SKRIPTA HRV-EPIKA

Tema- predmet umjetničke obrade, odnosno ono o čemu se u djelu govori. Teme mogu biti različite:
odnos pojedinca i svijeta, putovanju, potrazi za srećom, pustolovinama i dr.

-priča, lik i pripovjedač temeljni pojmovi kojima pristupamo pripovjednom tekstu

Likovi- zamišljamo ih kao stvarne osobe čiji karakter uočavamo iz teksta, karakter i izgled lika
možemo odrediti: fizički, psihološki, socijalni, etički i govorno.

Pripovjedač- perspektiva iz koje je priča pričana, može biti u 1. i 3. licu

-pripovjedač zapravo „igra ulogu“ koja može biti neutralna, objektivna ili subjektivna i zato
pripovjedača ne smijemo poistovjetiti s autorom

Vrste pripovjedača po licu:

1. Lice- pripovijeda priču neposredno, izravno, nije neutralan, može se pojaviti u formi pisma
2. Lice- autor stavlja naglasak na odnos pripovjedača teme djela
3. Lice- neizravan, objektivan i neutralan, sveznajući pripovjedač

Vrste pripovjedača prema zbivanju:

1. Pouzdani pripovjedač- zna sve o likovima i zbivanju, sveznajući pripovjedač

2. Nepouzdani pripovjedač- priča priču iz svoje perspektive, nešto namjerno izostavlja,
subjektivan

Fabula- niz događaja razvrstanih kronološki, tj. Poredanih onako kako bi se mogli dogoditi i u
stvarnosti. Uglavnom ima dinamiku zbivanja: uvod, zaplet, vrhunac radnje (kulminaciju), rasplet i
završetak

Siže- niz događaja onako kako su razvrstani u samom djelu, pisac ih raspodjeljuje bez obzira na
kronologiju

Kompozicija- pokazuje način na koji je ono sastavljeno u cjelinu od manjih dijelova

1. Vanjska kompozicija- djelo podijeljeno na manje cjeline npr. Poglavlja, uvjetuje način čitanja
teksta jer nas upućuje na završetak jedne cjeline i početak druge
2. Unutrašnja kompozicija- proučava sadržaj teksta i pokušava ga podijeliti na razdoblja ili faze
unutar radnje. Ona traži okvire, ponavljanja ili ispreplitanje nekih segmenata dijaloga i
monologa, uočavamo unutrašnju logiku po kojoj je djelo sastavljeno
3. Kronološka kompozicija- u mitovima i bajkama
4. Retrospekcija- u romanima i novelama, prvo otkrije završni dio priče, pa se potom
pripovjedač vraća u prošlost
5. Uokvirena-jedna priča predstavlja okvir u kojem se razvija druga priča
Karakterizacija lika-postupak kojim se stvara lik, zamišljamo ga kao stvarnu osobu na temelju opisa,
dijaloga, monologa, odnosa s drugim likovima

Vrste likova:

1. Protagonist- glavni lik

2. Antagonist- lik suprotstavljen glavnom liku
3. Dinamičan lik- likovi koji se u priči razvijaju
4. Statičan lik- likovi koji se u priči ne mijenjaju
5. Plošni likovi- jednoznačni, tj. Karakteristični tipovi ljudi
6. Stereotipi-likovi kojima se daju opća obilježja, sasvim prepoznatljiva
7. Slojeviti likovi- kompleksni s razvijenim karakterom

Motivacija-pokretač djelovanja lika i njegova doživljaja svijeta

Likovi u djelu često motivirani: socijalnim podrijetlom lika, karakterom i sl.

Roman-velika pripovjedna prozna vrsta, u kojoj pripovjedač pripovjeda priču o nekoj temi u kojoj
sudjeluju različiti likovi

Vrste romana prema temi:

1. Povijesni
2. Pustolovni
3. Ljubavni
4. Viteški
5. Kriminalistički
6. Odgojni
7. Društveni
8. Obiteljski
9. Psihološki

Vrste romana prema stavu autora:

1. Humoristički
2. Satirički-kritika na vlast, osobu, grupe ljudi ili državu
3. Sentimentalni-osjećajni
4. Didaktički-poučni
5. Tendenciozni-s namjerom

Vrste romana prema činiteljima integracije svih elemenata unutar romana:

1. Roman zbivanja-kriminalistički ili pustolovni

2. Roman lika-lik dominira strukturom romana prostora

Vrste romana prema književnim epohama

1. Realistički
2. Moderni
3. Suvremeni
Roman kroz povijest

-roman u početku nije označavao književnu vrstu, nego svaki tekst pisan romanskim (narodnim)
jezikom

-sredinom 12 st. riječ roman predstavlja pripovjedna djela viteško-pustolovnog i fantastičnog

karaktera pisana u stihu

-u 13 st. roman predstavlja pripovjedna djela viteško-pustolovnog i fantastičnog karaktera pisana u

prozi, romani su tada bili i prijevodi antičkih priča o Troji, Aleksandru Velikom i dr., smatra se nižom
književnom vrstom u odnosu na epske pjesme o junacima

-u 15 st. izum stroja dovodi do popularnosti romana, ali i dalje je bio niža književna vrsta

-u16.st dobiva mjesto u umjetničkoj prozi, to se zbiva u renesansi i roman dobiva slično značenje kao
i danas

-u 17.st roman Miguela Cervantesa zvan Bistri vitez Don Quijote od Manche u njemu glavni lik nije
heroj, te ima i dobre i loše strane

-od 17. st roman se samo razvijao, a u 19 st. doživio je najveći uspon zahvaljujući časopisu i širenju
čitateljske publike, u razdoblju realizma došlo do velikih romana i pisaca, npr. Ana Karenjina od
ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja, te Zločin i kazna od Dostojevskog

-u 20. st dolazi do raskida s tradicijom, razvoj znanosti i promjena svijeta čini strukturu romana
drugačijom i zato u središte romana dolazi svijest lika, npr. U potrazi za izgubljenim vremenom od
Marcela Prousta, to je ujedno početak modernog romana

Realistički roman-pouzdani pripovjedač u 3.licu, čvrsta fabula, fabularnini tijek najčešće prati
kronologiju događaja, uzročno-posljedični slijed događaja, likovi su određeni društvenim statusom,
socijalna i društvena analiza

Moderni roman-pripovjedač u 1.licu, nepouzdani pripovjedač, tehnika struje svijesti, unutarnji

monolog, likovi su zaokupljeni vlastitim analizama i sukobima, psihološka analiza

Tematika književnog djela- skup tema koje se pojavljuju u djelu

Proza u trapericama-zaštitni znak mladih, glavni lik je mladi čovjek koji promatra svijet iz vlastite
perspektive, suvremena proza karakteristična za šezdesete i sedamdesete godine 20.st., u njezinu su
središtu likovi mladih buntovnika, najčešće se pripovjeda iz perspektive lika, te se uvodi žargon