TEORIJE PRIPOVIJEDANJA

Klasična i postklasična naratologija

1
 NARATOLOGIJA
 u užem smislu: određuje pod okriljem
strukturalizma razvijenu znanost o pripovijesti
 Tzvetan Todorov 1969. godine

 u širem smislu: disciplina vrlo rastezljivih

granica i gotovo nejasnih rubova što pokriva
ukupno proučavanje i teoriju pripovijesti od
šezdesetih godina dvadesetog stoljeća do danas
 pojavljivanje kao formalističko-strukturalističke
discipline (šezdesetih godina 20. stoljeća)

 jasno izražene znanstvene težnje u smislu

uspostavljanja teorije i definiranja prirode pripovijesti
(tekst)

 današnja naratologija se razgranala u brojne

analitičke, metodološki heterogene i često
pragmatične modele orijentirane više na kontekst
nego na pripovijedni tekst

 umjesto o naratologiji (u jednini) sve se više govori o

naratologijama (u množini)
3
 klasična, strukturalistička, prava,
poststrukturalistička, postklasična, nova

 rodno mjesto naratologije (danas već) kultni osmi

broj časopisa Communications (u izdanju pariške
kuće Seuil) objavljen 1966. godine

 pod zajedničkim nazivnikom strukturalne analize

pripovijedanja okupio tekstove Rolanda Barthesa,
Umberta Eca, Gérarda Genettea, Algirdasa Juliena
Greimasa, Tzvetana Todorova i drugih

 ti se tekstovi danas smatraju svojevrsnim manifestom

klasične naratologije
4
• klasična (ili strukturalistička ili prava) naratologija
vezana za strukturlizam u književnoj teoriji

• usmjerena što preciznijem terminološkom

razgraničavanju i metodologiji što će poslužiti u
proučavanju i raspravama o tekstovima

• opisati sustav što bi regulirao sve pripovijesti

• naglasak na čin pripovijedanja i pitanje dubinske

strukture

5
 "Naratolozi tako proklamiraju univerzalnu krono-
logiku događaja, normativno uglavljenu u svim
ljudskim svijestima neovisno o njihovoj vremensko-
prostornoj, povijesnoj, civilizacijskoj i kulturnoj
smještenosti..." (V.Biti, 2000)

6
•izvor u promatranju mita francuskog antropologa
Claudea Levi-Straussa
•on je naoko različite mitove gledao kao varijacije niza
nekoliko osnovnih tema
•kaže da se u bitno različitim mitovima nalaze
postojane i opće strukture
•na te strukture svediv svaki pojedini mit
•mit je vrsta jezika: moguće ga je rastaviti na manje
jedinice, miteme, koje kao i fonemi – kao osnovne
zvučne jedinice u jeziku – dobivaju značenje tek
kombinacijom
7
• kombinacije se vrše na osnovi pravila ili gramatike
• pravila su skup odnosa u dubini priče i upravo ta
pravila tvore pravo značenje mita
• spomenuti odnosi imanentni ljudskoj svijesti
• prilikom proučavanja pojedinog mita ne poklanjamo
pažnju njegovom sadržaju već univerzalnim
mentalnim operacijama pomoću kojih se mit
strukturira
• pr. binarne opreke (crno – bijelo, noć –dan itd.) kao
instrumenti pomoću kojih mislimo, način
klasifikacije i organizacije stvarnosti
8
• Vladimir Jakovljevič Propp: MORFOLOGIJA
BAJKE

• Morfologija je opis pripovjednog teksta prema

njegovim dijelovima i odnosima dijelova međusobno
te dijelova prema cjelini

• Propp funkciju opisuje kao djelovanje lika, definira

je iz aspekta njegove važnosti za tijek radnje

• Funkcije su stabilni, konstantni elementi u priči,

neovisni o tomu kako se i od koga ispunjava

9
• Broj funkcija ograničen je, ali redoslijed je uvijek
identičan - odsutnost pojedine funkcije ne mijenja
redoslijed ostalih

•Sve su bajke zapravo jednake s obzirom na strukturu

•Bajke definiraju funkcije, konjunktivni elementi

(najave nesreće, dozivi...), motivacije (razlozi i ciljevi),
obličja likova te atributivni elementi

•Njegovi modeli likova i funkcija mogu se primijeniti na

svaki pripovjedni tekst 10
Funkcije
1. jedan od članova obitelji odlazi od kuće
2. zabrana dana junaku
3. zabrana je prekršena
4. zlikovac odlazi u izvidnicu
5. zlikovac dobiva informacije od žrtve
6. zlikovac pokušava zavarati žrtvu da bi dobio
nju ili njezin posjed
7. junak je zavaran i nesvjesno pomaže
8. zlikovac naudi članu obitelji
8. a. članu obitelji štogod nedostaje ili to želi
imati
11
Funkcije
9. nesreća i nedostatak poznati su, junaku je dan
zahtjev ili zapovijed, mora otići ili ga se šalje
10. tragač se složi s poslanjem ili sam odlučuje o
njem
11. junak napušta dom
12. junak se ispituje, provjerava, napada itd., to
ga priprema da primi čarobni predmet ili
pomoćnika
13. junak reagira na djela budućeg darivatelja

12
Funkcije
14. junak posjeduje čarobni predmet
15. junak je doveden do mjesta gdje je traženo
16. junak i zlikovac u izravnoj borbi
17. junak je žigosan/obilježen
18. zlikovac je pobijeđen
19. prvotna se nesreća i nedostatak rješavaju
20. junak se vraća
21. junaka progone
22. spašavanje junaka iz potjere

13
Funkcije
- većina bajki ovdje završava, ali radnja se može i
zakomplicirati
- uvodi se novi zlikovac
- ponovno se izvršavaju osma i deseta funkcija

8. zlikovac naudi članu obitelji

10. tragač se složi s poslanjem ili sam odlučuje o
njemu

14
Funkcije
23. neprepoznati junak stiže kući ili u drugu
zemlju
24. lažni junak tvrdi neutemeljeno
25. junaku je dan težak zadatak
26. zadatak je riješen
27. junak je prepoznat
28. lažni je junak razotkriven
29. junak dobiva novi izgled
30. zlikovac se kažnjava
31. junak se ženi i nasljeđuje prijestolje
15
Značaji ili karakteri (likovi) – ukupno 8

1.zlikovac (bori se protiv junaka)

2.darivatelj (priprema junaka ili mu daje čarobni
predmet)
3.čarobni pomoćnik (pomaže junaku u pothvatu)
4.princeza (osoba koju junak ženi, često predmet
potrage)
5.princezin otac (kralj)
6.otpremnik (obznanjuje što nedostaje i otprema
junaka)
16
Značaji ili karakteri

7. junak (reagira na darivatelja, ženi princezu)

8. lažni junak/antijunak/uzurpator (preuzima
junakove zasluge i želi se oženiti princezom)

- katkad se uloge dijele među više likova

17
•Strukturalističko čitanje teksta

•strukturalistička analiza se usredotočuje na formu a ne

na sadržaj priče
•elementi u priči - paralelizmi, opozicije, inverzije,
ekvivalencije
•to znači da jedne elemente možemo zamijeniti drugima
ako ne diramo u strukturu njihovih međuodnosa

18
 klasična naratologija strukturlizam slijedi opisom
sustava što uređuje pripovijesti, odnosno
potenciranjem istraživanja odnosa među njima

 vođeni težnjom za objektivnošću, neutralnošću i

znanstvenošću, prilozi ondašnjih naratologa rezultirali
su donekle preciznim metajezikom te javljanjem
pojmova među kojima su: akter, aktant, fokalizacija,
dijegetička razina...

 područje interesa širi se na sve pripovjedne oblike,

kako na one u svakodnevici tako i na one
izvanknjiževne

19
«Pripovjedni tekst nalazimo u mitu, predaju, bajci,
pripovijetki, noveli, epu, priči, tragediji, drami,
komediji, pantomimi, na oslikanom platnu (sjetimo se
Carpacciove Svete Uršule), na vitražu, filmu, u
konverzaciji. Osim toga, pripovjedni tekst je, u svojim
gotovo beskonačnim oblicima, prisutan u svim
vremenima, na svim mjestima, u svim društvima.
Nema, niti je ikad bilo naroda bez pripovjednog teksta.
Sve klase i sve društvene grupe imaju svoje
pripovjedne tekstove, a veoma često u njima uživaju
ljudi različitih, gotovo suprotnih kultura.»
(R.Barthes,
Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova )

20
• smjena strukturalističke paradigme
poststrukturalističkom na općem planu odrazila se i
na području naratologije

• još inetenzivnije širenje djelokruga izvan književnih

pripovijesti s jedne strane
• te, s druge strane, uvođenjem pojmova i teorija
drugih disciplina u naratološka istraživanja

• naratološka istraživanja toga razdoblja tiču se, na

primjer, vizualnih pripovijesti, naglašeno se
izučavaju intertekstualne i intermedijalne relacije, u
analizu se uvodi deridijanska dekonstrukcija i
ukljućuje kategorija roda
• )
21
 osamdesete – kriza pa i smrt naratologije
 prigovori još u vrijeme dok ni sama klasična

naratologija nije bila u potpunosti razrađena

 prigovori često iz vlastitih redova; na slijepe pjege i

slabosti naratologije nerijetko su ukazivali njezini

začetnici
 R. Barthes se još 1970. godine u poznatoj raspravi

S/Z ironično osvrnuo na strukturalisitčku ambiciju

svođenja svih pripovijesti na jednu te istu strukturu;
G. Genette izražava svijest o mogućnosti i drukčijih
pogleda na pripovijesti, G. Prince upozorava na
pretjeranu tekstocentričnost naratologije, a S.
Rimmon-Kenan se pita je li njezin pristup
pripovijestima uvod ili prije osmrtnica za naratologiju
22
 kraj osamdesetih, suočavanje s pitanjima o statusu i
opstojnosti naratologije
 Narratology Revisited 1990. godine objavili dva

tematska broja Poetics Today

 indikativni prilozi o važnosti izučavnja konteksta u

naratologiji (Chatman1990), ideologijskom čitanju

pripovijesti (Wright 1990), kognitivnim aspektima u
naratološkim istražvanjima (Ibsch 1990), o
pripovijestima i računalnom jeziku (Ryan 1990)

 novi smjer u naratologiji potaknut je nastojanjima da

se utvrdi što pripovijest može činiti, a ne više što čini
samu pripovijest

23
 pristupi klasičnu strukturalističku naratologiju
podvode pod znak pitanja, a pod osobitim su se
udarom našli njezini osnovni ciljevi i polazišta te iz
njih proizašla isključenja

 Shlomitz Rimmon-Kenan sažima: "Sustavno

proučavanje književnosti sa svojom aurom
znanstvenosti bilo je propitivano gotovo jednako
često koliko i napadano" (2002: 143)

 uz objektivnost i neutralnost kao teško svladive

imperative u književnoj znanosti često je također
osporavan metajezik

24
 poroznost pri integraciji drugih teorijskih pristupa i
plastičnost u primjeni izvan podruća književne analize
 Martin McQuillian ur. zbornika The Narrative

Reader (2000), pristupe pripovijesti koji se onodobno

javljaju podveo pod zajednički naznivnik dijaspora
 dijaspora se grana u više smjerova:

 psihanalitički smjer (Laura Mulvey, Stephen Heath...),

pristupe rodnim pitanjima (Susan S. Lanser, Teresa de

Lauretis...), dekonstrukcija (Jacques Derrida, Paul de
Man, J. Hillis Miller, Barbara Johnson),
fenomenološki pristup (Wolfgang Iser, Paul
Ricoeur...), povijesni pristup (Shoshana Felman,
Fredric Jameson,...) i pitanja rase i kolonijalizma
(Edward Said, Homi K. Bhabha...)
25
 devedesete godine dvadesetog stoljeća - razdoblje u
kojemu je inaugurirana postklasična i nove
naratologije

 naratologiji govori u pluralu: "naratologija je

razgranata u naratologije; strukturalističko
teoretiziranje pripovijesti razvilo se u mnoštvo
modela za pripovjednu analizu." (Herman, 1999)

 postklasična naratologija kao zajednički naziv za

brojne pristupe pripovijestima što pokazuju
osjetljivost ne samo na tekst nego i na kontekst
pripovijesti

26
 pitanja što nameću novi pristupi ne mogu se
obuhvatiti isključivo iz književnoteorijske pozicije,
nego se zahtijeva udruživanje resusra različitih
humanističkih disciplina
 "prilagođujući mnoštvo metodologija i perspektiva –

feminističku, bahtinijansku, dekonstrukcijsku, teoriju

čitateljskog odgovora, psihoanalitičku, historijsku,
retoričku, filmsko- teorijsku, računalnu, diskurzivno-
analitičku i (psiho)lingvističku – pripovjedna teorija
prolazi ne pokop i pokopavanje nego prije
ravnomjernu, ponekad čak naglu metamorfozu..."
(Herman 1999)

27
 "Postklasična naratologija (koja se ne može spojiti s
postrukturalisitčkim teorijama pripovijedanja) sadrži
klasičnu naratologiju kao jednu od svojih 'značajki',
ali je obilježena obiljem novih metodologija i
istraživačkih hipoteza; rezultat je mnoštvo novih
perspektiva o oblicima i ulozi same pripovijesti."
(Herman 1999)

 pojam postklasične naratologije na međunarodnoj je

razini danas usvojen, iako ne bez zadrške

28
 uz nužno uvođenje novina, metodologija i
termnilogija klasične naratologije u svojoj će
postklasičnoj fazi biti dijelom prilagođena, a dijelom
odbačena
 novi pristupi preoblikuju analitičke metode,

pretpostavke i ciljeve klasične naratologije

 ključne razlike između strukturalističke ili klasične

naratologije te postklasične i novih naratologija,
detaljno je razradio i u tabličnoj formi plasirao Ansgar
Nünning

29
Jan Alber i Monika Fludernik (2010) mijene u
naratologiji raspodijelili u četiri skupine:

 (1) revizija klasičnih problema, rasvjetljavanje

slijepih pjega i praznina strukturalističke paradigme;
 (2)metodološko proširenje klasičnog modela drugim

disciplinama - pojava naratološke teorije govornih

činova, psihoanalitičke naratologije ili
dekonstrukcijske naratologije, na primjer;
 (3) orijentacija na tematsku razinu pripovijesti - što

vodi do pojave feminističke, queer, etničke,

manjinske, postkolonijalne ... naratologije;

30
 (4) kontekstualna verzija postklasične naratologije što
proširuje istraživanje pripovijesti izvan okvira
književnosti prema drugim medijima

 "naratologija sada uzima u obzir različite medije

(film, stripove itd.), izvedbene umjetnosti jednako kao
i neknjiževne pripovijesti. Isto tako, pripovjedni obrat
u (društvenim) znanostima i humanistici rezultirao je
sviješću o središnjoj ulozi pripovijesti u mnogim
područjima kulture, od autobiografije i povijesti do
psihologije, prirodnih znanosti, bankarstva ili čak
sporta." (Alber, Fludernik 2010)

31
 različte pravce (podvarijante), postklasične i novih
naratologija danas je moguće pronaći pod velikim
brojem naziva:

 kognitivna naratologija
 retorička naratologija

 prirodna naratologija

 neprirodna naratologija

 postmodernistička naratologija

 kulturalna naratologija

 etička naratologija

 politička naratologija

32
 postkolonijalna naratologija
 psihoanalitička naratologija
 historiografska ili povijesna naratologija
 naratologija mogućih svjetova
 cyber naratologija
 pravna naratologija
 feministička naratologija
 rodna naratologija
 queer naratologija
 transgenerička naratologija
 psihometrijska naratologija ...

 ponekad se u novom svjetlu određuju i pristupi

nastali bitno ranije
33
 pristupi i nazivi, kao i klasifikacijske naratologijskih
varijanti, danas su gotovo nesagledivo pluralni

 mnogi posklasični pristupi oslanjaju se na tradicijske

modele, a pritom su posebno mjesto nalaze teorije
Mihaila Bahtina, Vladimira Proppa ili nešto
suvremenijeg Waynea Bootha, kao i reaktualizacija
kategorije mogućeg svijeta (filozofija, modalna
logika)

34
 SAŽETO

 dok za klasičnu naratologiju pripovijedanje i čitanje

proizlaze iz teksta, posklasična naratologija u svim
razvedenim oblicima pažnju poklanja kontekstu i
polazi od različitosti svakoga čina čitanja

 dok je strukturalistička varijanta imala namjeru

usustaviti opću teoriju pripovijedanja, postklasična
naratologija namjerava dokučiti okolnosti što svaki
čin čitanja čine drukčijim

35
 stoga svi aspekti što se odnose na čitanje preuzimaju
primat u istraživanju pripovijesti

 "čitatelj će nesumnjivo biti uvučen u igru. Odgovori

će biti obojani njezinom ili njegovom ideologijom,
njezinim ili njegovim mišljenjem o mogućnostima,
aktualnostima njezinim i njegovim okvirima i
scenarijima, njezinim i njegovim poznavanjem
prirodnih pripovijesti." (Herman i Vervaeck 2005:
175)

 etičko-politička pitanja bila isključena iz predmeta

interesa strukturalističke naratologije

36
 pitanju ideologije u pripovijesti pristupa prije svega
kroz čitatelja, točnije kroz interakciju čitatelja i
pripovijesti

 recipijent ima ključnu ulogu i u konstrukciji

predodžbe o pripovjedaču i poruke koju pripovjedač
prenosi

 postklasični etički pristupi pažnje usmjeruju na

pripovjedača i likove, no svjesni su suspektnosti i
neodlučivosti svakog etičkog čitanja

37
 vjerojatno najpoznatiji primjer ideološkog čitanja
pripovijesti pruža feminisitička naratologija
 rodna, spolna, seksualna pitanja u klasičnim

naratološkim analizima isključena

 u postklasičnu ulaze u smislu propitivanja

rodnih/spolnih uloga, borbe za moć, patrijarhalnog

poretka, ženskog iskustva, žudnje, tjelesnosti
 mnoge analitičarke, na primjer S. Lanser, neprestano

upozoravaju da ne mogu ponuditi esencijalno ženski

način čitanja, niti baratati kategorijama "tipičnog"
muškog ili "tipično" ženskog

38
 Ruth Page (2003) tvrdi da izravne i neprijeporne veze
između kategorije roda te i pripovjednih oblika i
strategija nema

 toga nema čak niti u onim temama što se bave rodno

obilježenim pitanjima kakvo su rađanje ili
menstruacija

 pripovjedač se ne može objasniti kroz pripovjednu

formu

39
 "Narativna sredstva sama po sebi ne nude nikakav
ideološki teret, često su neutralni modusi fokusiranja
pažnje što samo zadobivaju normativno ili kritičko
značenje u različitim kontekstima upotrebe." (Alber i
Fludernik 2010: 8)

 proučavanje pripovijesti nije ograničeno na aspekte

teksta nego i na elemente isključene iz klasične
naratologije (među kojima su ideologija, politika i
etika, biografija, sociokulturni kontekst i slično)

 sam se pojam pripovijedanja proširio na bilo koji

oblik pripovjedne reprezentacije

40
 tradicionalno, književnost je značila pjesništvo,
roman je stoljećima bio zanemarivan kao umjetnička
forma i smatran zabavnom književnovšću
 u devetnaestom i posebno dvadesetom stoljeću

situacija se izmijenila: od 1960-ih narativne forme su

došle u središte zanimanja kritičara i obrazovnog
sustava (Culler)
 priče su se sve više počele shvaćati kao medij koji
nam govori o tome što se događa u svijetu
 svojevrsni povratak iskonskoj naraciji: mitovi i
legende objašnjavali su svijet

41
 u znanstvenom diskurzu: kad iza a slijedi b -izvjesno
je da će rezultat biti c, u životu nije tako: on ne prati
uzročno-posljedične veze, nego logiku priče
 razumjeti priču znači shvatiti logiku fabule, a ne

logiku znanosti: priča objašnjava kako je jedna stvar

dovela do druge, a ne zašto se to dogodilo

 sličnost s historigrafijom - ni povijesna paradigma ne

prati uzročno-posljedične veze znanosti, nego
narativnim postupcima objašnjava kako se iz jedne
situacije razvila druga, ali ne i zašto

42
 pripovijedanje nije samo predmet teorijske rasprave a
poznavanje pripovjednih postupaka nije isključivo
posljedica obrazovanja (na primjer djeca vrlo rano
razviju narativnu (pripovjedačku) kompetenciju)

 kulturni uvjeti narativne kompetencije čitatelja - pr:

kako dijete zna da priča nije ispričana potpuno, da ju
roditelj nije dovršio ‘pravilno’? Otkud mu saznanje da
nije ispričana u cijelosti ili na primjeren način?

 Aristotel kaže da je fabula (zaplet) osnovni element

narativnog teksta, te da dobra priča mora imati
početak, sredinu i kraj, a da zadovoljstvo pruža
svojim jedinstvom ritma i zaokruženosti forme
43
 tekst kao medij za prijenos priče
 pripovjedni tekst: svi oblici reprezentacije,
uključujuči roman, film, vitraj, strip i dr.
 tekst predstavlja jednu određenu prezentaciju priče

 FUNKCIJA

 prvo, priče pružaju zadovoljstvo - već Aristotel smatra

da one pružaju zadovoljstvo imitacijom života i

njegova ritma; oduševljavaju slušatelje/čitatelje
preokrećući poznate situacije
 zadovoljstvo narativnog vezano je uz žudnju: radi se o

žudnji da se sazna, jer želimo otkriti tajnu, saznati

kraj ili otkriti istinu
 teoretičari povezuju priče sa žudnjom i znanjem

 didaktička funkcija: priče nas uče životu, pokazuju

nam kako on funkcionira

44
 Postklasična i nove naratologije premještaj naglasak
s pitanja vjerodostojnosti, istinitosti pripovjednog
teksta, na pitanje političko-etičkih učinaka koje
pripovjedni tekst proizvodi

 premješta se naglasak s konstativne na

performativnu koncepciju pripovjednog teksta

 pripovjedni tekst ili pripovijest (narrative)

«obuhvatniji», «širi» pojam nego umjetnička proza

 uočeno da je pripovijest središnja u prikazu

identiteta

45
TEKST I IDENTITET

književnost također mogu utjecati na oblikovanje

identiteta
književnost se pitanjem identiteta bavi i izravno i

neizravno
književna djela nerijetko tematiziraju uspostavu

identiteta, što znači da se likovi književnih djela

također ispostavljaju kao prikladan identifikacijski
model

46
 pripovijedanje doprinosi otkrivanju našeg pravog
identiteta

 tematiziranje teksta i identiteta otvara brojna

pitanja, npr.
 stvaraju li likovi u pripovjednim tekstovima svoju
sudbinu ili su njezine žrtve?
 znači li da književna djela imaju moć oblikovanja i
preoblikovanja pojedinca?
 kako tekstovi dopiru do našeg identiteta?

47