FANTASTIČNI ELEMENTI U DONADINIJEVOM ĐAVLU GOSPODINA ANDRIJE

PETROVIĆA

-pripovjedač ne traži objašnjenja; prihvaća nemoguće kao stvarno

-vrag je za njega svijest, a idiličan život protagonista implikacija dijaboličnih događanja
- realistični opisi fantastičnih pojava: Andrija se ne čudi vragu – vidi ga kao svakodnevnog
Andrija postaje drukčiji, nije više onaj mladić od prije mnogo godina
-u njegovu opisu saznajemo broj godina koje je proveo u braku
-vrijeme poslije određenog događaja toliko je daleko -> postoji jaz između tih razdoblja
-u razdoblju koje odvaja vrijeme prije i vrijeme poslije dogodilo se nešto što Andriju dovodi u
stanje u kojem se nalazi kad mu se ukazuje vrag
-opis vrelog ljetnog dana govori o promjeni stilskog sloga, o zauzimanju drukčijeg pogleda
prema ljudskoj urbanoj okolini i izmjeni estetske vizure svakodnevice
-svijet je samo odraz nekog unutrašnjeg stanja u zrcalu raspoloženja pojedinca (Donat)
-u pakleni se svijet uklapa pojava đavla, koji zapliće i raspliće fabularni tijek, koji upravlja
mislima gospodina Petrovića, potkopavajući mu s jedne strane iluziju o vlastitu ponašanju i
poštenju, odnosno, ohrabrujući ga s druge strane, da promijeni svoju kukavičku poziciju i
konačno zauzme konkretan i odlučan stav
-gost nagovara domaćina da dosegne udaljeni cvijet s balkona, tjera ga na opasan
samoubilački čin jer bi u suprotnom, odustajući od toga nauma, gospodin Petrović još jednom
dokazao da je živio kao slabić i glupan, kako je to već jednom bilo, kada je pristao na karijeru
koju je za njega, preko kreveta, osvajala njegova žena
-Andrija Petrović karikiran je, zadrigli građanin koji u cijelom tekstu sjedi na svom balkonu i
puši pepenhajmsku lulu; na početku novele Andrija puši lulu, a na kraju se spominje cigareta
-grize ga misao o braku
- nemetafizički razgovor između gospodina Petrovića i đavla (o ovozemljskom)
- đavao podsjeća gospodina Petrovića na neke trenutke njegova života i na put do životnog
uspjeha
-na tom se putu našlo nekoliko točaka koje je trebalo objasniti i podsjetiti na njihov skriveni
smisao: njegova činovnička karijera, brak, šef i nejasno poglavlje o odnosu šefa i Petrovićeve
žene (đavao intimno uključen u Petrovićev život)
-sablasni lik kombinira komediju i tragediju, predstavljen je kao humorističan lik
-groteskni obrat pa analizu ljudske savjesti ne usmjeruje prema metafizičkom -> tvrdi da se
sve može ispraviti
-na kraju činjenice bez stilskih sredstava
-vrag je Petrovićeva materijalizirana savjest, njegov završni dodir i obračun sa spoznajom da
je živio životom nedostojna čovjeka, jedina njegova pomoć u pokušaju da zauzme čistu
poziciju
-idila građanskog života, u čijoj je udobnosti zaglavio ugledni građanin, posljedica je
đavolskog posla
-Andrija ne traži (svjesno) vražju prisutnost (ako se ona objasni kao svjesno željeni čin,
potaknut Andrijinim preispitivanjem samoga sebe, njegovo se pojavljivanje može tumačiti
kao dar koji vrag daje protagonistu)
-na početku se čini da se radi o daru koji zauzvrat ne traži ništa, koji je besplatan
-kasnije se otkriva da ipak nije tako te da će ga protagonist, prije ili kasnije, morati vratiti
-dar predstavlja vrijednost kojoj se pojedinac nije nadao, ali dana mu je
-glavni lik morat će ponuditi žrtvu vragu kako bi uzvratio njegov dar (Andrija
će, nakon primljenog dara, napustiti vlastiti život)
-prodor iracionalog, fantastičnog, alogičnog u vidljivi materijalni svijet, predočenje
halucinantnoga kao objektivna mjerila stvarnosti, motivacija snom, uvođenje psihički
pomaknutih osoba kao glavnih prosuditelja i mjerila vanjskog svijeta, stvaranje dinamičnih
grotesknih obrata
-novela je predstavljena kao fantastična, a završava prihvaćanjem natprirodnog
-naobjašnjeno, neracionalno predlaže da prihvatimo postojanje natprirodnog
-prisustvo ili odsustvo nekih pojedinosti će nam pružiti mogućnost odlučivanja između
fantastičnog i čudesnog
- prizor demonskih likova ne može se objasniti poznatim prirodnim zakonima i ulazimo
u područje fantastično-čudesnog
-pripovijedača kao da više zanima demonizam teksta i pričanja negoli moguća metafizička
problematika
-Donadini uspijeva pobuditi zanimanje čitatelja već samim naslovom novele: vrag o kojem se
namjerava govoriti, određen je kao vrag koji nekom pripada

PREMA PETZOLDOVIM MODELIMA FANTAZMATSKOG

Subverzivni se model može nazvati i prevratnički jer književni svijet zrcali realistični svijet
sve do neobičnoga, čudnoga ili začuđujućega događaja koji nema realistično objašnjenje.

Novela pripada subverzivnom modelu jer jednu realističnu opisanu sliku radnje prekida
pojava đavla. Tekst pripada ekspresionističkoj fantastici, apstraktnom ekspresionizmu, a
poetika ekspresionizma prepoznaje se u elementima „morbidne individualnosti,
neuravnoteženih i podvojenih ličnosti, sukoba duše i tijela, ludila“ (Nemec, 2006: 136) i
„podvojene ličnosti“ (Šicel, 2007: 78).

Naslov novele najavljuje halucinantno stanje glavnoga lika. Naslovljavanjem glavnoga lika u
genitivu Đavao gospodina Andrije Petrovića upućuje na to da je đavao Andrijin, odnosno
plod halucinacije ili sna. Zbog postojanja objašnjenja nadnaravnoga, tekst prema
Todorovljevoj (1987: 49−50) podjeli pripada fantastičnom čudnom podžanru za kojeg su
objašnjenja nadnaravnoga, među ostalima, halucinacija, privid i zabluda osjetila.

Pojava đavla u tekstu demonizirano-antropomorfizirana je savjest gdje osjećaj prelazi u

predmetni svijet. To odgovara Donatovoj tezi da čovjek kako bi izrazio psihološko-
egzistencijalna stanja pronalazi simbole i oblike za fantome mašte (1975: 11).

Fantazmatski element utjelovljen je u instanci lika đavla, a funkcija mu je djelovanje na drugi

lik. Ovako je opisan: gospodina u crnom, blijeda umorna lica, s rukama skrštenim na prsima,
koji ga je neizrecivo prezirno promatrao (Donadini, 1997: 367).

Lik Andrije Petrovića najlakše je opisati riječima: lik kao razvalina duše, razbijeno Ja i
ekscentrik s jakim nagonom prema ludilu i samouništenju.

Đavao dolazi kao demonizirana savjest psihički nestabilnoga i slaboga Andrije Petrovića i
vodi ga samodestrukciji. Đavao izaziva Andriju, prisjeća ga njegove mladosti i događaja koji
ga je dugo izjedao, naposljetku ga nagovara na samoubojstvo govoreći mu da je kukavica.
Iako vode dijalog, Andrija u njemu ne sudjeluje jer se sve svodi na njegovo potvrđivanje i
đavovljevo optuživanje, kao u sudnici gdje Andrija sjedi na optuženičkom mjestu dok đavao
igra ulogu odvjetnika koji iznosi optužbe i demolira optuženog sve dok Andrija ne zaplače.
Ako u kontekstu ontemske narativne figure promatramo vrijeme, onda je u ovom tekstu
ontem izvor psihemskih promjena, neriješena sumnja iz prošlosti izaziva slom lika. U ovom
kontekstu vrijedi spomenuti Donatovu misao o čovjeku ne kao društvenom biću nego „mediju
u kojem se sve povijesno i sve individualno miješa u parodistički koktel mogućeg i
nemogućeg“ (1975: 39). Što je jasno u tekstu u kojem se se osobne sumnje slomljene ličnosti
antropomorfiziraju u halucinaciju.