E P I K A

• književni rod u kojem se prikazuju događaji

• epsko djelo donosi priču koju pripovijeda neki
pripovjedač
• objektivnost

• čitanka, str. 134 > važnost pripovijedanja i priče

 KLJUČNI POJMOVI EPIKE:
1. Tema
• predmet umjetničke obrade, ono o čemu se u djelu
govori; može se razlagati na motive > manje
tematske jedinice
2. Pripovjedač
• onaj tko nam pripovijeda priču
2. 1. Vrste pripovjedača prema licu
a) pripovjedač u 1. licu - pripovijeda izravno - sugerira
da je uključen izravno u priču; pokazuje prisniji odnos s
likovima i zbivanjima
b) pripovjedač u 3. licu - pripovijeda neizravno -
uvjerava nas da je objektivan prema događaju i likovima
c) pripovjedač u 2. licu - rijetko, izravno se obraća liku ili
čitatelju
2. 2. Vrste pripovjedača prema ulozi u djelu
a) pouzdani, autorski ili sveznajući pripovjedač - sve zna, prati
svoje likove kroz različite sredine, govori o njihovu razvitku, odgoju;
objektivan je i VJERUJEMO MU
b) nepouzdani pripovjedač - namjerno propušta neke motive, a
pripovijeda samo one koji su važni za zbivanje; subjektivan, NE
VJERUJEMO MU više nego bilo kojem drugom liku
3. Kompozicija
• način na koje je djelo sastavljeno u cjelinu od manjih dijelova
a) vanjska kompozicija - vidljiva na prvi pogled (npr. poglavlja u
romanu)
b) unutrašnja kompozicija - unutrašnja logika prema kojoj se razvija
književno djelo
• kronološka kompozicija - radnja teče svojim tijekom
• retrospektivna kompozicija - radnja se vraća u prošlost
• uokvirena kompozicija - jedna priča predstavlja okvir unutar kojeg se
odvija druga priča
4. Fabula
• književno djelo ima sadržaj - njegovu fabulu čini niz događaja
poredanih onako kako bi se mogli dogoditi u zbilji (kronološki)
• uvijek je možemo prepričati
• događaji u književnom djelu ne moraju biti poredani kronološki

• siže > niz događaja u samome književnome djelu (bez obzira na

kronologiju zbivanja)

• dinamika zbivanja: uvod, zaplet, kulminacija (vrhunac radnje), rasplet i

završetak
5. Likovi
• oblikuju se na različite načine: opisima, izravnim iznošenjem
misli i osjećaja, pripovijedanjem, dijalogom
• iako znamo da ga stvara autor književnoga djela, lik
zamišljamo kao stvarnu osobu koja ima svoje fizičke i
psihičke osobine - svoj izgled i karakter
• autor lik stvara postupkom karakterizacije (fizička,
socijalna, psihološka, etička, govorna)
Vrste likova:
• protagonist > glavni lik
• antagonist > lik suprotstavljen glavnome liku

• dinamičan > mijenja se u priči

• statičan > ne mijenja se u priči

MOTIVACIJA LIKA > pokretač djelovanja lika i njegova doživljaja svijeta

(npr. podrijetlo lika, socijalni status, karakter lika itd.)
6. Prostor i vrijeme zbivanja

7. Stilske značajke
• Je li naglasak na zbivanju ili likovima?
• pripovjedačke tehnike (pripovijedanje, opisivanje, monolog, dijalog,
unutrašnji monolog)

8. Ideja
• Što djelo u cjelini govori čitatelju?
• Kako ga čitatelj može povezati sa svojim životom?
• čitanka, str. 149-150 > „Dobro stablo”
• pročitati tekst i odgovoriti na 5 pitanja na str. 150
 VRSTE EPIKE:
• epika u prozi
• epika u stihu
 EPIKA U PROZI
• jednostavni oblici > mit, bajka, basna,
legenda, zagonetka, aforizam, vic

• složeni oblici > novela (najkraća, najmanji broj likova i

događaja), pripovijetka (dulja, veći broj likova i događaja),

roman (najveći)
 ROMAN
• velika pripovjedna prozna vrsta
• pripovjedač pripovijeda priču o nekoj temi u kojoj
sudjeluju različiti likovi
• prostor i vrijeme
• fabula
• motivacija likova
 VRSTE ROMANA PREMA TEMI:
• povijesni
• ljubavni
• pustolovni
• viteški
• kriminalistički
• društveni
• obiteljski
• psihološki
• roman u kojem dominira jedan lik = ROMAN LIKA
• roman kojim autor želi poučiti čitatelja = DIDAKTIČKI ROMAN

• 1. roman u današnjem smislu riječi > Miguel de Cervantes: „Bistri

vitez don Quijote” (španjolska renesansa)
• posebna važnost romana > 19.st., realizam (Rusija – Tolstoj: „Ana
Karenjina”, Dostojevski: „Zločin i kazna”)
• do 20. st. = tradicionalni romani; od 20. st. = moderni romani
(početak > Marcel Proust, „U potrazi za izgubljenim vremenom”)
 HRVATSKI ROMANI
• 1. hrvatski roman > Petar Zoranić, „Planine”
• najvažniji povijesni roman 19.st. > August Šenoa, „Zlatarovo zlato”
• hrvatski realizam (19.st.) > Ante Kovačić, „U registraturi”; Vjenceslav Novak,
„Posljednji Stipančići”
• 1. moderni hrvatski roman > Miroslav Krleža, „Povratak Filipa Latinovicza”
(1932.)
• roman koji u hrvatskoj književnosti najavljuje postmodernizam > Ranko
Marinković, „Kiklop” (1965.)
• 1. pravi naš postmodernistički roman > Ivan Slamnig, „Bolja polovica
hrabrosti” (1972.)
 NOVELA
• kao književna vrsta razvila se u predrenesansi (14. st.)

• utemeljitelj > talijanski pripovjedač Giovanni

Boccaccio - zbirka od sto novela Dekameron (Knjiga
deset dana)
Novele i pripovijetke kroz književna razdoblja:
• predrenesansa – Boccaccio, Dekameron
• renesansa - Miguel de Cervantes Saavedra, Uzorite novele (u središtu nisu više
događaji, nego likovi i sredina)
• romantizam – autori uvode psihološku analizu lika, ali i mistične elemente
(Edgar Allan Poe, Crni mačak)
• realizam - uvode društvene teme i kritički prikaz stvarnosti: u središtu je lik kao
tipični karakter (N. V. Gogolj, Kabanica)
• modernizam - u središtu je čovjekov unutarnji svijet: njegova svijest i podsvijest;
nastaje psihološka novela (kraj 19. st., poč. 20.st., Frank Kafka, Preobrazba)
Novela i pripovijetka u hrv. književnosti
• prve se javljaju u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda (prva pol. 19. st.) i uglavnom su
povijesne tematike (bitke protiv Turaka)
• 2. pol. 19. st. > August Šenoa - suvremena tematika (Prijan Lovro, Karanfil s pjesnikova
groba, Kanarinčeva ljubovca)
• realizam > Josip Kozarac, Tena
• krajem 19. i poč. 20. st. > modernistička novela koja raskida s tradicijom i u prvi plan stavlja
pojedinca i njegov unutarnji svijet (Antun Gustav Matoš, Cvijet sa raskršća; Janko Leskovar,
Misao na vječnost; Dinko Šimunović, Duga)
• 1. pol. 20. st. > Miroslav Krleža, Hrvatski bog Mars
• suvremena novela > naglasak je na fragmentu i ugođaju, a autori se u prikazu stvarnosti često
služe ironijom (Ranko Marinković, Ruke)
 EPIKA U STIHU
• prema načinu kako se djela čuvaju i prenose:
• usmena ili narodna
• pisana ili umjetnička

• prema formalnim i strukturnim obilježjima:

• epska pjesma (kraća)
• ep (dulji)
• epopeja (herojski ep)

• prema tematici:
• junačke, religiozne, pustolovne…
 EPIKA PREMA FORMALNIM I
STRUKTURNIM OBILJEŽJIMA:
• ep > opširno epsko djelo u stihovima u kojemu se oko glavnoga
događaja i likova nižu sporedne radnje i likovi
• epska pjesma > pjesnički oblik manji od epa; za razliku od epa
obrađuje jedan događaj (teorija: epovi su nastali povezivanjem epskih
pjesama u cjelinu)
• epopeja (herojski ep) > daje najširu sliku života, običaja i vjerovanja
nekog naroda prikazanu preko heroja i događaja presudnih za
opstanak toga naroda
 EPIKA U STIHU
• tema > događaji i sudbine junaka, njihove pustolovine (odstupanje
od povijesne istine opisivanjem događaja u skladu s uvjerenjima
naroda)
• strukturu epske poezije čine pripovjedač, fabula i lik
• pripovjedač > izravno se obraća slušatelju/čitatelju
• fabula > donosi događaje iz mitološke ili povijesne prošlosti naroda
• likovi > heroji koji predstavljaju osobine naroda (kolektivni junaci)
• epska tehnika > način na koji se prikazuju zbivanja u epu
• na početku je 1. kratak uvod u kojem je invokacija
(zazivanje pomoći bogova ili muze pri pisanju) i 2.
osnovna tema
• 3. pozornost slušatelja nije usmjerena k završetku (jer je
on poznat), već prema samome tijeku zbivanja pa ep
počinje in medias res (u središte zbivanja)
• na početku epa iznosi se situacija iz već razvijene radnje
• 4. pjesnik namjerno usporava radnju = retardacija radnje
• to čini: a) digresijama (duljim opisima predmeta, osoba ili
događaja koji nisu dio temeljne fabule), b) epizodama (većim,
tematski zaokruženim digresijama) i c) ponavljanjima riječi,
stihova ili cjeline s ciljem prisjećanja na prijašnja zbivanja
• formulaičan način kazivanja > u njoj već postoje gotovi
izrazi za neke stalne situacije i teme: stalni epiteti (npr.
brzonogi Ahilej, silni Agamemnom), slični počeci itd.