Sociološkle i pedagoške osnove ženske ravnopravnosti

Pretežnim je dijelom rad Marije Jambrišak, uz nastojanja da se izgradi sistem odgoja i

obrazovanja žena, usmjeren na definiranje ravnopravnosti i određivanje sadržaja odgoja i
obrazovanja u žene. Svoj je rad na tom području povezala s Hrvatskim pedagoško-književnim
zborom i drugim organizacijama. Najznačajniji su joj radovi: «Viša školska naobrazba
korisna je ženi u svakoj prilici života» (1883), «Majka», «Položaj žene tijekom vjekova u
porodici i javnom životu».
Raspravlja o potrebi obrazovanja djevojaka u višim djevojačkim školama i ističe da te škole
nisu i ne smiju biti stručne, već odgojni zavodi kojima je zadatak da spremaju žene za različita
zvanja potrebna društvu. Ženama treba, ističe Marija Jambrišak, već jednom otvoreno reći da
i one smiju govoriti jezikom razuma, da su i one sposobne za svaki duhovni rad i stvaralaštvo
i da nisu stvorene da ostanu dovijeka na jednom istom stupnju umnog razvitka. Zalaže se za
ravnopravne mogućnosti izobrazbe muškaraca i žena te za koedukaciju te navodi « Znanost
neka bude slobodna i za žene, jer je za napredak čovječanstva».
Godine 1892 objavljuje svoju najznačajniju raspravu o odgoju i obrazovanju žena pod
naslovom «Kako bi se ženski uzgoj imao udesiti da što korisniji bude po naš obiteljski,
društveni i narodni život». Taj njezin rad je izašao i u posebnom izdanju pod naslovom « O
ženskom uzgoju». U tom radu je došlo do izražaja njezino 27-godišnje iskustvo u proučavanju
ženskog pokreta, putova i oblika rješavanja obrazovnih i odgojnih pitanja mlade ženske
generacije u Hrvatskoj. Svoju je raspravu potkrijepila statistikama , stanjem, odnosom i
brojem žena i muškaraca u Hrvatskoj. Navodi da je u Zagrebu tada bio znatan broj žena koje
nisu živjele u braku te da je u Zagrebu tada živjelo više žena nego muškaraca.. Iz toga slijedi
zaključak da ženama nije, niti ne može biti mjesto samo u braku (kako se tada smatralo), jer
se praktički sve ne mogu udati. Ukazujući na višak ženskog pučanstva kao na socijalni
problem ona zahtijeva da se žene osposobljavanju za samostalno privređivanje. Stoga svaku
djevojku treba odgajati i obrazovati da bude sposobna za život. Neškolovana i nedovoljno
obrazovana žena, socijalno neosigurana, izložena je stradanju i često je upućena, osim
ostalog, i na nemoral.
Smatra da je odrasle žene potrebno upoznavati s načelima obiteljskog života te više njegovati
fizički odgoj u ženskim školama. Nadalje govori o potrebi estetskog odgoja, o odgoju
pjesmom i glazbom, o sposobnosti i volje žena za rad, učenje i studij.
Ističe da je prvi zadatak majke odgajati žene u patriotskom duhu, da u njima njeguju ljubav
prema domovini, razvijaju ponos i samosvijest. Zahtijeva da opće obrazovanje žena bude što
dulje, smatrajući da će se tako stečenim obrazovanjem žena mnoga bolje koristiti ne samo u
intelektualnom već i u moralnom pogledu. U odgoju ženske omladine ona se suprotstavlja
negativnim utjecajem inozemstva , osuđuje one roditelje koji šalju svoju žensku djecu u
kojekakve inozemne zavode, kako bi, tobože, tamo dobila solidno obrazovanje i široku
kulturu, oduševila se i opila tuđim blještavilom. Smatra da odraslim djevojkama ne treba
zabranjivati zabavu, veselje i radost ali i h je potrebno navikavati da u tome budu umjerene.
Smatra da je djevojkama potrebno druženje i sa djevojkama i mladićima. Zahtijeva osnivanje
ženskih internata, kako bi se omogućio odgoj i obrazovanje ženske djece iz unutrašnjosti i
siromašne djece u gradu. Govoreći o odgoju ženske djece na selu, ističe potrebu njihova rada
u školskim vrtovima , da se upoznaju s gajenjem voća, povrća, cvijeća, jer se tako stječu
radne navike, razvija ljubav prema prirodi i bude plemeniti osjećaji.
Razmatrala je i pitanje odgoja ženske služinčadi te zahtijeva da se otvaraju večernje škole za
služinčad u koje bi trebale polaziti radnice i radnici, jer su i jednima i drugima veoma
potrebna znanja o domaćinskim poslovima, o braku i bračnim dužnostima, o privredi itd.
Marija Jambrišak nije mogla mimoići ni problem odgoja i obrazovanja zapuštene ženske
djece. Smatra da se u roditeljskom domu usvajaju načela koja čovjeka prate čitavog života .
Zbog toga primjer roditelja i sredine u kojoj dijete živi ima izvan-rednu odgojnu vrijednost.
Loši primjeri imaju negativan utjecaj na djecu i navode ih na kriminal. Protivi se otvaranju
sirotišta i zahtijeva da se djeca bez roditelja na državni ili općinski teret povjere dobrim
obiteljima, koje bi im nadomjestile roditeljski dom. Zahtijeva osnivanje popravilišta, odnosno
odgojno popravih domova u koje bi se smjestila djeca koja su počinila kriminalne radnje.
Smatra da kaznionice ne daju dobar primjer obrazovanju i odgoju te da bi uređenje novoga
popravnoga doma trebalo što više nalikovati onom obiteljskom kako bi se djeca osjećala
slobodno. Protivi se bilo kakvom obliku fizičkog kažnjavanja djece.
Zahtijevala je da učiteljice rade samo na odgoju i obrazovanju ženske djece jer je smatrala da
nije u prirodi učiteljice da odgaja mušku djecu.
Godine 1897 objavljuje raspravu «Žena nekoć i sada», u kojoj govori o položaju žene u
povijesti različitih naroda. Govori da je žena prije četrdeset godina bila potpuni rob, a danas
se toliko podigla da je već dobar procent današnjih žena ravnopravan za duševni rad
muškarcu.
Kritizira tadašnje zakonodavstvo koje još uvijek dovodi ženu u nepravan položaj. Smatra da
žena treba odabrati zvanje prema svojim sposobnostima i prilikama te da je nitko nema pravo
u tom sprečavati. Kritizira tadašnje poražavajuće stanje glede pismenosti žena te potiče
opismenjivanje.
Postavila je mnoge teoretske i praktične preduvjete za priznanje i realizaciju prava ženske
mladeži u obrazovanju i odgoju. U svom dugogodišnjem radu razmatrala je i popularizirala
napredne zahtjeve i nastojala temeljito i cjelovito definirati potrebu, zadatke, sadržaj, i
organizaciju ženskog obrazovanja.

Pedagoška misao i praktična djelatnost

Pedagoška misao Marije Jambrišak oblikovala se pod utjecajem progresivne i humanističke

pedagogije. Studirajući u bečkom Pedagogijumu imala je priliku upoznati se sa pedagoškim
idejama i djelima J. A. Komenskoga, J. J. Rousseaua, J. H. Pestalozzija, A. Disterwega, Fr.
Froebela i dr.
Ideja o ženskom obrazovanju kojom se najviše bavila sadržavala je u sebi problem umnog
odgoja, a posebno oblike školskog odgoja. Svojim teoretskim i praktičnim djelovanjem
pokazala je da je rješavanje tog problema shvatila kao put oslobađanja ženske ličnosti,
osnovom i suštinom ravnopravnosti muškarca i žene, društvenog napretka, blagostanja,
prosvjetnog i kulturnog blagostanja zemlje i naroda.
U nastavi ističe čimbenik građe. Govoreći o izboru građe ističe da je djeci potrebno dati
onoliko građe koliko mogu primiti i shvatiti. Smatra da je neophodno misliti na princip
poslušnosti u obradi građe. Bitna je logičnost, preglednost i međusobna povezanost obrađene
građe. Učitelj treba poučavati temeljito sve dok svi učenici građu nisu potpuno shvatili te
jednako tako mora uvažavati individualne snage i sposobnosti učenika.
Govori da je potrebno često provjeravati ono što je obrađeno, tako da bi se moglo vidjeti jesu
li učenice izloženo i obrađeno gradivo pravilno razumjele. Različiti načini obrade građe mogu
se podijeliti u dvije glavne skupine: u saopćavajući i razvijajući način obrađene građe. I jedan
i drugi su didaktički vrijedni, ne mogu se međusobno odvajati, a njihova upotreba zavisi od
učenica i prirode obrazovne građe. Zagovara metodu razgovora, jer se tako unosi dinamika,
stvaralaštvo, život, jer je ta metoda plodotvorna. Osuđuje učenje napamet suhoparnih, djeci
neprimjerenih molitava i katehizama, jer je to za njih apstraktno i nepristupačno. Zahtijeva da
religiozni odgoj prožima nastavu, ali, ipak, posredno negira i odbacuje utjecaj religije i
njezinu vezu s naukom. Smatra da je povijest neobično značajan predmet, ali smatra da je
nastava povijesti u pučkim školama na vrlo niskom stupnju. Potrebno je da se učenici
osposobe da na osnovi prošlosti i sadašnjosti zaključuju o budućnosti. Smatra da se povijest u
osnovnoj školi ne bi trebala predavati već pripovijedati. Govori o vrijednosti čitanke i istiće
da bi ona, kao što misli A. Disterweg, morala biti značajno sredstvo obuke u materinjem
jeziku. Osim čitanaka ističe potrebnost školskih knjiga, sredstava i pomagala te govori «Bez
alata ne ima zanata». Za nju je ženski ručni rad nije bio svrhom sama sebi, već je u njemu
gledala praktičnu i životnu vrijednost. Govori da je iz školskih knjiga neophodno isključiti
ono nepotrebno i suvišno. Posebno je isticala potrebu razvijanja i ljubavi prema materinjem
jeziku . Zahtijevala je od učiteljica da koriste materinji jezik u razvijanju patriotizma.
Smatrala je da u školama treba razvijati i njegovati kult domovine. Oštro se suprotstavljala
tuđinskim utjecajima i zapostavljanju materinjeg jezika. Pri tome međutim nije zapala u neki
uski nacionalizam i šovinizam. Dala je niz vrijednosti i pedagoški opravdanih uputa za odgoj
pozitivnih moralnih osobina ličnosti, što nam nedvosmisleno ukazuje na to da je dobro
poznavala ovo područje. U svom pedagoškom radu često je isticala motiv majčinstva. Pisala
je o odgojnoj vrijednosti poezije, glazbe i plesa, kazališnih predstava, a poticala je i razvijanje
različitih oblika estetske kulture. Zalagala se i za fizički odgoj ženske omladine, za
gimnastiku te za bolje zdravstveno higijenske uvijete u školi.

Fanatičan odgajatelj i praktiča

Marija Jambrišak se od samog početka svoga rada u školi isticala kao neobično sposobna i
vrijedna učiteljica. Osim jednostavnosti i skromnosti, odlikovala se ustrajnom strpljivošću,
pristupačnošću, autoritativnošću i dosljednošću. Brinula se za siromašne učenice, tražila
putove da im olakša materijalni položaj, pomogne u odjeći i obući i time bi osvajala srca
mladih djevojaka i zadobivala njihovo povjerenje i ljubav. Za svoj rad dobila je veliki broj
priznanja, diploma i pohvalnica. Njezina predavanja bila su uvijek živa, zanimljiva i
prilagođena dobi i shvaćanju njezinih učenica. Posebno je vrijedan njezin rad u didaktičko
metodičkom obrazovanju učenica liceja. Predavala je metodiku, vodila je praktične vježbe, pa
je i za taj predmet znala i umjela zainteresirati svoje učenice. Znala je razviti takmičenje među
učenicama: tko će bolje predavati, tko će bolje sastaviti metodsku jedinicu i sl.
Sama je kao praktičar gledala na dijete kao na glavni kriterij za izbor građe i primjenu
nastavnih metoda. Pokazivala je velik interes za suvremena pedagoška strujanja u svijetu, za
pravce moderne demokratski i progresivno orijentirane pedagogije, pitanja seksualnog odgoja
i sl. Posebno se bavila problemima dječje psihologije, izučavala svojstva i osobine naše djece,
proučavala sredine u kojoj žive, način stanovanja, rada, odmora, spavanja itd. U tim
razgovorima bi raspravljala o psihičkom stanju djece, o njihovim mislima, čuvstvima,
osjećajima, željama, osobinama dječje volje, njihovim vrlinama i porocima, različitim
sklonostima i dr. Istraživala je tipove učenika s obzirom na način zapamćivanja: koliko je
dijete vizualan, akustičan ili motoran tip.
U dnevnoj štampi je poticala upotrebu upitnika za roditelje, zahtijevala je praćenje razvoja
djece, upućivala roditelje da iskreno i otvoreno obavještavaju učitelje o osobinama svoje
djece. Marija Jambrišak je osam godina vodila povijesnu i zemljopisnu zbirku i dvadeset
godina knjižnicu liceja. Savjetima je pripremala i poticala svoje učenike na životnu borbu.
Literarni rad

Ponajviše njezinih značajnih članaka nalazimo u «Napretku», osobito do godine 1892, zatim u
kratkotrajnoj «Prosvijeti», koju je uređivao Ivan Filipović, nadalje u «Školskom prijatelju»,
kasnije «Hrvatskom učitelju», i u časopisu Hrvatskog pedagoško knjiženog zbora «Na
domaćem ognjištu» u kojem je objavila niz kraćih napisa namijenjenih djeci među kojima je
zanimljiv članak «Igračke naše djece». U njemu govori o značenju igre i igračaka u
predškolskoj dobi. Smatrala je da je igračkama u prvo redu zadatak da u djeve razvijaju
maštu, da utječu na dječji moralni i estetski lik, bude pozitivna čuvstva, potiču djecu na
usvajanje higijenskih navika, jednostavnost i red. Pisala je kako je mašta djeteta produktivna,
pa joj moramo dati ne samo zgodne prilike djelovanja, već i zgodna materijala. Smatrala je
da je najveća mana današnjih igračaka njihov luksuz.
Nalazila se među osnivačima i suradnicima «Slavjanskog pedagoga» - časopisa slavonskog
učiteljstva, koji je 1872. i 1874. izlazio u Pragu. Velik broj manjih članaka objavljuje u
«Viencu», «Lipi», «Narodnim novinama», «Obzoru» i dr.
Bavila se i književnim radom. Njezina knjiga «Znamenite žene iz priče i povijesti» plod je
dugogodišnjeg proučavanja strane i domaće literature s biografijama velikog broja ženskih
likova iz svih vremena. Još opširniji njezin rad predstavlja knjiga «O pristojnom vladanju»
koja je doživjela nekoliko izdanja. Osim navedenih radova Marija Jambrišak napisala je već
broj pripovjedaka pretežno autobiografskog karaktera. Objavljivala ih je u «Pobratimu»,
«Viencu», «Smilju», «Iverju», «Narodnim novinama» i «Na domaćem ognjištu».
Sagleda li se u cjelini spisateljski rad Marije Jambrišak, može se zaključiti da je bio izraz i
rezultat njezina svestranog zalaganja u rješavanju prosvjetnih, pedagoških, socijalnih,
humanih i društvenih problema vezanih za ženu, problema ženina poziva, njena prava i
obrazovanja.