SEMINARSKI RAD IZ ESTETIKE

TEMA:
OSNOVNI POJMOVI ESTETIKE

Student: Niki Ensar

Profesor: Dubravka Pozderac-Lejli
Akademija Likovnih Umjetnosti - Sarajevo 2013

Okrueni smo umetnikim djelima,umetnicima koje sluamo dok tumae svoju

djelatnost;postojanje umjetnosti prihvatamo kao i postojanje ostalih predmeta u naoj
blizini; istovremeno osjeamo da je rije o neem neobinom, o neem to, iako ga
svakodnevno sreemo, ne spada u svakodnevno; na dohvat ruke nam je mnotvo
knjiga i tumaenja umjetnosti; smatramo da nam je ona veoma bliska i da postoji
ponajvie zato da bismo uinili vidljivim svoj odnos spram sveta ali isto tako i prirodu
tog svijeta. Istovremeno, znamo da nam sva umjetnika djela nisu ni jednako bliska
ni jednako razumljiva; za mnoga traimo tumaenja, hoemo da ih prevedemo iz
njihovog u na jezik i obino dolazimo do zakljuka da je takvo prevoenje do kraja
nemogue; uvjek ostaje neto sa one strane govora, oseamo kako tu ima neeg
tajanstvenog, neizrecivog. Poneko, nestrpljiv, dobije elju da digne ruke od
razmiljanja o umjetnosti jer ona treba da budi uivanje a ne razmiljanje o njenoj
sutini; nije stoga nimalo sluajno to jedan od najznaajnijih estetiara 20. stolea
primjeuje kako je postalo samo po sebi razumljivo da nita to se tie
umjetnosti, ni u njoj samoj ni u njenom odnosu spram cjeline nije vie samo po sebi
razumljivo, pa ak ni njeno pravo na egzistenciju. Meutim, ima i onih koji ele da
znaju ta je to umjetnost a ta umjetniko djelo, ta je estetsko iskustvo i kakav je
odnos prirodnog i umjetniki lijepog; veina njih zna da estetika sa sobom donosi
razoaranje jer se "ne pie ni za tvorca ni za posmatraa lijepog, ve jedino i
iskljuivo za mislioca, kome delanje i
dranje one dvojice predstavlja zagonetku" (Hartman, 1968, 5). Ako bi i mogla da
nam kae ta je lijepo, estetika ne moe da nas poui kako da napravimo odreen
lijepi oblik; ona nije produetak umjetnosti drugim sredstvima ve prije svega trajno
nastojanje da se miljenjem dokui temelj onog to osjeamo pred umjetnikim
djelom. Problem se ne rjeava time to emo jednostavno definisati umjetnost; na
tako neto, pie Teodor Adorno, mogli su se odvaiti ve postojei filozofski sistemi
koji svim fenomenima rezerviu njihovu rupu (Adorno, 1980, 299). Zato i kod Georga
Vilhelma Fridriha Hegela, svakako najveeg filozofa sistema, moemo nai definiciju
lijepog, ali ne i umjetnosti a to se moe objasniti upravo time to on nije umjetnost
prepoznao "u njenom jedinstvu sa prirodom i u razlici prema njoj".
Postoji ubjeenje da nam umjetniko djelo uvjek otvara svijet jo nevienog i jo ne
iskazanog, premda je ono, kako nas je pouio Martin Hajdeger (M. Heidegger, 18931976), u istini bez koje ne moe biti ni istinito ni lano. Istina je bitan momenat na
umjetnikim djelima. Tu istinu treba da razumijemo u smislu otvorenosti koja ima
prvenstvo u odnosu na sve drugo, ali za jedno takvo razumjevanje neophodna je
filozofija. Njen bi zadatak bio da"umjetniko djelo pojmi kao jedinstvo istine tj. da ga
dovede u relaciju prema njegovoj neistini, jer nema djela koje ne bi uestvovalo u
neistinitom izvan sebe, u neistinitom jedne
epohe" (Adorno). Ostaje pitanje: koliko je to danas jo uopte mogue?
Ako je u umjetnosti bitno ono to u njoj nije sluaj, onda su u pravu oni koji trae da
se raspravljajui o umjetnosti obratimo estetici kao filozofiji umjetnosti, jer,
svako umjetniko djelo, ma kako harmoninim nam se inilo, nosi u sebi niz
problema i daleko je od slike jedinstvenosti o kojoj se esto govori; stoga je moda i
sudbina estetike da se kree putem to ide uvek pored reke kojom prolaze
umjetnika djela a za ije tumaenje pojmovi ostaju trajna potreba. S druge strane,
ako meu filozofima ima i onih koji e rei da je estetika izala iz mode (i da zato ima
tako malo knjiga iz oblasti estetike), sve je uoljivije interesovanje najnaprednijih
umjetnika za estetiku ne zato da bi iz nje izveli sebi neka uputstva za stvaranje (pa ih
moda vidjeli u jednom trenutku kao sama djela), ve stoga to znaju da je prolo
vrijeme naivne umjetnosti, da je neophodna refleksija,

miljenje o umjetnosti koje vie ne poiva samo na varljivim i subjektivnim sudovima

ukusa. Ali, ta nam govore svi pojmovi koje ovde koristimo? ta znae zapravo izrazi
kao to su
istina, otvorenost, svijet, stvarnost;konano -ta znai umjetnost, umjetniko djelo?
Mnogi od ovih pojmova danas su teko razumljivi, daleko od toga da imaju
jednoznanu i jasnu primjenu. Za njihovo razumjevanje potrebna je pomo; nju nam
prua filozofija i
zato nam klju za tumaenje umjetnosti dolazi iz filozofije, tj. iz jedne njene posebne
discipline -estetike.

OSNOVNI POJMOVI ESTETIKE:

techne (ars) umijee, vjetina, zanatska vjetina
poesis stvaranje, tvorba neeg novog
mimesis oponaanje (preslikavanje)
kalos lijepo; ljepota kao ideja; mjerilo ljepote, kanon u umjetnosti;
jedinstvenost lijepog i dobrog - savrenost .
(gr. aisthetos=osjetni,opaajni) je filozofija umjetnosti, odnosno filozofija lijepog. Ova
filozofska disciplina ispituje kriterije stvaranja, doivljavanja i vrednovanja lijepog,
odnosno umjetnosti (umjetnosti kao eminentnog podruja lijepog)
Izraz (djelo Aesthetica) prvi 1735. koristi Alexander Gottlieb Baumgarten, njemaki
filozof, za kojega estetika kao znanost o osjetilnoj spoznaji podrazumijeva znanost o
lijepom u umjetnosti i u prirodi (ljepota kao savrenstvo osjetilne spoznaje). Termin
estetika jo neko vrijeme (npr. kod Kanta) bitno oznaava uenje o osjetilnoj
spoznaji.
Interes filozofa za umjetnost i lijepo zapoinje jo u antici, pa se osnivaima estetike
smatraju Platon i Aristotel.

Platonova metafizika lijepog (estetiku spekulativno izvodi iz metafizikih ideja dobra,

lijepog i istine) predstavlja uzor tzv. estetike odozgo, koju kasnije nastavljaju npr.
Schelling i Hegel.
S druge strane, Aristotel u svojem djelu Peri poetikos (Poetika ili o pjesnikom
umijeu) predstavlja uzor estetike odozdo, koja izvor estetskih normi trai u samoj
umjetnosti. Dakle, ovaj je pravac utemeljen na nekim empirijskim zakonomjernostima
umjetnikog stvaralatva.
Kalokagatia (gr. kals=lijep, agaths=dobar) ili lijepa dobrota je antiki pojam koji
sjedinjuje i najue povezuje ljepotu i dobrotu.
Kao specifini ideal naina ivota, obrazovanja i odgoja u starih Grka, kalokagatia
ukazuje na izvornu neodvojivost etikog i estetskog podruja.
ovaj e ideal doivjeti nakon antike vie kritika.
Primjerice, kod Nietzschea: Istina je grozna starica.
Filozofiji i umjetnosti zajednike su osnovne funkcije duha:
obje izraavaju nazor o svijetu i ivotu, rasvjetljuju egzistenciju, obavljaju funkciju
snalaenja u svijetu, prekorauju granice iskustva (tj. transcendiraju) Umjetnika
djela kao i filozofija stare drukije nego dostignua znanosti i tehnike. Svakako ne
u smislu da bi kasnija umjetnost (ili filozofija) prevladala raniju umjetnost kao
zastarjelu.
Osnovna razlika umjetnosti i filozofije je u tome to umjetnost funkcije duha obavlja u
mediju osjetilnosti, dok filozofija to radi pomou pojma i umne argumentacije.
Za umjetnost je istina savrenost lijepog prikaza.
S druge strane, prema Kantu je znanost koja bi kao takva trebala biti lijepa
besmislica.
Platon ideju lijepog (sklada, harmonije) poistovjeuje s idejom dobra i istine, dakle
onim najviim.
No, ideju lijepoga ne poistovjeuje s umjetniki lijepim.
ovjeku, dakle, koji bi se svojim raznolikim umijeem pokazivao sposobnim
oponaati sve stvari, kada bi takav doao u grad i htio nam prikazati svoja pjesnika
djela, iskazali bismo tovanje kao svetom i udesnom i ugodnom ovjeku, no rekli
bismo mu da takva u gradu nema i ne treba biti, te bi ga ovjenanog i okienog,
ispratili u neki drugi grad.
(Platon, Drava, 398a398b)
Onda je svaka umjetnost koja oponaa daleko od istine i to je, kako se ini, sve to
ona moe da izrazi, jer od svake stvari obuhvaa samo jedan mali dio i to samo njen
izgled (sliku) ako je slikar dobar, on e stolarevom slikom, koju izdaleka pokazuje,
moi prevariti djecu i nerazumne ljude, pa e kod njih stvoriti vjerovanje da je to
zaista stolar.
(Platon, Drava, 332)
Platon umjetnost shvaa kao oponaanje (gr. mimesis) lijepih stvari, a njih kao
kopije ideja. Stoga je umjetnost kopija kopije, ili trea od istine, tj. posao iz tree
ruke. Dakle, obmana.
Aristotel umjetnost shvaa kao stvaralako i oplemenjujue oponaanje stvarnosti.

Hegel (19. st.) ljepotu definira kao osjetilnu pojavu ideje. Ideja je pravi sadraj
umjetnosti, dok je njen oblik u umjetnosti osjetilni slikoviti lik. Umjetnost kao
oitovanje duha dolazi po njemu iza filozofije i religije.
Schelling u umjetnosti vidi spoznaju onoga najviega. Schopenhauer u umjetnosti
vidi bezinteresni doivljaj koji ovjeka oslobaa (glazba naroito) i tjei. Nietzsche u
umjetnosti vidi najpotpunije prihvaanje ivota, smisao ivota i jedini nain
prevladavanja pesimizma.
Nakon objavljivanja Baumgartenove Estetike sredinom 18. stoljea, estetika je
umjesto religije poela zauzimati sredinji dio odgoja i obrazovanja, a umjetnost i
knjievnost posveene ubudue rafinaciji due, osjeaja i ukusa prestaju biti
samo zabava.
Umjetniko djelo otada postaje model visoke kulture.
Savremeno znaenje rijei umjetnost, korespondira sa izvornim grkim pojmom
TEHNE, koji bi se moga prevesi rijeima umee, vjetina, zanat... Kokelmans
ukazuje na to da pojam tehne izvorno nije imao konotaciju pravljenja ili produkovanja
neega, ve se odnosio na znanje uopte. Bonjak navodi i druga znaenja kao
imanentna pojmu tehne: zanatska, manuelna delatnost putem koje ovek preoblikuje
prirodu. Djelatnosti poput slikarstva i vajarstva su takoe bile obuhvaene pojmom
tehne. Shvatanje poloaja ovih vetina je razliito. Za Platona je produkt slikarevog
rada dvostruko udaljen od istine, budui da slikar pravi smo kopiju materijalnih
stvari. TIME PLATON UVODI MIMEZIS kao sutinsku karakteristiku slikarstva i
vajarstva. Aristotel odreuje tehne kao mogunost racionalne proizvodnje. On
takoe razlikuje one djelatnosti koje podraavaju prirodu i one koje nastavljaju djela
prirode. Pojam tehne po pravilu ne ukljuuje pjesnitvo, muziku, dramu ili ples, a koje
danas smatramo umjetnostima. Za antike Grke ove djelatnosti nisu imale puno veze
sa umjetnostima, jer je njihovo nadahnue dolazilo spolja (Platon: boansko ludilo).
Dva osnovna znaenja pojma tehne su: ovjekova materijalna produkcija i ovjekova
sposobnost da preoblikuje prirodno stanje u skladu sa svojim potrebama.
Platon: oblici su nezavisni, realni, boanski, nevidljivi i nepromjenjivi, oni dijele odlike
stvari iji su oblici, ali ih i uzrokuju. U njegovoj filozofiji nalazi se prva i presudna for mulacija
dualistikog sistema. On s jednestrane prepoznaje metafiziku lijepoga, ali sa druge strane ukazuje
na potrebu izgonapjesnika iz drutva, te otklona od istine u likovnom prikazu. Ovo je predestetiko,ontoloko shvatanje umjetnikih djela i lijepoga. Platon se u svojim djelima bavi
odnosomprema umjetnikovom shvatanju svijeta, te smatra da se isti u umjetnikim djelima samo
udaljava od istine, te smatra da samo filozofi dopiru do istine. On ovjeku sa raznolikim umijeem
odaje potovanje, no smatra da takvi nisu potrebni u gradovima (polisima). Napoetku njegova
filozofiranja sve to je fikcija se opisuje kao neprijatelj, neto to je miljenju apsolutno strano.
Aristotel:Oblik je ono to je bitno, svaka stvar postaje ono to jeste tek kada dobije oblik.
Onodvaja oblik od sadraja. Aristotel, za razliku od Platona, visoko cijeni umjetniko
stvaralatvo svog doba, smatra da je umjetnost vrjednija od historije. Platon, suoen sa pjesnicima i
slikarima iji je doprinos istini i dobrom njemu bio sumnjiv tu djelatnosto dbacuje, dok Aristotel
nastoji objasniti njihove osobine, pravila i pojavne oblike. Njegov spis O pjesnikom umijeu
smatra se poetkom neutralizacije, tj. Estetizacije pjesnitva, kojim su njegova znaenja za
zajednicu marginalizirana. Njegovi iskazi o ukraenom govoru, primjerenoj veliini, kao i drugo,
ukazuju na vezivanje ljepote uz red,harmoniju, svakodnevno na proizvod pjesnika .- Platonova
djela osnov spekulativno zasnovane estetike (filozofije umjetnosti) - Aristotelova djela uzor
teoretiarima koji predstavljaju smjer zasnovan na empirijskim zakonomjernostima umjetnikog
djela. (u samoj umjetnosti trae izvore estetskih normi)

. Platon rije mimesis koristi u svojoj kritici upuenoj umjetnostima. Umjetnost valja
odbaciti zato to je za vie od jedne dimenzije udaljena od istine. Jer umjetnost samo
oponaa ono to stvari jesu. Ali i same stvari tek su sluajna oponaanje svojih
vjenih oblika, svoje biti, svoje ideje. Umjetnost je dakle dvostruko odmaknuta od
istine, ona je oponaanje oponaanja.
Aristotel pojam mimesis koristi s obzirom na tragediju, ali se podrazumijeva bit
poetikog uope, dakle po analogiji i likovne umjetnosti. to misli kad kae da je
umjetnost oponaanje, mimesis? Aristotel kae da je uitak u oponaanju uitak u
prepoznavanju. Poziva se na to da djeca rado ine takvo neto recimo preoblae
se. Djeca e se najvie uvrijediti ako ih ne smatramo onima u koje su se preobukli. U
oponaanju dakle nikako ne valja prepoznati onog tko se preobukao, nego onog tko
je prikazan. Time Aristotel ispravlja Platonovo uenje jer nema sumnje da u
umjetnosti ne prepoznajemo 'oponaanje oponaanja', ve upravo ono to je
prikazano Platonovim jezikom, prepoznajemo upravo ideju, bit. Prepoznati zapravo
znai neto prepoznati kao to to to jest. To to neto jest, to je njegova bit, njegova
idea. Kad prepoznam nekoga ili neto onda to prepoznato vidim osloboeno od
nekadanje kao i sadanje sluajnosti. Na primjer, kad prepoznamo neku osobu, ne
prepoznamo ono to je na njoj razliito, ve upravo ono to je na njoj isto kao i prije.
U prepoznavanju vidimo to to vidimo s obzirom na ono trajno, bitno. U oponaanju
dakle postaje vidljivom bit stvari.
Ali ne samo to pri tome u nekom smislu spoznajemo i sami sebe. Prepoznavanje je
iskustvo rastue prisnosti, i sva naa iskustva svijeta su forme u kojima gradimo
prisnost s tim svijetom. Umjetnost je nain prepoznavanja u kojem se s
prepoznavanjem produbljuje samospoznaja, a time i prisnost sa svijetom.
Estetsko i lijepo kod Platona
U antikoj je grckoj filozofiji pojam estetskoga dakle onoga to je vezano na aist h
esis , zamjedbu ponajprije ontologijski.Gotovo je kao protimba povezan s pojmom
noetskoga (noeticne, odnosno umne stvari, ta noeta ); ako je zamjedba ono to
ivotinju odvaja od biljke,tada je miljenje ono to odvaja covjeka od ivotinje.Ukoliko
je cilj ivotinje realizacija u podrucju zamjetljivoga, cilj je covjeka realizacija njegovih
noetskih mogucnosti. Stoga je razumljivo platonsko metafizicko odbacivanje
zamjetnoga u korist noetikoga, dakle umnog-misaonog-duhovnog: primjerice,
odbacivanje motrenja lijepoga tijela u korist motrenja ideje Lijepoga. No, ta pripovijest
o dva svijeta,odnosno taj vulgarno nazvani objektivni idealizam ima i drugu, esto
zanemarenu dimenziju: naime, jasno osvjetenje cinjenice da je kao to bi rekao
Platon,a za njim ponovio Aristotel ljudska dua sastavljena iz tri dijela: vegetabilnoga,
animalnoga i noetskoga. To drugim rijeima znai da se ovjek u svojemu ivotu kod
sebe nuno suoava ne samo s animalnom zamjedbom, nego ak i s predanimalnom
vegetabilnocu. Stvar i njezina sjena,stvar i njezina slika u zrcalu opstoje zajedno u
istom svijetu,premda ih njihova ontologijska vrijednost temeljno razdvaja. Zamjedba (
aisthesis ) i umovanje ( noesis ) u temelju se razlikuju s obzirom na stvar na koju se
uopce mogu odnositi i ne potjecu iz ljudskoga izbora nacina gledanja. Umno jest ono
to je dostupno umu, to je moguce samo dokuciti,a zamjetno je ono to je dostupno
osjetilnoj zamjedbi.Time je noetinost ili estetinost predmeta dana unaprijed,
podloga je moguega nacina vienja stvari.

Filozofija igra na noetsko poradi istinitosti,realnosti. Zamjedba je vezana na stvar

koja ne omogucuje trajnost i stoga joj je ontologijski i aletheiologijski podreena.No,
iako je istinitost glavno mjerilo filozofije,u tradicionalnu (i na Platona oslanjajucu se)
trijadu pored istine spada i Dobro te Lijepo.I kao to Dobro ne moemo reducirati na
etiko dobro, nego je pri tomu posrijedi svako dobro, dakle dobro kao ono to je
osposobljeno i to osposobljava za neto, tako i pri Lijepome nije posrijedi samo
podrucje filozofije umjetnosti ili estetike (bilo u izvornom ili pak suvremenom smislu).
Heidegger tomu primjereno kae da je ljepota jedan od nacina kako jestvuje (west)
istina kao neskrivenost. Grcki izricaj za Lijepo to kalon izvorno znaci ono to je
pozvano, izabrano, izborno. Srodan je glagolu kaleo koji znaci pozivljem. Taj izbor
Heidegger povezuje s polemos, s borbom koja prethodi izboru. Izbornost je Lijepoga
zapravo u raskrivanju istine o Lijepome kao nacinu Dobroga: kod Erosa je posrijedi
upravo tenja za trajnim biti-Dobro, a to je alethestata . Kalos se dakle ovdje odnosi
na izvanjsku formu (u opreci spram sadraja), ali samo na formu u smislu platonskih
ideja.
Ta je izbornost, to je Lijepo ( to kalon ) u odreenom smislu covjeku najlake
dokuiva. naime tada kada se pokae u svijetu zamjetnoga, dakle kao estetsko
lijepo, buduci da je i sam covjek po prirodi i estetsko bice. Ujedno je zamjetno lijepo,
dakle izbornost u svijetu tvarnoga, za covjeka najjasniji naputak za metafizicko lijepo
(dakle za ideju Lijepoga), kao to je Platon pokazao u Simpoziju . Zamjetno lijepo je
ipak slika ( eikon , dakle ikona) Lijepoga. Kao takvo za covjeka znaci put do Lijepoga
samog.
Po Platonu, idealno ne pripada empirijskom svetu, ono se u njemu pojavljuje samo
kao senka, sopstvena projekcija u naem svetu. Dobro, kao i sunce, obasjava i daje
ivot svemu to je pod njim. Platon ogoljuje pojam dobrote jo vie nego Sokrat i
predstavlja ga kao veitu svetlost, koja hrani postojanje bogova, i koja se nalazi ak
iznad samog postojanja. U vezi sa transcedentnom dobrotom, javlja se i koncept
sree, koja je kod Platona neprekidno uspinjanje, napredak koji nikada ne stie do
svog cilja.
Sledei bitni pojam, koji Platon razmatra, je pojam krajnjeg cilja. Transcedentnost
dobra i krajnjeg cilja je ve predloena u nekim segmentima Sokratovih beseda, ali
postoji razlika izmeu Platonovih i Sokratovih stavova po tom pitanju. Po Sokratu,
krajnji cilj ljudskih aktivnosti, iako nije potpuno dostian oveku, proizilazi iz ovekove
aktivnosti kao nain na koji nas naa dobrota ini u potpunosti srenim. Platon, pak
krajnji cilj tumai kao pripremu kroz moralno ponaanje za blagostanje koje
nadmauje ljudski ivot i po njemu stvarni ivot poinje van samog ivota, a stvarna
srea poinje van ovozemaljske sree. Platon na ovaj nain postavlja temelje
hrianskoj filozofskoj misli.
Sreu Platon shvata kao unutranje doivljavanje, ali ono koje prevazilazi okvire
empirijskog. Pravednik je srean i kada ga mue, a nepotovanje etikih principa
vodi u nesreu. Kao primer moe se navesti deo iz Gorgijasa: Najsreniji od svih je
onaj koji nema zla u dui, jer nam je jasno da imati ga znai najvee od svih zala
Na drugom mestu je onaj koji je opominjan, prekoren i kanjavan Najgori je ivot
nepravednika, koji nije spasen sopstvene nepravde.
Po ovome se moe zakljuiti da onaj koji trai sreu mora da veba samokontrolu i
da ponaanje prilagoava u skladu sa etikim principima. U svom delu Republika,
Platon ponavlja slian stav, govorei da su sreni pravedni i oni koji ive estitim
ivotom, dok su nepravedni nesreni, i tiranin svojoj dravi postaje i najvei tiranin

svojoj srei. to se tie vrijednosti, tu se Platon drastino udaljava od dotadanje

utilitaristike filozofije. Iako se sa Sokratom slae da je vrlina znanje, a da nevrlina
proistie iz neznanja, on ini veliki korak naprijed i uoava nezavisnost vrline od
njene korisnosti, shvata vrlinu kao vrijednu samu po sebi. Taj kalos-kagathos ili
vrlina-ljepota duha i tijela shvaen na taj nain postavlja temelje metafizikoj etici.
Platon uoava dvojako, kao konani cilj i kao univerzalni princip. On razmatra
univerzalnost dobra, ponovo se bavei metafizikom i uoava moralnu intuiciju,
razmatra uroenost ljudske dobrote i ulogu razuma u proceni moralnosti djela.
Takoe, jedno od pravaca Platonovog istraivanja etike je istraivanje njene
zavisnosti od drutva. Drutvo moe uticati svojim ureenjem, prihvaenim
normama, svojim posebnostima i obiajima. Istraivanja i analize snage tog uticaja
su posebno obimna u njegovom djelu Drava.
Ovo su osnovni principi etike kod Platona. To je etika vrijednosti, etika sutinski
dostojanstvena. Moe se takoe uoiti i njen estetski karakter, jer Platon lepo, princip
kalos-kagathos istie kao najupeatljivije pojavljivanje same vrline kao nezavisne
od nekog cilja kome slui, ve vrline kao metafizikog pojma. Pravda takoe, nije
dobra zato to slui nekom cilju, ve je jednostavno dobra nezavisno od toga to
uspostavlja sklad izmeu duha i racionalnog drutva, inei duh zdravim i dobrim.

Literatura:
1. Uzelac, Milan (2003.) Estetika. Novi Sad: Stylos art.
2. http://www.seminarski-diplomski.co.rs/citaonica/22-fakultet-za-kulturu-i-medije/208estetika-skripta-za-ispit.html
3. http://www.scribd.com/doc/77690835/Estetika