Tehnička škola Ruđera Boškovića, Vinkovci

Tehnička gimnazija, 4.g

Predmet: Filozofija

Školska godina: 2017./2018.

Ontološko razdoblje grčke filozofije

„…započinje tzv. ontološko razdoblje grčke filozofije ili razdoblje velikih

sustava (Platonova i Aristotelova)“

Učenik: Nikola Slišković

Profesor: Josip Paulić

Nikola Slišković 2017./2018

SADRŽAJ:

SADRŽAJ: .................................................................... 2
Platon (427. pr. Kr. - 347. pr. Kr.) ............................... 3
Aristotel (384. pr. Kr. - 322. pr. Kr.) ............................ 6
Platonova ontologija i spoznajna teorija ................... 8
Matematika (idealna matematička određenja) kao
uporište objektivnog idealizma ..................................... 9
Slika 1 - Četiri vrste spoznaje .................................. 9
Etika i politika (idealni ljudi u idealnoj zajednici) kao
razlog objektivnog idealizma ...................................... 10
Aristotelovi doprinosi znanosti ................................ 13
Aristotelov doprinos ekonomiji................................ 17

2
Nikola Slišković 2017./2018

Platon (427. pr. Kr. - 347. pr. Kr.)

Platon je Sokratov učenik i njegov istinski duhovni nasljednik. Kao potomak ugledne
aristokratske obitelji, Platon (grč. široki), pravim imenom Aristoklo, osjeća obvezu
sudjelovanja u javnom životu, ali ga politički događaji i oblici vlasti koji se mijenjaju
(demokracija, tiranija) uvjeravaju da je s javnim životom Grka nešto u osnovi pogrešno.
Vrhunac ogorčenja je smrtna presuda njegovu učitelju Sokratu 399. godine. Platon napušta
Atenu i odlazi na dugogodišnja putovanja tijekom kojih se detaljnije upoznaje s filozofskom
tradicijom i pobliže s matematičkim naukom (kod čuvenog matematičara Teodora iz Kirene).
Po povratku u Atenu, 387. godine osniva čuvenu Akademija. Iako se do kraja života posvetio
radu u Akademiji, problem politike i socijalne etike ostaju njegov osnovni interes cijeloga
života. O tome svjedoči i neuspjeli pokušaj provođenja teorijskog modela idealne države u
praksu kod sirakuškog kralja Dionizija II. godine 367., kojom prigodom Platon jedva izvlači
živu glavu. Jedna od prvih organiziranih škola u povijesti zapadne civilizacije, Akademija je
bila aktivna sve do 529. godine (dakle, punih 896 godina). Tada ju Justinijan I. zatvara
vidjevši u posljednjoj aktivnoj filozofskoj
školi prijetnju kršćanstvu. Akademija je
bila organizirana po uzoru na pitagorejske
škole (navodno je na ulazu stajao natpis:
"Vi koji ne volite geometriju, ne ulazite!").
U Platonovo doba, tijekom
desetogodišnjeg školovanja, učenici su
sustavno odvraćani od promjenjivog
karaktera pojavnog svijeta i usmjeravani
prema razumijevanju nepromjenjivog
karaktera samo umu dostupnih idealnih
bića – ideja, u kojima tek, kao u pravoj
stvarnosti, leži mogućnost osjetilnog i
materijalnog bića. Većina sačuvanih
Platonovih spisa je u obliku dijaloga
naglašene umjetničke forme. U njima se sa
Sokratom kao glavnim likom raspravljaju
mnogi čuveni likovi filozofa i poznatih
Atenjana. U dijalozima ranog razdoblja Platon iznosi Sokratovu filozofiju (ti su nam dijalozi,

3
Nikola Slišković 2017./2018

budući Sokrat nije pisao, glavni izvor za proučavanje Sokratove filozofije), dok u spisima
zrelog razdoblja iznosi vlastitu filozofsku poziciju – učenje o idejama. Najvažnijim
Platonovim djelom smatra se «Država» u kojoj u 10 knjiga Platon isprepliće svoja ontološka,
spoznajna, etička, politička, antropološka i estetička promišljanja. U «Državi» Platon
sustavno razvija svoje učenje, međusobno povezujući razne zamisli oko centralne ontološke
koncepcije – učenja o idejama. Stoga se njim započinje tzv. ontološko razdoblje grčke
filozofije ili razdoblje velikih sustava (Platonova i Aristotelova). Platon, kao što je to uvijek
slučaj sa svakom pravom filozofijom, ne filozofira «iz glave», nego vodi dijalog sa vlastitom
filozofskom tradicijom. On, kao uostalom i njegovi prethodnici, nastoji razriješti pitanje
promjene i mnoštva. Milećani, prvi pretpostavljaju nužnost postojanja nečeg nepromjenjivog
u promjenama, temeljeći mnoštvenost promjenjivih bića u materiji. Po materiji svijet je
jedinstvo. Pitagorejci nužnu stalnost i nepromjenjivost pronalaze u idealnom pricipu –
matematičkim odnosima koji prožimaju sva bića privodeći promjene k harmoniji. Svijet
jedinstvenim čine brojčani odnosi. Znati, znači poznavati te odnose. Za Heraklita, promjena
je apsolutna, bića su u neprestanom mijenjanju. Ništa nije nepromjenjivo, osim logosa –
zakona koji determinira promjene i, kao i pitagorejski broj, usklađuje ih. Logos čini mnoštvo
jedinim. O pojedinačnom biću u stalnoj promjeni nema znanja; znati se može samo logos.
Parmenid i ostali elejci promjenu i mnoštvo smatraju prividom, a pravo, od osjetila
oslobođeno znanje, otkriva nam istinu. Sve je Jedno. Jedno je vječno i nepromjenjivo, budući
je promjenjivost u sebi proturječna. Demokrit, napokon, iznova ono promjenjivo i mnoštveno
utemeljuje u materijalnom. To materijalno, međutim, kao uostalom i Anaksimandarov
apeiron, nije ništa vidljivo, nego razumska konstrukcija. Atomi i prazan prostor su vječne i
nepromjenjive pretpostavke svake promjene. Sokrat, Platonov učitelj, nije se bavio
ontološkom problematikom, smatrajući da je filozofija praktična disciplina zadatak koje je
učiniti ljude boljima ukazivanjem na njihovo neznanje. Unatoč tome, Sokrat je inspirirao
Platonovu ontologiju svojom stalnom potragom za onim općim – pojmovima u kojima je
utemeljeno znanje kao znanje općega. S Milećanima Platon dijeli misao o nužnosti postojanja
nečeg nepromjenivog, s Pitagorejcima ljubav prema matematici i uvjerenje da je princip
promjene (ono nepromjenjivo) nešto idealno, s Heraklitom se slaže da o pojedinačnom i
promjenjivom nema spoznaje, a s Elejcima i Demokritom da nas osjetila vode prividu
stvarnosti, odnosno da se ono vječno i nepromjenjivo ne vidi «vanjskim», nego «unutarnjim»
okom.

4
Nikola Slišković 2017./2018

5
Nikola Slišković 2017./2018

Aristotel (384. pr. Kr. - 322. pr. Kr.)

Aristotel se rodio u gradiću Stagiri, grčkoj koloniji u Trakiji, 384. pr. Kr. Njegov otac
Nikomah, bio je dvorski ljekar makedonskoga kralja Aminte II., djeda Aleksandra Velikoga.
Moguće je da je u porodici bilo više naraštaja ljekara makedonskih kraljeva. Ne zna se je li
sam Aristotel radio kao ljekar.Vjerojatno je imao lijepo djetinjstvo. Živio je na udobnom ali
ne i raskošnom dvoru, gdje se najviše držalo do spoja teorijske mudrosti i praktičnog
djelovanja. Ostao je bez oba roditelja još kao dječak i o njemu se brinuo Proksen, vjerojatno
očev rođak. Sa sedamnaest godina poslali su ga na daljnje školovanje u Atenu. Ubrzo nakon
dolaska u Atenu, priključio se Platonovoj Akademiji. Platon je pokretao rasprave o
zamršenim i teškim pitanjima, ali je i podučavao atensku mladež i pripremao je za svet
odraslih. Večera na kojoj učenici i drugi uzvanici razmatraju filozofska pitanja nazivala se
„simposion“, gozba.

6
Nikola Slišković 2017./2018

Platon je Aristotela nazvao "pametnjakovićem škole": “Rekao sam također da

Aristotelu trebaju uzde, a ne ostruge”. Sam Aristotel je, spominjući Platonovu akademiju,
govorio "naši prijatelji". Moglo
bi se reći da je taj odnos s
vremena na vreme bio
zajedljiv, ali da nije u njemu
bilo gorčine. Nakon što je
Platon je umro 347. pr. Kr.,
Aristotel je napustio
Akademiju. Ne znamo zašto je
otišao. Možda je mislio da su
njega trebali imenovati
nasljednikom. No, možda je
bila posredi i neka politička
igra. Atenjani i Makedonci
nisu bili u najboljim odnosima.
Možda se mislilo da je
Aristotel previše sklon
Makedoncima. Aristotel je bio
odsutan dvanaest godina.
Najprije je otišao u Aternej,
gradić na maloazijskoj obali s druge strane Egejskoga mora. Mjesni vladar, ili "tiranin" kako
su ga zvali, bio je Hermija, koji je uspostavio malu akademsku zajednicu. Hermija je
Aristotelu i njegovu prijatelju Ksenokratu, koji ga je pratio, dao sve što im je trebalo.
Aristotel je oženio Hermijinu nećakinju Pitiju, koja mu je rodila kćer. Moguće je da su se i
voljeli. U Politici, koju je vjerojatno napisao u to doba, kaže kako je za muškarca idealno
sklopiti brak s trideset sedam, a za ženu s osamnaest godina. Budući da je njemu tada bilo
trideset sedam, možemo pretpostaviti da je Pitija imala osamnaest.

Na žalost, Pitija je umrla. Posle je Aristotel našao novu družicu, Herfilu, koja mu je
rodila sina Nikomaha, onoga iz Nikomahove etike . Ne znamo jesu li se vjenčali. Aristotel je
umro prije nje. U oporuci, koja je sačuvana, bio je prema njoj dobar. Međutim, kao podsetnik
na to da su to bila okrutna vremena, grad-državu Atarnej Persijanci su osvojili 341. pr. Kr. i

7
Nikola Slišković 2017./2018

Hermiju mučili do smrti. Neposredno pre toga Aristotel se iz Asosa odselio na ostrvo Lezb.
Živeo je u Mitileni, glavnome gradu.

Platonova ontologija i spoznajna teorija

U alegoriji o spilji Platon nam slikovito predstavlja osnovne elemente svog

objektivnog idealizma. Zamislimo u dnu spilje neke ljude okovane lancima tako da ne mogu
okrenuti glavu prema ulazu u spilju. Zamislimo također da kroz otvor spilje dopire sunčevo
svjetlo, a da na samom ulazu u spilju netko podiže i spušta neke likove iza zidića, kao u
lutkarskom kazalištu. Što okovani ljudi, pita se Platon, misle da je zbilja? Naravno, jedinom
zbiljom smatraju ono što vide, a to je jedan drugoga i sjene likova s ulaza spilje na zidu
nasuprot ulazu. Upravo takvi sužnji smo mi ljudi; okovani osjetilima ne možemo okrenuti
glavu (razum) prema istinskoj zbilji – likovima na ulazu u spilju (svijet ideja), nego živimo u
polumraku opsjene i varke (svijet pojava). Potrebno je otrgnuti se s lanca (tu će nam dobro
doći pomoć kakva filozofa da nas «trgne» iz samodostatnosti vlastitog neznanja) i uputiti se k
izlazu, što je mnogima, kao kad iznenada pogledaš u jarko svjetlo, bolno iskustvo napuštanja
poznatog i sigurnog staništa, ma kako lažno ili neprimjereno ono bilo. Posebno mjesto u
alegoriji ima sunce. Ono predstavlja ideju Dobra; u Platona je riječ o najvišoj ideji, najvišem
dobru po kojem jest sve što jest. Kao što sunce svojom svjetlošću daje postojanje ne samo
sjenama na zidu, nego i likovima na ulazu u spilju (jer, kako bi Hegel rekao, «U mraku su sve
krave crne.») i kako bez njega ničega ne bi bilo, tako i ideja Dobra stoji kao bitak svemu što
jest. Sve što jest jest tek ukoliko je dobro. Liječnik je liječnik ako je dobar liječnik, postolar je
postolar ako zna praviti i popravljati cipele. Svatko sebe može smatrati čime god hoće, može
se čak tim imenom i nazivati (biti nešto samo nominalno), ali uistinu jest nešto samo ako je
dobar to što jest. Ostala dva aspekta ideje Dobra su Istina i Ljepota, po kojima je neko biće i
lijepo i dobro tek kad je istinski to što jest (lijep čovjek je onaj koji je uistinu čovjek, dobar
čovjek, čovjek koji nalikuje ideji čovječnosti). Filozofska težnja za istinom, mudrošću,
dobrim, besmrtnim i lijepim naziva se Eros (ljubav). Ideja Dobra je u Platonovom
objektivnom idealizmu bitak po kojem jest sve što jest, a sve što se u pojavnom svijetu
pojavljuje kao negativno (ružno, loše, nesposobno, izopačeno...) nije utemeljeno ni u čemu
supstancijalnom (ne postoje negativne ideje) nego je nedostatak dobra. Dok se za sve ideje

8
Nikola Slišković 2017./2018

može reći da su istovremeno biti (esencije) pojava, ali i samostalna bića (vječna,
nepromjenjiva, opća...), za ideju Dobra se može reći da je pored toga još i bitak.

Matematika (idealna matematička određenja) kao uporište

objektivnog idealizma

Matematika svjedoči o postojanju idealnih određenja neovisnih o našoj spoznaji tih

određenja ili o njihovom ostvarenju (opredmećivanju) u osjetilnom svijetu. Objasnimo.
Duljina ili napetost žice na žičanom instrumentu i visina tona u određenom su odnosu koji
ima svoje idealno određenje – jednadžbu. Jednadžba je idealni oblik tog odnosa koji je
stvaran i neovisan o žičanim instrumentima kao i o našoj spoznaji tog odnosa. Jednadžba
(iako se može zapisati) nije nešto što je spoznatljivo osjetilima, nego isključivo razumom.
Kao što osjetilna spoznaj ima svoj vlastiti predmet – promjenivo i pojedinačno biće (grč.
phainomenon – ono što se pojavljuje), tako i razumska spoznaja mora imati svoj predmet
spoznaje – nepromjenjivo, opće, idealno biće (grč. noumenon – ono što samo sebe mišlju
dohvaća). Vidimo da Platon, iz različitih vrsta spoznaje (osjetilna i razumska) zaključuje na

Slika 1 - Četiri vrste spoznaje

različito ontološki utemeljene predmete spoznaje (materijalno i idealno). Posve precizno
rečeno, četirima vrstama spoznaje odgovaraju četiri stupnja stvarnosti:
Slijedi još jedan primjer. Jednadžbom C2 - (a2 + b2) = 0 dato je idealno određenje
pravokutnog trokuta. Ono nedvojbeno izražava što pravokutni trokut jest (što je njegova bit) i
koje uvijete nešto mora zadovoljavati da bi bilo pravokutni trokut. Idealno određenje dato
rečenom jednadžbom vrijedi, dakle, za sve pravokutne trokute (općenito je) i neovisno o
svakom ostvarenom pravokutnom trokutu, kao i o našem znanju o pravokutnim trokutima.
Tako shvaćeno idealno rješenje, neovisno u svojoj egzistenciji od materijalnog i neovisno od
toga je li ili nije sadržaj svijesti (je li ili nije spoznato) je ono što Platon misli pod pojmom
«ideja». Ideja se, iz rečenog je to sada jasno, unatoč mnogim sličnostima, razlikuje od
Sokratovog pojma. Za razliku od pojma (koji je također općenit i izražava bit, odnosno nužna

9
Nikola Slišković 2017./2018

obilježja, te je stoga objektivan) ideja je u svojoj egzistenciji neovisna o čovjekovoj spoznaji

(pojam, s druge strane, svoje postojanje duguje čovjekovoj sposobnosti apstrahiranja,
odnosno indukciji*). Ona je, pored toga, iako je bit predmeta, svojim postojanjem neovisna o
postojanju tog predmeta. Ideja nije prvenstveno bit nekog bića, nego je biće za sebe – idealno
(nematerijalno), savršeno, vječno, nepromjenjivo, objektivno. Ideja je noumenon – biće što se
samo mišlju dohvaća. *Induktivna spoznaja je spoznaja općeg preko pojedinačnog. Sokrat,
nasuprot sofističkom relativizmu, ustraje na spoznaji općega smatrajući je mogućom. Čovjek,
kao razumno biće, u stanju je iz niza pojedinačnih predmeta (indukcija) izlučiti ono što im je
zajedničko (apstrakcija). Tako nastaju pojmovi, a u njima leži spoznaja, jer spoznaja je
spoznaja općega. Iz ovoga je bjelodano da su pojmovi proizvod i sadržaj ljudske svijesti i da
su, kao takvi, ovisni o ljudskoj svijesti.

Etika i politika (idealni ljudi u idealnoj zajednici) kao razlog

objektivnog idealizma

Udaljimo li se, međutim, od teorijskog područja (gdje je matematiziranje, odnosno

kvantificiranje dominantan obrazac) naići ćemo na poteškoće definiranja pojmova praktične
filozofije. Lako je definirati trokut. Što je, međutim, pravednost? Tom je zadatku Sokrat
posvetio sve svoje vrijeme i sve svoje snage. Dodijavao ja građanima Atene svojim
neprestanim propitivanjem o vrlini, a oni, u nedostatku znanja (kreposti) dadoše ga pogubiti.
Sokratova potraga za definicijama praktičnih pojmova (iz područja etike i politike), kako bi
se u pojmu (općemu) moglo utemeljiti znanje, pa onda i kreposno djelovanje, a nasuprot tada
očito popularnom sofističkom relativizmu, inspiriralo je Platona na još čvršće utemeljenje
vrijednosti od utemeljenja u onom općem - pojmovnom. “Osjećamo”, naime, da bi određenje
“pravednosti” moralo biti jednako idealno kao i određenje “kružnice” ili «pravokutnog
trokuta», ali dok su matematički pojmovi teorijski (znanstveni) i stoga objektivni i dokazani*,
pojam «pravednosti», budući pripada praktičnoj filozofiji, može provizorno biti određen
jedino argumentiranom raspravom. Sokratovo i Platonovo vrijeme svjedočilo je da se često,
pa možda i u pravilu, sofističkim smicalicama dolazilo da «raznih» definicija praktičnih
pojmova. No, samo zato, rezonira Platon, što ne postoji slaganje među ljudima o tome što je
“pravednost” (što ne postoji opće prihvaćena definicija pravednosti, drugim riječima, što
sadržaj pojma «pravednost» nije jednoznačno utvrđen i objektivan), to ne znači da idealno

10
Nikola Slišković 2017./2018

određenje pravednosti ne postoji. Upravo to idealno određenje, neovisno od svakog

pojedinog pravednog čina i od svake moguće interpretacije pojma, je ono što Platon naziva
idejom.

Na jednak način na koji nam postojanje idealnog određenja kružnice omogućava:

a) stvaranje kružnica crtanjem
b) razumijevanje (spoznaju) kružnice poimanjem
c) razlikovanje raznih kružnica s obzirom na njihovu veću ili manju sličnost idealnom
određenju
Tako nam i postojanje idealnog određenja pravednosti omogućava:

a) pravedno postupanje
b) poimanje pravednosti i argumentirani dijalog o njoj
c) usporedbu pravednih postupaka kao više ili manje pravednih
Raspravljajući o mnogim pojmovima praktične filozofije (etika, politika), Platon će u svojim
dijalozima, u skladu sa Sokratovom metodičkom koncepcijom i sa likom Sokrata kao
glavnim propitivačem, propitivati sadržaj praktičnih pojmova, ukazujući na naše neznanje i
potičući na argumentiranu raspravu, ali će se čuvati vlastitih jednoznačnih rješenja. U
praktičnoj filozofiji, naime, valja težiti objektivnosti znanja kakva je prisutna u matematici
(čemu i služi argumentacija), bez pretenzija da se u praktičnoj filozofiji matematički stupanj
izvjesnosti može dostići. Ili, kako će to kasnije utvrditi Aristotel, stupanj izvjesnosti znanja
ovisan je o područnom predmetu. Jednako je neprimjereno od matematike tražiti vjerojatnost,
kao od etike nužnost. *Pojam kružnice i ideja kružnice su u smislu objektivnosti i općenitosti,
takorekuć na istom nivou. No, to ne znači da ih smijemo identificirati. Pojam uvijek ostaje
pojam (bez obzira na stupanj objektivnosti i univerzalnosti), proizvod je ljudske svjesti. Ideje
imaju vlastiti bitak (neovisnost), stoga vječnost i nepromjenjivost. Zašto Platon ustraje na
idealnoj zbilji kao prvotnoj i neovisnoj? Kad otkrijemo zakonitosti koje vrijede u našem
svijetu (logos), pravilnosti koje se opetuju čineći naš promjenjivi svijet skladnim i uređenim
(kozmos), dakle, kad otkrijemo da, kao što rekoše Pitagorejci, «sve što se spoznaje ima broj»,
zasigurno ne držimo da otkriveni principi nisu postojali prije no što smo ih mi otkrili.
Spoznavši ih mi, doduše, posjedujemo svijest o njima (pojam), ali jasno ih razlikujemo od
pojmova. Navedeni principi nisu osjetilno dostupni, ne pokazuju nam se zorno, jer nisu
materijalni. Spoznati ih se može samo snagom uma*, no nisu zbog toga ništa manje zbiljni.
Štoviše, u svojoj neovisnosti od naše spoznaje, kao i od onoga čega su principi, u svojoj

11
Nikola Slišković 2017./2018

neovisnosti od materijalne zbilje (nastale, promjenjive, nesavršene...) posve su i apsolutno

zbiljni (vječni, nepromjenjivi, savršeni...), a time u odnosu na materijalnu zbilju prvotni.
*Platon to naziva «drugom plovidbom», što je termin za plovidbu pomoću vesala u
nedostatku vjetra. Jednako kao i teorijskim uvidom otkrivene zakonitosti koje determiniraju
materijalnu zbilju, tako i vrline (razboritost, pravednost, hrabrost, umjerenost ...) koje doduše
ne determiniraju našu praksu, ali bi trebale vrijediti za nju, moraju imati egzistenciju
neovisnu o samoj praksi i o tome kako ih mi razumijemo i interpretiramo. Ako Arhimedov
zakon determinira materijalnu zbilju (pa je samim time na višem stupnju zbilje, jer uzrok je
prvotniji od posljedice), ako postoji neovisno o materijalnoj zbilji (o vodi i svim mogućim
tjelima koja se u nju mogu zaroniti) i ako postoji neovisno onama (o Arhimeda ili bilo kome
drugome, budući da ga ovaj nije izumio nego otkrio), onda i pravednost postoji neovisno o
našem razumijevanju pravednosti i svim mogućim pravednim postupcima, a postoji tako što
ne determinira našu praksu (što je zbog slobode volje nemoguće), ali ju teleološki*
usmjerava. Idealno je, dakle, prvotno, jer ono određujuće djeluje na materijalnu zbilju, bilo
tako što je determinira (logos) ili usmjerava (vrijednosti - kreposti). *Teleologija (grč. telos –
svrha, cilj + logos – iskaz, nauk) je naučavanje o usmjerenosti događanja k nekom cilju, svrsi.
Izvorno «s-vrha» upućuje na određenje tog cilja nekud s vrha, kao i stremljenje svega k vrhu.
Pretpostavlja hijerarhijsku strukturu zbilje, s obzirom na to u kojoj mjeri se u pojedinom biću
ostvarila svrha. Kod Platona teleološko obrazloženje nastoji premostiti jaz dvaju svjetova –
idealnog (ideje) i materijalnog (pojave). Sve teži idejama, odnosno svako biće se u svojoj
nesavršenosti nastoji približiti vlastitom idealnom određenju (savršenstvu), odnosno ideji
dobra. Nameće se još jedan mogući dokaz za ideje kao samostana idealna bića. U
materijalnom svijetu (kao i u praksi) neprestano se susrećemo s bićima (činima) koja
hijerarhijski vrednujemo. Usporedba dviju kružnica i njihovo «rangiranje» moguće je tek na
temelju savršene kružnice. Tek u usporedbi s njom, jedna se kružnica može smatrati boljom
od druge, boljom utoliko što se više približila idealnom određenju. Svaka hijerarhijska
organizacija moguća je tek po postojanju onog prvog, najvišeg, na osnovu kojeg se sve ostalo
raspoređuje na svoje mjesto u hijerarhiji.* Isto vrijedi za bilo koja dva čina hrabrosti ili
razboritosti. Moguće neslaganje među ljudima u vezi ovog potonjeg ne obara argument o
nužnosti postojanja savršenog mjerila. Ono, samo nije toliko očito i posve otkriveno kao što
je slučaj s idealnim određenjima matematičkih entiteta. *Ovaj tip argumentacije pojavljuje se
u srednjem vijeku kao jedan od (a posteriori) dokaza Božje egzistencije. Budući da nam
idealno određenje nije neposredno osjetilno dostupno, niti ga je (poput pojma) moguće
induktivno apstrahirati iz niza pojedinačnih bića (jer kako razumjeti savršeno iz

12
Nikola Slišković 2017./2018

nesavršenog), postavlja se
pitanje - otkud nam znanje o
idealnom (savršenom) pomoću
kojega uspoređujemo ono
manje savršeno. Platon se
poziva na apriornost* našeg
znanja. Znanje nam je urođeno. Nositelj znanja je duša. Ljudska duša i sama je ideja – ideja
čovjeka – kojoj je, dok je zarobljena u tijelu, znanje zatupljeno osjetilima). Potrebno nam je
malo pomoći, niz pravilno usmjerenih pitanja koja će nas «trgnuti» iz «samozaborava», iz
lažnog uvjerenja da znamo (majeutika - Sokratova porodiljska vještina) da ono istinsko
znanje u nama kroz razgovor iznesemo na svjetlo dana. U razgovoru (dijalog kao cijepanje
monolga na dva) ćemo, prisjećajući se biti predmeta o kojima raspravljamo, ideje
uspoređivati i stavljati ih u odnose (dijalektika). Spoznaja je, zapravo prisjećanje (grč.
anamnesis) duše na iskonski joj zavičaj i «stvari» u njemu. Spoznaja je spoznaja ideja
«(2+2)=(2x2)»

Aristotelovi doprinosi znanosti

Aristotel je obuhvatio i sistematizirao cjelokupno tadašnje znanje, raščlanio ga u

pojedine discipline, dao je osnovu za podjelu znanosti te je tako postavio temelj za razvoj
mnogih znanosti. Utro je put mnogim poljima istraživanja, dao imena znanostima koja se
koriste i danas – od logike, fizike i metafizike do političke znanosti, ekonomije, retorike i
etike. U svojim istraživanjima služio se terminima koji se koriste i danas, kao što su
supstancija, svojstvo, energija, dinamika, indukcija... Aristotelova djela, za razliku od
Platonovih koja su po sadržaju tematska, a po obliku dramski dijalozi (osim Obrane Sokrata),
orijentirana su prema formiranju pojedinih disciplina koje zajedno daju sustav cjelokupnog
znanja. Procjenjuje se da je napisao više od 20.000 tiskanih stranica, od čega je do danas
sačuvano malo više od 2.000. Aristotelova djela već su u srednjem vijeku svrstali u osam
skupina1 : (1) Logika, (2) Fizika, (3) Metafizika, (4) Biologija, (5) Psihologija, (6) Moralna
filozofija (etika), (7) Politička filozofija i (8) Estetika (retorika i pojetika). Najvažnija djela
(spisi) jesu: logički spisi, kasnije nazvani Organon, Fizika, Prva filozofija kasnije nazvana
Metafizika, Nikomahova etika, Politika, Poetika i Retorika. Aristotelova djela vraćena su u
Atenu nakon što su dva stoljeća bila najprije skrivena, da bi se potom sačuvala i kasnije

13
Nikola Slišković 2017./2018

zagubila. Ono što je od njih sačuvano u 1. st. pr. Kr. prikupio je, uredio i objavio Andronik s
Rodosa, posljednji 11. voditelj Likeja. On je dao naslove i redoslijed djela tristo godina
nakon Aristotelove smrti, pa se zato ne zna kojim ih je redoslijedom Aristotel napisao. Za
ekonomiju su važna dva djela: Politika u osam knjiga i Nikomahova etika u deset knjiga.
Aristotel je filozofiju podijelio s obzirom na tri različita područja ljudske aktivnosti: (1)
teorijska (fizika i metafizika; grč. theoria = promatranje),1 U filozofiju ne ubraja logiku jer
njeno poznavanje smatra uvjetom svakog filozofiranja. Njegov put u filozofiji ispunjen je
materijalizmom, ali i idealizmom, koje je on često pokušao sjediniti kako bi došao do
određenog rješenja. Prije nego što se razmotre Aristotelovi doprinosi ekonomiji – budući da
je Aristotel polihistor bez premca u povijesti – o nekim njegovim viđenjima i doprinosima
pojedinim područjima može se vrlo kratko, u temeljnim crtama, istaknuti sljedeće.3 Iz osnova
filozofije poznato je da je, između problema kojim se filozofija bavi, problem bitka
najznačajniji. Bitak je ono po čemu jest sve što jest, ono po čemu bića jesu, bit bića kao bića.
Prema temeljnom kvalitativnom određenju bitka razlikuju se: (1) idealizam – bitak je ideja ili
misao, duh, svijest, Bog, a pojavna su bića sekundarna ili izvedena; (2) materijalizam – bitak
je materijalan, pa je materija primarna, a duh, svijest ili mišljenje sekundarni su; to su oblici
postojanja materije. Platon je zastupao objektivni idealizam prema kojem bitak postoji
objektivno i neovisno o čovjekovoj svijesti (prema subjektivnom idealizmu, svijest je
primarna, a zbilja je percepcija ili idejna tvorba pojedinca). Platon je smatrao da su ideje
jedino što stvarno postoji, dok je svakodnevni život manje vrijedan i iluzoran. Aristotel
nastoji pokazati da je to pogrešno, da nema dualizma između ideje i stvarnog predmeta. Samo
je jedan svijet, i to svijet u kojem živimo. Po njemu je bit stvari unutar njih samih. Stvari u
zbilji temeljne su i jedine stvari koje postoje. Istina, pojedinačne stvari nisu vječne, ali je
vječan i nepromjenjiv oblik stvari. Stvar i oblik stvari – materija i forma – nerazdvojivi su.
Forma je ona bit po kojoj nešto jest to što jest, pa je nemoguće imati čistu materiju bez forme
ili oblika. Forma je uzrok oblikovanja materije u konkretnu pojedinačnu stvar. Za nastajanje
neke stvari odgovorna su četiri uzroka. Materijalni, formalni, djelatni i na kraju svršni – svrha
predmeta.

Proučavanje stvarnosti i njenih zakona, prema Aristotelu, ne može započeti od ideja,

odnosno pojmova, već od same pojedinačne stvari. Tim stavom Aristotel u povijesti otvara

1
(2) 1 V. Lunaček, Povijest ekonomskih doktrina, Dom i svijet, Ekonomski fakultet, Zagreb, 2004., str. 63.
EKON. MISAO I PRAKSA DBK. GOD XXV. (2016.) BR. 2. (337-354) Benić, Đ.: EKONOMSKA MISAO…
340 praktična (etika i politika; grč. praxis = djelovanje)2 i poetička (umjetnost i tehnika; grč. poiesis =
stvaranje).

14
Nikola Slišković 2017./2018

put k egzaktno-empirijskom istraživanju.4 Metafizika („iza fizike, prirode“) temeljna je

filozofska disciplina koja raspravlja o onom što prelazi osjetilno iskustvo, o onom
nadosjetilnom i prekosvjetnom, a kao „prva filozofija“ u Aristotela obuhvaća opću
metafiziku- 2 Uz etiku i politiku, često se u okvir praktične ekonomije ubraja i ekonomika.
Međutim, potrebno je imati u vidu sljedeće. Kad je riječ o Aristotelovoj praktičnoj filozofiji,
koja se s obzirom na „predmet“ postupno diferencira na etiku, ekonomiku i politiku, obično
se ove discipline poimaju razdvojeno i gubi se iz vida njihovo bitno jedinstvo, što proizlazi iz
prirode samog djelovanja, domašaja prakse i činidbe 2ontologiju te posebne metafizike –
teologiju, psihologiju i kozmologiju. Ontologija je nauka o biću kao biću, teologija o biću u
odnosu na božansko, psihologija o biću u odnosu na ljudsku dušu, a kozmologija o biću u
odnosu na svijet. Aristotel je začetnik formalne logike. Ljudsko mišljenje mora se zasnivati
na sigurnim načelima kako bi odražavalo objektivnu stvarnost. Osnovna načela koja su
općevažeća i koja ne treba dokazivati jesu: (1) načelo identiteta (sve što je istinito mora se u
potpunosti samo sa sobom podudarati); (2) načelo kontradikcije (nemoguće je da isto istome i
prema istome istodobno pripada i ne pripada); (3) načelo isključenja trećeg (između
kontradiktornih stavova ne može biti trećeg). Spoznaja je moguća indukcijom, koja polazi od
pojedinačnog prema općem, i dedukcijom iz općeg prema pojedinačnom. Povezivanje dvaju
sudova u treći jest silogizam – dva se stava (premise) dovode u međusobni odnos kako bi se
izveo treći stav (zaključak ili konkluzija). Aristotelova logika ispunila je svoj zadatak jer je
već u njegovo doba postala sigurna metoda u istraživanju, koja se uvijek oslanjala na točno i
neproturječno mišljenje u skladu s postavljenim logičkim načelima.5 Prema Aristotelu, duša
je bit koja postoji u svim živim bićima; duša je forma, a tijelo je materija. Postoje tri vrste
duše koje je moguće pripisati svemu živome, a struktura je duše hijerarhijska u kojoj više
sposobnosti duše u sebi sadržavaju one niže. Tako je prva vrsta duša vegetativna i pripada
biljkama, druga je animalna koja uključuje osjetilnost, a treća je umna, ljudska duša koja
uključuje sposobnost mišljenja. Svaki čovjek po prirodi teži sreći i dobrom životu, a etika
istražuje kako to postići. Sreća, odnosno dobar život ovisi, prema Aristotelu, o vrlini, a vrline
su pozitivne karakterne osobine koje određuju čovjekovo ponašanje. Čovjek može biti sretan
i dobro živjeti samo ako ostvari život u skladu s umom. Da bi čovjek bio moralan, treba
spojiti umne kreposti, a naročito razboritost s etičkim krepostima. Za etičke kreposti vrijedi

2
(D. Pejović, „Aristotelova praktična filozofija i etika“, predgovor, u: Aristotel, Nikomahova etika, Globus,
Zagreb, 1988., str. XVI.). 3 Prikaz pojedinih dijelova Aristotelova učenja opširnije vidi u: B. Bošnjak, Grčka
filozofija, Filozofska hrestomatija I., IV. izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1983., str. 119. – 139. 4 N. Vejnović,
Historija filozofije, II. izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1966., str. 23. EKON. MISAO I PRAKSA DBK. GOD
XXV. (2016.) BR. 2. (337-354) Benić, Đ.: EKONOMSKA MISAO… 341

15
Nikola Slišković 2017./2018

načelo zlatne sredine i izbjegavanja krajnosti (pa je najveća vrlina sredina između dviju
krajnosti), a moralni stav postiže se praksom, i to vježbom, navikom i učenjem. Isto tako,
dobrim odgojem mora se kod ljudi postići snažna volja da u svom društvenom djelovanju
izbjegavaju krajnosti.

Aristotel je pokušavao pronaći odgovore o smislu svega što ga okružuje u

ovozemaljskim stvarima. Upravo je biologija znanost koja se bavi svijetom koji nas okružuje,
a do zaključaka se velikim dijelom dolazi na temelju promatranja i eksperimenata. Aristotel
je skupio biološko znanje svojeg doba, obogatio ga vlastitim promatranjima te opisao građu,
razvoj i način života pojedinih vrsta životinja. Opisao je oko 500 vrsta životinja te je izgradio
sustav i napravio klasifikaciju svih tada poznatih živih bića na Zemlji. Izvršio je podjelu
životinja na životinje s krvi i beskrvne, a jedne i druge podijelio je na rodove i vrste. 3I na
kraju, na području umjetnosti Aristotel se u potpunosti razlikuje od Platona. Platon nije
cijenio umjetnost; odstranio ju je iz idealne države jer je smatrao da je kopija kopije, odnosno
da je kopija svijeta koji se i sam kopija zbiljskog svijeta savršenih ideja. Za razliku od njega,
Aristotel smatra umjetničko stvaranje vrlo važnim. Proučavanje umjetnosti dobro je za
karakter i um. Umjetnici daju materiji oblik potpuno drukčiji od izvornika, pa je umjetnost
oponašanje, ali stvaralačko i idealizirano. Umjetničko djelo može služiti: (1) za odmor i
duhovno osvježenje, (2) kao odgojno sredstvo i (3) za pročišćenje – tragedija je drama koja
pobuđuje samilost i strah, ali istodobno donosi pročišćenje tih osjećaja. Tako umjetnost
oplemenjuje promatrača koji se poistovjećuje s prikazanim i time daje oduška vlastitim
čuvstvima.

3
5 B. Bošnjak, n. dj, str. 123. EKON. MISAO I PRAKSA DBK. GOD XXV. (2016.) BR. 2. (337-354) Benić,
Đ.: EKONOMSKA MISAO… 342

16
Nikola Slišković 2017./2018

Aristotelov doprinos ekonomiji;

4
Aristotel je bio prvi analitički ekonomist u kojeg se zapaža duboko razumijevanje
načela na kojem se zasnivalo društvo u njegovo vrijeme. Upravo je on postavio temelje
znanosti i prvi je postavio ekonomske probleme kojima su se bavili svi kasniji mislioci.6 U
Aristotelovoj svijesti analitička namjera bila je osnovni motiv. Kao dobar analitičar, svoje
pojmove povezao je u pojmovni aparat istražujući procese promjena, kao i stanja, a elementi
začetka „čiste“ ekonomije nalaze se uglavnom u Politici, I 8-11 i Nikomahovoj etici, V 5.
Aristotel je svoju ekonomsku analizu temeljio izravno na potrebama i njihovu
zadovoljavanju. Polazeći od ekonomije samodovoljnog domaćinstva, on je uveo podjelu rada,
razmjenu i novac, što čini grčku zaostavštinu iz ekonomske teorije.7 U analizi Aristotelova
doprinosa ekonomskoj misli u nastavku će se posebno razmotriti teme iz ekonomije i
područja vezanih za ekonomiju kojim se bavio, i to: država, ropstvo, privatno vlasništvo,
vrijednost, razmjena, trgovina, novac i kamata

4
6 E. Roll, Povijest ekonomske misli, Kultura, Zagreb, 1956., str. 21. O nekim od Aristotelovih doprinosa
ekonomiji, uz napomenu da njegova djela nisu bogato nalazište rasprava o ekonomskim pitanjima te da je
Aristotela motivirala etička prosudba, a ne suha ekonomska izlaganja, vidi u: J. K. Galbraith, Ekonomija u
perspektivi: kritička povijest, MATE, Zagreb, 1995., str. 8. – 13., ili u: J. K. Galbraith, A History of Economics:
the Past as the Present, Penguin Books, London, 1991, str. 10. – 17. i usporedi s bilj. 34. Isto tako, ovdje se
može istaknuti da u literaturi postoje različiti stavovi o Aristotelovim doprinosima ekonomiji, posebice s aspekta
analitičke prirode razmatranja pojedinih ekonomskih pitanja. Dok jedni smatraju da u njegovima radovima (npr.
o procesu razmjene) nema ni traga analitičkom pristupu te da uglavnom prevladavaju moralne osude određenih
praksi, odnosno normativna etička analiza (vidi u: M. I. Finley, „Aristotle and Economic Analysis“, Past &
Present, Vol. XLVII, 1970., str. 18.), drugi obrazlažu i ističu analitičku prirodu i namjeru u Aristotelovim
radovima koji obuhvaćaju pojedina pitanja iz područja ekonomije (S. Meikle, „Aristotle and the Political
Economy of the Polis“, The Journal of Hellenic Studies, Vol. 99, 1979., str. 57.), te da su s Aristotelova
stajališta etika i ekonomija konkurentice na istom području, kao suprotstavljeni izvori razloga za donošenje
odluka u javnom području koji se ne mogu pomiriti, a da su korijeni suvremene ekonomije u grčkoj filozofiji
(vidi opširno u: S. Meikle, Aristotle’s Economic Thought, Clarendon Press, 1995.). O odnosu etike i ekonomije
u Aristotelovoj Politici vidi i u: A. N. Shulsky, „The ‘Infrastructure’ of Aristotle’s Politics: Aristotle on
Economics and Politics“, u: C. Lord, D. K. O’Connor, (eds.), Essays on the Foundations of Aristotelian Political
Science, University of California Press, Berkeley, 1991, str. 74. – 111. 7 Prema: J. A. Schumpeter, Povijest
ekonomske analize, Informator, Zagreb, 1975., str. 48. – 51. EKON. MISAO I PRAKSA DBK. GOD XXV.
(2016.) BR. 2. (337-354)

17
Nikola Slišković
Popis literature:
Dr. sc. Đuro Benić Redoviti profesor u trajnom
zvanju Sveučilište u Dubrovniku Odjel za
ekonomiju i poslovnu ekonomiju E-mail:
dbenic@unidu.hr EKONOMSKA MISAO U
ANTIČKOJ GRČKOJ: ARISTOTEL
Ackrill J. L. (1997). Essays on Plato and
Aristotle, Oxford University Press.
Ackrill, J. L. (1981). Aristotle the Philosopher.
Oxford University Press.
Adler, Mortimer J. (1978). Aristotle for
Everybody. Macmillan.
Ammonius (1991). Cohen, S. Marc; Matthews,
Gareth B, eds. On Aristotle's Categories.
Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-
2688-9.
Aristotle (1908–1952). The Works of Aristotle
Translated into English Under the Editorship
of W. D. Ross, 12 vols. Clarendon
Press. These translations are available in
several places online; see External links.
Bakalis, Nikolaos. (2005). Handbook of Greek
Philosophy: From Thales to the Stoics
Analysis and Fragments, Trafford
Publishing ISBN 978-1-4120-4843-9
Bocheński, I. M. (1951). Ancient Formal
Logic. North-Holland.
Bolotin, David (1998). An Approach to
Aristotle's Physics: With Particular Attention
to the Role of His Manner of Writing. Albany:
SUNY Press. A contribution to our
understanding of how to read Aristotle's
scientific works.
18
2017./2018
Burnyeat, M. F. et al. (1979). Notes on Book
Zeta of Aristotle's Metaphysics. Oxford: Sub-
faculty of Philosophy.
Cantor, Norman F.; Klein, Peter L., eds.
(1969). Ancient Thought: Plato and Aristotle.
Monuments of Western Thought. 1. Blaisdell.
Chappell, V. (1973). "Aristotle's Conception of
Matter". Journal of Philosophy. 70: 679–
96. doi:10.2307/2025076.
Code, Alan (1995). Potentiality in Aristotle's
Science and Metaphysics, Pacific
Philosophical Quarterly 76.
Ferguson, John (1972). Aristotle. Twayne
Publishers.
De Groot, Jean (2014). Aristotle's Empiricism:
Experience and Mechanics in the 4th Century
BC, Parmenides Publishing, ISBN 978-1-
930972-83-4
Frede, Michael (1987). Essays in Ancient
Philosophy. Minneapolis: University of
Minnesota Press.
Fuller, B.A.G. (1923). Aristotle. History of
Greek Philosophy. 3. Cape.
Gendlin, Eugene T. (2012). Line by Line
Commentary on Aristotle's De Anima, Volume
1: Books I & II; Volume 2: Book III. The
Focusing Institute.
Gill, Mary Louise (1989). Aristotle on
Substance: The Paradox of Unity. Princeton
University Press.
Guthrie, W. K. C. (1981). A History of Greek
Philosophy. 6. Cambridge University Press.
Halper, Edward C. (2009). One and Many in
Aristotle's Metaphysics, Volume 1: Books
Nikola Slišković
Alpha – Delta, Parmenides
Publishing, ISBN 978-1-930972-21-6.
Halper, Edward C. (2005). One and Many in
Aristotle's Metaphysics, Volume 2: The
Central Books, Parmenides
Publishing, ISBN 978-1-930972-05-6.
Irwin, T. H. (1988). Aristotle's First Principles.
Oxford: Clarendon Press, ISBN 0-19-824290-
5.
Jaeger, Werner (1948). Robinson, Richard,
ed. Aristotle: Fundamentals of the History of
His Development (2nd ed.). Clarendon Press.
Jori, Alberto (2003). Aristotele, Bruno
Mondadori (Prize 2003 of the "International
Academy of the History of
Science") ISBN 978-88-424-9737-0.
Kiernan, Thomas P., ed. (1962). Aristotle
Dictionary. Philosophical Library.
Knight, Kelvin (2007). Aristotelian
Philosophy: Ethics and Politics from Aristotle
to MacIntyre, Polity Press.
Lewis, Frank A. (1991). Substance and
Predication in Aristotle. Cambridge University
Press.
Lord, Carnes (1984). Introduction to The
Politics, by Aristotle. Chicago University
Press.
Loux, Michael J. (1991). Primary Ousia: An
Essay on Aristotle's Metaphysics Ζ and Η.
Ithaca, NY: Cornell University Press.
Maso, Stefano (Ed.), Natali, Carlo (Ed.), Seel,
Gerhard (Ed.) (2012) Reading Aristotle:
Physics VII.3: What is Alteration? Proceedings
of the International ESAP-HYELE
Conference, Parmenides
Publishing. ISBN 978-1-930972-73-5
19
2017./2018
McKeon, Richard (1973). Introduction to
Aristotle (2nd ed.). University of Chicago
Press.
Owen, G. E. L. (1965c). "The Platonism of
Aristotle". Proceedings of the British
Academy. 50: 125–150. [Reprinted in J.
Barnes, M. Schofield, and R. R. K. Sorabji,
eds.(1975). Articles on Aristotle Vol 1.
Science. London: Duckworth 14–34.]
Pangle, Lorraine Smith (2003). Aristotle and
the Philosophy of Friendship. Cambridge
University Press.
Plato (1979). Allen, Harold Joseph; Wilbur,
James B, eds. The Worlds of Plato and
Aristotle. Prometheus Books.
Reeve, C. D. C. (2000). Substantial
Knowledge: Aristotle's Metaphysics. Hackett.
Rose, Lynn E. (1968). Aristotle's Syllogistic.
Charles C Thomas.
Ross, Sir David (1995). Aristotle (6th ed.).
Routledge.
Scaltsas, T. (1994). Substances and Universals
in Aristotle's Metaphysics. Cornell University
Press.
Strauss, Leo (1964). "On Aristotle's Politics",
in The City and Man, Rand McNally.
Swanson, Judith (1992). The Public and the
Private in Aristotle's Political Philosophy.
Cornell University Press.
Taylor, Henry Osborn (1922). "Chapter 3:
Aristotle's Biology". Greek Biology and
Medicine. Archived from the original on 27
March 2006. Retrieved 3 January 2017.
Nikola Slišković 2017./2018

Veatch, Henry B. (1974). Aristotle: A Woods, M. J. (1991b). "Universals and

Contemporary Appreciation. Indiana Particular Forms in Aristotle's
University Press. Metaphysics". Aristotle and the Later
Tradition. Oxford Studies in Ancient
Philosophy. Suppl. pp. 41–56.

20