Nikola Petković

ESTETIKA
Friedrich Nietzsche
Bilješke za predavanje

UVOD

Predsokratici vs. Sokrat

Povijest kao oblik pisanja, kao predmet estetike, književnosti, teorije književnosti

 Genealogija (morala) Friedrich Nietzsche

 Arheologija (znanja) Michel Foucault
 Mikrohistorija Carlo Ginzburg
 Metahistorija Hayden White

Neizbježnost perspektivizma (razlomljeno zrcalo) ne može se spoznati cijela istina,

mogu se spoznati samo djelići istine, ali usprkos tome (perspektivizmu) nas zanima i mora
zanimati pitanje što je istina sada, tu, danas... ideja Natčovjeka (po aktivitetu)
prevazilaženje stanja stvari, 'spona između majmuna i čovjeka', prevrednovanje sviju
vrijednosti.

Umnožena zrcala, korijeni postmoderne, 'slabe misli' poliperspektivizma, relativizma

(objasniti razlike između realizma, skepticizma i relativizma)

Bog je mrtav

«Nihilizam»

SMRT ZAPADNE METAFIZIKE

(smrt ontoteologije, smrt 'bitka')
počeci dekontrukcije
Knjige za spomenuti

o Prevrednovanje sviju vrijednosti

o Antikrist
o Ecce Homo
o Antikrist
o Filozofija u tragičnom razdoblju Grka
o O koristi i šteti historije za život
o O istini i laži u izvanmoralnome smislu
o S onu stranu dobra i zla
o Ljudsko i odviše ljudsko
o Sumrak idola

U Rođenju tragedije Nietzsche u Grcima vidi ključ za razumijevanje svijeta (ne samo
estetika, nego i /estetizirani/ svjetonazor, a u Wagneru inspiraciju.

Nietzsche je vjerovao da grčka umjetnost sadrži ključ za regeneraciju čovječanstva, za

ponovni procvat ljudske vrste, jer se je čovječanstvo umorilo; ono je iscrpljeno; umorno
od licemjerja religije i razočarano u (vjeru u) razum i znanost (Vesela znanost) koje
(ionako) vidi kao supstituciju za religiju koja nije ispunila očekivanja čovječanstva.

 Apolonijski faktor
 Dionizijski faktor
 AF i DF kao Suplementi
 Sokrat kao protokrščanski filozof

Potreba za natčovjekom, za 'višim bićem' koje se izdiže iznad 'stada'

 Nadčovjek je smisao zemlje, biće višeg humaniteta, koje je dostojno iskupljenja, koje
je u stanju iskupiti čovječanstvo, i dati mu legitimitet, ponad svega kroz obogaćenje
kulturnoga života, kroz kulturu.
 Budući da su ionako kolabirale, treba zanemariti tradicionalne religijske i metafizičke
modele interpretacije (koliko to podsjeća na Marxovu 11. Tezu o Feuerbachu!?) i
evaluacije.
 Nietzsche se nije zadovoljavao pukom negacijom postojećih mehanizama i okvira
spoznaje: predlagao je mogućnost za ozbiljenje novih oblika (formi) istine i znanja
kojima bi (novi) filozofi trebali stremiti—Dionizijski standard vrijednosti (vrijednosni
standard) koji bi zamijenio sve ne-naturalističke oblike interpretacije. To je okvir
njegove koncepcije volje za moć.
 Volja za moć zapravo imitira fundamentalni karakter svijeta i kreativna je
transformacija egzistencije kojom subjekt (nadčovjek) postiže najviši mogući .
intenzitet i kvalitativnu ekspresiju. Radi se o unaprijeđenju života—procesu u kojemu
je kreativnost ideja vodilja kojom se reevaluira, nanovo vrednuje, svijet i razvija
naturalistička teorija vrijednosti.
 Moralnost se, u skladu s ovim konceptom, mora razumijevati, prepoznavati i
vrednovati jedino u perspektivi života. Moral svojega vremena Nietzshe vidi kao
'moral stada', kao konzekvencu dijalektike 'gospodara' i 'roba'. Ta moralnost usmjerena
je da ispunjava zahtjeve mediokriteta i mediokracije koja propisuje pravila, oblike i
načine vlasti. Moralnost njegova vremena moralnost je u službi socijalne kontrole
kojom se slabi štite, svete, i nameću potencijalno i aktualno jakima koje su gurnuli na
marginu.
 Potreba za 'višom moralnosti' koja bi bila u stanju i trebala (bi) se suprotstaviti
animalističkome 'moralu stada'.
 Kategorije 'dobra' i 'zla' zamijenile bi se tako kategorijama 'dobrog' i 'lošeg'. Jer te su
kategorije, za razliku od ovih 'dobra' i 'zla', ljudskome biću (i to tom višem ljudskom
biću) dostižne.

Umjetnost je za Nietzschea fundamentalno kreativna, (nije sakle kognitivna) njome

se priprema pojavljivanje senzibiliteta i načina života koji odražavaju najviše
potencijale ljudskih bića. Umjetnost, kao kreativna transformacija svijeta onakvog
kakvog ga (mi) zatičemo na razini svakodnevice i kroz niz pojedinačnosti. Umjetnost
ovakav svijet preinačuje u svijet u kojemu bi ljudska bića egzistirala u njihovoj,
zasada neiskorištenoj, punoći—ona, u svakom slučaju, predstavlja korak (bliže)
nastajanju (boljeg, višeg).

Kasni Nietzsche vraća se najranijem Nietzscheu koji elaborira ideju temeljne

povezanosti između umjetnosti i opravdanja, potvde, života, što je bila tema njegove
prvog značajnojeg rada, Rođenja tragedije iz duha muzike.