SISTEM IDEALIZMA - PLATON

1. DRUŠTVENO-POLITIČKE PRILIKE I PLATONOV ŽIVOT

Platon (427-347) rodio se 4. godine poslije početka peloponeskog rata, u doba borbi između
demokracije i aristokracije.
Kad mu je bilo 23 godine njegov ujak Kritija — Sokratov učenik, bio je na čelu tiranije tridesetorice,
koja je ubila u Ateni oko 1500 građana i oduzela im imanja.
Ta stalna društvena previranja, nesigurnost i borbe, rušenje i uništavanje ostavili su na Platona jak
utisak i on je mnogo razmišljao kako da se tome učini kraj.
Već poslije Sokratove smrti god. 399. napustio je Ateņu jer nije bio pristalica demokracije i sklonio se
u Megaru.
Putovao je po svijetu i sakupljao nova znanja.

Platonov problem
Kad bi se Platonova filozofija prikazala sistematski onda se ne bi mogao dobiti uvid u njegov
filozofski razvoj koji je počeo od Sokrata, a završio na spajanju ideja s Pitagorinim brojevima. Zbog
toga je opravdano njegovu filozofiju prikazati u historijsko razvojnom putu jer se samo tako mogu
pratiti pojedini stupnjevi tog razvoja. Sam Platonov problem ne sastoji se u izlaganju njegove
filozofije nego je mnogo veća poteškoća hronološki srediti sve njegove dijaloge na osnovu kojih se i
može izlagati taj razvoj u cjelini.
Već je antika sumnjala da je sve Platonovo što se njemu pripisuje.
Vršeni su razni pokušaji da se dijela u cjelini srede hronološki. Tu se uzimalo u obzir glavno učenje o
idejama kako bi se lakše pratilo šta sadrže dijalozi koji još ne poznaju to učenje, a što oni koji se opet
udaljuju od tog shvaćanja.
Prvi veći pokušaj da se Platonovi spisi (35 dijaloga i 13 pisama) srede u cjelini učinjen je u prošlom
stoljeću. Tada su postavljene dvije različite teze: metodska i genetska. Metodsku tezu je zastupao Fr.
Schleiermacher (1768-1834), prema kojoj je Platon prije samog pisanja oblikovao u cjelini svoju
filozofiju, a zatim je pisao postepeno od lakših stvari prema težima kako bi učenicima olakšao
razumijevanje.
Za hronološko sređivanje Platonovih dijaloga vrlo su zaslužni i filolozi koji su proučavali jezičnu
stranu Platonovih djela. Ti istraživači su upoređivali pojedine izraze u raznim dijalozima i došli su do
korisnih rezultata.
Pored navedenih autora još su i mnogi drugi proučavali Platonove dijaloge i rezultat tog istraživanja je
taj da iako nije postignuta puna saglasnost za sve dijaloge ipak se slažu u rasporedu glavnih dijaloga.

RAZVOJ PLATONOVE FILOZOFIJE

U dijalozima prvog sokratovskog perioda Platon se ne udaljuje od shvatanja svog učitelja bavi se
isključivo pojmovnim istraživanjem na području etike. Kao i Sokrat smatra da je za ljudski
svakodnevni život od velike važnosti da ljudi najprije spoznaju pojmove u etici jer je vrlina (krepost)
moguća samo na osnovu znanja.
Platon nije svoju pojmovno etičku filozofiju širio javnim predavanjima na trgu kao Sokrat nego je
radio u svojoj školi koju su uzdržavali učenici svojim prilozima.
Djelo Protagora najznačajnije je u proučavanju etičkih pojmova. U tom dijalogu Platon pokazuje kako
je neodrživa sofistička teza o relativnosti etičkih normi jer vrlina nije ništa drugo nego znanje pa je
prema tome jedinstvena i može se naučiti.
U Državi navodi da treba da vladaju filozofi jer samo oni mogu o svemu dobro odlučivati.
Od spisa prelaznog perioda značajniji su dijalozi Gorgija i Menon
Platon u potpunosti odbacuje retoriku jer je retorika samo prividna umjetnost i nije zasnovana na
znanju, a upotrebljava se za nepravedne stvari.
Gledajući pojmovnu stranu istraživanja spisi oba perioda pod općom idejom razumijevaju pojam, tj
pojmovni sadržaj pod koji se svode pojedinačni objekti. To logičko značenje ideje u spisima zrelog
doba prelazi u ontološko-metafizičko i to prvi put u dijalogu Gozba gdje se govori o erosu kao
filozofskom nagonu i čežnji za spoznajom lijepoga.
Čovjek u tom nagonu prolazi više stupnjeva uzdizanja i od ljepote tijela uzdiže se do ljepote duše.
Platon prvi put govori da ideja ljepote kao ideja ima svoju apsolutnu postojanost nije danas ovakva, a
sutra onakva, jednom čovjeku takva, a drugom opet drugačija nego je za sve ljude jednaka, savršena i
nepromjenljiva, a prema tome sama ideja nema nikakvih oznaka promjenljivih, osjetilnih kvaliteta.
U Gozbi Platon je postavio temelj svom sistemu objektivnog idealizma. Ideje koje su ranije imale
samo pojmovno logičko značenje sada su hipostazirane i pretvorene u samostalna supstancijalna bića
koja sadrže svu stvarnost u sebi. Prema tom shvatanju pravu realnost i objektivnost predstavljaju ideje,
a materijalni svijet je sekundaran izveden tek iz tih ideja.
Platonovo učenje o idejama je potpuno njegovo orginalno shvatanje, ali je historijski razvoj grčke
filozofske misli mnogo toga već pripremio. Sa Heraklitom se složio da je vanjski svijet na osnovu
imanentne suprotnosti u stalnom mijenjanju i u njemu ništa nije stalno. Tražio je nešto što će uvijek
biti identično i nepromjenljivo. Takvo shvatanje bitka je na području materijalizma dala elejska škola
jer je tu bitak nepromjenljivi zbog čega neki nazivaju Platonove ideje nematerijalni elejski bitak.
Oduševljavali su ga Pitagorovci.
Za Platona je bilo odlučujuće bavljenje pojmovima jer je on brzo uvidio da idealna određenja npr.
pravednost, hrabrosti i dr., nemaju svoje puno, adekvatno realiziranje u ljudima – pojedincima jer oni
u svom praktičnom djelovanju nikad ne realizuju idealne norme.
Platon je mislio da je pojmovno savršenije od realnog i promjenljivog. Izučavanjem geometrije Platon
je također uvidio da geometrijske figure ne postoje tako idealne u stvarnosti, ali da baš pojmovno
određenje daje ono pravo kakvo nema u svakodnevnom životu.

Platonove ideje nisu ništa drugo nego hipostazirani generički (rodovski) pojmovi i svaka ideja je
vječna i nepostala. One su uzrok sveg pojavnog, ali to nikad ne može postići savršenstvo svog uzora
jer bi se na taj način izjednačio uzrok s posljedicom, primarno sa sekundarnim, osnovno (suštinsko) s
pojavnim i to mnoštvo dvostrukih savršenih pojedinačnosti međusobno bi se potpuno isključilo jer ne
bi bilo potrebe za bilo kakvim oblikovanjem.
Iako je Platon do općih pojmova mogao doći jedino empirijskim putem on je rezultat tog istraživanja
preokrenuo u njegov uzrok i od općeg koje je izvedeno iz objektivno realnog on je napravio bitak kao
trajnu osnovu svega postojećeg koje predstavlja samo nesavršen odraz tog idejnog područja.
Platon je bio pod utjecajem Sokrata i opće zasnivao na definiciji, ali on je svojim shvatanjem općeg
postavio razliku u predmetu definicije. Platon predmetom istraživanja i znanja nije smatrao
materijalne objekte nego samo čiste apstraktne pojmove (ideje) koje proučava dijalektika jedina nauka
o tim idejama i predmet dijalektike su čisti pojmovi (ideje), koje ona spaja i razdvaja (podjela na
rodove i vrste). Da bi se obuhvatila raznolika stvarnost mora postojati mnoštvo ideja jer se s jednim
bez mnoštva uzora ne bi mogao objasniti svijet. Predmet Platonove dijalektike nije vanjski
promjenljivi svijet. On je pun proturječnosti i kao takav ne može biti predmet dijalektike. Pojmovi
Platonove dijalektike su nepromjenljivi i ne mogu se procesom razvijati zbog čega je njen postupak
samo u oblikovanju spajanju i razdvajanju tih fiksiranih pojmova.
Smisao dijalektike je u tome da bude nauka o idejama, ali ipak prvi pojam o njima iako nepotpuno
određen dobiva čovjek gledanjem vanjskih predmeta čime se duša zahvaljujući tim utiscima sjeća da
je prije svog dolazak u tijelo gledala čiste ideje. Ideje su cilj i to svrhovito (teleološko) shvatanje to
jeste Platonov pokušaj da svlada dualizam između ideja i vanjskog svijeta.
Platon jasno postavio dva odvojena svijeta pojavni i svijet ideja.
Svaki stupanj ljudskog spoznavanja ima i svoj odgovarajući objekt čime je karakter spoznaje uslovljen
svojim predmetom istraživanja. Postoje dvije vrste objekata: vanjski pojavni svijet i misaono područje.
U dualizmu svijeta ideja i vanjskog realnog svijeta dakle u tom razdvajanju ostalo je kao najteže
pitanje kako je moguć odnos između ta dva područja t. j. kako se iz svijeta ideja može izvesti vanjski
svijet? Problem je odnos općeg koje je izdvojeno od pojavnog prema tome pojavnom realnom
pojedinačnom.
Dijalektika je prestala biti isključivo nauka o čistom mišljenju jer treba riješiti i pitanje kako se
vanjski svijet može izvesti iz svijeta ideja.
Ta apsolutno razdvojena dva svijeta vrlo su slaba strana Platonove filozofije, a Aristotel počinje svoju
kritiku Platona (polazeći od svoje ontologije) baš na tom mjestu, a Lenjin je za tu kritiku rekao da je to
kritika idealizma uopće.
Platon nije uvjerljivo dokazao kako se iz svijeta ideja izvodi vanjski objektivni svijet. Ideje su
nepokretne i nepromjenljive i šta uvjetuje da proizvode nesavršene predmete vanjskog svijeta? Ako su
pak ideje uzrok svega onda bi se moralo uzeti da postoje ideje i loših stvari.

DRŽAVA I POKUŠAJ REALIZIRANJA FILOZOFIJE

Platon se bavio filozofijom da bi u njoj našao rješenje svih društvenih poteškoća. Reformska društva
nisu uspješna, ako se izvode na starim temeljima pa stoga misli Platon treba sve iznova početi jer nitko
u državi ne može biti zadovoljan, ako ona ne postupa zakonito i pravedno. Pojedinci su po prirodi
sami sebi nedovoljni da bi mogli živjeti.
Ta opća misao o državi zajednica, podjela rada, zamjena i drugo postojala je i u državama u doba
Platona pa ipak on s njima nije bio zadovoljan.
Platon je htio da ograniči individualizam koji je sve više jačao te da ga podredi harmoničnoj cjelini
koja treba biti sretna.
Država će biti tek sretna kad vladari budu filozofi odnosno filozofi vladari.
U idealnoj državi trebalo bi svakom prema njegovim prirodnim spobnostima dati pravo mjesto, a to će
biti moguće, ako se izvrši potpuna podjela rada.
Podjela rada zahtijeva da svatko radi svoj određeni posao. Žene su ravnopravne s muškarcima jer su i
one sposobne pa država i njihove snage treba u potpunosti iskoristiti. Ravnopravnost žena je Platon
zahtijevao zbog toga da svi budu u državi zadovoljni.
Sav odgoj je pod nadzorom države jer bi pojedinci u kući mogli loše shvatiti smisao cjeline pa bi se
lako iskvarili. Ono što je država u velikom to je svaki pojedinac u malom. Kao što država ima tri
staleža filozofe čuvare i radnike tako i ljudska duša ima tri dijela: umni srčani i požudni i samo
harmonija svih dijelova omogućuje čovjeku miran život.
Filozofija (dijalektika) je spoznala poredak svega i svojim učenjem o idejama otkrila pravu stvarnost.
Najviša ideja je ideja Dobra i sve mora prema njoj težiti, a to se može dogoditi, ako je u državi
ostvarena pravednost.
Platon je htio da na mjesto starog religiozno-tradicionalnog odgoja koji se već raspadao postavio svoju
filozofiju objektivnog idealizma kao životnu normu koju ljudi mogu koristiti. Razum, ideja, dijalektika
(filozofija) je osnovno što može društvo unaprijediti i ako je država tako uređena da može ostvariti taj
zahtjev ona će biti prema Platonu uvijek sve bolja i sretnija. Platon je državu zasnovao na
intelektualnom principu.
REZULTAT PLATONOVE FILOZOFIJE
On je mnogo razmišljao o državnim uređenjima i svojom teorijom htio je uspostaviti helensku državu
u kojoj bi egzistencija svakog pojedinca bila na neki način određena od države. Ali filozofija nije bila
društvena sila da iz temelja preokrene cjelokupni poredak.
Platon je bio više filozof jer on nije pokušao izvesti reformu društva i države da bi sve predao
svećeničkoj kasti nego je ipak na prvo mjesto postavio razum koji ljudima treba pokazati put i uzdići
ih prema nečemu trajnijem.
Težeći da spozna ideje Platon se mnogo bavio pojmovnom filozofijom i učinio je mnogo korisnih
priprema za uspostavljanje logike kao nauke o mišljenju.
Međutim, pogrešno je bilo što je Platon te pojmove (ideje) shvatio odvojeno od svega stvarnog.
Najslabija strana njegove filozofije je u tome što je odvojio svijet ideja (pojmova) od svjetske
stvarnosti i na osnovu tog dualizma došao do zaključka da je svijet ideje prava stvarnost, a objektivni
svijet je samo imitacija tog uzor svijeta čime je objektivna stvarnost postala sekundarna.
Platonovo hipostaziranje rodovskih pojmova nije više omogućilo jedinstvo predmeta, percepcije i
pojma zbog čega je i njegova pojmovna filozofija postala sama sebi svrhom bez određene veze s
realnim svijetom i ti pojmovi nisu mogli imati svoje puno sadržajno određenje i ostali su samo
misaone apstrakcije čime je bio umanjen i njegov doprinos filozofiji.
Grčka filozofija poslije Platona nije pošla njegovim putem.

ARISTOTEL

Vrhunac grčke filozofije predstavlja Arisotel. Platonov učenik, u 17. godini je otišao u Platonovu
akademiju i tamo proveo 20 godina. Nakon toga, na makedonskom dvoru odgaja velikog Aleksandra
Makedonskog. Nakon Aleksandrova odlaska na osvajanja u Aziju, Aristotel se vratio u Atinu i
osnovao svoju filozofsku školu (Likej) te u sljedećih 13 godina ostavio veliki trag u filozofiji.
Aristotel je iz svoga i primjera svoga učitelja Platona shvatio da filozofija ne može puno uticati na
izmjenu društva jer vladari ne žele slušati filozofske misli te se stoga povukao iz političkog života te
se bavio isključivo filozofijom. U svojoj školi sakuplja veliki broj učenika i zbog velike
zainteresiranosti za njegov akademski rad i „običnog“ naroda, Aristotel do podne drži predavanja za
učenike, one sa predznanjem (ezoterična), a poslije podne „popularna“ predavanja za šire mase
(egzoterična).
Arisotel je bio polimat, tj. Erudita, univerzalac. Bavio se eksperimentima i konkretnim stvarima.
Odmakao se od Platonova učenja objektivnog idealizma i svijeta ideja. Poznate su njegove riječi:
„Drag mi je Platon, ali mi je istina draža.“
Njegov filozofski sistem razdijeljen je na sljedeći način. Teoretski dio filozofije u koji spadaju fizika,
metafizika i matematika i one spadaju u tzv. „prvu filozofiju.“
Naziv „teoretika“ potiče od riječi teoreja – gledati. Tu spada i teologija čiji je metafizika dio. Teologija
je razmišljanje o Bogu.
Izučavajući fiziku i prirodne pojave, Aristotel je uočio da se u prirodi sve kreće, a ako svako kretanje
ima uzrok, onda i fizika mora imati konačnog uzroka, ne može visiti u zraku. Taj prvi uzrok ne može
da bude dio svijeta. On mora da je nepokretan, da ne bude dio vremena, on je vječan; nije materijal, jer
sve što je materijalno propada. Taj prvi uzrok za Arisotela jeste mišljenje koje samo sebe misli.
Njegovo učenje poznato je kao deizam a u kojemu naučava da je Bog stvorio svijet ali ne učestvuje u
njemu. Za Aristotela on je nepokretni pokretač.
U praktičnu filozofiju spadaju etika, ekonomika i politika.
Tvorbenu filozofiju čine umjetnost i etika. Tu su tehničko i umjetničko oblikovanje iz čega Aristotel
izvodi poetiku.
No, da bi se neko uopće bavio filozofijom, mora prvo dobro izučiti logiku, zaklučio je Aristotel i zato
u gore pomenutim disciplinama nema logike.
Spisi koje je Aristotel pisao za šire mase izgubljeni su; ostali su oni nastali za vrijeme njegova drugog
boravka u Atini a koji su namijenjeni učenicima. Njegovi logički opisi nazivaju se ORGANON
(oruđe filozofiranja).
Prva filozofija – Metafizika sadrži 14 knjiga i spisi metafizike obrađuju najopćenitije principe. Imamo
i spise za fiziku, psihologiju, proučavanje prirode.
Zatim imamo spise za etiku, politiku, poetiku i retoriku gdje spadaju „Nikomahova etika“,
„Politika“, „Retorika“, „Poetika“, „Politeja.“...
PRIKAZ POJEDINIH UČENJA ARISTOTELA
LOGIKA
Potaknut Sofistima, Arisotel počinje izučavati zakone ljudskog mišljenja kako se ono kao takvo ne bi
zloupotrebljavalo. Raniji filozofi uočili su potrebu metode u filozofskim istraživanjima tj. kako i na
koji način posmatrati objekt koji je predmet proučavanja. Ljudsko mišljenje da bi spoznalo objektivnu
istinu mora biti postavljeno na čvrstim temeljima. Aristotel govori o metodu indukcije na način da se
od pojedinačne stvari i njezina posmatranja dođe do njezina pojma.
Od opažanja dolazi do sjećanja a zbog čestog ponavljanja dolazi do iskustva, a otuda do praktičnog
umijeća i znanja.
Predmet koji se opaža je pojedinačno, a mnoštvo pojedinačnog odnosi se na pojam koji je nešto opće, i
do tog ošćeg, tj. pojma dolazi se upravo metodom indukcije.
Dalje, pojmovi o nekom sudu mogu se svrstati u još općenitije ppjmove a to su kategorije. Da bi preko
kategorije ljudsko mišljenje odražavalo objektivnu stvarnost, Arisotel je zaključio da ono ne smije biti
slučajno nego postavljeno na opće važećim principima. On te principe svodi na 3 važeća za sve ljude.
Naime, da bi čovjek ispravno mislio mora početi na ova 3 principa i onda neće biti problema u
razmijevanju, zaključio je Aristotel. To su 1. Princip identiteta; 2. Princip kontradikcije i 3.
Princip isključenja trećeg. On je u Metafizici naveo 30 filozofskih termina zasnovanih na principima
mišljenja važećim za sve ljude.
Aristotelova logika nije sama sebi svrha niti je mišljenje o apstraktnom. Ona posmatra predmet kao
pojavu i način na koji ga ispravno misliti, a za objekt posmatranja, Aristotel kaže da on postoji i prije
opažanja, ili bez opažanja, a ova činjenica ukazuje na njegov materijalistički nazor po tom pitanju.
Važno je poznavanje pojmova za istinu i spoznaju, a Aristotel pravi razliku između pojma, reda,
vrste te na kraju kategorije kao najopćenitijih pojmova.
Važan pojam i jezgro Aristotelove logike jeste i silogizam, tj. zaključivanje i dokaz da se od općeg
može doći do pojedinačnog.
Po pitanju zaključaka, Aristotel razlikuje 3 vrste zaključaka. Prvi je dijalektički zaključak a koji se
bazira na vjerovatnim premisama, on nije ni lažan ni istinit no vjerovatan; njegova je vrijednost jer
postavljanjem suprotnih teza ispituje se vrijednost samog mišljenja.
Drugi je sofistički zaključak koji je obmanjujući jer se bazira na pogrešnim premisama. Razlika
između ovih dvaju je to što je sofist svjestan pogreške dok dijalektičar nije.
I treći jeste naučni zaključak koji se bazira na sigurnim i istinitim premisama i on je siguran za nova
naučna saznanja.
U nekim stavovima Aristotel je ostao pod uticajem Platona, no njegova je logika sigurnija i pouzdanija
za ispitivanje stvarnosti od Platonove dijalektike. Arisotel stvarnost ne shvata poput Platona kao
nesavršen odraz općih pojmova (ideja) koji su same po sebi odvojene. Njegov silofizam razlikuje se
od Platonov dijalektike i predstavlja sigurno tlo za ispitivanje novih spoznaja. Aristotelova logika već
u njegovo vrijeme postala je siguran metod obzirom da se bazira na neproturječnim i istinitim
temeljima, ukoliko pravilno shvaćena i upotrijebljena.
UČENJE O PRIRODI
Što se prirode tiče, Aristotel se kreće između materijalističkog i idealističkog nazora. Za njega je
priroda sve što se nalazi između prve materije i čiste forme. Priroda je sve što egzistira i sve u
prirodi ima princip kretanja a on je izučio i vrste kretanja. Aristotel je odbacio teoriju atomista i
ugledajući se na Empdeokla uveo 4 elementa kao principe prirode. To su: voda, vatra, zrak i zemlja.
On je smatrao da nebeska tijela nisu sastavljena od ova 4 elementa no od finije supstancije zvane eter.
Oni su obdareni razumskim duhovima, kreću se u krugu, a centar oko koga se sve kreće jeste zemlja
koja je nepokretna. Svoje kretanje savršene nebeske sfere dobile su od prvog pokretača.
Kosmos je za Aristotela vremenski neograničen, a prostorno ograničen, ali nema praznog prostora.
Sve se u prirodi dešava u kontinuitetu i sa svrhom. Aristotel je mnogo zaslužan za proučavanje
prirode i života u njoj. Osnivač je anatomije, poredbene zoologije i fiziologije. Za njega je svijet
vječan te želi objasniti kako teleološko djelovanje prirode sve usmjerava ka nečemu višem te kako je
priroda sređena cjelina koja ništa ne radi bez svrhe.
PSIHOLOGIJA
U psihologiji se Aristotel vraća na Platona i njegovu preegzistenciju duše. Bitan je subjekt koji
spoznaje a kojim organima to radi i odakle mu sposobnost? On za dušu kaže da ima svoje stupnje
razvoja u zavisnosti u kojem živom biću se nalazi. Život se manifestira hranjenjem, rastom,
percipiranjem i mišljenjem. Biljke žive ali moć njihove duše je samo u hranjenju. Duša životinje
osim hranjenja ima i osjetilni život, a duša čovjeka, pored toga dvoga (vegetativno i osjetilno), ima i
moć razuma i upravo je razum ono čime duša razmišlja i shvaća. Duša je forma tijela a tijelo
materija koju duša oblikuje i kreće. Za njega je duša aktivni princip tijela.
U pogledu osjetila, Aristotel zaključuje da osjetila ne mogu pribavljati opažaje ako nemaju pred
sobom vanjske objekte a koji postoje i prije samog opažaja. Opažaj se uvijek odnosi na pojedinačno, a
bez vanjskog objekta nema ni opažaja. Mišljenje može zamišljati predmete i kada oni nisu prisutni.
Važno je reći i da osjetila mogu spoznavati samo preko posrednika (zrak, voda, meso...).
Svako određeno osjetilo sposobno je samo za svoju funkciju, a Arisotel misli da mora postojati
zajedničko osjetilo koje sjedište nema u mozgu no u srcu. Za njega je mozak samo organ za hlađenje
krvi. Ne može se izjednačiti opažaj i mišljenje. Opažaj imaju sva živa bića, mišljenje ne. Opažaj je
uvijek istinit, a mišljenje može biti i pravilno i pogrešno.
Um je za Aristotela dio duše kao i za Platona te postoje dvije vrste uma: pasivni i aktivni.
Pasivni um je u vezi s materijalnim, on je prazna ploča na koju osjetila opisuju ono što primaju. On je
prolazan kao i ljudi. S druge strane, aktivni um je božanskog porijekla, nepromjenljiv, odvojen od
svega materijalnog. Aktivni um sređuje i misaono oblikuje ono što se na pasivnom ispisuje. On je
besmrtan. Za Aristotela aktivni um je forma svih formi i on je zajednički svim ljudima. O odnosu ovih
dvaju umova Arisotel nije mnogo govorio.
Pasivni um propada zajedno s tijelom, a aktivni um je zajednički svim ljudima. Duša je forma tijela
koja propada kada tijelo nestane.
ETIKA
Za Aristotela problemi etike su pitanje praktične filozofije. Etika istražuje djelatnost ljudi i njihove
težnje da postignu sreću (eudaimonija). Razumu i volji koja je u vezi s razumom odgovaraju
određena mjerila, a prema razumskoj i voljnoj djelatnosti, Aristotel vrline dijeli na 2 grupe:
1. Razumske – one su po svojoj vrijednosti više, poput misaone djelatnosti, sigurnog znanja o
onome što se istražuje kao i razboritosti.
On više cijeni razumske no moralne.
2. Moralno-etičke – one su za Aristotela ono što je srednja mjera – ono što je između onoga što
je premalo i onoga što je previše. Tako je npr. darežljivost sredina između sebičnosti i
prevelikog davanja (rasipnosti).
Ne može se zahtijevati jednakost normi za sve ljude tj. ljudi su između sebe jednaki samo unutar istog
staleža. Svako ima vrlinu svog staleža pa tako nisu isti propisi npr. za žene i za muškarce, ili za roba i
slobodnog čovjeka i sl.
Kakogod, država počinje na pravednosti i samo pravedna država osigurava život cjeline i tu na scenu
stupa Aristotelovo učenje o POLITICI.
POLITIKA
Politika također spada u praktični dio filozofije. U političkom shvatanju Arisotel više cijeni opće od
pojedinačnog. Za njega je država po prirodi prije no porodica i pojedinac jer cjelina mora biti prije
nego dio.
Po stupnjevima, Arisotel to ovako vidi: Država – Seoska zajednica – Porodica – Pojedinac.
Svaki pojedinac je po prirodi vezan za državu i on je političko biće. U državi niko nije sam sebi
dovoljan da bi mogao živjeti bez drugoga, tako mogu samo životinje ili Bog. Ovdje Aristotel ističe
vrijednost UNIVERZALIZMA.
Aristotel je govorio kako postoje prirodni robovi tj. oni ljudi rođeni da pomažu u poslovima uz
domaće životinje; zatim robovi po zakonu (ratni zarobljenici); te oni koji su po prirodi rođeni da
vladaju.
Pravo građana je relativno i nema vječnih normi u državnom uređenju.
Država je zajednica samo slobodnih ljudi tako da robovi nemaju građanska prava. Cilj države je da
popravlja i njeguje ljude.
Arisotel je smarao da su barbari svi oni koji nisu Heleni te im je stoga prirodno da budu robovi.
Njegov ideal države je antički polis (grad-država) i zato nije podržavao velike pohode Aleksandra
Makedonskog u cilju širenja države.
I u državi Aristotel traži sredinu kako po veličini tako i po međuodnosu slojeva. Država ne može
trajati ako vladaju samo bogati ili samo siromašni, državu osigurava srednji stalež koji je ujedno i
najbolji.
Za razliku od Platona, Aristotel smatra da je privatno vlasništvo prirodna pojava.
Najslabija tačka i mana njegove države je to što su neki ljudi već po prirodi određeni za društveni
položaj.
POETIKA
Poetika spada u treći dio Aristotelovog filozofskog sistema. On je izvršio veliki uticaj na području
umjetničkog stvaranja. Iako je oponašanje prirode, za njega je umjetnost važna jer prikazuje i oblikuje
ono opće tipično, a ovo se vraća na njegov nazor da je opće važnije od pojedinačnog. Za Aristotela
umjetnost ispunjava 3 svrhe. Može služiti za: 1. odmor i duhovno osvježenje; 2. kao odgojno
sredstvo; i 3. za očišćenje odnosno katarzu koja se postiže tragedijom.
On se svojom Poetikom suprotstavio Platonovu nazoru o umjetnosti kao oponašanju.
ZAKLJUČAK O ARISTOTELU
Karl Marks je za njega kazao da je Aleksandar Veliki grčke filozofije i to s razlogom. Arisotel je
razvio grčku filozofiju do kraja. Ne samo da je nastavio i razvio učenja ranijih filozofa nego je i
osnovao nove naučne discipline: logiku, botaniku, zoologiju i psihologiju.
Težio je ka spoznaji istine i u filozofiji je izabrao svoj put ispunjen i materijalizmom i idealizmom
koje je često puta pokušao ujediniti.
Aristotel je izvršio uticaj i na umove Istoka i Zapada; i na arapsku i židovsku filozofiju, ali i evropsku
srednjovjekovnu misao.

Plotin
- Rođen u Likopolu oko 205. god.,

- Umro u Minturneju, kraj Rima 270.,

- Grčki filozof,

- Jedan od osnivača i glavnih predstavnika neoplatonizma.

Životopis:

- Oko 232. pošao u Aleksandriju studirati filozofiju,

- Bio učenik Amonija Sakasa,

- Zanimale ga istočne religije i misticizam, posebno filozofija Perzijanaca i Indijaca,

- Išao u ratni pohod protiv Perzije sa rimskim carem Gordijanom III 243.,

- Car ubijen, Plotin se vraća u Rim,

- Tu ostaje 26 godina i poučava filozofiju do kraja života,

- Najpoznatiji učenik Porfirije.

Djela:

- Zbog potrebe u radu s učenicima, Plotin je u zreloj dobi počeo zapisivati svoja predavanja i
odgovore na pitanja svojih učenika. Njegovi zapisi nisu bili sistematizirani, niti su objašnjenja bila
iscrpna, budući da su dopunjavana tumačenjima i raspravama vođenima u školi. Njegov učenik
Porfirije tematski ih je povezao u šest skupina od po devet spisa, jer je vjerovao da je sklad između
brojeva šest i devet savršen, te ih je izdao tridesetak godina nakon Plotinove smrti. Tako je znanje i
iskustvo stečeno u neoplatoničkoj školi u Aleksandriji i u školi u Rimu pretočeno u Eneade.
Njegova filozofija:

- Njegovo učenje za svoj vrhunac ima Jedno, božanstvo koje vječno emanira, a rezultat tog
emaniranja je sve postojeće. Jedno nije moguće spoznati, jer je iznad i izvan spoznajnog aparata
pojedinaca. Pojavnost Jednog zrcali se u prvoj emanenciji, Duhu (Nus), koji, pak, u sebi nosi misleće i
zamišljeno, dakle pretpostavljenu dvojnost. Iz duha proizlazi Duša, most između nadosjetilnog i
osjetilnog svijeta. Zadnja iz Jednoga proizlazi materija, koja je istovjetna nebiću i zlu. Te tri hipostaze
("podstave") zajedno čine trojstvo koje je osnovna postavka Plotinove filozofije. Suprotan putu kojim
svijet emanira iz Jednoga, put je kojim se duša uzdiže (vraća) do božanskoga Jednoga, čisteći se u
vrlini i spoznaji svoje prave naravi.

- Plotin polazi od toga da se cjelina bitka dijeli na tri hipostaze, koje su stupnjevi načina bitka pa
postoji onoliko hipostaza koliko i tih načina bitka. Svaka je hipostaza utemeljena u višoj, a samo je
Jedno hipostaza koja je utemeljena na samoj sebi. To Jedno je neizrecivo, apsolutno, jednostavno, s
one strane svake bitnosti. U drugoj hipostazi nastaje duh ili um koji tvore platonske ideje. S nastankom
vremena nastaje treća hipostaza, duša koja živi između onoga čisto mišljenog i zamjedbenoga, ona
djeluje u svemu i u sebi sadrži pojedinačne duše. Nasuprot njoj, tvar nije hipostaza, jer nije ničemu
podmet (substantia), nego je bezoblična, čisti mrak i lišenost koju duša svojom oblikujućom moći
postavlja u bitak. U povratnom tijeku duša se dakle preko onoga tvarnog i duhovnoga ponovno uzdiže
do vječnih ideja i u konačnici do čistoga bestjelesnog zrenja Jednog, odnosno do ekstatičkoga
sjedinjenja s njim.

- Prema Plotinu krajnji cilj je povratak Jednom, ali filozofija ne vodi do konačnog cilja.
Spajanje duše s Jednim događa se u ekstazi. Ekstaza je zapravo napuštanje filozofije, jer filozofiju kao
umnu, racionalnu djelatnost karakterizira misaono dvojstvo, podvojenost na misaoni subjekt i mišljeni
objekt, a stapanje s Jednim je upravo prestanak svakog dvojstva. Duša se, na kraju puta prema gore,
mora osloboditi svakog mišljenja i svakog znanja da bi se mogla stopiti s Jednim.

Škole
Peripatetici

Peripatetici su bili članovi filozofske škole koja je svoja učenja temeljila na djelima Aristotela. Oni su
takođe poznati i kao sljedbenici Aristotela, ali i kao „šetajući“ filozofi. Particip peripatetik se prevodi
kao šetajući, hodajući... Neki smatraju da su to ime dobili po navodnoj Aristotelovoj sklonosti da
predaje hodajući.

Sama škola je osnovana 335. godine pr.n.e u Liceji kada je Aristotel počeo predavati tu. Najpoznatiji
predstavnici škole su Teofrast (zanimljivo je da je bio Platonov učenik, a nakon njegove smrti je
prešao kod Aristotela) i Straton koji su nastavili širiti Aristotelove teorije. Sredinom 3. stoljeća pr.n.e
škola počinje slabiti i biva obnovljena dolaskom rimske ere. U tom periodu su se bavili
komentarisanjem Aristotelovih djela. Škola je isčezla u 3. stoljeću nove ere iako su u kasnijem periodu
to radili neoplatonisti. Nakon pada Rimskog Carstva djela peripatetika su izgubljena u Europi, ali su ih
sačuvali islamski filozofi što je bilo ključno za obnovu Aristotelovog mišljenja u Europi.

KINICI

Kinici se smatraju Sokratovim sljedbenicima. Osnivač ovi škole je Antisten (Autisten) iz Atine, a
najpoznatiji predstavnik je Diogen. Naziv kinik dolazi od grčke riječi kyon što znači pas. Najviše su
djelovali među sirmašnim stanovništvom. Za njih je vezan asketizam, minimalistička etika. U
odricanju od svih potreba su pokazivali na vlastitom primjeru da je čovjek najsretniji kada ništa ne
treba. To postiže kada svoje potrebe svede na minimum, a taj minimum sužava svaki dan. Time čovjek
postaje smiren i ne upropaštavaju ga nepotrebne stvari. Ljude dijele na mudrace i budale. Antisten se
suprostavio Platonu u pojedinim mišljenjima, te ga je Platon u svojim djelima kritikovao zbog toga.
Njihov najznačajniji predstavnik Diogen je svojim životom prikazivao njihovo učenje, pa je čak
odbacio i čašu kada je vidio da se može piti iz ruke. Glavna načela kinika: 1) što je čovjek mudriji, ima
manje potreba; 2) čovjek je slobodan kad nema potreba; 3) mudar čovjek je dovoljan sam sebi; 4)
prihvaća samo zakon prirode.

EPIKUREJCI

Osnivač ove filozofske škole je Epikur (342. – 270. pr.n.e). Školu je osnovao u jednom od atinskih
vrtova, a ona je dobila ime Epikurov vrt, a sami epikurejci „filozofi iz vrta“. Najpoznatiji predstavnik
ove škole je Lukrecije Kar. U ovom vremenu filozofe ne zaokpljaju teme kojima su se bavili Platon i
Aristotel, te smatraju da je primarni cilj filozofije da dođe do jasnih i jednostavnih uputstava za život
(epikurejci i stoici). Smatrali su da je hedonizam vrhunac, ali hedonizam sa stilom (a ne ono što se
danas smatra hedonizmom). Dakle, za njih je najviše dobro duša ispunjena zadovoljstvom koji kasnije
neće dovesti od bolova i nemira u duši. Epikur je smatrao da su osjećaj i čulno iskustvo ono čime se
trebamo služiti kada tražimo znanje. U iskustvu se pokazuje da je uživanje dobro, a bol loša. Mudrac
treba da razlikuje zadovoljstva i da više cijeni ona trajnija koja proizilaze iz umjerenog života.
Prihvatili su Demokritovu atomističku fiziku po kojoj je sve sačinjeno od atoma, pa i sama duša.
Epikur je uvjeravao svoje učenik u postojanje božanstava, ali da se oni ne miješaju u stvari ovoga
svijeta.

STOICI

Osnivač škole je Zenon, a najpoznatiji predstavnici su Epiktet, Seneka i car Marko Aurelije. Škola
djeluje od 4. st. pr.n.e do 2. st. nove ere. Dijeli se na staru, srednju i novu stoičku školu. Oni dijele
filozofiju na fiziku, logiku i etiku. Tvrdili su da svijetom vlada nauka (logos) i da je zbog toga sve
predodređeno. Stoici su koristili poređenje filozofije sa vrtom čija je ograda logika i dijalektika,
zemljište fizika, a na njemu raste drveće u vidu koje daje plodove u vidu etike. Za njih je najviše dobro
duša koja prezire slučajnosti i raduje se svojoj vrlini. Njihov osnovni moto glasi „Život u skladu sa
prirodom“. Mudar čovjek živi u skladu sa prirodom i vlastitim razumom te na taj način postiže
ataraksiju (duševni mir). Najznačajnijim vrlinama smatraju razumnost, pravednost, umjerenost i
sloboda. Bili su politeisti, ali su kategorički odbacivali mišljenje da je Bog sličan čovjeku (i u obliku i
u naravi). Boga su smatrali uzorom savršenstva, a vjerovali su da postoji um koji vlada i nazivali ga
Logos. Jedan od stoičkih citata: „Sretan je onaj koji je zadovoljan onim što ima“.

SKEPTICI

Osnivač skepticizma je Piron koji nema pisanih djela. Najpoznatiji predstavnik je Sekst Empirik koji
je napisao djeli Pironove postavke. Skepticizam potiče kritičku filozoiju koja je usmjerena protiv
helenističkog dogmatizma stoičke i epikurejske filozofije. Oni racionalno argumentiraju protiv
objektivnosti čulnih i razumskih znanja, te ih svode na nešto subjektivno. Sve što je određeno
prikazuju kao nešto nesigurno. Smatraju da su sve stvari promjnljive. Na sve stvari gledaju sa
sumnjom, a svako mišljenje vodi ka sumnji. Smisao skepticizma se ogleda u suzdržavanju od izricanja
bilo kakvih sudova i jedino na taj način se može postići ataraksija. Oni su rehabilitatori sfističkog
mišljenja.

Srednjovijekovna filozofija
Smještanje srednjovjekovne filozofije u vrijeme (njezin početak i kraj) zahtijeva prvo precizno
određivanje vremena srednjeg vijeka. Ali, najčešće se za njen početak uzimaju događaji Pad Zapadno
Rimskog Carstva 476. godine ili krunisanje Karla Velikog, a neki njen početak vezuju i za pojavu
određenog filozofa, npr. Avgustina.

Ono što je znatno obilježilo srednji vijek jeste slaganje i konfrontacija filozofije i teologije, nekada su
se slagale, a nekada su bile jedna protiv druge. Može se reći da je početak srednjovjekovne filozofije
to kada se filozofija stavlja na uslugu religiji i teologiji, a kraj kada se taj savez raspao.

Osnovne postavke srednjovjekovne filozofije su:

1. Teocentrizam – Izvor svakog bića, dobra i ljepote jeste Bog. Služenje Bogu je osnova morala, a
ugledanje na njega je najviši čovjekov cilj. Po tom principu rangiraju se i nauke – na vrhu je teologija,
zatim filozofija pa ostale nauke.

2. Kreacionizam – Sve što se mijenja Bog je stvorio iz ništa i obrnuto – sve što je stvoreno mijenja se i
teži ništavilu. Iz ovog principa proizašao je optimistički ili pesimistički pogled na svijet.

3. Providencijalizam – Bog permanentno upravlja svijetom koji je stvorio, ljudskom historijom i

ponašanjem svakog čovjeka.

4. Personalizam – Zahtjevao je shvatanje čovjeka kao persone, nedjeljive ličnosti koja ima razum i
volju, stvorena po slici i prilici Boga. To znači – svaka ličnost je zatvoreni krug, u to ne mogu
proniknuti ljudi, samo Bog i njemu se računi polažu.

5. Revalacionizam – Najpouzdanije i najvjerodostojnije istine za čovjeka sastoje se u svetim spisima.

Tu se nalazi božansko otkrovljenje.

-Kršćanska filozofija-

Razvitak filozofije kod kršćana se razmatra od Rimskog Carstva i 13 stoljeća poslije. U početku
kršćanskog doba, teško da je i postojala filozofija kao samostalna - odvojena od teologije. Sveštenici
su bili svjesni razlika između razuma i vjere, između naučnih zaključaka i činjenica otkrovljenja, ali to
ne mora uvjetovati i razlikovanje teologije i filozofije. Koristili su razum da npr. dokažu postojanje
Boga, ali su razum kosritili uglavnom u apologetske svrhe. Takvi su samu filozofiju smatrali
izopačenicom istine i neprijateljem kršćanstva. Sveštenici su se bavili filozofskim temama, ne samo na
apologetski način. Tim su doprinijeli razviću filozofije. Pomirenje i ulaženje filozofije u kršćansku
teologiju naziva se sholastička teologija. U ovo doba vjera je bila "fides kuarens intelektum" - vjera
koja traži um. U ovo vrijeme bilo je prisutno i učenje "avgustinizam" tj uzlaženje duše Bogu, takva se
može nazvati i "fides kuarens intelektum", ali više "homo kuarens Deum" - čovjek koji traži Boga.

Prijelaz sa vjere na razumijevanje, tj. sholastičku teologiju ili na filozofiju, bilo je posljedica činjenice
da je kršćanstvo dato svijetu kao objavljeno učenje o Bogu, a ne kao filozofija. Predstavnici ovog doba
su: Avgustin, Toma Akvinski, Bonaventura.

Kršćani su prvo vjerovali pa su iz želje da to opravdaju i razumiju, razvili su blisku filozofiju kao
sluškinju teologiji. Tako su radili sveštenici, ali i drugi srednjovjekovni mislioci koji su prvenstveno
bili teolozi. Toma Akvinski je napravio razliku između teologije i filozofije, koju nisu postavili
mislioci prije njega. Sve dok je filozofski materijal bio oskudan, nije se mogla uspostaviti autonomija
filozofije. Kada se razvio aristotelizam, to razdvajanje bilo je neizbježno.

Da li se uopšte može govoriti o "kršćanskoj filozofiji" kad ove dvije nauke imaju različite
metodologije i predmete istraživanja? Filozof može da bude kršćanin, ali ne i njegova filozofija. Može
se filozofija slagati sa kršćastvom u nekim stavovima, ali to ne znači da je kršćanska. Pravo pitanje je
da li je filozofija istinita ili lažna, a ne čija je ili ko je iznosi. Na tragu toga je i zaključak da umjesto
"kršćanska filozofija" treba reći "filozofija koja je kompatibilna sa kršćanstvom." Filozof počinje od
stvorenih bića, a teolog od Boga, filozofska načela su u okviru razuma, a teološka su objavljena.
Filozof se bavi prirodnim poretkom, a teolog natprirodnim.