TIJEKOVI I PUTOVI ETIKE

ivan Bezi, Split

Otkada svijet postoji u njemu se stalno odvija borba izmeu dobra
i zla. Ona postoji u duhovnome svijetu jednako kao i u ljudskome. Ve
su neki aneli poveli borbu za emancipaciju ("non servianT!) i "svjetlo"
(Lucifer). I prvi ljudi su bili postavljeni pred "stablo spoznaje i zla"
(Geneza). Nisu izdrali kunju kao ni njihovi potomci. Ugledom na Lu
cifera i ljudi su poveli bitku protiv bogova otimajui im vatrenu ener
giju (Prometej). To prometejsko vrijeme traje sve do dana dananjega.
Kroz cijelu svoju povijest ovjek ahasverski luta izmeu dobra i zla.
U tim lutanjima pojavili su se i faustovski pokuaji paktiranja sa
svim moguim demonima, a sve u nadi da e ovjek postati "ravan bo
govima", tj. biti gospodar svega, demiurg dobra i zla. On e suvereno
upravljati svojim ivotom i itavim svijetom, slobodan i nesputan bilo
kojim viim zakonom. ovjek se tako ve i vlada u praxi (to je njegov
etos) i to opravdava u teoriji (etika).
Zbog toga e biti korisno da bacimo pogled u prolost ovjeanstva
i vidimo kako je ovjek ostvarivao svoje snove o dobru (tijekovi etosa) i
kako ih je reflexivno opravdavao i obrazlagao (putovi etike). Neizbjeivo
je pitanje, takoer, kako on to ini danas. Povijest je "uiteljica ivota"
i n a moralnom podruju.
TIJEKOVI ETOSA
Iz prapovijesti ovjeanstva nemamo pisanih izvjetaja o etikom
ponaanju ljudi. Do nas su doprli samo neki arheoloki i paleoloki
ostaci kao indikatori tadanjeg naina ivota. Iz njih doznajemo da su
praljudi vjerovali u Boanstvo i drugi ivot (kultni objekti, ostaci
rtava), potivali ivot i plodnost (kipovi boica plodnosti), svoje rodi
telje i pretke (ukopni obredi, grobnice, kult mrtvih). Iz njih se takoer
dadu naslutiti tadanji obiteljski, rodovski, lovaki, stoarski, sakup
ljaki i ratarski obiaji.
S nastupom povijesti, kad je ve drutveni ivot bio prilino
organiziran, dobivamo i prve pismene dokumente o odnosima meu
nastalim ljudskim grupama: plemstvo i ropstvo, klanovi i stalei, kaste
i slojevi puanstva sa zametcima civilizacije i graanskog ivota. Prvi
mitovi iz tog vremena otkrivaju nam stupanj uljudbe, te religiozna i
etika shvaanja ondanjih ljudi. Ta shvaanja su pomijeana s praz
novjerjem, magijom i slinim surogatima vjere.
Drevni su Egipani svoj zemaljski ivot upravljali u perspektivi
besmrtnosti (balzamiranje, posmrtni sud, vaganje dua) i zbog toga se
trudili oko dobrih djela. I Babilonce je muio problem besmrtnosti
(Gilgame), poznavali su zakone dobrog ponaanja i predviali kazne
273

za zlodjela (Hamurabijev zakonik iz XVIII. st. pr. Kr.). Stari su

Perzjjanci bili jako zainteresirani za borbu izmeu dobra i zla, duha i
materije, svjetla i tame. Priznavali su dva suda (poslije smrti i poslije
uskrsnua) i odgovornost za svoje ine (Zaratustra, XV. st. pr. Kr.).
Parsi, Zaratustrini sljedbenici, zbog progona su morali bjeati u Indiju
(IX. st. pr. Kr.), a iransku etiku su poslije zastupali i manihejci. Oko
poetka nove ere pristae Mitre vodili su brigu o moralnoj savrenosti.
U Aziji je nastalo jo nekoliko etikih sustava. Za hinduizam je
ivot u svim oblicima svetinja i odraz boanstva, pa im je zato moral
silno vaan. Ljudski se ivot odvija izmeu "dharme" (dunost) i
"karme" (djelovanje). Tko se nije dovoljno oistio mora proi faze seobe
due (reinkarnacije), dok ne postane potpuno dobar. Dobrota trai
estitost, umjerenost, odricanje, post i razmatranje (yoga, redovnitvo).
Ipak se indijska etika nije znala osloboditi nepravde kastinstva zbog
krivih shvaanja istog i neistog.
Hinduistiki moral je u svojoj dugoj povijesti doivio raznolike
pretvorbe i reforme. Jedan od njegovih ogranaka, ainizam, (Mahavira, + 257 g. pr. K.) otro se bori za duhovnost, spasenje i dobra djela
(askeza, vegetarijanstvo, nenasilje). Istodobno se javlja i budizam
(Buda=prosyjetljeni), koji svako zlo vidi u ljudskoj poudi za uiva
njem, koja je onda uzrok boli. Jedino se odricanjem moe uspjeti u
borbi proti patnje i postii "nirvanu" (spokoj, stanje bez ikakvih ud
nji). Do nirvane vodi veliki i mali put askeze. Mnogo kasnije indijski
Sikhi (mjeavina hinduizma i islama) jo vie naglaavaju put vjeri,
pobonosti, pripadnosti zajednici, starim obiajima, mudrosti i knjizi.
Kineska etika je poivala na vjeri u "Jing-jang" silama zla i do
bra, tame i svjetla. Konfucije (V. st. pr. Kr.) utemeljuje socijalnu etiku,
kult predaka i nauku o "zlatnoj sredini", a taoizam (IV. st. pr. nae
ere) nudi put mudrosti po naelu sklada sa svime to postoji. Japan
cu pod utjecajem budizma i intoizma, njeguju kunu religioznost,
obiteljski ivot, potovanje predaka i meditativni ivot (zen, zazen).
I stanovnici Afrike openito potuju starije, a posebno pokojne
pree, tradiciju i plemensko zajednitvo (naroito na Madagaskaru,
gdje je n a cijeni etika i obiteljski ivot). Ustanova inicijacije slui
odgoju mladei i socijalizaciji mladih uope. Zbog plemenskih interesa
promie se plodnost i poligamija.
Stari Grci su vjerovali u sudbinu i bogove, koji su takoer bili
podloni sudbini i vie naliili ljudima nego bogovima. Svim je Hele
nima ideal srea i ugodan ivot (eudajmonia). Spartanci napose nje
guju vojnike vrline i strogost. Atenjanima je vie do ljepote i dobrote
(kalokagathia), te do skladnog graanskog ivota (polis, demokracija),
makar to bilo i na tetu velikog dijela ljudi, tj. robova.1

ak je i slavni Aristotel u svoj Etici opravdavao ropstvo.

274

Rimljani su uglavnom oponaali svoj uzor Grke. Cijenili su i

vojniku i graansku etiku. Ispoetka im je moral bio stroi i vri da
bi se u carsko doba rastoio i sasvim iskvario. Plemstvo je ivjelo u
raskoi, roblje u tekom bespravlju i tlaci, a graanstvo je trailo samo
"panem et circenses".
Stari idovi su bili strogi monoteisti, skloni teokraciji i poti
vanju Bojih zakona (tora) te brojnim moralnim propisima (legalizam,
farizejtina). Cijenio se je patrijarhalni obiteljski ivot, hramska
pobonost i istoa u ishrani i higijeni. Smatrali su se odabranim
narodom, oekivali mesijansko kraljevstvo, stvorili dobro socijalno
zakonodavstvo i vodili brigu o siromasima.
Graeno na svojoj hebrejskoj batini, kranstvo je ipak donijelo
n a svijet novi stil ivota i morala, osobito novost ispovijedi i pokore.
Bog nam je zajedniki otac, a svi su ljudi i braa i sestre. Vjera, ufanje
i ljubav su najvee kreposti. Ljubav prema Bogu i blinjemu je
najvea kranska zapovijed. Kranskoj etici je ideal svetost i slinost
Bogu te u konanici i jedinstvo s njime (vjeni ivot). U nastojanju oko
dobra i spasa te u borbi proti zlu i grijehu vjernicima pomae Crkva,
koju je Isus ustanovio kao zajednicu djece Boje. Evaneoska etika,
naalost, nije postala punom stvarnou u ivotu mnogih krana.
Uz neke elemente starih arapskih obiaja i islam je svoju etiku
oslanjao na idovstvu i kranstvu. Jo je vie zaotrio predanje Bogu i
njegovoj volji. Preporuuje post i molitvu, uspjeno poslovanje, ali i
dareljivost prema siromasima. Poistovjeuje javni i vjerski ivot (erijatsko pravo), zagovara teokraciju i patrijarhat, potie na "dihad" i
doputa mnogoenstvo.
Stari Kelti i Germani tovali su ratoborna i okrutna boanstva,
to ukazuje na surovost i okrutnost njihovih narodnih obiaja. Druidi
su prinosili ak i ljudske rtve, glavni bog Wotan (Odin) je ljuti ratnik,
Thor je gromovnik, Loki je ista pakost, pa i same boanske djevice
(Valkire) su ratnice. No, uz njih postoje i dobra boanstva i dobri ljudi.
Stari Slaveni su neto mekih obiaja i vjerovanja, u svojoj mitologiji i
obiajima ocrtavaju borbu izmeu dobrih i zlih sila, nisu ratniki
raspoloeni.
Starosjedioci Amerike (Indijanci!) smatraju da je ivot samo
jedan i svet. Ipak su i oni vjerovali u dvojstvo stvarnosti i ovjeje pra
gme: dobro i zlo, svjetlo i tamu, toplo i hladno, muko i ensko, dava
nje i uzimanje. Priroda se otkriva u parovima i polovima, pa joj se
treba prilagoditi. Prastanovnici June Amerike (Asteki, Maya, Inka,
Keua i dr.) jednako potuju prirodu i nastoje ivjeti u skladu s njome.
Spremni su priznati svoje krivice pred Velikim Duhom pa mu prinose
rtve za svoje grijehe (osobito Maya).
Etos europskog srednjeg vijeka stoji pod znakom kranstva.
Pomalo nalii n a teokraciju s jakim utjecajem Crkve i kranskih
vladara. U narodnim obiajima jo su uvijek prisutne stare poganske

275

natruhe. Feudalizam privilegira aristokraciju i vitetvo, graani polako

stiu bogatstvo i nova prava, a kmetovi kubure teak ivot vezani uz
gospodare i zemlju. Higijena nije na visini.
Humanizam
i renesansa oznauju konac srednjeg vijeka.
Oivljuju bezbrini duh antike i oduevljavaju se za isto ljudske
vrednote. To se odraava i u kulturi i u etosu tog vremena: slobodar
stvo, raspojasanost i lagodan ivot viih slojeva drutva. 2 Borghie i
Macchiavelli su izraziti predstavnici svoga doba.3 U germanskim zem
ljama nastaje, tzv. reformacija, kao ustuk romanskoj rasputenosti.
No, mjesto obnove, Luther je u stvari deformirao udoree potcjenjujui dobra djela i ono malo moralne strogosti to je bila n a snazi
kod prosjenog kranina.
To je potaklo ondanje teologe, osobito panjolske (Medina, Banez,
Suarez, Molina i dr.), da se vie zabave moralnim pitanjima, utvruju
etika naela i pronalaze nove moralne sustave. U to se vrijeme moralka utemeljuje kao posebna znanost. Njezinu razvoju osobito
doprinosi Alfonz Liguori (theologia moralis). Jansenisti zastupaju
najstroa etika naela nasuprot probabilistima i laxistima.
Da ne bismo previe oduljili ovo poglavlje, za shvaanje novovjekovlja naznait emo samo idealne likove koji utjelovljuju etos europ
skih naroda (kratkoe radi ograniujemo se na Europu). Dok je jo
srednji vijek bio jedinstven u svom idealu viteza i sveca, a humanizam
u svom uzoru humanista, nakon renesanse i pseudoreformacije nema
vie jednog lika koji bi predstavljao ideal za sve.
panjolci su, npr. ostali vjerni modelu "hidalga", a sad su mu jo
nadodali obrazac "conquistadora". U Francuza je na cijeni "L'honnete
homme" i "galant homme" i najzad "intelektualac". Englezima je uzor
"gentlemen", Nijemcima lojalan graanin (Kant, Pflicht), Austrijancima
dvorjanin, Talijanima "artista e corteggiano". esi se poistovjeuju s
husitima, Poljaci s patriotima, Rusi u carsko doba slavenofilima a u
komunistiko postaju "graditelji socijalizma". Pod utjecajem bogate
Amerike danas smo svi postali bisnismeni i demokrate. 4
U ovo moderno i postmoderno doba praktini etos nije jedinstven
ni jednako kvalitetan svuda u svijetu. Tipian Europejac se drukije
ponaa od tipinog Afrikanca, Azijata pa i Amerikanca. Ipak se
Burkhardt nam je u svom Dnevniku plastino opisao tadanje obiaje. Na
knjievnom polju je to pokuavao Boccaccio u svom Dekameronu.
Balzac je dekamerontinu renesanse prikazao u malko pretjeranoj izjavi: "Dans
cette adorable Italie la debauche et la religion s'accouplaint si bien, que la religion y
etait une debauche et la debauche une religion" {L'elvr de longue vie).
A koji je ideal suvremene Hrvatske? Dugovjeni gubitak slobode nas je tjerao na
putove rodoljublja i vjere (Starevi: Bog i Hrvati! Strossmaver: Za vjeru i dom!
Radi: Vjera u Boga i seljaka sloga!) Kratka era jugoslavenstva nas je opijala
parolama "bratstva i jedinstva", a u komunizmu smo mnogobrojni postali karijeristi.
Trebalo je preivjeti... A danas? U ovom obrambenom ratu za opstanak Domovine
opet smo svi postali, barem na rijei, vrli rodoljubi (to osobito vrijedi za ratne
profitere).
276

posvuda dade nazrijeti labavljenje moralnih normi, nesigurnost u

naelima, raznolikost stavova, praktini laxizam i kod "elite" i kod
obinih ljudi. Nastupila je opa etika dekadenca, osobito na polju
ekonomije, politike i sexualnog ivota (tako da se moe govoriti i o
pravoj sexualnoj revoluciji).
Moralisti i sociolozi se ne slau u pitanju je li suvremeni moral
bolji ili gori od prijanjega.5 Izgleda nam gori, kau, samo stoga to se
danas vie nita ne skriva zahvaljujui mass medijima. J. Huizinga
ovako procjenjuje suvremeni etos: "Ukratko nema dovoljnog razloga da
govorimo o nekoj nioj moralnoj razini u uzporedbi s prijanjim
vremenima zapadne kulture. ...Ono to je u najveoj mjeri izloeno
opasnosti jesu norme morala uobe, teorija morala samog. Ovdje
imademo puno pravo da govorimo o krizi, koja je moda jo opasnija
nego intelektualno oslabljivanje."6H. Keller misli daje dananji svijet
bolji, tako isto knjievnik St. Zweig i teolog P. Matusseck. 7
Istina je, iezli su neki stari poroci (npr. ropstvo, kmetstvo,
privilegirani stalei, zapostavljanje ena i djece, kolonijalizam i si.), no
pojavili su se novi i gori od prijanjih: rasizam, ovinizam, hedonizam,
panerotizam, konsumizam, homofilija, ideologizam i anarhiki revolucionizmi. Od svega to se dogaa najgora je pojava nijekanja same
etike i moralne odgovornosti.8
Moral je stvarno u krizi. Nalazimo se n a raspuima, a postoji i
opravdani strah da ne krenemo bespuima.
PUTOVI ETIKE

Moralna praxa (etos) uvijek je prethodila etikoj teoriji (etici). No,

ipak ju je teorija stalno pratila a ponekad i determinirala. Budui da
je povijest etike silno bogata i opirna, zadovoljit emo se kratkim
pregledom europske etike. Ona je za nas i najvanija.
Utemeljitelji etike kao nauke jesu stari Grci. Platon je ideju dobra
postavio kao temelj etike i itave filozofije. Aristotel je (Nikomahova
etika) sustavno i konkretno razradio glavna moralna pitanja i vrline.
On razlikuje teoretsku i praktinu etiku, a cilj mu je etike postizanje
sree (eudaimonia) kroz krepostan ivot. Ari tip je tu sreu nalazio u
Tako npr. Huizinga pie: "Ukoliko se radi o utvrenim injenicama javnog znaenja,
ini se da nema povoda drati nae doba za moralno ravije od kojeg bilo
prethodnog vremena" (J. Huizinga, U sjeni sutranjice, Zagreb 1944, str. 107).
Huizinga, ibd. str. 108.
H. Keller, Optimizam, Zagreb 1931, str. 25; St. Zweig, Eros Matutinus, cit. u ha
Nef, br. 35-36, 1947.
"The modern tragedv is not that humans beings give way more often to their
passions now than in previous ages but that, in leaving the right road, they deny
that there is a right road. Men rebelled against God in other ages, but they
recognized it as rebellion. They sinned, but they knew that they sinned. They saw
clearly they were on the wrong road; today men throw away the map" (Fulton J.
Sheen, Peace ofsoul, Image Book, N. York 1954, str. 142).
277

hedonizmu kao jedinom cilju, emu su se kasnije pridruili epikurejci.

Po njima je smisao ivota u izbjegavanju boli i postizanju uitaka, koja
nisu samo ulna, ve mogu biti i duevna.
Dok su sofisti nastojali relativizirati etos zamjenjujui dobro i zlo,
stoici (Diogen, Epiktet, Seneca) su se stavili vrsto na stranu dobra.
Vrlina je pravilo ivota, a sastoji se u harmoniji razuma i prirode s
jedne strane i ovjejeg vladanje s druge strane. Samo krepost osigu
rava nutarnju slobodu, stoga prema svemu ostalome treba biti ravno
duan (apathia).
Neoplatonisti (Plotin) jo su vie naglasili vrijednost kreposti i
dobra te ih usko povezali s Bogom. Isticanjem due i njezine besmr
tnosti olakali su afirmaciju morala mladoga kranstva.
Oslanjajui se n a Kristove i Pavlove moralne zasade, uskoro se
razvila bogata etika knjievnost: Pastor Hermae, Didache, Constitutiones apostolicae i brojne crkvene poslanice. Kao moralni pisci se
istiu: Tertulijan, Origen, Klement Alexandrijski, Ciprijan, Ambrozije,
Augustin, Jeronim, Grgur Veliki, Bazilije, Hrizostom i dr. Svi kr
anski moralisti naglaavaju vjeru, ljubav, dobra djela i krepost kao
jedini put srei, zemaljskoj i vjenoj. Grijeh smatraju najveim uzro
kom nemira, nezadovoljstva i nesree.
Na kranskim je naelima poivala i sva etika srednjeg vijeka.
Albert Veliki (Summa de Bono) i Toma Akvinski istiu ulogu razuma i
vjere u udorednom ivotu, doim su Bonaventura i Duns Scot davali
prednost ljubavi. Ljudi srednjeg vijeka su znali grijeiti, ali i initi
pokoru za svoje grijehe, te je i literatura o pokori bila razvijena (libri
poenitentiales). Na sveuilitima se gaji etika pod imenom "philosophia
moralis".
Ve smo vidjeli da se humanisti (Agricola, Piccolomini, Erazmo,
Melanchton) okreu helenskoj i rimskoj etikoj batini te da namjesto
gotikog vertikala preporuuju zemaljske horizontale. Tom snizivanju
etikih kriterija pomogla je vjerska i moralna pseudoreformacija pro
testanata. Neohumanisti su kasnije (u XVIII. i XIX. st.) nanovo poku
ali obnoviti humanistiku misao (Gesner, Wolf, Humbolt, Herder).
Novi vijek je proirio geografska i kulturna obzorja svijeta. Unosi i
u etiku nove poglede, osobito sa stajalita ljudskog razuma [raciona
lizam). Spinoza (+1677) posveuje etici poznatu knjigu. U njoj tvrdi da
postoji samo jedna stvarnost, koju on zove Bog ili Priroda. U Prirodi
nema ni dobra ni zla, ona samo slijedi svoje zakonitosti (deter
minizam). Ljudi su oni koji su unijeli u Prirodu pojmove dobra i zla, a
dobri su ukoliko ive u skladu s Prirodom i Razumom. U etike
racionaliste su se svrstali i Holbach, Lametrie, Helvetius, Grotius i dr.
S racionalizmom se je rodio i pokret prosvjetiteljstva
(illuminisme, temps des lumieres, Aufklarung). Rjeenje moralnih i politikih
zala trae najprije u prosvjeenom apsolutizmu, a zatim u prosvjeti
masa i drutvenim interesima. Za na razum nema vie nikakvih

278

tajni, mraka nestaje, vjera je suvina. Pred ljudskim umom prestaju

svi problemi. Nastupila je opojnost razumom i zanos za znanjem, iz
ega s e j e rodio i dananji scijentizam. ovjek svoje ponaanje prilagoava jedino prema pravilima uma.
S racionalizmom je usko povezan naturalizam. Ve je Spinoza
tijesno povezao r a z u m i narav, Th. Hobbes (+1679) je dao prednost
naravi i njezinim zakonima (low of nature). "Priroda je dala svakome
pravo na sve", tvrdio je Hobbes.9 Ona je pak sebina, i sklona egoizmu
(altruizam je samo prikriveni oblik sebinosti) zbog ega se mora
kanalizirati zakonima. J. J. Rousseau je naprotiv smatrao ovjeka po
prirodi dobrim, a civilizacija je ona koja ga kvari, ne priroda. Umjereni
racionalist R. Cumberland (+1718) takoer smatra prirodu temeljem
morala. No, poto je Bog stvoritelj prirode, prirodni su zakoni dobri i
vjeni (De legibus naturae, 1672).
Shaftesbury, Hutcheson i Hume su drali da je moralni osjeaj
prirodan i uroen te da postoji harmonija izmeu prirode i drutva,
opih i posebnih interesa. Altruizam je jednako prirodan kao i ego
izam. Poevi od Aristotela veina engleskih filozofa vjeruje daje svrha
etike ljudska srea (eudajmonizam). Ali, kad se eli precizirati stoje to
srea, tu se ljudi i pisci razilaze.
Jedan veliki krug moralista dri da je srea sve ono to koristi
ovjeku. Utilitarizam se poziva na ljudsko koristoljublje (J. Locke, J.
Bentham, J. S. Mili). Naelo utilitarizma glasi: "Najvea mogua srea
najveeg mogueg broja ljudi". Ta se srea trai u rasteru od grubog
materijalizma interesa i profita ("Big money can do no wrong") pa do
vrednovanja kulturnih dobara10 i religioznih uvjerenja (vjena nagrada
ili kazna!). Osim egoistikog koristoljublja postoji i aitruistiki (H.
Sidgwick). Za ocjenu utilitarizma moglo bi se rei slijedee: etika je
zaista korisna (utilis), ali ne smije biti utilitarna (koritoljubiva).
Drugi izdanak eudajmonizma jest hedonizam. On izjednauje
dobro i uitak. Sreu i dobro nalazi samo u nasladama. Negira sva
ostala dobra, osobito duhovna i asketska. Za hedoniste je glavni cilj
ivota postizanje ugode i izbjegavanje svih neugoda. Jo od antikih
vremena njihovo geslo je "carpe diem"! Ne vode rauna o kobnim i
uasnim posljedicama njihove "etike" (bestijalnost, satirizam, raskalaenost, rasap obitelji, pokvara mladei, bolesti, sida...). Ne znaju ni
za kakve ideale zbog kojih bi bilo vrijedno neto pretrpjeti. Ipak i oni
podsvjesno osjeaju da im njihovi nazori nisu na diku, pa zato ima
daleko vei broj hedonista na djelu nego na peru.
I. Kant (+1804) je otro kritizirao i odbacivao sve eudajmonistike, utilitaristike i hedonistike nazore. Po njemu primat pripada
Man and Citizen, New York 1972, sv. I. to. 10. Od Hobbesa potjeu izrazi "Homo
homini lupus" i "Bellurn omnium contra omnes".
Tako je npr. J. St. Mili uvaavao i duhovna dobra, a od materijalnih ona koja
odgovaraju ljudskom dostojanstvu. Njegov uitelj Bentham je izradio itavu jednu
"etiku raunicu", po kojoj se moe izraunati korisnost svakog ina.

279

etikim naelima, normama i dunostima. "Dunost" mu je najvii

etiki pojam. Osjeaj dunosti je glavna moralna norma udorea,
visoko nad svim ostalim motivima. Kantov "kategoriki imperativ"
trai da svaki ovjek postupa tako da njegov postupak moe biti opa
maxima ponaanja za sve ljude. Savjest zahtijeva bezuvjetno poko
ravanje moralnom zakonu, koji je aprioran i formalan element
ljudskog duha. U svojoj "Kritici praktinog uma" Kant je ipak postavio
postulat Boga kao posljednjeg izvora etike.
Nasuprot Kantovu moralizmu stoji amoralizam. Ovaj je oduvijek
prisutan u praxi mnogih ljudi, a u etici jo od vremena helenskih
cinika. Ponovo su ga oivjeli etiki egoisti (tipa Hobbes i Stirner),
zagovornici utilitarizma i hedonizma, a izriito gaje zagovarao lijenik
B. de Mandeville (+1737). On ciniki tvrdi da su drutvu korisniji
egoizam, mane, poroci i zlo uope, nego vrline. Poroci toboe potiu
bri kulturni i ekonomski razvoj. Pravi "prorok" amoralizma je bio F.
Nietzsche (+1900), za kojega su sve kreposti samo "profinjene strasti".
On propovijeda prevrednovanje svih vrednota (Umwertung aller
Werte), pa tako i etikih. Ne postoji objektivni moral. Sve je subjek
tivno, jer ovjek je onaj koji unosi zakone u prirodu, a ona po sebi ne
zna ni za kakav moral. A glavni je motiv ljudskog djelovanja "volja za
mou" (Wille zur Macht). ovjek mora postati "Ubermensch", koji stoji
"onkraj dobra i zla" (Jenseits vom Gut und Bose) i suvereno stvara
sama sebe. Na moral nije moral nad-ovjeka, ve ne-moral neovjeka. Zbog toga je Nietzsche ljuti neprijatelj demokracije i kr
anstva (Antichrist).
Neki su moralisti traili opravdanje etike prije svega u ljudskim
pozitivnim zakonima. Legalisti uzimaju zakon kao mjerilo udo
rea. 1 1 Fatalisti su se pak sasvim odrekli upravljanja vlastitim
ivotom jer misle da svime upravlja sudbina, pa i naim vladanjem.
Jedni su zastraeni neminovnou sudbine (timor fati), a drugi joj se
pokorno podlau (amor fati). Rijetki se usuuju uzeti u ruke kormilo
vlastitog ivota. Pesimisti vide u svojoj i tuoj sudbini samo zlo. itav
je ivot jedno veliko zlo prema kojemu su nemona naa osobna
htijenja, pa se i ne isplati voditi borbu proti zla.12
Notu optimizma u povijest etike unio je evolucionizam (Darwin,
Spencer, Wuketits). Po njemu, dodue, nema objektivnog morala, ali
on nastaje, razvija se i napreduje s biolokom evolucijom ovjeka i
razvojem drutva. Neki evolucionisti misle da je ovjekova narav po
sebi egoistina, poudna i agresivna, zbog ega dolazi do svih vrsta
Grki filozof Hipija je tvrdio: po prirodi smo svi jednaki, ali nas dijele ljudski zakoni.
Legalisti tvrde protivno: po prirodi nismo jednaki, jednakima nas ine zakoni.
Tipian predstavnik pesimizma je A. Schopenhauer. Po njemu je svijet plod
predodbe i volje (Die Welt als Wille und Vorstellung). U ovjeku prevladava teenje i
volja, ne um. No, kako se nae tenje i elje gotovo nikada ne ispunjuju zbog krute
stvarnosti, ne preostaje nam nita drugo do pesimizam. Pogotovo zato to su nae
glavne pobude djelovanja egoizam i zloba. Schopenhauer ipak dolazi do zakljuka:
spas je u askezi.
280

sukoba. Za K. Lorenza je agresivnost bitna znaajka ovjeka, to u

sebi nije zlo (Das sogenannte Bose) jer slui afirmaciji opstanka.
Zaudo je prvi protivnik evolucionistike etike bio Danvinov prijatelj
Th. H. Huxley. Za nj je evolucionistiki moral "gladijatorski moral",
pravo jaega. Zakoni kozmosa i ljudske prirode ne idu istim
pravcem. 13 Stoga se ni evolucionizam ne slae s etikom. On proteira
najjae, a etika najbolje. Razlika je pregolema.
Dok se evolucionistika etika oslanja najvie na bioloki razvoj
ovjeka, socijalistika istie drutvene temelje morala. ovjek je
kolektivno bie, ima kolektivnu svijest, iz koje proistie njegovo djelo
vanje. Po E. Durkheimu (+1917) svi ljudski ini moraju biti usmjereni
samo dobru drutva. Moral, vjera, kultura i pravo su plodovi zajed
nice. Stoga je mjerilo etike "solidarnost s grupom". 14 Sloboda nije
uope uvjet moralnosti.
Tvrdi socijalistiki stav je zastupao marxizam. U naelu on uope
nije zainteresiran za etiku, jer ona je samo "nadgradnja" materijalne
stvarnosti. Ipak nije mogao izbjei etiku problematiku. Za Marxa je
glavni problem ljudske praxe ovjeje otuenje (alijenacija): traenje
smisla i norma ivota izvan materijalne sfere. Kako je izrabljivanje
radnika njavee zlo, tako je socijalna pravda najvee dobro. Marxizam
propovijeda klasnu borbu, revoluciju, ruenje religije i ekonomsko
blagostanje. Zagovara dikaturu proletarijata, kolektivizam, ogranienje
osobne slobode i ukidanje privatnog vlasnitva. Nijee duhovne
vrednote i sve bazira na ekonomskim i materijalnim dobrima, koja su
pokreta ljudskog djelovanja. Marxistiki "humanizam" je samo
verbalne naravi, u stvari pak potkopava prave ljudske vrijednosti.
Fenomenoloka filozofija se nije namjeravala baviti etikom, ali
ipak nije mogla mimoii fenomen morala. E. Husserl je vie bio
zabavljen teorijom spoznaje istine i bitka, doim su drugi fenomenolozi
obraali vie panje ovjeku kao osobi i nosiocu vrednota. Kao to
istini vodi logika, ljepoti estetika, tako u ovjeku postoji i posebni
osjeaj za dobro, a to je etika. ovjek intuitivno spoznaje stoje dobro
(F. von Brentano). Iako "carstvo vrednota" postoji neovisno o ovjeku,
ono nalazi svoj korelat u ljudskoj volji, koja je sposobna za etiko
vrednovanje (M. Scheler). Zbog toga se moralno dobro poistovjeuje s
vrednotama (N. Hartmann).
Existencijalizam u svojoj filozofiji istie postojanje (existenciju)
nasuprot biti (esencija), iz ega proizlazi da ovjek postoji prije
ovjetva i da nema odreene ljudske naravi. U etikom pogledu
zastupa misao da je ovjek apsolutno slobodan, on je jedini stvaralac
sama sebe i sam odluuje to je dobro i zlo. Uiva apsolutnu slobodu
13
14

Th. H. Huxely, Evolution and Ethics, London 1893.

E. Durkheim, De Veducation morale, Pari 1934. ovjek redovito pripada
razliitim, a esto i suprotnim grupama, pa se s pravom pitamo: to onda kad su te
grupe u sukobu? Ili kad jedna banda kriminalaca zahtijeva "solidarnost s grupom",
je li to onda uope moral?

281

stvaralatva i etikog vrednovanja. Postoje "osuen na slobodu" (J. P.

Sartre), on je sam sebi jedino pravilo ponaanja, jer ne postoji nikakva
objektivana norma morala. Zbog toga to je ovjek "sam u svemiru" i
jedini odgovoran za sebe, osjea tjeskobu, muninu i nesigurnost pa
mu ivot izgleda kao "Sizifov posao".15 Existencijalizam lebdi izmeu
exaltacije individualizma, subjektivizma i slobodarstva, te na drugoj
strani straha i ugroenosti zbog svoje vlastite nemoi i ogranienosti.
Kao ustuk na pretjerani existencijalizam pojavio se struktura
lizam. Ovaj je najprije htio biti znanstvena metoda, zatim je postao
filozofija i najzad jedan oblik negativne etike, koja po njemu ne bi
trebala postojati. ovjek naime ne bi bio slobodna osoba, ve igra i
plod svojih unaprijed danih struktura. On zapravo nije nikakvi
subjekt, kako si umilja, nego obini objekt i rtva svog ustrojstva
(L'homme ne parle pas, il est parle. "a" parle en moi, pas moi).
Budui da nema slobode, nema ni moralne odgovornosti. Zbog toga
ovjek nije gospodar svojih ina, on je determiniran vlastitim bezlinim
ustrojstvom. U strukturalizmu nema mjesta za etiku.
Od suvremenih etikih teorija spomenimo samo jo analitikoneopozitivistiku
filozofiju morala. Premda joj etika nije izravni
predmet zanimanja, nije mogla mimoii ni ovaj vid ljudskog ivota.
Analitika etika pridaje panju artikulaciji etikih sudova, emocija i
voljnih odluka. Svoju prosudbu temelji na logikoj i jezikoj analizi
moralnih textova i pojmova, a ne na samoj ivotnoj praxi. Gubi se u
teoretskoj i lingvistikoj hermeneutici, koja na kraju krajeva blokira
stvaranje etikih sudova i njihovo konkretno izvravanje. Zanimljiva
kao intelektualna igra analitika teorija ostaje bez vanosti za
praktini ivot.
Na kraju jo samo nekoliko podataka iz povijesti
medicinske
etike. Prvi znaajni korak sainjava tzv. "corpus Hipocraticum" (s
poznatom zakletvom). U srednjem vijeku panjolski lijenik A. de
Villanova (XIII. st.) bavi se medicinskim etikim problemima u svojim
knjigama, osobito u "De cautelis medicorum". Sv. Ivan Kapistran, koji
nam je pomagao u borbi proti Turaka i umro u hrvatskom Iloku,
napisao je dvije knjige o medicinskoj etici: "De medicis et medicina"
(1451) i "Speculum conscientiae" (objavljena posmrtno 1584). I
glasoviti Paracelso (+1541) se u svojim djelima doticao medicinske
etike. Kraljevski zbor lijenika u Londonu 1563. sastavlja svoja
"Statuta moralia". U XVII. i XVIII. st. posvuda se osnivaju zborovi i
udruenja lijenika i mnoge Medicinske akademije.
Zanimanje za etika pitanja se zaotrilo u XVIII. st. u Americi
prigodom prvog cijepljenja u Bostonu (SAD). Od protivnika Benjamin
Franklin postao je veliki zagovornik cijepljenja. U Londonu je dr. Th.
5

282

Postoji i religiozna struja existencijalizma. Ona ateistikom existencijalizmu

postavlja pitanje: Ako postoji "vrsta" ovjek, moe li ne postojati i ljudska narav, koja
ini vrstu? Ako se ovjek rada kao ovjek, zar mu onda nije unaprijed zadana
ljudska narav i objektivna norma ovjekovanja?

Percival objavio svoju knjigu "Medical Ethics", a 1847. Ameriko

lijeniko drutvo i Medicinska akademija u New Yorku izdaju "Code
of Medical Ethics". Otada je medicinska etika postala - i nadajmo se
ostala - sastavni dio medicinskog studija i medicinske praxe.
SUVREMENI ETIKI PRAVCI

Neki stari etiki nazori i smjerovi jo su uvijek na snazi. Premda

stari, nisu zastarjeli. Iako nisu moderni po svojoj genezi, jo su ivi i
uinkoviti i u naem vremenu i u svijesti naih suvremenika, jer imaju
trajnu vrijednost. Obogaeni povijesnim iskustvom nisu izgubili pravo
glasa ni u najnovijim moralnim disputama.
Meu prastarim moralnim sustavima koji su i te kako aktualni,
n a prvom se mjestu nalazi religiozna etika. Njezina je bitna znaajka
u tome to svoj moral temelji na objektivnoj i boanskoj podlozi, tj. na
volji i promisli Boga Stvoritelja (stoga se broji u heteronomne moralne
sustave). Dodue, stare primitivne religije (politeistike) ne ulaze u
krug suvremene etike, a one panteistike se uglavnom zadravaju na
Istoku. Etikom scenom danas dominiraju monoteistike religije:
kranstvo, islam i donekle idovstvo.
Spomenute religije zastupaju teonomni moral, zasnovan n a ideji
Boga. Kranska vjera je ne samo teonomna nego i kristocentrina,
bazira svoju etiku na Evanelju, teofaniji Isusa Krista, osnivaa Crkve.
Boja objava, dekalog, prirodni zakoni, diktat savjesti, razumski
argumenti, vjera, bratska ljubav i povjesna iskustva jesu temeljna
naela kranske etike. to u teoriji, to u praxi kranski moral je i
danas najjaa i najvitalnija snaga na etikoj sceni svijeta. On slui kao
parametar morala uope.
U promicanju kranskog morala najdosljednija je Katolika
crkva. Ipak katoliki moralisti rado preuzimaju sve pozitivne
doprinose profane etike. Tako su npr. u katoliki korpus etike
integrirane mnoge temeljne pozicije humanizma, axiologije i
personalizma, pa i neke iz oblasti socijalistike, existencijalistike i
ekoloke etike. Neki su teolozi postali teleolozi (dobar cilj je jedini bitni
element moralnosti), a drugi konsekvencijalisti (vane su posljedice
djela, a ne ciljevi) i proporcionalisti, koji trae "causam proportionatam ad agendum". 16
Predstavnici autonomne etike dobivaju sve vie pristaa u
moralnoj teoriji i praxi. Emancipacija od svake heteronomije, libera
lizacije svih zakona, ukljuivi i etike, te ponos suvremenog ovjeka
koji se smatra gospodarom zemlje (a doskora i svemira) navode nau
generaciju da ne doputa uplitanje nikakve "vie vlasti" u njezino
6

Tj. razlog razmjerno dovoljan djelu. Proporcionalisti naime dre daje u gotovo sva
kom inu izmijeano dobro i zlo, dobre i loe posljedice. Glavno je da prevladavaju
dobre. U tom sluaju je i motiv djelovanja pozitivan. Skrajnji teologizam,
konsekvencijalizam i proporcionalizam nisu, dakako, na liniji kranske moralke.
283

vladanje. ak su i neki kranski moralisti pristali na nelogiku sin

tagmu "autonomne teonomije" (ili u blaem obliku "teonomne autono
mije"). Stoga su jo uvijek ilavo ivi stari autonomistiki principi
eudajmonizma, hedonizma i liberalizma.
Danas je naroito popularan liberalizam, koji propovijeda kult
slobode. Njegovi su ideali: odbacivanje svakog auktoriteta (emanci
pacija), sloboda savjesti bez vanjskih normi, gospodstvo znanosti i
tehnike (scijentizam), ali bez zatiranja emocija, i na kraju otkivanje
svih "okova", tj. nesputanost i puna sloboda u privatnom, moralnom,
politikom i ekonomskom djelovanju. Liberali naglaavaju indivi
dualizam, privatno vlasnitvo, poduzetnitvo, slobodno trite i slobo
darski etos (to esto moe biti na tetu zajednitva i opeg dobra).17
Liberalistike pretjeranosti pogoduju extremima ideolokog anar
hizma i etikog nihilizma (amoralizma). Egoizam i makjavelizam su u
etikoj teoriji "mrtvi", ali su u praxi stalno i uporno prisutni. Danas se
zvijezde existencijalizma i strukturalizma gase, no subjektivizam i
voluntarizam se vrsto dre. Mnogi tzv. Ijeviarski pokreti kreu u
pravcu amorala i antimorala, tj. etike anomije. 18 Nisu rijetke ni
pojave satanizma.
Socijalistiki i marxistiki "moral", temeljen na materijalizmu,
pokazao je na djelu svoje promaaje. Rijetko ga tko u javnosti zastupa
otvoreno, ali je ostavio posljedice u mentalitetu i praxi mnogih drugih
ljudi koji su u njemu odgojeni. Isto tako gubi na atraktivnosti i psiho
analitika etika. Njezin moral "sans peche" (A. Hesnard) pokazao se
kao "peche sans moral".
Budui da se hedonizam i utilitarizam ne usuuju previe dizati
svoj glas pod vlastitim imenom, oni se u naem vremenu javljaju pod
imenom pragmatizma. Ovaj je ponikao u Sjevernoj Americi (Dewey,
James), a udomaio se po itavom svijetu. Rad, poslovnost, prakti
nost, korist i uspjeh su mu temeljni idoli. F. J. Varela dri daje etika
sposobnost brzog i uspjenog odgovora na neposrednu okolinu, dakle
sposobnost snalaenja. Vano je "know-how", a ne "know-what".19 R.
M. Hare ublauje Benthamov utilitarizam Kantovim naelima, ali ga
se ipak ne odrie.20 Neki se pragmatisti vie oslanjaju na ljudsko is
kustvo (empirizam), a drugi na pravne norme (pozitivizam, legalizam).
U krilu existencijalizma rodio se jedan nakaradni pojam etike,
nazvan situacionizam. Ako naime nema objektivnog morala, ovjek
samostvaralac donosi svoje odluke suvereno, prema tome kako to
17

18

19
20

284

Liberali nisu svjesni nekih svojih naelnih protuslovlja: ljudska jednakost - ekonom
ska nejednakost, pravda - kapital, individualizam - drutvenost, sloboda - anarhija,
priroda - tehnika, industrija - ekologija, formalna - stvarna demokracija i si.
Upravo autonomija esto vodi u anomiju. Autonomisti kau: ovjek nije odgovoran
pred normama, on je odgovoran za norme. Ali kome je odgovoran? Ako je
odgovoran samo sebi, onda i nema odgovornosti. Svatko je svoj vlastiti zakon.
F. J. Varela, Uri know-how per Vetica, Laterza, Bari 1992.
R. M. Hare, II pensiero morale, II Mulino, Bologna 1989.

prilike od njega trae. On se ponaa ne prema nekim apsolutnim

naelima, ve kako mu diktira asovita situacija. Nekako po onoj
partizanskoj "drue, snai se!"21
Moderna etika, koja je sva proeta racionalizmom i optimistikim
scijentizmom, danas polako ustupa mjesto tzv. postmodernoj etici.
Nju jo zovu kreativna, dinamika i otvorena etika. "Kreativna" je jer
sama sebi odreuje pravila igre, bez oslona n a neki objektivni i vii
auktoritet, "dinamina" je jer nema vrstih normi ("koje su takoer u
evoluciji), a "otvorena" je jer nikada nije gotova ni zavrena, na tragu
je uvijek novih spoznaja. Ona nije etika zapovijedi (Gebotsmoral), nego
samo jedna mogua etika ponuda (Angebotsmoral). Istina i dobro se
danas zovu: sloboda, ljubav, toplina, humanost, socijalna pravda, bla
gostanje, razvoj i napredak.
Tendencije posmoderne etike se kreu u ovim pravcima:
- od heteronomije k autonomiji,
- od apsoluta prema relativnosti,
- od sakralnosti prema profanosti i sekularizaciji,
- od biti (esencije) prema pojavnosti (existencijalizam, fenomenologizam),
- od naela k pragmi i situaciji,
- od istine sumnji i agnosticizmu,
- od teorije praxi,
- od statike dinamici,
- od normi "kreativnosti",
- od prolosti prema budunosti,
- od kolektiva k individuumu,
- od dunosti k pravima i samoostvarivanju,
- od ideala prema srei i uitku (moral sans peche).22
J e r je sve u pokretu i razvoju, nema vie Arhimedove toke na
koju moemo poloiti polugu etike. Na njezinu terenu vlada plura
lizam, ija je izravna posljedica relativizam svih vrednota te opa
idejna i moralna dezorijentacija. Ne drei mnogo ni do kojeg etikog
pravca, relativisti kau: "II n'y a pas de morale, il y a des morale, entre
lesquelles on peut librement choisir" (nema jednog morala, postoje
mnogi morali, meu kojima se moe slobodno birati), to u krajnjoj
crti znai da nema uope jedne vaee etike. Svatko je sebi svoj vlastiti
zakonodavac, nitko nikome ne odgovara, ja mogu initi togod mi se
svia.
Primjer situacijskog morala: na ibenskom djejem festivalu 1984. itao je svoju
pjesmu namijenjenu djeci ijedan pjesnik iz Novog Sada. Pjesma ima vie kitica. U
svakoj je iznesena jedna ivotna situacija. Ako se pjesniku nije sviala, strofu je
zavravao rijeima: "Samo lai, samo lai!" Ako je po sudu pjesnika situacija
povoljna, zavravao ju je usklikom: Tad ne lai, tad ne lai"!
U talijanskim je medijima nedavno industrija sladoleda lansirala slijedei spot:
jedna poznata glumica oblizuje sladoled uzdiui: WE dolce come un peccato!"
285

U toj zbrkanoj situaciji neki se okreu starinskim vrijednostima

(tradicionalisti, konzervativci), drugi bezglavo jure naprijed ne znajui
kamo (progresisti, novotari), a trei pokuavaju umijesiti neku novu
sinkretistiku pogau: spoj Istoka i Zapada, akcije i meditacije,
teozofije i antropozofije, ujedinjenih Crkava, etike i pragmatike, pa
nude New Age, moralnu demokraciju i neki globalni etos ("Projekt
Weltethos" i si.). Neki opet nalaze utoite u krilu majice Prirode i
njezinu moralu. 23
Sreom svi ti anarhoidni trendovi ipak nisu doveli do potpune
moralne anarhije: danas u Europi prevladavaju tri ope priznata
pravca: humanizam, personalizam i etika vrednota (Wertethik). Hu
manizam, okrenut transcedenciji i realnom vrednovanju ovjeka, no
silac je bolje sadanjice i budunice. 24 Potujui ono stoje najbolje u
ovjeku on kulminira u personalizmu, koji se brine za svestrano
dobro i dostojanstvo ljudske osobe. Osoba se obogauje etikom upo
trebom svih dobara to joj ga nude priroda i drutvo, nebo i zemlja.25
To su dakle objektivna i subjektivna dobra, prave vrednote n a kojima
se gradi srea, pravda i mir za itavo ovjeanstvo. Kao najvri stup
etike, kako u prolosti tako i danas, dokazao se vjerski utemeljeni
moral, posebno kranski.
Urgentni imperativ dananjeg asa jest moralni odgoj mladei
kako su ga promicali osnivai religija (Isus), najbolji filozofi (Sokrat,
Platon, Aristotel, Kant), savjesni moralisti (Akvinac, Gaetano, Liguori,
Shaftesbury, Scheler) i odlini pedagozi (Komensky, Herbart, Forster,
Bosco). On se sastoji u razlikovanju dobra i zla, u dosljednom vrenju
dobra, u plemenitom motiviranju rada, u pravilnom vrednovanju
stvarnosti, u potivanju ovjeka, u dobrom primjeru starijih, u nagra
ivanju pozitivnih oblika ponaanja, u prihvaanju zajednice (osobito
obitelji), u interioriziranju etikih normi i u dnevnom ispitivanju
savjesti.
Na kraju e nam dobro doi jedan saeti pregled tijekova i putova
morala, etike praxe i teorije.

J. M. Guyau veli da je priroda amoralna. No, poto je ljudska priroda glavni

pokreta i uzrok djelovanja, ona ispada kao jedina norma djelovanja. A to znai da
je sam ovjek poelo i svrha morala. Stoga predlae etiku bez obveza i sankcija
[Esquisse d'une morale scms obligation ni sanction, Pari 1935).
Jo jednom treba naglasiti da prizemni humanizam nije pravo rjeenje moralnih
problema ovjeanstva. Hartmannova izjava "Staviti neto iznad ovjeka je izdaja
ovjeka" je ne samo filozofski kriva, ve i etiki fatalna. Ona negira svaki ovjeji
moralni uspon, jer bi tada cijeli ljudski rod zauvijek bio osuen na niske etike
standarde, vazda bi ostao "glebae adstrictus".
Ipak ne bi bilo opravdano da se pravim etikim vrednotama podmetnu surogati, kao
npr. estetika. Etika i estetika jesu blizanke, ali nisu isto. Etika ne moe biti
protetika, ne doputa nikakve nadomjestke. Jo manje se smije pretvoriti u puku
patetiku, jer bi ta onda proizvela pat-etiku.
286

 Ono to najprije moemo uoiti j e s t injenica d a svi ljudi i

n a r o d i tee dobru. 2 6 ovjek je od iskona moralno bie i po tome se
razlikuje od ivotinje.
Veina ljudi ima iste temeljne pojmove o dobru. Sve ljudske
grupe zauzimaju neki etiki stav i sline modele vladanja, posebno u
obiteljskim i drutvenim odnosima, odgoju, zajednikom ivotu, istini,
pravdi, vlasnitvu, itd.
Naravno, n i k a d a svi ljudi n i s u mogli ii istim putovima dobru.
Razlozi s u oiti: ekoloke prilike, biotop, klima, geografski poloaj,
i s h r a n a , tradicije, stupanj kulture, meusobni utjecaji i tome slino.
Naela s u uglavnom j e d n a k a a primjena j e raznolika.
Mnogi ljudi s u slabii, p r e m d a im n e m a n j k a dobre volje. Ne
uspijevaju biti dosljedni, p a se njihovi ideali i p r a x a uvijek n e
poklapaju. Najgore stoji s onima koji nemaju nikakvih ideala, tj. viih
ciljeva u ivotu. Dodue, povijest ui da svi ljudi mogu pogrijeiti, ali se
dobri ljudi poznaju po tome to se kaju za svoje pogreke i nastoje s e
popraviti. Popravak i obraenje s u takoer etika stvarnost. 2 7
Osjeaj odgovornosti j e manji u grupi, posebice u masi, nego
kod pojedinca. Etiki standardi padaju najvie u bogatim drutvima. 2 8
U pozitivnim s k u p i n a m a prevladava oponaanje (tu ponaanje postaje
oponaanje), a u negativnim slabie privlae i povlae loi primjeri i
mo sredine.
Tijekom povijesti j e etika reflexija sve bogatija, kree s e u
r a z n i m smjerovima, zbog ega je postala pluralistika i relativistika.
U starije vrijeme j e bila uglavnom religiozna, u n a e j e doba vie seku
larizirana i racionalizirana s oitim tendencijama k etikoj autonomiji.
Osim rijetkih iznimaka (u koje spadaju extremni liberalci, progresisti, ljeviari, anarhisti i praktini amoralci) d a n a s j e etika - vie
nego ethos! - n a visokoj cijeni uz ope uvjerenje d a ni estit ovjek ni
ljudsko drutvo nije zamislivo bez etike i morala.
Literatura:
F. Jodl, Istorija etike, Maslea, Sarajevo 1963; G. J.
W a r n o c k , Contemporary
Moral Philosophy,
London 1966; H. Sidgwick,
History oj Ethics, London 1967; J . R. Romi, Personalistika
etika, KS,
Z a g r e b 1 9 7 3 ; A. Vukasovi, Moralni odgoj, Liber, Zagreb 1974; T. C.
H e n n e s s y / e d . / , Values and Moral Development, Paulist Press, New York
Iznimka su duevni ili moralni bolesnici (moral insanitv). Meutim, ovakvi obino
nee da se lijee, nego hoe da ih se prihvati takvima kakvi jesu, da se oni ne bi
morali truditi oko popravka. (W. R. Fairbairn, Psihoanalitike studije linosti,
Naprijed, Zagreb 1982, st. 323). U takve spadaju npr. homosexualci.
Kroz povijest morala se javljaju uvijek dvije konstante: hvaljenje prolosti (laudatores
temporis acti) i kuenje mladei. Ova je za starije redovito "pokvarena i
raskalaena", ne povodi se za svojim odgojiteljima. Na taj nain svaka generacija
demantira samu sebe. U dananjem vremenu kulta mladosti okrivljavanje mladih je
jako oslabilo.
To je i dananje iskustvo, a ima potvrdu i u povijesti. Poslije otkria Amerika
obogaeni panjolci nisu vie htjeli raditi i zapustili su svoja polja. Stoga je kralj bio
prisiljen obeati plemstvo svakom poljodjelcu koji obraduje zemlju.
287

1976; Razni pisci, Philosophical and Medical Ethics, Reidel, Dordrecht

1977; P. Lain Entralgo /dir./, Historia de la medicina, Salvat, Barcelona
1978; M. Warnock, Ethics since 1900, III. izd, Oxford 1978; D. Mieth,
Moral und Erjahrung, III. izd. Herder, Freiburg 1982; H. Weber /Hg./, Der
ethische Kompromiss, Herder, Freiburg 1984; W. M. Kurtines, Morality,
moral behavior and moral development, Willey, Chichester 1984; L.
Kohlberg, The Psychology oj Moral Development, Harper, S. Francisco
1984; J . Stoetgel, Les valeurs du temps present, PUF, Pari 1983; E. E.
Shelp, Virtue and medicine, Reidel, Dordrecht 1985; J. Mahonev, The
Making oj Moral Theology, Clarendon Press, Oxford 1987; AA. W . , La
coscienza morale oggi, Alfonsiana, Roma 1987; Cl. Reichler, Vage libertin,
Ed. de Minuit, Pari 1987; M. Vidal, II camino delVetica
cristiana,
Queriniana, Brescia 1989; AA. W . , Teorie etiche
contemporanee,
Boringhieri, Torino 1990; S. Biolo /ed./, La auestione
delVutilitarismo,
Marietti, Genova 1991; AA. W . , Ethos e cultura, 2. sv. ed. Antenore, Padova
1991; A. Etchegoven, La valse des ethiques, Bourin, Pari 1991; G.
Lipovetski, Le crepuscule du devoir, Gallimard, Pari 1992; G. Fara, Etica e
injormazione, Vallecchi, Firenze 1992; A. Rizzi, Crisi e ricostruzione della
morale, SEI, Torino 1992; A. Vukasovi, Etika, moral, osobnost, kolska
knjiga, Zagreb 1993.

288