SVEUČILIŠTE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET RIJEKA

Part I PROBLEMS OF CONSCIOUSNESS

A Brief History of the Scientific Approach to the Study of Consciousness

CHRIS FRITH AND GERAINT REES

KOLEGIJ: SVIJEST I NATURALIZAM

MENTOR: PROF.DR.SC. NENAD SMOKROVIĆ

STUDENTICE: IVANA ORLIĆ I HELENA ROŽMAN

U ovom eseju biti će govora o povijesti znanstvenog pristupa studijama svijesti. Tema je
zastupljena u knjizi čiji se prvi dio zove Problems of consciuousness,autora Chrisa Fritha i
Geraint Rees. Problem odnosa uma i tijela se tiče objašnjenja odnosa koji postoji između uma
ili mentalnih procesa i tjelesnih stanja ili procesa.Jedan od ciljeva filozofa koji rade u tom
području je objasniti kako navodno nematerijalni um može utjecati na materijalno tijelo i
obratno.Naime,naše perceptivno iskustvo ovisi o podražaju koji dolaze na naše osjetne organe
iz vanjskog svijeta i ti podražaji uzrokuju promjene u našem mentalnom stanju; konačno
uzrokujući da osjećamo podražaj, koji može biti ugodan ili neugodan. Sličan problem je kako
objasniti da nečiji propozicijski stavovi (npr. vjerovanja i želje) mogu uzrokovati da neuroni
tog individualca se aktiviraju, i da se njegovi mišići stežu točno na pravilan način. To
obuhvaća neke od zagonetki s kojima su se suočavali epistemolozi i filozofi uma još od
vremena Renéa Descartesa,s filozofom kojim i poglavlje počinje.

On je najpoznatiji po oštroj razlici koju je napravio između fizičkog i mentalnog

(kartezijanskog dualizma). Prema Descartesu, tijelo je jedna vrsta tvari i um drugoga, jer
svako može shvatiti u smislu posve različita atributa.Tijelo (materija) karakterizira prostorno
proširenje i pokreta, a um karakterizira misli. Danas, većina znanstvenika ne prihvaćaju
dualizam, vjerujući da mozak nekako proizlazi iz fizikalnih svojstava mozga. Međutim,
razlika između uma i materije još uvijek se percipira kao tako jasan rez koji objašnjava kako
um može izaći iz materije, i pomiriti perspektive „prve” i „treće” osobe.Neki smatraju da je
Descartes je otežao znanstveno proučavanje svijesti, jer je razvoj dualizma stavio svijest izvan
domene znanosti. Međutim, Descartes je interaktivan dualist i, kao takav, je bio prvi koji je
ozbiljno razmišljao o neuralnim korelatama svijesti. On priznaje da mozak ima ključnu ulogu
za senzorni ulaz i izlaz motora, ali to ne čini temelj uma.Tu je zanimljiva paralela s
aktualnom razlikom između svjesnih i nesvjesnih procesa. Za Descartesa, svijest je stanje
uma, a mozak ima ulogu ograničenu na nesvjesne procese. Ipak mozak ima ključnu ulogu u
povezivanju materije i uma. Fizička tijela u svijetu imaju utjecaj na osjetilne organe.Taj
utjecaj stvara kretanje u tijelu živčani sustav da nekako prijeđe u mislima iskustva boja, zvuka
i druge senzacije.Ove emocije se prenose do epifize, gdje one djeluju kao znakovi na
racionalnosti duše, što omogućuje to da su određene vrste svjesnog iskustva ili ideje. Sada
znamo da je Descartes je bio u krivu o važnosti epifize. Ali njegov račun nije različiti od
nedavnih prijedloga koji, primjerice, poput neuronske aktivnosti u fusiform području mozga
nekako dovodi do svjesnog iskustva.Descartes je također napravio razliku između onoga što
bi se sada moglo nazvati "odozdo prema gore" i "odozgo prema dolje" procesima. Strasti, kao
što su radost i ljutnje, mogu huškati i poremetiti um. Sukobi između strasti, a dogodit će se
kada tijelo (odozdo prema gore) i duša (vlastiti) uzrok suprotstavljenih pokreta u epifizi, da
jedinstvena struktura u mozgu gdje su um i tijelo u interakciji. Međuigra između odozgo
prema dolje i odozdo prema gore procesima u određivanju ishoda kognitivnih procesa ostaje
čest motiv u suvremenoj kognitivnoj neuroznanosti.Poslije Descartesa javljaju je drugi
filozofi sa svojim idejama.Budući da je Descartes mnogo truda posvjetio u pokušaju da se
ponovno zajedno sastavi fizički i mentalno,Baruch Spinoza je (1632-1677) predložio da su
mentalno i fizički različiti aspekti iste tvari (dvojni aspekt teorije), dok je Gottfried Leibniz
(1646-1716) predložio je da su um i tijelo bili odvojene supstance, ali izgrađeni od početku i
pokrenuti zajedno u savršenoj harmoniji (psihofizički paralelizam). George Berkeley (1685-
1753) je negirao mogućnost bezumnih materijalnih tvari (immaterialism). On je predložio da
se stvari mogu samo postojati kroz što um ili putem se percipiraju uma. Nasuprot
materijalizam drži da je materija temeljna i da je uzrok mentalnih događaja.Tu je drevnu ideja
zagovarao, među ostalima, Julien Off Ray de la Mettrie u svojoj knjizi L'Homme
stroj.Konkretno, on je predložio da se svjesno i dobrovoljno procesi rezultiraju jednostavno iz
više kompleksnih mehanizama nego nenamjernim i instinktivnim procesima. To u biti
uvjerenje drže mnogi od nas koji su u potrazi za neuralnim korelatama svijesti u 21.stoljeću.
John Locke je empiričar, kojeg su filozofi slijedili, bili su manje zabrinuti razlikom uma i
tijela i više zabrinuti s problemom znanja: kako um uči o svijetu. Locke je suprostavio
vanjski osjećaj, um iskustvo stvari, s unutarnjim osjećajem, um je reflektira iskustva vlastitog
iskustva stvari. On je također prepoznao važnost u organizaciji ideja.Dalje ovaj koncept
nastavlja David Hartley.Hartley je također predložio da se osjeti usporede s vibracijama ili
"Elementarnim česticama" u živce i mozak što pruža temelj za fiziološke psihologije. Thomas
Reid razvio Lockeovou ideju unutarnjeg smisla pretpostavljajući da je um sadržavao niz
urođenih sposobnosti. Međutim, dok su britanski empiričari su polagali temelje za znanost
psihologije, Immanuel Kant je nijekao da je takva znanost uopće moguća.Kant je istaknuo da
znanstvena metoda zahtijeva korištenje matematike i eksperimentiranja. On je smatrao da
matematika ne može se primijeniti na opis mentalnih fenomena, jer ove pojave razlikuju samo
u jednoj dimenziji - vrijeme.Isto tako, eksperimentiranje nije moguće primijeniti na
psihologiji, jer su mentalni fenomeni privatni i stoga nedostupni eksperimentalnoj
manipulaciji. Ako prihvatimo Kantovu ideju , onda fiziologija (proučavanje mozga) je
znanstvena disciplina, a psihologija (proučavanje uma) nije.Kao rezultat tog razlikovanja
psihologije dugo se smatralo da se ne pravi predmet znanstvenog istraživanja, posebno kada
je ograničena na proučavanje subjektivnog iskustva. Čak i danas, mnogi tragovi ovog
nesretnog pojma ostaje. Na primjer, jedna od mnogih web stranica se konzultira tijekom
pisanja ovog poglavlja imena ljudi koji su imali važnu ulogu u proučavanju svijesti.

Zatim se poglavlje u knjizi osvrće na dio gdje autori opisuju kako je funkcioniralo znanstveno
proučavanje metalnog u 19.stoljeću.Razvoj metoda psihologije u 19. stoljeću se može vidjeti
kao reakcija protiv ideje da mentalni fenomeni nisu podvrgnuti eksperimentalnom istraživanju
i matematičkog modeliranja. Ključna osoba u tom proučavanju koji se javlja jest Gustav
Fechner.Fechner vjeruje, protiv Descartesa, da um i tijelo su dva aspekta jednog entiteta.On je
također vjerovao, protiv Kanta, da se mentalni procesi mogumjeriti.Fechner je koristio JND
kao jedinicu mjerenja i pokazao da postoji sustavan odnos JNDs (subjektivni mjera osjeta) i
intenzitet fizičkih signala. Preko mnogih modaliteta otkrio je da je odnos između intenzivnog
fizičkog podražaja i subjektivnog osjećaja logaritamski (zakon Weber- Fechner). On nagađa
da će odnos između intenziteta osjeta i živčanih aktivnosti također će biti logaritamski, ali nije
imao načina kako mjeriti živčane aktivnosti. Fechner je uspio pokazati da se mentalno može
mjeriti te da je usko vezano za fizičko. On je također razvio neke osnovne metode
eksperimentalne psihologije koje se još uvijek koriste.Paralelno s pojavom eksperimentalne
psihologije veliki je napredak u razumijevanju živčanog sustava. Ključni je lik u tom razvoju
bio Hermann Helmholtz.Müller je napravio značajnu primjedbu (koju je nazvao zakon
specifične energije živaca) da osjetilnih organa izazvaju isti subjektivni doživljaj no oni su
stimulirani. Müller je predložio da postoje određene vrste živaca povezanih sa svakom smislu
organom, koji je stvorio subjektivnu kvalitetu povezanu sa svakim modalitetom. Helmholtz je
ovu ideju razradio korak dalje i predložio da bi mogle biti različite vrste živaca koji
podržavaju percepciju i unutar modaliteta. Budući da je iskustvo svih nijansi može biti
izrađen miješanjem tri primarne boje, Helmholtz slijedi Young (1802) u predlaganju da su tri
različite vrste živaca fiber u ljudskom oku odnosi s bojom. On izračunava krivulje za valne
duljine osjetljivosti ove tri vrste receptora. ESE nagađanja su naknadno potvrđene pokusom.
Helmholtz priznaje da je zakon određenih živčanih energije podrazumijeva da osjeti ne
omogućuju izravan pristup objektima, ali su znakovi stvarnosti koje se moraju tumačiti. On je
pokazao to jasno u odnosu percepcije na dubine u 3-D prostoru. U hotelu mnoge vizualne
signale na udaljenosti od predmeta iz nas. Jedna je razlika između pogleda koje prime dva
oka,drugi je prijedlog paralaksa: opažanje da, kada se krećemo, u blizini objekata kretanje po
našem oku puno brže od predmeta koji su daleko. Helmholtz shvatio da, kako bi se stvorili
percepiju od tih osjetilnih znakova, mozak mora napraviti zaključke na temelju prethodnog
znanja. On je zaključio da je percepcija ovisi o nesvjesnim zaključcima; nesvjesno, jer naše
iskustvo percepcije je da je neposredna. Nismo svjesni da je zaključak postignut. Tim je
grubim njegov koncept nesvjesnih zaključaka Helmholtz nagovijestio ideju kognitivno
nesvjesnog koji je postao ključna značajka kognitivne psihologije 100 godina kasnije. On je
također nagovijestio nedavna ideju percepcije kao Bayesian zaključivanja.Ideja da zaključak
može biti nesvjesni bio je kontroverzan i Helmholtz je kasnije požalio što je koristio taj
termin.

U razvoju fizologije i psihologije postignuta su mnoga znanja i do kraja 19.stoljeća naučene

su mnoge stvari o mozgu i njegovu funkcioniranju.Do kraja 19.mnogo su naučili o mozgu.
Jedne od mnogih stvari su živčana vlakna su identificirana kao produžetci živčanih stanica.
Wundt i drugi rani psiholozi koriste vrijeme reakcije način intenzivno, ali vrlo različito od
načina na koji se koristi i danas. Njihov naglasak je bio vrlo na perspektivi prve osobe. Htjeli
su mjeriti čistu apercepciju vremena (vrijeme koje je potrebno da bi se doživjelo nešto za to
što jest)oduzimanjem vremena potrebnog za reakciju motora. Ispitanici su upućeni da
reagiraju na stimulacije i njihovo vrijeme reakcije je mjereno. U jednom stanju Ispitanici su
bili upućeni sudjelovati pokretu kako bi se to moglo provesti.Uvjet daje mjeru vremena
odgovora motora (ili mišićnog vrijeme reakcije). U ostalim stanja ispitanike se tražilo da
prisustvuju na osjetilni dojam kojeg su dobili od stimulansa (osjetilno vrijeme reakcije).
Osjetilno vrijeme reakcije je trebalo biti dulje od mišićne vremena reakcije, jer je vrijeme
apercepcije dodano na vrijeme motora. U praksi, rezultati su bili vrlo različiti i mnogi subjekti
jednostavno nisu mogli obaviti zadatak.Velika introspektivna vještina je potrebna za odlučiti
kada se poticaj treba u potpunosti shvatiti.

Sav taj napredak, sve je bilo na mjestu za ponovni pokušaj nagađanja o neuralnim korelatama
svijesti. Jedna takva nagađanja dolaze iz jednog članka iz Mozga(1890), u kojoj je James
Sully Sveučilišta College London stavlja"psiho-fizičke procese u pozornost." Tu raspravu čini
zanimljiva usporedba s raspravama o istoj temi više od 100 godina kasnije. Pokušaji da se
raspravlja o neuralnim korelatama selektivne pozornosti u 1890. imaju dva glavne
nedostatka. Prvo, nervozna aktivnost može se opisati samo u smislu energije. Ideja da bi se
neuroni mogli prenijeti i pohraniti podatke tek treba razviti.Drugo, eksperimentalne studije
pažnje naglašavajusubjektivni doživljaj, a ne ponašanje. Znanstvenici su zabrinuti za
istraživanje iskustva čina pohađanju i njegovim posljedicamaTako je nastala i bihevioristička
nastala dijelom zbog teškoća i nepouzdanosti ove eksperimentalne studije subjektivnog
iskustva. Grubi naglasak na proučavanju životinja, bihevioristi su identificirali markere
mentalnih procesa koji ne ovisi o verbalnim izvješćima. Nenamjerna ostavština biheviorizam
je da sada imamo mnoge eksperimentalne tehnike koje pružaju robustan, objektivne markere
svjesnih i nesvjesnih procesa.

U dvadesetom se pak stoljeću događa to da je to razdoblje predstavljeno kao pustinja što se

tiče svih studija i istraživanja znanosti na području svijesti, no autori smatraju kako je to
pretjerivanje.Ovo je razdoblje ponekad predstavljen kao pustinja što se tiče studija svijesti, ali
ovo je pretjerivanje. Istina je da je John B. Watson pokušao eliminirati oba pozivanja na
svijest i korištenja introspektivnih postupaka iz psihologije, ali on nije uspio ni u SAD-u.
Stanley S. Stevens je nastavio psihofizičku program istraživanja koji je započeo
Fechner.Edward C. Tolman kritizirao ideju da ponašanje može biti u potpunosti objasniti
lanaca stimulans - odgovor asocijacima i predložio da se i na ljudima i štakorima koriste
interne perceptivne reprezentacije. Gestalt psiholozi su proučavali mentalne procese koji su
temelj za percepciju. Od posebnog interesa za kasnijim studijama neuralnih korelatata svijesti
su razne perceptivne iluzije u kojoj subjektivno iskustvo je odvojeno od fizičke stimulacije.
Mnoge takve iluzije, uključujući binokularnog rivalstva, već bila opisana u devetnaestom
stoljeću. Međutim, Gestalt psiholozi naglašavaju važnost tih fenomena za razumijevanje
mehanizama percepcije. Međutim, ključ razvoja u ranom dvadesetom stoljeću bilo je
uvođenje teorije informacija koje iznose Hartley (1928) i Shannon i Weaver (1949).

To je matematička tehnika koja omogućuje količinu informacija u signal, brzina prijenosa

podataka preko komunikacijskog kanala, a kapacitet komunikacijskog kanala se može
kvantificirati. Razvoj teorije informacija bio je prvi korak u matematičkom računu spoznaje.
Ako uzmemo u obzir podataka koji leže u području mentalnog a nego fizičkog, onda je
teorija informacija također prvi korak u rješavanju intenzivnosti teškog problema
premošćivanja mentalne i fizičke domene. Važno je napomenuti, međutim, da informacije u
signalu nije isto što i značenje signala. Računala mogu prenositi informacije, ali je li ta
obavijest suvisla ovisi o tome je li prijamnik može protumačiti. Odmah je prepoznao da se
mozak može tretirati kao komunikacijski sustav koji obrađuje i prenosi
informacije.Razumijevajući mozak na taj način dopustio je realizaciju da je sad moguće
razviti inteligentne strojeve.McCulloch i Pitts ažurirali su neuronsku doktrinu ustvrdivši da
neuron nije jednostavna osnovna anatomska jedinica središnjeg živčanog sustava (kako je
Cajal predložio), već osnovna obradbena informacija jedinica. McCulloch i Pitts su također
predložili da se mozak može se modelirati umjetnim neuronskim mrežama izgrađenim od
vrlo jednostavnih procesnih informacija jedinica.
Zatim slijede posljednjih 50 godina u znanosti koje su smatrane trijumfom kognitivne
psihologije.Teorija informacija imala je neposredan utjecaj na psihologiju. Hick primjenjuje
teoriju informacija za izbor vremena reakcije i pokazao da je vrijeme odziva izravno
proporcionalno kolličini podataka u signal (tj log broja izbora). Miller (1956) primjenjuje
teoriju informacija na psihofizičke presude. On je također pokazao da je gornja granica za
kapacitet memorije neposredna, ali da je taj rok određen je brojem predmeta (ili komadima), a
ne informacijama. Taj je pristup vrlo brzo dovelo do razvoja kognitivne psihologije u kojoj su
opisani psihološki procesi u inženjerskim uvjetima uzetih iz teorije komunikacije (npr
kapaciteta kanala), sustava kontrole teorija (npr, povratne informacije) i računalstvo.Psiholozi
počinju koristiti "okvir i strijela" dijagrame, grafikone tijeka od sustava u smislu procesa i
prijenosa informacija. Dok kognitivni psiholozi nisu skloni koristiti riječ "svjesnost", ovo je
ipak često predmet studija. Nakon Jamesa, sadržaj "radne" ili "aktivne" memorije što su
studirali Alan Baddeley i kolege može se izjednačiti (ugrubo) sa sadržajem svijesti.
Postavljanje selektivne pažnje, kao u Broadbent je dihotičkog zadatak slušanja i Posner je
smatrao daje prikrivene prostorne pažnje zadatak da traži dobrovoljni trud. No, kognitivni
psiholozi obično ne koriste introspekciju kao izravan izvor podataka. Intuicije izvedene iz
introspekcije moraju se potvrditi podacima ponašanju.

Možda je veliki razvoj za istraživanje svijesti tijekom proteklih 50 godina bila je

demonstracija nesvjesnih, automatski psiholoških procesa u percepciji, memorije i djelovanja,
pod nazivom kognitivno nesvjesno Johna Kihlstroma.Pojam podsvjesna percepcija, na
primjer, opisuje situaciju u kojoj je predstavljanje poticaj aplikacije AFF ECTS naknadne
ponašanja promatrača, iako je poticaj nikada ulazi u svijest promatrača U 1960, tvrdnje o
podsvjesnoj percepciji su odbacili eksperimentalni psiholozi na temelju metodoloških
nesposobnosti, ali razvoj sofisticiranijih eksperimentalnih tehnika, kao što su priming
analitičkim tehnikama poput teorije detekcije signala koja pruža uvjerljivije dokaze. Takvi
nesvjesni psihološki procesi su kod više pretjeranom obliku u bolesnika s oštećenjem mozga.
Neki bolesnici s lezijama u vizualnom korteksu može napraviti ispravne "nagađanja" o
svojstvima vizualnih podražaja koji ne mogu "vidjeti".Bolesnici s gustom amnezijom mogu
zadržati znanje o podražajima pa nemaju sjećanje što su vidjeli prije.Pacijent DF, s
oštećenjem inferiornom temporalnog korteksa, može koristiti vizualne informacije od kojih je
ona svjesna da vodi njezine pokrete.U novije vrijeme, socijalni psiholozi su pokazali da je
cijeli niz nesvjesnih procesa utječu na društveno ponašanja.Problem psiholoških studija
nesvjesnih procesa je da trebamo marker da bi do takve obrade došlo, ali u isto vrijeme ne
želimo skrenuti subjekta pozornost na poticaj da se nesvjesno obradu.Predmet nam može reći
da ne vidi poticaj, ali zna da su ipak su obrađeni da trebamo dodatne markere, npr olakšicama
ili interferencije s preradom naknadnih podražaja kojih su svjesni.Razvoj mozga
imaginativnim tehnikama pružio je dodatne markere takvom nesvjesnom obradom. Mnogi
vjeruju da je većina obrade poduzete od strane mozga odvija se bez naše svijesti ali mnogi su
pronašli termin "kognitivno nesvjesno" zbunjujuće. Ta zbunjenost proizlazi iz promjena u
značenju riječi "kognitivno". Prije je pojam spoznajno izvučeno (kao u pojam kognitivna
terapija) iz znanja, uvjerenja i stavova, svih ključnih komponenti svijesti.

Nadalje, slijedeći Kanta, oštre razlike su između spoznaje (veze sa znanjem), emocija (veze s
osjećajima) i spoznaje (veze s voljom). Danas, nakon Neisserove knjige kognitivne
psihologije, mnogi htjeli kognitivno(kao u smislu kognitivne psihologije i kognitivna
neuroznanost) zamijeniti starijim pojam "obrada informacija" i da se odnosi na ono što mozak
radi.S ove točke gledišta postoje kognitivni procesi u računalnoj domeni koja se nalazi
između neuronske aktivnosti s jedne strane i ponašanje i svjesnog iskustva s druge strane.
Takve spoznajni procesi ne moraju dovesti do svijesti i može se objasniti osjećaj kao i
znanje.Demonstracija nesvjesnih procesa postavlja novi problem za proučavanje svijesti.
Samo zato subjekti mogu otkriti ili diskriminirati poticaj, ne znači da su oni svjesni toga. Th
EKS uspjeh može biti rezultat nesvjesnih procesa. Iz njihove perspektive prve osobe oni su
samo nagađanje.

Zatim se promatraju problemi introspekcije, analize protokola i meta-spoznaje. Introspekcija

je bila glavna metoda za psihologe 19.stoljeća. Manje se koristila u 20.stoljeću,ali nije bila u
potpunosti zaboravljena. Kako bi dobili pristup svjesnim procesima za rješavanje problema,
od ispitanika se tražilo da ¨misle naglas¨. Arch-behaviorist John B. Watson je bio pionir u
korištenju ove metode. „ Ovaj pisac je vjerovao da se više može naučiti o psihologiji mišljenja
tako što subjekti misle naglas o konačnom problemu, nego vjerovanjem neznanstvenoj metodi
introspekcije.“(Watson 1920.) Za Watsona mišljenje naglas nije introspekcija, već verbalno
ponašanje. Ipak, nije jasno što znači ¨mišljenje naglas¨ ukoliko se ne promatra u okviru
introspekcije. Ovu metodu opsežno koristi Druckner, jedan od Gestalt psihologa i poboljšanu
¨analizu protokola¨ Ericsson i Simon. Ipak, metodologija iskorištavanja introspekcije kao
izvora podataka je zaostala iza onih razvijenih za poslove ponašanja. U posljednjih nekoliko
godina došlo je do povećanja interesa u razvoju takvih metoda.
Razmišljanje naglas je oblik meta-spoznaje, jer subjekti moraju odražavati i izvještivati o
svojim mislima. Meta-spoznaja je korištena na pametan način da bi osigurala mjere
ponašanja koje odražavaju svijest i perspektivu osobe. Na primjer, kako bi se napravile
uvjerljive ocjene u psihofizičkim eksperimentima, subjekt mora misliti o svojim
percepcijama. Ako se stupanj povjerenja povezuje sa točnošću presuda tada možemo
zaključiti da su subjekti bili svijesni podražaja, a ne samog nagađanja. Ovaj pristup je
korišten u proučavanju svijesti životinja. Majmuni mogu biti istrenirani da naprave pouzdanu
prosudbu i ti bihevioralni odgovori se mogu koristiti kao dokaz da jesu ili nisu svjesni
podražaja.
Sama ideja je temelj tehnike procesa disocijacije koju je razvio Jacoby (1992). Subjekti su
zamoljeni da odluče je li riječ ranije prezentirana u listi A ili B. Pretpostavka je da subjekti
mogu odbaciti poznatu riječ sa liste A samo ako se mogu svijesno prisjetiti da je bila na listi
B. Ovdje je ponovno bihevioralni odgovor odveo u introspekciju.

Zatim se promatra trenutno stanje istraživanja svijesti. Unatoč velikom napretku svijest ostaje
nedostižna kao i uvijek. Neke poteškoće su riješene, ali su se nove javile. Na početku
19.stoljeća, postojala je mala razlika između svijesti i samoga života, a obje su ovisile o
bitnim esencijama koje nisu bile podložne eksperimentalnoj studiji. Čudovište koje je stvorio
Frankenstein u romanu Marry Shelley nije imalo samo život, već i izvrsnu osjetljivost na
čovjekovo iskustvo i patnju. Znanost je postepeno otjerala potrebu za bitnim esencijama da bi
objasnila život, ali svijest je ostala neobjašnjena. Do početka 20-stoljeća, u verziji Jamesa
Wahlea, čudovište živi,ali je nejasno svijesno. Krajem stoljeća čudovište je evoluiralo u
zombije koji su se ponašali kao ljudi (Horne 1992), i nisu imali svijest.

Zombiji su zadržali iznenađujuće jak utjecaj na suvremene filozofe svijesti. Filozofi su

zainteresirani za postojanje određene vrste zombija, koji je fizički i bihevioralno identičn
nama, ali nije svijestan, Neuroznanstvenici i psiholozi su zainteresirani za oblik Haitian
zombija koji nije svjestan, ali kod kojeg je spoznajna nesvijest netaknuta. Na koji način bi se
takvo biće razlikovalo od nas?

Na početku 21.stoljeća znamo da život ne ovisi o bitnim esencijama, ali još uvijek nismo
sigurni o svijesti. Možda postoji bitna esencija koja pretvara zombije u ljude. Postoje razni
prijedlozi prirode za tu bitnu esenciju. Eliminacijski materijalisti ( kao što su Paul i Patricia
Churchland) su zaključili da je svijest sama po sebi bitna esencija i da stoga ustvari ne
postoji. Za funkcionaliste, kao što je La Mettrie, bitna esencija je kompjuterski algoritam
dostatne složenosti.
Ako stroj ima pravilno posloženu kompleknost tada će biti svijestan. Neće biti potrebni novi
fizički principi da bi se razumijelo kako radi. Drugi tvrde da neki neotkriveni znanstveni
procesi, kao što je kvantna zapreka na mikroskopskoj razini je potrebna da bi se objasnila
svijest. I na kraju, ¨ mysterians ¨ misle da je problem svijesti toliko kompleksan da ga ljudski
mozak nikada neće objasniti.

U međuvremenu je znanstvena studija mentalnih procesa otkrila da svijest nije potrebna za

racionalno mišljenje, te da se zaključci i odluke mogu donjeti bez svijesti. To povlači novi
problem za razumijevanje naše svijesti. Descartes i njegovi suvremenici su uzeli zdravo za
gotovo da svijest je nužna za racionalne misli i volju, za razliku od automatskog ponašanja.
Ako nije temelj racionalnog razmišljanja, koja je funkcija svijesti? S jedne strane, smatralo se
da svijest nema funkciju, te da je ona samo epifenomen, koji ne može imati utjecaj na fizički
svijet. S druge strane, Darwinovi sljedbenici su tvrdili da je svijest evoluirala i da mora imati
neke prednosti za one koji ju posjeduju. Sa ove perspektive sofisticirani oblici svijesti
pronađeni u ljudima mogu biti povezani sa jezikom i stvaranjem kulture. Nije nova ideja da je
svijest Možda nužna za komuniciranje i dijeljenje iskustava. Nietzsche je napravio
pretpostavku ¨da se svijest razvila pod pritiskom potrebe za komunikacijom¨.

Studije o svijesti su redovito kritizirane zbog neuspjeha u točnom definiranju što je svijest. U
tom pogledu se dogodilo malo promjena u proteklih nekoliko stoljeća. Problem se djelomično
javlja jer svijest ostaje terminom zdravnog razuma, a ne onog znanstvenog. Različiti ljudi
koriste termin referirajući na različite stvari. Studije koje definiraju neurološke veze svijesti
često referiraju na samo jedan aspekt svijesti (npr. pristup svijesti), dok one druge apekte
ostavljaju netaknutima (npr. fenomenalna svijest).Posljedica intelektualnih nastojanja koja su
navedena u ovoj knjizi je ta da frakcioniranje svijesti će postati eksplicitnije i drugačije
komponente će biti povezane sa specifičnim operativnim definicijama. U zadnjem poglavlju
ovog uvoda se opisuju neki specifični problemi studija o svijesti, koji će pomoći razvoju
takvih frakcija i definicija.

Znanstvena zbivanja koja se nalaze u ovom poglavlju imaju oblikovano mišljenje o

glavnim znanstvenim pitanjima koja se tiču svijesti. Mnoga od tih pitanja, posebno ona koja
se tiču spoznajne i neuronske osnove svijesti nisu mogla biti pitana čak niti prije 20 godina.
To nisu prava pitanja o pravom problemu svijesti, nego su to pitanja o zadovoljavajućem
odgovoru koji se treba pronaći. Kada budu odgvorena pravi problem će se lakše odgonetnuti.
U knjizi se ističu glavna pitanja na ovaj problemi te autori nastoje odgovoriti na njih.Jedno od
njih je postoje li različiti oblici svijesti.Glavni dio ove knjige je posvećen različitim oblicima
svijesti, tako da je odgovor mora potvrdan. Ipak, ne znamo točno frakcioniranje svijesti, niti
na koji način će se različite vrste svijesti razlikovati. Pitanja o vrstama svijesti mogu biti
odgovorena kroz učenje o spoznajnim i neurološkim korelacijama različitih vrsta svijesti.
Pitanja kao što je na primjer, esu li različiti obrasci neuronske aktivnosti povezani za
različitim vrstama svijesi se mogu odgovoriti usmjeravajući na svijest životinja i ljudi ili na
svijest djece i odraslih.

Tako se nameće i pitanje o biološkim oznakam svijesti.To pitanje je izoštreno demonstracijom

višestrukih nesvijesnih procesa. Možemo se pitati o razlici između tih procesa koji su
povezani sa svijesti i onih koji nisu. Da li procesi povezani sa svijesti uključuju specifične
vrste izračuna i prikaza? Jesu li povezani sa specifičnim vrstama neuronske aktivnosti i
uključuju li posebne regije mozga? Za kontrastne procese svijesti i nesvijesti već znamo, na
primjer, da aktivnost u regiji ljudskog fusiform cortexa je nužno, ali ne i dostatno za svijesno
iskustvo lica.

Praktično pitanje koje suočava kliničare praktične terapije i operativnog teatra jest kako
određujemo prisutnost svijesti? Je li pacijent sa povrijeđenim mozgom u komi ili je u
zatvorenom –stanju, ako je svijestan svega što je rečeno, ali je u nemogućnosti micati tijelom?
Dokaz o svijesti je trenutno bihevioralno zaključen, ali da li rezultati klasifikacije bolesnika u
komi, onih sa minimalnom svijesti, onih u vegetativnom stanju ili onih koji su omeđeni
sindromom točno odražavaju temeljni stupanj svijesti takvih pacijenata?

Sa istim problemom se susreću anesteziolozi. Pacijent na operacijskom stolu se ne može

micati, jer mu je ubrizgan sedativ za opuštanje mišića, ali ako postane svijestan usred
operacije , tada će tužiti bolnicu. Kako anestezilog može reći je li pacijent budan? Rješenje
leži u tome da se treba pronaći odgovarajući neurološki korelant svijesti ili se treba pronaći
način kako komunicirati sa pacijentom,ali postavalja se pitanje kako da utvrdimo svijesnost
kada komunikacija nije moguća.Postoji li neki spoznajni proces koji je oznaka za svijest?Te
posljednje pitanje koje nam se intuitovno nameće jest za što svijest služi ?

Demonstracija nesvijesnih procesa je također zaoštrila mišljenja o ovom pitanju. Može se

postaviti pitanje o rješenju problema svijesnim procesima, ali ne i nesvijesnima. Drugim
riječima, iako Hollywood zombiji mogu ići u kupovinu, postoji li neki zadatak koji bi im bio
teži i kojeg ne bi mogli izvesti?

Može se primjetiti da su sva pitanja povezana. Određivanje je li netko svijestan će ovisiti o

pronalasku oznaka za svijest. Pronalazak spoznajnih oznaka svijesti bi moglo dati tragove o
tome što svijest zaista jest. Alternativno, kada bi znali za što svijest služi, tada bismo lakše
našli oznake za svijest.

Uviđamo kako je u ovom kratkom pristupu studijama svijesti promatran problem svjesnih
procesa kroz tehnike ¨mišljenja naglas¨ i introspekcije. Prethodno tome predstavljen je
povijesni pregled znanstvenih istraživanja koji počinju sa Kantom a završavaju s suvremenim
tumačenjima, metodama i problem po pitaju svijesti.Problem dualizam, problem definiranja
svijesti, mjerenja te znanstvene tehnike samo su neke od stavki koje su autori pokušali
obuhvatit u ovom poglavlju. Problem ¨mišljenja na glas¨ je zatim promatran kroz tehniku
meta-spoznaje. Nadalje se promatra svijest koja je uvijek nedostižna i teško objašnjiva.
Promatra se problem esencije svijesti, te su se razvile razne teorije,ali još uvijek postoji
mišljenje da je svijest toliko komplicirana, te da se nikada neće moći objasniti. Znanstvenici
su se zatim počeli baviti funkcijom svijesti. Neki su smatrali da svijest uopće nema funkciju,
dok je nadjačala teorija da svijest se razvila pod pritiskom potrebe za komunikacijom i
kulturom. Problem neuspjeha u definiranju toga što je svijest leži i u problemu korištenja
termina svijesti. Na kraju su navedena ključna pitanja o problemima studija svijesti, te kada se
konačno ta pitanja odgovore doći će se do zaključka što svijest ustvari jest, koje su njene
oznake i čemu svijest služi.