DANKO GRLIĆ: ESTETIKA, Povijest filozofskih problema (1)

PLATON: (427.-347.g.pr.n.e)
Bitno je istaknuti tri bitna estetski relevantna problema Platonove filozofije:
1. problem odnosa ideje ljepote prema lijepim predmetima-problem odnosa metafizike
lijepoga i konkretno lijepoga
2. problem odnosa umjetnosti prema mimezisu tj. prema oponašanju, imitiranju i s time
povezan problem mjesta i spoznajne vrijednosti umjetnosti
3. problem tendencije u umjetnosti, odnosno odgojnog zadatka i vrijednosti umjetničkog

1. IDEJA LJEPOTE I LIJEPI PREDMETI:

 u svojim najčuvenijim djelima, dijalozima kao što su Simpozij, Država, Fedon, Fedar
i dr, Platon ne pita koje su stvari lijepe, već što je lijepo, tj. što je ono što čini lijepim i
lijepu djevojku i lijepu vazu i lijepu životinju i lijepo drvo
 za razliku od lijepih predmeta, lijepih misli postoji-kao što Platon kaže u Gozbi-ideja
ljepote, tj. lijepo samo po sebi
 to lijepo mora uvijek biti jednako samo sebi, a što god je lijepo osim ovog jednog,
lijepo je po tome što u sebi sadrži dio tog općeg lijepog
 ljepota po Platonu ne može biti ništa osjetilno, ona je jedna od 3 najviše ideje: ideja
dobra, ideja ljepote i ideja istine > njima se bave tri osnovne filozofske discipline:
etika, estetika i gnoseologija
 problem Platona je zapravo osnovni problem KRITERIJA LJEPOTE, mjerila na
osnovu kojih ćemo moći ustvrditi što jest, a što nije lijepo
 platon tvrdi da smo onaj koji poznaje ideju ljepote može ustvrditi stupanj ljepote u
pojedinim predmetima
 Platon se pita kako možemo suditi o lijepim stvarima ako ne bismo prije imali neku
određenu općevaljanu i nužnu, dakle apriornu ideju lijepog
 Po čemu bi lijepo bilo lijepo ako ne bi postojala neka mjera, neki opći uzor, neka
najviša vrijednost koja lijepe stvari čini lijepima? Drugim riječima, da li je moguć sud
bez kriterija suđenja
 Just Karl je tvrdio da su sve ideje ( i ideja dobrote i ideja istine) kod Platona zapravo
estetskog konteksta
 Platon smatra da čak i kad ne bi uopće bilo lijepih predmeta i kada ih nitko kao lijepe
ne bi tako doživljavao, čak i tada bi po Platonu postojala vrijednost lijepoga ili
njegova ideja
 Kako je Platon napisao u Državniku sva djela umjetnika mogla bi postati lijepa samo
putem poštivanja općeg standarda, opće mjere koju mogu dobiti jedino spoznajom
ideje
 Ideja je uvijek iznad svoje vlastite realizacije
 Platon u Gozbi kaže da je „ kada se bit same ljepote jednom sagleda ona će nadmašiti
lijepe predmete i odjeću, lijepe dečke i momke“
 Ljubavnik mora vidjeti da je ljepota koja postoji u onom ili ovom tijelu srodna s onom
koja postoji u bilo kojem dugom tijelu

UMJETNOST KAO SJENA SJENE :

 Iza površinskih pojava i pojedinih stvari s kojima se sreću naša osjetila postoji općost,
zakonitost koja se ne može opaziti osjetilima, ali se može domisliti umom
 Ti pojmovi, zakoni, ti ideali odnosno ideje postojani su i stoga stvarniji od svekolikog
osjetilnog opažanja pojedinih stvari

1
  Pojedine stvari stoje ili padaju, no zakoni koji određuju koja će tijela pasti, kada i
kako, su uvijek postojali, postojat će u vječnosti
 Nasuprot idejama, materija je nešto neodređeno, nesavršeno i neograničeno. To je
kaotična masa koja ispunjava prostor što samo pomću ideja može dobiti oblik
 Za Platona postoji posrednička djelatnost koja će omogućiti povezivanje tih dviju
sfera: sfere ideja i sfere mogućnosti
 No kako bi ideje mogle biti uočene, potreban je napor cjelokupne ljudske prirode, sve
od osjetilnih osnova do najvišeg pojmovnog mišljenja
 To je kod Platona EROS
 Erosom se ideje ne shvaćaju jedini niti najadekvatnijim načinom
 Povezivanje erosa s idejama, ta genijalna Platonova zamisao omogućila je da prvu
preedstavu ideja dobijemo u svijetu pojava
 Samo eros zbiljski omogućuje vezu idealnog i realnog
 Jedna od tri najviše ideje, ako ne i najviša ideja je ideja ljepote, ali ona nema organske
veze s umjetnošću
 Umjetnost je moguća tek posredstvom materijalnog svijeta
 Realni svijet je oponašanje svijeta ideja, a taj realni svijet oponaša umjetnost
 Realni svijet je svijet SJENA, a umjetnost je sjena sjene
 U osnovi takvog poimanja svijeta umjetnosti, leži oponašanje, imaitacija,
podražavanje (mimezis) ili teorija odražavanja
 Za Platona su realni predmeti sami sjena svijeta ideja, onda umjetnost oponaša
oponašano, ona je sjena sjene
 U tom smislu je Plton inaugurirao poznatu todorpavlovsku teoriju odraza
 Time možemo napraviti neku hijerarhijsku ljestvicu gdje najviše mjesto zauzimaju:
1. FILOZOFI: imaju posla s prvim carstvom, s prvom sferom, svijetom ideja
2. ZANATLIJE: poslovni ljudi i sl. Koji imaju posla s materijalnim, realnim
svijetom, sa stvarima drugog stupnja
3. PJESNICI, SLIKARI: oni su samo imitatori tog realnog svijeta, oni su beskorisni
umjetnici koji ne razumiju ili ne žele razumjeti beskorisnost svog beskorisnog
posla
 Prema ovoj ljestvici, stolar je vjerniji od slikara stola
 Takva umjetnost doista nema nikakve umjetničke vrijednosti

2. PLATONOV PROBLEM: MIMEZIS:

 Mimezis je jedan od ključnih problema antičke filozofije umjetnosti
 Mimezis možemo označiti kao oponašanje ne samo prirode, već i nekog tuđeg djela,
misli ili osjećaja sredstvom svoga izražavanja
 To je prikazivanje u kojem vlastiti proizvod treba biti što sličniji određenom
materijalnom ili duhovnom predmetu
 Platon pod tim pojmom misli ono oponašanje kakvo je stvorio Zeuksis kada je u
svojoj čuvenoj slici nacrtao grožđe tako vjerno originalu da su ga, po predaji, i ptice
pokušale zobati
 Aristotel misli da je općenito ljudskoj prirodi svojstvena imitacija. Za njega mimezis
ne označuje neko doslovno oponašanje vanjske stvarnosti, nego je više kao oponašanje
ideja, a zatim i onoga što umjetnik doživljava, shvaća, vidi u sebi
 I kod Aristotela je osnova umjetnosti mimezis
 Teorija mimezisa, kao i teorija odraza počiva na pretpostavci da je umjetničko djelo
uvijek i svagda ogledalo stvarnosti činjeničnog, po sebi postojećeg svijeta

2
3. PLATONOV PROBLEM: TENDENCIJA I ODGOJNA FUNKCIJA UMJETNOSTI:
 Za Platona i slikarstvo i pjesničko i svako drugo pjesničko umjeće nije zasnovano na
znanju, već samo na nadahnuću, ono je isuviše emocionalno, a premalo intelektualno
 Umjetnici po Platonu pobuđuju one strasti kojih bi se svaki pametan čovjek klonio u
životu
 Komedija se podsmjehuje manama i pogreškama koje ne prigoduju ljudskoj zajednii
vođenoj po etičkim principima, a tragedija omogućuje užitak u osjećajima kojih se
čovjek inače stidi
 Platon se zbog svega toga zalaže za prisilne mjere zabrane
 Umjetnici trebaju proizvoditi samo didaktički vrijedna djela koja mogu koristiti državi
 Sve ostale-bili oni i najveći majstori umjetničkog umijeća-treba izagnati ili
onemogućiti
 Platon koji na osnovu etičkih postupaka vjeruje u besmrtnost duše i pravednost
nagrade poslije smrti, nije odgovaralo ni staro mitološko uvjerenje da život poslije
smrti nije zapravo dostojan nikakvih muka na zemlji
 Stoga Platon traži da se iz Homera izbace svi stihovi u kojima se ne piše dobro o
zagrobnom životu, o prirodi bogova i slično
 Čak ni tužne pjesme ne mogu biti primljene kod ljudi u novoj državi jer one nemaju
srčanost i odvažnost i šire kod ljudi defentizam što državi može samo štetiti
 Zbog toga Platon iz Homerovih epova izbacuje stihove u kojima se izražava Ahilejeva
žalost za mrtvim drugom Patroklom
 Kaže da Homerova riječ udružena s čarom njegova stiha previše uzbuđuje dušu
 Umjetnička je kvaliteta Homera-koju Platon nikada ne stavlja u sumnju-upravo ono
najopasnije jer pruža veliki užitak kojem će se svatko lako prepustiti
 Kada uživanje nije u strogom nadzoru mudrosti ili dobra, onda ono budi i jača niže
nagone, a suši ono najplemenitije i najrazumnije u čovjeku
 Suviše složen i živopisan stil u muzici, poeziji ili plesu isto je što tijelu bogata i
začinjena hrana, vodi problemima s probavom i slabosti
 Platon u II. i III. knjizi Države istupa protiv Homera, a tek u X. knjizi direktno negira
vrijednost tragedije
 Platon u III: knjizi Države, govoreći o muzici i poeziji, ukazuje na to da ritam i
harmonija prodiru do dna duše i snažno ju obuzimaju
 Muzika ima određenu funkciju u odgajanja. Po Platonu je nužno da prvih 10 godina
odgoj treba biti pretežito tjelesni, no samo atletske vježbe učinile bi čovjeka
jednostavnima, stoga se muzičko obrazaovanje ubrzo prepisuje mladićima
 U III. knjizi Platon specifira dopuštenu muziku: ona se treba sastjati iz dvaju tipova:
frigijskog-koji je ohrabrujući i dorskog-koji uozbiljuje i nikako ne lidijskog-koji
navodi na lako opuštanje

ARISTOREL (384.-322. pr.n.e.)

 Problemi obrađeni kod Aristotela su: 1. pojam ljepote; 2. problem sličnosti; 3.
najvažniji problem je problem prirode i svrhe umjetnosti, nekih posebnih umjetnosti
od kojih treba istaknuti ono tragično

1. POJAM LJEPOTE:
 Aristotel dokazuje kako ideja nije ni prije pojedinačnih stvari, ni poslije njih, već u
njima

3
  Analogno tome, prava ljudska spoznaja nije samo umna niti samo osjetilna, već na
specifičan način osjetilno-umna
 Za Aristotelov stav prema umjetnostima je izvanredno važna njegova teza da moralno
savršeni građanin ne izrasta iz urušivanja, već naprotiv iz razvijanja zemaljskih
potreba i zemaljskih osjećaja
 Isto tako je za estetiku važna njegova teza o tome kako je upravo sredina svojstvo
vrline (zlatna sredina je mjera svih stvari)
 O njegovom filozofiranju o lijepom također prevladava teza da je u umjetnosti
harmonija tvari i čistih apstraktnih oblika pravi osnov i bit savršene ljepote
 Simetrija i sredina vladaju čitavim Aristotelovim estetskim sistemom i često su
sadržani u čitavom nizu njegovih definicija ljepote
 Aristotel ponekad želi istaknuti da je da je duhovno pravi cilj umjetnosti, a time
istodobno želi negirati Platonovo negiranje umjetnosti
 Aristotel naglašava da lijepo nije ništa apstraktno, već je lijepa samo konkretna
jedinka, ali svaka je lijepa pojedinačnost ujedino i tipična, potpuno i najbolje ogledalo
svoje vrste
 Aristotel u Retorici kaže da je ljepota ona ljepota koja nam daje ugodu
 Rekao je da su ljepota i dobrota u biti iste premda se po mnogobrojnom razlikuju
 U Metafizici je to ovako razjasnio: „lijepo i dobro se razlikuju time što se dobro
pojavljuje samo u djelovanju, a lijepo također i u nepokretnom stanju“
 On lijepo nastoji odrediti kao određeni kvalitet
 On smatra da se lijepo može promatrati kao nešto objektivno, ono dakle ne ovisi
prvenstveno o subjektu promatranja, bit ljepote se nalazi u onome promatranom i od
njega ovisi, a ne prvenstveno od kvalitete promatrača
 U Metafizici Aristotel kaže da su glavne karakteristike lijepog: simetrija; pokret;
omeđenost
 Za Aristotela je osjetilno obilježje svakog lijepog poznato simetrijsko trojstvo:
početak-sredina-konac
 Aristotel promatra Platona i kaže kako se lijepo po sebi ne može definirati
 Aristotelova filozofija o lijepom, kada je riječ o traženju opće definicije tog pojma,
bitno suprotstavljena Platonovoj: za Platona umjetnosti nisu i ne mogu biti mjesto gdje
se skriva ljepota pa se iz njih ne može iznaći pojam ljpote ili njena definicija; nasuprot
tome, Aristotel polazi od umjetnosti kao prvog rodnog mjesta ljepote

2. PROBLEM SLIČNOSTI I IMITACIJE:

 Kod Aristotela je kao kod Platona umjetnost gotovo uvijek na specifičan način
povezana s prirodom
 Aristotel tvrdi da umjetnost na kraju dovršava ono što je priroda započela
 Stoga umjetnost u neku ruku-oponašajući prirodu, tu istu prirodu i dovršava
 Aristotel stoga ukazuje na to da su priroda i umjetnost 2 glavne pokretačke sile u
svijetu
 Umjetnost prema Aristotelu proizvodi stvari čija je forma u umjetničkoj duši, a ne u
prirodi kako tvrdi Platon
 Znamo da je Platon zbog mimezisa odbacio umjetnost i stavio je u najniže sfere
ljudskog djelovanja, ali za Aristotela oponašati ne znači ropski imitirati, već
imitirajući idealizirati i oplemenjivati svijet
 Aristotel smatra da je čovjeku kao čovjeku urođeno oponašanje pa on pri uspjelom
imitiranju doživljava i radost, a ta radost potječe od želje za pravom i potpunom
spoznajom: čovjek je u slici stvorio stvarni predmet i stoga se raduje što je time
dokazao da ga poznaje

4
  Slikar tom slikom ne pokazuje da je spoznao samo vanjski oblik predmeta, već da je
spoznao njegovu pravu bit, samu ideju koja je imanentna tom predmetu

 Aristotel tvrdi da sfera umjetnosti nije identična ni sa sferom idealiteta ni sa sferom

materijalnog postojanja iako je na specifičan način povezana s obje sfere i bez te
povezanosti ne može živjeti
 Fidija tako nije pokazao Zeusa stog što bi ga očima vidio, već ga je prikazao onako
kako bi se on mogao osjetilno opažati
 Poezija je kod Aristotela iznad historijskog opusa, ona pokazuje kako se moglo nešto
dogoditi, a ne kako se stvarno nešto dogodilo, ne činjeničnost stanja što prikazuje
historija
 Ta vjerojatnost koja se izriče u umjetnosti upravo je onaj most, ona veza između
apstraktne općenitosti i individualne konkretnosti koja se iskazuje specifičnim
umjetničkim oponašanjem
 Po Aristotelu, nije pjesnikov posao da priča ono što se dogodilo, nego ono što se
moglo dogoditi
 Moglo se dogoditi ili zato što je vjerojatno ili zato što je nužno
 Pjesnik oponaša ljudsku sudbu uopće, koje smo mi dio
 Osnovni problem kod Aristotela je problem prirode i svrhe umjetnosti, pojedinačnih
umjetnosti i posebno tragedije, odnosno biti tragičnog
 U obradi tog problema Aristotel je aktualniji nego u bilo kojem drugom pitanju
njegove estetike

POETIKA:
 Aristotelovo djelo: O pjesničkom umijeću
 Tri jedinstva tragedije: jedinstvo radnje, jedinstvo vremena: kazališni komad se
treba svesti na određeno ograničeno vrijeme i jedinstvo mjesta: uvjetovano je
cjelokupnim scenskim mogućnostima stare tragedije, njenom statičnošću i
nepokretnošću
 Bez ovog jedinstva ne postoji prava dramska umjetnost
 Definicija tragedije po Aristotelu je: tragedija je podražavanje (oponašanje) ozbiljne i
završene radnje koja ima određenu veličinu, govorom koji je otmjen i poseban za
svaku vrstu u pojedinim dijelovima lica koja djeluju, a ne pripovijedaju, a izazivaju
sažaljenja i strah te vrši pročišćavanje
 Tragedija je oponašanje ozbiljne, dostojne radnje koja mora biti s općečovječanskim
komponentama, a radnja koja se odnosi na nešto duboko, potresno, na nešto
univerzalno jer samo takva radnja može izazvati katarzu u svim ljudima
KATARZA: izazivanjem sažaljenja i straha vrše pročišćavanje takvih afekata
 Aristotel smatra da osjećaje koji su od prirode dani treba upoznavati u njihovom
najdubljem korijenu, treba im odrediti vrijednost, a zatim ih stalno oplemenjivati,
pročišćavati
 Za upoznavanje tih osjećaja dobro služi tragedija
 Tragedija neće-kako to misli Platon-imati negativan učinak na naša dva osnovna
osjećaja: strah i sažaljenje: neće stvoriti plašljivca, plačljivca, kukavice ili neobuzdane,
nego će tragedija te prirodno dane osjećaje oplemeniti kod gledatelja, učiniti ljude
sretnijim, podržati ih u pravednosti borbe i suosjećanju s dubokim ljudskim
stradanjima
 Katarza kod Platona: čišćenje, uklanjanje, zabranjivanje svega zemaljskog, prljavog,
tjelesnog

5
  Katarza kod Aristotela: oplemenjivanje, pročišćavanje svih naših osjećaja, realnih i
svojstvenih svakom čovjeku koji se s pravom zove čovjek
 Bit tragičnog je u tome da nema krivnje, tragična krivnja je krivnja bez krivca, nevina
krivnja. Sudbina i splet okolnosti dovodi do tragične pogibije koja može pobuditi
takav stupanj samilosti

SKEPTICI:
 Oni poriču mogućnost kako retorike kao nauke tako i uopće teorije umjetnosti i
estetike
 Ono pozitivno kod njih je nošenje normi dogmatskih poetika (kakve je npr. ona
Horacijeva) ili uopće dogmatskog načina mišljenja

PLOTIN: (204.-270. pr.n.e)

 Kod Plotina je estetika postala sastavni dio cjelokupnog filozofskog sistema
 Plotin poput Platona razlikuje nadosjetilni i osjetilni svijet preferirajući i ontološku i
vrijednosnu nadosjetilnu sferu
 Ono što je nasuprot Platonu karakteristično za Plotina je sistem razlaganja
nadosjetilnog svijeta u više međusobno nadređenih i podređenih hipoteza i izvođenje u
hijerarhalnom redu svega osjetilnog iz nadosjetilnog
ARISTOTELOVA KATARZA:
 Kod Aristotela je katarza određeno olakšanje, razrješavanje od afekata, splašnjavanje
afekata nakon burnih doživljaja čiji smo bili neposredni svjedoci
 Olakšavanje koje tada doživljavamo jednako je oslobađanju od afekata
 Tragična samilost mora pročistiti i osjećaje onoga koji osjeća previše samilosti i onoga
koji je osjeća premalo, a tragični strah će oplemeniti onoga koji se ne boji baš nikakve
nesreće kao i onoga kojeg tjera u strah baš svaka zla sudbina
 Ovdje je potrebno podsjetiti na činjenicu da Aristotel smatra kako afekti samilosti i
straha ne mogu proizaći iz pripovijedanja radnje u kojoj se doživljavaju ta dva afekta
 Obično pripovijedanje izaziva samo slabiji stupanj samilosti i straha koji ne dovodi do
kulminacije tj. do katarze
 Mi ne strahujemo zbog samog straha i nismo samilosni zbog same samilosti
 Strah je uvije strah pred nečim, a samilost je za nekoga
 Ti nam dakle osjećaji ne dolaze izolirani, već su vezani uz osjećaj ili lice ili predmet
koji ih je izazvao
 Katarza bi dakle mogla oplemeniti našu ljubav, lišiti nas ljubomore jer se bojimo, jer
strahujemo npr. zbog pretjerane ljubomore aktera sažaljevamo ga zbog njegova
tragičnog svršetka koji je proizašao iz toga osjećaja
 Pročišćenje, oplemenjivanje je po Aristotelu omogućeno baš tragedijom jer upravo
tragedija u svojoj čistoj tragičnosti može biti po Aristotelu najbolja škola života: ona
nas uči kako da odstranimo sve ono egoistično i da istinski, bez vlastitog interesa
patimo s junakom

ARISTOTEL: O PJESNIČKOM UMIJEĆU :

Platon: pjesništvo je komunikacija jedne duše s drugom s izraženom religijskom podlogom
Aristotel: pjesma je građevina, a pjesnik je graditelj (struktura)
 Aristotelova Poetika prvo je sustavno i dosljedno promišljeno djelo u književnosti u
europskoj povijesti
 Tu se raspravlja o fabuli i jedinstvu radnje, o liku i fiktivnoj nuždi, o katarzi,
sažaljenju i strahu i o estetskom užitku
 Pjesničko umijeće je oponašanje:

6
 1.) sredstvo oponašanja: pokreti lica i tijela, glas, maske, odjeća, stroj (deus ex machina),
strojem se treba služiti za ono što je izvan drame ili za ono što se prije dogodilo, a nije
moguće da ljudi za to znaju ili za ono što se poslije događa
2.) predmet su oponašanje ljudi manje vrijedna karaktera od našeg vlastitog-time se bavi
komedija; oponašanje ljudi boljih od nas: time se bavi tragedija koja je ozbiljna i
cjelovita (početak, sredina, kraj), oponašanje se vrši ljudskim djelovanjem, a ne
naracijom. Tragedija nije oponašanje ljudi, nego: ljudskih djela i života-sklopa
događaja; ljudskih karaktera; ljudskim misli, ljudskim načina dikcije i njene
primjerenosti
 uživljavanje u neki od likova i suosjećanje s njegovom sudbinom je preduvjet
za doživljavanje katarze

3.) način spoznavanja: je gledanjem i ponavljanjem, naracijom i dikcijom

PJESNIŠTVO:
 govori o nečem općenitom
 nije pjesnikov posao da pripovijeda o stvarnim događajima, nego o onome što bi se
moglo očekivati da će se dogoditi, tj. o onome što je moguće po vjerojatnosti ili
nužnosti
 pjesničko umijeće se po tome razlikuje od povijesnog opjevavanja događaja i po tome
je ono filozofskije od povijesti
 oponašanje ne cjelovite radnje, nego pojedinih događaja i doživljaja
 radnja u kojoj se obrat može dogoditi bez peripetije i prepoznavanja
 estetski užitak nastaje prepoznavanjem gledatelja u nekom od likova i u suosjećanju s
njegovom sudbinom, a to je katarza osjećaja
 na njega direktno utječu način ustrojstva drame ili pjesničkog djela tako da je i sama
struktura tih umjetničkih djela (tj. njihova cjelovitost i smislenost) element koji
povećava doživljaj estetskog užitka

IMMANUEL KANT
 je u svojoj Kritici moći suđenja dao tabelarni pregled čitavog sistema
 sveukupne moći duše: moć spoznaje, osjećaj ugode i neugode, moć žudnje
 principi apriori: zakonitost, svrhovnost, krajnja svrha
 spoznajna moć: razum, moć suđenja, um
 primjena na: prirodu, umjetnost i slobodu
 razum je apriori zakonodavnu za prirodu kao objekt osjetila, za njenu teoretsku
spoznaju u mogućem iskustvu
 um je apriori krajnja svrha za slobodu i kao ono nadosjetilno u subjektu za
neuvjetovano praktičnu spoznaju
 Kant kaže da postoji velika provalija između ta dva područja te je nemoguće sagraditi
direktan most od jednog područja na drugo, most između prirode i slobode, konačnosti
i beskonačnosti, spoznaje i etike
 Fenomena i noumenona, osjetilnog i nadosjetilnog, kritike čistog i kritike praktičnog
uma, zakonitosti i krajnje svrhe
 No, Kant smatra da mora postojati neki osnov jedinstva i on je nađen u kritici moći
suđenja kao sredstvo povezivanja dvaju dijelova filozofije u cjelini kao području koje
zapravo omogućuje čitav sistem
 Carstvo prirode i nužnosti kreće se prema slobodi, a carstvo slobode prema prirodi
 To su svrhovita kretanja

7
  Iako suprotna ta su kretanja paralelna. Prirodni i moralni zakoni su paralelni, a
umjetnost je simbol tog paralelizma
 U umjetnosti se stoga vrši prožimanje prirodnih zakona umom, približavanje
osjetilnog nadosjetilnom
 Postoje po Kantu principi koji za sebe nisi sposobni ni za teoretsku ni za praktičnu
upotrebu , a u porodici spoznajnih moći ima još jedan član između razuma i uma, to je
moć suđenja
 U pojmu svršnosti Kant nalazi zapravo posrednički pojam između prirodnih pojmova i
pojma slobode
 Ipak, fenomen moći suđenja nema svu jasnoću koja se s pravom može zahtijevati na
drugim područjima
 Estetička moć suđenja je posebna moć da se stvari prosuđuju po nekom pravilu, ali ne
i prema pojmovima pa stoga estetika nije znanost, a najmanje spoznajna znanost
 Kant naglašava da svaka predodžba ljepote iščezava upravo onda kada se o
predmetima sudi na osnovi samih pojmova
 Ugoda se također ne može i ne da povezati ni s kakvim pojmom jer se apriori ne može
odrediti koji će predmet biti primjeren ukusu, a koji ne, ugoda se dakle mora iskušati
 Moć suđenje spaja, ali kod Kanta ne sintetizira dva područja pa područje praktičnog
uma, etika, područje slobode, kategoričkog imperativa, noumenona, područje volje
koje ima karakter autonomije, predstavlja krunu i vrhunac sistema

SPOSOBNOST DA SE POSREDNO MISLI KAKO HOĆE:

 Moć suđenja je zapravo bliska pojmu zdravog ljudskog razuma, to je specifična moć
koja omogućuje primjenu općeg na pojedinačni slučaj iskustva (npr. mudar čovjek
koji je sposoban da ono svoje opće znanje uspije primijeniti na pojednačan slučaj i o
njemu samostalno suditi
 Moć suđenja stoji između razuma i uma, spoznaje i htijenja, ona je posrednik između
prirodnih pojmova i pojma slobode koji omogućuje prijelaz od čisto teoretskog k čisto
praktičnom
 Pojam refleksije za Kanta znači shvaćanje jedne pojave po njenoj formi u suprotnosti
prema puko osjetilnom prihvaćanju
 Refleksija je suđenje o izvjesnim stvarima i postupcima sa stajališta koji nadilazi
subjektivno-egoističko nastrojanje
 To je suđenje u obliku cjeline, u formi subjektivne svrhovitosti
 Osjetilna spoznaja je povezana uvijek s osjećajem ugode
 Kod realne svrhovitosti ovaj se osjećaj zasniva na pojmu predmeta pa je stoga logički
odrađen
 Kod formalne svrhovitosti ugoda nastaje jer se predmet slaže s ljudskim moćima-ona
stoga priprema estetski užitak
 Estetski sud ne izvire ni iz razuma kao moći pojmova, ni iz osjetilnog opažaja, već iz
uzajamne igre mašte i razuma u samom subjektu
Osobine lijepog u čistom sudu ukusa:
 Kantu je stalo do toga da u Kritici moći suđenja razgraniči ono estetsko od sličnih
kvaliteta i pojmova
 Lijepo možda ima nekih dodirnih točki s prijatnim, savršenim, dobrim, korisnim i
istinitim
 Od istinitog se razlikuje time što je objekt užitka, a ne spoznaje
 Užitak u lijepom ima čisto konteplativni karakter
 Specifičnost estetskog počiva na tome što ono nije povezano s nikakvim interesom

8
  Osjećaj lijepog ne treba miješati ni s kakvim potrebama ili željama, empirijskim
zahtjevima, egoističnim ili bilo kakvim drugim htijenjima, on je na neki način
beskoristan i svodi se na čisto sviđanje predmetima
 Kant kaže da čovjek ni najmanje ne smije biti zagrijan za egzistenciju stvari, nego
mora u tom pogledu biti sasvim ravnodušan kako bi u stvarima ukusa bio sudac

OSOBINE LIJEPOGA:
1. Premda se ukus ne može osloniti na interes to ne znači da on sam ne proizvodi interes
2. Lijepo pobuđuje sviđanje bez pomoći pojmova, tj bez kategorije razuma (pri tome je
bitno da lijepo treba istovremeno biti objekt općeg sviđanja, nikada naš sud o lijepim
nije samo individualno subjektivan. Onaj tko estetski sudi treba i može se osjećati
slobodan u svom suđenju upravo zato jer za njega ne mogu postojati-ako je riječ o
čistom sudu-privatni uvjeti za sviđanje pa tako mora imati razloga da svakom drugom
pripisuje te uvijete: ja ne mogu tražiti da se moj dečko svima sviđa i nasuprot tome
mogu tražiti da estetski objekt za kojega ne pokazujem nikakav privatni interes, već ga
ocjenjujem slobodno u čistom sudu kao lijep- da taj objekt bude predmet svačijeg
sviđanja. Čisti sud ukusa-upravo zbog svoje nezainteresiranosti nešto opće tj.
objektivno. Zaljubljenik ne može prosuditi koliko je lijepa žena u koju je zaljubljen-to
nije čisti sud ukusa jer nema u sebi objektivnost
3. lijepo je forma svršnosti nekog predmeta ukoliko se ona opaža na njemu bez
predodžbe neke svrhe. Dok je prvi moment bio kvalitativan, a drugi kvantitativan, ono
je moment suda ukusa prema relaciji svrha koji se pritom uzimaju u obzir. Dakle, sud
ukusa nema za osnovu ništa drugo osim forme svršnosti nekog predmeta. Svrhovitost
je ona veza koja ukazuje da je priroda u skladu s nama, da su čovjekovi duh i priroda u
svom pojedinačnom sadržaju učinjeni jedno za drugo. Kada vidimo lijep cvijet ili
pticu, u nama djeluje estetski princip svrhovitosti, ali on nije direktno u cvijetu ili
ptici, harmonija je u nama. Princip svrhovitosti je naziv za ugodu koju mi osjećamo.
4. ona se određuje prema modalitetu sviđanja predmeta. Lijepo je ono što se spoznaje
bez pojma kao predmet nužnog sviđanja. Općenito je poznato da postoje 3 modaliteta:
moguće (problematično); stvarno (asertorično); nužno (apodiktičko). Nužnost
estetičkog suda je nužnost odobravanja svih u pogledu nekog suda što se smatra kao
primjer nekog općeg pravila koje se ne može navesti. Sud ukusa pretpostavlja svačije
odobravanje pa svatko treba povlađivati određenom predmetu i da ga svatko treba
proglasiti lijepim. Čovjek traži od drugoga da mu se to sviđa , a ni sam nije pojmovno
siguran da je taj sud ispravno stavljen pod neki opći razlog suđenja. Uvjet što ga
postavlja sud ukusa jest po Kantu ideja zajedničkog osjetila

SAŽIMAJUĆI SVE 4 DEINICIJE U JEDNU DOBIVAMO: za Kanta je lijepo ono što se

bez interesa nužno svima bez pojma sviđa svojom vlastitom formom.

KRITIKA MOĆI SUĐENJA:

a) kritika (suđenje) o lijepom: Kant započinje raspravu pitajući se kakav je to sud koji
rezultira našom rečenicom: ovo je lijep zalazak sunca. Kant kaže da takvo estetičko suđenje
(ili sud ukusa) mora imati 4 momenta suđenja: 1. nezainteresiranost: mi uživamo u nečemu jer
to sudimo kao lijepo, radije nego da nešto ocijenimo kao lijepo zato što nam se to sviđa.
Znači, ako se meni nešto sviđa kao lijepo ne smijem ga nazvati lijepim samo zato što se meni
sviđa. Estetska prosudba je oslobođena od interesa. Kant tvrdi da estetski sud mora biti u vezi
samo s formom (oblik, uređenje, mjera) koja prezentira u predmetu, a ne sa osjetilnim
sadržajima kao što su boja, ton i sl. upravo zato što osjetilni sadržaji imaju vezu s ugodom, a

9
time i interesom. 2. estetski sudovi se ponašaju univerzalno, tj. očekivanje slaganja drugih,
odobravanje drugih kao kad bi lijepo bilo stvarno vlasništvo suđenog predmeta. Ako ja
osuđujem nekakav krajolik kao lijep tada ja zahtjev univerzalnost (svima mora biti lijepo) u
ime ukusa, čak i ako znam da postoje faktori koji su mogli utjecati na to da se drugi ne slažu
sa mnom. Ta univerzalnost je odvojena od čiste subjektivnosti pri suđenju (npr. ja volim med-
jer ovo nije univerzalan sud-ne vrijedi za sve), ali i od striktne objektivnosti u suđenju (npr.
med sadrži šećer i sladak je) jer estetski sud mora biti univerzalan nezavisno od sadržaja
predmeta. 3. predstavlja problem svrhe i svrhovitosti (kao krajnje svrhe) (kraj i konačnost).
Svrha jednog predmeta je koncept prema kojemu je proizveden (ideja zbog koje je nešto
nastalo), a suvislost je bila svojstvo, način na koji se proizvod prikazuje da je proizveden.
Kant tvrdi da lijepo mora biti shvaćeno kao ono što ima svrhu ili cilj, ali bez konačne svrhe.
Konačna svrha bi bila grupa vanjske svrhe, ono što se trebalo postići tom stvari, ili interna
svrha (ono što je stvar trebala biti). Lijepo je ugodno upravo zbog toga što je užitak osjećaj
koji nastaje kada postignemo svrhu. Svrhovitost umjetnosti je kompliciranija. Svrhovitost je
ona veza koja ukazuje da je priroda u skladu s nama, da su čovjekovi duh i priroda u svom
pojedinačnom sadržaju učinjeni jedan za drugo. Kada vidimo lijep svijet ili pticu u nama
djeluje estetski princip svrhovitsoti, ali on nije direktno u ptici ili cvijetu, harmonija je u
nama. Princip svrhovitosti je naziv za ugodu koju mi osjećamo. 4. ovdje Kant želi pokazati da
estetički sudovi moraju proći test da su nužni, što znači: po principima: svi moraju dati
suglasnost mom sudu jer on slijedi principe, opće pravila; sud ukusa pretpostavlja svačije
odobravanje pa tko nešto proglasi lijepm taj smatra kako ga svatko treba proglasiti lijepim.
Uvijet nužnosti što ga postavlja sud ukusa je po Kantu ideja zajedničkog osjetila.

VRIJEDNOST I GENIJ:
 umjetnost po Kantu može imati ukus, a može joj faliti nešto što bi ju činilo višom od
neprirodne verzije lijepog predmeta iz prirode (duše)
 ono što umjetnosti daje dušu su estetičke ideje.
 Estetske ideje su suradnici racionalnim idejama: racionalna ideja nikada ne može biti
izloženo osjetilima, a estetske ideje su skup osjetilnih prikaza.
 Estetička ideja bi bila pokušaj prezentacije i prikaza racionalne ideje
 Genij je onaj tko uspije ostvariti estetičku ideju, ali on mora posjedovati i sposobnost
da na dobar način prikaže gledatelju ne samo koncept i sadržaj rada, nego da mu
približi i svoje stanje uma koje je unio u to djelo.

DUBOKO SKRIVENO ZAJEDNIŠTVO MORALNOG I LIJEPOG:

 Kant daje prednost ljepoti prirode pred ljepotom umjetnosti

 On će s visokim štovanjem gledati na onu lijepu ljudsku dušu koja se obraća ljepoti
prirode i tog čovjeka štoviše suprotstavljajući poznavateljima i ljubiteljima umjetnosti
 Jer interes koji u nama pobuđuje ljepotu prirode nije nikada egoističan, štoviše on je
srodan moralnom stavu.
 Kada na prirodu gledamo sa stajališta koristi (npr. šumari šumu ili poljoprivrednici
zemlju) tada to prestaje biti estetsko uzbuđenje u prirodi
 Kant ovdje na određen način povezuje ono estetsko i etičko
 U tom smislu je za Kanta lijepo i simbol ćudoredno dobrog
 Kant krajnju svrhu prirode i umjetnosti ne vidi u njima samima, već je u čovjeku (koji
ju spoznaje i uviđa)
 Kant se između lijepog i dobrog (moralnog) odlučuje za dobro
 Estetičko i estetsko djelovanje je djelovanje samostalne, samoodgovorne i svjesne
ličnosti.

10
  U svemu tome počiva duboko skriveno formalno zajedništvo moralnog i lijepog
 Na kraju krajeva, sam pojam ukusa bio je izvorno prije moralni, nego estetički
pojmovi
 Kant tek u uzvišenom mnogo više nego u lijepom nalazi sintezu etičkog i estetskog
 Kao prirodne lijepo Kant označuje lijepu stvar, a kao umjetnički lijepo lijepu
predodžbu neke stvari. Umjetnost se time razlikuje od prirode što je rezultat ljudske
aktivnosti
 Za Kanta su dakle uzvišene npr. planine čiji snježni vrhovi nadvisuju oblake, oluja
koja bijesni, sve ono što uz dopadanje i sviđanje izaziva neku vrstu jeze, dok je
nasuprot tome lijepo ono što uz sviđanje budi osjećaje praćene radošću, tako npr.
cvjetne livade, doline s vijugavim potocima po kojima pase stado ili opis Venerina
struka
 Noć je uzvišena, dan je lijep, uzvišeno dira, lijepo očarava, uzvišeno uvijek mora biti i
veliko, a lijepo može biti i malo
 Uzvišeno je za Kanta nešto što i po samoj moći da ga zamislimo dokazuje sposobnost
duha koja prevladava svako osjetilno mjerilo
 Uzvišeno je ono što se neposredno sviđa svojim otporom osjetilnom interesu
 Po Kantu uzvišeno utječe na nas jače od lijepog, no ono nas ipak, ukoliko nije praćeno
i lijepim, zamara i ne može se dugo uživati jer se pritom duševne snage jače naprežu.

DIGRESIJA NA SCHELINGOVO UZVIŠENO:

On smatra da je ono istinski i apsolutno lijepo uvijek i uzvišeno, ono uzvišeno, ako je i istinito
jest i lijepo
On u filozofiji umjetnosti kaže da uzvišeno u svojoj apsolutnosti poima lijepo kao što lijepo u
svojoj apsolutnosti poima uzvišeno

HEGELOVO UZVIŠENO:
On izjednačuje ono istinski i apsolutno lijepo uvijek je i uzvišeno, ono uzvišeno, ako je i
istinito, jest i lijepo. On kaže da prvo korjenito čišćenje i odvajanje bitka za sebe i po sebi od
osjetilne sadašnjosti, odnosno od empirijske pojedinačnosti onog vanjskog treba tražiti u
uzvišenosti koja uzdiše apsolutno iznad svake neposredne egzistencije i time najprije
dovršava apstraktno oslobađanje koje je temelj onog duhovnog

CROCEOVO UZVIŠENO:
On pojam uzvišenog bazira na iznenadnom ili na nadmoćnom

IGRA KOD KANTA:

Igra je po Kantu nasuprot radu takva slobodna djelatnost ljudskog tijela ili duha koja se javlja
bez neposredne praktične svrhe ili koristi koja bi postojala izvan te djelatnosti same. Igra se
igra iz same radosti igranja i sve drugo što ju izvanjski želi odrediti ili ograničiti, uputiti ili
usmjeriti kvari taj slobodni, ni zbog čega zauzdani karakter igre

VELIČINA I ZNAČENJE BAUMGARTENA:

 Za Baumgartena je nezaobilazni preduvjet umjetničkog stvaranja GENIJ
 Pjesnik mora posjedovati urođeni estetski duh i imati takvu ćud koja se lako uzbuđuje,
a vježbama to mora stalno usavršavati

11
  Baumgarten je značenje u tome imenovanju estetike kao nove znanosti o osjetilnosti
 Baumgarten predstavlja prvi novovjekovni sistem estetike
 Baumgarten se prvi izborio za mjesto estetici u Leibniz-Wolffovoj filozofiji, on je prvi
ukazao da je ovaj do njega prisutan nedostatak refleksije o umjetnosti i ukusu
neoprostiv manjak, velika rupa koja zjapi u ljudskom znanju
 Treća zasluga Baumgarten je to što je tek za njegova djelovanja estetika označena kao
nezavisna samostalna znanost

HEGEL

 on znači najviši domet klasične estetike

 filozofska osnova hegelovog grandioznog sistema polazi od pretpostavke da je ne
samo u principu dohvatljiva, već štoviše i izračena apsolutna istina, da je apsolut znan
i fiksan, da je načelno obuhvaćen i razriješen totalitet istine i da postoji siguran,
zauvijek zatvoren krug krugova
 time je ujedno iskazano uvjerenje da je duh već prošao svoju povijest pa ono ''kako''
shvaća apsolut- da li osjetilno, pomoću predodžbe ili pojmovno- označuje samo
stupnjeve u dostignuću tog povijesnog razvoja
 stoga je Hegel, polazeći od ove teze o spoznatom apsolutu, mogao ustvrditi da
umjetničko djelo stoji ''po sredini između osjetilnosti i idealne misli''
 umjetnost, premda se nalazi u okviru najvišeg, apsolutnog duha, nije još čista misao,
ali nije više ni puka osjetilnost
 ovo još i više upravo je ono najbitnije jer pretpostavlja razvojni proces ljudskog duha
po kojemu iz nižih krećemo prema višim sferama spoznaje apsoluta, od osjetilne
spoznaje apsoluta (u umjetnosti), preko spoznaje pomoću predodžbe (u religiji) do
pojmovne najčišće, najadekvatnije završne, filozofske spoznaje
 i kao što se u okviru cjelokupnog apsolutnog duha, kao najvišeg stupnja čitave
filozofije duha, duh kreće od umjetnosti putem religije do filozofije, tako se isto unutar
same te umjetnosti ona razvija iz simbolične- u kojoj ideja još nije našla formu pa ima
svoj lik van sebe u osjetilnoj prirodnoj građi; preko klasične-u kojoj je ideja u
slobodnoj i savršenoj suglasnosti sa svojim likom pa predstavlja ispunjeni i ostvareni
ideal umjetničkog; do romantičke forme koja ponovo ukida jedinstvo ideje i njene
realnosti i kojoj u višem obliku dolazi do nesklada zbog težnje duha da se prikaže u
svom pravom pojmu, a taj ne može biti vezan uz osjetilnost
 ono najviše što može ostvariti umjetnost je klasična forma, a kad se u njoj pokazuje
nedostatak, onda je taj nedostatak sama umjetnost jer je umjetnost ograničena kao
umjetnost time što je nužno uvijek osjetilno prikazivanje ideje
 upravo zbog te svoje osobine, Hegel je u svojoj estetici mogao izreći toliko citiranu i
toliko osporavanu, gotovo najčuveniju tezu čitavog njegovog opusa: ''U svim tim
odnosima umjetnost za nas jest i ostaje po svojem najvišem određenju prošlost.''
 pitanje je, naime, je li duh doista tako racionalno i sigurno putuje poviješću u okviru
jedne dijalektike totaliteta kako je to opisano u Hegelovoj konstrukciji povijesti u
kojoj je sve svedeno na jednu kristalno jasnu shemu i princip u kojem je sve
podređeno, pa i umjetnost, spoznaji
 to povijesno, u inače stalno vanpovijesno, vječno interpretativnoj umjetnost, čini
Hegela tako velikim i originalnim u odnosu na Kanta i Schellinga

12
  Hegel u cjelokupnom svom sustavu, probijajući se često kroz naslage iracionalnog i
mističnog i pobijajući ih strašću entuzijastičnog filozofa, želi odstraniti sav talog koji
se tisućama godina nadvija nad ljudsko mišljenje
 Stoga, kaže Hegel, iz umjetnosti treba prognati sve mračne sile jer u njoj nema ničega
mračnog već je sve jasno i prozirno, a priviđenja mističnog govore samo o bolesti
duha i prijelazu poezije u mutno, tašto, prazno

 Hegel je termine postavio ovako: UMJETNOST-RELIGIJA-FILOZOFIJA, a

Schelling ovako: FILOZOFIJA-RELIGIJA-UMJETNOST
 za estetiku je rekao da je njezin pravi naziv filozofija umjetnosti ili filozofija lijepe
umjetnosti

PRIRODNO LIJEPO I UMJETNIČKI LIJEPO

 umjetnički lijepo stoji na višem mjestu od prirodno lijepog
 umjetnička ljepota predstavlja ljepotu koja je u duhu rođena i u njemu preporođena te
ukoliko duh i njegove stoje na višem stupnju od prirode i njenih pojava, utoliko je i
umjetnički lijepo uzvišenije od prirodnog
 s formalnog stajališta može se reći da je čak i jedna loša dosjetka kakva čovjeku padne
na pamet uzvišenija nego ma koji proizvod prirode jer u takvoj dosjetki ima uvijek
duhovnosti i slobode
 Hegelu je stalo do sistematičnosti upravo stoga što smatra da filozofija bez sistema ne
može u sebi imati ništa znanstveno-osjetilno i nužno

FENOMENOLOGIJA DUHA
 Hegel je ovdje umjetnost supsumirao pod pojmom religije što je kasnije posve
izmijenjeno: religija je kao predodžbeni način spoznaje apsolutno odvojena od
umjetnosti koja apsolut spoznaje samo osjetilno
 ovdje naglašava da svijest o vlastitom apsolutnom biću u religiji umjetnosti ima
ćudoredni ili istiniti duh
 taj duh označava kao onaj koji je suprotan međusobnom uništavanju naroda što se
mrze, koji je suprotan prividu organizacije tzv. savršene cjeline kojoj nedostaje
sloboda individuuma
 taj duh oživotvoruje slobodan narod u kojem je sama supstancija takva ćudorednost
čije postojanje zna svaki pojedinac kao svoju vlastitu volju i čn
 taj svoj sigurni duh objašnjava tako da kaže da sigurnost duha jest mirno postojanje i
čvrsta istina, ali i apsolutni nemir
 u tom smislu siguran duh proizvodi svoju bit uzdignutu nad zbilju, kao čistoću
vlastitosti
 tek se u takvoj epohi javlja i apsolutna umjetnost

13
 prije toga um je puki slučajni proizvod, instinktivni rad koji je sav uronjen u opstanak

 ovdje raspravlja i o odnosu Boga, prirode i čovjeka u onom umjetničkom

 sama je bit Boga jedinstvo općeg postojanja pripode i samosvijesnog duha koji se
pojavljujenasuprot njemu
 lik Boga, međutim, svoj prirodni, tj. neduhovni element ima u sebi kao ukinut
element, kao tamno sjećanje
 Hegel kaže da je umjetnik sve supstancijalno podijelio svojem djelu dok samom sebi
nije kao određenoj individualnosti u svojem djelu zapravo dao nikakvu zbilju
 on je djelu mogao darovati savršenost samo time što se odrekao svoje posebnosti te je
postao gotovo bestjelesan, neindividualan, poistovjetio se s apstrakcijom čistog
djelovanja
 Hegel kaže da umjetničko djelo zahtijeva drugi, viši element svojeg postojanja i nalazi
ga u jeziku čije je već neposredno postojanje samosvijesna egzistencija
 jezik je opće jedinstvo mnogih vlastitosti
 u tom je smislu i Bog koji ima jezik kao element svojeg lika po sebi oduhovljeno
umjetničko djelo

 u odjeljku o živom umjetničkom djelu hegel ukazuje i na ograničenost kulta

 iz kulta proizlazi samosvijest koja je zadovoljena u samoj sebi i Bog je u nju zatvoren
kao u svoje prebivalište, ali to je prebivalište za sebe noć supstancije ili njezin čisti
individualitet koji se još nije izmirio sa svojom biti
 potpuni element u kojem je unutrašnjost isto toliko vanjska koliko je vanjština
unutrašnja jest za Hegela opet jezik
 taj je jezik dobio svoj jasni i opći sadržaj:
-jasni jer je umjetnik iz oduševljena probio do takvog lika koji je sam
opstanak
-opći jer u toj svećanosti što čovjeku služi na čast iščezava svaka jednostranost
što ih sadrži samo nacionalni duh

 najveću pažnju u Fenomenologiji duha Hegel posvećuje tzv. duhovnom

umjetničkom djelu, trećem stupnju koji u razvojnom nizu predstavlja najvišu sintezu
 EP kao takav za Hegela sadrži opći sadržaj barem kao potpunost svijeta, a možda i
kao općenitost misli
 u epu opće moći imaju na sebi lik individualiteta, a time i konkretan princip svog
djelovanja
 stoga se i čini da je njihovo djelovanje isto tako slobodno kao i djelovanje ljudi pa su
zato i bogovi i ljudi činili jedno te isto
 općenitost bogova dolazi u proturječni odnos prema njihovom vlastitom određenju, a i
svojem odnosu prema drugim bogovima
 oni su vječni, lijepi individuumi koji su, mirujući u svom vlastitom opstanku, izuzeti iz
prolaznosti pa i utjecaja bilo kakve tuđe sile

 viši jezik od epa je TRAGEDIJA jer ona doista zbližava razasute momente bitnog i
djelatnog svijeta
 u njoj jezik, time što neposredno ulazi u sam sadržaj, u pogledu forme prestaje biti
pripovjedački kao što i sam sadržaj prestaje biti tek predočeni sadržaj

14
 junak je onaj koji sam govori, a slušatelj je ujedno i gledatelj
 junaci znaju kazati svoje pravo i svoj cilj, moć i ideju svoje određenosti
 oni očituju svoju vlastitu unutrašnju bit, njihove se odluke ne izriču besvijesno,
prirodno i naivno
 u tragediji stoga nastupaju ljudi koji personificiraju junake pa ih prikazuju u
zbiljskom, ne pripovjedačkom, nego vlastitom govorenju
 Hegel kaže da se u tragediji javlja istina moći sadržaja onih svijesti koje nastupaju
jedna protiv druge i koje, upravo stoga jer su istinite, imaju jednako pravo, no u svojoj
opreci (to je rezultat paradoksa tragedije) imaju i jednako nepravo
 međutim, u samoj je tragediji individualnost, zato što je vezana s istinitim bićem samo
izvanjski i površno, zapravo neistina

 no i KOMEDIJA pokazuje da se u noj zbiljska pojedinačna samosvijest pokazuje

ujedno kao sudba
 bića komedije nemaju zapravo vlastitosti
 ona su opremljena formom individualiteta, ali ona je samo unesena u njih pa im ne
pripada sama po sebi i za sebe, pa stoga ni nema zbiljske vlastitosti
 u komediji je po Hegelu stalno prisutan smiješni kontrast vlastitog mijenja o sebi i
svojeg neposrednog istinskog opstanka
 U završnim tezama govori o onoj pojedinačnoj vlastitosti koja upravo u komediji
postaje sigurna u samu sebe kao apsolutno biće pa izroče pohvalu takvom opuštanju,
takvom uživanju svijesti kakva se izvan komedije više uopće ne nalazi

 POVIJESNOST je zapravo sadržaj čitave Fenomenologije duha

 proces povezivanja svijesti i predmeta i njegova sve jasnijeg i točnijeg određenja koji
izlaže Fenomenologija duha, prikazuje put razvoja duha od naivne osjetilne
izvjesnosti preko samosvijesti pa zatim uma, duha i religije do apsolutnog znanja
 stoga je i samo nastupanje znanosti i njena povijesnost temeljni predmet ovog djela
 prvo, neposredno znanje je neduhovno, ono je samo osjetilna svijest
 kako ni se uzdigla do istinskog, pravog znanja, kako bi postala znanost, njen čisti
pojam treba se probijati dugim putem
 samo je taj put znanosti već i sama znanost jer znanstvena metoda nije izvan svog
predmeta već je imanentna samoj znanosti
 svijest će u svom razvojnom putu dostići onu točku gdje pojava postaje jednaka biti da
bi na koncu shvaćajući samu svoju bit označila prirodu apsolutnog znanja
 taj prikaz povijesnog samorazvoja duha Hegel izlaže ovdje postupno i sistematski: sve
od prvih njegovi oblika do završetka, do kruga krugova, apsolutne znanost, filozofije
 taj neprekidni tijek duha jasno se već ovdje prikazuje u tri stupnja nezaobilazne
dijalektičke trijade: -apstraktno
-čisto
-duhovno umjetničko djelo
 ono temeljno što treba shvatiti je da kao i čitav duh i umjetnost ima svoju povijest koja
se kreće od nižih, neposrednijih, primitivnijih ka višim, savršenijim i samom duhu
primjerenim formama

15
ESTETIKA
 u ovom djelu na početku raspravlja o predmetima estetike
 smatra da je sam izraz estetika zapravo neadekvatan jer se unutar te estetike tretiraju
kao estetske kategorije prijatnost, divljenje, strah, samilost itd. što uopće nisu
filozofske kategorije
 stoga bi prvi izraz po njemu za njegova istraživanja bio filozofija umjetnosti
 ipak će se odlučiti za ime estetika jer je sam izraz već udomaćen

Postoji li prirodno lijepo

 predmet estetike za Hegela samo je umjetnički lijepo
 time je iz estetike isključio tzv. prirodno lijepo i tako otpočeo veliku polemiku koja
traje sve do naših dana
 i Schelling je negirao prirodno lijepo te je smatrao da se prirodno lijepo s nepravom
zove lijepo jer lijep može biti samo individualni univerzum u onom apsolutnom i
njegov savršen odraz u umjetnički lijepom, a ne njegovo nesavršeno i varljivo
pojavljivanje u prirodi
 Hegel u Estetici tvrdi da umjetnički lijepo stoji iznad prirode i tu on zapravo
pretpostavlja da je samo umjetnički lijepo iz duha rođena i preporođena ljepota
 samo ukoliko duh i njegovi proizvodi stoje iznad prirode i njenih pojava, umjetnički
lijepo može biti iznad prirode
 upravo zato umjetnost nije umjetnost ako je puko oponašanje bez duha, bez
kreativnosti, bez subjektivnog zahvata
 upravo zato i ono što nam se u samoj prirodi čini zadivljujućim i besmrtnim prizorom
(jutro u planini, zalazak sunca na moru) u slikarstvu npr. postaje kič jer umjetnik tom
prizoru nije dao duha, nije ga rodio i preporodio u svojoj subjektivnosti već ga je
naprosto prenio iz prirode
 mi se možemo diviti prirodi, možemo čak biti veliki ljubitelji prirodnih ljepota, a da
ipak iz estetike kao filozofije izbacimo kategoriju prirodno lijepog
 u tom smislu, prema Hegelu, i loš duh stoji iznad prirodnog fenomena jer je i u njemu
potpuna sloboda koje u prirodi nema
 ne može se dati sistematski prikaz takozvanih prirodnih ljepota
 prirodni se objekti mogu sistematizirati samo sa stanovišta koristi, ali ne sa stanovišta
ljepote
 za prirodnu neuhvatljivu raznolikost neprimjereno je pojmovno mišljenje, a ovo je
mišljenje ono najviše

Je li umjetnost vrijedna spoznaje

 Hegel stavljea u pitanje znanstvenu obradu umjetnosti
 on je na to pitanje odgovorio afirmativno jer inače ne bi ni mogao napisati svoju
Estetiku
 umjetnost prema mnogim slučajevima i nema suviše ozbiljan zadatak-ona tek olakšava
breme životnih teškoća, uklanja dosadu iz naših praznih trenutaka
 kada ustaje u obranu znanstvenosti estetike, Hegel se prije svega ustremljuje na tu
brbljavu, neodgovornu i neobaveznu salonsku konverzaciju koja buja baš kad je riječ o
tzv. lijepoj umjetnosti

16
  u svoj svojoj slobodi lijepa je umjetnost po Hegelu tak onda prava umjetnost i tek
onda rješava svoje najviše zadatke kad uđe u krug religije i filozofije i kada postaje put
i način da se u svijet dovedu najdublji interesi čovjeka, najobuhvatnije istine duha, ono
najduhovnije i najviše, kada dakle postanu dio apsolutnog duha
 umjetnost odstranjuje privid i varku onog prolaznog, slučajnog svijeta i daje istinski
sadržaj pojavama jer im daje višu, duhom rođenu i preporođenu zbilju
 upravo zato pojavama umjetnosti pripada istinsko postojanje, a ne samo njegov pričin
 Hegel je postavio umjetnost u najviše religije ljudskog duha i njegove najsvestranije i
najotvorenije manifestacije

Smrt umjetnosti posljedica je njezine osjetilne prirode

 ni po sadržaju ni po formi umjetnost za Hegela nije najviši i apsolutni način na koji
duh postaje svjestan svojih pravih interesa
 zbog svoje je forme umjetnost ograničena na izvjesni sadržaj pa tako i na određeni
stupanj istine
 umjetnost ne može prikazati apstraktnu ideju po sebi, ona može iskazati samo takvu
ideju koja već u sebi posjeduje mogućnost primanja konkretnog lika, ona ono duhovno
može iskazati samo putem osjetilnosti, ne ideju kao ideju
 kako duh teži sve općijem, apstraktnijem načinu spoznaje, to ga više u onom bitnom, u
temeljnoj intenciji ne mogu zadovoljiti naprosto lijepe pa ni najljepše umjetničke
forme
 duh po Hegelu teži višim oblicima spoznaje te taj duh samim tim mora, kako bi
odgovorio svojem vlastitom bitnom određenju, napustiti umjetnost
 upravo iz tih svojih premisa Hegel je došao do svog čuvenog zaključka: ''U svim
odnosima, za nas umjetnost jest i ostaje, po svojem najvišem određenju, nešto prošlo.''
 sve što možemo znati o umjetničkom djelu može se svesti na tri temeljna određenja:

1. umjetničko djelo nije prirodni proizvod već je proizvod čovjeka

 umjetničko se djelo općenito prestalo smatrati djelom ljudske
djelatnosti već djelom sasvim posebnog, genijalnog duha koji samo
treba dozvoliti da djeluje njegova posebnost kao specifična prirodna
sila
 ako je umjetničko djelo djelo čovjeka, onda se odmah postavlja i
pitanje kakvu potrebu ima čovjek da proizvodi umjetničko djelo
 Hegel ističe jedan interes koji se realizira u umjetnosti, a to je interes
duha samoga, spoznaje
 svijest o sebi čovjek postiže na dva načina: teoretski-tako da samom
sebi u svijest dovede sve ono što se kreće u ljudskom srcu i
praktičnom aktivnošću, tj. prije svega mijenjanjem vanjskog svijeta
kojemu se daje lik vlastite unutrašnjosti
 upravo je to mijenjanje bitni element umjetničkog duha
 već i dječak posjeduje taj nagon za mijenjanjem prirode: baca kamen u
rijeku i divi se krugovima koji nastaju u vodi i u kojima vidi svoje
vlastito djelo
 tako nastaje i sve kičenje i ukrašavanje
 tu ima svoje podrijetlo i iskrivljavanje nogu, bušenje nosnica i usana: i
naše dame, kaže Hegel, buše uši, stežu se, hodaju u visokim

17
 potpeticama, a u svemu tome postoji jedna duboka ljudska težnja da se
izmijeni sivilo pukog prirodnog
2. umjetničko je djelo stvoreno za čovjeka i radi njegovih osjetila, uzeto iz
osjetilne oblasti
 umjetnost u nama treba buditi ugodne osjećaje
 u tom se smislu tvrdilo kako i strah i samilost mogu u umjetnosti buditi
ugodne osjećaje
 međutim, Hegel ne zastupa to mišljenje već smatra da osjećaji svojim
subjektivitetom, punom intimnošću onemogućuju pravu komunikaciju i
time režu i same korijene humaniteta
 on smatra da je prepuštanje osjećajima u teoriji zbog neodređenosti i
praznine dosadno, a zbog obraćanja pažnje na sitne subjektivne
posebnosti čak i neugodno i neukusno
 kako međutim umjetničko djelo ne treba samo pobuđivati osjećaje, jer
se tad ne bi razlikovalo ni od govorništva ni od religioznog ushićenja,
nego mora buditi specifične osjećaje za ljepotu, to se često istraživanje
svodilo na to da se za lijepo tražilo svojstveno osjetilo lijepog
 no vrlo je teško poimanje ljepote svesti na neko posebno osjetilo ili na
neki instinkt jer se ubrzo uviđa da je ipak za smisao za lijepo
neophodno obrazovanje
 stoga se obrazovni smisao za lijepo nazvao ukusom
 kako se ukus poistovjetio s nečim što je pretežno upučeno na vanjsku
površinu stvari i djela od njega se u tom smislu odustalo te je na mjesto
čovjeka od ukusa stupio znalac umjetnosti, ali ni tada se nije mnogo
dobilo na istinskom shvaćanju umjetničkog
 Hegel najveću pažnju posvećuje onoj osjetilnoj strani koja se promatra
u odnosu prema samoj umjetnosti
 tu osjetilnost treba uočiti s obzirom na umjetničko djelo kao objekt i s
obzirom na subjektivnost umjetnika
 Hegel stalno ponavlja da je umjetničko djelo podložno onom
osjetilnom, međutim, ono nije tu samo zbog osjetilnog i samo u onom
osjetilnom, ono je istodobno i duhovno i samo zato duh može biti njime
i potresen.
 upravo zato umjetničko djelo ne živi životom prirode

3. umjetnost ima cilj u sebi

 Hegel odbacuje tezu da bi cilj umjetnosti bio u oponašanj prirode jer je
to ne samo formalni cilj već i suvišan trud (ono što imamo u svom vrtu
ili kući ne želimo opet imati i u umjetnosti)
 cilj je umjetnosti otkrivanje istine u obliku osjetilnog umjetničkog
oblikovanja, da protivni stav morala i zbilje bude u njoj pomiren i
prevladan te da stoga ima svoj krajnji cilj u sebi samoj, svom načinu
prikazaivanja
 svi ostali ciljevi kao što su poučavanje, očišćenje, utjeha, poboljšanje,
smirivanje strasti, oponašanje, a zatim i stjecanje slave i novca uopće se
ne tiču umjetničkog djela i ne određuju njegov pojam

18
ODNOS HEGELOVE, KANTOVE I SCHELLINGOVE ESTETIKE
 Hegela bismo mogli uzeti samo nastavljačem Schellinga, a u izvjesnom smislu i Kanta
 no tada bismo zapostavili onaj esencijalni novum, ono bitno rodno tlo umjetnosti što
da je Hegel na posve nov način iznašao u onom povijesnom
 Hegel je u cjelini nezamisliv bez Kantove skepse u odnosu na ranije empirijske
mogućnosti zasnivanja estetike, bez transcedentalnog pristupa pa i bez trijade sfera
(spoznajna, estetska i etička) koje je zatim Schelling u svojoj čudesnoj realiziranoj
umjetničkoj filozofiji umjetnosti doveo do sinteze u kojoj umjetničko trijumfira u
nerazdvojnom jedinstvu konačnog i beskonačnog, ljudskog i božanskog
 Hegel (često i prešutno) po sebi pretpostavlja Kantov početak i Schellingovo
razbijanje dijalektičkog mišljenja što se oboje zbiva s onu stranu racionalističko-
empirističkih kontroverzi 18. stoljeća
 kod Kanta, estetika se ne odnosi na filozofiju umjetnosti već na nešto čulno ili
osjetilno
 Kant kaže da je doživljaj ljepote zasnovan na bezinteresnom sviđanju oblika
umjetničkog djela; lijepo je ono što se svima bez interesa nameće kao takvo, lijepo je
ono što u nama izaziva osjećaj zadovoljstva, što u nama aficira našu čovječnost
(priroda je lijepa)
 Hegel pak kaže da priroda u sebi nema ništa duhovno i zato ne može biti lijepa, lijepo
je jedino ono što je proizvod ljudskog duha; umjetničko je djelo umjetničko po tome
što je oslobođeno stvarnosti, ono dovodi da pojavljivanja apsolutne ideje
 Kant se nije bavio karakteristikama samih stvari, predmeta, nije tvrdio da je sam
prednet lijep; on govori o subjektu, tj. promatraču u kojem se javlja osjećaj sviđanja
 Schelling je uzvišeno vidio kao spajanje beskonačnog i konačnog, odnosno,
pojavljivanje beskonačnog u konačnom
 kod Hegela je uzvišenost način, odnos Boga spram svijeta i čovjeka u kojemu bi svako
njegovo pojavljivanje bilo neprimjereno; u naravi je uzvišenog da se pojavljuje i
omogućuje čovjeku da prema njemu ima odnos-to je odnos divljenja, čuđenja, ali i
straha
 Schelling i Hegel nastojali su pokazati da bog (kao bog filozofa, ne religijski bog) nije
transcedentan, da je dostupan filozofiji, odnosno, ljudskom mišljenju pa prema tome,
ako se bog pojavljuje u umjetničkom djelu u vidu ljepote, tada se on u tom djelu
pojavljuje i kao uzvišeno biće-time je postignut identitet lijepog i uzvišenog

SIMBOLIČKA, KLASIČNA I ROMANTIČKA FORMA ESTETIKE KOD HEGELA

1. Simbolička umjetnička forma

19
 ovu formu čini ideju ukoliko u svojoj neodređenosti i nejasnoći uzima samu sebe za
sadržaj umjetničkih likova
 dominantna umjetnost ove faze razvoja je arhitektura
 ta forma nema one individualnosti i konkretne osjetilnosti što ju zahtijeva ideal
umjetnosti
 lik je stoga potpuino slučajan, izvanjski pa je ta forma više traženje oblikovanja nego
moć istinskog prikazivanja
 ideja još u sebi nije našla formu i ostaje tek težnja prema njoj
 kipovi faraona naprimjer predstavljaju ideju vladara uopće, tu još nema individualnih
razlika; lik ukočeno i dostojanstveno, a uzvišenošću i preziranjem svega pojedinačnog
gleda mirno pred sebe i time iskazuje svoje opće određenje, a ne djeluje kao pojedinac
 ono pojedinačno i konkretno još se uvijek traži i ne nelazi
 ideja kao apstraktno ostaje tuđa i u drugim pojavama, ne nalazi se kao njima
adekvatna
 ideja je tu neodređena pa stoga i nesposobna za oblikovanje
 no, simbolično prestaje tamo gdje sadržaj i formu prikazivanja sačinjava slobodna
individualnost namjesto neodređeno općih apstraktnih predodžbi

2. Klasična forma
 ovdje dominira kiparstvo, a nestaje dvostruki nedostatak simboličke umjetnosti
 simboličan način je nesavršen jer se u njemu javlja ideja u onom apstraktnomte
slaganje ideje i oblikovanja ostaje uvijek nepotpuno
 nasuport tome, klasična umjetnička formaje slobodno adekvatno predstavljanje ideje u
liku što odgovara njegovom pojmu
 ona je ostvareni ideal umjetničkog, najsavršenija, najviša forma umjetničkog što je
ikad stvorena i što je po samom pojmu umjetnosti mogla biti stvorena
 u klasičnoj formi tijelo nije puko osjetilno postojanje već egzistira kao prirodni lik
duha-ono mora, kao ljudsko tijelo, izražavati sebi primjeren duh
 duh je ovdje određen kao partikularan, kao ljudski, a ne kao apsolutan i vječan jer se
kao takav može izraziti samo u obliku čiste duhovnosti
 međutim, premda je tu dosegnuto u najvišem stupnju ono što se kao umjetničko moglo
dostići, upravo ta ograničenost na ono individualno nedostatak je u kojem se klasična
forma ukida i prelasi u višu, treću, romantičku formu umjetnosti

3. Romantička forma
 ovdje dominiraju slikarstvo, muzika i pjesništvo
 ova forma ukida ponovo potpuno jedinstvo ideje i njene realnosti te se vraća, ali sada
na višem stupnju, na one razlike koje nisu bile svladane u simboličkoj formi
 klasična je forma dosegla ono najviše što može ostvariti umjetničko osjetilno
spoznavanje, no umjetnička oblast koju ona obuhvaća ipak je ograničena
 ograničeno je to osjetilno u što je opredmećen duh
 tu je doduše stvoren savršen sklad, ali se u toj stopljenosti i u skladu s osjetilnim sam
duh ne prikazuje prema svom pravom pojmu
 duh ima veće i više mogućnosti, njegove se prave ambicije ne mogu ostvariti u
klasičnoj umjetničkoj formi, on teži k čistoći, k apsolutnosti, k sve savršenijim
oblicima spoznaje
 upravo zbog tog principa romantička forma ukida nerazdvojivo jedinstvo klasičnog

20
  tako se sadržaj romantičke umjetničke forme poklapa s onim što npr. kršćanstvo
propovijeda o Bogu kao duhu, za razliku od grčkih bogova koji su najadekvatniji
materijal klasične umjetnosti jer je u grčkoj religiji, odnosno mitologiji, stvoreno
jedinstvo i harmonija dvaju svijetova: osjetilnosti i ideje: tu su bogovi sa svim
božanskim moćima, ali se ne javljaju samo u tjelesnom liku već se i svađaju, ratuju,
jedan drugome podvaljuju, kockaju se i spolno opće
 kršćanstvo se u tom smislu vraća od te konkretne osjetilnosti predstavljanja u očišćenu
duhovnu unutrašnjost
 romantička je forma prevladavanje same umjetnosti
 pravi je predmet umjetnosti na ovom trećem stupnju slobodna duhovnost koja se javlja
za ono duhovno, unutrašnje, za duševne duše, za subjektivnu prisnost, za intimno
čuvstvo
 taj unutrašnji svijet čini sadržaj romantičkog: dubina duše trijumfira nad vanjskim, ali
ona tu pobijedu očituje u vanjskom i na njemu
 pri tome treba naglasiti da ono osjetilno u ovoj formi postaje nužno sporedno, pada na
niske grane
 jedna od bitnih karakteristika romantičke umjetnosti je čuvena Hegelova rečenica:
''Ljubavnici nemaju tijela.''
 u ovoj je formi izvanjskost nebitna i prolazna; tako nastaje indiferenrnost i odvajanje
ideje od lika
 TRI FORME UMJETNOSTI SASTOJE SE U TEŽNJI (SIMBOLIČKA),
DOSTIGNUĆU (KLASIČNA) I PREVLADAVANJU (ROMANTIČKA) IDEALA
KAO ISTINSKE IDEJE LJEPOTE

BENEDETTO CROCE, ESTETIKA

 ova se knjiga sastoji od teorijskog i povijesnog dijela, od dviju nezavisnih knjiga koje
se međusobno potpomažu
 u uvodu svoga djela kaže da je za mogućnost kritičkog vrednovanja temeljnih
problema važno poznavanje i drugih njegovih djela: Logike i Filozofije prakse koje
zajedno s Estetikom čine cjelinu, čine filozofiju duha
 Croce je od Hegela prihvatio shvaćanje o ''pravom kao konkretno univerzalnom pojmu
koji ima karakter u sebi raščlanjenog jedinstva koherentnih određenja što stoje u
odnosu suprotnosti
 temelj i polazište Croceove filozofije čine teze:
-ne postoji ništa što ne bi bila neka manifestacija duha
-nema ničeg realnog osim duha niti neke druge filozofije osim filozofije duha
 duh se manifestira kao teorijska (spoznajna) i praktična (voljena i detaljna)
aktivnost, od kojih se svaka ozbiljuje na 2 stupnja, teorijska na estetičkom i
logičkom, a praktična na ekonomskom i etičkom

21
  pri tom se prvi stupanj, kao primaran odnosi na pojedinačno, konkretno, individualno,
a drugi stupanj na opće
 estetička je sfera prvi stupanj duha
 ona je prvi duhovni spoznajni akt gdje se estetsko manifestira kao INTUICIJA te i
nije drugo di intuicija kao neposredno doživljeno, zorno zahvaćanje konkretnog
 utoliko se intuicija iestetsko, tj. umjetnost za Crocea radikalno odvaja od područja
intelekta i razuma, logike i znanosti
 unutar područja intuitivne spoznaje čisto umjetnički estetski akt konkretizira se kao
ekspresija, kao IZRAZ i taj je stav temelj Croceove estetike
 taj je izraz kao produkt fantazijsko-emocionalnog akta aktivitet na umjetničkom planu
različit spram samo pasivne impresije, tj. dojma, te predstavlja ispunjenje koje tad
znači pozitivnu identičnost impresije e ekspresijom, dovršenost estetskog procesa
 identitet ekspresije i forme kulminira Croceovom tezom: estetski proces jest u formi,
on i nije drugo nego forma
 izraz nije izraz ukoliko nije autentičan i pravi, a to je samo onda kada je uspio, a kao
uspio se i sviđa
 prema tome, ljepota nije ništa drugo nego uspjeli izraz, adekvatan izraz
 prema Croceu neuspio izraz i nije izraz te se uvijetno može reći da je nužno promašen
i neuspio izraz
 estetički akt je zapravo akt duha te se ekspresija iscrpljuje u njemu
 umjetnički doživljaj publike, pristup umjetničkom djelu identičan je stvaralačkom
procesu, on je zapravo rekreacija onog istog duhovnog akta umjetnika, njegova
obnova i aktualizacija bez kojeg nema razumijevanja umjetnine
 u tom se smislu umjetnik stvaralac, genij samo kvantitativno razlikuje od autentičnih
doživljaja umjetnosti
 upravo zato je i kritika djelatnost koja predstavlja estetički doživljaj s tim da se
dovršava u naknadnoj intelektualnoj nadgradnji, odnosno argumentaciji
 prema Croceu kritičar je umjetniku pridodan filozof
 otuda svud prava kritika uvijek pretpostavlja izgrađenu estetiku, izgrađen setetički
nazor
 da bi se sud oslobodio i doveo u suglasnost s ukusom, potreban je jedan živ teoretski
rad koji luči umjetnost od onoga što nije umjetnost
 suđenje pretpostavlja posjedovanje jednog pojma o umjetnosti i kad god taj nedostaje
ili je više ili manje zamagljen sumnjama i konfuzijama, umjetnička kritika biva
manjkava
 pojam umjetnosti (a to je estetika), ako nije uvijet ukusa, uvijet je kritike i kritika bez
odgovarajuće estetike nije pojmljiva-jedna se razvija u drugoj i s drugom
 Croceu su bili upućeni brojni prigovori zbog:
-kod njega je posve zanemarena strana umjetnine kao samosvojnog objekta,
eventualno i stvari, predmeta kao materijalizacije umjetničkog-otuda je zanemarena i
ontička/ontološka dimenzija tog aspekta problema
-on odvaja intelektivnu sferu od intuitivno-estetsko-umjetničke
 Croce u svojoj estetici trajno nastoji razlikovati ono što uistinu jest estetsko i
umjetnost koja je prava i autentična od svega onog što nije dostojno tih naziva

Intuicija i izraz

22
Oblici spoznaje:
 intuitivna spoznaja ili logička spoznaja
 spoznaja putem mašte ili spoznaja putem intelekta
 spoznaja individualnog ili univerzalnog
 spoznaja pojedinačnih činjenica ili njihovih odnosa

 ukratko, spoznaja je ili tvoriteljica slika ili tvoriteljica pojmova

 rezultat umjetničkog djela je intuicija
 u brojnim su intuicijama prisutni i pojmovi
 impresija mjesečeva svjetla na slikarovom platnu, obris neke zemlje na kartografskom
prikazu, čeznutljive riječi neke lirike... sve to mogu biti intuitivne činjenice lišene
intelektualnog
 pojmovi pomiješani i pretočeni u intuiciju, upravo zato što su izmiješani i prožeti u
njima, više ne mogu biti pojmovi jer su izgubili svaku nezavisnost i autonomnost; sada
su to puki elementi intuicije
 stoga kada neki lik u tragediji ili komediji izgovori novu filozofsku maksimu, ona tu
više nema ulogu pojma, nego postaje obilježje tog lika, isto kao što crveno naslikano
na nekom liku ne predstavlja pojam crvene boje kako ga vidi fizičar, nego je tu
karakteristični element toga lika
 umjetničko djelo može obilovati filozofskim pojmovima, no unatoč svim tim
pojmovima rezultat umjetničkog djela je intuicija, a unatoč svim intuicijama rezultat
filozofske rasprave je pojam
 npr. anegdote koje se mogu naći u knjigama filozofa kakav je Schopenhauer ne
oduzimaju tim knjigama karakter intelektualnih rasprava

Intuicija i umjetnost
 umjetnost je intuicija posebne vrste; umjetnička intuicija posebna je vrsta koja se
nečim višim razlikuje od intuicije općenito
 između umjetničke i opće intuicije nema razlike u intenzitetu, no, budući da
umjetnička djelatnost zahvaća šira područja, razlika između jedne i druge je
ekstenzivna
 ne postoji znanost malene i velike intuicije, znanost obične i umjetničke intuicije, nego
samo jedna estetika, znanost intuitivne ili izražajne spoznaje, a to je estetički ili
umjetnički čin
UMJETNIČKI GENIJ:
 oni koji umjetnički genij izdižu iznad čovječnosti da bi ga zatim srozali ispod nje, kao
njegovo bitno obilježje ističu nesvijesnost
 intuitivna ili umjetnička genijalnost, kao svaki oblik ljudske djelatnosti, uvijek je
svijesna jer bi inače bila slijepi mehanizam
SADRŽAJ I FORMA U ESTETICI:
 postavlja se pitanje sastoji li se estetika od samog sadržaja ili od same forme ili i od
jednog i od drugog zajedno
 moramo odbacizi tezu prema kojoj je estetski čin puki sadržaj kao i drugu prema kojo
se on sastoji u davanju forme sadržaju, tj. u dojmovima plus izrazima
 kod estetskog se čina izražajna djelatnost ne priključuje činu dojmova, nego ih ona
razrijeđuje i oblikuje

23
  oni se ponovno pojavljuju u izrazu poput vode koja prolazi kroz filter i jednaka je, a
istodobno i različita s njegove druge strane
 estetski je čin stroga forma i ništa drugo doli forma
KRITIKA OPONAŠANJA PRIRODE I UMJETNIČKE ILUZIJE:
 znanstveno je opravdano značenje kad se oponašanje shvaća kao prikaz ili intuicija
prirode, oblik spoznaje
 kada se žaljalo označiti upravo to i još bolje pojasniti duhovno obilježenje procesa,
tada je opravdana i druga tvrdnja: da je umjetnost idealizacija ili idealizirajuće
oponašanje prirode
 ako se kao oponašanje prirode podrazumijeva da umjetnost stvara mehaničke
reprodukcije koje stvaraju više ili manje savršene duplikate predmeta iz prirode, tada
je tvrdnja očito pogrešna
 obojane voštane figure koje oponašaju živa bića ne pružaju nam estetske intuicije
 iluzija i prikaza nemaju ništa zajedničko s mirnim vladanjem umjetničke tradicije
 ali, ako neki umjetnik naslika muzej voštanih figura, ako neki glumac portretira
čovjeka, tada je pred nama ponovo djelatnost duha i umjetnička intuicija
KRITIKA TEORIJE ESTETSKIH OSJETA:
 ta se teorija svodi na već navedenu grešku da se potraži prijelaz iz sadržajnih u
formalna obilježja

 pod intuicijom se često razumijeva percepcija, tj. razumijevanje nečeg zbiljskog

 percepcija jest intuicija: percepcija sobe u kojoj pišem, olovke kojom se služim i sl.,
sve su to intuicije
 isto tako, intuicija je slika koja mi trenutno prolazi kroz glavu
 intuicija je zapravo nediferencirana jedinica percepcije zbilje jednostavne slike
mogućeg
PROSTOR I VRIJEME:
 oblici su intuicije-intuirati znači smjestiti u prostor i vremenski niz
 intuitivna bi se djelatnost, dakle, sastojala od te dvostruke paralelne funkcije
prostornosti i vremenitosti
 naše intuicije su bez prostora i vremena: nijansa boje neba i nijansa osjećaja, boli u
svijestti, sve su to intuicije što ih posjedujemo i u kojih ništa nije oblikovano u
prostoru i vremenu
 tamo gdje su u intuiciji prisutni prostor i vrijeme, spoznat ćemo ih tek naknadnom
refleksijom
 ono što intuiramo kod nekog umjetničkog djela nije prostor i vrijeme, nego karakter ili
individualna fizionomija
INTUICIJA I OSJET:
 koliko nas puta razdire napor da jasno intuiramo ono što se zbiva u nama
 razabiremo nešto, ali ne uspijevamo to objektivirati i oblikovati spram duha
 materija zahvaćena i potčinjena formom stvara konkretnu formu
 upravo je materija, sadržaj ono što razlikuje jednu našu intuiciju od druge
 forma je stalna, ona je duhovna djelatnost
INTUICIJA I PREDODŽBA
 neki su psiholozi spremni razlučiti od osjeta nešto što to više nije, ali još nije ni pojam
intelekta, predodžbu ili sliku
 ako se predodžba shvati izdvojeno od psihičke osnove osjeta, onda je predodžba
intuicija
INTUICIJA I IZARZ:

24
  svaka prava intuicija ili predodžba istodobno je i izraz
 ono što se ne objektivira u izraz nije intuicija ili predodžba, nego osjet ili prirodnost
 duh intuira samo ako je djelatan, ako oblikuje, izražava
 onaj tko intuiciju odvaja od izraza ne uspijeva ih više nikada povezati
 intuitivna djelatnost intuira onoliko koliko izražava
 svatko tko si uspije formulirati vlastite dojmove i osjećaje, tada ti osjećaji i dojmovi
prelaze posredstvom riječi iz mračnog područja psihe na svjetlost kontemplativnog
duha
 u tom spoznajnom procesu nemoguće je razlikovati intuiciju od izraza
 intuitivna je spoznaja izražajna spoznaja
 nezavisna i autonomna s obzirom na intelekt, neosjetljiva na naknadne podjele na
zbilju i nezbilju, ne također naknadna oblikovanja i percepcije prostora i vremena,
intuicija ili predodžba razlikuje se od onog što se osjeća i trpi, od osjetilnog vala ili
tijeka, od psihičke materije, kao oblik-a taj oblik je izraz
 intuirati znači izraziti ( i ništa drugo)
 umjetnost je duhovna djelatnost, teorijska djelatnost i specijalna teorijska
(intuitivna) djelatnost
 rod, vrsta i individualnost estetičke forme:
-na rodovsko se određenje svode obilježja jedinstva, jedinstva u različitosti,
jednostavnosti, originalnosti
-na specifično se određenje odnose istinitost, jasnoća
-na individualno se određenje odnosi život, živost, živahnost, konkretnost,
individualnost, karakterističnost
LIJEPO/RUŽNO
 lijepo se ne kaže samo za neki uspjeli izraz, nego i za znanstvenu istinu i korisno
obavljenu djelatnost ili pak moralni čin pa se tad govori o intelektualno lijepom, o
djelatno lijepom i moralno lijepom
 Croce smatra da za sada pažljivo izbjegava riječ lijepo kao oznaku izraza u njegovu
poimanju značenja
 lijepo je uspijeli izraz, izraz za sebe jer izraz, ako nije uspio, i nije izraz

Ružno i elementi lijepog koji ga čine

 ružno bi prema tome bio pogrešan izraz
 lijepo nam predočuje jedinstvenost ljepote, a ružno višestranost
 dobre strane neuspijelog djela mogu biti različitog stupnja, a tamo gdje lijepo ne
posjeduje stupnjeve, jer se ne može poimati nešto što je još ljepše, tj. nešto izražajnije
od izražajnog, prikladnije od prikladnog, tamo ih međutim pokazuje ružno i to u
stupnjevima koji idu od pomalo ružnog (ili gotovo lijepog) do vrlo ružnog
 ali kad bi ružno bilo potpuno, što znači lišeno svakog elementa ljepote, ono bi samim
tim prestalo biti ružno jer bi u tom slučaju izostala proturječnost u kojoj se i nalazi
njegov smisao postojanja
JEDINSTVO I NEDJELJIVOST UMJETNIČKOG DJELA
 estetska djelatnost stapanje je dojmova u cjelinu, a to je ono što je htjela istaknuti kada
se govorilo da i umjetničko djelo mora posjedovati jedinstvo ili jedinstvo u
raznovrsnosti
 izraz (djelo) uvijek nastaje na temelju impresija
 onaj tko poima tragediju miješa u velikom loncu veliku količinu impresija, a na taj se
način i ranije poimani izrazi stapaju zajedno s novima u jedinstvenu masu

25
  na isti se način u talionik mogu ubaciti i bezoblični komadi bronce i najprobraniji
kipići; da bi se dobio novi kip, i probrani se kipići moraju rastaliti na isti način kao i
bezoblični komadi
 stari se izrazi moraju ponovno svesti ne impresije da bi zajedno s drugima mogli činiti
nov jedinstven izraz
UMJETNOST I ZNANOST
 one su odijeljene i zajedno povezane, poklapaju se s estetičke strane
 svako znanstveno djelo ujedno je i umjetničko
 pjesniku kojem nedostaje forma, nedostaje mu sve jer promašuje i sebe
 samo izraz, tj. forma čini pjesnika

 najpoznatija njegova nauka o umjetnosti je intuicija što znači izraz-intuitivno znanje je

znanje istraživanja
 za njega je umjetničko djelo intelektualna stvar
 ova tvrdnja o mitološkom statusu umjetničkog djela znači da stvaratelj umjetničkog
djela zapravo stvara umjetničko djelo u u svom umu, svojoj glavi
 osjećaj je nužni dio bilo koje mentalne aktivnost, uključujući i percepciju
 jedini je kriterij umjetnosti usklađenost istraživanja, odnosno, pokreta volje
 želi odvojiti umjetnički izraz od prirodnog izraza, a na isti način odbija priznati
zadovoljstvo kao cilj umjetnosti
 on naravno ne želi poricati da estetski užitak postoji, ali on je praktični odjek estetske
vrijednosti ili bezvrijednosti
 vrijednost estetskog je ljepota
 ukazuje da je zadovoljstvo mnogo šire od oblasti umjetnosti tako da definira umjetnost
kao ono što uzrokuje zadovoljstvo ne prolazi
 za njega je slikanje slika, pjevanje samo zavisno vezano uz umjetničko djelo
 zadatak je kritičara isti kao i umjetnika
 kritičar je mali genije, također umjetnik
 da bismo sudili i kritizirali Dantea, moramo sebe dići na njegovi razinu; naravno,
empirijski mi nismo Dante, ali u tom trenutku razmatranja i prosudbe naš je duh jedan
s pjesnikom i u tom trenutku mi smo jedno
 i umjetnik i kritičar imaju tada sposobnost ostvarenja intuicije

 kaže da su dva oblika spoznaje:

-intuitivna spoznaja (spoznaja putem mašte)
-logička spoznaja (spoznaja putem intelekta)
 spoznaja je ili tvoriteljica slika ili tvoriteljica pojmova
 da bi ukazao na razliku između intuicije i pojma, Croce uzima za primjer čašu vode:
dok je pojam čaše raščlenjen na čašu kao čašu i vodu kao vodu, vodu uopće da bi se
potom fantazijom povezala ta dva opće obilježja u predodžbu čaše s vodom, intuicija
čašu vode sahvaća neposredno ili u cjelini
 ili drugi primjer: pojmovnim putem se o nekom čovjeku mogu nabrojati obilježja
njegovog karaktera, temperamenta, duševnosti, moralnosti..., ali na portretu su svi ovi
pojmovi kroz intuiciju likovno sabrani u cjeloviti lik toga čovjeka-svi se odjednom
pojavljuju

 Croce je umjetničko djelo smatrao proizvodom intuicije te je polazeći od tog pojma

nastojao razumijeti specifičnost umjetnosti

26
  intuicija je prema njemu nedjeljiva kao i umjetnost
 smatrao je da ne postoje povijesni sklopovi
 po njemu su forma i izraz vrlo bitni
 u Estetici se bavi formom; pokušao je odrediti je li estetika pojava u sadržaju ili formi
ili u jednom i drugom
 pri tome pod sadržajem podrazumijeva materiju, emocije koje su još estetski
neizrađene ili utiske
 forma predstavlja njihovu obradu, duševnu aktivnost izražavanja, sam izraz
 dakle, sadržaj je utisak (emocija), a forma je način izražavanja te emocije, oblik u
kojem ju izražavam (izraz)
 zadaća forme nije da se sama pridodaje tom sadržaju, nego ona taj sadržaj obrađuje i
uobličuje- tu je riječ o djelovanju forme na sadržaj
 za Crocea je to estetski proces koji se nalazi u samoj formi

PLATON

DRŽAVA
 SEDMA KNJIGA: mi u materijalnom svijetu vidimo samo sjene svijeta ideja
 Platon u svojoj slici pećine opisuje čovječanstvo kao grupu ljudi u mračnoj pećini
 iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost-ta svjetlost baca sjene prema zidu u koji ljudi
gledaju
 kako vani ljudi možda nose neke stvari (npr. kutiju), sjene koje su na zidu daju ljudima
pogrešan utisak o vanjskom svijetu (ljudi sa kockastim glavama-nepoznavanje svijeta
ideja)
 ponaked se netko iz grupe izdvoji i izađe van, međutim, jeka svjetlost ih zaslijepi radi
tame u kojoj su živjeli i oni u strahu trče nazad u pećinu
 kada bi izašli na sunce vidjeli bi stvari koje su viđali i dok su bili privezani u pećini
samo što ih sada vide u njihovom pravom obliku, a ne u onom nametnutom
 takvom novom spoznajom stvari čovjek bi uspio iz svijeta pukog opažaja uroniti u
svijet ideja
 DESTA KNJIGA: obrtnik izrađuje predmet po uzoru (npr. stol) kao i slikar-oni prave
nešto što je bitak, ali nije bitak sam
 prividno možeš napraviti i Sunce, Zemlju, životinje, sve stvari ako uzmeš zrcalo
 znalci za 3 vrste stola su: 1. Bog-praotac tog predmeta
2. stolar-obrtnik
3. slikar-oponašalac-ne razumije se u vještine, stvara bez

27
 znanja i istine, stvara utvare, gleda samo boje i oblike.
 pjesnici (Homer) također su oponašatelji i tvorci utvara, ne znaju ništa o bitku, ali
znaju za priviđanje
 za svaku stvar postoje 3 umijeća: koje će se upotrebljavati, praviti, oponašati; samo
onaj koji upotrebljava stvar najiskusniji je i razumije
 oponašalac neće ni znati ni ispravno mniti o vrsnoći i nevrsnoći predmeta koje bude
oponašao
 oponašanje je igra koja izaziva zbunjenost u našoj duši, daleko od razumnosti i prave
mjere-sastaje se s lošim i rađa loše
 razum i zakon nalažu opirati se, a samo čuvstvo vuče žalosti, zato u nesreći treba
pokazati mirnoću i ne uzrujavati se, ne dozvoliti da dio duše sklon nerazumu,
mlitavosti i kukavičluku nadvlada jer taj dio vodi oponašanju, a pjesničko nam
oponašanje pravi štetu
 požuda, bol i nadlada prate svaki naš čin i postavljaju se za gospodare, zato trebamo
umjereno postupati (jednako kao što u državi smije biti samo onoliko pjesništva koliko
su slavopjevi za bogove i pohvale za dobre)
 slušalac treba biti oprezan, velika je borba postati dobar ili loš pa nije vrijedno zanijeti
se čašću i novcem ni službom, a ni pjesništvom pa odnemariti pravednost i ostale
kreposti
 naša je duša besmrtna i nikada ne propada, ali ju upropaštava i oštećuje nepravednost,
razuzdanost, kukavičluk i neukus
 kada duša ne propada ni od kakvog zla, tada je ona vječni bitak i time je besmrtna
 dušu treba ogledati kad postaje čista te će se tada razabrati pravednost i nepravednost,
treba paziti na njenu ljubav prema znanju i gledati za kakvim društvima čezne i kakva
bi postala ako teži božanskome
 pravedan čovjek iako za života pada u siromaštvo i boleat, doživjet će sreću i postajati
jednak bogu
 nepravedan čovjek na koncu bude ismijan , zlostavljan od tuđinaca i građana
 priča o junaku Eru koji je nakon pogibije u ratu oživio na lomači 12. dan, a tijelo mu
se nije raspalo za razliku od drugih te je po oživljenju pričao što je vidio nakon što mu
se duša odvojila od tijela: dospijela je u neki demonski kraj s dva otvora u zemlji i dva
na nebu, a u sredini je nekoliko sudaca koji nalažu gdje idu pravednici, gdje
nepravednici. Nakon što im je izrečena presuda izlaze iz otvora-iz zemlje puni strahote
i prašine, s neba čisti i veseli; za svako loše djelo slijedi primjerena kazna
Preko neba je protegnuto svjetlo u pravcu kao vrpca, ono drži cijelo obrtanje, a od
krajeva je razapeto vreteno Nužde pomoću koga se obrću sva obrtanja
Vreteno ima držak i kuku od nada, a pršljen od smjese nada i drugih kovina
Vreteno se okreće u krilu Nužde,. a na svakom okrugu stoji i skupa se vrti Sirena te
daje svaka poseban glas tvoreći ljestvicu od osam glasova
Okolo na tri prijestolja sijede Suđenice, kćeri Nuđde u bijelom, s vijencima na
glavi-Davalica, Prelja i Neobrnuta te pjevaju uz glasove Sirena prošlost (Davalica),
sadašnjost (Prelja) i budućnost (Neobrnuta)
Kod Davalice jedan glasnik baca kocke na duše koje biraju živote
Er je prvi odabrao najveće silništvo
Tada je vidio ostale duše kako se pretvaraju u životinje, nepravedni u divlje, a
pravedni u pitome
Potom su duše došle pred Prelju, pa Neobrnutu te na kraju na polje Zaborava kroz
silnu žegu i raširili šatore kraj rijeke Nehaja gdje je svatko trebao ispiti mjericu
vode, a oni koje ne čuva razumnost i više od mjerice-kako bi tko ispio, sve bi

28
 zaboravio
Er nije dobio vode, a kad je otvorio oči vidio je da leži na lomači
 mimesis-oponašanje-odnos bitka i bića
 ideja je prisjećanje onoga što je duša zaboravila
 pjesništvo je najbliže idejama (tragedija oponaša neistinu u smislu da tragičar ne
uspijeva dosegnuti istinu-Homer)

ION
 Sokrat i Ion
 Ion se hvali da je najbolji pjesnik i retoričar
 Ion smatra da, budući da je najbolji recitator Homer, zna i sva umijeća koja Homer
spominje u pjesmama
 Sokrat ga uvijerava da ne
 ideja-tvorac-oponašatelj→gledatelji dobiju laž
 i Homer je u laži, ali gledatelji su u potpunoj laži→moć magnetnog prstena: širi se
neznanje, ne širi se pravo znanje, odnosno umijeće, a prstenovi vuku jedan drugoga
 Sokrat ga poistovjećuje s vojskovođom, pita ga imali on znanje vojskovođe-nema
znanje, ima božansko nadahnuće
 bolje mu je da prizna da je božanski pjesnik nego nepravedan čovjek

SIMPOZIJ/GOZBA
 Apolodar, Aristodem, Glaukon , Sokrat
 gozba je kod Agatona, a razgovara se o erosu
 Fedro Menićanin predlaže da svaki od njih iznese govor kao pohvalu Erosu
 on kaže da za mlada čovjeka nema većeg dobra od ljubavi, tj. za valjana ljubavnika
valjan ljubavnik
 ljubavnik je pri tome božanstveniji od ljubljenika jer je ispunjen bogom-govor mu je
siromašan i posve jednostavan, oslanja se na autoritet i tradiciju)
 5 je uvodnih govora, zatim Sokratov i na kraju Alkibijadov
 na kraju sve završava općim bančenjem, gosti se razilaze, a Aristodem, Aristofan i
Agaton zaspu dok je Sokrat ostao pribran i trijezan do kraja, ustaje se i odlazi provesti
dan kao i svaki drugi

PRVI DIO
 čine ga govori petorice učesnika prije Sokrata:
 FEDRO: zauzima se za erotične govore
 predlaže temu pohvala erosa
 PAUSINIJA: Agatonov ljubavnik, kaže da postoje 2 erosa prikrivajući time obranu
pederastije kao ljubavi radi vrline
 jedan je eros nebeski, a drugi pučki
 nije svaki eros lijep niti dostojan hvaljenja, nego samo onaj koji navodi na lijepu
ljubav
 pučki eros ima udijela i u muškom i u ženskom, a nebeski samo u muškarcima među
onima koji ljube dječake
 nevaljao je onaj ljubavnik čija je žudnja usmjerena na tijelu umijesto na dušu-onaj tko
čezne za dušom dobar je ljubavnik jer žudi za nečim stalnim, a to je služenje kojemu
je svrha usavršavanje u kreposti

29
 ispod Pansinijeve argumentacije izbija senzualistički usmjeren interes
 osuđuje nomos (zakone) drugih država, zagovara to nomunun (?) kao zakon
moralnosti
 ERIKSIMAH: kaže da narav živih tijela sadrži u sebi tog dvostrukog erosa (zdravog i
bolesnog, požudnog i kreposnog) i zato treba težiti da se između tog najsuprotnijeg
razvije uzajamna ljubav i da se krajnosti dovedu u prijateljski odnos
 zagovara umjerenost i odmjerenost; govori svečanim tonom; od Pausinija preuzima i
nespretno primjenjuje teoriju o dva erosa
 stil mu je monoton i pun ponavljanja
 ARISTOFAN: ljubav je među bogovima najveći prijatelj ljudima, ali prvo treba
razumijeti ljudsku narav i sve promjene koje je ona prošla
 eros je žudnja za potpunošću i cjelovitošću, ljubav je nešto dublje od tjelesnog
zadovoljenja
 stil mu je divljenja vrijedan
 mitski govor o ljudima koji su pripadali trima spolovima: muškom, ženskom i
muškoženskom (ardroginom, hermafroditskom)
 vanjština im je bila zaobljena, imali su četiri ruke i četiri noge, četiri uha, dva lica na
jednoj glavi okrenuta u suprotnim smjerovima, dva splovila
 tri spola su postojala zato što je muški izvorno bio izdanak Sunca, ženski izdanak
Zemlje, a muško-ženski potomak mjeseca (jer ima obilježje i Sunca i Zemlje)
 bili su ktugoliki i izgledom i kretanjem (nalikovali su svojim praroditeljima)
 bili su silni snagom i htijeli su nasrnuti na bogove i popeti se na neboZeus ih nije zatro
jer bi s njima i svoje počasti i žrtve pa ih je svakoga rasjekao po pola (umanjio im
snagu, a postali su mu korisniji jer ih je bilo više, počeli su hodati uspravno)
 Apolon im je okretao lica i polovinu vrata prema rasjekotini da bi čovjek bio ponizniji
gledajući ih; ostale je dijelove zaliječio i navlačio kožu na ono što danas zovemo trbuh
i na sredini vezivao otvor (pupak)
 svaka takva polovica čeznula je za svojom drugom i nastojala se združiti s njom, ali
kako nije mogla, umirale su od gladi i opće neaktivnosti-zato im je Zeus premjestio
splovila izvana i tako omogućio rađanje jednog u drugome
 muškarci nastali rasjecanjem onog muškog stvorenja teže za muškarcima i pri
njihovom zagrljaju s drugim muškarcima može doći samo do spolnog zadovoljenja
tako je i sa ženama nastalim rasjecanjem dvostrukih žena
 muškarci nastali rasjecanjem onog dvospolnod stvorenja žude za ženama pa je od toga
potekla i većina preljubnika
 i onda kada se ljubitelj namjeri na svoju drugu polovicu tada ga na čudesan način
obuzima osjećaj predanosti, bliskosti i ljubavi-to su upravo oni koji jedno s drugim
provode cijeli život
 ismijava naučene aksiome, ali ne na vulgaran način
 eros je po njemu žudnja za potpunošću, cjelovitošću
 njegov govor ismijava Hipokratovo učenje O ljudskoj naravi koje tumači miješanje
muškog i ženskog principa u ljudskome rodu (združivanje dvaju muških principa daje
mudre i hrabre muškarce, a spajanje dvaju muških sa ženskim uz prevlast muškoga
daje ženskaste muškarce)
 AGATON: tragični pjesnik
 kaže da eros posjeduje blaženost u najvećoj mjeri jer je najljepši i najbolji
 najljepši je zato što je najmlađi od bogova-bježi od starosti, druži se s mladima i zato
je i sam mlad (jer isto privlači isto)

30
 nježan je zato što se kreće i obitava u onom najmekšem od svega postojećeg-u dušama
ljudi i bogova
 gipka je oblika jer se umije svuda priljubljivati i neopažen ulaziti i izlaziti iz duša
 umjeren je u obuzdavanju strasti, pravedan, mudar i hrabar
 svatko koga se eros takne postaje pjesnik i ako je muzama bio stran
 među bogovima se pojavio tek kada je eros zamijenio nužnost-kad se rodio taj Bog, iz
ljubavi prema lijepom nastala su sva dobra i ljudima i bogovima
 Eros je prvi sam najljepši i najbolji, a potom ostalima daje iste kvalitete
 SOKRAT: reći će istinu o erosu, a ne hvalit ga lijepim atributima i pričama koje ne
stoje
 Eros je žudnja za onim što ti još nije na dohvatu i želja da sačuvaš za budućnost ono
što već posjeduješ
 Iznosi svoj govor koji je čuo od Mautinejke Diotime (Mautineja-grad u Avkadiji
poznat po gatalaštvu, Diotima- ona koju štuje Zeus)-ishodila Atenjanima
desetogodišnju odgodu od kuge: eros nije ni bog, ni čovjek, nego demon, biće između
smrtnika i besmrtnika; ispunjava prostor između jednih i drugih tako da ukupnost
svega bude iznutra povezana i zahvaljujući njemu moguća mautika (gatalaštvo)
 EROSOVO ROĐENJE: kad se rodila Afrodita, na gozbi na kojoj su se častili bogovi,
bio je bog Por kojeg je pijanog zavela Penija (Oskudica, Siromaštvo) i s njim začela
Erosa
 Eros je siromašan, zaljubljenik u lijepo, nimalo nježan i lijep, nego krut i suh, bosonog
i beskućnik, uvijek ga prati oskudica
 po ocu stalno sprema zamke lijepima i dobrima, hrabar je, prijatelj mudrosti i
domišljat-filizofira tijekom cijelog svog života; ono što stječe mu neprestano i otječe
tako da niti je u oskudici, niti u obilju, nego je u sredini između mudrosti i neznanja
 oni koji se bave filozofijom nalaze se između te dvije kreposti
 eros je ljubav prema onom lijepom, onaj koji žudi za lijepim žudi da mu ono pripadne
pa da bude sretan-htijenje i žudnja za dobrim, srećom kod svih je ljudi ista
 ljubav nije čežnja za polovicom, a niti za cjelinom ako ona nije nešto dobro
 ljubav nije ni žudnja za ljepotom, nego za rađanjem u lijepu jer rađanje je ono nježno i
besmrtno koje je dostupno smrtnome
 smrtna se priroda trudi, koliko joj je to moguće, da zauvijek postoji i da bude
besmrtna, a to joj je moguće samo na taj način-rađanjem
 tako je i kod naših spoznaja: jedne stječemo, a druge gubimo i po njima nikada nismo
isti iako imamo dojam da je cjelina spoznaje uvijek ista i stalna, njeni se dijelovi
uvijek iznova izmijenjuju
 svi oni veliki ljudi koje slavimo zbog njihovih velikih podviga to su činili iz istog
razloga iz kojeg muškarac i žena rađaju potomstvo-radi besmrtnosti
 u težnji ljudske naravi za takvim blagom čovjek ne bi mogao naći boljeg pomagaća od
erosa jer on omogućuje da se izdignemo iznad privida i motrimo božansko lijepo u
njegovoj jedinstvenosti i tako, tim rađanjem, postanemo besmrtni
 govor kod Sokrata započinje mitološkim izvođenjem erosova podrijetla u kojem se
očituje njegova demonska narav koja ga smješta između ljudi i bogova
 s jedne je strane siromašan jer želja nema svoj objekt, a s druge strane bogat je živom
energijom kojom te želja ostvaruje svoj cilj
 eros svoju moć pokazuje u težnji za posjedovanjem dobra i sreće
 on je impuls besmrtnosti u smrtnicima koji se može postići prokreacijom u onom
lijepom

31
  ljepota se manifestira u raznim oblicima po kojima se ljubavnik mora uspinjati da bi
došao do vrhunca, do ideje
 pravi filozof stječe viziju vječne ljepote pomoću uma ili duše kojom promatra ono
lijepo-posjedovanjem tog besmrtnog objekta čovjek kao logičko biće postaje besmrtan
 ALKIBIJAD: hvali Sokrata
 svojim govorom dovodi ljude u stanje da promijene način života; mudriji je od svih,
nikada ga nitko nije vidio
 loš je zato što je oskvrnuo i ismijao njegovu ljepotu (ovaj mu je ponudio, a on odbio
jer je smatrao da želi mijenjati zlatnu ljepotu za mjedenu)
 ovdje je Alkibijad poznat kao čovjek znatnih intelektualnih sposobnosti i ljpote zbog
koje je bio umišljen

 ljepota privlači, ali ne pobuđuje ona sviđanje nego ljubav (eros)

 međutim, ljubav spram ljepote ne dozvoljava prikovanost i uživanje u nečemu
lijepom, nego zaljubljenog u ljepotu vodi prema samoj ideji ljepote, do onoga što
naziva ljepotom samom
 lijepo se sviđa duhu, izaziva divljenje, privlači i prikriva pogled, ali kad se jevi i
ljubav spram ljepote same, ona vodi čovjeka do najviših duhovnih sfera
 zato kaže da u ljubavi spram ljepote ima nečega demonskog (govori o demonskom
erosu koji se u susretu s lijepim pobudi u čovjeku)
 za Platona lijepa stvar, njena forma nije ljepota ni po sebi, ni po tomu što se nekome
sviđa
 njena ljepota odražava svijetlo koje na nju baca sama ideja ljepote

PITANJA:
Kant- lijepo i uzvišeno; 4 momenta suda ukusa
Hegel-tri forme estetike
Platon- Ion, Gozba
Aristotel-katarzis; razlika između aristotelovog i Platonovog poimanja lijepog
Nietzsche-dionizijsko, apolonizijsko

32