1

EKSPRESIVISTIČKA TEORIJA

umjetnost tijekom 19. stoljeća počinje se s vanjskog izgleda i vizualnih svojstava predmeta (tipičnih
za reprezenacijsku umjetmnost) okretati prema unutra, pri čemu se naglasak više ne stavlja na
predstavljanje izgleda nekog predmeta, djelatnosti ili društva, nego na istraživanje unutarnjeg
doživljaja i prenošenje subjektivnog iskustva

cilj umjetnika - izraziti svoje osjećaje

kada se i prikazuje neka situacija iz vanjskog svijeta, ona se prikazuje stoga što je ona za umjetnika
bila samo vanjski stimulus koji je doveo do specifičnog emocionalnog odgovora

tijekom 20.st. ekspresivizam postaje dominantna teorija, osobito do polovice stoljeća

umjetnost izražava emocije
expressio (tal.) - ‘izbaciti’
umjetnost shvaća kao izbacivanje emocija na površinu, gdje postaju zamijećene od strane
umjetnika, ali i publike

kako razumjeti prenošenje emocije?

autor promatra neki krajolik i osjeća se sjetno, potom naslika sliku u koju unese svoju emociju, tako
da promatrači gledajući je osjećaju sjetu
prema ovoj teoriji ekspresije postoje tri uvjeta za biti umjetničko djelo: umjetnik, publika i
emocionalno stanje. dodatno, potrebna je i intencija

uvjet: umjetnik, smatraju ekspresivisti, preispituje svoje emocije i ne izbacuje ih bez dodatne
refleksije, umjetnik razmišlja o tome kako u određenom mediju što bolje predočiti vlastito
emocionalno stanje, on odabire boje, prave riječi, isprobava, traži pravi način. Ta radnja je
kontrolirana.

X je umjetničko djelo ukoliko je

(1) namjerno
(2) prenošenje do publike
(3) jednakog (identičnog tipa)
(4) individualiziranog
(5) emocionalnog stanja (emocije)
(6) kojeg umjetnik osjeća i
(7) pojašnjava
(8) koristeći se crtama, oblicima, bojama, zvukovima, radnjama i/ili riječima.

dvije najčešće ekspresivističke teorije:

transmisijska teorija - glavni joj je zahtjev da emocija bude prenesena do publike. Transmisijska
teorija u zahtjevu za prenošenjem emocija zahtijeva od umjetnika dvije stvari: 1. umjetnik mora biti
iskren – detektirati relevantnu emociju koju želi prenijeti (iskustveni uvjet) i 2. prenijeti upravo tu
emociju, a ne neku drugu (uvjet identiteta)
čista ekspresivistička teorija - zahtijeva samo pojašnjavanje osjećaja koje ne mora biti preneseno
do publike
čista ekspresivistička teorija - zahtijeva samo pojašnjavanje osjećaja koje ne mora biti preneseno do
publike

Prigovori:
treba li kao nužan uvjet za biti umjetničko djelo postaviti zahtjev da se kod publike postigne
relevantna emocija? Moguće ublažiti uvjet transmisijske ekspresivističke teorije i zadržati publiku
 2
kao nužan uvjet, međutim zahtijevati da se prenese nešto, a ne baš određena relevantna emocija
koju umjetnik izražava. Također, moguće je prihvatiti tezu da se djela u načelu rade za publiku, no
ne za neku specifičnu.
čišta ekspresivistička: ako je nešto nejasno, ne dolazi do publike; ukoliko je pisano privatnim
jezikom dovodi se u pitanje razumijevanje i status umjetničkog djela. Očito postoji potreba za
minimalnom ulogom publike, odnosno da je publika nužna u ostvarenju umjetničkog djela.
problem sa zahtjevima transmisijske teorije: umjetnik ne mora sam proživjeti neku emociju da bi je
prenio na publiku, ili je barem ne mora doživljavati u trenutku stvaranja. Također, moguće je da
umjetnik nema nikakav poseban osjećaj dok stvara djelo.

kontraprimjeri:
nadrealizam i djela Andre Bretona - metoda nazvana „Exquisite Corpse“ - takva djela nisu nastala s
ciljem prenošenja emocije, a svakako ne posjeduju neku razjašnjenju emociju koja treba kao takva
doprijeti do publike. Čak i ako bi se reklo da djelo ipak izražava emociju, onda je svakako problem
što nije postojalo namjera prenošenja emocije, a niti je emocija konačno individualni izražaj
umjetnika
primjeri kršćanske umjetnosti - jesu li baš svi umjetnici prenosili uzvišene religijske vlastite
emocije?

ono što još uvijek nije pobijeno jest osnovna ideja ekspresivističke teorije, a to je da svako
umjetničko djelo u konačnici nešto izražava – emociju, koja je, dakle, nužan uvjet za biti
umjetničko djelo.
međutim, nije svaka umjetnost takva da nužno izražava emociju - moguće je da umjetnost izražava
nešto drugo osim emocije – recimo ideju (Warhol)
polazište ekspresionista jest da svemu što radimo pristupamo iz nekog raspoloženja, s nekim
stavom, s određenim osjećajima i da je nemoguće pri tome izbjeći utiskivanje tih emocija u djelo.
Stoga, djelo izražava osjećaje i osobnost umjetnika, čak i ukoliko je umjetnik sam htio učiniti
drugačije.
previše široko shvaćanje umjetnosti?

EKSPRESIJA
pojam ekspresija pokriva ljudske osobine, od emocionalnih do karakternih, te je ekspresija
manifestacija, prikazivanje, objektifikacija, utjelovljenje, projekcija ili pokazivanje ljudskih
kvaliteta ili antropomorfnih svojstava
ekspresija u filozofiji umjetnosti - umjetničko djelo izražava X znači da umjetničko djelo
manifestira, prikazuje, utjelovljuje X, pri čemu je X neko ljudsko svojstvo poput emocije ili nekog
svojstva karaktera

umjetnik izražava (manifestira, prikazuje, utjelovljuje) X (neku ljudsku osobinu) akko

(1) je umjetnik bio pokrenut nekim osjećajem ili iskustvom X-a za izradu djela;
(2) umjetnik je prožeo djelo (ili neki njegov dio) s X (nekom ljudskom osobinom); i
(3) djelo (ili neki njegov dio) ima sposobnost dati umjetniku osjećaj ili iskustvo X-a pri ponovnom
susretu s djelom i ima sposobnost prenijeti isti osjećaj ili iskustvo na publiku.

umjetnost obično ne zahtijeva potpunu iskrenost koju očekujemo u životu. (glumac koji izražava
bol)

potrebno je razlikovati dva smisla ekspresije:

1. kada kažemo da „x izražava tugu“ mislimo da je x ekspresija tuge takav da na temelju njega
možemo reći da je osoba tužna. Ovo prvo značenje možemo nazvati izražaj-smisao (the expression
sense).
 3
2.„X izražava tugu“ znači samo to da je x izražajan u odnosu na tugu, to jest da daje karakterističnu
pojavu tuge. (Vrba izgleda tužno - tuga nam samo opisuje kako drvo izgleda, to jest, drvo ima
izražajno svojstvo tuge) Nazovimo ovo drugo značenje izražajni-smisao (expressive sense). Slike
izražavaju tugu bez da im ili njihovim autorima pripisujemo psihološka stanja tuge.

ako prihvatimo ovo drugo značenje ekspresije uvjet iskrenosti i zamisao da djelo može izražavati
svojstvo samo ukoliko je umjetnik bio pokrenut tim svojstvom i utjelovio se pokazuje kao
pogrešno.

ukoliko prihvatimo da ekspresija djela znači da je djelo izražajno u odnosu na nešto, tada određena
svojstva poput tuge, radosti ili melankolije možemo detektirati u samom djelu neovisno o
psihološkim stanjima koje u tome trenutku proživljavamo.

dakle :
1.) djelo može posjedovati izražajno svojstvo x, koje u publici može izazvati neku sasvim drugu
emociju y.
2.) djelo može izražavati osjećaj x, recimo hrabrost, koju je jednostavno nemoguće izazvati kao
takvu u publici.
3.) djelo može izražavati osjećaj x, recimo ljutnju, koja se ne može izazvati u publici iz
jednostavnog razloga jer ljutnja zahtijeva objekt na kojeg se odnosi, a publika ga u trenutku susreta
s takvim djelom nema. Dakle, moguće je detektirati izražajna svojstva djela bez da smo i sami
inficirani specifičnom emocijom ili iskustvom.

no ostaje nam pozabaviti se s drugim uvjetom, koji ipak zahtijeva da je umjetnik na određeni način
utjelovio neko iskustvo ili emociju, na temelju kojeg onda možemo detektirati upravo tu emociju u
djelu i reći da je izražajno u odnosu na tu emociju. Dakle, da bi djelo moglo izražavati x, recimo
veselje, umjetnik je morao utjeloviti x, to jest veselje, što onda opravdava naše pripisivanje veselja
tom djelu

X oprimjeruje y (neko svojstvo) akko (1) x posjeduje y i (2) x referira na y.

neko glazbeno djelo oprimjeruje veselje tako što je glazbenik specifičnim mjerama, tonovima,
harmonijom pokušao utjeloviti emociju veselja, tako što je onda to djelo u konačnici postalo primjer
tog svojstva.
kako umjetničko djelo može posjedovati to svojstvo kada su to antropomorfna svojstva, to jest,
svojstva karakteristična samo za psihološka stanja ljudi ili njihove karaktere? Umjetničko djelo ne
može biti doslovno niti tužno niti veselo. Budući da svojstva ne pripadaju djelima doslovno, autori
ove pozicije slažu se s time da moramo govoriti o metaforičkom oprimjeravanju.

metafora je vrlo općenito rečeno primjena imena, kategorije ili nekog deskriptivnig termina na nešto
u nedoslovnom smislu, nego tako da se izraz ili termin kojeg primjenjujemo veže uz određene
značajke imaginativno ili preneseno.
toplo, hladno i mlako - 'tempereaturnu shemu' transferiramo na shemu obilježja ljudskog karaktera
(ili glasa), zadržavajući sistematičnost sheme koju primjenjujemo u nedoslovnom smislu

metafore su jednostavno rečeno dijelovi većih sustava, a njihova primjena uključuje dvije stvari: a)
odabir određene sheme obilježavanja (npr. izražavanje topline u stupnjevima, obilježavanje
psihološkog stanja: delirično, bezbrižno, melankolično…) i b) primjena te sheme na neku drugu

ovakvo objašnjenje lijepo se uklapa u ekspresivističku teoriju po kojoj onda umjetnička djela
metaforički utjelovljuju određeno svojstvo: romantična glazba je topla, a elektronička je hladna.

problemi s metaforom:
 4
kompleksne emocije i problem ustanovljavanja sheme - metaforička ekspresivnost kojom možemo
opisati djela čini se puno širom od ovih zadanih shema i njihovih specifičnih projekcija
(tarantinovski film)
je li ekspresija uvijek metaforička? Zastupnici metaforičke teorije tvrde da je ekspresija uvijek
metaforička polazeći od jednostavnog razloga: djelo samo ne može biti tužno, stoga je tuga koju
izražava samo metaforička. Dakle, ako neživoj stvari pripisujemo svojstvo izražavanja ili ekspresija
onda ona nužno mora biti metaforička, a ne doslovna.

međutim - „Što je pjesnik htio reći?“ Odgovor na to pitanje otkrit će da pjesma izražava stav i
emocije pjesnika – osjećaj kojeg izražava proizlazi iz njegovih vjerovanja, stavova, namjera,
vrijednosti, što sve skupa onda sudjeluje u stvaranju emocije kojeg čitatelj onda prepoznaje. Kada
kažemo na temelju toga da je pjesma dirljiva, tada zaista doslovno pripisujemo to izražajno svojstvo
samoj pjesmi, kao nositelju tog svojstva
nije tako da samo živa bića mogu posjedovati psihološka stanja. Moguće je pripisivati izražajna ili
ekspresivistička svojstva umjetničkim djelima na temelju opažanja određenih struktura ili
konfiguracija ili formi u samim djelima koja kod nas izazivaju asocijacije sa sličnim stanjima ili
svojstvima.

važnost ekspresivističke teorije očituje se u tome što nam omogućava emocionalno doživjeti svijet.
Iako i ona, jednako kao i reprezentacijska teorija, ima problem s obuhvaćanjem svih umjetničkih
formi, ona svakako naglašava drugi važan element u određenju umjetničkog djela, a to je emocija.