KO JE BIO SOKRATES?

(PROBLEM SOKRATESA)
Govoriti o Sokratesovom ivotu i Sokratesu uope znai traiti neko rijeenje problema koji
nije konano rijeiv.Kako nita nije pisao, o njegovom ivotu i uenju moe se znati jedino uz
pomo povijesnih svjedoanstava o njemu samome, te procijeni koliko ta svjedoanstva
zapravo vijerno oslikavaju njega samoga.
etiri najvanija svjedoanstva o Sokratesu su: Platonova i Ksenofonova djela,
Aristofanesova komedija Oblakinje, Aristotelesovi kratki iskazi o odreenim Sokratesovim
stavovima.
Razliiti istraivai su razliita svjedoanstva proglaavali za vie ili manje pouzdana, ali bilo
je i onih koji su poput O.Gigona smatrali da je problem Sokratesa nerijeiv, te da je povijesni
Sokrates zauvijek izgubljen.
U XVIII. stoljeu, strunjaci su preferirali Sokratesa iz Ksenofonovih Uspomena o
Sokratesu, meutim veina je za opis povijesnog Sokratesa uzimala Platnove spise, te
Aristofanesovu komediju Oblakinje, za koju su smatrali da prikazuje iskrivljenu sliku
Sokratesa.Tako je Sokrates smatran za filozofa koji je ostavio po strani izuavanje prirode, i
koji se svojom metodom postavljanja pitanja bavio iskljuivo problemima morala.
Poetkom XX. stoljea, ovakvom pogledu na rijeenje problema Sokratesa, suprotstavili su se
J.Burnet i A.E.Taylor, kotski uenjaci, koji su do svojih otkria doli neovisno jedan od
drugog, a ija se otkria poklapaju, te zajedno ine tzv. Burnet-Taylorovu teoriju.
Prema ovoj teoriji, povijesni Sokrates nije samo Sokrates ranih Platonovih dijaloga, ve i
srednjih pa i kasnih, ukoliko je on vodei lik u raspravi.
Ksenofonov opis Sokratesa, prema ovoj teoriji, je nepouzdan, jer se on sa Sokratesom druio
jako kratko, nije imao filozofskog dara, a i svoja djela o Sokratesu, pisao je mnogo godina
poslije tih susreta, a i dobrim djelom je prepisivao od Platona.Da je Sokrates bio uistinu
onakav kakvim ga prikazuje Ksenofon, kau Burnet i Taylor, on ne bi bio osuen na smrt.
Za Burneta su Ksenofonov i Aristofanov opis Sokratesa iskrivljeni apologijskim odnosno
kominim razlozima.Taylor smatra da se iz Ksenofonovih djela ne moe saznati nita novo o
Sokratesovom ivotu, o emu Platon nije pisao, osim imena Lamproklesa, reference na alu o
buhi, prie o ukoru Tridesetorice i osobne anegdote o savjetu Ksenofona.Aristofanesovo djelo
Oblakinje, prikazano je 423. god. p.n.e, kada je Sokrates imao 47 godina, pa je ovaj, smatra
Burnet u ovom djelu uzeo samo prikaz mladalakih godina Sokratesa.U komediji, Aristofanes
prikazuje Sokratesa kao mislioca i uitelja kole koju naziva frontisterion(mislionica), a za
koju Burnet i Taylor smatraju da je doista postojala.
Za Burneta i Taylora, Sokrates je u mladosti izuavao prirodu, kako one stvari na nebu, tako i
one pod zemljom, on je za njih bio ne samo kosmolog i pitagorejac, ve i tvorac teorije ideja,
uenja znanju kao sjeanju i vjerovao je u besmrtnost due.
Burnet-Taylorov opis Sokratesa kao metafiziara, imao je sljedbenika u Charlesu P. Parkeru.
Burnet-Taylorova teorija, naila je na estoko protivljenje mnogih znamenitih istraivaa.
William D.Ross tvrdi kako je nevjerovatno da je Sokrates imao neko novo kozmoloko
uenje, dok Arthur Kenyon Rogers odbacuje mogunost da je Sokrates bio pitagorejac, ve
smatra da je njegova reputacija privlaila ljude razliitog profila, pa tako i Pitagorejce
Simijasa i Kebesa.
Werner Jaeger istie vanost pitanja da li je Sokrates vjerovao u besmrtnost due, to je
pokazano u Platonovom Fedonu, a to Burnet i Taylor uzimaju kao vjeran povijesni prikaz,
jer se besmrtnost i preegzistencija due izvode iz uenja o idejama.
U posljednjim decenijama XX. stoljea, najvei poticaj i uticaj za rasprave meu
strunjacima, izazvao je opis povijesnog Sokratesa, kako ga je dao Gregory Vlastos.Prema
Vlastosu, Platona treba uzeti kao primarni povijesni izvor za izuavanje Sokratesa, uz ono to

nam potvruje Aristoteles, ali ne treba zbog toga odbaciti cijelo Ksenofonovo svjedoanstvo,
nego moemo koristiti samo one dijelove koji su u skladu sa Platonom.
Meutim, jasno se moe vidjeti razlika, kae Vlastos, ko je Sokrat u ranim i u srednjim
dijalozima Platonovim, dok su im individualne karakteristike sline, filozofski stavovi su ti
koji ih odvajaju i prave razliku izmeu njih.
Stoga Vlastos Sokrata iz ranih dijaloga oznaava kao Sokrates E, dok onog iz srednjih
oznaava kao Sokrates M. Postoji deset glavnih razlika izmeu SE i SM:
1) dok je SE filozof morala koji ima stavove o drugim stvarima i koji jedino moralne
probleme ispituje elenktiki, SM je filozof morala, i ontolog i metafiziar i
epistemolog i filozof znanosti, umjetnosti politike;
2) SE nije zainteresiran za matematiku, niti je strunjak u toj oblasti, dok je SM odlian
matematiar i smatra matematiku kapijom filozofije;
3) SE postavlja sebi zadatak da ivi filozofirajui, ispitujui i sebe i druge(bilo ko koga
sretne), a SM e dozvoliti filozofiranje samo rijetkima, onima najizvjebanijima i
odabranima;
4) SE nema metafiziku teoriju due, dok je za SM dua besmrtna;
5) SE zna i pita za ideje lijepog, pobonog, etc, ali nikada ne pita to je ideja, niti ima
teoriju ideja, dok SM zastupa teoriju ideja, ideje su nedostupne osjetilima, apsolutno
nepromjenjljive, postoje izdvojeno i temelj su boanstvenosti samih bogova;
6) Prema SM filozof moe postii jedinstvo sa boanskom prirodom oblika, dok je kod
SE odnos prema svijetu boanskog strogo praktino-etiki, a ne mistiki;
7) SM je zastupnik drutvene renovacije, dok je SE privren zakonima Atene;
8) Za SE, razum je svemoan u kontroliranju djelovanja, pa je pogreno djelovanje
uzrokovano neznanjem dobra, dok je kod SM dua sastavljena iz 3 dijela, te strasti i
poude mogu poticati djelovanje autonomno;
9) SM dri kako filozofi moraju biti sposobni dosegnuti apsolutno znanje dobra, dok SE
tvrdi kako nema nikakvog moralnog znanja;
10) SE trai moralne istine putem elenhosa, , a u Menonu, SE se pretvara u SM i nastaje
teorija sjeanja.
Na pitanje, kome zapravo pripada 'teorija ideja', Vlastos se oslanja na Aristotelesa, koji kae
da je 'teorija ideja' striktno Platonova, tim vie to nijedan drugi Sokratesov uenik ne zastupa
ovakvo uenje.
Iz svega navedenog, da se zakljuiti da odgovor na pitanje ko je bio Sokrates, moemo
potraiti u Platonovim ranim dijalozima, odmjerenom Aristotelesovom svjedoanstvu i
Ksenofonovim spisma, u onim aspektima koji ne proturijee Platonu.

SOKRATESOV METOD
Za mnoge strunjake koji su se bavili Sokratesom, njegov nain istraivanja postavljanje
pitanja i potraga za definicijama jeste kljuna odlika njegove filozofije. U svoja pitanja,
Sokrates je stavio ovjekov ivot, a ne samo pitanja vrijednosti filozofskih argumenata.
Najkritiniji metod koji koristi Sokrates i z Platonovih ranih dijaloga je elenhos. Elenhos
(dokaz, ispitivanje, pobijanje).
Sokratesov elenhos se sastoji u iznuivanju priznanja koja su kontradiktorna tvrdnjama ve
priznatim kao istinitim.
Elenhos u irem smislu znai ispitivanje osobe u pogledu njenih iskaza tako sto joj se
postavljaju pitanja traei dalje odgovore da se pomou njih odredi znaenje prvog iskaza.

U uem smislu elenhos znai oblik unakrsnog ispitivanja ili pobijanja. Kada Sokrates pobija
stavove sugovornika tvrdi da sam logos to ini. Sokratesovo nepoznavanje da on vrsi elenhos
cini ono sto se naziva Sokratesovom ironijom. U dijalogu ''Sofist'' elenhos je oblik edukacije
koji treba preferirati u odnosu na druge oblike. Krajnji cilj elenhosa je da omoguci moralno
poboljsanje, dakle, da bi covjek otklonio lazno znaenje, nuno ga je podvri elenhosu. Za
Vlastosa, Sokratesov elenhos je potvrda za moralnom istinom. Najvanija karakteristika
elenhosa je istrazivanje, ali on nije cilj samome sebi jer bi u protivnom bio estetika.
Sokratesova praktina metoda je imala oblik djalektike ili razgovora. Sokrates je tragao za
opcim definicijama, tj. za postizanjem vrstih pojmova. Dok je sofistika poricala objektivnost
saznanja i teila da pokae relativnu vrijednost individualnih miljenja, Sokrates je teio za
pouzdanim znanjem, za onim koje moraju priznati svi. Takvo znanje daje dijalektika - vjetina
raspravljanja i ocjenjivanja pojedinanih predstava. Neimenovanom , loginom nuznou
nalazi opi pojam koji izraava sutinu stvari.
Sokrates je postao osniva induktivne metode. Njemu pripada zasluga to je individualnu
metodu stavio u slubu sistematskog naunog rada i u tome je glavni znaaj njegove
dijalektike.
Druge dijalektike metode kojima je Sokrates dolazio do ostvarenja cilja, tj. do pojma kao
osnove naeg miljenja su :
- njegova ironija(eironia),
- babika vjetina ( majeutika) .

SOKRATESOVA ETIKA
Sokrates se ponajvie bavio problemom covjeka kao predmeta filozofskog razmatranja,
odnosno on je predstavljao prekretnicu u odustajanju od filozofije prirode.
Za njega je znanje temelj moralnog djelovanja. to vie znamo, moralnije emo djelovati
(ponaati se). U dobru je vidio najvisi cilj zivota.
Tri formalna principa Sokratesove etike :
1. Vrlina je dakle - znanje. Sokrates zakljucuje da je znanje obiljezje svih pojedinih vrlina, jer
se sve vrline sastoje u znanju.
2. sve vrline, ukoliko su znanje, cine jedinstvo.
3. vrlina je postiziva - jer se moze imati (posjedovati).
Shodno Sokratesovom miljenu o moralnom, znai da ovjek cini zlo iz neznanja i time cini
stetu i sebi i drugima.
Za njega je bolje znanjem initi zlo, nego bez znanja initi dobro.
izjavom ''znam da ne znam'' nastojao je dovesti do saznanja ne samo sebe nego i druge.
Temeljna crta Sokratesove misli sastoji se u tome da je on u razgovoru sa sugovornikom
pokazivao kako su neznalice u onome u cemu sebe smatraju mudrim, slijedila je zbunjenost
koja je sugovornika navodila na razmisljanje. Izgradio je intelektualisticku etiku. Osnivac je
filozofije etike :
Uspio je izgraditi jak most izmedju regiona svojih misli i pravicnog ivota. Bit njegove
filozofije lezi u znanju kao temelju moralnog djelovanja.
Filozofija do pojave Sokratesa je proucavala prirpdu, njegovim uredjenjem etike, u filozofiju,
ista se zauzuma i za covjeka i sve sto je vezano za jega. Sokrates je pojam moralnosti
utemeljio na intelektualno - racionalnoj osnovi.
Njegova je etika vrlina.
Obuzdavanje strasti i nagona je temelj vrline koja se po sokratu moze imati.
Predstavnik je prakticne ili moralne etike.

* materijalni pristup Sokratesove etike :

1. Svodjenje saznanja na saznanje dobra.
2. samousavrsavanje. (sokratesovo duhovno i moralno usavrsavanje, princip
samousavrsavanja je vodi najvisem cilju zivota, to je osnova koja daje pravac svim pokretima
i predstavlja cilj svih radnji , a to je individualno bozanstvo.
3. Dakle, bozanstvo je treci materijalni princip Sokratesove etike.
Od pojedinih socijalnih oblika Sokrates pridaje najveu etiku vrijednost prijateljstvu.