Crnkovic Tezak

KRATKA POVIJEST SVJETSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
1957. DR SEUSS The Cat in the Hat

(ili THEODOR SEUSS GEISEL) (Mačka u šeširu)
1959. RENE G0SCINNY Asterix
1960. MICHAEL ENDE Jim Knopf und Lukas der Lokomotivfiihrer
(Jim Gumb i strojovođa Lucas)
1960: SCOTT O'DELL Island of the Blue Dolphins
(Otok plavih dupina)
1964. MAR IA GRIPE Min datter Loella (Kći tate Pelerina)
1966. ISAAC BASHEVIS SINGER Zlateh the Goat and other stories
(Koza Zlatka i druge priče)
1971. CECIL B0DKER Dimma Gole (Crni svijet)
1974. SHEL SILVERSTEIN Where the Sidevvall Ends
(Gdje svršava pločnik)
1975. CHRISTINE NOSTLINGER Konrad oder Das Kind aus der
Konservenbuchse
(Konrad ili dijete iz limenke)
1984. PAULA F0X One-eyed Cat (Jednooka mačka)
1990. JOSTEIN GAARDER Kabalmysteriet (Tajna igraćih karata)
1995. PHILIP PULLMAN Golden Compass (Polarno svjetlo)
1996. ANNE FINE Tulip Touch (Tulipina igra)
1997. JOANNE KATHLEEN R0WLING Harry Potter and the Philosopher Stone
(Harry Potter i kamen mudraca)
Počeci dječje književnosti
Svi se povjesničari dječje književnosti slažu da ona kao književ-

nost posebno namijenjena djeci započinje negdje pri kraju 17.
stoljeća i da je, prema tome, stara samo nešto više od tri sto-
ljeća8. No isto tako svi priznaju daje od davnih vremena posto-
jala književnost koja doduše nije bila namijenjena djeci, ali je
djeci bila više ili manje dostupna. Djeca su, dakle, dijelila s odra-
3 Smith, James Steel, o. c.

»... književnost posebno namijenjena djeci ne razvija se odavno; ona je
proizvod posljednjih triju stoljeća (piše 1967. o. ur.), a tek su u posljednjem
stoljeću dječje knjige zauzele važno mjesto u nakladničkom poslu.
Zaprepašćujuća je činjenica u povijesti dječje književnosti gotovo potpu-
na odsutnost književnosti namijenjene djeci sve do kasnog 17. stoljeća, (prij.
M. C.)
39
HRVATSKA DJEČJA KNJIŽEVNOST OD POČETAKA DO 1955. GODINE
slima narodno književno blago od najstarijih vremena i uživala u

njemu prema svojim mogućnostima shvaćanja. Njihova sloboda
izbora bila je svedena na to da slušaju ili ne slušaju ono što su
odrasli stvorili za sebe.
Što je europsko dijete imalo na raspolaganju, recimo, v 17.
stoljeću u razdoblju kad izbijaju prve klice umjetničke dječje
književnosti?
Mnogo toga. Prije svega cjelokupnu usmenu književnost i
mitove, sage, legende, bajke, pripovijetke, šale, anegdote, sve
vrste narodne priče kao i narodnu poeziju. Najbliža mu je bila
bajka od proznih vrsta, a od onih u stihu poezija koju su odrasli
stvarali u dodiru s djecom pa je praktički bila namijenjena djeci
i koja je poznata pod engleskim nazivom nursery rhymes. Odra-
sli su djeci recitirali ih pjevali te pjesme dok bi ih uspavljivali,
ljuljali u zipci, njihali na koljenima, držali u krilu, upoznavali s
okolišem, a djeca su ih recitirala ih pjevala u igri. I priče i pjesme
su se prenosile usmenim putom, s koljena na koljeno.
Dijete je sudjelovalo u crkvenim obredima i dobivalo vjer-
sku pouku. Slušalo je biblijsku povijest, moglo uživati u staroza-
vjetnim književno oblikovanim prikazima stvaranja svijeta, veli-
kim djelima izraelskih vođa, o Samsonu, Josipu kojeg su braća
prodala, o Juditi, o hrabrom Davidu kao i lijepe novozavjetne
parabole. Odrasli su pričah djeci ili čitali iz knjiga ne samo biblij-
ske tekstove nego i maštovitu apokrifnu književnost i životopise
mučenika i drugih svetaca iz bogatog naslijeđa srednjovjekovne
književnosti. Djeca su slušala propovijedi u kojima su ih mogli
privući pogotovo tzv. primjeri iz legendi ili iz života iz kojih su
propovjednici izvodili svoje pouke, a slušala su i putnike, prosja-
ke i hodočasnike i njihove priče s vjerskom podlogom, ah i na-
rodne priče i viteške priče kao i priče o putovanjima, o moreplov-
cima, o ratnicima.
Već se u 17. stoljeću u razvijenim zemljama počinju tiskati
i prodavati jeftine knjižice za puk koje sadrže i folklor, i biblijske
priče, i pouku, a pogotovo viteške priče (romance). U Engleskoj
se zovu chapbooks (a prodavači chapmen), u FVancuskoj pripa-
daju Bibliotheque bleue (plavi tisak), u Njemačkoj Volksbiicher
(pučke knjige). Kratke su (16 ili 32 stranice, najviše 64) i jedno-
stavno pisane. U njima vitezovi ratuju međusobno, bore se sa
in
zmajevima i čudovištima, djeluju u skladu s viteškom časti (od

takvih je knjižica poludio bistri vitez Don Quijote od Manche!),
u njemačkim su česte priče o dr. Faustu koji je prodao dušu vra-
gu i o Tillu Eulenspiegelu i si. Dakako, te knjižice nisu namije-
njene djeci, ah su njihovi sadržaji dopirali do djece preko pri-
čanja odraslih.
Kad se, zahvaljujući brzom napretku tiska, brizi puritana-
ca za vjerski odgoj djece i ukupnom ozračju prosvjetiteljstva,
počinju u drugoj polovici 17. stoljeća tiskati djela posebno nami-
jenjena djeci, sva će ona, i pojedinačno i kao sustavi, proizlaziti
iz plodnog tla usmene, biblijske i crkvene, vjerskopoučne i pro-
svjetiteljski poučne kao i fantastične viteške književnosti toga
vremena. Na temelju duhovnih, crkvenih pjesama i nursery
rhymes počet će se razvijati dječja poezija. U dugoj preobrazbi,
počevši od narodne priče, strukturirat će se umjetnička dječja
priča. Polazeći od romanca, odričući se fantastičnog u korist pri-
če, a sadržavajući pustolovno, razvit će se avanturistički roman.
Od vjerske pouke krenut će »moralna priča«, poučna i morali-
stička književnost koja će dominirati u dječjoj književnosti tako
dugo dok god budu njome upravljah pedagozi, ah će se iz nje
iščiliti tzv. realistička književnost, odnosno roman o djetinjstvu.
Time smo nabrojili sve vrste dječje književnosti.
Pozornica cjelokupnog zbivanja i procesa koji generiraju
dječju književnost položena je preko sjevernih europskih razvi-
jenih zemalja, Engleske, Francuske i Njemačke s engleskom po-
družnicom u Sjedinjenim Američkim Državama. Na to je, uz još
neke pojave, mislio i veliki Paul Hazard kad je ustvrdio da je u
dječjoj književnosti sjever sve, a jug ništa.9
17. stoljeće
Sedamnaesto je stoljeće doba početaka, razdoblje prvih poku-

šaja. Pojavljuju se prve knjige namijenjene djeci. One su naj-
češće plod realnosti u naučavanju kršćanskih istina i kršćanskog
9»Priznat ću Jugu, bez diskusije, sve prednosti, osim jedne: u dječjoj književ-
nosti Sjever je jači, i to u velikoj mjeri.« Paul Hazard, Knjige, djeca i odrasli
41
HRVATSKA DJEČJA KNJIŽEVNOST OD POČETAKA D0 1955. GODINE
života kakav su prikazivali, usprkos progonima, puritanci u En-

gleskoj i Americi.
Prvu je napisao i izdao John Cotton (1584.-1652.), engles-
ki protestantski svećenik i profesor koji se preselio u Ameriku i
živio u Bostonu. Naslov joj je »Spiritual Milk for Boston Babes«, -
a tiskana je u Americi između 1641. i 1645. i zatim u Londonu
1646. Knjižica sadrži vjerske pouke u stihu. Ona je kratki kateki-
zam (samo 64 pitanja) i prva u nizu nepregledne povorke knjiga
što će se tiskati za djecu u cilju vjerskog poučavanja.
Početnim djelom jedne od najspeci-
fičnijih vrsta dječje književnosti, slikovni-
ce, smatra se djelo što ga je napisao na
latinskom jeziku Jan Amos Komensky
(1592. - 1670.) pod naslovom Orbis sen-
sualium pictus (1658.). S današnjega gle-
dišta to djelo više nalikuje na slikovni
rječnik ih na udžbenik, ali je općenito u-
vjerenje da njime započinje slikovnica.
Komenski je rođen u Moravskoj, ali je, J. A. Komensky
progonjen kao protestantski pastor, živio
i poučavao u drugim europskim zemljama (u Poljskoj, Engles-
koj, Švedskoj i Ugarskoj). Bio je pedagoški reformator te je us-
trajno branio tezu da u poučavanju treba polaziti od osjetilima
zapaženog svijeta. Slike su mu pružale mogućnost, kao univer-
zalni jezik, da pomoću njih poučava i nepismene i da uspješnije
proširuje znanje u onih koji znadu čitati. I prva je »slikovnica«,
dakle, namijenjena didaktičkim ciljevima.
« i 1
f ' - C V #
* " * * fr l
Ilustracija iz Orbis pictus (1776.)
42
Od svih knjiga izašlih u 17.

st. posredno ili neposredno na-
mijenjenih djeci najviši domet
imaju basne francuskog pisca
Jeana de La Fontainea (1621.
- 1695.). Polazeći od popularno-
sti kakvu su basne uživale u to
vrijeme (Ezop, Fedro, Bidpay),
on je stvorio svoj tip basne, u
stihu, gdje je pouka kratka i ja-
sna, a pričica živahna i postav-
ljena kao sićušna drama sa su-
protstavljenim karakterima, di- La Fontaineov portret koji je
jalogom i radnjom. Godine 1668. napravio Hyacinthe Rigaud,
službeni portretist Luja XIV
objavio je prvih šest knjiga pod
naslovom Fables choisies mises
en vers, koje su sadržavale 125
basana, nešto više od polovice
od ukupnog broja što će ih napi-
sati. La Fontaine nije izmišljao
sadržaje svojih basana, osim
vrlo rijetko, on ih je preuzimao
od drugih, koji su i opet, kako to
u basni već biva, preuzimali od
drugih. Engleski prevoditelj Ja-
mes Michie u izdanju iz 1979.
kaže o tome10: »Teško bi se mo-
gao naći basnopisac, ih skupljač
basana ih priređivač basana ih
prevoditelj basana, iz davnih
vremena ih više ih manje mode-
ran, Tahjan ih Francuz, koga La
Fontaine nije opljačkao...« To
Originalno izdanje La
je istina, ah je jednako istina i to
Fontaineovih basana (1668.)
da nitko od toga gradiva što se
širi od davnih vremena s Istoka
nije stvorio savršenija umjet-
nička djela. Dakako, La Fontaine
nije pisao za djecu, ah su djeca,
1 Citat (preveden) prema The Oxford Companiori to Children's Literature
43
po volji pedagoga i roditelja, uvijek slušala i čitala basne. Pozna-

ta je polemika koju je otvorio J. J. Rousseau koliko su te basne
prikladne za djecu. I Rousseauovo i druga stajališta mogu se
braniti i pobijati, ali problem se pojednostavnjuje ako se od djece
ne traži da djeca jasno shvate i izriču pouku onako kako to želi
odgojitelj. Kako god bilo, La Fontaineove su basne ušle u dječju
lektiru i u mnogim razdobljima i sredinama kad su odgojitelji
nudili djeci samo pouku u kvaziknjiževnom slatkom omotaču
predstavljale jedina djela prave umjetničke vrijednosti. Preko
La Fontainea prelilo je blistavo francusko stoljeće rafinirane
klasicističke književnosti nešto od svoje ljepote i u dječju knji-
ževnost.
Najzačudniji, najtipičniji, najzaslužniji, najutjecajniji (ne)-
dječji pisac što ga je dječjoj književnosti i njezinu kasnijem raz-
voju dalo 17. stoljeće bez sumnje je engleski puritanac John
Bunyan (1628. -1688.) sa svojim djelom The Pilgrim's Progress
(1678., II. dio 1684.) Hodočasnikove) (ih Poklonikovo) putovanje.
Životni je put toga, uz Miltona, najznačajnijeg pisca engleske
književnosti 17. st. bio zanimljiv kao i njegovi književni tekstovi.
Rođen u obrtničkoj obitelji (otac mu je proizvodio i popravljao
posuđe i kotlove), polazio je škole, ah se poshje bavio i očevim
zanatom te su ga protivnici pogrdno nazivah kotlokrpom. Nje-
gov se život, baš kao i život njegovih junaka, oštro dijeh u dva
dijela: svjetovni i grešni i obraćenički na putu spasa. U svom
prvom djelu Grace Abounding to the Chief of Sinners (1666.)
napisan u zatvoru opisuje sebe kao »vrstu grešnika« i »obilje
milosrđa što se izlilo na njega«. Bio je teški psovač, plesač, odan
piću i zabavama i strastveni čitatelj zabavnih knjižica (chapbo-
oks) punih viteških pustolovina u stilu francuskih tzv. romanca.
Najomiljenija mu je od svih tekstova knjižica bila ona o junaku
križarskih ratova čije je ime-Bevis of Southampton, koji je os-
vojio saracensku princezu Josian i pobijedio nekog diva. Preo-
kret u njegovu životu nastupio je kad se oženio siromašnom dje-
vojkom koja mu je u miraz donijela samo dvije nabožne knjige
koje su govorile o putu običnog čovjeka u nebo i o vježbama po-
božnosti. Tada Bunyan postaje oduševljeni puritanac i propo-
vjednik. Kako se tada vlast bori protiv puritanstva, Bunyan će
dospjeti u zatvor u kojem će provesti dvanaest godina i napisati
znatan dio svojih djela.
44
I Hodočasnikovo putova-
nje počet će pisati u zatvoru u
kojem će provesti kraće vrijeme
1675., tri godine nakon odsluže-
nih dvanaest godina.
Njegov život, njegovo ob-
raćenje, njegova puritanska rev-
nost, ali i njegova ranija sklo-
nost za vitešku, fantastičnu i pu-
stolovnu književnost sudjelovat
će u oblikovanju njegova glav-
nog djela Hodočasnikovo puto-
vanje. Prikazujući u djelu čovje-
kov put od podložnosti grijehu
preko obraćenja i pokore do ula-
ska u nebeski Jeruzalem, on ni-
je napisao djelo sa suhoparnom Ilustracija iz Hodočasnikova
poukom, mada je unio i dosta putovanja
teoloških traktata, nego gotovo
pustolovnu priču u kojoj se glavni junak susreće na svom putu s
brojnim zaprekama i bori sa svakakvim čudovištima kao što je,
na primjer, krilati div ApoUyon koji riga vatru poput zmaja. Sa-
mo što glavni junak nije vitez Bevis ih neki drugi nego čovjek po
imenu Kršćanin, a divovi su i čudovišta, kao i drugi protivnici i
pomoćnici, alegorijski likovi, utjelovljeni poroci ih kreposti (pra-
tioci Vjerni i Pouzdani, susjedi Tvrdokorni, Beskičmenjak, Brb-
ljivac, Lora Dobromrzić, mjesta radnje Grad propasti, Dolina
smrtne sjene, Vašar taštine, div Očajnik, svjedok optužbe Jal i
drugi svjedok Spletkar, dobročinitelj Dobro Srce i toliki drugi).
Tako roman s najozbiljnijom idejom, sav posvećen propovijeda-
nju o putu spasenja, ostaje na neki način avanturistički i fanta-
stičan, sadrži i humor, a k tome je pisan jedinstvenim jezikom.
Plorence Barry" kaže: »John Bunyan je prvi pokušao pomiriti
zahtjeve vjere i romance, i on ne bi nikad napisao Hodočasniko-
vo putovanje da u mladosti nije bio čitatelj i poklonik tadašnje
petparačke književnosti.« Dodah bismo kako sigurno ne bi po-
stao dječji pisac i kako ne bi bio prisutan u tolikim kasnijim dje-
11 U knjizi A Century of Chitdren's Book, citat prema Children and Book, o. c.
45
lima dječje književnosti da nije znao na svoj način pomiriti vjer-

sku pouku i napetu pustolovnu radnju.
Kratak sadržaj: Christian, čovjek s naprtnjačom grijeha i
slabosti na leđima, kreće na put iz Grada propasti po savjetu
Evanđehsta. Prolazi kroz Jarugu beznađa i bori se s čudovištem
Apollyonom. Na svom putu prolazi kroz Dohnu smrtne vjere,
Vašar taštine, Dvorac sumnje i susreće mnoštvo alegorijskih li-
kova. Prate ga pomoćnici Vjerni i Pouzdani. Na Vašaru taštine
optuže i sude Christianu i Vjernom, a svjedoci su Jal i Spletkar.
I u opisu suđenja i na mnogim drugim mjestima pričanje iz po-
božne alegorije prelazi u oštru društvenu satiru. Christian neka-
ko umakne i stiže u Nebeski grad. U drugom dijelu romana na
put kreće Christianova žena Christiana s djecom te mu se, na-
kon mnogo peripetija, uz pomoć simpatičnog Dobrog Srca, pri-
družuju u Nebeskom gradu.
Tragovi ovoga romana vide se ih naziru u mnogim djehma
engleske dječje književnosti. D. Defoe je dopuštao mogućnosti
da se i njegov Robinson Crusoe shvati alegorički, a najočitiji je
dokaz dugotrajnosti utjecaja ovog djela roman L. Alcott Male
žene napisan gotovo dva stoljeća poslije u kojem su aluzije na
Hodočasnikovo putovanje prisutne u svim poglavljima. Najomi-
ljenija igra četiriju djevojaka iz tog romana sastoji se u naivnom
oponašanju radnje romana: s naprtnjačama na leđima one se
preko postavljenih zapreka polako penju iz podruma na tavan
kuće.
Sedamnaesto stoljeće završava s još jednim velikim darom
dječjoj književnosti. Francuski pisac Charles Perrault (1628. -
1703.) svojim djelom Contes de ma Mere l'Oye, ou Histoires et
contes du temps passe avec des moralites (1697.) otvara vehko
poglavlje umjetničke dječje priče. Njegove su priče »priče moje
majke Guske«, dakle narodne, one su »povijesti i priče iz pra-
davnog vremena s poukama«, dakle preuzete i prepričane tako
da mogu poučiti suvremenike. Charles Perrault čini veliki zao-
kret odričući se visoke klasicističke tematike i stroge Boileauove
poetike i uvodeći priču koja je stoljećima živjela u prostom puku,
ali je zato »parfimira«, prerađuje i prepričava kako bi mogla pro-
ći u salonima i u gospodskom društvu kojemu je namjenjuje. Na
razmeđu između klasicističkog i prosvjetiteljskog stoljeća, on ni-
je kadar prostodušno prihvatiti narodnu fantaziju pa smanjuje
4fi
Charles Perrault Nastavnica prvog izdanja

Perraultovih bajki (1697.)
čudesnost ili je tumači kao metaforičko kazivanje (nema spaša-

vanja bake i Crvenkapice iz vukova trbuha i Kraljević Čuperak,
ružan i grbav, nije se pretvorio u ljepotana nego ga je samo dje-
vojka kad se zaljubila vidjela takvim). Perrault unosi u priču i
opise, a izgled, ponašanje, odjeću i običaje prilagođava gospod-
skom društvu. Dakako, mijenja i stil ostavljajući jednostavan iz-
ričaj, ali oslobođen grubosti, pretjeranih ponavljanja i jednolič-
nosti. Reklo bi se - Perrault kvari narodnu priču. Da, ali on je
»kvari« toliko vješto, s toliko mjere i ukusa da je postigao puni
uspjeh u svom vremenu, da su djeca zavoljela njegove narodne
priče i da je narodna priča započela proces nastajanja umjet-
ničke dječje priče. Sam je put pretvaranja narodne priče u um-
jetničku bio malo neobičan. U početku ju je Perrault »kvario« s
ukusom i mjerom, zatim su je mnogobrojni manje talentirani
oponašatelji kvarili sve više pa se morala nakon jednog stoljeća,
za romantizma koji je znao cijeniti vrijednosti narodne umjetno-
sti, s braćom Grimm vratiti svojem izvoru. TVeba napomenuti, u
skladu sa spomenutim paradoksom, da je neke od najpoznatijih
narodnih priča napuljskim dijalektom i bujnim baroknim stilom
ispričao u zbirci Cunto de li cunti (Priča nad pričama) još 1635.
talijanski pisac Giambattista Basile (1557. - 1632.). Njegove
47
priče (uz ostale Zezolla = Pepeljuga, Caglinso = Mačak u čiz-

mama, Sole, Luna e Talia = Trnoružica) nisu imale preokret
kao Perraultove niti su postale svojina djece cijeloga svijeta.
Perraultova zbirka sadržavala je ove priče: Zaspala ljepotica,
Crvenkapica, Mačak u čizmama, Pepeljuga, Vile, Palčić, Kra-
ljević Čuperak i Plavobradi Uz Grimmove, Perraultove su pri-
če najpoznatije i najraširenije dječje priče svih vremena te za njih
gotovo ne postoje ni prostorne (nacionalne) ni vremenske granice.
18. stoljeće
U 18. se stoljeću na krupnom planu nastavlja djelatnost zapo-
četa u 17. stoljeću. Puritanci izdaju svoje katekizme i udžbenike
»chapbooks« u Engleskoj i dalje prodaju petparačke knjige mje-
šovita sadržaja, a na temelju Bunyana i opće pedagoško-propo-
vjedničke težnje za poučavanjem i poboljšavanjem ljudske pri-
rode razvija se tzv. mofal tale, moralna priča ih pripovijetka,
kojoj nije stalo ni do zabave za kraćenje vremena, ni do estetske
zabave duha nego samo do toga da se gorki sadržaj pouke oba-
vije slatkim književnim omotačem i tako lakše proda. Ta će priča
ih pripovijetka živjeti još cijela dva stoljeća, sve do kraja 19. sto-
ljeća, ne dajući se istisnuti od novih dostignuća više ili visoke
umjetničke književnosti i hraneći se sokovima tih djela ako su se
mogh uklopiti u njene okvire. Shema takvih priča ih pripovijeda-
ka je jednostavna. Postoje Dobri i Loši, Siromašni i Bogati, Se-
bični i Dobročinitelji. Dobri trpe i prolaze kroz sve moguće mu-
ke, ah budu nagrađeni za svoju dobrotu. Loši rade po svojoj volji
i uživaju, ali budu kažnjeni. Siromašni se nakon patnje obogate
ih su na drugom svijetu bogato nagrađeni. Bogati, ako su se-
bični, propadaju, a ako su dobročinitelji spašavaju dušu i siro-
mašne iz bijede. Na toj osnovi mogu se preplitati i tkati mnogo-
brojne inačice i u svima se, spretnije ili manje spretno, propovi-
jeda načelo: isplati se biti dobar. Najveći dio tih tekstova temelji
se na tzv. primjerima iz života koji mogu ili ne moraju biti uvjer-
ljivi, ah nisu fantastični.
Na posebnom planu ovo stoljeće pridonosi razvoju dječje

književnosti s dva velika otvaranja: početak umjetničke dječje
poezije i početak avanturističkog romana.
48
Početak dječje poezije obilježavaju dvije knjige. Prva je

knjiga Isaaca Wattsa (1674. -1748.) Divine and Moral Songs
for Children (Božanske i ćudoredne pjesme za djecu) iz godine
1715., a drugu je možda sastavio i možda izdao 1781. glasoviti
engleski nakladnik dječjih knjiga John Newberry i ima naslov
Mother Goose's Melody (Pjesma majke Guske). Watts je svoje
pjesme posvetio trima kćerima obitelji Abney u kojoj je živio,
ostajući do kraja života neženja. Knjiga Mother Gooses Melody
sadrži neke od najpoznatijih usmenih dječjih pjesama i pjesnič-
kih tekstova namijenjenih djeci, ali i iz ritmički žive, sveosjetilne
i često nonsensne poezije koju su odrasli stoljećima njegovali u
dodiru s djecom.
Drugi je događaj od neo-
bično velike važnosti pojava ro-
mana Robinson Crusoe (1719.)
koji je napisao Daniel Defoe
(?1660. -1731.). Poput Bunyana,
i Defoe je bio »disident«, prote-
stant u sukobu sa službenom,
vladinom religijom te je proveo
dosta vremena u zatvoru. No u
zatvor nije dospio zbog propovi-
jedanja nego zbog drugih razlo-
ga (pamfleti i si.). Bio je nemi-
ran duh i živio burnim životom. Daniel Defoe
Trgovao je čarapama i pletenom robom, bio vlasnik cigla-

ne, bankrotirao kao osiguratelj brodova i drugi put kao ciglar.
Teško je izdržavao brojnu obitelj. Kronična ga je besparica mu-
čila cijelog života, ali ga je i poticala na pisanje. A što sve nije
pisao? Teme su mu bile s raznih područja (ekonomija, povijest
otkrića, povijest pisma, britanska vunarska industrija, put na
Mjesec, životi uličnih razbojnika, životopisi istaknutih ličnosti,
vjerske rasprave, trgovina, politički pamfleti). Nije bio Čvrst ka-
rakter i da se izbavi iz zatvora, pristao je raditi kao špijun za
vladu, izvlačio se iz neprilika lažući i glumeći, mijenjao je stavove
i slično. Taj burni život, česti obrati, mučna iskustva, interes za
raznolika područja, tjeskoba i patnje bili su zapravo izvrsna pri-
prema za nekoliko romana što ih je napisao u završnom razdob-
lju života.
49
Ilustracija iz 1720.
Prvi je od njih Robinson Crusoe. Roman ima tri dijela.

Prvi je dio objavljen 1719., drugi dio iste godine, a treći godinu
dana poslije, 1720. Roman je pisan za odrasle, ali je postao jed-
nom od najvažnijih i najomiljenijih dječjih knjiga, i to samo prvi
dio. U tom romanu Defoe, koji usprkos želji i potrebi za zaradom
piše svašta ali ne i romance, tada u modi i popularne na tržištu,
pravi zaokret od fantastične književnosti prema opisivanju
stvarnog života, prema realizmu. Radnju zasniva tobože na do-
kumentu; narator je sam glavni junak Robinson koji je nakon
brodoloma proveo više od dvadeset sedam godina na pustom
otoku; ne stavlja svoje ime na korice romana tako da su mnogi
mislili da je pisac sam Robinson - ali se ne odriče jednog od
glavnih aduta privlačnosti knjižica o viteškim podvizima i napete
radnje i avantura. Roman je odmah i dugo poslije imao silan u-
spjeh, a razlozi za to su mnogobrojni: prihvatila su ga djeca, bio
je po volji i od koristi pedagozima, privlačio je avanturom i poti-
cao na oponašanje i stvaranje sličnih djela.
Teško da postoji knjiga koja je doživjela više prerada i po-
takla više novih djela. Cijela dva stoljeća prerade Robinsona i
tzv. robinzonade preplavljuju dječju književnost natječući se u
tome s moralnom pripovijetkom kojoj posuđuju i svoje sadržaje.
Tijekom dva stoljeća Robinson je postao knjiga koju je svatko,
baš kao narodnu priču, mogao prepričavati na svoj način ili iz-
mišljati nove slične fabule i stvarati tzv. robinzonade. Teško je
razlikovati prerade od robinzonada. »Razlika bi bila u tome što
50
se u preradama provode kraćenja teksta, sitnija i krupnija, što

se tekst prepričava, što se likovi prilagođuju nacionalnosti i sklo-
nostima prevoditelja, što se narator iz prvog lica prebacuje u
treće, što se prilagođuju ideološki stavovi i prave ustupci čita-
teljevu senzibilitetu, a u robinzonadama se ista tema - čovjekova
mogućnost opstanka u divljoj prirodi daleko od civilizacije - os-
tvaruje ili na drugom mjestu, ili u drukčijim uvjetima, ili na dru-
gi način, zadržavajući ipak jasnu vezu s Robinsonom.«11
Glasovite su robinzonade Mlađi Robinson J. Campea, Bal-
lantyneov Koraljni otok, a donekle u tu kategoriju ide i moderni
roman Williama Goldinga Gospodar muha. Ostaje pitanje treba
li zvati robinzonadama mnogobrojne avanturističke tekstove o
moreplovcima, traperima, kaubojima i si., ali ostaje i činjenica, i
u tome je golema važnost ovog romana, da ti i drugi avanturi-
stički tekstovi pripadaju genealoškom stablu koje izrasta iz De-
foeova Robinsona.
19. stoljeće
Devetnaesto je stoljeće veliko stoljeće u dječjoj književnosti,

možda najveće, na njezinu svjetskom planu. Pri kraju tog sto-
ljeća bile su riješene sve njezine dvojbe. Razvilo se sve što se
trebalo razviti, ojačalo je sve što je poniklo, čak su i odrasli, da
parafraziramo Paula Hazarda, »prestali ugnjetavati djecu«. U
svim su se vrstama pojavila neprijeporna umjetnička djela, sjaj-
ni su pisci svjesno pisali za djecu, nakladnici su uspješno poslo-
vali dječjim knjigama, razvile su se dječje knjižnice i knjiga je
lakše nego prije dolazila do djece. Kritika se oštro suprotstavila
lošoj dječjoj književnosti idući tako daleko da je čak negirala i
samo postojanje dječje književnosti, ali je ta oštra terapija samo
pomogla da se ojačaju ispravne tendencije a oslabe loše. Dječja
je književnost u tom stoljeću stekla ugled i postala bogata auto-
12 Milan Crnković. Robinson Crusoe Daniela Defoea. Ključ za književno djelo,
kolo II., knjiga 5, Školska knjiga, Zagreb, 1995. U toj raspravi čitatelj može naći
temeljne podatke o Defoeu i njegovom djelu kao i interpretaciju samog djela.
Pobliže o robinzonadama v. Milan Crnković, Robinson i robinzonade. Umjet-
nost i dijete, Zagreb, 1978.
51
rima i djelima. Tu svijetlu stranu nije mogla potamniti tamna

strana medalje. Nije sjajno bilo svuda i u svako vrijeme. Još je
uvijek bilo onih koji su držali da je pravi cilj te književnosti pou-
ka pa su tobožnje slatke omotače oko poučne pilule mogli stva-
rati i nenadareni »pisci«. Još je uvijek jaka moralno-poučna pri-
povijetka, još uvijek caruje poezija koja ima samo dvije mane: da
nije poezija i da nije dječja. Može se izreći još jedna sjajna po-
hvala stoljeću: dječja se književnost počinje razvijati i u svim
drugim europskim zemljama pa će se dotad vodećim zemljama
pridružiti Danska i Švedska, potvrđujući Hazardovo pravilo o
prednosti Sjevera, ah i Italija, a pokušat će ih slijediti i druge
zemlje, Češka, Rusija, Norveška, Mađarska pa i naša Hrvatska
unutar državne zajednice u kojoj se nalazila. No ta pohvala vuče
za sobom ne baš sjajan rep; počeci će u tim zemljama ponavljati
mnoge slabosti kojih su se razvijene zemlje već riješile. Za njih
će tek 20. stoljeće donijeti za njihove prilike ono što je u razvije-
nim književnostima dostignuto već u 19. stoljeću.
Ako je to stoljeće toliko veliko i bogato dostignućima, neće
biti lako nabrojiti sve pojave i uspjehe.
U Njemačkoj se na početku stoljeća zbivaju dva važna događaja

1806. -1808. izdaju Clemens Brentano (1778. -1842.) i Achim
von Arnim (1781. - 1831.) Des
Knaben Wunderhorn (u tri
knjige). Taj Dječakov čudesni
rog je zapravo rog obilja koji sa-
drži više od sedamsto narodnih
pjesama. Cijeh je »rog« namije-
njen dječaku, a posebno je to
treći dio u kojem se nalaze Kin-
derlieder, dječje pjesme.
Site & r u ( { d j c £ i f k r
iKim nmfon«.
Za svjetsku je dječju literaturu
važniji drugi događaj, pojava
zbirke priča braće Grimm pod MOBA«
naslovom Kinder und Haus- » o e5
marchen, Priče za djecu i dom
52
(1912.). Filolozi Jacob Grimm

(1785. - 1863.) i Wilhelm
Grimm (1786. - 1859.) skupljali
su narodne priče potaknuti op-
ćim romantičnim raspoloženjem
prave zaljubljenosti u folklor, a
izravno i Arnim - Brentanovom
zbirkom Dječakov čudesni rog.
Godine 1814. izdali su drugi dio
zbirke, a nešto poslije (1816. -
1818.) zbirku njemačkih predaja
pod naslovom Deutsche Sagen
(.Njemačke predaje). Skupili su
i objavili velik broj bajki i dru-
gih vrsta narodne priče. Nitko Jacob i Wilhelm Grimm
od pojave Perraultovih priča ni-
je postigao takav uspjeh kao braća Grimm pa se sve do danas
gotovo svuda u svijetu glavne dječje priče daju djeci u obliku
kako su ih zapisali Charles Perrault i braća Grimm.
Grimmove su priče bliže čistoj narodnoj priči nego Perraul-
tove. To ne znači da ih oni nisu obrađivali. Jesu, ali na drukčiji
način nego Perrault. Njihova je sreća što su živjeli u vremenu
kad je narodna priča bila na visokoj cijeni, a Perrault u klimi
nemara i prezira narodne priče. Oni nisu pisah za gospodske sa-
lone pa nisu morali narodnu priču oblačiti u gospodske haljine i
parfimirati je. No nisu je objavljivali baš onakvu kakvu su je čuli.
Prvo su od mnogih inačica izabirali najbolju, zatim su uspjelija
mjesta iz pojedinih inačica premještali u izabranu, izbacivali su
grubosti i pretjerana ponavljanja, a na kraju ju je jedan od njih,
Wilhelm, stilski i jezično dotjerao. Tako se narodna priča vratila
svojem idealnom izvornom obliku i »Grimmove su bajke na sret-
noj granici između čiste narodne bajke i prave umjetničke bajke
te sadrže u pročišćenoj verziji velik dio najljepših motiva svih
bajki raznih naroda«13.
13 Milan Crnković, Dječja književnost, Školska knjiga, Zagreb, X. izd. 1990.
53
Grimmov je poklonik bio i bri-
tanski pisac Walter Scott (1771.
- 1832.). U pismu prvom prevo-
ditelju Grimmovih priča na en-
gleski jezik ustvrdio je da su po
njegovu mišljenju te priče mno-
go pogodnije da probude dječju
maštu i ganu dječje srce nego
»good boy stories« koje toliko
narivaju djeci. U svojim djelima
trudio se da djeci pruži zabavu i
užitak umjesto suhe pouke. Pi-
sao je povijesne romane u koji-
ma je dojmljivo ocrtavao boju
epohe, ali nije mario za istinitost
detalja nego je bogatom maš- Walter Scott
tom gradio simpatične likove i
njihove zle protivnike vodeći ih iz avanture u avanturu, razvija-
jući spletke, prikazujući turnire i dvoboje, borbu i ljubav, pobje-
du dobrih nad zlima i pazeći da napetost radnje nikad ne popusti.
Tako je dopadljivim djelima otvorio žanr avanturističkoga povi-
jesnog romana koji će imati mnoštvo sljedbenika u svim nacio-
nalnim književnostima i biti bliz dječjim čitateljima.
Scott je samo jedno svoje djelo izravno namijenio djeci: Ta-
les of a Grandfather (Djedove priče), objavljeno 1827. - 1830.
(prikaz francuske i škotske povijesti). No djeca su prisvojila nje-
gove mnogobrojne povijesne romane. On ih je pisao za odrasle,
ali je bio uvjeren da djeca mogu shvatiti više nego što se misli
kao i da nije važno jesu U u nekom djelu »razumjela« baš sve.
Prve je romane objavljivao anonimno (kao Perrault, Defoe i to-
liki drugi). Među njima bili su i najpoznatiji: Wawerly (1814.),
Rob Roy (1817.) i Ivanhoe (1819.). Najpopularniji je bio Ivan-
hoe, roman iz razdoblja Križarskih ratova i sukoba i pristaša
hrabrog Rikarda Lavljeg Srca i njegova podlog brata Johna,
gdje u radnji sudjeluju mnogi slavni junaci (uz ostale i Lacksley,
tj. Robin Hood i fratar Tuck) kao i dvije prekrasne dame, Rowe-
na i Rebecca.
54
Negdje u isto vrijeme pojavit će

se na drugoj strani Oceana pi-
sac koji avanturističkom roma-
nu otvara novo široko područje,
James Fenimore Cooper
(1789. - 1851.), uvodeći američ-
ku »granicu« i Indijance. Zvali
su ga američkim Scottom, a nje-
gova su djela, i još više tematika
što ju je uveo, imala golemu po-
pularnost. Lik američkog Indi-
janca kako ga je on opisao pre-
James Fenimore Cooper
vladavao je u američkoj književ-
nosti sve do Građanskog rata - plemenit i ponosan divljak - te
je ušao i u europsku književnost (popularni Karl May i drugi). U
bezbrojnim »dime novels«, petparačkim romanima, i u ozbiljnim
književnim djelima, kao i u filmovima i stripovima, tematika In-
dijanaca još uvijek traje, ali se Indijanci prikazuju različito, kao
dobri i loši. U pet Cooperovih »indijanskih« romana glavni je
junak izviđač i lovac Natty Bumpo, bijelac s nadimkom Kožna
Čarapa (u romanu Divljačar ime mu je Hawkeye, Oko Sokolo-
vo). To su romani: Pioniri (1823.), Posljednji Mohikanac (1826.),
Prerija (1827.), Izviđnik (1840.), Divljačar (1841.). Najpopular-
niji je bio Posljednji Mohikanac s idealiziranim likovima indi-
janskog poglavice Chingachgooka i njegova sina Uncasa »po-
sljednjeg Mohikanca«.
Naslovna ilustracija iz jednog

ranog izdanja Posljednjeg
Mohikanca
55
HRVATSKA DJEČJA KNJIŽEVNOST OD POČETAKA D 0 1955. GODINE
A. S. Puškin
Nije bilo romantičara koji bi mogao odoljeti čarima narodne pri-

če, pa nije čudo što se u njene poklonike uvrstio i veliki ruski
pisac Aleksandar Sergejevič Puškin (1799. -1837.). U posljed-
njim godinama života napisao je nekoliko bajki u stihu, dajući
tako narodnoj priči novo ruho i osobni pečat. To su: Skaska o
care Saltane (1831.), Skaska o mertvoj carevne i o semi boga-
tirjah (1833.), Skaska o ribake i ribke (1833.) i Skaska o zolo-
tom petuške (1835.). Jednostavan stih nije naškodio narativno-
sti, motivi su preuzeti iz narodne priče, Puškinova je obrada do-
kazala koliku je cijenu uživala narodna priča i kako su je dobro
primili, i odrasli i djeca, u prikladnom i lijepom umjetničkom
ruhu. Puškinove obrade ujedno ukazuju na propuštene prilike
bogate i osebujne ruske narodne priče u umjetničkoj književno-
sti.
»Kad bi trebalo izabrati kralja dječjih pisaca, moj glas ne bi do-

bio nijedan latino-romanski pisac, nego Hans Christian Ander-
sen«14, izjavio je Paul Hazard na početku poglavlja o Andersenu
u svojoj glasovitoj knjizi. Hazardova je pohvala utoliko veća što
Hansa Christiana Andersena (1805. -1875.) ne proglašava sa-
mo kraljem dječje priče nego cijele dječje književnosti, izričući
14 Pau] Hazard, Knjige, djeca i odrasli, o. c.
56
tako pohvalu ne samo Anderse-

nu nego i dječjoj priči kao vrsti:
njezin ponajbolji predstavnik
nadvisuje sve ostale žanrove.
S Andersenom istupa na
poprište svjetske književnosti
namijenjene djeci malena Dan-
ska. Dala je pisca skromna po-
drijetla, a velika uspjeha i zna-
čenja. Rođen u mjestu Odense,
Hans Ch. Andersen je dijete ne-
uspješnog postolara koji mu ni-
je osigurao sredstva za život na
izravan način - za to se brinula Andersen 1836., naslikao
majka radeći teške poslove da C. A. Jensen
prehrani obitelj - ah mu je po-
dario sposobnost maštanja koja je Andersena uzdigla na pijede-
stal te mu osigurala i sredstva za život. Andersen je prošao dugi
put »ružnog pačeta« dok se nije razvio u labuda. Neprivlačan po
izgledu, siromašan, u vlasti nekih fobija (tako je, na primjer, na
svim putovanjima nosio u putnom kovčegu dugo uže bojeći se da
bi u hotelu mogao izbiti požar), zaljubljiv, a bez sreće u ljubavi,
prijatelj djece i potreban dječjeg društva, a neženja do kraja
života - Andersen se prihvaća svakakvih poslova (radio je u tvor-
nici sukna, htio postati plesač), neredovito se školovao, dobivao
pomoć od mecena, ah i trpio u njihovim kućama, stekao kraljevu
sklonost i putovao po Europi, pisao romane i dramska djela, su-
sretao se i prijateljevao s europskim piscima (braća Grimm,
Charles Dickens i dr.) - no najvažniji je u njegovom dugom tra-
ženju onaj trenutak kad je otkrio svoj veliki dar za pisanje priča.
Godine 1835. Andersen izdaje prvu knjižicu priča (samo če-

tiri priče: Veliki i Mali Nikola, Kresivo, Kraljevna na zrnu
graška i Cvijeće male Ide). Kritika ih nije primila osobito dobro:
da imaju grubosti, da povređuju moral, da se u njima ne vidi po-
uka. Pisac je, međutim, ustrajno objavljivao nove priče. Od 1835.
do 1872. napisao ih je ukupno 168. Godine 1846. prevedene su na
engleski jezik i Andersen je postao slavan a uskoro i besmrtan.
Do danas su njegove priče prevedene na više od sto jezika i doži-
vjele su bezbroj izdanja. Od mnogih čuda s Andersenom jedno
57
je potrebno posebno istaknuti: onog časa kad je Andersen pre-

veden na neki nacionalni jezik, on postaje nacionalni pisac, djeca
tog naroda prihvaćaju ga kao svog pisca i njegove priče utječu
na razvoj književnog stvaranja za djecu u toj nacionalnoj knji-
ževnosti.
S Andersenom priča u svom razvoju od narodne do umjet-
ničke priče korača divovskim koracima dugim čitavu milju. An-
dersenova priča nije građena po jednom modelu, njezin je dija-
pazon širok: s jedne strane drži se narodne Grimmove priče, s
druge strane dodiruje carroHovsku fantastičnu priču. I to čini od
samog početka. Od prvih četiriju priča Kresivo (s motivom koji
je inačica Aladinove čarobne svjetiljke) i Veliki i Mali Nikola
su andersenovske obrade čistih narodnih priča, donekle je to i
Kraljevna na zrnu graška, nešto rafiniranija, ah Cvijeće male
Ide ima već sve elemente fantastične priče: san kao postupak
kojim realno dobiva irealne oblike prepuštajući podsvijesti da ih
otkriva i dijete kao glavnog junaka.
Andersen otkriva i uvodi u priču mnogo postupaka kojima
ostvaruje čudesno, ah oni se uglavnom grupiraju u dvije skupine:
s jedne strane uzima gotovo čudesno iz narodne priče pa se vje-
što i radosno igra s njim, s druge strane uvodi život i doživljajnu
stvarnost u priču oblačeći je u ruho čudesnog. Dakako, ne odbija
ni kombiniranje jednog i drugog.
Tako unosi u priču elemente vlastitog života. Ružno pače
je metafora bitnih postaja njegovog puta do uspjeha. U priči Za-
ručnici osvećuje se Riborgi Voigt, koja je odbila njegovu ljubav,
prikazujući je kao oholu loptu koja je visoko skočila i istrunula u
žlijebu. Glupa kraljevna u Svinjaru je Louise Collin, kćerka me-
cene Colhna. U Slavuju se ruga kritičarima koji nisu imali smi-
sla za njegov prirodni, neizvještačeni stil. U svojoj autobiografiji
Bajka mog života (1855.) tvrdi daje sve što je napisao vezano za
njegov život i da su sve priče kao klice ležale u njegovoj svijesti
pa je samo trebao »poljubac sunčane zrake ili kaplja zloće« da se
rascvjetaju.
U najvećem dijelu priča Andersen ostvaruje u priči čude-
sno na taj način što životinjama i biljkama daje ljudske osobine,
a tzv. neživi svijet oživljuje dajući im mogućnost da se ponašaju
kao ljudi. Pritom Andersenu nije toliko stalo do toga da preko
životinja, biljaka i stvari crta ljudske karaktere nego se pokušava
58
uživjeti u njihov privlačni i ta-

janstveni svijet polazeći od svog
doživljaja i mogućnosti što mu
ih pojedini likovi dopuštaju svo-
jim izgledom i drugim značajka-
ma. Poetična priča o Pastirici i
dimnjačaru izvija se jednostav-
no iz piščeva doživljaja tople po-
lumračne sobe u odsjevima por-
culanskih figurica iz vitrina. Ču-
desno je u tome što se pjesnik
nalazi u stanju u kojem su strogi
stražari pojavne stvarnosti uz-
maknuli te se stvarni svijet ona-
kav kakav on zaista jest u njego- Naslovna stranica
vu doživljaju, kao navinuta mu- Andersenovih bajki (1850.)
zička kutija, počinje odvijati os-
lobodivši se nepokretnosti. Umjesto poetične igre priču može
pokretati i stvarna dječja igra kao što to biva, recimo, u Postoja-
nom kositrenom vojniku.
U takvim pričama Andersen se postupno udaljuje od na-

rodne priče gdje čudesno funkcionira kao susret s mitskim svi-
jetom. U njima je čudesno jednostavno u tome da se unutarnjoj
stvarnosti dopušta nastup u kostimima i zakonima kretanja po-
javne stvarnosti. U nekim pričama Andersen ide tako daleko da
čudesno i nije drugo nego vjeran opis stvarnog nevidljivog zbi-
vanja: čudesne slike što se pojavljuju u tužnoj priči Djevojčica
sa žigicama mogu se tumačiti kao halucinacije što nastaju pri
zamrzivanju.
Andersen je, dakle, prošao cijeli put u razvoju umjetničke
priče od narodne do fantastične priče. K tome je u njegovim pri-
čama, kojega god podrijetla bilo u njima čudesno, uvijek prisut-
na romantičarska poetičnost i osjećajnost, koju su neki kritičari
držali i prenaglašenom.
Mogli bismo nabrojiti velik broj priča bez kojih se reperto-
ar svjetske priče ne može ni zamisliti i koje su jednako svojina i
dječjih i odraslih čitatelja. U najljepše idu priče: Mala sirena,
Postojani kositreni vojnik, Pastirica i dimnjačar, Carevo novo
ruho, Tratinčica, Petero iz graškove mahune, Što tatica radi
59
uvijek je pravo, Svinjar, Palčića, Slavuj, Zaručnici, Cvijeće ma-

le Ide, Djevojčica sa žigicama, a svatko bi ovom popisu, s punim
pravom, mogao dodati koji naslov po svom izboru.10
Slavni britanski pisac Charles Dic-

kens (1812. - 1870.) nije samo bio
poklonik i promicatelj dječje knji-
ževnosti (volio je Andersena i priče,
a mrzio poučno-moralistička djela),
nego je neka djela pisao samo za
djecu (Dječja povijest Engleske,
1851. - 1853., Blagdanska roman-
ca, 1868.), neka su prihvaćena kao
dječja (pet romana u seriji Christ-
mas Books, od kojih su najpopular-
niji Christmas Carol, 1843., Božič-
Charles Dickens
na priča i The Cricket on the Heart,
1845., Cvrčak na ognjištu), a i mno-
ge od njegovih brojnih romana (Oliver Turist, 1838., David Co-
pperfield, 1850., Great Expectations, 1861., Veliko očekivanje)
čitala su starija djeca, u izvornom obliku ili skraćene, vjerojatno
i stoga što se u njima obrađuje teško djetinjstvo i surova škola
djetinjstva. Tim je svojim djelima Dickens pripomogao razvoju
dječjeg romana s temom nesretnog i teškog djetinjstva.
Godine 1845. u Njemačkoj izlazi neobična knjižica Heinricha

Hoffmanna16 (1809. -1894.) pod naslovom Lustige Geschichten
und drollige Bilder (Vesele zgode i šaljive slike) koje će od 3.
izdanja nositi naslov Der Struumelpeter (u nas Janko Rašču-
15 Za analizu Andersenovih i drugih priča upozoravam na Hazardov prikaz u
knjizi Knjige, djeca i odrasli, o.c., i na interpretacije u knjizi Sto lica priče, o.c.
16 U njemačkoj književnosti ima mnogo pisaca s prezimenom Hoffmann: U
dječjoj književnosti valja pisca Struuiuielpetera Henricha Hoffmanna dobro raz-

likovati od Ernsta T. A. Hoffmanna (1776. - 1822.) pisca priča koje su inspiri-
rale Delibessa za balet Coppelia i Offenbacha za operu Hoffmannove priče i
Franza Hoffmanna (1814. - 1882.), slabog pisca poučnih »realističkih« pripo-
vijedaka, uz Chr. Schmida najizdavanijeg dječjeg pisca u hrvatskoj dječjoj knji-
ževnosti 2. polovice 19. stoljeća.
60
KRATKA POVIJESTSVJETSKE,DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
panko). U samo trideset godina

doživjela je sto izdanja. Napisao
ju je jedan njemački liječnik. On
je htio svome trogodišnjem sinu
kupiti dar za Božić, i kad nije
našao ništa prikladno, kupio je
praznu knjižicu, napisao pjesme
i sam ih ilustrirao. Na naslovnoj
je stranici dječak koji ne da re-
zati kosu i nokte, a druge pje-
sme i crteži govore o zločestom
Friedrichu koji je dražio psa pa Heinrich Hoffmann
ga je pas ugrizao; o zločestoj

djevojčici koja se igrala žigicama ne slušajući opomene pametnih
maca pa je izgorjela; o dječacima koji su se rugah crncu pa ih je
Veliki Nikola uronio u veliku bocu tinte; o dječaku koji nije htio
jesti juhu pa je mršavio sve više i peti dan je umro; o dječaku koji
je sisao palce pa mu ih je čovjek s velikim škarama odrezao i si.
Hoffmann crta zločesto i neposlušno dijete i tohko preuvehčava
kazne da one postaju smiješne i zabava za roditelje i djecu do-
brih živaca. Zbog toga su ga voljeh i osporavah. Danas bi ga si-
gurno prihvaćah ljubitelji horor crtića i filmova. Uostalom ima u
Hoffmanna jedna priča o lovcu kome je zec odnio pušku i naočale
te ga upucao - u današnjim crtićima taj se motiv bez prestanka
ponavlja.
Ilustracija
Janka Raščupanim
(1847.)
61
Godine 1846. izlazi u Londonu

prvo izdanje knjige nonsensnih
pjesama pod naslovom Book of
Nonsense (Knjiga besmisla).
Autor je potpisan pseudonimom
Derry Down Derry i tek u izda-
njima nakon 1861. (27 izdanja
do kraja stoljeća) stoji pravo au-
torovo ime: Edward Lear
(1812. - 1888.). Knjiga je zbirka
nonsensnih pjesama u formi li-
mericka s autorovim ilustracija-
Edward Lear ma. Limerick je kratka pjesma
od samo pet stihova, s rimama a
abb a, pri čemu prvi, drugi i peti stih imaju tri stope, a treći i
četvrti dvije. Lear je tu formu preuzeo od autora knjižice Anec-
dotes and Aadventures of Fifteen Gentlemen (možebitni autor
R. S. Sharpe), objavljene 1822. Pjesma u koju se ugledao nalazi
se u Opievoj zbirci The Oxford Dictionary ofNursery Rhymes
i započinje stihom »There was an old man of Tobago«. U drugim
svojim knjigama Lear se služio i drukčijim formama.17 Taj neo-
bični čovjek i popularni pjesnik, crtač ptica i slikar krajolika, ne-
ženja koji je volio djecu, mučen ranim bolestima (epilepsija, ast-
ma, depresija i dr.), Englez koji je više godina proživio na Medi-
teranu (Italija, Grčka, Albanija), slikar i pjesnik mnogo je važniji
Crteži Edwarda Leara za knjigu nonsensnih pjesama (1872.)
17 Za ilustraciju navodimo jedan od najpoznatijih Learovih limericka: There
was an Old han with a beard, / Who said, 'It is just as I feared! - / Two owls
and a hen, / For larks and a wren, / Have ali built their nests in my beard!'
(Bio starac s bradom / pa reče: Baš kako sam se bojao! - / Dvije sove i jedna
kokoš, / Četiri ševe i jedan palčić, / Svi su napravili gnijezda u mojoj bradi.
62
nego, kako se obično spominje, preteča Lewisa Carrolla. On je

prvi uspješni i od djece dobro primljeni pjesnik koji svoju umjet-
ničku poeziju zasniva na nonsensnim usmenim dječjim pjesma-
ma (nursery rhymes)18 i tako je oslobađa od ukočenosti i pouke i
vodi u igru. Ozračje četrdesetih godina 19. stoljeća nema u dječ-
joj književnosti nježnosti ni sladunjavosti, ako je suditi po Hof-
fmannu i Learu.
Kao što su braća Grimm skup-

ljali priče na području njemač-
koga govornog jezika, tako je to
s uspjehom činila na području
češkog i slovačkog jezika češka
književnica Božena Nemcova
(1820. -1862.). Njene priče nisu
postigle svjetski uspjeh kao Grim-
move, ali su se rado čitale. Naj-
važnija zbirka: Narodne bajke i
priče (1846. - 1847.). Određenu
vezu s dječjom književnosti ima
i njezin roman Bakica (1855.), u
kojem su djeca sporedna lica, a J. V Hellicha: Portret Božene
lik bake u prvom planu. Roman Nemcove
je spomenik baki i njezinom ra-
zumijevanju djece i žrtvovanju za djecu kao i nekadašnjem seo-
skom životu, ne odlikuje se bujnom radnjom te je težak za suvre-
menu djecu, pogotovo za onu izvan autoričine domovine. No kad
bismo istraživali sve tragove i prikupljali sve doprinose razvoju
dječjeg romana, Bakica se ne bi smjela mimoići.
U zaključku prikaza E. Leara u »The Oxford Companion to Children's Li-

terature«, o. c. kaže se: »Learovi su stihovi na neki način bliski NURSERY
RHYMES, u kojima se često susreću silovita zbivanja i ekscentrično ponašanje.
No Learovi su stihovi daleko racionalniji nego nesvrhoviti - i često potpuno
besmisleni - postupci svijeta nursery rhymes i oni gotovo uvijek tematiziraju
ekscentričnog ili nesretnog pojedinca u sudaru s normalnim životom i druš-
tvom, ili izbačena iz njega; a ta tema bez sumnje ima korijene u Learovu vla-
stitu karakteru i životu.
63
I Uncle Tom's Cabin (1852.), Ciča Tomi-
na koliba, roman američke spisateljice
Harriet Beecher Stowe (1811. - 1896.)
ide u red onih romana koji nisu pisani za
djecu, a djeca su ih rado čitala. Autorica je
nakon velikog uspjeha ovog romana pisa-
la priče namijenjene djeci, ali one nisu
privukle djecu. U romanu je ispričana zlo-
sretna sudbina jedne robovske crnačke
obitelji prije ukidanja ropstva. Najdirlji-
viji su prizori u kojima se rasprodaju čla-
Harriet Beecher
novi iste obitelji različitim gospodarima.
Stovve
Drži se da je ovaj roman bio jedan od uz-
roka Građanskog rata i da je silno zaslužan za stvaranje općeg
raspoloženja u prilog abolicije. Jednako bi se moglo reći da je,
sposobnošću da privuče dječje zanimanje za probleme iz realnog
života, bio zaslužan za stvaranje povoljne klime u prilog dječjeg
romana.
Godine 1852. objavljena je i knjiga američkog pisca Nathaniela

Hawthorna (1804. - 1864.) pod naslovom A Wonder-book for
Boys and Girls. (Čudnovata knjiga za dječake i djevojčice). U
knjizi su vješto ispričane priče iz grčke mitologije.
Na bogatoj pozornici avanturističkog romana 19. stoljeća ističe

se škotski pisac Robert Michael Ballantyne (1825. -1894.), i to
više plodnošću i popularnošću nego književnim vrijednostima.
Živio je nekoliko godina u divljini i u dodiru s Indijancima od
kojih je kupovao krzno. Vlastitim doživljajima koristio se u kom-
poziciji svojih romana. Slavu je postigao romanom The Coral
Island, 1858., Koraljni otok, tipičnom robinzonadom. Novost je
u tome što su junaci romana dječaci. Ralph, Jack i Peterkin do-
žive brodolom i dospiju na koraljni otok gdje dožive svakakve
pustolovine boreći se za opstanak. (Kao odrash, oni su glavni
junaci romana Lovci na gorile.) Dakako na Defoea podsjeća i
drugi od njegovih najcjenjenijih romana The Dog Crusoe
(1861.), roman o lovcu koji spazi psića (Indijanka ga je htjela
Nathaniel Hawthorn R. M. Ballantyn
skuhati) te mu taj pas, kad odraste, pomaže u pustolovinama u

američkoj divljini spasavajući više put njegov i druge živote.
Brojni Ballantyneovi romani bili su vrlo popularni. Čitali su ih
pisci R. L. Stevenson i J. M. Barrie kao i suvremeni pisac W
Golding koji u romianu Gospodar muha (1954.) opisuje družbu
dječaka što su prepušteni sami sebi na pustom otoku nakon ve-
like kataklizme. Misli se da se u Stevensonovu Otoku s blagom
(1883.), u Barrievu Petru Panu (1906.) kao i u Gospodaru muha
vide mnogi tragovi Koraljnog otoka.
U Rusiji, u cijelom tom stoljeću, u književnosti namijenjenoj dje-

ci dominira narodna priča. Iz nje je uglavnom crpio i veliki Lav
Nikolajevič Tolstoj (1828. - 1910.) kad je pisao za djecu. Plod
njegova pedagoškog rada u Jasnoj Poljani, u šezdesetim godina-
ma, bile su i mnogobrojne kratke basne, priče i pripovijetke ob-
javljene u zborniku Knizki Jasnoj Poljani (1873.) i u knjigama
»dlja čtenija« u okviru njegove Azbuke (1872.). Majstor velikih
proznih kompozicija kao što je Rat i mir stvarao je za djecu
sitne književno-poučne minijature od ponuđenih motiva i vlasti-
tih domišljanja. Pojedine njegove priče i pripovijetke imaju čak
obrazovni karakter dok većina želi pomoći djetetu u duhovnoj
izgradnji. Svuda se u svijetu u tom vremenu pišu moralističke i
poučne priče i pripovijetke. No, kad je riječ o Tolstojevim, ima
65
jedna velika razlika: one nisu namjenski

konstruirani, često slabo uvjerljivi tobož-
nji primjeri iz života prikladni za razvija-
nje poduke nego umjetničke minijature
velikog pisca koji je rafinirano jednostav-
nim riječima i stilom nalik na narodni cr-
tao sličice i doživljaje što se, bez posebnog
izricanja pouke duboko doimlju (npr. Sta-
ri djed i unučici, Slijepac i mlijeko, Koš-
tica, Sremza, Mače, Dva prijatelja).
L. N. Tolstoj
Godine 1863. objavljuje francuski pisac Jules Verne (1828. -

1905.) svoj prvi roman Pet tjedana u balonu. Od tada će Verne
svake godine, pritisnut ugovorom, predati izdavaču dva romana.
Taj ubitačni tempo pisac će, uz male iznimke, držati u vremenu
kad se tek probijao, ali i u kasnijim godinama kad je kao bogataš
živio na svojem sjajno opremljenom brodu i putovao svijetom. U
najbolja njegova djela ubrajaju se: Put na Mjesec (1865.), Djeca
kapetana Granta (1868.), Dvadeset tisuća milja pod morem
(1870.), Put oko svijeta u osamdeset dana (1873.), Tajanstveni
otok (1874. - 1875.), Carev glasnik (1876.), Petnaestogodišnji
kapetan (1878.).
Vernea, koji je napisao više od šezdeset romana, nazivaju
ocem znanstvene fantastike. Jedan od brojnih pisaca monogra-
fija o Julesu Verneu, Petar Costello,19 misli da bi mu, zbog njego-
ve obuzetosti tehnikom i otkrićima, bolje odgovarao naziv »pro-
nalazač« (inventor) znanstvene fantastike. Iako se počeci tog
žanra ostvaruju već u djelima Mary Shelly i Edgara Allana Poea,
Verne ga je učvrstio i popularizirao brojnim djelima tako da za-
služuje prvi ili drugi naziv.
Verne je u djetinjstvu bio oduševljeni čitatelj Defoeova Ro-
binsona i robinzonada, Scottovih i Cooperovih romana kao i dje-
la E. A. Poea. Sve što gaje privlačilo u avanturističkom romanu
(pothvat, junak i njegov protivnik, bogata i napeta radnja i epi-
zode) prenijet će u svoj znanstveno-fantastični roman, ah će
19 Petar Costello, Jules Verne Inventar of Science Fiction. Charles Scribner's
Sons, New York, 1978.
66
teme birati s područja znanosti

(geografska istraživanja, teh-
nička dostignuća) i kao bitnu no-
vost dodat će fantastiku u tom
smislu što će ići ispred znanosti
(njegov junak doći će na Sjever-
ni pol prije nego što gaje otkrio
R. E. Peary 1909. godine, njego-
va posada stići će na Mjesec sto
godina prije nego što je na nj
1969. stupio prvi Amerikanac
itd.). Verneov znanstveno-fanta-
Jules Verne
stični roman počiva, dakle, na
znanju i praćenju znanosti, na
mašti i spisateljskoj vještini. Verneova je mašta često toliko lo-
gično proizlazila iz znanstvenih dostignuća da su se njegova ma-
štovita predviđanja u određenom vremenu i ostvarila. U njego-
vim se romanima iz 19. vijeka, kako kaže Costello, već ostvariva-
lo 20. stoljeće. Kako su znanstvenici i pronalazači bili strastveni
čitatelji Verneovih romana, često su činili koliko su mogli da se
pri ostvarivanju projekta ukaže sličnost s Verneovim maštovitim
predskazivanjima (ime Verneove podmornice Nautilus dali su
prvoj atomskoj podmornici, u pripremi ekspedicije na Mjesec
nastojali su zadržati neke sličnosti).
Jules Verne ide, kao i toliki drugi, u red pisaca koji nisu
pisah za djecu, ah su ih djeca prisvojila. I svojim djelima i utje-
cajem na kasnije pisce Verne je mnogo pridonio dječjoj književ-
nosti.
Godine 1865. pojavljuje se jedno od najzanimljivijih djela britan-

ske dječje književnosti i jedno od najvažnijih djela u razvoju
dječje priče - Alice's Adventures in Wonderland (u nas pod na-
slovom Alica u zemlji čudesa) što ga je napisao Lewis Carroll
(1832. - 1898.). No kad se god govori o tipu fantastične priče
kakav predstavlja ovo djelo ih o Carrollu kao majstoru priče ih
kao o dječjem piscu uopće, uvijek se uzima u obzir i drugi dio
Aličinih pustolovina objavljen 1872. pod naslovom Through the
Looking Glass (Kroz ogledalo). Iako svaka od njih ima zasebne
67
konotacije - prva se temelji na

igri karata, a druga na šahov-
skoj igri - obje imaju istu glav-
nu junakinju, slično oblikovana
sporedna lica, iste postupke,
prije svega san kao stanje u ko-
jem se stvarnost odražava na
poseban način, i jednaku podje-
lu po poglavljima te se uzimaju i
tumače kao jedinstveno djelo.
Vjerojatno nema dječjeg
autora o kojem je napisano to-
liko radova jednako o njegovom
Lewis Carroll životu i neobičnoj ličnosti koliko
o njegovim dvjema knjigama o
Alici i o ostalim djehma. Usprkos velikom nakladničkom uspjehu
tih knjiga i prijevodima na druge jezike i usprkos tome što mno-
ge bitne tendencije u modernoj dječjoj književnosti vuku svoje
korijene iz ovih Carrollovih knjiga, usprkos tome što su nekoliko
puta prenesene na film - nitko ne drži da su to lake knjige za
djecu. Mnoga djela dječje književnosti, pogotovo ona što ih djeca
kradu odraslima, postaju s vremenom sve lakša za razumijeva-
nje, a ove knjige postaju sve teže za djecu i sve zanimljivije za
odrasle. Iako nema nikakve sumnje u namijenjenost tog djela
djetetu (nastalo iz priča što ih je Carroll pričao djevojčicama od
8,10 i 13 godina, napisano za desetogodišnju Alicu na njezin za-
htjev), ipak je to djelo bilo »teško« za djecu već u Carrollovo
doba dok s vremenom biva sve teže. Već se u Americi mogu naći
popisi djela dječje književnosti u kojima nema Carrollove priče
o Alici20. Za njeno razumijevanje sve su više potrebni komentari,
interpretacije ih barem anotacije, što j e i opet sve više udaljuje
od djece. U predgovoru jednoj od takvih knjiga Martin Gardner
kaže: »Kad je riječ o Alici mi smo suočeni s vrlo zanimljivim,
složenim tipom nonsensa, napisanim za britanske čitatelje proš-
20 Npr. The New York Times Parent's Guide to the Best Books for Children
(Vodič za roditelje prema najboljim dječjim knjigama) autorice Eden Ross Lip-
son iz 1988. godine gdje među gotovo tisuću navedenih naslova nema Carro-
llovih knjiga o Alici. Nema ni Kastnera, La Fontainea, M. Tvvaina, J. Spyri,
Defoea i Swifta.
68
log stoljeća, i moramo zna-

ti mnoštvo stvari ako želi-
mo shvatiti u punini njenu
duhovitost i osjetiti aro-
mu. Da stvar bude još go-
ra, neke Carrollove šale
mogu razumjeti samo oni
što žive u Orfordu, a neke,
još intimnije, nitko osim
dražesnih kćeri dekana
Liddella.«21 Ceste su i psi-
hoanalitičke interpretaci-
je teksta i traženje pred-
ložaka za likove iz sna. U
filmu psihijatra Jonatha-
na Millera iz 1966. svim su
likovima skinute životinj-
ske maske s kakvima na-
stupaju u Aličinu snu i
pretvoreni u portrete vik- . Ilustracija Johna Tenn,ela a 8 6 5 )
torijanskog društva.
Slijedeći bitna mjesta u literaturi o Carrollu, trebalo bi, u
ovako kratkom tekstu, reći ponešto o autoru, o postanku djela i
o Carrollovu tipu priče, o fantastičnoj priči.
Pravo ime Lewisa Carrolla bilo je Charles Lutwidge Dog-
son. Pseudonimom se služio samo u svojim književnim tekstovi-
ma i nije ga priznavao u privatnom životu pa je, na primjer, vra-
ćao svu poštu naslovljenu na prezime Carroll. Bio je jedno od
jedanaestero djece u pastorovoj obitelji. Za dječje igre, u kojima
je predvodio, imao je na rapolaganju brojno društvo: sedam se-
stara i tri brata. Za školskih praznika »izdavao« je s njima unu-
tar obitelji šaljivi list. Početno školovanje u Rugleyju bilo mu je
teško, i mnogo se bolje osjećao u Oxfordu kamo je prešao s de-
vetnaest godina, 1851., i gdje je ostao kao student i poslije pro-
fesor matematike. Nije postao pastorom kao njegov otac, ali je
primio đakonat. Poput mnogih britanskih dječjih pisaca, nije os-
21 The Annotated Alice, Bramhall House, New York, 1960.
69
novao vlastitu obitelj. Objavljivao je struč-

ne radove s područja matematike i bio do-
sadan i nevoljen predavač.
Bio je neobičan čovjek. Kultno djelo
The Pilgrim's Progress čitao je već sa se-
dam godina. Rano je počeo pisati nonsen-
sne stihove. Bavio se ozbiljno fotografira-
njem te mnogi drže da se mogao proslavi-
ti na tom području. Osobito je voho foto-
grafirati djevojčice. Martin Gardner kaže
da je silno voho svu djecu - osim dječaka,
pa postoje kontroverzna tumačenja te
njegove sklonosti. Vodio je djevojčice na
izlete, fotografirao ih, dopisivao se s nji-
ma, zbunjivao ih pred zrcalom pitajući ih,
na primjer, u kojoj ruci drže jabuku, pri-
čao im priče, i prijateljstva bi obično za- Carrollova ilustracija
vršila kad bi djevojčice dorasle do sedam- Alice (1863.)
naeste godine - jedino je ljubav prema
Alici Liddell ostala trajna. Kako god bilo, iz takvih njegovih pri-
jateljstava poteklo je remek-djelo svjetske dječje književnosti.
Mnogo je napisano o druženju L. Carrolla s kćerima njego-
va dekana H. G. Liddella. Liddellova se obitelj doselila 1855.
Tada je Alica imala četiri godine, starija Lorina sedam, a mlađa
Edith dvije. Carroll ih je često gledao sa svog prozora kako se
igraju u dvorištu, a poslije ih je s jednim prijateljem vodio na
izlete. Jedan takav izlet (17. lipnja 1862.) postao je glasovit po
tome što je tada Carroll pričao djevojčicama priču o Aličinim
pustolovinama u podzemlju. Makar su se odnosi između Carrolla
i Liddellovih kćeri, na majčin zahtjev ohladili, Carroll je ozbiljno
radio na priči te je za Božić 1864. mogao Alici predati na dar
gotov rukopis, a 1865. i prvo izdanje knjige. Trebalo mu je sedam
godina da dovrši i objavi drugi dio. Tko bi znao, mogao bi u broj-
nim prizorima obiju knjiga dešifrirati događaje i prizore iz stvar-
nog života i druženja pisca i Liddellovih kćeri. Mnogi bizarni opi-
si i događaji postaju obični i manje nonsensni kad se čitaju, na
primjer, Gardnerova objašnjenja.
U knjigama o Alici Carroll radikalno raskida sa svim bit-
nim elementima narodne i na narodnoj osnovi utemeljene umjet-
7rt
ničke priče. Andersenovo kretanje u tom smjeru on radikalizira.

Odriče se svih mitoloških bića i vlastitim tvorevinama mašte ne
daje mitološko ruho. Junakinjom priče postaje djevojčica, a ču-
desan svijet sastoji se iz lica, događaja i ozračja njezina stvarnog
života u iskrivljenim oblicima kako izlaze iz njezine podsvijesti u
njezinu snu. Priča rasprostire realan život u irealnim oblicima
pri čemu slobodna mašta u irealnim oblicima prodire dublje u
stvarnost nego što to može fotografija stvarnosti.
U prvoj i u drugoj priči Alica zaspi i probudi se na kraju
priče. U prvoj usne gledajući kunića kako trči i ulazi u rupu te se
i ona spušta s njim u podzemlje. U drugoj je uhvati san dok se
igra s mačkom u krilu. U svakoj Alica putuje kroz dvanaest po-
glavlja te susreće različita lica i s njima vodi razgovore. Kako se
prva priča temelji na kartama, ona se sukobljava s Kraljem i
Kraljicom srca i kartama - vojnicima, a možda su i neka od osta-
lih lica prizvana likovima nacrtanim na poleđini ostalih karata, a
u drugoj priči, utemeljenoj na šahu, Alica je pješak i pobjeđuje
u dvanaest poteza postavši kraljicom. Reklo bi se da je u jednoj
priči svako poglavlje zapravo miješanje i dijeljenje karata, a u
drugoj pomak pješaka zajedno polje. Shodno toj prispodobi, pri-
če nemaju fabulu ni nekakvu rad-
nju, pogotovo ne napetu. U svakom
poglavlju Alica susreće nova lica te
se zabavlja, igra ih svađa s njima.
Može to biti Miš i njegovo društvo,
Gusjenica, Ožujski Zec, Klobučar s
Puhom, Lažna Kornjača, Humpty
Dumpty iz pučke dječje pjesme i
si. U svima se, dok zabavljaju ili
zbunjuju Alicu svojom neobičnošću
i čudesnom logikom, zapravo odra-
žavaju lica iz Aličina stvarnog živo-
ta čije postupke nije mogla shvati-
ti. Nonsensna igra ostvaruje se na
mnogo načina: nonsensnim kombi-
niranjem i sastavljanjem, nonsen-
snim sudaranjem i zamjenjivanjem
homonima po izgovoru (tale = pri- Ilustracija Philipa Gougha
ča, tail = rep), bukvalnim shvaća- (1950.)
71
HRVATSKA DJEČJA KNJIŽEVNOST OD POČETAKA DO' 1955. GODINE
njem fraza, nonsensnom dedukcijom (matematičko dokazivanje

da sat koji stoji češće, svakako dva puta na dan, pokazuje točnije
vrijeme nego sat koji hoda, ali nije sasvim točan), parodijom i
halucinacijama iz snova. Ispred mnogih ludih i šaljivih prizora i
postupaka skrivaju se istine o životu koje potiču na razmišljanja
(npr. kad Kraljica traži da se najprije donese osuda a onda obavi
suđenje, jer što će joj suđenje ako nema osude, ih kad Humpty
Dumpty kaže da riječi njemu znače samo ono i onoliko koliko on
žeh da znače (i ništa više ni manje i si.).
S Carrollovom Alicom oblikovanje dječje priče zapravo je
dovršeno. Priča ima otvorene sve mogućnosti, fantastična priča
nema granica. Svaki će veliki autor nakon Carrolla moći na tim
otvorenim mogućnostima graditi svoj tip priče.
Gotovo u isto vrijeme dok s Carrollom sazrijeva dječja priča,

pojavljuje se jedan od prvih modela dječjeg romana. To su Little
Women, Male žene (1868.) američke spisateljice Louise May
Alcott (1832. -1888.). Spisateljica je potekla iz osiromašene obi-
telji. Otac joj je bio utopist i zanesenjak te je ona s majkom i
trima sestrama živjela u bijedi koja, međutim, nikad nije mogla
slomiti njihovu vjeru i puritanski pogled na svijet. Čitala je viteš-
ke romane, Bunyanovo glasovito Hodočasnikovo putovanje i
tzv. moralističke pripovijetke, pogotovo takva djela jedne od naj-
plodnijih spisateljica toga vremena Charlotte Yonge ( 1823. -
1901.). Da bi pomogla održavanju obitelji, bavila se proučava-
njem, dvorbom, šivanjem, ah i pisanjem. Tako je u dobi od šes-
naest godina objavila Flower Fables (Cvjetne basne), kombina-
ciju vilinskih i moralističkih priča, a pisala je, anonimno, i priče
za nakladnike petparačkih romana. Prijavila se za rad u borbi za
vrijeme Građanskog rata i teško oboljela. Na nagovore naklad-
nika počela je pisati za djecu. Prvi je roman, Male žene, postigao
puni uspjeh pa je već iduće godine objavila nastavak Good Wi-
ves, Dobre supruge (1869.) i riješila sve obiteljske financijske
probleme, to uspješnije što je napisala još nekoliko uspješnih
romana.
Model dječjeg romana ili romana o djetinjstvu kakav je L.

Alcott ostavila svojim Malim ženama oslanja se na opis vlasti-
tog djetinjstva i vlastite obitelji. Protagonistice romana Amy, Jo,
72
Beth i Meg šu ona (Louisa) i nje-

ne sestre May, Elizabeth i Anna,
prisutni su i otac i majka, a lik
Laurica zasnovan je na jednom
prijatelju iz djetinjstva i na liku
drugog prijatelja, jednog Polja-
ka koje je srela u Parizu kao
njegovateljica bolesne djevojči-
ce. Roman obuhvaća razdoblje
od godinu dana, od Božića do
Božića, i plastično opisuje bije-
du, zanose, vjeru, borbu s bun-
yanovskim opasnostima, naravi
i karaktere četiriju zanimljivih
mladih djevojčica ili zapravo
djevojaka (sve su prešle desetu
godinu). Podijeljen je na poglav- Male žene ilustrirala je
autoričina sestra May Aicott
lja i u mnogima od njih u prvom
je planu po jedna od sestara.
Začuđuje činjenica da se tzv. realistička dječja književnost,
odnosno roman o djetinjstvu razvio od moralističkih pripovijeda-
ka. I u Malim ženama mnogi će suvremeni čitatelj naići na mno-
go pouka, odnosno na život po čvrstim kršćanskim načelima i
totalnu spremnost mladih djevojaka na žrtvu i pomoć drugima,
ah radnja toga romana, bez osobite fabule, ne služi kao primjer
za pouku. Roman je, naprotiv, živ prikaz stvarnog djetinjstva i
životnih, uvjerljivih i zanimljivih likova. To je, kako su neki rekli,
prvi američki roman o djetinjstvu koji se održao te i danas ima
čitatelje. To je ujedno i jedan od prvih dječjih romana u svjetskoj
dječjoj književnosti koji otvara jednu od mogućnosti oblikovanja
dječjeg romana, podvrstu obiteljski roman. On će utjecati na ka-
snije pisce, jednako na sljedbenike obiteljskog romana, kao i na
tražitelje novih putova.
Jedan od pronalazača putova bio je američki pisac Mark Twain

(1835. - 1910.). Pod tim imenom, uzetim od uzvika mornara na
Mississippiju pri mjerenju dubine vode, pisao je Samuel Lang-
horne Clemens, novinar i pisac brojnih književnih djela.
73
Njegov najvažniji dječji ro-

man The Adventures ofTom Saw-
ye% Pustolovine Toma Saiuyera,
pojavljuje se 1876., samo osam go-
dina nakon Malih žena L. Alcott,
a na temelju usporedbe dvaju ro-
mana razmak bi se mogao učiniti
većim. I u Tomu Sawyeru pisac
polazi od uspomena na djetinjstvo,
ali ne opisuje vjerno sebe i svoje
djetinjstvo. Ambijent je drukčiji,
seoski, a glavna su lica, umjesto ot-
mjenih, mada vrlo siromašnih »go-
spođica«, seoski deran Tom, nje-
govi prijatelji Joe Harper i Huck-
leberry Finn, djevojčica Becky u M a r k Twam
koju se zaljubljuje, skupina djece i

odrasli u sporednim ulogama. Glavni je negativac ubojica i krad-
ljivac Indijanac Joe. Moralni kodeks četiriju sestara i Toma i
njegove družbe razlikuje se koliko je od neba do zemlje. Tom ima
sve mane običnih dječaka u povećoj mjeri: ne sluša, skiće se, ne
voli školu, kupnjom ceduljica što se dobiju u školi za dobre odgo-
vore osvaja prvo mjesto u poznavanju Biblije, bježi od kuće, pri-
ređuje »orgije« (o kojima znade samo iz knjiga, a ne zna kako se
provode), upada u neprihke s Indijancem Joeom i zaluta u špilji,
prevari drugu djecu navodeći ih lukavo da rade mjesto njega i si.
Pisac mu kao suprotnost postavlja lik njegova poslušnog i »do-
brog« brata, ali Tvvainovo je odstupanje od moralističke pripovi-
jetke totalno i simpatičan nije Tomov brat nego Tom usprkos
svim svojim manama (kad treba, Tom se znade žrtvovati i izvući
iz neprilika). Crtanje djetinjstva u Tvvainovom romanu postaje
zaista realistično, oslobođeno od bilo kakve pouke osim od pouke
što je nosi sam život. Dječakov pothvat ostvaruje se zahvaljujući
sretnim okolnostima više nego dječakovoj genijalnosti, a humor
povećava zabavu i ujedno briše prekoračenja u karakternim ma-
nama i ponašanju. Slagali se pedagozi s Tomom Sawyerom ih
ne, činjenica je da svi potonji dječji romani o dječacima imaju
nešto od Toma Sawyera. Twainovi komercijalni nastavci opisa
života Toma Sawyera nisu rezultirali vrijednim književnim dje-
lima.
74
Ilustracija
Huckleberryja Finna
(1884.)
Doživljaje Hucfcleberryja Finna (1884.) kritičari drže bo-

ljim romanom i presudno važnim djelom za nastavak prave ame-
ričke književnosti, ali ne i dječjim romanom, dok području dječje
književnosti pripada Twainov povijesni roman, vrlo omiljen kod
dječjih čitatelja Tlie Prince and the Pauper (Kraljević i pro-
sjak), objavljen 1882. godine.
Do 80-ih godina 19. st. u svjetskoj su se dječjoj književnosti raz-

vile i potvrdile sve vrste dječje književnosti. U bogatoj žetvi u
idućem razdoblju riznica dječje književnosti punit će se mnogo-
brojnim djehma uspješnih pisaca. Oni će pretpostavljene modele
oblikovati na svoj način i obogaćivati ih osobnim pridonosima.
Heidi sa švicarskih planina osvaja svijet. Roman Johanne Heus-

ser Spyri (1827. - 1901.) pod naslovom Heidi (1881.) uvodi Švi-
carsku u kolo zemalja istaknutih na području dječje književno-
sti. Spisateljica je kćerka liječnika, iz pobožne obitelji, srasla s
gorštačkim seoskim ambijentom, te sve te značajke dolaze do
izražaja u njenom najboljem i u drugim djelima. U romanu auto-
75
rica prikazuje djevojčicu Heidi, siroče od-

raslo u selu na planini, naivnu i živahnu,
koja svojim šarmom, vedrinom i pripro-
stošću osvaja sve oko sebe. »Nesretno di-
jete« iz sentimentalnih tužnih pripovijesti
19. stoljeća pretvara se u sretno dijete.
Heidi prate još dva dječja lika: kozar Pe-
tar, pomalo zaljubljen u nju, i bolesna bo-
gata djevojčica Klara, koja će na čistom
gorskom zraku i uz Heidinu brigu ozdra-
viti i prohodati. Djeca nisu izolirana, nego
žive u obiteljima s više odraslih, u romanu
dosta istaknutih likova: smiješna odgoji-
teljica Rottenmeier, pametan stari liječnik, Heidin namrgođen
djed i dobra »baka« i dr. Svježinom likova, vedrinom i optimiz-
mom, pitoresknim opisom švicarskoga planinskog okoliša, para-
lelom između sela i grada i vedrim obratima u vođenju radnje -
roman Heidi se nametnuo dječjim čitateljima diljem svijeta. Ne-
ke od domišljaja švicarske spisateljice slijedit će pisci u mnogim
dječjim romanima: dječji par, gdje je jednom dominantna dje-
vojčica a drugi put dječak; ozdravljenje invalidnog djeteta tije-
kom radnje; susret i prijateljstvo između bogatog i siromašnog
djeteta i oslobađanje od tematike nesretnog djetinjstva i senti-
mentalne plačljivosti.
Dva najbolja djela što ih je Italija pridonijela svjetskoj dječjoj

književnosti objavljena su u razmaku od tri godine.
Godine 1883. objavljuje Carlo Col-
lodi (1826. - 1890.), talijanski novinar i
književnik pravim imenom Carlo Loren-
zini, svoje najbolje djeloAvventure di Pi-
nocchio - storia di un burattino (Pinoc-
chijeve pustolovine - povijest jednog lu-
tka). »Povijest lutka« Pinocchija je fanta-
stična priča. Glavni lik nastaje po već pro-
vjerenom postupku oživljavanja stvari.
Novost je u tome što »oživljena stvar«, lu-
tak Pinocchio što gaje istesao iz cjepanice Carlo Collodi
7fi
KRATKA POVIJEST SVJETSKE, DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
majstor Geppetto, iznenađuje

svojom osobnošću i sposobnoš-
ću da upada u neprilike zbog to-
ga što ima više mana nego vrli-
na. Lijen je, neposlušan, laže,
lakovjerno upada u zamke lopo-
va, ne voli školu, prodaje škol-
ske knjige koje mu je siromašni
otac teškom mukom nabavio,
zbog zloće postaje magarac, du-
gi nos mu se još više produžuje
kad laže - ali na kraju, nakon
svih burnih pustolovina i poka-
janja postaje pravi dječak. U li-
ku drvenog lutka Collodi zapra-
vo crta pravog dječaka, nimalo idealnog, ah se u crtanju pusto-
lovina nikad ne odriče njegove prave prirode, drvena tijela. Taj
lutak i dječak, nestvaran i stvaran, dugonosi nestaško ipak dobra
srca, sasvim sigurno fantastičan lik iz priče, a brat živim dječaci-
ma poput Toma Sawyera postaje besmrtni lik dječje priče.
Drugo je djelo izašlo 1886. i dijametralno se razlikuje od prvog.

To je roman Cuore (Srce), djelo talijanskog časnika i rodoljuba
Edmonda De Amicisa (1864. - 1908.). Roman je komponiran
kao dnevnik učenika osnovne škole te autor pripominje kako bi
mu pravi naslov mogao glasiti: »Povijest jedne školske godine
koju je napisao učenik trećeg razreda neke talijanske škole«.
Nema prave fabule. Kao u dnevniku, opi-
suju se u njemu razni događaji što su se
zbili tijekom školske godine, a svaki mje-
sec ima zasebnu pripovijetku bez veze sa
sadržajem dnevnika, ah u vezi s naslovom.
I sam dnevnik, a pogotovo dodane pripo-
vijetke, natopljene su patetičkom dobro-
tom i rodoljubljem, što se najljepše vidi u
pripovijeci o malom pisaru iz Firence i o
tragičnom dječaku promatraču u doba
Edmondo De Amicis rata.
77
Nikad nije bila napisana knjiga koja bi bila toliko po volji

pedagozima kao ova. »Srce je objavljeno 1886., a nakon samo
dva mjeseca već je izašlo četrdeset i prvo izdanje;... poslije se
izdanja više ne broje, a naklade vrtoglavo rastu iz godine u go-
dinu...«22 Međutim, ta plemenita knjiga u kojoj je zaista svuda
prisutna didaktika prevladana srcem teško nalazi put do suvre-
menih dječjih čitatelja.
Jedan od najljepših darova dječjem avan-

turističkom romanu podario je britansko-
američki pisac Robert Louis Stevenson
(1850. - 1894.)23. Riječ je o romanu Trea-
sure Island (Otok s blagom), objavlje-
nom 1883. godine. »Stevenson nikad nije
kanio biti pisac pustolovnih pripovijeda-
ka, ah je sa svojim romanima Otok s bla-
gom i Oteti uzdigao taj žanr u sam vrh
njegova dostignuća u 19. stoljeću i nadah-
nuo mnoge kasnije pisce...«24 L. Stevenson
Otok s blagom je majstorski pisan pustolovni roman o gu-

sarima i traženju izgubljenog blaga. Atmosfera tajanstvenosti,
straha i strepnje zahvaća čitatelja na prvim stranicama i ne na-
pušta ga do posljednje. Poduzetni dječak Jim Hawkins, kao da
ga vuku nekakve mračne sile, upao je u pustolovinu prisluškujući
u krčmi, skriven u bačvi, razgovor gusara, i to će ga odvesti u
opasne epizode na moru i na otoku gdje je skriveno gusarsko
blago. Dječak se nalazi među bizarnim junacima koji nisu podi-
jeljeni na dobre i zle i svi događaji u romanu kao i likovi, zločini
i zločinci, podmetanja i obračunavanja služe za postizanje prave
atmosfere pustolovnog romana: straha, jeze, napetog očekiva-
nja, opasnosti, iznenađenja. Ritam romana ne popušta ni u jed-
nom času, nema nepotrebnih razvlačenja, karakteri su raznovr-
sni, stil i jezik dotjerani - pa nije čudo što se o ovom romanu
22 Luigi Santucci, La letteratura infantile, Fratelli Fabbri Editori, Milano, 1958.

23Rodio se i živio velik dio života u Velikoj Britaniji, nakon ženidbe s Ameri-
kankom neko vrijeme u Americi, a posljednje godine života, iz zdravstvenih
razloga, na otoku Samoa.
24 The Oxford Companion to Children's Literature, o. c.
78
govori kao o vrhunskom djelu

avanturističkog žanra i remek-
-djelu dječje književnosti. Ste-
venson sigurno duguje ponešto
prethodnicima, Defoeu, Ballan-
tyneu i Cooperu, možda i lut-
karskim predstavama koje su
ga oduševljavale u djetinjstvu,
ah ih je sve nadmašio. Na slič-
nim je načelima pisan i njegov
roman Kidnapped {Silom odve-
den), objavljen 1886., a djeca či-
taju i njegov povijesni roman
The Black Arrow (Crna strije-
la) iz 1888., a u novije vrijeme,
kad je horor u modi, i njegov ro-
man The Strange Case of Dr Karta Otoka s blagom koju je
nacrtao sam Stivenson
Jekyll and Mr Hyde (Čudan
slučaj dra Jekylla i gospodina Hydea), roman s motivom raz-
dvojene ličnosti.
Popularnosti legende o Robinu

Hoodu pripomogao je i Howard
Pyle (1853. - 1911.), američki
pisac i ilustrator, svojim djelom
The Merry Adventures of Ro-
bin Hood (Sretne pustolovine
Robina Hooda), objavljenim
1883. Pyle je pisao i priče služeći
se europskom narodnom pri-
čom kao podlogom, kao i vlasti-
te priče, i povijesne romane iz
njemačke i engleske povijesti.
Ilustracija H. Pylea za knjigu
Osim legende o Robinu Hoodu,
Čudesan sat
obradio je i ilustrirao niz priča
pod naslovom King Arthur and His Knights (Kralj Artur i
njegovi vitezovi).
79
Britanski pisac Oscar Wilde

(1854. -1900.) autor je briljant-
nih djela, kao što su Slika Dori-
ana Graya i drama Saloma, a
pisao je i priče od kojih su neke
djeca rado čitala, makar ih au-
tor nije namijenio djeci, a kriti-
ka ih je držala suviše hjepim i
zahtjevnim da bi mogle pripada-
ti dječjoj književnosti. Od dvije
njegove zbirke priča - pod na-
slovom The Happy Prince and
Other Tales, Sretni princ i dru-
ge priče (1888.) i A House of
Pomegranates, Kuća mogranja Oscar Wilde
(1891.) - prva je bliža djeci. Pri-
če iz te zbirke autor je čitao svojoj djeci, a neki misle da ih je i
napisao za njih. Wildeove su sjetne priče najbliže Andersenovim
pričama, a odlikuju se pjesničkim dotjeranim stilom. One su plod
najfinijeg književnog artizma. Djecu najviše privlači priča o se-
bičnom divu (The Selfish Giant), nalik na legendu, u kojoj Isus
u liku djeteta pomaže samoživom divu da shvati kako čovjekova
sreća ovisi o odnosu prema drugima. Duh i boje srednjovjekovne
legende, prisutni u književnosti fin de sieclea, dodiruju u to vri-
jeme i dječju priču.
Suvremeni čitatelj teško može shvatiti popularnost kakvu je uži-

vao njemački pisac avanturističkih romana Karl May (1842. -
1912.) u zadnjim desetljećima 19. st. pa sve do sedamdesetih go-
dina 20. stoljeća usprkos općem uvjerenju da je književna vri-
jednost njegovih djela obrnuto proporcionalna s njihovom popu-
larnošću. Do početka Drugoga svjetskog rata samo je na nje-
mačkom govornom području tiskano blizu osam milijuna primje-
i raka njegovih djela. Među njegovim najvjernijim čitateljima bili
su dječaci u dobi od deset godina i više. Bogatstvo ponude u
današnje doba i novi mediji, pogotovo televizija, umanjili su a
ponegdje i zatrli Mayevu popularnost.
80
Prvi Mayev roman, Im fernen We-

stern (Na dalekom zapadu), objavljen je
1880. Ukupno je objavio oko šezdeset i pet
romana. Poprište su tih romana najčešće
američki Divlji zapad s Indijancima, ah i
drugi egzotični i opasni krajevi (Bliski
istok, Balkan, Kurdistan, Južna Amerika).
Najpoznatija su mu djela: Winnetou
(1892.), Old Surehand, Blago u Srebrnom
jezeru, Oporuka Inka, a svatko bi doda-
vao još i mnoga druga po svom izboru. Karl May
Karl May, koji je u djetinjstvu četiri godine bio potpuno

slijep a kasnije, počevši sa sitnom krađom ostataka voska od svi-
jeća, proveo dosta godina u zatvoru, izvlačio je svoja djela iz svo-
je bujne mašte pomažući čitateljima da svoje životne probleme
utope u mašti. Veličao je Indijance i neustrašive junake njemač-
kog podrijetla, kakvi su bih Old Shatterhand i Old Surehand.
Hrabro je opisivao krajolike koje nikad nije vidio (prvi put je
putovao u Ameriku tek 1908., četiri godine prije smrti) i provodio
junake kroz bezbrojne opasnosti iz kojih su uvijek izlazili kao
pobjednici. Sve je njihove pothvate opisivao kao svoje doživljaje.
Privlačio je čitatelje slobodom maštanja, putovanjem po egzo-
tičnim krajevima, veličanjem Indijanaca (nadovezujući se na Co-
opera), sposobnošću i džentlmenskim ponašanjem glavnih junaka
i napetošću radnje. Maya su hvalili, napadah, preporučali i
zabranjivali već prema vlastitom poimanju književnosti, dječje
književnosti i avanturističkog romana kao vrste dječje književ-
nosti.
Rudyard Kipling (1865. -1936.), britanski pisac, pisao je za od-

rasle i za djecu i najveći je dio njegovih djela namijenjen djeci.
Rođenje u Indiji od engleskih roditelja. T\i je proživio rano
djetinjstvo, prvih šest godina, zatim se školovao u Velikoj Brita-
niji, vratio se u Indiju sa sedamnaest godina i tu živio sedam
godina objavivši prve pjesme i priče o djeci. Zatim se na kratko
vrijeme vratio u Englesku, ubrzo oženio Amerikankom i živio
neko vrijeme u Americi i tako je do kraja života često mijenjao
81
mjesto boravka te su njegovi doživljaji i po-

stanak djela vezani za tri zemlje i sredine.
U dječjoj se književnosti Kipling is-
takao pričama i dječjim romanom.
Od njegovih priča najpoznatije su
Just So Storiesfor Little Children (1902.)
u kojima se jednostavnim i humorističkim
pristupom (za malu djecu) priča kako su
životinje stekle neke od svojih značajki
(Kako je deva stekla grbu, Kako je leo-
pard dobio mrlje). Rudyard Kipling
Najizvornije su njegove priče skupljene u dvjema knjiga-
ma pod naslovom The Jungle Books (1894. i 1895.). To su priče
o životinjama koje ne samo što govore kao ljudi nego su čvrsto
organizirane u skupine i drže se određenih zakona formirajući i
institucije za obranu zakona (sabori životinja). Najopširnija je
priča o dječaku Mowgliju kojeg su odgojili vukovi, uz pomoć me-
dvjeda Balooa koji ga uči zakon džungle i crne pantere Bagheere
zadužene za tjelesni odgoj. Pustolovine iz borbe Mowghja i nje-
govih prijatelja protiv opakog tigra Shere Khana čine okosnicu
radnje (njima se nadahnuo E. R. Burroughs pišući svoga Tana-
na), ali ljepoti priče pridonose pjesnički opisi života džungle tije-
kom četiriju godišnjih doba. Od ostahh priča najpopularnija je
Rikki-tikki-tavi, priča o hrabrom mungosu koji je ubio dvije ko-
bre spasivši tako dijete u kolijevci. Pobjednička pjesma u stiho-
Ilustracija iz prvog izdanja Knjige o džungli (.1894.)
82
vima što je pjeva mungos nakon pobjede izvrsno pokazuje način

Kiplingova crtanja životinja u pričama i čitatelj prati njihovo
razmišljanje, sporazumijevanje između različitih životinja, stra-
tegiju borbe i pobjedničko kliktanje i sve je to realistički vjerno
onome kako se životinja ponaša, ah prevedeno u ljudske oblike
ponašanja.
Roman Captains Courageous (Hrabri kapetani) napisan i
objavljen u Americi iste godine kad i Knjiga o džungli, 1894., na
svoj način rješava zadanu strukturu dječjeg romana. Junak je
bogati i razmaženi dječak koji slučajno dospijeva na ribarski
brod. Njegova je velika pustolovina okrutna škola života, u kojoj,
izložen surovoj prirodi i teškim naporima, ah i ljubavi priprostog
mornara, razvija svoju ličnost i shvaća ozbiljnost života i njegove
istinske vrijednosti.
H H ^ H ^ H Ernest Thompson Seton (1860. - 1946.),

rođen u Velikoj Britaniji odakle se prese-
lio s obitelji u Kanadu u dobi od šest godi-
na, pristupio je opisivanju životinja kao
znanstvenik, zoolog po struci, a ne kao
književnik. Ipak je taj pasionirani zoolog
bio izvrstan pisac. 0 tome uz druge svje-
^ ^ E S g ^ ^ l doči njegova vrlo popularna knjiga Wild
Animals I Have Knovm (Divlje životinje
kako sam ih upoznao), objavljena 1898.
Ne odstupajući nikad od zapažene i pro-
E. T. Seton učene stvarnosti, zapaža i doživljava de-
talje kojima se neka životinja kao jedinka
uzdiže iznad mnogih sličnih do uvjerljive osobnosti (skitnica
mačka prisiljena na otmjeni život u Kraljevni od Analostana,
majka medvjedica koja je razmazila i loše »odgojila« svoga bo-
ležljivog Džonija u Medvjediću Džoniju i si.). Seton je pisac koji
je prirodu proučavao s ljubavlju te je svoje znanje o prirodi i
duboke doživljaje znao oblikovati tako da u njima znanost po-
maže umjetnosti a umjetnost znanosti. U tome je Seton imao
prethodnika (Karl Ewald, 1856. -1908.) i mnogo sljedbenika.
83

Crnkovic Tezak

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Crnkovic Tezak

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

KRATKA POVIJEST SVJETSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

1957. DR SEUSS The Cat in the Hat

Počeci dječje književnosti

Svi se povjesničari dječje književnosti slažu da ona kao književ-

3 Smith, James Steel, o. c.

slima narodno književno blago od najstarijih vremena i uživala u

zmajevima i čudovištima, djeluju u skladu s viteškom časti (od

Sedamnaesto je stoljeće doba početaka, razdoblje prvih poku-

života kakav su prikazivali, usprkos progonima, puritanci u En-

Ilustracija iz Orbis pictus (1776.)

Od svih knjiga izašlih u 17.

1 Citat (preveden) prema The Oxford Companiori to Children's Literature

po volji pedagoga i roditelja, uvijek slušala i čitala basne. Pozna-

11 U knjizi A Century of Chitdren's Book, citat prema Children and Book, o. c.

lima dječje književnosti da nije znao na svoj način pomiriti vjer-

Charles Perrault Nastavnica prvog izdanja

čudesnost ili je tumači kao metaforičko kazivanje (nema spaša-

priče (uz ostale Zezolla = Pepeljuga, Caglinso = Mačak u čiz-

Na posebnom planu ovo stoljeće pridonosi razvoju dječje

Početak dječje poezije obilježavaju dvije knjige. Prva je

Trgovao je čarapama i pletenom robom, bio vlasnik cigla-

Prvi je od njih Robinson Crusoe. Roman ima tri dijela.

se u preradama provode kraćenja teksta, sitnija i krupnija, što

Devetnaesto je stoljeće veliko stoljeće u dječjoj književnosti,

12 Milan Crnković. Robinson Crusoe Daniela Defoea. Ključ za književno djelo,

rima i djelima. Tu svijetlu stranu nije mogla potamniti tamna

U Njemačkoj se na početku stoljeća zbivaju dva važna događaja

(1912.). Filolozi Jacob Grimm

13 Milan Crnković, Dječja književnost, Školska knjiga, Zagreb, X. izd. 1990.

Negdje u isto vrijeme pojavit će

Naslovna ilustracija iz jednog

Nije bilo romantičara koji bi mogao odoljeti čarima narodne pri-

»Kad bi trebalo izabrati kralja dječjih pisaca, moj glas ne bi do-

14 Pau] Hazard, Knjige, djeca i odrasli, o. c.

tako pohvalu ne samo Anderse-

Godine 1835. Andersen izdaje prvu knjižicu priča (samo če-

je potrebno posebno istaknuti: onog časa kad je Andersen pre-

uživjeti u njihov privlačni i ta-

U takvim pričama Andersen se postupno udaljuje od na-

uvijek je pravo, Svinjar, Palčića, Slavuj, Zaručnici, Cvijeće ma-

Slavni britanski pisac Charles Dic-

Godine 1845. u Njemačkoj izlazi neobična knjižica Heinricha

15 Za analizu Andersenovih i drugih priča upozoravam na Hazardov prikaz u

dječjoj književnosti valja pisca Struuiuielpetera Henricha Hoffmanna dobro raz-

panko). U samo trideset godina

ga je pas ugrizao; o zločestoj

Godine 1846. izlazi u Londonu

Crteži Edwarda Leara za knjigu nonsensnih pjesama (1872.)

17 Za ilustraciju navodimo jedan od najpoznatijih Learovih limericka: There

nego, kako se obično spominje, preteča Lewisa Carrolla. On je

Kao što su braća Grimm skup-

U zaključku prikaza E. Leara u »The Oxford Companion to Children's Li-

Godine 1852. objavljena je i knjiga američkog pisca Nathaniela

Na bogatoj pozornici avanturističkog romana 19. stoljeća ističe

Nathaniel Hawthorn R. M. Ballantyn

skuhati) te mu taj pas, kad odraste, pomaže u pustolovinama u

U Rusiji, u cijelom tom stoljeću, u književnosti namijenjenoj dje-

jedna velika razlika: one nisu namjenski

Godine 1863. objavljuje francuski pisac Jules Verne (1828. -

19 Petar Costello, Jules Verne Inventar of Science Fiction. Charles Scribner's

Sons, New York, 1978.

teme birati s područja znanosti

Godine 1865. pojavljuje se jedno od najzanimljivijih djela britan-