PRIPREMA ZA DRUGI KOLOKVIJ IZ KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU I
MLADEŽ
DJEČJI ROMAN
- povijesno, tematski i strukturalno sveobuhvatan žanr – doživljava se kao sinegdoha
dječje književnosti - Twainove Pustolovine Toma Sawyera, asocijacije okupljene oko dječačke družine ili grupe (Molnarovi Junaci Pavlove ulice), Lewisove serije Kronike iz Narnije, Lovrakovi romani o dječačkim pothvatima pa sve do recentnijih romana hitova o Harryju Potteru - pustolovnost: Robinson Crusoe (u domaćim okvirima šegrt Hlapić) - karakteristične odrednice: dječji likovi, dječačke družine, pustolovine i dječja (dječačka) akcija => njima se u izvanstrukovnom kontekstu opisuje dječja književnost - roman povezuje dječju i popularnu kulturu (dječak Koko, družba Pere Kvržice, Hlapić ili protagonisti Smogovaca) - elementi strukture romana: okrenutost pojedincu, ali i družini, uspostavljanje tekstualnog ili predodžbenog odnosa prema tradiciji i ideja sveobuhvatnosti, odnosno totaliteta društvenog i privatnog života
O romanu
- Žmegač prati europsku povijest romana i uočava obilježja poetičkih i
autoreferencijalnih povijesnih ideja koje oblikuju njegovu teoriju i praksu: bavi se sadržajnim i formalnim razinama, no u središtu je razumijevanje romana kao književne vrste - opreka između inovacijskih i normativnih, odnosno preskriptivnih tendencija kao načela povijesnog funkcioniranja poetike s obzirom na ideje, ideologije i „duhovne“ predodžbe koje oblikuju društvene zajednice => roman je istovremeno i iskaz i silnica preoblikovanja predodžbi o svijetu i njegovom poretku - Nemec roman sustavno iščitava kao imanentno-literarni i društveno-kulturološki iskaz (inovacijske težnje smatra važnijima od preskriptivnih i uspostavlja fleksibilnu definiciju romana = „velika pripovjedna prozna vrsta“) - Peleš roman tumači na semiotičkoj, naratološkoj, hermeneutičkoj i recepcijskoj razini (izraz i sadržaj – sintaktička i semantička substruktura, mobiliziranje teorije mogućih svjetova, naglašavanje pitanja strukture svijeta pripovjednog teksta) - odrednice dječjeg romana uspostavljaju se uglavnom samostalno u kategorijama kao što su dječji likovi, udruživanje likova u družine, pustolovnost/avanturizam/akcija i dječja igra - odredince nisu nužne (kao ni prozni oblik romana => Vesna Parun, Mačak Džingiskan i Miki Trasi iz 1968. godine, Miki Trasi i baba Pim Bako iz 1968. i Miki Trasi i primadona iz 2003.)
Pristupi dječjem romanu
- najistaknutije mjesto razlike između dječje i nedječje književnosti: opis žanra i praksa imenovanja - njemački tekst => pojam dječje knjige (Kinderbuch), engleski tekst => pojam knjige (book), a u primjeni tinejdžerski roman (teenage novel) - posljednja desetljeća: veći stupanj intergracije termina roman - u hrvatskom kontekstu termin roman postaje referentnim od tridesetih godina 20. stoljeća kada se na produkcijskoj razini afirmira kao oznaka za dulji prozni tekst razvedenije fabularne i narativne organizacije - godine 1934. Jagoda Truhelka, Điro Vilović i Mato Lovrak svoje tekstove u podnaslovima nazivaju romanima - Ivo Zlatar 1978. godine objavljuje studiju Dječji roman u hrvatskoj književnosti - dječji je roman u hrvatskom kontekstu najpovlašteniji žanr dječje književnosti u recepciji i tumačenju (Skok, 1991; žanrovske i povijesne studije Zlatar, 1978; Hranjec, 1998; Majhut, 2005; Zima, 2011.) - pristupi: skraćena ili dokinuta povijesna perspektiva, interpretacijski je model sadržajni, odnosno tematski mjestimice dopunjen strukturnim i predodžbenim ili imagološkim -