na koju
je osuđena njegova zemlja. Dolaskom Hitlerove diktature sva
umjetnost koja nije služila ciljevima militarističke propagande,
a posebno ekspresionizam, bivaju proglašeni degeneriranom
umjetnošću. Mnoga djela su izbačena iz muzeja i zapaljena,
a umjetnici protjerani pa i zatvarani. Nažalost, malo ko je
tada shvatao da će oni koji mogu mrziti umjetnička djela
uskoro pokazati koliko mogu mrziti ljude.

MAJKA - Kolwitz
185
 Španac Pablo Picasso (Pikaso) (1881-1973) je danas sinonim za umjet-
nost XX st. I koliko god ova generalizacija bila nepravedna, Picasso je
učestvovao u skoro svim umjetničkim eksperimentima postižići maksi-
mum kreativnosti. Po dolasku u Pariz na Picassovim slikama dominira
plava boja kojom naglašava izgubljenost figura. No, kako postiže prve
uspjehe, plavu boju zamjenjuje ružičasta i scene iz cirkusa i opuštenosti.

TRAGEDIJA - Picasso

POLJUBAC - Picasso CIRKUSKA PORODICA - Picasso

“Ja ne slikam onako Ni uspjeh kubističke revolucije ne zadovoljava njegov nemirni duh i može
kako vidim, već se reći da on prvi napušta odanost kubističkim pravilima. Nakon Prvog
kako zamišljam.” svjetskog rata Picasso kreće u istraživanje novih likovnih mogućnosti.
U nastojanju da svakoj temi pronađe najprikladniji način izražavanja,
Pablo Picasso u jednom trenutku pristaje uz nadrealističko poigravanje našim
čulima, a u drugom se vraća crtežima inspirisanim preciznim
linijama grčkog slikarstva na vazama.

Potpunu sintezu svojih eksperimenata Picasso ostvaruje 1937. u djelu

Guernica koje predstavlja njegovu reakciju na nacističko bombardovanje
stanovnika malog gradića Guernice za vrijeme španskog građanskog rata.
Skoro ahromatska slika objedinjuje u sebi ekspresivnost, kubističku fragmen-
tarnost i bolni simbolizam beznađa i straha pred nastupajućim užasima.
Kroz naredni period obilježen II sv. ratom Picasso se vraća motivima sa ove
slike iznova progovarajući o vremenu kada razum nije uspio da pobijedi.

186
ŽENA KOJA PLAČE - bakropis, dva stanja ploče - Picasso GLAVA BIKA - Picasso

Mnoge svoje slikarske teme Picasso prevodi u grafički jezik postižući novu U konačnici Picasso formira
izražajnost. Motiv žene koja plače je preuzet sa Guernice. Jaki kontrast vlastiti stil zasnovan na
bakropisa i bolna deformacija oblika daju sliku istinskog bola kojeg metamorfozi poznatih
umjetnik ne prenosi već učestvuje u njemu. oblika. ako je metamorfoza
osnovni pojam moderne
Picasso se bavi i grafikom. Eksperimentima sklonom Špancu odlično umjetnosti, onda Picassova
odgovaraju neograničene mogućnosti grafičke izvedbe. Tako i u djela daju najbolju definiciju
tehničkom smislu razvija nove načine obrade i tiska usmjeravajući umjetnosti XX st.
grafički izraz ka potenciranju varijacija i eksperimentalnosti. Vještinu vladanja našim
čulima Picasso u kiparstvu
dovodi do krajnjeg rezultata.
Otpaci sa smetljišta se u Pi-
cassovim rukama pretvaraju
u muzičare, toreadore,... od
dijelova bicikla nastaje glava
bika. Naš razum više nije
u stanju da odluči kojem
obliku da da prednost.
U trenutku prepoznajemo
dijelove mašine, a naša
mašta već dijelove sintetizira
u napeti oblik čiju koherent-
nost održava sam naš napor.
Tako nam Picasso pokazuje
arhetipsku snagu oblikovanja
poznatu još paleolitskom
lovcu koji u rogu soba
prepoznaje tijelo
bizona.

MINOTAUROMAHIJA, bakropis - Picasso

187

VARIJACIJE NA TEMU
USNULA MUZA
Brancusi
Pored osjećaja za sintetiziranje
forme Brancusi je značajan i
po tome što postolje skulpture
postaje njen organski dio.
188
MODERNA SKULPTURA
Kiparstvo se teško oslobađa historicističkih normi XIX st. Uzrok tome je
što se evropsko kiparstvo od početka vezivalo uz predstave ljudskog tijela u
čemu je bilo teško prevazići antičke i renesansne uzore. Spomenuli smo da
novu svježinu kipartvu daju slikari Daumier i Degas, što će u XX st. nas-
taviti Matisse svojim arabeskno izvijenim figuricama. Rodin je ukazao na
nove mogućnosti istraživanja odnosa forme i prostora. Istovremeno se, kao
u slikarstvu, budi interes za skulpture afričkih i južnoameričkih kultura
čija će neposredna izražajnost privlačiti sve veći broj mladih kipara
spremnih na raskid sa tradicijom.
Skulptura u prvoj polovini XX st.
Skulptori sa početka XX stoljeća
istražuju forme koje su oslobođene
proste reproduktivnosti. Oni traže
stvarni karakter oblika, ali na različite
načine. Umjetnici koji zadržavaju
osjećaj za životnost organske forme
predstavljaju vitalističku tendenciju
dok se oni koji inspiraciju nalaze u
tehničkim zakonitostima nazivaju
konstruktivistima.
Constantin Brancusi (Brankusi)
(1876-1957) je najzanimljiviji skul-
ptor s početka XX st. Kada je Rodin
vidio njegove radove na Salonu 1907.,
ponudio je mladom umjetniku da
bude asistent u njegovom ateljeu, što
Brancusi odbija uz riječi: “Ništa ne
raste u sjenci velikog drveća.” Rodi-
nov uticaj je očigledan na Usnuloj
Muzi iz 1906., ali uskoro se ova
omiljena Brancusijeva tema sve više
pojednostavljuje podsjećajući na
jednsotavnost kikladskih skulptura.
Uvjeren da realan nije fizički oblik
predmeta već njegova bit, Brancusi
stvara jednostavne oblike koji u sebi
sadržavaju čisti karakter oblika.
Polirana površina skulpture, osim
što pojačava utisak kretanja i
aerodinamičnosti, reflektira
okolni prostor uvodeći ga
u biće skulpture.
LET - Brancusi
Industrijsko doba u kojem se mehanički oblici smatraju dokazom civiliza-
cijskog napretka javljaju se umjetnici konstruktivisti koji žele skulptor-
skom oblikovanju pristupiti kao konstrukciji mašine. Rus Vladimir Tatlin,
inspirisan Eiffelovim tornjem i futurističkim idejama, oblikuje maketu za
Spomenik III internacionali. Po Tatlinovoj zamisli građevina je trebala biti
visoka 400 m, a unutar metalne spirale je zamislio tri rotirajuće zgrade u
obliku geometrijskih tijela valjka, kupe i kocke unutar kojih
bi bile smještene državne institucije.

SPOMENIK - Tatlin

ŽENA - Gabo
Tatlinovi sunarodnjaci Naum Gabo i Anton Pevsner, koristeći različite
materijale od metalnih žica i ploča pleksiglasa i stakla, stvaraju potpuno
bespredmetne konstrukcije. Zapravo njihove strukture djeluju kao konk-
retizirani tragovi. Prozirnost ovih formi pokazuje da je shvatanje skulpture
kao statičnog i zatvorenog prostora zamijenjeno povezivanjem skulpture i
prostora u dinamičnu interakciju. KONSTRUKCIJA - Pevsner
Rusija je nakon komunističke revolucije djelovala kao oslobođena zem-
lja koja podstiče slobodan izraz mladih umjetnika, ali vrlo brzo počinje
pritisak na umjetnike da se odreknu buržoaskog filozofiranja i okrenu
realističnoj umjetnosti razumljivoj proleterskim masama. Zbog toga
Gabo i Pevsner, ali i mnogi drugi umjetnici emigriraju na zapad.

Brabara Hepworth, naizgled,

pristupa oblikovanju na isti
način kao konstruktivisti.
I ovdje žičani spojevi nagla-
šavaju prozračnost volumena, OBLIK - Arp
ali tople boje i prirodni ma- Jean Arp nakon dadaističkog
terijali kao da vas privlače poigravanja sa slučajnostima,
da pokušate svirati na ovim razvija apstraktno kiparstvo
“instrumentima”. Naravno, u vrlo sugestivnim oblicima
ova komparacija sa muzikom koji izgledaju kao da su
nije slučajna jer njene skulpture
uzgojeni, a ne oblikovani.
nose osjećaj za apstraktnu
harmoniju u najčišćem
muzičkom smislu.

PELAGOS - Hepworth
189
 Moderna skulptura nakon II sv. rata

LEŽEĆA FIGURA - Moore

U drugoj polovini XX stoljeća u prvi plan izbijaju Alberto Giacometti
(Đakometi) (1901-1966) i Henry Moore (Mur). Oba umjetnika u centar
svog interesa vraćaju ljudsku figuru. Giacometti izvodi izdužene figure na-
lik na mumificirane svjedoke egzistencijalnih kriza čovječanstva XX st.
Mooreove skulpture nalikuju na monumente nekih drevnih civilizacija.
Objedinjujući akademsko obrazovanje sa djelima arhajske Grčke i
PUTOKAZ pretkolumbovske Amerike Moore stvara skulpture dubokog
Giacmetti humanističkog osjećaja.
Alexander Calder (Kalder) daje
kiparstvu novu dimenziju - pokret.
Mada su sa pokretom skulpture ek-
sperimentisali već Duchamp i Gabo,
Calder mobilnost skulpture uzdiže na
nivo principa. Jarko obojeni metalni
dijelovi povezani žicom i obješeni na
tankoj niti reaguju na svako strujanje
zraka, tako da Calderove skulpture
osjećaju prisustvo posmatrača i
pred njegovim očima
mijenjaju oblik.

MOBIL - Calder
190
 LIKOVNA UMJETNOST NAKON
II SVJETSKOG RATA

Nakon 1945. svijet je izgledao potpuno drugačije nego prije pet godina.
Politička karta svijeta je potpuno rekomponovana, svijet se podijelio na dva
vojno-politička saveza koji su stalno proizvodili krize i sukobe. Na samom
kraju Velikog rata čovječanstvu je na najužasniji način predstavljena ra-
zorna moć atomske bombe. Ljudska destruktivnost koja je u stanju uništiti i
samog čovjeka pokazuje da um i tehnika nisu samo veliki dar čovječanstvu
već i opasan teret ukoliko se zloupotrijebe. Međutim, ovo je vrijeme i
komunikacijskog napretka. Umjetnici nalaze načine da prevaziđu
granice, komuniciraju i razmjenjuju ideje.

I nakon II sv. rata nastavlja se uporedni put apstraktne i figurativne

umjetnosti. Ova različitost se ispoljava i na planu komunikacije umjetnika
sa okolinom. Umjetnici koje prije svega zanimaju formalne vrijednosti
slike doživljavaju svoje slikarstvo kao traganje za principima višeg reda.
Ne osvrćući se na nerazumijevanje šire publike oni umjetnost pretvaraju
u elističku zanimaciju razumljivu samo uskom krugu kritičara i kolega.
Druga skupina umjetnika razumije potrebu za umjetnošću koja progovora
jezikom preuzetim iz života i razumljivim široj publici. To ne znači da oni
spuštaju svoje kriterije da bi ostvarili dopadljivost, već koriste predmete
i slike poznate iz svakodnevnice i koriste ih da bi ostvarili
komunikaciju na više nivoa razumijevanja.
Apstraktni ekspresionizam

Apstraktni ekspresionizam (akciono slikarstvo) je prvi umjetnički stil

ponikao u Sjedinjenim Američkim Državama. Jackson Pollock (Polek) Jackson Pollock -
(1912-56) naglasak stavlja na samom procesu slikanja. proces slikanja

KOMPOZICIJA BR. 1 iz 1948. - Pollock

191
 Nastojeći sliku osloboditi svake kontrole razuma i zabilježiti energiju geste
i stvaranja. Pollock “zaboravlja” na kist i štafelaj, platno rasprostire po
podu te nabacuje i pušta boje da slobodno padaju na platno.

Slika tako postaje refleksija čiste tjelesne energije.

Rezultat je zgusnuta dvodimenzionalna površina bez optičkog središta i
planske kompozicije. Svaki djelić slike postaje podjednako važan jer u sebi
sadrži trag stvaralačke akcije. Ovakav pristup je eksperiment do kojeg je
neminovno došlo apstraktno slikarstvo privlačeći veliki broj sljedbenika,
ali nakon Pollockove smrti nastupa kreativna kriza apstraktnog ekspre-
sionizma jer nedostatak prepoznatljivosti autorskog rukopisa pretvara
Detalj slike - Pollock
ove slike u ponavljanje i prostu dekorativnost. Barnett Newman i
Franz Kline su među rijetkim umjetnicima koji uspijevaju
formirati vlastiti izraz slikarske akcije.

Bez naziva - Tapies

Enformel
U Evropi apstraktni slikari veći značaj daju samoj materiji nego ekspre-
sivnosti pokreta kao u Americi. Izraz enformel (l art informel) korišten je
da se izrazi izbjegavanje svake tradicije i traženje nove izražajnosti. Time
se izražava suprotstavljanje tradicionalnom shvatanju forme i potencira
spontanost u stvaranju bez zacrtanih pravila. Sam proces slikanja može
da vodi bilo kuda pa čak i potpunom uništenju slikarske površine.
Slikari enformela koriste različite materijale poput pijeska, stakla, podloga
različitih tekstura pa čak i režu površinu slike brišući tradicionalne gra-
nice između dvodimenzionalnih i trodimenzionalnih umjetnosti.
192
Op-art
Istovremeno sa prethodnim apstraktnim izrazima obnavlja se geometri-
jska apstrakcija. No ovaj put nije u pitanju filozofsko pojednostavljivanje
kao kod Mondriana niti konstruktivističko veličanje mehanicizma i
matematičke racionalnosti. Op-art umjetnici ispituju kako određeni
koloristički i linearni odnosi djeluju na naš optički aparat. Cilj je svoriti
efekat (optičku varku) koja će stvoriti utisak vibriranja površine slike.
Victor de Vasarely (Vazareli) (1908-1997) insistira na upotrebi geometri-
jskih elemenata koje neznatno pomjera ili uvećava pretvarajući površinu
slike u pulsirajuću cjelinu koja ovladava čulima.
Kao krajnje rješenje apstraktne umjetnosti javlja se minimal art.
Umjetnost jednsotavnih ploha čiste boje i kubičnih skulptura koje svojom
jednostavnošću i djelovanjem ploha monohromatskog kolorita izazivaju
osjećaje smirenosti ili napetosti.

Istovremeno sa apstraktnim razvijaju se i novi izrazi u figurativnoj umjet-

nosti. U figuraciji ne možemo govoriti o nekom planskom nastavljanju
pravaca iz prve polovine vijeka. Postratno vrijeme i sjećanja na najužasnije BEZ NAZIVA - Vasarely
zločine traže preispitivanje samog pojma ljudskosti i psihičke normalnosti.
Ovi umjetnici traže načine da izraze uvjerenje da umjetnost ne može biti
samoj sebi svrha, već da umjetnik ima obavezu da se solidarizira sa
drugim bićima i traga za načinima razumijevanja ljudske psihe.

Jean Dubuffet - Brutalna umjetnost

Jean Dubuffet (Dibife)

(1901- 1985) poticaje za svoje
surovo slikarstvo pro-
nalazi u crežima djece i
umno oboljelih. Po debelim
slojevima boje, pepela i pijes-
ka vezanih ljepilima Dubuffet
grebe, para, i brusi čudovišne
figure. Ispod prividne
karikaturalnosti izranjaju
predstave iskonskog užasa i Dubuffet
ludila. I kasnije, kada njegov
izraz preraste u kompleksne
strukture formirane od tijela i
oblika nalik na puzle, Dubuf-
fet preko zbijenih oblika gov-
ori o ljudskoj izgubljenosti u
masi drugih ljudi i osjećaju
konfuzije u savremenom
svijetu.
GOSPOĐA - Dubuffet

193
 Pop-art

Komercijalizacija svega i kult potrošačkog društva koji se razvijao na Za-

padu pogodovao je razvoju popularne kulture. Dok su slikari apstrakcije
bili opsjednuti čisto slikarskim problemima forme, glad za likovima i nar-
ativnom slikovitošću kod običnog stanovništva zadovoljavali su reklamni
plakati, novine i televizijske serije. Razvijao se svijet u kojem se značaj
nečega mjeri dobijenim prostorom u medijima; u kojem se gubi pravo
na privatnost; svijet u kojem ljudi svoju vrijednost dokazuju količinom
stvari koje posjeduju; gdje uzorima postaju netalentovani pojedinci
koji svoj uspjeh baziraju samo na fizičkoj dopadljivosti.
U tom svijetu gdje postaje važnija sudbina lika iz sapunice nego susjeda i
gdje ljudi vjeruju svakoj reklami i vijesti u novinama, engleski i američki
umjetnici pronalaze teme za svoje slikarstvo. Kako je jedan broj njih
zarađivao radeći natpise za firme i crtajući reklame, oni upravo taj
jezik masovne komunikacije koriste za izražavanje svog stava.
Ako su slikari apsrakcije dokazali da na slici može biti naslikano
“ništa”, umjetnici pop-arta pokazuju da na slici može biti prikazano
TOMATO SOUP bilo šta. Pa makar to bila obična konzerva supe ili američka zastava
Warhol vjerno naslikana u drevnoj enkaustičnoj tehnici.

Općepoznate oblike iz
svakodnevnice, bilo to boce
coca-cole, lik Marilyn Mon-
roe ili fotografija električne
stolice, Warhol umnožava
svodeći ih do amblema koji
u nama bude osjećaj
dosade ukazujući
na ispraznosti lika
bez sadržaja.
Isto tako, ponavljanjem
scena brutalnosti i sprava
za mučenje Warhol poka-
zuje kako se svakodnevnim
izlaganjem scenama nasilja
naš prag osjetljivosti i
saosjećanja, također,
sveo na ispraznu
formalnost.

MARYLIN MONROE - Warhol

194
Andy Warhol (Varhol) (1928-1987) je najpoznatije ime ovog pokreta.
Razlog tome je što Warhol i od samoga sebe pravi proizvod i popularnu
ikonu. Zahvaljujući spoju inteligencije i sugestivne proračunatosti Warhol
šezdesetih godina u svom ateljeu u New Yorku okuplja najpoznatije
ličnosti. Prepoznatljivost njegovog umjetničkog postupka se ogleda
u multipliciranju (ponavljanju) oblika u više identičnih ili blago
variranih kopija čime se naglašava ispraznost savremenih ikona.
Warhol snima nekoliko eksperimentalnih filmova. U jednom od njih
kamera sedam sati snima čovjeka dok spava iznova progovarajući o mo-
notoniji savremenog svijeta. No poseban značaj ovih filmova je u tome
što se njima širi prag interesovanja likovnih umjetnosti i započinje sa
nastojanjem da se radi na povezivanju izražajnih sredstava različitih
medija komunikacije, tzv. mixed media. HOPE - Lichtenstein

Roy Lichtenstein (Lihtenstajn) (1923-1997) vjerno na slikama uvećava

kadrove iz novinskih stripova. Na taj način svijet scene iz šund stripova
(nalik na današnje sapunske serije) premješta u svijet visoke muzejske
kulture. Usamljeni kadrovi sa patetičnim tekstom jasno ukazuju na
srozavanje javne komunikacije na govor šablona i besmislenosti.

GOSPODIN I GOSPOĐA CLARK I PERSI - Hockney

Iz pop-arta se razvija i pokret hiperealizma gdje umjetnici nas-

toje prenijeti viđeno sa apsolutnom tačnošću, ali izbor motiva koji
zrače malograđanskim životnim stilom nalik na svijet reklama stvara
nadrealistički utisak kao na Magritovim djelima. David Hockney jedno
vrijeme slika u hiperrealističkom izrazu nastavljajući svoj grafički i
slikarski opus bogat stilskim varijacijama.

195
Asamblaž (franc. assamblage) -
trodimenzionalne forme
nastale kombinovanjem
različitih predmeta
i materijala.
Asamblaž
Kipari povezani sa pop-art pokretom jasno ukazuju na dadaističke uzore i
Duchampovo poigravanje sa predmetima svakodnevne upotrebe. Robert
Rauschenberg (Raušenberg) pravi kolažne skulpture od slika i otpadaka
stvarajući cjeline koje stalno pružaju neočekivane veze i asocijacije. Joseph
Cornell (Kornel) izlaže zidne ormariće sa staklenom prednjom stranom u
koje smješta kutije, fotografije i predmete pune asocijacija na djetinjstvo i
stvarima koje pamti i voli. Pokušavajući na taj način sačuvati sjećanje
na događaje i stvari koji su oblikovali njegov karakter.

ORMARIĆ SA
KAKADUOM
Cornell

MONOGRAM - Raushenberg
Pokušaj nabrojati elemente ove instalacije.

No njihova umjetnost se razlikuje od

dadaističkih ready-made dosjetki i
Picassovih maštovitih kombinacija
sa otpada, jer se i tretman predmeta
promijenio. Već šezdesetih i sedamde-
setih je postala nepodnošljiva količina
otpada koji proizvodi moderno
društvo. Smetljišta postaju ogromna
skladišta - svetišta odbačene prošlosti.
Francuz Cesar Baldaccini i Amerikanac
John Chamberlain koriste dijelove sa
auto otpada i spajanjem
i presovanjem stvaraju
apstraktne cjeline.

ASAMBLAŽ
Cesar
196
Claes Oldenbrug (Oldenberg) započinje sa gip-
sanim modelima sladoleda, kolača, novina ... i čak
ih i prodaje, ali prepoznatljiv postaje po ogrom-
nim skulpturama izvedenim, uz pomoć supruge,
od platna punjenog zrnima stiropora. Bubnjevi čiji
se oblik razlijeva poput tijesta ili mlitava WC šolja
svojim nadrealističkim ugođajem prerastaju puku
duhovitost i progovaraju o besmislu robovanja
predmetima. George Segal u stvarne ambijente
postavlja gipsane figure koje podsjećaju na
okamenjene žrtve erupcije Vezuva nad
antičkim gradom Pompejima.
ČEKANJE - Segal
Land-art Ko zna kakav bi sud o nama
Još čudesnije će na istraživače budućnosti, ukoliko budu samo preko arte- stekli arheolozi budućnosti kada
fakta pokušavali shvatiti naše doba, iznenaditi djela Land-arta sa kraja XX bi pronašli savremeni grad
sa ljudima zamrznutim u
st. Robert Smithson, uz pomoć građevinskih mašina, oblikuje Spiralni
pokretu, okamenjen
gat dužine 450 m i širine 49 m. Smithson obnavlja vezu čovjeka i zemlje. poput Pompeja?
Djelo postaje dio pejzaža izloženo prirodnim nepogodama i propadanju.

MEKANI WC
Oldenburg
SPIRALNI GAT - Smithson
Na koje umjetničko-historijsko razdoblje vas podsjeća Spiralni gat?
Primjer Spiralnog gata može poslužiti i kao objašnjenje pojma konceptu-
alna umjetnost koji se od šezdesetih godina sve više koristi u umjetnosti.
Umjetnika više ne zanima sama izvedba i materijalna postojanost djela
kao konačnog cilja. Njega zanima samo razmišljanje o djelu, oblikovanje
ideje, ali ne i sama realizacija djela kao materijalne činjenice.
197
 Happening

Allan Kaprow (1927- 2006) 1959. godine uvodi pojam happening

(hepening-događaj) u jezik savremene likovne umjetnosti.

Happening je događaj u određenom vremenu i prostoru u kojem umjet-

nik provocira i sudjelovanje publike ostvarujući spontane reakcije koje
obogaćuju sam čin. Poput Pollocka, Kaprov naglasak stavlja na procesu,
vremenu u kojem se nešto oblikuje, a ne na konačnom rezultatu.
U okviru happeninga se integriraju svi oblici ljudske izražajnosti
poput boje, mirisa, pokreta, dodira ...

“... Za razliku od pozorišne predstave, happening se može odvijat u samo-

posluzi, dok se vozi autoputem, pod gomilom dronjaka i u prijateljevoj
kuhinji, u jednom trenutku ili serijski. Ukoliko se odvija serijski, vrijeme
se može protegnuti na više od godinu dana. Happening se izvodi
prema planu, ali bez probe, publike ili ponavljanja.
Happening je umjetnost, ali se čini bliži životu.”
Allan Kaprow

DVORIŠTE Kaprow poziva publiku na “Izložbu guma” i tamo ih dočekuje prostor

(IZLOŽBA GUMA) ispunjen gumama preko kojih moraju proći. Nelagodu zamjenjuje
Kaprow smijeh i infantilno zadovoljstvo snalaženja u
neočekivanoj situaciji.
198
Performance

Performance (performans) je situacija koju umjetnik proizvodi di-

rektno pred publikom ili je bilježi na video zapis koji ostaje jedini dokaz
umjetničkog dešavanja. Joseph Beuys (Bojs) (1921-1986) se 1974. zatvo-
rio na sedam dana u prostorijama galerije zajedno sa kojotom.
Beuys vraća umjetnost na same početke kada je plemenski šaman (vrač)
kroz pokrete i crteže komunicirao sa prirodnim silama. Tako umjetnik
prestaje biti proizvođač umjetničkih djela i nastoji svojim postupcima
utjecati na svijet oko sebe.

U jednom svom radu

Beuys mrtvome zecu drži
predavanje o umjetnosti.
On je umjetnik-propovjednik
koji razmišlja i formulira
umjetnost. On traži smisao.
Umjetnik Njemac traga za
novim putem u umjetnosti
kao što njegova zemlja
nastoji izaći iz vrtloga
zločina i kazne.

KOJOT, fotografija performancea - Beuys

Body-art

Krajnost do koje ide učešće umjetnika u performanceu predstavlja

korištenje vlastitog tijela kao materijala za kreiranje umjetnosti.
Dennis Oppenheim postavlja na prsa knjigu sa natpisom Tactics
(Taktika) i do granice izdržljivosti izlaže tijelo jakom suncu.
Danas se radikalne intervencije pojedinih umjetnika na vlastitom tijelu
znaju se pretvoriti u prosto iživljavanje nad publikom i vlastitim
bićem ne uspijevajući proizvesti nikakvu novu vrijednost
osim još jedne potvrde o ljudskoj brutalnosti.

Zadaci:

* Napravi asamblaž na određenu temu (npr: poljubac, ples, tajna...).

* Osmisli i skiciraj vlastiti projekat za happening i performance.
POLOŽAJ ČITANJA ZA
DRUGI STEPEN
OPEKOTINA
Oppenheim
199
 UMJETNOST XX ST.
U JUŽNOSLAVENSKIM ZEMLJAMA
XX st. je umjetnicima sa ovih područja dalo iskustvo života u zajedničkoj
državi od 1918. do 1990. Upravo u tim okvirima i možemo govoriti o umjet-
nosti XX st. kod nas jer veći dio onoga što je nastajalo prije Prvog svjetskog
rata još uvijek je predstavljalo varijacije historicističkih stilova i secesije dok
je umjetnost nakon devedesete nama još uvijek tako blizu da je posebno
teško iz ove perspektive govoriti o značajnim umjetnicima i vrijednosti
novih usmjerenja. Tako bismo mogli govoriti o tri perioda razvoja
jednog zajedničkog kulturnog prostora u kojem su se stvarali
umjetnički rezultati dostojni svjetskog respekta.
Već smo spomenuli da razdoblje do 1914. ne daje previše povoda da se
govori o djelima moderne umjetnosti. Međutim, veliki broj umjetnika
boravi na studijima u evropskim centrima i nalazi se na izvoru novih
tendencija. U Beogradu je 1904. održana Prva jugoslavenska izložba, a
NESREĆA zatim 1906. i 1908. u Sofiji i Zagrebu Druga i Treća te ponovo u Beogradu
Krsto Hegedušić 1912. Četvrta jugoslavenska izložba. Sama izložena djela nisu predstavljala
revolucionarne iskorake, ali je bitnija bila želja za komunikacijom,
upoznavanjem i razmjenom ideja.

PIJANA LAĐA - Sava Šumanović

1922. na Petoj jugoslavenskoj izložbi u Beogradu očigledno je bilo da
rat nije ugušio kreativnost i da se na sceni pojavio veliki broj umjet-
nika. Tendencija među umjetnicima je bila okupljanje u grupe. Jedna od
umjetničkih grupa koje su izlagale je bila i Udruženje umjetnika u Bosni.
Među slikarima u Srbiji se posebno ističu Petar Dobrović, Jovan Bijelić
rodom iz BiH, Ignjat Job i Sava Šumanović, umjetnici sa različitim
tematskim interesovanjima, ali kojima je bio zajednički novi osjećaj
za upotrebu boje bez robovanja lokalnom tonu motiva. Posebnom
likovnom žestinom se odlikuju djela Joba i Šumanovića čija je slika
Pijana lađa jedan od temelja modernog slikarstva kod nas.
200
Skupinu munchenskih đaka u Hrvatskoj,
koja stasava neposredno pred rat predvode
Tomislav Krizman, Vladimir Becić,
Oskar Herman i Ljubo Babić donose
uticaje ekspresionizma koje prenose na
mlađe generacije. No, posebno mjeto u
hrvatskoj umjetnosti zauzima umjetničko
udruženje Zemlja koje je 1929. u Zagrebu
osnovao Krsto Hegedušić (1901-1975) sa
zadatkom da izrazi kritiku socijalnog stan-
ja, posebno teškog života seljaka i radnika.
Hegedušić utiče na skupinu naivnih slikara
okupljenih oko Hlebinske škole iz koje će
se pojaviti samouki slikar Ivan Generalić
(1914-1992) čija djela predstavljaju začetak
hrvatskog naivnog slikarstva zasnovanog
na narodnoj umjetnosti.

BiH između svjetskih ratova MOJ PARIZ

Okupacijom Bosne i Hercegovine i dolaskom austrougarskih trupa u Ivan Generalić
našu zemlju dolazi i određen broj slikara. Njihovo djelovanje daje podsti-
caj prvoj generaciji naših slikara koji se školuju na akademijama u Beču,
Krakovu, Budimpešti i Pragu. 1907. godine sa izložbom Gabrijela Jurkića
(1886-1974) započinje formiranje slikarske scene i u BiH. Naši umjetnici
iz tog vremena se više drže akademskih principa nego istraživanja novih
izraza. Tek će se 1920. godine Roman Petrović (1896-1964) približiti
apstraktnom izrazu, a Jovan Bijelić će po odlasku iz Bosne započeti ciklus
pejzaža po sjećanju u snažnom ekspresivnom, skoro apstraktnom stilu.

ZIMA - Gabrijel Jurkić

201
 Početak druge decenije XX st. protječe
u formiranju slikarske scene potpomog-
nute od nacionalnih kulturnih društava
“Prosvjete”, “Napretka”, “Gajreta” i “La
Benevolencije”, te udruženja ljubitelja
umjetnosti “Cvijeta Zuzorić” osnova-
nog po uoru na istoimeno društvo u
Beogradu. No bitno je spomenuti da
se ovdašnji umjetnici ne organiziraju u
nacionalne skupine već prema stilskim
sklonostima i socijalnoj osjetljivosti.
PLANINA
Jovan Bijelić

DJECA ULICE - R. Petrović KOMPOZICIJA - R. Petrović

1929. Đoko Mazalić, Karlo Mijić, Roman Petrović i Sigo Sumereck
osnivaju udruženje Četvorica. Za njih bi se moglo reći da veći naglasak
stavljaju na ekspresivnu deformaciju oblika nego na snagu boje. Mazalić
se pored slikarstva bavi i proučavanjem historije umjetnosti Bosne i
Hercegovine te se zahvaljujući njegovom trudu 1930. osniva
Galerija slika Zemaljskog muzeja.

U tridesetim godinama se vraća sa školovanja mlada generacija umjetnika

čija djela će obilježiti sredinu XX st. Vojo Dimitrijević, Josip Monsino
Levi, Ismet Mujezinović, Branko Šotra, Mica Todorović, Rizah Štetić,
a nešto kasnije i Hakija Kulenović i Ivo Šeremet. 1935. će se u grupu
Krug udružiti Mijić, Mazalić, Šotra, Hinko Las i Monsino Levi baveći se
uglavnom studiranjem prirode, a oko Romana Petrovića se organizuje
skupina umjetnika poput Dimitrijevića, Mujezinovića i Danijela Ozme
koji svoj interes usmjeravaju ka socijalno osjetljivim temama.
1939. iz eksperimentalnog teatra muzičara Oskara Danona i skupine
praških đaka osniva se Collegium artsticum kao udruženje koje je
za cilj imalo objedinjavanje svih umjetničkih izraza.

202
Umjetnost nakon II sv. rata

Nemoguće bi bilo nabrojati sve značajne umjetnike koji su djelovali u ovom

razdoblju i mnogi će sasvim sigurno biti nepravedno zaobiđeni. Međutim,
cilj ovog nabrajanja je da uputimo na široko rasprostranjenu umjetničku
djelatnost i bogatstvo varijacija. Ovdašnji umjetnici prate svjetske
događaje, putuju i izlažu u svjetskim centrima i odande se često
vraćaju sa prestižnim priznanjima.

AUTOPORTRET
Danijel Ozma

SJEĆANJE NA ŠPANIJU - Vojo Dimitrijević

Veliki broj umjetnika se priključio partizanskom pokretu

i najčešće u ekspresivnim grafikama bilježio scene iz
rata. Nakon rata socijalni realizam postaje dominantan
umjetnički izraz. U vremenu obnove i pobjedničkog zanosa
većina umjetnika odbacuje pejzaže i mrtve prirode kao
buržoasku i malograđansku umjetnost, a dominantne
postaju mobilizatorske scene sa radnih akcija i figuralne
kompozicije sa prizorima iz rata. No, zahvaljujući raskidu
sa Sovjetskim Savezom 1948. i otvaranjem prema zapadu
situacija u Jugoslaviji postaje mnogo prijatnija za slikarske
eksperimente koji ne zaostaju ni vremenski ni kvalitetom
za svjetskim strujanjima. Edo Murtić (1921-2005), mada
ne bez sukoba sa okolinom, prvi uvodi apstraktni ekspre- KOMPOZICIJA
sionizam u jugoslavensko slikarstvo čuvajući sve do smrti Edo Murtić
stvaralačku svježinu i visoko moralni stav. Oton Gliha i
Đuro Pulitika, svaki na svoj način, svijet realnih oblika
svode do granice prepoznatljivosti.

203
 KONJI
Petar Lubarda
Petar Lubarda (1907-1974), na sličan način
kao i Gliha, rastvara konture krševitih planina
pretvarajući motiv u gusto pastuoznu površinu
ekspresivne apstrakcije.
Miodrag Dado Đurić (r. 1933) postiže svjetsku
slavu sa svojim morbidnim vizijama naslijeđenim
iz nadrealizma, ali sa jasnim asocijacijama
na savremene civilizacijske krize.
Vasko Lipovac (1931-2006) povezuje trodimenzi-
onalne oblike i slikarski tretman površine jarkim
bojama stvarajući duhoviti svijet pun sentimental-
nog sjećanja na djetinjstvo uz morsku obalu.
U Sloveniji se Božidar Jakac (1899-1989) nakon
rata vraća realističnoj umjetnosti, a Riko Debenjak
u grafici i Janez Bernik u slikarstvu i grafici
naslanjaju se na apstrakciju enformela i
obojenog polja. Miroslav Šutej (r. 1936.),
koristeći stil op-arta pravi originalne
prostorne strukture i mobilne grafike.

VRTEŠKA 1945. godine osniva se Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Herce-

Dado Đurić govine ULUBiH, a od 1968. će Sarajevski salon prerasti u izložbu Colle-
gium-artisticum koja će i danas predstavljati najznačajniju likovnu smo-
tru bosanskohercegovačke arhitekture, likovne i primjenjenih umjetnosti.
U drugoj polovini XX st. djeluju već spomenuti umjetnici starije generac-
ije, ali se javljaju i nova imena. Mario Mikulić, Ljubo Lah, Franjo Likar,
anahrono: nesuvremeno, Nada Pivac, Affan Ramić i drugi. Behaudin Selmanović i Ibrahim
zastarjelo Ljubović djeluju u okvirima ranije započetih izraza ne napuštajući vlastiti
rukopis ni u vrijeme kada ih smatraju anahronim. Franjo Likar i Bekir
Misirlić će sa druge strane stalno iznenađivati varijacijama svog izraza
krećući se od apstrakcije do poetskog realizma. Mehmed Zaimović je
naš najplodonosniji slikar apstraktnih formi od kojih gradi svijet
beskrajnih bajkovitih arabeski
204
 MARIJA
KRŠ - Nada Pivac Ismet Mujezinović
1972. godina predstavlja svojevrsnu prekretnicu u likovnom životu
naše zemlje, jer je te godine konačno osnovana Akademija likovnih
umjetnosti u Sarajevu. Raste umjetnička produkcija i stvara se
stalna atmosfera produktivne napetosti između akademista i
zagovornika eksperimentalnih izraza.
Danas u našoj zemlji djeluju i druge akademije
i srednje školena kojima se obrazuju nastavnici,
historičari umjetnosti i likovni umjetnici

NIŠANI - Bekir Misirlić PROZOR SA ROMANTIČNIM PEJZAŽOM

Ibrahim Ljubović
205
 BALADA O
SARAJEVSKOM NOSAČU
M. Berber

Najpoznatiji proizvod bosanskohercegovačke likovne

umjetnosti u drugoj polovini XX st. predstavlja Sarajevska
škola grafike. Zahvaljujući umjetničkom i pedagoškom
radu Dževada Hoze, Bore Aleksića, Mersada Berbera i
Salima Obralića, te mnogim majstorima grafičke štampe
poput Emira Dragulja, Halila Tikveše, Mehmeda
Zaimovića i Safeta Zeca, bosanskohercegovačka grafika
postaje priznata širom svijeta. Mada se većina ovih umjet-
nika uspješno bavi slikarstvom i drugim likovnim izrazima
grafički izraz je duboko ukorijenjen u njihovoj umjetnosti.
Možda je razlog u tome što ovo podneblje od antičkih vre-
mena i srednjovjekovne umjetnosti stećaka, te filigranske
obrade metala u osmanskom razdoblju njeguje specifičan
i bogat osjećaj za simboličke predstave i grafizam oblika.
U razdoblju rata od 1992. do 1995. nastaju mape grafičkih
listova nazvanih po ratnim godinama u čijoj izradi
učestvuju umjetnici koji rade u opkoljenom Sarajevu
stvarajući istinske dokumente postojanosti
ljudskog duha u vremenu užasa.

PLEMENITAŠ - Hozo

MENTALNO
Salim Obralić
206
Kiparstvo južnoslavenskih zemalja
Kiparstvo secesije obilježila je snažna umjetnička ličnost Ivana Meštrovića
(1883-1962). Krećući od Rodinove ekspresivnosti i secesijske stilizacije
Meštrović formira stil koji je istovremeno monumentalan i poetičan. Neko-
liko arhitektonsko-kiparskih cjelina poput Spomenika Neznanom junaku u
Beogradu i kapele i spomenika u Ninu te mnoštvo biblijskih, simboličkih i
tema iz narodnih predanja predstavile su Meštrovića kao umjetnika svjetskih
razmjera. Pored plodonosnog Meštrovića koji oko 1947. odlazi u SAD, naše
kiparstvo XX st. u početku obilježavaju ličnosti Tome Rosandića (1878-
1956) koji stvara u čvrstoj gesti i naglašenom pokretu i Frane Krišnića
skulptora lirske stilizacije figura. Antun Augustinčić (1900-1979 ) je već
prije II sv. rata postao relevantno kiparsko ime u evropskim krugovima. Za
vrijeme rata učestvuje u partizanskom oslobodilačkom pokretu, a nakon rata
je najpoznatiji po reprezentativnoj skulpturi Josipa Broza Tita za kumrovački
muzej čiji se jedan odljevak nalazi u krugu bivše kasarne Maršala Tita u Sara-
SJEĆANJE
jevu. Nakon 1945. kipari često dobijaju zadatke za gradnju skulptura heroja i
Ivan Meštrović
značajnih događaja iz ratne historije. Srbijanski arhitekti Simeon Roksandić
i Sreten Stojanović stvaraju u izrazitoj realističkoj maniri socijalnog real-
izma izvodeći skulpture naglašene patetične zanesenosti.

SKADAR NA BOJANI SPOMENIK NA KOZARI

Boško Kučanski D. Džamonja
U Bosni i Hercegovini Arfan Hozić se izražava u različitim materijalima
od drveta do bronze, a posebno dinamičan utisak ostvaruje u skulpturama
spljoštenih figura od kojih su najpoznatiji “Navijači”. Alija Kučukalić
u stilizaciji forme podsjeća na Moorea, ali sa posebnim tretmanom
uglačanih i grubih površina. Nikola Njirić i Boško Kučanski prelaze u
svijet apstraktnih skulptura koje najčešće izvode u drvetu i kombinacijama
sa drugim materijalima i bojom. Kučanski izvodi i dinamičnu spomen-
strukturu na Mrakovici, a zagrebački kipar Dušan Džamonja na Kozari
realizira slobodnu prostornu konstrukciju u monumentalnom formatu
koja simbolizira težinu proboja iz neprijateljskog obruča.
207
 Mustafa Skopljak svojim skulpturama, koje podsjećaju na ostatke sa
zgarišta, nagovještava vrijeme zla u kojem njegova umjetnost počinje
preispitivati dublja pitanja postojanosti i propadanja. Prerano umrli
Kenan Solaković ostavio je svijet malih glinenih formi koje
podsjećaju na Nojevu arku koju sprema za nadolazeće potope.

Arhitektura

Zagrebački arhitekta Viktor Kovačić započinje novo razdoblje graditeljst-

va na Balkanu. Školujući se u Beču on prihvata Wagnerova i Loosova
rješenja. Od početka XX st. djeluje u Zagrebu gdje planira regulaciju
pojedinih dijelova grada stavljajući naglasak na logiku i praktičnost.
Modernističke tendencije prihvata i Drago Ibler u čijem projektovan-
IZBJEGLIČKA PRIČA ju bolnica se osjeća nastojanje da se stvori human ambijent. Nikola
Skopljak Dobrović i srodni arhitekti u Beogradu tridesetih godina nastavljaju
se na Le Corbusierove postulate moderne arhitekture.

CVIJET U JASENOVCU - B. Bogdanović

“... I zato je kao osnovni simbol izabran baš cvijet, znak
vječitog obnavljanja i poslije niza varijanti stiliziran kao
cvijet – građevina, kao supersrtuktura okrenuta kriptom
prema žrtvama iz kojih vuče svoj korijen, i krunom,
nekom vrstom obrnute kupole – prema svjetlosti
i suncu, simbolično, prema životu i slobodi.”
Bogdan Bogdanović
PARTIZANSKO GROBLJE
U MOSTARU - B. Bogdanović
U Srbiji je do raspada Jugoslavije i početka progona slobodoumnih in-
telektualaca živio i najveći ex-jugoslavenski teoretičar arhitekture i vrsni
graditelj Bogdan Bogdanović. Bogdanović arhitekturu vraća na početke
ljudskog doživljavanja oblika i prostora. Po njemu arhitekta ne može samo
razmišljati o estetici oblika i funkcionalnosti već mora osjetiti i potencirati
duhovnu snagu prostora. Partizansko groblje u Mostaru i Spomenik žrtvama
(Kameni cvijet) u Jasenovcu su njegova najpoznatija spomenička djela.
208
Hotel HOLIDAY INN i UNIS-ovi neboderi u Sarajevu, Ivan Štraus
U BiH se nastavlja djelovanje Josipa Vancaša gradnjom radničkih naselja
u Zenici. 1955. Juraj Najdhart pobjeđuje na konkursu za rješenje Marin-
dvora i Skupštine SR BiH (danas Zgrada zajedničkih institucija) te niz
okolnih objekata ovezujući moderna shvatanja i tradicionalnu arhitekturu
BiH. Zlatko Ugljen razvija poseban stil slobodnih arhitektonskih odnosa
koji realizira u zgradi zeničikog pozorišta i hotela u Visokom i Stocu,
a za projekat džamije u Visokom dobija prestižno priznanje Aga-kan,
pokazujući kako se vjerski objekti mogu ukomponovati u savremeni
ambijent bez gubljenja svoje posebnosti. Ivan Štraus gradi UNIS-ove
nebodere i zgradu Holiday-ina otvarajući prostor za prihvatanje
slobodnijeg tretmana javnih gradskih objekata.

DŽAMIJA U VISOKOM
Zlatko Ugljen

209
 POSTMODERNA
Vjera u razumsku spoznaju svijeta začeta još u renesansi kao nastojanje da
se racionalnim putem počnu preispitivati srednjovjekovne vjerske dogme
pokazala se kao podsticaj istraživanja prirode i razvoju nauke. Francuska
revolucija označava trenutak pobjede racionalne misli nad okoštalim
sistemima vrijednosti. Prosvjetiteljski ushit filozofa koji podržavaju
dru-štvene promjene manifestira se u uvjerenju da je moguće
promijeniti svijet zahvaljujući naučnim metodama.
Početak dvadesetog stoljeća je izgledao upravo tako. Liječnici su liječili
sve veći broj bolesti; nauka i tehnologija su džinovskim koracima napre-
dovali svakodnevno poboljšavajući uslove života. Iz perspektive evropskog
čovjeka izgledalo je da nezaustavljivo napredujemo ka “vrlom novom
dobu”. Taj novi svijet je tražio i nove sisteme vrijednosti, a samim tim i
novu umjetnost. Balast nesavršene prošlosti je bio teret za taj put u sreću.
Traže se novi izrazi u kojima će biti unesene vrijednosti naprednog strem-
ljenja i odbačen svaki oblik tradicionalnih stilova. Od secesije, kubizma,
fnkcionalizma u arhitekturi, apstrakcije ... svjedočili smo traganju
za novom, modernom umjetnošću.
I zaista, nikada nismo brže napredovali nego u XX st. Prošetali smo po
Mjesecu, naše sonde putuju izvan Sunčevog sustava. Život je sve duži i sve
manje bolesti je smrtonosno. Već nas je preko šest milijardi. Napravljena
je mapa genoma ljudskog tijela što otvara neslućene mogućnosti u stvar-
anju uslova za bolji život. Naš razum i upornost čine od nas sve sposobnije
i zdravije pojedince. No nismo se oslobodili naših niskih strasti. Nikada
nismo bili krvoločniji nego u XX st. Uspjeli smo stvoriti užasna oružja
neizmjerne snage. U XX st. smo i upotrijebili ta oružja. Svakim danom
je sve veći broj gladnih i bolesnih kojima niko ne pomaže.

BIG MAN - Ron Mueck

210
 UPAKOVANA STABLA I
SKICA ZA PAKOVANJE
REICHSTAGA
Christo

Ima tu mnogo marketinške samopromocije pojedinaca koji nastoje šokirati

po svaku cijenu i privući pažnju kao svoj primarni cilj. Mnogo je tu i
lutanja u pukom gomilanju jeftinih poređenja bez ikakvog dubljeg smisla i
potencije. Ali je činjenica da upakivanjem krošnje drveta ili zgrade Reichsta-
ga u Berlinu umjetnik Christo zaista utiče na naš doživljaj oblika i njegovih
značenja. Antropomorfne konstrukcije ekrana na kojima se emituju
različiti video sadržaji osmišljeni i odabrani od strane Nam June Paika
već su postali Doriforosi našeg vremena.
Početni zanos i vjerovanje u pravolinijski napredak ljudskog društva
lagano se istopio. Eksperiment komunističke jednakosti nije uspio
izdržati iskušenja vremena i ljudske sposobnosti da obezvrijede svaku
pozitivističku ideju. Kapitalističko društvo je postalo dominantni sistem
u kojem se sve tretira kao roba. Istina i pravednost ne stoje baš najpo-
voljnije na tržištu u kojem se stvari i ideje procjenjuju na osnovu
tržišne efikasnosti i medijske popularnosti.
Nastupio je trenutak kada se više nije moglo vjerovati ni u jednu vrijed-
nost, jer ideje i uvjerenja postala su predmet raznih manipulacija.
Mediji imaju moć da svaku stvar predstave kao vrijednost i da
svaku vrijednost obezvrijede.
Avangardne ideje modernizma vremenom su postale dio svakodnevnice VOLTAIRE
gubeći svoj karakter revolucionarnosti. Nekadašnji stilovi koji su ustajali Nam June Paik
protiv svake tradicije postali su muzejski eksponati okruženi djelima koja
su negirali u istim onim muzejima na čiej rušenje su pozivali. Umjetnički
pokreti koji su težili univerzalnosti postali su dekorativni izrazi.
Kriza modernističke vjere u superiornost današnjice u odnosu na prošlost
dovela je do preispitivanja samih temelja moderne umjetnosti.
Današnje vrijeme u kojem se modernistička načela više ne mogu održati
obično se naziva – postmoderna. Time se obilježava vrijeme nakon
dominacije moderne, ali ne kao negacija i formiranje novog
kulturnog stila sa formiranim idejama i programom.
211
INSTALACIJA - Braco Dimitrijević

Postmoderno stanje se ne može definisati kao prethodni umjetnički

izrazi. Jedan razlog je u tome što je posmoderna proces u nastajanju i
otkrivanju vlastitih interesa. Drugi razlog je u tome što postmoderno
tumačenje svijeta ustaje protiv definicija kao konačnih objašnjenja
određenih kretanja. Posmodernizam ne pretenduje da postane pokret,
on je ideja potrebe stalnog individualnog preispitivanja svih vrijednosti.
Moderna odbacuje prošlost i želi započeti stvaranje ispočetka.
Postmoderna odbacuje model linearnog razvoja umjetnosti kao stalnog
napredovanja. Sve se prihvata, ali ne kao konačno potvrđena vrijednost
već kao povod za preispitivanje i ironizaciju proklamovanih veličina.
UMJETNIK RADI
GLAVOM Svi izrazi dobijaju pravo podjednake vrijednosti. I djelo umjetnika i djelo
Braco Dimitrijević neumjetnika mogu u odgovarajućoj poziciji postati podjednake vrijednosti.
Brišu se granice između masovne i elitističke kulture. Pri tome se elementi
različitih izraza dekonstruišu u fragmente i kombinuju u nove ironične
odnose. Nije relevantna originalnost djela već novi odnosi koji privlače
nova tumačenja. Sve može biti stavljeno pod navodne znake. Iz te igre
proizilaze nova značenja koja groteskno preuveličavaju i ironiziraju stavove
koji su nastojali da se dokažu kao novi i neponovljivi. Postmodernisti smat-
raju da ništa ne postoji kao konačnost i da su svi iskazi i načini izražavanja
u stalnom razvijanju. Umjetničko djelo zadobija sasvim nove konotacije u
novoj situaciji. Braco Dimitrijević djela starih majstora postavlja u kaveze
sa životinjama u zoološkom vrtu poredeći pozicije posmatrača i posmat-
ranog te naglašavajući da djelo izloženo u muzeju i u vremenu drugačijem
od vremena njegovog nastanka djeluje kao lav u kavezu odvojen od svoje
prirodne okoline. Motiv sa slike, životinja i mjeto susreta stvaraju niz asoci-
jacija i značenja. Dimitrijević tako fotografiše slučajne prolaznike te njihove
uvećane fotografije postavlja na mjesta gdje bi očekivali likove poznatih
političara, ili idealiziranih manekenki i manekena.

212
NACIONALNI CENTAR KULTURE
I UMJETNOSTI GEORGES
POMPIDOU U PARIZU
R. Rogers i R. Piano
GUGGENHEIM MUZEJ
Postomedrni iskaz ukazuje na manipulaciju u savremenom svijetu U BILBAU
F. Gehry
koristeći se sredstvima i medijima same te manipulacije.
Kroz formu instalacije kao kombinacije oblika i iskaza otkrivaju se nova
značenja u oblicima koji ih inače ne pokazuju.
U arhitekturi se uzvik “Manje je više!” zamjenuje poklikom “Manje je
dosadno!”. Ideale funkcionalnosti zamjenjuje poigravanje oblikom i
svrhom. Muzeji liče na fabričke hale. na zgardama se kombinuju novi
materijali i tradicionalni oblici u potpuno novom značenju. Arhitektura
slobodnih oblika izvedena kao skulpturalna masa stvara novu sliku naših
gradova. Novogradnja Potsdam placa u ujedinjenom Berlinu predstavlja
mjesto na kojem se stvaraju novi postulati savremene arhitekture.
Svijet je danas komunikacijski umrežen. Daljine gube smisao i gubi se
smisao postojanja umjetničkih centara jer ne postoje ograničenja centra
i periferije. Umjetnost koju donosi novo vrijeme ponekada teško razumi-
jemo i prihvatamo, ali od svega je bitnija činjenica da bez nje ne možemo
i da ljudi osjećaju stalnu potrebu da izraze svoj doživljaj svijeta.

POTSDAM PLAC U BERLINU

213
 LITERATURA

Gina Pischel, Opća povijest umjetnosti 1-3, „Mladost“, Zagreb, 1969.

H. W. Janson, Istorija umjetnosti, Beograd,1974.
Umjetnost u slici, „Otokar Keršovani“, Rijeka, 1978.
Umjetnost na tlu Jugoslavije, zajedničko izdanje, 1982.
Likovna enciklopedija Jugoslavije, JLZ „Miroslav Krleža“, Zagreb, 1984.
Enciklopedija likovnih umjetnosti, JLZ, Zagreb, 1966.
Opšta enciklopedija Larouse, Beograd, 1967.
Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo, 1965.
Dževad Hozo, Umjetnost multioriginala, Prva književna komuna, Mostar, 1988.
E. Lucie Smith, Art Today, Phaidon Press Limited, London, 1995.
Roland Penrose, Picasso, Phaidon Press Limited, London, 1991.

Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost I-II, Zagreb, 1979.

M. Karamehmedović, M. Unković, Likovna umjetnost I, Sarajevo, 1981.
J. Mirenić-Bačić, Karmen Ratković, Likovna umjetnost 20. stoljeća, Zagreb, 2000.

http://www.artcyclopedia.com/

214
215