EPSKO-LIRSKI OBLICI (U STIHU): 

romance, balade, poeme

Prijelazne epsko-lirske vrste su poema i balada.

Poema (grč. "poíema= spjev, pjesma) epsko-lirskog karaktera u stihovima (ponekad i

u prozi). Može biti kratka ili duga, jednostavna ili složena koja se sastoji od više
pjevanja.
Poema kao termin još u antičkoj literaturi imala je općenito značenje, vjerojatno je to
jedan od razloga zbog kojeg je kao vrsta do danas ostala nedovoljno određena te
utjelovljuje karateristike svih triju književnih rodova, i lirike, i epike, i drame:
-razrađena fabula, likovi i pripovjedač karakteristike su epskog,
≠ u suvremenim poemama epski elementi nisu u tolikoj mjeri naglašeni.
-karakteristike dramskog mogu se očitati u iznimno snažnoj unutarnjoj borbi likova i
dugim monolozima, a
-lirska je sama forma, izrazita nabijenost emocijama, promišljanja
o moralnim pitanjima i brojne pjesničke figure među kojima je bitno istaknuti, uz
najčešće poredbe i epitete, snažne metafore i brojne figure suprotnosti
– oksimorone, paradokse i snažne antiteze.
Pojam se u većini slučajeva odnosi na djela nastala u razdoblju romantizma, u kojima
dolazi do miješanja tehnika različitih književnih vrsta. U francuskoj književnosti on
podrazumijeva filozofsku ili misaonu liriku općenito, u ruskoj se književnosti poemom
naziva svako veće pjesničko djelo narativna i misaona sadržaja, a nastanak poeme u
engleskoj književnosti veže se uz stvaralaštvo G. G. Byrona. 
Poema je usmjerena na jedan pojedinačni događaj, likovi su psihološki naglašeniji, a
autorovo stajalište i glas istaknutiji.
Najpoznatije poeme u hrvatskoj književnosti su: "Jama" Ivana Gorana Kovačića,
"Tifusari" Jure Kaštelana i religiozna poema "Suze sina razmetnoga" Ivana
Gundulića.
Najpoznatiji su primjeri suvremene poeme Pusta zemlja T. S. Eliota i Cantos E.
Pounda. Našu baroknu književnost obilježile su religiozne poeme poput Suza sina
razmetnoga I. Gundulića, Uzdaha Mandalijene pokornice I. Đurđevića i Svete
Rožalije A. Kanižlića. 
U poemi epska je radnja često prekidana lirskim ekspresijama. U epsko je izlaganje
pisac umetnuo svoje emocije ili svoja osobna razmišljanja kojima je epska radnja
dobila snažan lirski pečat.
Kompozicija je zasnovana na razvijanju neke fabule, ali se fabularni elementi
isprepleću s neposrednim lirskim izricanjem, a motivi povezuju, osim fabularnim
vezama, i asocijativnim nizanjem karakterističnim za lirsku poeziju.
Balade su lirsko-epske pjesme intenzivno natopljene osjećajima, tužne pjesme s
tragičnim i tužnim završetkom
Tipovi: provansalski tip (lirsko-epske pjesme narodnog podrijetla nastale u Provanci u
13. st.), sjevernjački tip (nastao u Škotskoj kao plesna pjesma). Pjeva o stradanjima i
nesrećama polaganijim ritmom. Tragična smrt junaka. Vraz, Preradović, Šenoa.
Pripovjednog karaktera s naglašenim zapletima u radnji, temelji se na događajima i
dijalozima, o nečem nesretnom s tužnim završetkom – obično tragična smrt junaka, tužnog
ugođaja, vrlo slikovita, naglašeni lirski ugođaj.
Npr. August Šenoa, Ribareva Jana. Uglazbljena, postoji više obrada, npr. Ribara starog kći.
Balada je obično duža usmena prijelazna književna vrsta koju karakterizira
istovremena prisutnost epskih i lirskih elemenata, iskazanih često na dramatičan
način. Radnja balade duboko je prožeta emocijama. Najčešće teme balade su:
djevojka zle sreće, dvoje zaljubljenih koje je smrt rastavila, nesretni supružnici i
roditelji, sukobi u porodici...
Balada proizlazi iz okcitanskog jezika, iz riječi balar („plesati“,
iz lat. ballare „plesati“, starogrčki ballein „bacati, pokretati, kretati se“) izvorno
označava južnofrancuske srednjovjekovne trubadurske plesne epske i lirske pjesme.
Radnja se najčešće bavila kršenjem moralnih načela po kojima neizbježno slijedi
kazna. Izvorne narodne balade su se posebice bavile temama iz legendi, gdje
su junaci s nadnaravnim moćima. Na kraju junaci umiru ili imaju blizak susret sa smrti
(tragičan rasplet).
Od kasnog 18. st. balade se obično bave socijalnim temama.
Npr. Smrt Omera i Merime, Hasanaginica
Romanca: srednjovjekovna epsko-lirska narodna pjesnička forma podrijetlom
iz Španjolske, ljubavna tema, lirske i epske osobine, događaj se živo opisuje
(Harambašić, Kranjčević). Vedrijeg karaktera od balade koja je sličnog porijekla.
U početku romanca bijaše čisto epska forma sadržajno okrenuta prošlosti i junačkim
podvizima, a kasnije sve više dobiva lirske elemente dok se u sadržaj ubacuju
ljubavno-erotične i slične teme. Mijenja se i tehnička i gradivna struktura pjesme
pretvaranjem polustihova u samostalne stihove. Iz srednjovjekovne Španjolske
romanca se proširila u druge zemlje i narode (posebno romanske), a
u Hrvatskoj romance prvi piše na hrvatskom jeziku tek Stanko Vraz u 19. stoljeću
(u Sloveniji to je France Prešeren). Zbirke romanci sakupljene su i objavljivane (isprva
anonimno, a kasnije i autorski) u romancerima od 15. stoljeća nadalje.

Povjestice su vrsta pripovijesti koja izgleda kao pjesma, a sadržaj govori o nekom
povijesnom događaju. Historičke balade, kako ih je sam Šenoa nazvao, donijele su
mu slavu još u mladosti.
Radi se o kraćim ili dužim epskim pjesmama te su one specifične po tome što se u
njima pripovijeda o izmišljenom ili stvarnom liku (kojeg kombinira s nizom
izmišljenih događaja i likova) iz povijesti, prepričava se neki povijesni događaj,
legenda ili narodna predaja ili priča. No, u “Povjesticama” se autor nije ograničio na
pripovijedanje, već je lirski opisivao krajolike, dao neka svoja lirski intonirana
razmišljanja o životu, izraženo je domoljublje te nam je dao svoj uvid i razmišljanje
oko moralnih vrijednosti. (lirsko-epska narav)
Kao temu, autor je uzeo neke vrlo važne povijesne događaje pa je tako u Povjestici
“Petar Svačić” ispričao priču o smrti zadnjeg hrvatskog kralja dok je u povjestici
“Propasti Venecije” ispričao kroz pjesmu o propasti Venecije koju je smatrao
najopasnijom za Hrvatsku na Jadranskom moru. U Povjestici “Kameni svati” ispričao
je legendu o tome kako su nastale navedene litice koje se nalaze na sjeverozapadnom
djelu Medvednice.
Povjestice su napisane u duhu autorovog vremena, u skladu s onodobnim političkim
trenutkom i njegovim književno-moralnim načelima, i često su obilježene suvremenim
političkim temama i osjeti se domoljubni prizvuk. Stoga su Šenoine povjestice u doba
svoga nastanka bile vrlo popularno štivo.

Popis Šenoinih povjestica:

Postolar i vrag Vinko Hreljanović

Anka Neretvanka Propast Venecije
Kameni svatovi Smrt Petra Svačića
Kakvu Hrvati djecu jedu? Mile Gojslavica
Kugina kuća Fratarska oporuka
Vilin prsten Zmijska kraljica
Božja plahtica Šljivari
Gvozdeni div
Prokleta klijet
 EPIKA ILI EPSKA KNJIŽEVNOST

Jedna od temeljnih mogućnosti književnog stvaranja: epsko pripovijedanje, lirsko

izražavanje i dramsko prikazivanje.
Epika je književni rod koji je složeniji od lirike i jednostavniji od drame.
Njezini sastavni elementi čine je savršenom za čitanje.
Mnogim književnim djelima, osobito suvremenim, npr. eseju, teško je odrediti
pripadnost jednom rodu jer pokazuju svojstva ne samo jednog roda.

Potječe o grč. riječi epos= riječ, govor, a zatim i priča, pričanje, pripovijedanje,
pjesnička pripovijest

Obuhvaća književna djela u kojima se pripovijeda (= pripovjedna, narativna djela) o

važnoj temi (to je građa).
Opisuju se događaji - koji su se dogodili, ili se smatra da su se dogodili, u prošlosti, ili
su izmišljeni (temu pisac pronalazi i izabire u stvarnom ili zamišljenom životu),
iz života važnih osoba u djelima kao što su romani, novele ili pripovijetke, zatim
događaji iz mitologije i povijesti u djelima kao što su ep, epska pjesma i epopeja.
Pripovijeda se i o sadašnjim i budućim događajima.
Oko događaja se formira epski oblik.
Kako su ti događaji završeni, o njima se može govoriti mirno, staloženo, sa odstojanja,
kao o nečemu što je prošlo i na što se više ne može utjecati.

GLAVNA OPĆA OBILJEŽJA

-Epika ili epska književnost je skupni naziv za književna djela u kojima se

pripovijeda o nekim događajima (pripovijedanje ili naracija = nizanje
događaja)=NARATIVNOST (pripovijeda se što se, gdje se, kada se dogodilo i tko
sudjeluje), koja imaju radnju i likove.

-Iznosi događaje i situacije. Ne samo da se pripovijeda, nego se i OPISUJE i

PRIKAZUJE.

-DUŽINA VANJSKE FORME

-Epska OBJEKTIVNOST (epika je objektivna): dok su se u lirici osjećaji iskazivali

neposredno s visokom dozom subjektivnosti, u epskoj se književnosti osjećaji iskazuju
posredno - preko događaja, opisa i likova.
Budući da je čitava umjetnost subjektivni iskaz autora, ta je subjektivnost aktualna i u
epskoj književnosti. To se naročito osjeća u modernom romanu gdje pisac često
nastupa s pozicija glavnog lika govoreći u prvom licu. Ipak u tradicionalnoj epskoj
književnosti subjektivnost je zaklonjena prividom da autor promatra i prati događaje s
pozicije neutralnosti. On se pojavljuje kao sveprisutna pojavnost koja kao da sve zna o
situacijama i događajima vezanim uz svoje likove. Zbog toga za epiku kažemo da je
objektivna u odnosu na liriku jer epski pisac nastupa kao registrator događaja koji se
odigravaju po svojoj unutarnjoj životnoj logici.
Naravno da se ovdje ne može govoriti o stvarnoj autorovoj neutralnosti jer je on tvorac
svih tih događaja. Osjeća se to u njegovoj naklonosti za pojedine likove, njihove
stavove i opredjeljenja, po načinu kako boja pojedine situacije i događaje.

Ako pisac u djelu nigdje izričito ne iskazuje svoj stav u vezi s likovima, on ima
neopredijeljen ili neutralan stav, a ako se izričito opredjeljuje, ima opredijeljen ili
angažiran stav.

Nešto u djelu može biti prikazano sa subjektivnog, osobnog stajališta, ili objektivnog –
znanstvenog.

-Epska OPŠIRNOST: pripovijeda se na opširan način. Epski pisac može slobodno širiti
događaje, zadržavati se na pojedinostima, umetati opise, vraćati se na ono što je prošlo
ili se okretati onome što će se dogoditi pa je zato epska radnja široka, spora, opširna.

-USTROJSTVO EPSKOG DJELA čine događaji, likovi i fabula

-epika može biti PISANA I USMENA; narodna (stvorio ju je nadareni pojedinac iz

naroda koji je nije zabilježio nego ju je pripovijedao ili pjevao svojoj djeci,
prijateljima, mještanima, i oni su je prenosili sa ponekim izmjenama, to je usmena
narodna predaja, prenosila je djela kroz vrijeme i prostor, od zemlje do zemlje, iz
stoljeća u stoljeće) i umjetnička (stvara ju pojedinačni pisac – autor koji ju je
zabilježio)
> naš narod stvorio je bogatu i umjetnički vrijednu narodnu književnost: lirske i epske
pjesme, bajke, basne, pripovijetke, poslovice, zagonetke

narodni (usmeni) oblici: autorski oblici:

epska pjesma anegdota
vic legenda
anegdota basna
mit bajka
legenda pripovijetka
basna kratka priča
pripovijetka novela
bajka trivijalna proza

EPSKI PRIZOR je osnovna kompoziciona jedinica epskog djela, u kojoj se pojedini

događaj razvija u zasebnu i cjelovitu scenu, u kojem se predočava pojedinačan
trenutak u razvoju epske fabule, tako da pripovijedanje prelazi u prikazivanje. Kako je
epski pjesnik zaokupljen spoljnim događajima, on uvijek nastoji da ih u nizu prizora
što detaljnije i živopisnije prikaže. Rijetko govori o onome što se zbiva u duši njegovih
likova. Sastavni dio epskog prizora je redovno dijalog i monolog jer epski pjevač pušta
da njegovi junaci sami u međusobnom razgovoru izraze svoje osjećanja, želje, težnje i
raspoloženja.

EPSKE VRSTE S OBZIROM NA NAČIN PISANJA

Epika obuhvaća svu pripovjednu književnost u stihu i prozi:

 epika u stihu ili epska poezija 
 epika u prozi ili pripovjedna proza, umjetnička proza
U novije vrijeme roman i pripovijetka se izdvajaju kao posebna književna vrsta, tzv.
pripovjedačka proza, koja može, ali ne mora imati epska obilježja.

EPIKA U STIHU - EPSKA POEZIJA

Epska poezija je naziv kojim se označavaju klasični oblici epike
– ep i epska pjesma, koji su stvarani u stihu.

OBILJEŽJA EPSKE POEZIJE

Za epsku poeziju karakteristična su obilježja:

Epska djela u stihu tipična su za stariju književnost. Epska poezija je nastala veoma
davno, i to najprije u okviru usmenog književnog stvaranja.

Epska poezija je prvobitno nastajala u usmenoj književnosti i čuvala se i prenosila u

usmenoj književnoj tradiciji, koju, kao svoje duhovno nasljeđe čuva i prenosi cijela
jedna narodna zajednica. Zato su u epskoj poeziji u najvećoj mjeri ispoljena
kolektivna shvatanja i vjerovanja, i to iz onog vremena kada se medu članovima
jedne zajednice tek počela razvijati svijest o zajedničkim interesima i osjećanje
pripadnosti narodu kao jedinstvenom nacionalnom kolektivu. Zbog toga prva epska
pjesnička djela predstavljaju svojevrsne priče o djetinjstvu jednog naroda, u kojima je
izražen tzv. prvobitni, primitivni mentalitet. Taj mentalitet se najviše ogleda u
osjećanju slabosti pred silama objektivnog svijeta, kojima su ljudi pridavali natprirodni
značaj i koje su mogli protumačiti jedino pomoću mitova. Zato je drevna epska
poezija, kakva je Homerova, puna mitskih priča.

U početku su pjevali sami ratnici, a kasnije posebno obrazovani aedi i rapsodi (u

Grčkoj epski pjevač= rapsod).

Nastala je kao narodna tvorevina i kao dio kolektivne svijesti. Epski pjevač pričao je
skupu slušalaca o onome što ih je zanimalo kao pripadnike iste narodne zajednice, pa
je svoje priče uzimao iz prošlosti te zajednice i opjevavao podvige njenih slavnih
junaka. Pri tome je on prošlost o kojoj je pjevao idealizirao i historijske ličnosti
pretvarao u epske junake, koji utjelovljuju kolektivne ideale, etičke vrijednosti i težnje
cijelog naroda. Bila su to nadahnuta pričanja o značajnim događajima, često
sudbonosnima, od presudne važnosti, za određeni narod. Zato je ton ovih tvorevina
obično uzvišen, s osjećajima kolektivne i pojedinačne požrtvovnosti i junaštva.
Pjevač koji govori epsko djelo pri tome ga i modificira.
- obrađuju se teme izuzetno važne za neki narod, grad, državu (rat, putovanja,
otkrića, odnosi bogova i ljudi itd.)
- fabulu čine općepoznati događaji iz povijesne ili mitološke prošlosti naroda kojem
pripada epska pjesma
- likovi – junaci koji predstavljaju osobine cijelog naroda
EPSKI JUNAK je književni lik koji je predstavljen kao heroj. On se po svojoj snazi,
hrabrosti, mudrosti ili vještini ističe nad ostalim ljudima, pa se lahko suprotstavlja
svemu onome što je u prošlosti ugrožavalo opstanak narodne zajednice čiji je on
herojski predstavnik. Zato obično djeluje monumentalno, kao spomenik ratničkoj slavi
i ratničkim vrlinama. A to često onda ide na uštrb njegove psihološke iznijansiranosti:
on je više junak nego pojedinac s osobenim i sasvim individualnim duhovnim i
moralnim karakteristikama.
- pripovjedač - komentator, promatrač zbivanja
Bavi se temama koje su povijesno bitne ili imaju veliko, iznimno značenje za narod,
zajednicu, poznatim događajima i osobama, uglavnom povijesnim ili društvenim
događajima (rat, važni pojedinci, putovanja). Ep uvijek pripovijeda o borbi za
opstanak. Junaci epskih djela predstavnici su naroda kojemu pripadaju, nositelji su
osobina naroda (kolektivni junak).
Epski pjesnik govori uvijek u ime cijele zajednice (npr. Homer progovara u ime svih
Grka), a ne u svoje osobno ime.
Epska svijest računa s poništavanjem društvenih razlika jer zajednicu vidi kao jedan
entitet jedinstvene sudbine.
Epskim pjesništvom zajednica čuva svijest o vlastitom identitetu i objašnjava sebi
vlastitu povijesnu sudbinu kao nešto što ima smisla.
Epskim pjesništvom progovara samosvijest zajednice. U njemu se obrađuje pogled na
svijet na kojemu je zajednica utemeljena.
Događaji iz prošlosti ili sadašnjosti vide se kao povijesno presudni ili sudbina
zajednice kao nešto u čemu je sadržan smisao svijeta. Pothvatima junaka rješava se i
sudbina svijeta, zato su oni polubogovi. Pobjeda ili poraz junaka bit će prikazani kao
posljedica božje volje.

Epsko pjesništvo javlja se samo u nekim povijesnim okolnostima i nekim tipovima

društva. Više nema događaja epskih dimenzija jer se danas smatra da poviješću
upravljaju povijesne zakonitosti (koje se ne opijevavaju), odn. ne kroje je pojedinci.
Npr. Pjesma o Nibelunzima – borba za vlast
Ilijada – rat
Camõ esovi Luzitanci – širenje imperija
Dante (Božanstvena komedija) i Milton (Izgubljeni raj) – borba za spas duše

Svi kasniji epovi naslanjaju se na raniju tradiciju.

U renesansi je došlo do novoga procvata epike. Teme, likovi i motivi preuzimali su se
iz srednjovjekovnog epskoga stvaralaštva, spajali su se motivi iz karolinškog i
bretonskoga ciklusa,
ali je novina u tome što su renesansni epovi nastali kao pisana djela jednog autora.
Zbog toga izraz više nije formulaičan kao u epskim djelima proisteklima iz usmenoga
stvaralaštva, a autorski nadzor ogleda se i u jasnom strukturiranju teksta, čak i onda
kada u takvim djelima ima mnoštvo digresija i paralelnih radnji, za što je najbolji
primjer »Bijesni Orlando« (1516; konačno izdanje 1532) L. Ariosta, koji je doživio
recepciju u europskim razmjerima. Epika se obnavljala također sadržajno i ideološki:
česti su elementi fantastike, u skladu s renesansnim zanimanjem za magiju i alkemiju,
a u oblikovanju epskoga junaka model uglađena renesansnoga dvoranina potisnuo je
srednjovjekovnoga križara, kao što su moralno-didaktični sadržaji ustupili mjesto
ljubavno-udvornoj tematici. Osim što se kao posebna podvrsta oblikovao herojsko-
komični spjev, elementi komike nerijetko dolaze u renesansnim epovima.

Dominacija epa u pripovjednoj književnosti renesanse uvjetovala je slabiju

zastupljenost drugih oblika, npr. romana i novele. No premda roman nije u renesansi
bio dominantan pripovjedni oblik, u tom je razdoblju, i to na zasadama renesansnog
individualizma, nastao »Don Quijote« (I–II, 1605–15) M. de Cervantesa, koji je
odlučujuće obilježio daljnji razvoj romanesknoga stvaralaštva.

U 18. i 19. st. roman preuzima ulogu epa, a romantični epovi i romani u stihovima
predstavljaju sasvim osobite knjiž. vrste. Nakon romantizma ep iščezava u europskim
književnostima, ali neke vrste nastavljaju živjeti (poema).

NARATIVNOST: pripovijedanje o događajima važnima za zajednicu treba shvatiti

kao izvješće o nečemu što se stvarno dogodilo. Glavni cilj je izlaganje cjeline
zbivanja.

IZBJEGAVANJE NAPETOSTI: tema epa slušatelju je otprije poznata ili on zna ishod.
Često se na početku najavljuje o čemu će se raditi u djelu.
Svojim slušaocima epski pjesnik priča o nekom zbivanju koje je davno završeno i koje
se smireno i u cjelini može prikazati kao prošla radnja. Zato pjesnik svojom pričom
obuhvata tok toga zbivanja u svoj njegovoj širini, zadržavajući se na mnogim
njegovim pojedinostima.

Lik je ili jednostavan ili je prikazan u akciji.

Kazivač se izravno obraća primatelju epa, zaziva ga, poziva ga za svjedoka, kazivač i
slušatelj se izjednačuju, uspostavljaju kontakt s nečim što je važnije od obojice.
1. retardacija (zadržavanje, usporavanje radnje) > epska opširnost 
Veći broj likova i veći broj njihovih akcija.
Epski pjesnik ne žuri se da nas dovede do konačnog ishoda događaja. Naprotiv, on stalno
zadržava razvoj radnje različitim postupcima retardacije:
a) često se zadržava na pojedinim sporednim događajima i razvija ih u zasebne epizode (veći
broj epizoda, npr. motiv putovanja koje vodi junake kroz razne ambijente, nudi prepreke i
prilike za njihovo svladavanje). Među epizodama postoji kvantitativna ravnoteža, u epskom
pripovijedanju sve je važno.
Sve što se događa epskim junacima je važno, bilo to nešto što pokreće radnju prema naprijed
ili statički motiv.
b) Detaljno opisivanje pojedinosti:
udaljuje se od osnovnog toka zbivanja i naširoko opisuje predmet, osobu ili pojavu npr.
oružje, odijelo, izgled svoga junaka i njegovo spremanje za borbu  (digresija),
c) prekida priču i vraća se na neke ranije događaje koji objašnjavaju ono o čemu govori
(retrospekcija).
3. epska objektivnost (odsustvo pjevačevog emocionalnog angažiranja),
4. brojna ponavljanja (izraza i čitavih stihova): služe usporavanju i povezivanju pojedinih
dijelova epskog djela.
5. epski stil (stalni epiteti, epske formule - formulaičnost),
Pjesnik se često služi istim riječima u opisivanju sličnih situacija: stalnim epitetima,
uobičajenim usporedbama, ustaljenim rečeničkim sklopovima, kao i shematiziranim
redoslijedom detalja u opisu i prikazivanju likova i radnji. Zato su za epski stil karakteristične
tzv. epske formule, tj. ustaljeni jezični iskazi koji se ponavljaju u različitim pjesmama kad se
god govori o istim stvarima ili situacijama.
6. uzvišen ton (izražava čežnju za minulim vremenima),
Pošto priča o događajima i ličnostima koji imaju veliki značaj za njega, njegove slušaoce i
njegov narod, epski pjesnik pridaje kazivanju jedan svečan i uzvišen ton, izražavajući tako
čežnju za minulim herojskim vremenima.
7. gradacija
8. epski stih (narodni epski deseterac u nas ili heksametar u klasičnoj književnosti).
Svečani ton epske naracije dolazi do izražaja i u stihu koji epski pjesnici u jednoj narodnoj
zajednici prihvaćaju kao uobičajen i tradicionalan epski stih. Tako je u starogrčkoj epici
općenito bio usvojen heksametar,  a u našoj narodnoj poeziji epski deseterac (stanka iza 4. i
10. sloga).
- akcije likova su općenito svladavanje prepreka koje se pojavljuju

Vrste epike u stihu:

- prema formalnim i strukturnim obilježjima: epska pjesma, ep i epopeja
- prema načinu čuvanja i prenošenja: usmena-narodna i pisana-umjetnička
Usmene tekstove počeli su zapisivati ljudi koji su ih htjeli malo dotjerati, što je zapravo činio
već i sam pjevač.
- prema tematici: junačka, religiozna, pustolovna, životinjska i sl.

Pošto priča o događajima i ličnostima koji imaju veliki značaj za njega, njegove
slušaoce i njegov narod, epski pjesnik pridaje svom kazivanju jedan SVEČAN I
UZVIŠEN TON, izražavajući tako čežnju za minulim herojskim vremenima. Taj ton
dolazi do izražaja u veličanstvenim opisima, u maštovitim usporedbama, u razvijenim
alegorijama, u jakim hiperbolama, čestim i lijepim epitetima. Taj svečani ton epske
naracije dolazi do izražaja i u stihu, koji je ujednačen i mirno dostojanstven i koji
obično svi epski pjesnici u jednoj narodnoj zajednici prihvaćaju kao uobičajen i
tradicionalan epski stih.
Epska pjesma – epsko djelo daleko kraće - manjeg opsega - od epa. Pjeva o jednom
događaju iz života neke zajednice ili naroda, fabula joj je bez epizoda i ima malo
likova.
Fokus tog jednog događaja je na epskom junaku, u središtu je lik epskoga junaka.
Epska pjesma je usredotočena na opisivanje događaja, iscrpljuje se u vanjskoj radnji,
nema psihološke analize.
Karakteristična je za usmenu književnost.
U usporedbi s lirskom pjesmom opširna je s čestim ponavljanjem stihova.

Naše epske narodne pjesme pripovijedaju o nekom događaju iz naše prošlosti: o

bitkama s Turcima i drugim neprijateljima i o slavnim junacima.

Naše poznate epske pjesme su narodne pjesme Smrt Senjanina Ive, Bitka na

Krbavskom polju.
Npr. Ive vara dva duždeva sina, o vremenu kad je naša obala bila izložena čestim
napadima i osvajanjima Mlečana. U borbi protiv Mlečana, Turaka i drugih posebno su
se isticali senjski uskoci. U galiji, među zarobljenicima, nalazi se senjski junak,
uskočki vojvoda Ive Senjanin. Događaji u pjesmi vezani su za povijesnu ličnost.
Npr. povjestica Augusta Šenoe „Propast Venecije“. Pripovijeda o događajima 1797.
Napoleon u ratnom pohodu Europom dolazi do Venecije. Nekadašnja „kraljica mora“
prisiljena je predati se Napoleonu koji, iako dolazi kao osvajač, donosi ideju o
slobodi, bratstvu i jednakosti naroda.
Npr. Smrt majke Jugovića

EP 
Epsko djelo većeg opsega u stihovima.
Bavi se temama koje su povijesno bitne ili imaju veliko, iznimno značenje za narod,
zajednicu, uglavnom povijesnim ili društvenim događajima (rat, važni pojedinci,
putovanja), a junaci epskih djela predstavnici su naroda kojemu pripadaju, nositelji su
osobina naroda (kolektivni junak), epski pjesnik govori uvijek u ime cijele zajednice
(npr. Homer progovara u ime svih Grka), a ne u svoje osobno ime.
Pripovijedanje u epu teče postepeno i slikovito.

Ep je jako opširno djelo u više pjevanja u kojem uz ono glavno postoji i ono sporedno
- u kojemu se oko glavnoga događaja i likova nižu sporedne radnje i likovi (puno
događaja, likova), uz iznošenje mnoštva pojedinosti =epska širina iskazivanja
događaja. Ako ste zalutali ljubitelj turskih serija ili hrvatskih sapunica, shvaćate što
mislim.
Kao i svako epsko djelo, čvrste je kompozicijske strukture.

S obzirom na temu dijeli se na: herojski--junački - povijesni (epopeja), filozofski,

religiozni - religijski, didaktični, romantični, idilični (građanski) i komični, životinjski,
viteški

Događaj se odvija kroz pet etapa: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija i

rasplet.

Najpoznatiji epovi:
Poznati su grčki epovi Ilijada i Odiseja, ali i još stariji Ep o Gilgamešu, te indijski
epovi Mahabharata i Ramajana.
U hrvatskoj književnosti naš najpoznatiji ep je Judita Marka Marulića ili je to Smrt
Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, ili Osman Ivana Gundulića.

Epopeja (herojski ep) –najveće epsko djelo u stihovima– većega opsega od epa. Tema
epopeje najčešće su povijesni događaji od nacionalnog značenja. Zbivanje sudbonosno
za život naroda u cjelini. Epopeja ima široke ruke pošto daje najširu sliku kako je
jedan narod živio, što je običavao (običaji), u što je vjerovao i što je mislio. Javljaju se
događaji i likovi (kolektivni junaci) presudni za opstanak tog naroda = Narod nije
samostalan jer stalno pati i čeka da ga spase kolektivni junaci, koji se stavljaju u
službu naroda (ima ulogu nacionalnoga epa). Uvelike dotjeran, izgrađen i kultiviran
književni izraz.

Homer (većinom iz: Milivoj Solar: Povijest svjetske književnosti)

- grčki epičar (VIII. st. pr. Kr.), autor epova Ilijade i Odiseje
- prikazuju ga kao slijepog pjevača koji je krasnoslovio svoje pjesme putujući od
mjesta do mjesta
- ne postoje pouzdani podaci o Homerovu životu i djelu, u 18. st. pojavila se sumnja i
u njegovo postojanje i u autorstvo Ilijade i Odiseje - HOMERSKO PITANJE (pitanje
autorstva Ilijade i Odiseje):
pluralisti ili analitičari: kolektivno autorstvo
unitaristi: jedan autor
- Ilijada i Odiseja uzor su svim epovima svjetske književnosti, grčka književnost se
naziva još i antička književnost što znači starinska i uzorna

Homerovi spjevovi, kao i cijela antička književnost, izražavaju jedno posebno,

historijski uvjetovano shvaćanje svijeta, koje nazivamo mitskim. U to drevno doba
ljudi nisu razumijevali pojave u prirodi, niti poznavali prirodne zakone, pa su stajali
pred prirodom kao pred velikom tajnom, začuđeni, zadivljeni, zaplašeni. U
nemogućnosti da ih objasne oni su pojave u prirodi i životu tumačili pomoću mitova,
tj. svojevrsnih fantastičnih priča, u kojima su do izražaja dolazila kolektivna
shvaćanja, vjerovanja i snovi, kao i ukupno duhovno nasljeđe jedne ljudske
zajednice.

Ilijada - spada u arhajsko razdoblje grčke književnosti

- ep u 24 knjige, epopeja od 24 pjevanja

- 15 696 heksametara (stihova od 6 stopa)
- tema: Trojanski rat (Ilij = drugo ime grada Troje) Ilijada je pjesma o ratu u kojem
je sve što je ljudsko, a to će reći sve najgore kao i sve najbolje ljudske osobine,
došlo do izražaja.
Sadržaj je uzet iz priče o Trojanskom ratu između Ahejaca i Trojanaca. Glavni
likovi su: među Ahejcima (Grcima) - Menelaj i Agamemnon, tesalski kralj Ahilej
te Odisej, među Trojancima - kralj Prijam i njegovi sinovi Paris i Hektor.
- pripovijeda o događajima završne, 10. godine ratovanja
- traje 51 dan
- povod ratu: Trojanac Paris oteo je Helenu, ženu grčkoga kralja Menelaja
- jabuka razdora - između Afrodite, Here i Atene: na jabuci je pisalo: "Najljepšoj
boginji", a odluku o najljepšoj boginji morao je donijeti Paris, odabrao je Afroditu
jer mu je obećala najljepšu djevojku na svijetu, kasnije ga je to nagnalo da
Menelaju otme Helenu

Epska tehnika u Ilijadi:

- uvod – INVOKACIJA - postupak kojim se zaziva pomoć muza i bogova pri pisanju
epa; nakon nje obično slijedi najava teme
Za pomoć u umjetničkom stvaranju, za ideje, originalnost, motivaciju i uspjeh umjetnici su se
obraćali bogovima, takvo mjesto u književnom djelu je invokacija. Grčki umjetnici zazivali su
pomoć muza, zaštitnica pjesništva, umjetnosti, znanosti, za koje se vjerovalo da nadahnjuju
umjetnike. Širenjem kršćanstva prešlo se na kršćanskog boga.
- IN MEDIAS RES – epska tehnika kojom nas pjesnik bez većeg uvoda uključuje
izravno u radnju
- osnovni motiv Ilijade - Ahilejeva srdžba < njega je uvrijedio vrhovni zapovjednik
Agamemnon koji mu je oteo robinju Briseidu > Ahilej se stoga isprva nije želio boriti,
a bio je najveći grčki junak
- majka ga je kao dijete umočila u rijeku Stiks pa je postao besmrtan - no držala ga je
za petu pa mu je to bio jedini ranjivi dio tijela >< vrač Kalhant prorekao je da mu je
suđeno da umre pod Trojom
VERSIFIKACIJA
Svečani ton epske naracije dolazi do izražaja i u stihu koji epski pjesnici u jednoj
narodnoj zajednici prihvaćaju kao uobičajen i tradicionalan epski stih. Tako je u
starogrčkoj epici općenito bio usvojen heksametar, a u našoj narodnoj poeziji epski
deseterac.

Antička = kvantitativna versifikacija

izgovor (pjevanje) stihova omogućavao je točno razlikovanje dugih i kratkih slogova
• temelj ritmičke organizacije je u pravilnoj izmjeni dugih (arza) i kratkih (teza)
slogova
• mora – duljina trajanja kratkoga sloga; dugi slog trajao je dvostruko dulje od
kratkoga sloga (dvije more)
• stopa – osnovna ritmičko-melodijska jedinica; sastojala se od dvaju ili više slogova
raspoređenih u nekim stalnim odnosima, bilo je tridesetak vrsti stopa
• na prvi dugi slog u svakoj stopi najčešće je padao ritmički udar (iktus): ´
• stihovi se određuju prema broju i vrsti stopa:
trimetar (3 stope) • tetrametar (4 stope) • pentametar (5 stopa) • heksametar (6 stopa)
• elegijski distih – strofa sastavljena od heksametra i pentametra
• alkejska strofa (četverostih)
• safička strofa (četverostih)

Heksametar
• najstariji i najpoznatiji antički stih (stih Ilijade i Odiseje) koji su Grci, po predaji,
dobili od samog Apolona
• sastavljen je od 6 stopa (tzv. šestomjer)
• prvi slog svake stope morao je biti dug
• čine ga 5 daktila (dugi i dva kratka sloga) ili spondeja (dva duga sloga), a na kraju
se, osim spondeja, mogao pojaviti i trohej (dugi i kratki slog)

Pod uticajem Homerovih epova heksametar su upotrebljavali mnogi kasniji evropski pjesnici,
prilagodavajući ga fonološkim osobinama svog maternjeg jezika i metričkim karakteristikama
poezije koja je na njihovom jeziku pisana. Između ostalih tim stihom su svoje pjesme pisali
Vojislav Ilić, Silvije Strahimir Kranjčević i Musa Ćazim Ćatić. (Pogledajte, kao primjer, Ćatićevu
pjesmu "Ja sam vjerni rob ljepote".)

EPIKA U PROZI
Suvremena proza predstavlja evolucijski razvoj onoga što je epika izvorno bila.
Grčka filozofska proza, historiografija i govorništvo čine uzore za prozno izražavanje
u europskoj književnosti sve do renesanse. Odlučujuću ulogu za razvoj proze ima
uspon romana u 16., 18. i 19. st., širenje pismenosti, otkriće i širenje tiska.

Oblici i vrste
  sitni oblici, najjednostavniji (i najkraći): vic, zagonetka, pitalica, aforizam,
poslovica, anegdota, trač, crtica
 jednostavni(ji) oblici, složeniji (razvijeniji) od sitnih – basna, bajka, mit, saga,
legenda, predaja, moderna bajka
 složeni, opširniji oblici – kratka priča, novela, pripovijetka, roman

- sitni i jednostavniji oblici pretknjiževne su vrste na temelju kojih su se kasnije razvile

suvremenije i lirske i epske vrste, vremenski prethode složenim oblicima razvijene
književnosti, jednostavniji su jer su se prenosili slušanjem-govorom

SITNI OBLICI
VIC (njem. dosjetka, šala) – kratak prozni oblik, sažeto se iznose neke situacije, događaji ili
karakteri tako da se neočekivanim obratom na kraju izaziva komičan dojam (to je cilj); često
utemeljen na dvosmislenosti riječi, na suprotnostima. Za razumijevanje je odlučujući
kontekst. Nekad se sastoji od nekoliko pitanja i odgovora, nekad od jedne rečenice, a nekad
ima oblik male priče. Oštroumna dosjetka.
POSLOVICA – jednostavna jezična struktura kojom se sažeto izražava neka spoznaja,
iskustvo, pouka o bitnim životnim pojavama, općepoznate životne istine; najčešće u
obliku jedne rečenice, u obliku tvrdnje, vrlo često ritmična. Drugi su nazivi: aforizam,
sentencija, maksima, gnoma, krilatica. najbrojnija i najčešća vrsta usmene
književnosti
AFORIZAM – kratak oblik jednostavne i duhovito izrečene teze ili sažete misli, sve
češće sa svojstvima paradoksa.
ZAGONETKA – posebni oblik postavljanja pitanja tako da se navode osobine onoga o
čemu je riječ (na prvi pogled često skrivene), dvočlanog ustroja: sastoji se od
zagonetljaja i odgonetljaja (pitanje i odgovor). Iskazuje mudrost stečenu životnim
iskustvom. Slikoviti jezik, prenesena značenja, pouka.
ANEGDOTA – duhovita - šaljiva, a često i satirična kratka priča (narodna tvorevina) o
znamenitim ljudima ili događajima, zgoda iz života neke osobe, zanimljivi, smiješan,
poučan događaj iz života, s naglašenom poukom. (Npr. Otac, sin i njihov magarac; Ero
s onoga svijeta)
CRTICA je kraći prozni književni oblik koji obično iznosi događaj u kojem sudjeluju jedan,
dva ili tri lika, a na kraju najčešće dolazi do neočekivana obrata u radnji. Prožeta je
osjećajnošću= lirski je obojena. Sažeto je ispričan jedan događaj i izražen autorov doživljaj.
Npr. Blaže Koneski: Leptir; Npr. Kranjčević: Pogled (pripoviječica)
Humoristična crtica = na pozitivan i šaljiv način prikazuje isječak iz svakodnevnog
života ljudi i autorovo viđenje nečega. Npr. Goran Tribuson: Kakva je korist od
televizije.

JEDNOSTAVNI OBLICI

MIT (grčki: mythos, priča) predstavlja prvobitno tumačenje zbivanja u svijetu, i to na osnovu
jednog drevnog, u suštini iracionalnog, kolektivnog saznanja. Zato je mit po pravilu priča o
natprirodnim, božanskim silama, pomoću kojih je drevni čovjek objašnjavao svijet u kojem je
živio. Te sile su obično zamišljene u obliku antropomorfnih, čovjekolikih bogova i
polubogova, koji obitavaju u jednom izdvojenom, ali dobro organiziranom svijetu. (Stari Grci
su vjerovali da je sjedište bogova na planini Olimp i da s Olimpa oni upravljaju ne samo
zbivanjima u prirodi već i ljudskim sudbinama).
Mit je predstavljao osnovni način na koji je prvobitni čovjek mislio o svijetu oko sebe i o
pojavama u njemu. Mitovi su mu objašnjavali porijeklo svijeta, nastanak nebeskih tijela,
životinja i biljaka, pojave u prirodi, ali isto tako i uzroke historijskih zbivanja (ratova i dr.). Ali
mit je bio i izraz čovjekovih snova, strahova, čežnji i nada. Zbog toga je on predstavljao i prvi
vid čovjekovog duhovnog stvaranja. U njemu je on pomoću svoje mašte tumačio život, ali i
izražavao svoja shvatanja i osjećanja svijeta i prepuštao se svojim maštanjima. Zato su mitovi
- i mitska slika svijeta uopće - činili prirodnu osnovu svekolike književnosti i umjetnosti starih
naroda. Staviše, ti stari mitovi su i kasnije služili umjetnicima kao nepresušno vrelo
inspiracije. Oni su u tom čudesnom, često uistinu sasvim fantastičnom, ali i veoma
poetičnom mitskom svijetu nalazili već gotove slike, likove, fabule I simbole, koji su ispunjeni
jednim dubljim, općeljudskim smislom i koji su zato sposobni da trajno govore o čovjekovom
položaju u svijetu. A ličnosti iz mitova nikad ne predstavljaju neke zasebne, individualizirane
likove, već su tzv. arhetipovi, tj. oličenja nekih prastarih općeljudskih iskustava. Mit o
Prometeju, koji je bogovima ukrao vatru i darovao je ljudima, pa je zbog toga bio za vječna
vremena prikovan na kavkaske stijene, mit o Orfeju, koji je svojim čarobnim pjevanjem krotio
divlje zvijeri i pokretao stijene, mit o Sizifu, koji je bio kažnjen da vječno gura isti kamen uz
brdo, i mnogi drugi antički mitovi stalno se iznova javljaju u evropskoj književnosti i
umjetnosti, jer su u njima izražene teme koje imaju općeljudski značaj, zbog čega se
umjetnici u svim vremenima njima vraćaju i iznova ih obraduju i tumače.

MIT: kratka književna vrsta, služi oblikovanju priče koja će objasniti nešto čovjeku
nepoznato, neobjašnjivo, primjerice postanak svijeta ili posve drugu krajnost,
zagrobni život. Govori o postanku svemira, svijeta, čovjeka, ljudskoga društva, jezika,
naroda ili nekih pojedinaca i junaka (važna životna pitanja). Pojedini mitovi služe za
razumijevanje cjelovitoga sustava mitologije (opsežna grčka i rimska mitologija) koji
je u temelju svake kulture. (Orfej i Euridika). Mit razlikujemo od filozofije i znanosti.
Produkt je nerazvijenih saznanja.

Mitove možemo podijeliti u više kategorija, mogu biti kozmogonijski,

vezani uz religiju i rituale, o raznim herojima kulture koji su donosioci
civilizacije, o bogovima ili su povijesnog karaktera, koji govore o seobama
plemena. Najpoznatije mitologije su grčka i rimska.
Mit prvenstveno nastaje na područjima gdje se kulturna tradicija prenosi s
koljena na koljeno, putem usmene predaje. Kod nekih plemena, koja i
danas žive izolirano, tradicija pričanja priča o nastanku i porijeklu vlastitog
naroda i njihove povijesti očuvala se do danas. Često je puta usmena
predaja bila jedini način da povijest vlastite grupe ne padne u zaborav,
predajući je prilikom obreda inicijacija mlađim naraštajima, koji će je dalje
prenositi svojim potomcima.
Mnogi stvarni događaji koji su se prenosili s koljena na koljeno, pretvorili
su se u bajke, a stvarni ljudi u heroje kulture, pa je danas nemoguće
razlučiti što se stvarno dogodilo, a što nije.
Mit može govori o nadnaravnim bićima, precima ili junacima koji služe kao
praiskonski tipovi i obrasci ponašanja u primitivnom gledanju na svijet.
Mitovi, priče o bogovima i njihovoj povijesti nisu samo stvar grčke
mitologije, već i prirodni narodi od svojih davnih početaka posjeduju svoje
mitove s elementima totemizma i magije. Mnoge magijske radnje
popraćene su pričanjem mitova. Kultovi i simboli nerijetko se
interpretiraju kratkim mitovima. Postoje i mitovi o prirodi koji pokušavaju
objasniti prirodne pojave, pri čemu su oni često povezani s vračarskim
činima. Mitovima se nastoji potaknuti rast biljaka, a i ritualne priče imaju
to isto za cilj. Mitovima se želi objasniti i prošlost i budućnost, izgled
svijeta, struktura kozmosa.
Poseban predmet mitskih priča je i čovjek, njegova prošlost i njegova
budućnost, kao i njegov zagrobni život. Postoje mitovi o nastanku
kulture, kao i socijalni i politički mitovi, mitovi o nastanku naroda,
plemena, roda, obitelji, braka, rata. Mitovi kao pokušaj razumijevanja i
objašnjavanja stvarnosti često posjeduju svoju logičnost i sustavnost, ali
se ponekad čine i kao besmislene priče. Pri tome su mitovi primitivnih, tj.
prirodnih naroda nerijetko pomiješani s elementima iz mitova velikih
religija. Posebno plodno tlo za razvoj mitologije je politeizam.

Najpoznatiji grčki mitovi:

Sizif – mit o čovjekovoj potrebi za vječnim životom koja je neostvariva.

Sizifov posao - Sizif je dvaput nadmudrio boga smrti. Zbog toga su se ljudi prestali bojati
bogova i prestali su umirati. Zato ga je Had, vladar podzemnoga svijeta kaznio. Vječno gura
kamen do vrha planine, ali se kamen s vrha svaki put otkotrlja i Sizif mora sve ispočetka.

Orfej i Euridika – mit koji objašnjava zašto se na otoku Lezbu rađaju najbolji pjesnici:
Orfej se odlučio skrasiti s najljepšom od sviju nimfa - Euridikom. Čim ju je ugledao
među njezinim prijateljicama, ljepota kojih joj nije bila ni do koljena, Orfej je znao da
će njih dvoje postati jedno. Predivna je Euridika, duge plave kose i očiju boje narcisa,
uskoro postala njegovom ženom. Ali bračna sreća nije dugo trajala jer je Euridiku
takla ledena ruka smrti. Bježeći od pohotnog Aristeja koji ju je želio silovati, nagazila
je na zmiju skrivenu u visokoj travi, vrisnula i zauvijek zaklopila svoje plave oči.
Neutješni se Orfej odlučio na još jedan nevjerojatan poduhvat - silazak u svijet mrtvih.
Na ulazu u Had svojom je lirom začarao troglavog Kerbera i potom stao pred Hada i
njegovu ženu Perzefonu, vladare podzemlja, i pjevao za izbavljenje svoje voljene.
Ganuti njegovom pjesmom odlučili su pustiti Euridiku nazad na Sunčevu svjetlost uz
jedan uvjet: kad se bude vraćao na gornji svijet, Orfej se ne smije okrenuti za
Euridikom koja je trebala pratiti njegove stope. Krenuvši polako, Orfej, mučen
velikom čežnjom da vidi lice svoje voljene i zabrinut jer nije čuo njezine korake,
prekršio je postavljeni uvjet. Euridika je potonula nazad u svijet sjena pružajući mu još
jednom svoje blijede ruke. Izgubio ju je zauvijek. Sedam je dana Orfej tugovao plačući
na obalama podzemnih rijeka, ali drugi su put Had i Perzefona bili neumoljivi.
Vrativši se sam nazad u gornji svijet Orfeja su kasnije ubile Menade, pratilje boga
Dionisa.

Mit o Edipu – priča o tome kako se kažnjavaju oni koji ne slušaju bogove. Edipov
kompleks - Edipovu ocu Laju dosuđeno je strašno- prokletstvo: da će ga ubiti vlastiti sin i
nakon toga se oženiti svojom majkom. Zato je otac Edipa osakatio i ostavio ga u planini da ga
pojedu divlje zvijeri. Edipa su pastiri odnijeli korintskome kralju koji ga je odgojio kao svoga
sina. Edip je stvarno, i ne znajući da mu je Laj otac, ubio svoga oca i oženio se majkom. Kad
je shvatio da je oženjen vlastitom majkom, Edip se oslijepio, ali je Lajovo prokletstvo tada
prešlo na Edipovu djecu: Antigonu, njezinu braću i sestru.

Prometejske vatre - Prometej se suprotstavio bogu Zeusu kad je ovaj odlučio uništiti ljudski
rod. Ukrao je vatru s Olimpa i dao je ljudima, naučio ih je obrađivati zemlju, naučio ih
anatima, računanju, čitanju... Zeus ga je, naravno, kaznio zbog toga: prikovan za stijenu na
vrhu Kavkaza, a ogromni je orao svaki dan dolazio i jeo mu jetru.

Tantalove muke - Zbog svoje bahatrosti Tantal je bio osuđen da živi vječno gladan, žedan i u
strahu. Stajao je u vodi, ali se ona izmicala kad bi htio priti. Nad glavom mu je visjelo zrelo
voće, ali je izmicalčo kad bi ga htio jesti. Iznad njega je bila ogromna stijena koja mu se svaki
čas mogla stučiti na glavu...

Pandorina kutija - Pandoru su bogovi napravili od zemlje, po Zeusovoj naredbi. Obdarili su

je svim ljepotama i dražestima i poslali je na zemlju medu ljude. Pri polasku darovali su joj
kutijicu u koju nije smjela zaviriti. U kutijici su bila zatvorena sva zla kojiuma je Zeus
namjeravao uništiti ljudski rod: bolesti, gladi, ratovi... Pandora je, dakako, zavirila u kutijicu i
zla iz kutije raširila su se medu ljudima. Kad je vidjela što je učinila, brzo je zatvorila kutijicu,
tako da je u njoj ostala još samo nada.

Dedal i Ikar
Dedal (grč. Δαίδαλος, Daedalus) u grčkoj mitologiji najvještiji je obrtnik, legendarni letač;
Dedalovo grčko ime znači "lukav".
Isprva bivši kretskim junakom, Atenjani ga premještaju u svoje krajeve i smatraju
Erehtejevim sinom.
Homer ga spominje kao kreatora Arijadnina plesnog podija. Budući da je bio najvještiji
rukotvorac, govorilo se da je izmislio slike. Također je sagradio i Labirint. Ikarov i Japiksov
otac.
1. Labirint
Ovidije u svojim Metamorfozama govori da je Dedal tako lukavo napravio Labirint, da ni sam
nije mogao izaći iz njega - toliko brojnih prolaza i skretanja, činilo se kao da nema ni početka
ni kraja. Dedal je Labirint sagradio za kralja Minosa, koji ga je trebao da bi u nj zatvorio
ženina sina Minotaura.
Prije nego što je postao kralj, Minos je od boga Posejdona zatražio znak da će on, a ne njegov
brat, doći na prijestolje. Posejdon se složio te je poslao bijelog bika, ali pod uvjetom da ga
Minos njemu žrtvuje. Prekrasan je bik izašao iz mora, a Minosu je bio tako lijep da je radije
žrtvovao drugoga bika, misleći da Posejdon neće primijetiti. Posejdon se razbjesnio te je
učinio da se Minosova žena, Pasifaja, ludo zaljubi u bika.
Pasifaja je otišla Dedalu da joj pomogne, a on je smislio kako će utažiti njezinu strast.
Napravio je drvenu kravu, a Pasifaja je ušla u nju i skrila se, a bik ju je oplodio. Tako je
Pasifaja začela i rodila polubika i polučovjeka - Minotaura. Pasifaja ga je odgajala u dok je
bio dijete, ali kako je rastao, tako je postao bjesniji. Delfijska je proročica rekla Dedalu da
sagradi labirint u kojem bi držao Minotaura. To je i učinio, a Labirint je bio ispod Minosove
palače u Knossosu. Minotaura je na posljetku ubio Tezej.
2. Ikarov let
Dedal je, da bi se spriječilo širenje znanja o Labirintu u javnosti, zatvoren u toranj. Nije
mogao napustiti Kretu morem jer je kralj Minos budno pazio na sva plovila. Dedal je odlučio
napraviti krila sebi i svome mladom sinu Ikaru. Zavezao je pera zajedno, od najmanjeg do
najvećeg, stvorivši veliku plohu. Veća je osigurao nitima, a manja voskom te su tako gotovo
bila jednaka ptičjim krilima.
Kad je posao napokon dovršen, Dedal je mahao krilima na mjesto i iskušavao ih, a potom
opremio svoga sina i naučio ga kako letjeti.
Ikar i njegov otac Dedal morali su pobjeći s otoka Krete, a nije bilo drugoga načina nego da
pobjegnu zrakom. Zato je Dedal napravio krila od ptičjega perja i zalijepio ih voskom.
Upozorio je Ikara da ne smije letjeti previsoko, da mu sunce ne rastopi vosak na krilima, te da
ne leti prenisko jer će morska pjena smočiti krila i više neće moći nastaviti s letom. I tako su
poletjeli, ali Ikara je let toliko zanio da je zaboravio očevo upozorenje, Ikar je počeo letjeti
sve više i više da bi dostigao nebesa. Sunce je zagrijalo vosak te su se pera razdvojila, a Ikar
je pao u more. Dedal je plakao, krivio svoju vještinu, a mjesto gdje mu se sin utopio nazvao
Ikarijom.
Na posljetku je Dedal sigurno stigao u Siciliju, gdje se o njemu brinuo kralj Kokal. Ondje je
sagradio hram Apolonu i objesio svoja krila kao žrtvu bogu.
3. Zagonetka
Tražeći Dedala, kralj Minos odlazio je od grada do grada postavljajući zagonetku. Pokazao bi
spiralnu morsku školjku i tražio da se provuče konopac kroz cijelu školjku. Kad je stigao
kralju Kokalu u Siciliji, kralj je znao da će Dedal znati riješiti zagonetku. Dedal je privezao
konopac za mrava koji je hodao kroz spirale te školjke i tako riješio zagonetku. Tako je Minos
znao da je to Dedal te je zatražio izručenje. Kokal ga je uvjerio da se prvo okupa, a kraljeve su
ga kćeri zalile vrućom vodom i ubile.

mit (grč.), višeznačni pojam kojim se prvobitno označava priča koja u određenoj

kulturi ima funkciju objašnjavanja stvarnosti. Sustav mitova naziva se mitologijom –
nizom priča koje predstavljaju koherentnu cjelinu vjerovanja u određenoj zajednici.
M. se obično smatra predznanstv. fazom objašnjavanja svijeta, bliskom magično-
religijskom i bajkovito-fantastičkom prikazivanju. Ključna mjesta u svakoj mitologiji
zauzimaju tumačenje postanka svijeta, odnosa ljudi i bogova, nastanak i
funkcioniranje prir. sila. Teorija mita pojavljuje se u antici, koja suprotstavlja m. i
filozofiju, iracionalno i racionalno razumijevanje stvarnosti. Proučavanje mitova
danas je sastavni dio niza humanističkih disciplina (povijest, etnologija, psihoanaliza,
psihologija, antropologija, filozofija, teologija…). U XX. st. posebno je važno
psihoanalitičko tumačenje mita, koje ga povezuje sa snovima i arhetipskom
strukturom ljudske ličnosti. U teoriji književnosti mitom se naziva jednostavni oblik
priče, zaokupljen temama o podrijetlu svijeta, geneaologiji bogova i ljudi.
Mitologijski motivi iz starih kultura (egipatska, grčka i dr.) i danas su česte teme umj.
prikazivanja. Suvremena etnološka istraživanja pokazuju da svaka kultura proizvodi
svoje mitove, pa se danas tako govori npr. o “mitu o sreći”, mitu o “američkom snu”
i sl. → mitologija

mit (grč. μῦϑος: riječ, govor; basna, priča), u tradicionalnom značenju riječi, priča o

nadnaravnim radnjama bogova ili junaka koje su utemeljile neku kulturu. Njegovo je
prepričavanje u lancu usmene predaje prvobitnih zajednica bilo ritualni događaj sa
svrhom obnavljanja kolektivnoga pamćenja i osjećaja pripadnosti matičnoj cjelini. Na
mitskim su se svetkovinama svaki put iznova uprizorivali događaji nastanka bogova,
svijeta, čovjeka, zajednice i zakona te se u dramsko-glazbenim obredima prizivanja
osvježavalo sjećanje na pretke. Ključna društvena, vjerska i kulturna uloga mita potiče
njegovo širenje i ulančavanje u skupine mitova grupirane oko središnjega lika kakva
boga ili junaka. Iako su takvi kultni likovi na neki način zaštitni znakovi određenih
zajednica – npr. Marduk babilonske, Prometej grčke, a Mojsije židovske – njihove
značajke, obrazac njihovih djela, situacije u koje ulaze s drugim likovima zapravo
svojom stereotipnošću nadilaze granice pojedinih kultura. Ne samo što mitovi
različitih kultura nalikuju jedni drugima već se preko zajedničkoga mitskoga nasljeđa
povezuju i različiti književni žanrovi koji izlaze iz njegova krila ili se nadovezuju na
pojedine njegove segmente, npr. grčka tragedija, japanska drama nō ili epovi
poput Gilgameša ili Beowulfa. Premda je često služio kao uporište za osjećaj kulturne,
vjerske ili etničke pripadnosti, koji se tako napajao na drevnim vrelima, mit je, kao
uvijek aktualna pričuva tipičnih likova, motiva, situacija ili obrazaca zapleta na kojoj
su se hranila umjetnička djela iz najrazličitijih nacionalnih sredina, s druge strane
potkopavao bilo kakvu određenu ukorijenjenost.

Takva dvoznačnost objašnjava zašto su tumačenja mita od početka podvojena glede

pitanja sjedinjuje li on ili razdvaja sebe i drugoga, sadašnjost i prošlost, vlastitu i tuđu
kulturu. Dvojba potječe već odatle što mit, kao tipično pretknjiževna ili
predumjetnička forma, ne poznaje neku fiksiranu, autentičnu inačicu, već se u predaji
svaki put pojavljuje ponešto preinačen, odnosno prilagođen specifičnim okolnostima
dane izvedbe. To znači da je tumačenje zapravo ugrađeno u sam proces prenošenja
mita s koljena na koljeno te da su prvi tumači bili sami izvođači, koji su iz složenoga
mitskoga tkiva razlučivali i izdvajali ono što su u danim okolnostima držali bitnim. No
takvo se imanentno tumačenje odvaja, razvija i osamostaljuje sa zapisivanjem mitova,
kada se oni usmjeravaju prema dugomu, povijesnom pamćenju pa se moraju opskrbiti
ne samo konačnim izgledom već i odgovarajućim objašnjenjem kako bi se preduhitrili
mogući nesporazumi izazvani izostankom žive govorne razmjene. U tom procesu
historizacije mita, koji se ne samo nastavlja već i zaoštrava književnom obradbom
mita u epu, drami, legendi, predaji, bajci i romanu, došlo je do postupne kanonizacije
jednih mitova na račun drugih ili pak povlašćivanja određenih inačica, prizora i motiva
pojedinoga mita oko kojih se grupiraju znanstveni komentari, umjetničke tematizacije
te teološke i pravne interpretacije. Drugi mitovi ili pojedini motivi koje suvremeni
tumači ne mogu pri zadanom poretku odnosa valjano upotrijebiti, ili koji taj poredak
dapače dovode u pitanje, padaju u zaborav ili se potiskuju. U tom bi se svjetlu status
nekih mitova kao svetih tekstova, odn. nepresušnih vrela određene kulture, zapravo
mogao držati povratnim učinkom bogato razvedena i dugotrajnoga povijesnoga
procesa njihove institucionalizacije. Na taj se pomalo skriveni način, u obliku stalne
razmjene kulturne energije između sadašnjosti i prošlosti, koje tako ovlašćuju i
opunomoćuju jedna drugu, mitu vraća ona simbolička vrijednost što ju je on u ulozi
predmeta, autoritetom pravog izvora, podario svojim obradbama i tumačenjima.

Otkako je bio podvrgnut historizaciji, a to je proces koji je započeo s raslojavanjem

europskoga društva u zreloj renesansi, stupanj i vrsta autoriteta mita postali su
predmetom sporenja i, već prema tomu koja je društvena snaga preuzela dominaciju,
mijenjali su se od jednoga do drugoga povijesnoga razdoblja. Pošto je prosvjetiteljsko
stoljeće podvrgnulo kritici njegov primitivno-praznovjerni značaj, romantičari su mu
početkom XIX. st. vratili dostojanstvo kao kolijevci ljudske kulture i zalihi njezinih
trajnih vrijednosti koja ne smije biti zaboravljena. Mit naime pohranjuje osjetilnu
stranu ljudskog iskustva, koja po njihovu sudu, za razliku od racionalne, povezuje
najrazličitije kulture bez obzira na zemljopisno, povijesno ili nacionalno podrijetlo,
usmeni ili pisani značaj. Za romantičare je u mitu korijen svekolike književnosti i to je
ono što ju izmiče kriteriju aristokratski odnjegovana ukusa u korist važnije, estetičke
kvalitete. Tu su argumentaciju nastavili antropolozi druge polovice XIX. st. (E. B.
Tylor, J. G. Frazer, G. Murray), tumačeći mit kao ritualni izraz kompleksa osjećaja
kojega se obrazac i repertoar likova ponavlja ne samo u različitim europskim već i u
azijskim, afričkim, američkim i australskim kulturama. Široki poredbeni pristup u
Frazerovoj Zlatnoj grani (1890., s proširenjima u potonjim izdanjima) ohrabrio je i
književne znanstvenike da, po analogiji s mitom, potraže srodne ritualne obrasce u
književnim djelima različitih rodova, žanrova i povijesnih pripadnosti. Oni su potporu
za takav pristup dobili i iz Freudovih i Jungovih psihoanalitičkih istraživanja koja su
mitu pripisala važnu ulogu u ustrojavanju nesvjesnoga ljudske psihe, i to podjednako u
njezinim kolektivnim i individualnim očitovanjima. Po C. G. Jungu, mitski obrasci
upravljaju tzv. kolektivnim nesvjesnim ostavljajući dubok trag ne samo u ljudskim
snovima već i u simboličkoj djelatnosti, što navodi N. Fryea da u Anatomiji
kritike (1957) usporedi ulogu mita u književnosti s ulogom geometrije u slikarstvu.
Potaknut pak tezom njemačkoga filozofa E. Cassirera iz Filozofije simboličkih
formi (1925) o mitu kao načinu mišljenja, francuski ga je antropolog C. Lévi-Strauss
u Strukturalnoj antropologiji (1958) konačno premjestio iz pričuvne umjetničko-
osjetilne sfere u dominantnu logičko-spoznajnu sferu. Mit je u njegovoj koncepciji
dobio ulogu takva posrednika između osjetilnog i spoznajnoga polja kulture koji
svojim radom pretvara konfliktne i zbunjujuće oprjeke u prihvatljive i umirujuće
odnose. Sposobnost mita da na taj način prevede proturječja u samorazumljivosti čini
ga po R. Barthesu (Mitologije, 1957) upravo idealnim ideologijskim instrumentom
suvremenih jezika novina, fotografije, reklame i filma. I marksistička kritika vezuje
mit za tradicijski uhodane mehanizme tzv. zdravorazumske svijesti koje treba
demistificirati i prokazati u njezinoj zasljepljujućoj funkciji. Istu svrhu emancipacije
od zarobljenosti ljudske psihe u mitu postavlja sebi i psihoanalitička kritika slijedeći
Freudov naputak kako »Ondje gdje je bilo Ono (tj. mitski zaposjednuto nesvjesno)
treba doći Ja (tj. razumom naoružana svijest)«. Ali poststrukturalistički obrat u objema
tim tradicijama dovodi u pitanje znanstveno polazište tzv. kritike ideologije, udobno
smješteno izvan mita, i to tako što pokazuje da znanost nije neosjetljiva na mitsko
mišljenje, već i te kako upletena u nj. Kada je J. Lacan u Spisima (1966) preispitao
Edipov kompleks kao rani freudovski ključ za ljudsku psihu kroz Sofoklovu
tragediju Edip na Kolonu, on je htio reći da s one strane mita nije znanost, već samo
neki drugi mit. No tek ako znanstveno mišljenje otkrije da mitsko mišljenje nije na
drugoj strani od njega, nego sastavni dio njega samoga, ono stječe izglede da izbjegne
slijepo ponavljanje mitskih obrazaca.

BAJKA (od glagola bajati/čarati, iz praslav. bajati - u starijem pretpostavljenom

značenju »pripovijedati, govoriti«) je kao književna vrsta poznata, uvijek budi nadu,
motivaciju i sreću.
Vrste: narodna bajka i umjetnička bajka:
- pojavljuje se kao jednostavni oblik u usmenoj književnosti - narodna bajka, a kasnije
se javlja novi tip bajke – umjetnička bajka koja u jednostavnu strukturu narodne bajke
unosi novine i bajku prilagođava duhu svoga vremena.
Bajke su često rezultat narodne pjesme i posljedica narodnih običaja i kazivanja, a
neki su se autori potrudili to i zapisati uz eventualne dorade u fabuli i likovima
(primjer su braća Grimm koji su skupljali njemačke narodne priče i zapisivali ih
u bajke).
U zadnje vrijeme pojavljuje se i nova "generacija" fantastičnih stvorenja poput
goblina, trolova, orka i drugih koja su plod mašte novog naraštaja kniževnih, ali i
filmskih umjetnika. Najpoznatiji likovi te novije generacije su hobiti koji su svoju
svjetsku slavu stekli zahvaljujući J.R.R. Tolkienu i njegovim "Gospodarima
prstenova".
"Životinjska farma" (izdan 1945.) - satirički roman ili bajka-alegorija Georgea Orwella:
čudesne životinje koje govore (autor je svoj kratki roman nazvao bajkom).
Prema definiciji bajka je priča uglavnom namijenjena djeci ≠ ipak one su u početku
pričane uglavnom među odraslima. Prije nego su u novije vrijeme
prilagođene mlađim uzrastima, bajke su u svojem originalom izdanju
nerijetko bile okrutne, krvave, obilovale su nasiljem i stravom, baš kako bi
izazvale zainteresiranost, pa i šok čitatelja i tako ostvarila temelj za
uspješno prenošenje pouke.

Oblikuje poseban svijet želja i mašte. Događaji i likovi su izmišljeni, nestvarni, nisu
mogući u stvarnome životu - pojava natprirodnih, fantastičnih bića, stvari i događaja:
vile, vještice, čarobnjaci; čarobno zrcalo, čudesna svjetiljka; pretvaranje čovjeka u
životinju i sl. (fantastični motivi), ali se isprepleću sa stvarnim događajima, uvijek se
nađu u nekoj stvarnoj situaciji (čudesno i nadnaravno isprepliće se sa zbiljskim na
takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog, mogućeg i
nemogućeg nema prave suprotnosti, čudesno nikog ne začuđuje, u bajci ne možemo
odrediti gdje završava čudnovato i čudesno, a započinje stvarnost).
U bajkama glavni junak želi ostvariti sreću ili dostići neki cilj. Njemu se suprotstavlja
zao lik ili likovi koji ga u tome žele spriječiti. Pomaže mu pomagač, lik koji ima
natprirodne sposobnosti, te uz njegovu pomoć glavni lik uspije pobijediti.
Bajka na slikoviti i metaforičan način govori o borbi dobra i zla. Postoje narodne bajke
koje su se prenosile usmenim putem i umjetničke bajke poznatih autora. Mnogi su se
autori umjetničkih bajki koristili motivima i likovima iz narodnih predaja, legendi i
mitova.
Bajka ne postoji bez podjele likova na dobre i zle (polarizacija likova, crno-bijela
karakterizacija likova), koji se bore (to je tema), dobro, moralno, nakon niza prepreka,
uvijek pobjeđuje, a zlo biva kažnjeno. Dobri likovi su najčešće oni koji neko
vrijeme trpe u radnji, a loši pokušavaju steći ili održati moć. Samo što je
zanimljivo da su u djetinjstvu očigledno ne-dobri likovi smatrani dobrima, a oni koji
su navodno bili zločesti, zapravo su dobri. Ali onda dođe mladost, starost i shvati se
očigledna prodaja magle, po nimalo povoljnoj cijeni.
Važni su brojevi, npr. broj tri.
Ima pouku.
Odlikuje ju formulaičan način izražavanja - utvrđene forme izražavanja (npr.
formulaičan početak i završetak (Bio jednom jedan…, Jednom davno, u stara
vremena…, I tako su živjeli sretno do kraja života.), ponavljanja i varijacije istih
motiva - približava se poeziji.
Ima stroge konvencije izražavanja (odsustvo psihološke karakterizacije, ustaljeni
likovi i tipovi ponašanja, nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću).
Radnja započinje izravno (in medias res). Vrijeme i prostor nisu (jasno) određeni. (H.
C. Andersen – pisao bajke, braća Grimm - skupljali, I. Brlić Mažuranić -inspiraciju za
svoje likove i radnje tražila u hrvatskoj narodnoj i usmenoj predaji, te u našim
legendama i mitovima, PUŠKIN, O. WILDE).

Npr Ivana Brlić-Mažuranić, Šuma Striborova. Likovi Domaćih i Stribora stvoreni su po

uzoru na slavenske legende.
Stil (način pisanja i pripovijedanja) I. Brlić-Mažuranić u bajci Šuma Striborova je vrlo
slikovit (živopisan), ritmičan i akustičan (zvučan).
Bajke nisu služile samo za zabavu. One su bile jedne od prvih priča pisanih na
narodnim jezicima, pa su uvelike služile za pravopisne reforme mnogih jezika, kao što
se dogodilo sa srpskim jezikom, čiji je reformator Vuk Stefanović Karadžić upravo
preko bajki prenio na narod neke novopostavljene standarde svoga jezika.
Što se tiče razumijevanja bajki, posebno narodnih usmenih bajki (npr. Trnoružica,
Crvenkapica, Pepeljuga, Princ žabac), možda je najbolja metoda tumačenja sistemom
analitičke (jungovske) psihologije. Vjerujem kako ta metoda (postoje brojne metode
tumačenja bajki) otkriva mnogo toga važnog za suvremenog čovjeka i njegove
unutarnje probleme. Bajke nas oduvijek zanimaju i privlače - čini se kao da su dijelovi
nas u bajkama i dijelovi bajki u nama. Analitička je metoda tumačenja poprilično
široko područje. Informacije su u velikoj mjeri dostupne u literaturi i na internetu. 
Npr. Hivzi Sulejmani (Albanac sa Kosova): Gavranov san (knjiga priča za djecu)
Moderna bajka priča je u kojoj kao i u klasičnoj bajci susrećemo fantastične likove i
događaje, no teme o kojima govori problemi su suvremenog čovjeka – usamljenost,
otuđenost, nedostatak mašte i kreativnosti, prevelika zaokupljenost pojedinaca
vlastitim mislima i nemogućnost komunikacije s drugima.
Npr. Mali princ. Likovi žive usamljeno. Svijet doživljavaju vrlo pojednostavljeno i u
skladu sa svojim očekivanjima, nedostaje im mašte i ne znaju više pripitomiti jedni
druge – ne znaju uspostaviti veze, postati jedni drugima važni. Autor na preneseni
način govori o problemima suvremenog čovjeka.
Moderna bajka je vrsta kratkoga proznoga djela u kojemu nema tipičnih bajkovitih
bića (vila, patuljaka, zmajeva), nego su nositelji radnje obično djeca ili životinje koje
govore, razmišljaju i nose se s istim problemima s kojima se nose i ljudi. Moderna
bajka na ohrabrujući i motivirajući način progovara o teškim temama (npr. o
neuklopljenosti u sredinu, traženju samoga sebe i smisla života).
Likovi su stvarni ljudi, povezani sa životom i problemima suvremenog čovjeka.
Radnja se odvija u suvremeno doba s temama poput ljudske otuđenosti, nedostatka
pažnje i ljubavi, želje za slobodom, usamljenosti itd. Moderna se bajka zasniva na
alegoriji (alegorija - stilski postupak prenesenog značenja) i ponekad je se naziva
alegorijskom pričom. Dublji se smisao bajke za čitatelja otkriva tek kada shvati
metafore i poruke. Možda je najbolji primjer moderne bajke djelo Mali princ, Antoinea
de Saint-Exupéryja. Zatim, imamo Kronike iz Narnije, Galeb Jonathan Livingstone,
Gospodar prstenova, Harry Potter, djela Neila Gaimana, Alisa u Zemlji čudesa...
brojna filmska ostvarenja poput Sumrak sage, anima-filmova, Shrek, Čarobnjak iz
Oza, Princeza nevjesta, Čarobnjakov učenik... osobno smatram i Ratove
zvijezda modernom bajkom.
Osnovna poruka bajki u biti je svevremenska. Suočavaju se s našim iskonskim
strahovima, koje imaju Ivica i Marica, baš kao i Harry Potter, i uvijek nam predstavljaju
heroine i heroje koji prevladavaju izazove i zbog toga su bogato nagrađeni. Moderne
bajke proširuju se na ovaj obrazac. Suvremeno dijete, na primjer, manje se brine za
pronalaženje izlaza iz šume, već je više zabrinuto oko dobivanja dobrih ocjena u školi.
Međutim, središnje vrijednosti ljubavi, vjernosti, ljubaznosti, hrabrosti i ljudskosti
ostaju nepromijenjene. Nove vrijednosti koje su dodane uključuju neovisnost i
individualnost, toleranciju i različitost, obrazovanje i kritičko mišljenje – aspekti koji
postaju sve važniji u današnjem, modernom društvu. Glavna razlika između klasičnih
bajki i modernih bajki je svakako oblik koji poprimaju. Danas bajke mogu biti u obliku
filmova, slikovnica, audio knjiga, serija, interaktivnih izložbi, stripova ili računalnih
igara. Međutim, na kraju dana još uvijek slijede obrazac kratkih priča u tradiciji braće
Grimm i njihovih suvremenika: Dobro na kraju uvijek pobjeđuje.

≠ Književno djelo u kojem nema natprirodnih bića, čudesnih zgoda i naivnih

vjerovanja zovemo jednostavno pričom. Obilježuju je maštovito zamišljeni prizori koji
više ili manje primjetno prelaze granicu zbilje.

BASNA: kratka alegorijska/alegorična priča (pisana u obliku alegorije: opažaju se i

opisuju pojave iz prirode ili života koje se mogu shvatiti u prenesenom smislu), u stihu ili
prozi. Čitava jedna književna vrsta zasniva se na stilskoj figuri alegorije. Životinje, glavni
likovi (nositelji radnje mogu biti i prirodne pojave, stvari i ljudi) nastupaju kao tipovi ljudi
određenih karakteristika, staleških ili moralnih osobina; pojedine ljudske osobine, ljudski
karakteri, ljudsko ponašanje, projiciraju se na određene životinje prema utvrđenim
konvencijama, prema kojima lisica predstavlja lukavost, lav – moć, vuk – pohlepu, mrav
– marljivost, janje – nemoćnost, sova – mudrost, zec – brzopletost i domišljatost,
medvjed – manje pametan, ali snažan, ptice – vrckave, itd., i smisao pojedinog djela
često uopće ne može biti shvaćen ako se ne uzme u obzir njegovo alegorijsko značenje
(Solar), (likovi nisu individualizirani, težište je na prikazivanju karaktera).
Činjenica o životinjskom podrijetlu likova biva zaboravljena.
Temelji se na sukobu i najčešće je u obliku dijaloga.
Baš poput bajke i basna je veoma poučna. Strukturu basne čini priča poučnog završetka
nakon koje dolazi formulacija moralne pouke, ponekad se pouka formulira na početku
basne, a ponekad ni nije izrečena. Basna uvijek nosi moralnu pouku, moralni sud, koji
je, uglavnom, zasnovan na zdravom razumu. Smisao iznesenog događaja u svijetu
životinja svodi se na mudrost poslovice (npr. Tko jači, taj kvači., Kadija tuži, kadija sudi., I
za zlodjelo se nađe opravdanje.). Pouka proizlazi iz sudbine likova. Svi likovi koji se kroz
basnu ponašaju loše, na kraju i završe loše, a onima koji su kroz priču bili dobri i uzorni,
na kraju slijedi nekakva nagrada, koja je, ako ništa, bar moralna.
Takve priče su redovno ironične, često i satirične. Izruguju se ljudske mane, slabosti,
npr. pohlepa, umišljenost, hvale se vrline.
Ne nudi odgovor na pitanje razdiobe dobra i zla, to je ostavljeno čitateljevoj prosudbi.
Začetnik basne: za Europu Ezop (grčki rob koji je živio u Maloj Aziji u 6. st. prne, u
drevnoj Grčkoj najpoznatiji pisac basni - iako su njegove basne sačuvane samo u
varijantama koje su načinili kasniji basnopisci (Fedar i dr.), bilo ih je preko 420, na
početku širile su se usmenom predajom,
pojavljuje se rano i u drevnoj Indiji gdje je u 4. st. pr. Kr. napisana znamenita
zbirka Pančatantra).
Kako svjedoče zapisani primjerci iz starog Egipta, antičke Grčke i drevne Indije, takve
su priče bile oduvijek veoma popularne.
U Europi se basna razvijala na tradiciji koju je zasnovao Ezop. Rafinirani poetski
oblik dali su joj Jean de LA FONTAINE  - francuski 17. st. (u suvremenijoj
književnosti najpoznatiji), A. S. KRILOV - ruski 18./19. st., Gotthold Ephraim Lessing.
I u hrvatskoj književnosti imamo značajne pisce basni od kojih su najpoznatiji Gustav
Krklec i Ivana Brlić-Mažuranić.
vanjske poveznice Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane
uz: Basna

LEGENDA 
Pojam legenda dolazi od latinske riječi legere, a znači čitati. U srednjovjekovnom
latinskom ovaj pojam značio je štivo ili nešto što se može pročitati. Danas legendom
smatramo bilo kakav događaj koji bi mogao biti povijesni, ali je činjenično iskrivljen i
prožet fantazijom.
Legende pronalazimo još u usmenoj književnosti, a znatno su se proširile za vrijeme
srednjeg vijeka, u svojem originalnom tumačenju značila je čitanje poglavlja, knjiga ili
zbirki o životima svetaca. Tako je ovaj pojam dugo označavao kršćanska sveta štiva ili
životopise svetaca, a kasnije se proširio na likove koji nisu vezani uz kršćanstvo
(Legenda o Aleksandru Velikom), postao pripovijest koja u sebi sadrži i povijesno-
biografske podatke i fantastične motive.
Književna vrsta srodna mitu, zajedničko legendi i mitu je fantastični element, najčešće
neki događaj koji se pripisuje stvarnim ljudima.
Pripovijest u prozi (a može biti i u stihu), u kojoj su povijesni i biografski podaci,
zbiljski događaji, isprepleteni s nevjerojatnim i fantastičnim, mitskim, događajima.
Temelji se na pučkom vjerovanju. Za cilj ima pripovijedanje o životu nekoga tko je ili
bog ili polu-bog ili u rijetkim slučajevima čovjek, čiji se životni stav i ponašanje mogu
promatrati kao uzor drugim ljudima, kao obrasci ponašanja – nositelji su poželjnjih
osobina. Često taj lik ne radi lijepe stvari, ide protiv nadređenih, dovodi u opasnost
ljude do kojih mu je stalo, ali opet se smatra junakom.
Hrvatska književnost legende je također usvojila iz usmene književnosti, ali i iz
bizantske i latinske književnosti, te preko kršćanstva i njegova utjecaja.
Poznate legende iz naše književnosti potječu još iz narodne književnosti, a one
književne legende pronalazimo kod Petra Zoranića, u njegovom djelu “Planine”, zatim
kod Gundulića i njegova spjeva “Osman”, Kačića u njegovim “Razgovorima ugodnim
naroda slovinskog” i još kod mnogih drugih.

? Legenda je priča napisana na temelju narodne predaje. Česti motivi legendi su:
veličanje dobra, skromnosti, kažnjavanje kolebljivosti i oholosti.
Npr. Dubravko Horvatić, Stjepan kralj i vila

SAGA – oblik staroskandinavske priče o nekome događaju iz daleke prošlosti – o

podvizima bogova, o starim rodovima, o prvim vladarima i sl. Napose iz obiteljskog
života (obično cijela sudbina porodice).
(od staronordijske riječi za "nešto rečeno", "ispričano") izraz koji označava pripovijest ili spomen
na neki događaj sačuvan usmenom predajom. U užem smislu se pod time podrazumijevaju priče
koje opisuju skandinavsku ili germansku prošlost ili priče tradicionalne nordijske književnosti čiji
autor nije poznat. Mogu imati različiti oblik, sadržaj i temu pa se tako npr. znaju razlikovati
jednostavna folksaga (narodna saga) i djursaga (saga o životinjama), odnosno nešto razvijeniji
oblik hjältesaga (saga o herojima) koje imaju epski karakter. Sage su u pravilu napisane u prozi,
iako mogu ponekad sadržavati dijelove u stihovima.
Tradicionalno se dijele u pet skupina:
 sage o kraljevima, koje opisuju vladavinu prvih norveških kraljeva;
 islandske sage, koje opisuju život i pustolovine nordijskih doseljenika na Islandu u 10. i 11.
st.;
 suvremene sage, koje su o životu islandskih biskupa u 12. i 13. st. pisali njihovi suvremenici
(Sturlunga saga)
 Legendarne ili Sage o starim vremenima (Fornaldarsaga) koje opisuje najstariju prošlost, i
predstavljaju glavni izvor nordijske mitologije;
 Viteške sage, koje predstavljaju prijevod francuskih Chansons de geste.
Izraz "saga" se kasnije počeo rabiti i izvan konteksta nordijske književnosti, odnosno za
višedjelna, složena djela fikcije koja svojim sadržajem imaju epski karakter (npr. saga Ratova
zvijezda, Sumrak Saga i sl.).
Riječ saga na staronordijskome najvjerojatnije znači ono što je ispričano, a odnosi se na
nordijsku inačicu epa. Većina saga zapisana je tijekom 13. i 14. st. na Islandu, a radnja se
odigrava u razdoblju od 930. do 1030., poznatom kao doba saga. Tematika im je uvijek
bila biografska, tj. opisivale su život neke osobe ili obitelji. Zajedničko im je da su, za
razliku od mitova opisanih u prošlom broju ovoga časopisa, njihovi glavni likovi bili ljudi,
a ne bogovi ili druga nadnaravna bića. Obilježje saga je i da su nastale na temelju starijih
usmenih tradicija, a valja napomenuti da su oni koji su ih zapisali u njih ponekad uvrstili i
vlastite dopune ili izmjene.
Sage se dijele na:
Sage o kraljevima opisuju živote najstarijih skandinavskih kraljeva te predstavljaju vrlo
vrijedan izvor za rekonstruiranje genealogija staronordijskih vladara. Jedna od
najpoznatijih je Heimskringla, skup životopisa norveških kraljeva od legendarne dinastije
Ynglinga do smrti pretendenta Eysteina Meyle 1177. godine. Zapisao ju je veliki islandski
pisac Snorri Sturluson.
Islandske sage bave se životima skandinavskih velikaških obitelji koje su se doselile na
Island u 10. i 11. stoljeću. Smatraju se najvrednijim djelima staronordijske književnosti.
Jedna poznata saga iz ove skupine je Saga o spaljenom Njalu, a središnji je događaj
krvna osveta između dviju velikaških obitelji koja završava izgaranjem glavnog junaka u
podmetnutom požaru. Druga poznata saga iz ove skupine jest ona o Egilu
Skallagrimssonu, kojega će čitatelji prošloga broja našeg časopisa prepoznati kao
zakletog neprijatelja kraljice Gunnhild.
Viteške sage su prijevodi i prilagodbe francuskih chansons de geste (hrv. pjesme o
junačkim djelima), spjevova o povijesnim događajima, legendarnim junacima i njihovim
djelima. Kasnije su sage ove vrste napisane i na temu lokalnih junaka i događaja. Iako ih
se danas smatra književno manje vrijednima od drugih vrsta saga, bile su vrlo popularne
tijekom srednjega vijeka.
Suvremene sage opisuju povijesne događaje koji su se odigrali tijekom života njihovih
autora (12. i 13. st.). Jedna podvrsta su sage koje opisuju živote biskupa. Najpoznatija
od suvremenih saga jest Saga o Sturlunzima, kompilacija priča o moćnoj plemićkoj
obitelji s Islanda. Ona je najvažniji izvor za povijest Islanda od dolaska lokalnog vladara
Geirmunda Heljarskinna koji se u 8. st. doselio na Island bježeći od moćnoga norveškoga
kralja Haralda Lijepokosog, do 1264. kada je na Islandu zakonogovornik(najviša politička
funkcija) bio Sturla Thordarson, nećak Snorrija Sturlusona.
Legendarne sage opisuju junake i događaje iz drevne prošlosti (prije naseljavanja
Islanda), spajajući ih s elementima mitova i legendi. Iako se danas smatra da je većina u
njima opisanih događaja fiktivna, one ostaju vrlo važan izvor nordijske mitologije
općenito, kao i kulture u sklopu koje su nastale.

Völsunga saga – legenda o junaku Sigurdu

Najznačajnija i najpoznatija legendarna saga je Völsunga saga, epska priča o junaku
Sigurdu. Nastala je krajem 13. stoljeća iz pera nepoznatog autora. Glavni
motivi Völsunga sage su moć i osjećaji. U djelu se istražuju posljedice imanja i neimanja
moći, posljedice osjećaja ljubavi, bijesa, straha i zavisti te važnost odanosti i osvete.
Saga prati mnogo generacija obitelji Völsung, počevši sa Sigijem, polubožanskim sinom
Odina. Sigi iz ljubomore ubije nečijeg roba, zbog čega je prognan iz domovine (nije jasno
o kojoj se zemlji radi). Sigi tada postane viking i luta morima sve dok ne osnuje
kraljevstvo. Na kraju ga ubiju njegovi neprijatelji.
Svi nasljednici Sigija, muški i ženski, imali su nadljudsku snagu, hrabrost i snagu volje.
Unatoč tome, njihovi su životi bili protkani nesrećama, krvoprolićem i tragičnim smrtima.
Nijedan član dinastije ne umre prirodnom smrću, a rijetko koji časno pogine na bojnome
polju – većina padne od izdaje, a neki čak izvrše samoubojstvo. Mnogi poginu od ruku
obitelji Hundinga, njihovih zakletih neprijatelja.
Sigijev sin Rerir otac je Völsunga prema kojem je dinastija dobila ime. Rerir se osvetio
ubojicama svojega oca i postao mudar i moćan vladar. Međutim, pokazalo se da njegova
supruga ne može roditi dijete. Očajni Sigi okrenuo se bogovima za pomoć, a oni su mu
putem jedne vrane podarili zlatnu jabuku. Nakon što je pojela jabuku, Sigijeva je supruga
konačno zatrudnjela, ali je u tom stanju ostala šest godina, sve dok nije naredila da se
dijete porodi carskim rezom. Takav je porod ubije, a dijete je bilo još snažnije od oca koji
se u međuvremenu razbolio i umro.
Tako svaka generacija iznjedri sina koji je jači od svojih prethodnika, što na kraju
kulminira rođenjem Sigurda, prapraunuka Sigija. Sigurd najprije na bojištu zada
odlučujući poraz Hundinzima, a zatim uz pomoć prerušenog Odina ubije strašnog zmaja
Fafnira i time dosegne vrhunac junaštva stekavši slavu veću od bilo kojeg čovjeka prije ili
poslije njega, kao i zmajevo golemo bogatstvo. No, i njega zatekne obiteljsko prokletstvo
– dvorska ga intriga uvuče u ljubavni trokut s dvije lijepe i ponosite žene. Njegova prva
ljubav je valkira Brynhild, ali se na kraju oženi princezom Gudrun zahvaljujući napitku koju
mu podmetne Grimhild, glava Gudrunine obitelji, te mu tako privremeno pomuti sjećanje.
Na kraju Sigurda ubiju Gudrunina braća. Sigurda još nadživi njegova kći Svanhild, ali nju
nepravedno ubije gotski kralj Jörmunrek, čime je loza Völsunga ugašena.
Völsunga saga je iznimno utjecajno djelo svjetske književnosti. Na temelju te sage
nastao je Wagnerov Ep o Niebelunzima, Ibsenovi Ratnici na Helgolandu,
Tolkienova Legenda o Sigurdu i Gudrun itd.
(islandski saga, mn. sögur: pripovijetka, od segja:  reći, pripovjediti), od XII. st. na Islandu naziv
ponajprije za dulju pisanu pripovijetku književnog ili povijesnog sadržaja, uglavnom nepoznata
autora. Danas se pojam odnosi na djelo od najmanje 5000 riječi, dok se kraća pripovijetka
naziva  þáttr  (mn. þættir). Srednjovjekovne su sage različita opsega, a vrhuncem se smatra
najdulja, Saga o Njálu (Njálssaga, oko 1285), od 97 000 riječi. Jedna je od najkraćih Saga o
Hrafnkelu (Hrafnkelssaga),  od 10 000 riječi. Procvat srednjovjekovne sage odvijao se u XIII. st.,
kada je napisana većina Saga o Islanđanima (ĺslændingasögur) te najznačajnije Sage
o kraljevima (Konungasögur). Sage se dijele prema glavnim junacima te vremenu i mjestu
događaja. Najznačajnija takva skupina su Sage o Islanđanima, koje su nastajale ponajprije u
Norveškoj i na Islandu od približno 900. do 1050., pa se to razdoblje naziva i doba
saga (saguöld). Glavni je junak tih saga uglavnom islandski seljak. Sage o suvremenicima
(Samtiðarsögur) govore o autorovim suvremenicima na realističan način, a odigravaju se
većinom između 1217. i 1264. One obično nose skupni naslov Saga o
Sturlungima (Sturlungasaga), po značajnoj islandskoj obitelji koja je obilježila to razdoblje.
Hagiografskoga su značenja Sage o biskupima (Byskupasögur), životopisi islandskih biskupa od XI.
do polovice XIV. st. Sage o kraljevima pripovijedaju povijest skandinavskih kraljeva i knezova
između IX. i XIII. st., a zbivaju se u Skandinaviji ili u kolonijama na Orkneyskom ili Britanskom
otočju. Fantastične ili junačke pripovijesti sadržane su u Sagama iz starine (Fornaldarsögur), u
kojima su junaci često kraljevići, ali i norveški seljaci, čije se pustolovine odigravaju u
neodređenu, davnu vremenu u Skandinaviji, ali nikada na Islandu. Sage o vitezovima
(Riddarasögur) većinom su norveški prijevodi stranih dvorskih epova ili islandske imitacije takvih
djela. Te su fantastične priče i vremenski i prostorno udaljene od Skandinavije, a glavni junaci
mahom su strani kraljevići i kraljevne. Bajkovite sage (Lygisögur) bliske su narodnoj priči, kao i
sagama iz starine i sagama o vitezovima. Sage o svecima (Heilagramannasögur) uglavnom su
prijevodi latinskih životopisa svetaca. Jedna skupina saga sadrži pretežno prijevode povijesnih
djela s latinskoga, npr. Saga o Trojancima (Trojumannasaga)  ili Saga o Aleksandru
Velikom (Alexanderssaga). U europskoj se književnosti katkada romaneskni ciklusi nazivaju
sagama (npr. romani J. Galsworthyja, Th. Manna i dr.).
SLOŽENI OBLICI

Dominantne epske prozne vrste su roman, pripovijetka i novela.

Kratka priča – kratka prozna vrsta u kojoj je radnja prikazana fragmentarno (u

dijelovima), sa začudnim završetkom. Najviše tri lika. Priča počinje događajem.
Uvoda nema ili je jako kratak. Zaplet je problem koji likovi mogu riješiti, ali mogu i
neuspjeti. Bez nepotrebnih detalja i situacija. Neočekivani završetak.
Danas mnogi pisci objavljuju svoje kratke priče na internetu, pojedinačno, u digitalnim
zbirkama, ili u formi bloga. I u Hrvatskoj su česti književni natječaji za najbolju kratku
priču, a najdugovječniji je nazvan po Ranku Marinkoviću. Od 1964. objavljuju se
svake subote u Večernjem listu.
Npr. Edgar Allan Poe, Maska crvene smrti. Jedan (dramatični) događaj, mali broj tek
naznačenih likova. (Jezovit ugođaj, atmosfera).

Kratka priča jednostavne fabule i vedra humoristična ugođaja je humoreska.

Npr. Ephraim Kishon: Tko pita, ne skita.
Kratka priča je oblik kratke narativne proze. Kratke priče su sažetije u usporedbi s dužim
djelima fikcije, kao što su novele (u suvremenom smislu) i romani.
Početci kratkih priča nalaze se u tradicijama usmenog prepričavanja i proznih anegdota; ukratko
opisana situacija koja brzo dolazi do srži. S usponom komparativno realističnog romana, kratka
priča razvila se u minijaturu. Neke od njenih prvih savršenih, neovisnih primjera nalazimo u
djelima E.T.A. Hoffmanna i Antona Čehova. Mnogi autori današnjice objavljuju kompilacije svojih
kratkih priča u zbirkama.
Izvori
Oblik kratke priče započinje u tradicijama usmene primopredaje, iz koje su proistekla značajna
djela, kao sto su Homerove Ilijada i Odiseja. Takve su se priče prepričavale u ritmičnom,
pjesničkom obliku, gdje su rime služile kao sredstvo lakšeg pamćenja. Kratki odlomci tih prica
usredotoceni su na zasebne price, koje su se mogle prepricati u jednom komadu, ili pri jednom
'sjedenju'. Sveukupni luk priče nazirao bi se tek kroz prepričavanje nekoliko njenih dijelova.
Basne, narodne priče s izraženom poukom, je prema grčkom povjesničaru Herodotu izmislio
grčki rob Ezop, u 6. stoljeću pr. Kr. (Ezopu se pripisuju i druga vremena i narodnosti). Ove drevne
priče danas su poznatije pod imenom Ezopove basne.
Drugi je stari oblik kratke priče, anegdota, bio popularan za vrijeme Rimskog Carstva. Anegdote
su funkcionirale kao vrsta parabole, kratke realistične priče koja utjelovljuju pouku. Mnoge su
preživjele rimske anegdote tijekom 13. ili 14. stoljeća sakupljene u zbirku "Gesta Romanorum".
Anegdote su ostale popularne širom Europe do duboko u 18. stoljeće, kada je objavljeno djelo
fikcije anegdotalnih pisama Sir Rogera de Coverleya.
U Europi se, početkom 14. stoljeća tradicija usmenog prepričavanja počela razvijati u pisane
priče. Najznačajnija djela su "Canterburyjske Priče" Geoffreyja Chaucera, i
"Decameron" Giovannija Boccacia. Obje knjige su sastavljene od zasebnih kratkih priča (koje se
sadržajem razlikuju od farse ili humoristične anegdote, do pažljivo izgrađenih književnih fikcija),
postavljenih unutar veće, okvirne priče. Oblik okvirne priče nisu prihvatili svi pisci. Krajem 16.
stoljeća u Europi, mračno tragične novele Mattea Bandella neke su od najpopularniji kratkih priča
(posebice u francuskom prijevodu). Tijekom renesanse, termin 'novela' koristi se za kratke priče.
Sredinom 17. stoljeća u Francuskoj, pisci kao Madam de Lafayette, razvili su novi, istančani oblik
kratke novele, "nouvelle". Tradicionalne vilinske priče počele su se objavljivati 1960-ih godina
(jednu od najpoznatijih zbirki napisao je Charles Perrault). Pojava modernog prijevoda Tisuću i
jedne noći Antoine Galland (iz 1704; još jedan prijevod se pojavljuje 1710-12), stvara jak utjecaj
na europske pisce kratkih priča 18. stoljeća, kao što su Voltaire, Diderot i drugi.
Suvremene kratke priče
Suvremene kratke priče pojavljuju se kao zaseban žanr početkom 19. stoljeća. Rani primjeri
zbirki kratkih priča, uključuju "Bajke" (1824-1826) braće Grimm, "Večeri na majuru kod Dikanjke"
(1831-1832) Nikolaja Gogolja, "Priče Groteske i Arabeske" (1839) Edgara Allana Poea i "Dvaput
ispričane priče" (1842) Nathaniela Hawthorna. Krajem 19. stoljeća, rast tiskanih časopisa stvorio
je veliku tržišnu potražnju za kratkim pričama dužine od 3 do petnaest tisuća riječi. Jedna od
poznatih priča tog doba je i Čekhov "Odjel br. 6".
Prvom polovinom 20. stoljeća nekolicina poznatih časopisa kao što su "The Atlantic Monthly",
"Scribner's" i "The Saturday Evening Post", objavljuje kratke priče u svakom izdanju. Potražnja za
kvalitetnim kratkim pričama, kao i naknada piscima, bile su toliko visoke, da se F. Scott
Fitzgerald u nekoliko navrata posvetio pisanju kratkih priča ne bi li otplatio neke od svojih
mnogobrojnih dugova.
Potražnja za kratkim pričama dosegla je svoj vrhunac sredinom 20. stoljeća, kada je 1952.
časopis "Life" objavio dugu kratku priču (novelu) Ernesta Hemingwaya, "Starac i More". Izdanje
časopisa koje sadrži ovu priču prodano je, u samo dva dana, u 5 300 000 primjeraka.
Broj komercijalnih časopisa u kojima se objavljuju kratke priče otada je u stalnom padu, iako ih
još uvijek objavljuju u nekolicini poznatih tiskovina kao "The New Yorker". Časopisi
o književnosti također objavljuju kratke priče. Kratke su priče osim toga odnedavna zaživjele i
novim 'online' životom, gdje se objavljuju u časopisima, u zbirkama organiziranim prema autoru ili
temi, na blogovima, Podcastima i web stranicama.
Elementi i obilježja
U odnosu na roman, kratka priča teži jednostavnosti. Kratka se priča obično usredotočuje na
samo jedan događaj, ima jedan zaplet, jedan splet okolnosti, ograničen broj likova, i pokriva
kratak vremenski period.
U dužim djelima fikcije, priče često sadrže osnovne elemente dramatičke strukture; uvod (u
okolnosti, situaciju i glavne likove); zaplet (događaj koji predstavlja predstojeći sukob); rastuću
krizu (odlučujući trenutak za glavni lik i njegovu predanost određenom smjeru djelovanja);
vrhunac (točka najvišeg interesa u smislu sukoba, i dio priče s najintenzivnijim djelovanjem);
rasplet (rješenje sukoba); i pouku.
Zbog njihove kratkoće, kratke priče mogu i ne moraju pratiti ovu matricu. Primjerice, moderne
kratke priče tek rijetko imaju uvod. Češće se događa nagli početak, gdje priča započinje usred
djelovanja. Poput dugih, kratke priče imaju vrhunac, krizu ili preokret. Krajevi mnogih kratkih priča
su međutim isto tako nagli i otvoreni kao i početci, te mogu i ne moraju sadržavati pouku ili
praktičnu lekciju.
Naravno, kao i sa svakom vrstom umjetnosti, točne osobine kratke priče mijenjaju se ovisno o
piscu.

Dužina
Odrediti što to točno razlikuje kratku priču od dužeg fiktivnog oblika, problematičan je zadatak.
Klasična definicija kratke priče je u tome da se može pročitati u jednom mahu, ideja najzamjetnije
prenesena u eseju "Filozofija kompozicije" Edgar Allan Poea (1846). Druge definicije ocrtavaju
gornju granicu kod 7 500 riječi. U modernoj uporabi, termin kratka priča se često odnosi na djelo
fikcije od 1 000 do 20 000 riječi.

Izbor slavnih kratkih priča

 Posljednje pitanje ("The Last Question"), Isaac Asimov (Online Text)

 Na sovinu mostu ("An Occurrence at Owl Creek Bridge"), Ambrose Bierce (online text  
Inačica izvorne stranice arhivirana 15. travnja 2007.)
 Srdačno vaš, Jack Trbosjek ("Yours Truly, Jack the Ripper"), Robert Bloch
 Alef ("The Aleph"), Jorge Luis Borges
 Zvuk grmljavine ("A Sound of Thunder"), Ray Bradbury
 Katedrala ("Cathedral"), Raymond Carver (online text)
 Dama sa psom ("Lady with Lapdog" ili "Lady with the Dog"), Anton Čehov
 Priča o jednome satu ("The Story of an Hour"), Kate Chopin (online text)
 Najopasnija igra ("The Most Dangerous Game"), Richard Connell (online text  Inačica
izvorne stranice arhivirana 5. srpnja 2018.)
 Ruža za Emily ("A Rose for Emily"), William Faulkner
 Mladi Goodman Brown ("Young Goodman Brown"), Nathaniel Hawthorne (online text  
Inačica izvorne stranice arhivirana 31. ožujka 2007.)
 Ubojice ("The Killers"), Ernest Hemingway
 Dar mudraca ("The Gift of the Magi"), O. Henry (online text)
 Sanjiva dolina ("The Legend of Sleepy Hollow"), Washington Irving
 Lutrija ("The Lottery"), Shirley Jackson (online text  Inačica izvorne stranice arhivirana 19.
lipnja 2018.)
 Majmunska šapa ("The Monkey's Paw"), W.W. Jacobs
 Mrtvi ("The Dead"), James Joyce (online text)
 U kažnjeničkoj koloniji ("In the Penal Colony"), Franz Kafka (online text)
 Moj sin fanatik ("My Son the Fanatic"), Hanif Kureishi (online text)
 Ktuluov zov ("The Call of Cthulhu"), H.P. Lovecraft (online text)
 Muha ("The Fly"), Katherine Mansfield
 Pisar Bartleby ("Bartleby, the Scrivener"), Herman Melville (online text)
 Teško je naći dobroga čovjeka ("A Good Man Is Hard to Find"), Flannery O'Connor (online
text)
 Liječnikov sin ("The Doctor's Son"), John O'Hara
 Izdajničko srce ("The Tell-Tale Heart"), Edgar Allan Poe (online text)
 Vampir ("The Vampyre"), John Polidori (online text)
 Smrtni besmrtnik ("The Mortal Immortal"), Mary Shelley (online text)
 Usamljenost maratonca ("The Loneliness of the Long Distance Runner"), Alan Sillitoe
 Spinoza s tržnice ("The Spinoza of Market Street"), Isaac Bashevis Singer (online text)
 Dama ili zvijer ("The Lady, or the Tiger?"), Frank R. Stockton (Online Text)
 Tajni život Waltera Mittyja ("The Secret Life of Walter Mitty"), James Thurber (Online Text  
Inačica izvorne stranice arhivirana 25. travnja 2007.)
 Smrt Ivana Iljiča ("The Death of Ivan Ilyich"), Lav Tolstoj (online text)
 Odiseja na Marsu ("A Martian Odyssey"), Stanley G. Weinbaum.
 Crvena soba ("The Red Room"), H.G. Wells (Online Text)
Pripovijetka i novela su kraće epske prozne vrste u kojima se slika jedan određeni
isječak iz života osobe ili društva. To je uvijek neki važni događaj koji određuje
sudbinu glavnoga lika.
Ako je taj događaj, stvaran ili izmišljen, neobičan, sa svojom unutarnjom dramatikom
koja teži iznenadnom rješenju poput drame, govorimo o noveli. Novela je bliska
pripovijetki, a razlika je u obimu, temi i načinu obrade.

Novela (riječ dolazi od latinske riječi novus i iz nje izvedene talijanske riječi nuovo) je
kratka/kraća epska -pripovjedna prozna vrsta, kraća pripovijetka (≠ kratka priča – short
story kraća je od novele). Zatvoren tekst.
Ima nešto čvršću strukturu od samoga romana koji si može dozvoliti mnogo digresija
poradi dužine. Unutar novele radnja se obično odvija u kratkom vremenu i vezana je
samo za jedno mjesto, tako da je fabula sputana unutar ovih okvira. O glavnom junaku
piše se samo ono što je vrlo bitno. Pripovijedanje je sažeto, opisi kratki, (dramski)
dijalog zbijen.
Ograničava se na jednog, odnosno najviše dva temeljna lika. Na jedan konkretan
događaj iz života glavnog lika ili epizodu-isječak iz života lika. Novelu zanima
pojedinačna ljudska sudbina i život, ili sličica iz života, jedne individue i bavi se
njenom sudbinom, karakterom, značajnim događajem koji ju je možda oblikovao ili
pak bitnim zaključcima koje je lik donio u životu.
U noveli se na jasan i zanimljiv način pripovijeda jedno snažno raspoloženje, jedan
doživljaj - težište joj je na psihološkom i emotivnom/emocionalnom i dramskom
prikazivanju likova i ilustraciji teme, unutarnjem portretu likova, za izabrani dio
njihova života, radnja je u drugom planu. Piše se i o pejzažima, ali se poetiziraju.
Pripovijetka ima razvijeniju fabulu, više likova, (više) epizodne radnje.
Na početku se iznose karakteristike lika ili događaja koji će kod čitatelja stvoriti
očekivanje i potrebu da čita dalje, a završava izraženom poantom (naglo isticanje
nečega što je osobito značajno za ono što novela obrađuje), naglim
preokretom/obratom radnje ili isticanjem nekog detalja koji se prije činio nevažnim
(izaziva snažan dojam čitatelja). Takva poenta se postiže naglim uvođenjem
neočekivanog događaja, obrata u radnji, ili određenim stilskim efektima.
Temom može postati sve ono što zanima autora (sudbina nekog lika, zanimljiv
događaj i dr.), izbor teme je slobodan.
Kompozicija (građena na načelu ekonomičnosti): uvod: donosi sažet prikaz osobina
lika ili događaja koji će se obraditi; svrha je kod čitatelja izazvati očekivanje, središnji
dio: obično se bavi psihološkom analizom lika ili razradom događaja, završetak: često
predstavlja obrat – naglim se preokretom ističe nešto osobito važno za temu.
U manjim epskim vrstama, noveli i kraćoj pripovijeci, radnja je obično jednostavna,
nerazvijena, a u opsežnijim epskim djelima, pripovijeci i romanu, ona je složena, i
razvijena – to znači da se račva na glavnu i sporedne radnje, koje su u međusobnom
odnosu, tj. uzročno-posljedično vezane.
Začetnik (osnivač) je - prvi pisac Giovanni Boccaccio (1348.–1353.), zbirkom novela
Dekameron od 100 novela. Ta se zbirka nikada u srednjoj školi ne čita u cijelosti, što
je šteta i sramota jer su to novele koje oblikuju mišljenja, pozivaju na radnju, daju
predah od zamornih modernih djela. Dekameron je uzor za stilski dotjeranu virtuoznu
obradu već postojećeg događaja ili usmenom predajom već oblikovane građe. Novela
nastaje početkom renesanse paralelno sa romanom, razvija se u renesansi paralelno s
romanom, afirmira se u renesansi, , u vrijeme sekularizacije i
desakralizacije književnosti. Novela je od renesanse do danas prošla razvoj u skladu sa
razvojem cjelokupne književnosti. 
Romantizam je nastoji povezati s bajkom, realistički orijentirani novelisti (Guy de
Maupassant, Turgenjev) iz detalja svakodnevice izvlače što jači dojam, pogotovo
Čehov (modernist?) razvija psihološku produbljenost i inzistiranje na osobnoj
atmosferi koja se vrti oko misli i djela jednog konkretnog lika. Moderni novelisti vole
naročite stilske efekte i upotrebu raznolikih i često sasvim posebnih tehnika
pripovijedanja.
Novele se mogu povezivati u novelističke cikluse → tzv. uokvirena novela: jedna
novela služi kao okvir ostalim novelama jer se njome objašnjava njihova povezanost
(npr. Dekameron, 1001 noć), ili tako što vezu između pojedinih novela čini jedan lik
ili isti pripovjedač koji se pojavljuje u svim novelama (novele o Petrici Kerempuhu).

Na primjeru takvih novela stvoren je pojam "uokvirene novele", odnosno uokvirene

pripovijesti, kojim se označava obuhvaćanje nekog niza ili grupe novela jednom ili više
okvirnih novela. Takav postupak neki teoretičari smatraju jednim od izvornih postupaka u
kompoziciji umjetničke proze. Kada se, opet, novele čvršće vezuju međusobno (npr. tako
što se u njima postupno zahvaća i obrađuje sudbina nekog karaktera), ciklus novela
prelazi u roman.

Đalski, Kozarac, Matoš, Šimunović, Krleža, Marinković, Kaleb, Božić, Šoljan,

Andrić...Kod nas novela ima manje od pripovijedaka jer su naši književnici
svoja djela označavali pripovijetkom.
Novele su pisali: Gost, Vjekoslav Kaleb, Cvijet sa raskršća, Camao A. G. Matoš
Ivo Andrić (Priča o kmetu Simanu), Simo Matavulj (Povareta), Milovan Glišić
(Prva brazda), Ivan Cankar (Šoljica kafe) i drugi.
Npr. Dnevnik malog Perice, Vjekoslava Majera, je novela u obliku dječjeg dnevnika. Autor
humorističnost postiže: govorenjem o postupcima, ponašanjima, pokretima, gestama,
izrazima lica koje ne očekujemo, duhovitim stilskim izražajnim sredstvom, posebnim jezikom
– rječnikom.
Npr. Slavko Kolar: Breza. Ideja djela je da prava ljubav ne cvjeta samo u dvorcima i gradskim
perivojima, nego i na seoskim bunjištima.
(Usp. i saznaj više o noveli: Bouša 2009: 98, Dujmović-Markusi 2011: 125–134, Solar 1983:
170–173, Zrinjan 2012: 16).

- tradicionalna: klasična fabula, jedan događaj, jedan/dva lika, klasične

pripovjedačke tehnike, ukazivanje na društvene probleme
- modernistička: simbolična, lirska, pojedinac i njegov unutarnji svijet,
simbolika likova, lirski opisi, opisi pejsaža, stilska izražajna sredstva,
sinestezija
novela (tal. novella: vijest, novost; priča, od novello < lat. novellus: nov),
poglavito prozna književna vrsta s opsegom koji varira između duljine romana i
kratke priče. Po klasičnoj teoriji, novela se za razliku od romana usredotočuje
bilo na jednu »nečuvenu zgodu«, kraći niz neobičnih događaja ili kakav sukob
među likovima te ga sažeto i koncentrirano vodi prema završnom obratu. Iako
katkad stoji u znaku zagonetnoga slučaja, ta prekretnica ili sudbonosni
trenutak povratno baca novo svjetlo na sve prevaljene etape radnje. U tako
ciljno usmjerenoj »dramskoj« gradnji zapleta novela rado poseže za tehnikom
aluzija, nagovještaja i simbola. Oslon na glasine, anegdote ili novinske
izvještaje daje joj ključno obilježje aktualnosti, koje se može i dodatno istaknuti
povezivanjem novela u ciklus s pomoću »vjerodostojne« okvirne pripovijesti o
njihovu nastanku. Ali osim kroz okvirnu pripovijest, ritualna se situacija
usmenoga kazivanja, iz koje novela potječe, može prizvati i kroz
osamostaljene novele, kao u tehnici ruskog skaza, gdje novela pismeno
pripovijeda o činu usmenoga pričanja.
Iako ju dosljedno ustrojavanje zapleta i zatvorena forma iskazuju kao
eminentno novovjekovnu vrstu, u motivima i tehnikama novela mogu se jasno
razabrati tragovi drevnih indijskih i arapskih zbirki, ranih romana rahle
kompozicije s mnoštvom uklopljenih priča poput Petronijeva Satirikona i
Apulejeva Zlatnoga magarca, te utjecaj legendi, basni, bajki, anegdota,
švanka, fačecije i fabliaua, s kojima je razmjenjivala građu tijekom cijeloga
srednjeg vijeka. Prelazak sa srednjeg vijeka na novi vijek, odlučan za oblik
novele kakav poznajemo, obilježavaju u Italiji anonimna zbirka Il
Novellino (druga polovica XIII. st.), kanonski Dekameron (1348/49–53) G.
Boccaccia, koji je zacrtao značajke novele za predstojeća stoljeća, a u
Engleskoj stihovane Canterburyjske priče (1387–1400) G. Chaucera. U
Francuskoj su prve poznate zbirke bile Sto novih novela (Cent nouvelles
nouvelles, 1462) i Heptaméron (1558–59) Margarete Navarske. U Španjolskoj
su Uzorite novele (1613) M. de Cervantesa pridonijele emancipaciji pojedinih
priča iz ciklusa i premještanju naglaska novele s događaja na likove i sredinu.
U Njemačkoj se novela kao vrsta afirmirala tek potkraj XVIII. i osobito u
XIX. st. Dobiva bilo oblik ciklusa s dramatičnom okvirnom pripoviješću po
uzoru na Boccacciov Dekameron, npr. u Goetheovim Razgovorima njemačkih
iseljenika (Unterhaltungen deutscher Ausgewanderter, 1795), Heksameronu iz
Rosenhaina (1805) C. M. Wielanda ili Serapionovoj braći (1819–21) E. T. A.
Hoffmanna ili se pak (po uzoru na Cervantesa) pojavljuje pojedinačno kao u
Hoffmanna, H. von Kleista, C. Brentana, E. Mörikea, L. Tiecka i dr. J. W.
Goethe iskušavao je i njezino uklapanje u roman u Izbornim srodstvima (1809)
ili Putovanjima Wilhelma Meistera (1829). Francuski i ruski romantičari i realisti
razlabavljivali su dramsku napetost novelističkoga zapleta okrećući novelu
prema psihološkoj analizi lika, opisu prirode ili prikazu lokalnih običaja kao u P.
Mériméea, A. Daudeta, G. de Maupassanta, A. S. Puškina, N. V. Gogolja, F.
M. Dostojevskog, I. S. Turgenjeva i dr. Modernistička pak novela zapostavlja
dotadašnje zahtjeve novele za uokvirenošću, vjerodostojnošću, aktualnošću i
dovršenošću približavajući ju fragmentacijom, ironičnim odmakom, ukidanjem
motivacije i koncentracijom na ugođaj i stil malo-pomalo crtici i kratkoj priči (A.
P. Čehov, E. A. Poe, T. Mann, F. Kafka, L. Pirandello, H. Melville, H. James,
A. Döblin, R. Musil). Suočena sa sve većom popularnošću kratke priče,
potaknutom utjecajem tiskanih medija, novela je u XX. st. razvila veliku
raznolikost pojavnih oblika.
Razvoj hrvatske novele, koji u glavnim crtama prati njezine transformacije u
opisanim europskim književnostima, započinje u razdoblju realizma s piscima
kao što su K. Š. Gjalski, V. Novak i J. Kozarac, a nastavlja se u XX. st. kroz
opuse J. Leskovara, A. G. Matoša, D. Šimunovića, M. Krleže, V. Desnice, V.
Kaleba, P. Šegedina, R. Marinkovića, S. Novaka i A. Šoljana.

NOVELA (tal. novella: vijest, novost, priča, od novello < lat. novellus: nov), prozna knjiž.
vrsta s opsegom koji varira između duljine romana i kratke priče.

Po klas. teoriji novela se, za razliku od romana, usredotočuje na jednu zgodu, kraći niz
neobičnih događaja ili kakav sukob među likovima te ga sažeto i koncentrirano vodi
prema završnom obratu. Iako katkad stoji u znaku zagonetnoga slučaja, takva prekretnica
ili sudbonosni trenutak povratno baca novo svjetlo na sve dotadašnje etape radnje. U
tako ciljno usmjerenoj »dramskoj« izgradnji zapleta novela rado poseže za tehnikom
aluzija, nagovještaja i simbola. Oslonac na glasine, anegdote ili novinska izvješća daje joj
ključno obilježje aktualnosti, koje se može i dodatno istaknuti povezivanjem novela u
ciklus s pomoću »vjerodostojne« okvirne pripovijesti o njihovu nastanku. Osim kroz
okvirnu pripovijest, ritualna se situacija usmenoga kazivanja, iz koje novela zapravo i
potječe, može prizvati i kroz osamostaljene segmente (novele), kao u tehnici
ruskoga skaza, gdje novela pismeno pripovijeda o činu usmenoga pričanja. Iako ju
dosljedno ustrojavanje zapleta i zatvorena forma iskazuju kao eminentno novovjekovnu
vrstu, u motivima i tehnikama novela mogu se jasno razabrati tragovi drevnih indijskih i
arap. zbirki, ranih romana rahle kompozicije s mnoštvom uklopljenih priča, poput
Petronijeva Satirikona (Saturae ili Satyricon) i Apulejeva Zlatnoga magarca (Asinus
aureus), odn. utjecaj legendi, basni, bajki, anegdota, švanka, fačecije i fabliaua, s kojima
je razmjenjivala građu tijekom cijeloga sr. vijeka. Prelazak sa srednjovjekovlja u novi
vijek, odlučan za oblik novele kakav poznajemo, obilježavaju u Italiji anonimna zbirka Il
Novellino iz druge pol. XIII. st. i kanonski Decameron (1349–51) Giovannija Boccaccia,
koji je zacrtao značajke novele za predstojeća stoljeća, a u Engleskoj
stihovane Canterburyjske priče (The Canterbury Tales, 1387–1400) Geoffreyja
Chaucera. U Francuskoj su prve poznate zbirke bile Sto novih novela (Cent nouvelles
nouvelles, 1462) i Heptaméron (1559) Margarete Navarske. U Španjolskoj su Uzorite
novele (Novelas ejemplares, 1613) Miguela de Cervantesa pridonijele emancipaciji
pojedinih priča iz ciklusa i premještanju naglaska novele s događaja na likove i sredinu. U
njem. književnosti, kao i u drugim eur. književnostima, novela se kao žanr afirmirala tek
u kasnom ranonovovjekovlju, ponajprije u XVIII. i XIX. st.

Boccacciov je novelistički ciklus s dramskim opusom M. Držića prvi u vezu doveo Pavle
Popović u radu Marin Držić i Molier (1904), povezujući komediju Tripče de Utolče s
četirima novelama Decamerona (III, 6; III, 9; VII, 4; VII, 8), što je poslije zamijenio
tezom o utjecaju tal. komedija (Naknadno o »Mandi« Marina Držića, 1905). Arturo
Cronia Novelu od Stanca – koju je inače smatrao najboljim Držićevim djelom – povezao
je s devetom novelom osmoga dana Decamerona, tvrdeći da je riječ nòvela izvedena iz
riječi beffa (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di
Marino Darsa, 1953), s čim se nije složio Leo Košuta, koji je smatrao da je lik Stanca
preuzet iz dubr. tradicije, a riječ nòvela iz lokalnoga govora (Siena u životu i djelu
Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961).
Franjo Švelec komparativnom je analizom revidirao tumačenja Držićeva navodnoga
prepisivačkoga postupka te istaknuo da se u osnovi komedije Tripče de Utolče nalaze
dvije Boccacciove novele (III, 6; VII, 4), no da je Držić iz četvrte novele preuzeo samo
osnovni motiv, kao što mu je i šesta novela poslužila samo kao »sirova građa« (Komički
teatar Marina Držića, 1968). Frano Čale prihvatio je Švelčeva tumačenja, ističući
Držićevu spisateljsku autohtonost i upozoravajući da se komedija Tripče de
Utolče temelji na jezgrovitom i anegdotalnom boccacciovskom humoru (Marin Držić:
Djela, 1979).

Pripovijetka ili pripovijest je srednje duga pripovjedna prozna vrsta. Između romana i
novele. Opsežnija je od novele, ali se ne može mjeriti s romanom. Ima obično veći, ne
velik, broj likova i događaja, ali opet ne toliko puno da dovede do nekakvih ozbiljnijih
vođenja bilješki. Može se dublje ulaziti u razradu teme – pripovijedanje je opširnije,
temeljitija karakterizacija likova, psihološka karakterizacija likova je malo složenija, ali
opet shvatljiva. Širi opisi i duže pripovijedanje. Težište je na vještom pripovjedačkom
oblikobvanju teme pomoću fabule i radnje.
Opisan je kraći period iz života glavnog junaka ili neka karakteristična pojava u
društvu. Radnja je dinamična, pripovijedanje sažeto, zbijeno, a kompozicija
veoma jezgrovita i čvrsta. Pisac stvara priče u čast čovjeka, slobode i pravednog
i radosnog života. Pripovijetka može biti, prema temi i ideji, veoma raznovrsna:
avanturistička, seoska, gradska, ratna, fantastična, satirična, socijalna,
romantična, sentimentalna, realistična. Pored umjetničkih, postoje i narodne
(usmene) pripovijetke.

pripovijest ili pripovijetka, posebna vrsta umj. proze sr. opsega (između novele i

romana). Od novele se razlikuje kompleksnijom kompozicijom, jer obično prikazuje više
likova ili dulja i složenija razdoblja njihova života. Iako većina teoretičara pripovijetku
izjednačuje s novelom, naziv se zadržao u širokoj upotrebi. Pripovijestima se katkad, unutar
folkl. pripovjedačkoga blaga, nazivaju i različite priče, motivi, legende, bajke i basne.
Poseban oblik pripovijetki je i tzv. kratka priča, koja zapravo posjeduje narativna obilježja
tradic. pripovijetke i moderne novele.
Pripovijetkom se najčešće naziva onaj pripovjedni oblik koji duljinom i
kompozicijskim osobinama stoji između novele i romana, a naziv pripovijest
zadržava se za nešto dulju pripovijetku, odn. za kratki roman (npr. Branka A.
Šenoe, Zajednička kupka R. Marinkovića).
Pripovijetka kao književna forma potječe još iz vremena usmene književnosti
(usmena - narodna pripovijetka Ero s onoga svijeta). Izravni je potomak
klasičnih epova koji su sadržavali likove, radnju i pouku, samo što su epovi
bili napisani u pjesničkoj formi kako bi bili pamtljiviji. Pripovijetka je s druge
strane bila pamtljiva jer je bila kratka i ne suviše komplicirano napisana.
Upravo se zbog toga i lakše usmeno prenosila, sve dok se ne bi zapisala.
Na razvoj su pripovijetke velikog utjecaja imale i bajke, ali i anegdote, jer su
one u rimskoj književnosti bile kratke, dovitljive priče s poukom, što su
odlike koje je naslijedila i ova književna forma.

U 14. stoljeću usmene priče počele su se i zapisivati. Prvi i najpoznatiji primjerci

kratkih priča, tj. pripovijetki su “Dekameron” Giovannija Boccaccia i “Canterburyjske
priče” Geoffreyja Chaucera. U 17. stoljeću kratka se priča nazivala novelom, a tek u
19. stoljeću probio se izraz pripovijetka, nastao razvitkom moderne pripovijetke.
Pripovijetka kao žanr ustalila se u 19. stoljeću u Italiji. Nakon zbirki pripovjedaka
braće Grimm i ostalih sakupljača usmene, narodne književnosti, rasla je popularnost i
ostalih pisaca pripovjedaka i kratkih priča, kao što je bio Edgar Allan Poe, Nikolaj
Vasiljević Gogolj i Anton Čehov.
Početkom 20. stoljeća diljem zapadnog svijeta počeli su se pojavljivati časopisi koji
su popularizirali pripovijetku upravo zbog njenog kraćeg formata (od primjerice,
romana). Ovakvi časopisi često su uz svoje brojeve (ili unutar njih) tiskali kratke priče
i pripovijetke. Neke od njih postali su jedne od najpoznatijih ostvarenja svjetske
književnosti, kao što je to, na primjer, Hemingwayeva pripovijetka “Starac i more“.
Poznati hrvatski pisci pripovijedaka su Slavko Kolar, Vladimir Nazor, Branko
Ćopić, Dinko Šimunović, Ivan Goran Kovačić i mnogi drugi. Šenoa, Šimunović

Pisci pripovijedaka su Ivo Andrić (Anikina vremena), Laza Lazarević (Prvi put s
ocem na jutrenje), Borisav Stanković (Uvela ruža), Simo Matavulj (Pilipenda),
Branislav Nušić (Pripovetke jednog kaplara), Antonije Isaković (Kašika) i dr.

U nastavnom je programu Novakova pripovijetka U glib. (Usp. i saznaj više o

pripovijetci: Bouša 2009: 98, Dujmović-Markusi 2011: 135–136, Solar 1983:
171, Zrinjan 2012: 16).

Npr. Kanjoš Macedonović, Stjepan Mitrov Ljubiša (5. razred) je povijesna

pripovijetka. Ne temelji se na stvarnom događaju nego na narodnoj predaji. U
njoj su likovi prikazani onako kako ih je zamišljao narod, a ne kakvi su stvarno
bili. Po tome podsjeća na junačke narodne pjesme, a donekle - po sadržaj - u i
na Šenoine povjestice. Proizašla je iz autorove svijesti o hrabrosti našefg naroda.

Pripovijetka koja je cijela alegorija je alegorijska pripovijetka,

npr. Morris Lessmore, Fantastične leteće knjige. Stilska figura u kojoj se preneseno
značenje proteže na dio umjetničkog djela ili na cijelo djelo je alegorija.
Socijalna pripovijetka: prikazuje težak i podređen društveni položaj glavnih likova te
probleme proizašle iz njihovog socijalnog stanja.
Vjenceslav Novak, Iz velegradskog podzemlja
Ulančani kratki roman – djelo u kojem su poglavlja komponirana tako da se
pripovijeda o samo nekim događajima, a povezana su istim pripovjedačem i likovima
te naznačenom kronologijom radnje.
Npr. Damir Karakaš, Sjećanje šume

Roman je doslovno priča za sebe. Najopširnija prozna književna vrsta, a u

današnje vrijeme i najpopularnija.

Prozno književno djelo većeg opsega, najopsežnija pripovjedna vrsta, i veće

složenosti - najsloženije prozno (može biti i u stihu) djelo s mnoštvom
događaja (bogata radnja i fabula) i likova, raznovrsnija epska tehnika.
Prikazuje pojave u društvu i odnose među likovima.
Slobodniji, pripovjedački otvoreniji, dopušta najraznorodnije teme, fabularne
osnove i motive. Ako želite napisati roman, mislite veliko, nagomilavajte,
neka vam uzor budu sapunice. Pripovjedač pripovijeda priču o nekoj temi u
kojoj sudjeluju različiti likovi. Opisan jedan glavni junak, nekad i više njih, ali
uvijek više epizodnih ličnosti. U njemu se susreću različiti karakteri i slikaju
mnoge životne prilike. Zahvaljujući njegovoj opsežnosti i otvorenosti prema
životu, pruža mnogo podataka o ljudima i vremenu koje opisuje. Tipični
elementi klasičnog romana su zaplet, lik, mjesto na kojem se odvija radnja,
narativna tehnika, kao i tematski krug i ideja romana. Još od prve pojave te
književne forme, književnici su na različite načine eksperimentirali s tim
elementima.

Razne teorije o podrijetlu romana: iz helenističkih proznih djela koja

obrađivahu ljubavnu problematiku; iz srednjovjekovnog viteškog romana, iz
pikarskog romana (doživljaji picara, lika probisvijeta i ugursuza), neki
smatraju da je Platonova Atlantida prvi roman.
Pojavio se u starom vijeku, u grčkoj književnosti, a ime je dobio u srednjem
vijeku - po nazivu lingua romana u Francuskoj (12. st.) u kojemu su pisana
djela na narodnom jeziku.

Prvi roman izuzetne vrijednosti u europskoj književnosti je Cervantesov Don Quijote:

junak nije jednoznačno određen heroj, nego protuslovan i psihološki složen karakter,
prikazan u svom razvoju i sukobu sa svijetom, široki totalitet društvenog života
prikazan je bez mitske pozadine, osobine likova dolaze do izražaja u suprotnostima s
drugim karakterima.

- tradicionalni: klasična fabula, razgranata, pripovjedačke tehnike,

karakterizacija likova (socijalna, fizička, govorna), CRNO-BIJELA TEHNIKA,
karikiranje, idealizacija, pripovijedanje u 3.l., kronološki tijek fabule,
paralelni tip, tendeciozni roman, ukazivanje na društvene probleme
- moderni: u središtu romana lik, njegova svijest, podsvijest, fabula
reducirana, prikazivanje psihološkog stanja lika, nepouzdani pripovjedač u
1.l., likovi introvertirani, okrenuti svom unutrašnjem svijetu, nema nizanja
epizoda koje sugeriraju protjecanje vremena, samo fragmenti zbivanja, a u
cjelini ih povezuje lik, unutrašnji monolog, žargonizmi, uzorak za prozu u
trapericama

Svoj procvat tradicionalni roman doživio je u 19. stoljeću. To je bio društveni roman u
kojemu je pojedinac često bio u konfliktnom odnosu prema društvenoj sredini u kojoj
je živio. Pisci ovakvih romana ocrtavaju individualizirane likove koji u sebi
sintetiziraju osobine određene društvene grupacije oslikavajući tako stanje društva u
cjelokupnoj njegovoj slojevitosti. Ta individualizirana osobnost živi u antagonizmu
između ideala i društvene stvarnosti, ona je u sukobu sa društvom, ali i samim sobom. 

Do 20. stoljeća roman se gradio na razvijenoj fabuli s intrigom i brojnim epizodama.

Moderno doba sa sobom je donijelo i moderni roman ili, kako ga još nazivaju,
postmoderni roman. On se javio 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća i ima otvorenu
strukturu koja je labavo povezana i dopušta čitatelju mnogo slobode u interpretaciji.
Priča gubi klasičan rasplet, ostaje nedovršena, a kategorije realnog i imaginarnog se
zamućuju.

U 20. stoljeću pisci romana okreću se samim likovima, njihovoj psihologiji. Preteča
takvih tendencija bio je F. Dostojevski sa svojim psihološkim romanima. Autori
modernog romana prilaze svojim likovima s pozicije pričanja u prvom licu, fabula je
veoma „tanka“ , sve se uglavnom zbiva u psihološkoj nutrini lika kroz sjećanja,
vraćanje u prošlost, miješanja sadašnjosti s prošlošću i budućnošću, unutarnjim
monolozima, ispreplitanjem svijesti i podsvijesti. To ovim romanima daje unutarnju
dramatiku i psihološku napetost. Poznati su romani tijeka svijesti u kojima pisac prati
evoluciju svijesti svojega glavnoga junaka. Vrijeme je stegnuto, često na trajanje
koliko je potrebno da se pročita djelo. U roman se unose razmišljanja o psihologiji,
sociologiji, filozofiji, medicini, etici, umjetnosti - što moderni roman približava
znanstvenoj književnosti. Mnogi romani sastoje se i od više knjiga.

PROZA U TRAPERICAMA – proza u kojoj se pojavljuje mladi pripovjedač koji je uglavnom i

glavni lik (učenik, student, adolescent) koji u 1. licu pripovijedanja izgrađuje svoj stil na temelju
govornoga jezika gradske mladeži i osporavanja tradicionalne i postojeće kulture (npr. Lovac u
žitu, J. D. Salinger).

Moderni roman prvi puta se javlja tek u 20. stoljeću, a njegovi korijeni mogu se naći u
djelu “Zločin i kazna”, F.M. Dostojevskog.
Prvi istinski moderni roman je “U traganju za izgubljenim vremenom” Marcela
Prousta. On je u svom djelu ostvario ujedinio i stvorio posebnu vrstu romana te je
time nastao monološko-asocijativni roman koji je spoj romana struje svijesti i
romana eseja. Proust u romanu razvija unutarnji monolog te objektivni i hladni govor,
a uz to uvodi unutarnje psihološko vrijeme, koje je različito od onog stvarnog.

Karakteristike modernog romana

Kod modernog romana težište je na liku, a ne na događaju koji se dogodio. Time se
otkriva unutarnji svijet čovjeka. Vrijeme je psihološko, odnosno subjektivno.
Prevladava pripovjedni, odnosno unutarnji monolog (solilokvij). Radnja nema uzročno
posljedičnu vezu, a sama fabula nestaje u potpunosti ili slabi.
Teme modernog romana su psihološke. Likovi često tragaju za smislom života,
razmišljaju o sebi i postavljaju si pitanja o smislu cijeloga svijeta. Pripovijedanje se
vrši u prvom licu jednine, a pripovjedač je subjektivan i nepouzdan.

Podjela modernog romana

 roman-esej – epsko pripovijedanje se nadopunjuje asocijacijama i osjećajima
 struje svijesti – ne postoji prava radnja, a pripovjedač govori u monologu o svom
unutarnjem svijetu
 ideja – oslobođen je stvarnosti i u njega sve ulazi
 filozofski – populariziranje filozofije ovim književnim djelom
 eksperimentalni – vrši se istraživanje i realizacija različitih načina izražavanja

Proza u trapericama
U Hrvatskoj je tijekom 60-ih godina nastala  Proza u trapericama. Ovaj prozni model
nastao je na granici modernog i suvremenog romana. Proza u trapericama posebni je
oblik urbanog romana, a nastala je prema romanu “Lovac u žitu”, autora J.D.
Salingera. Nastao je kao opreka problemima intelektualizma koji se mogu vidjeti u
modernom romanu.
U radnji se pojavljuje glavni junak mlađe dobi koji nema tipične osobine koje krase
glavnog junaka. On je pasivan, nema jasno postavljene životne ciljeve i suprotstavlja
se svijetu odraslih. Pripada manjoj skupini kroz koju djeluje, a takva skupina stvara
svoju vlastitu kulturu kao što je njihova prepoznatljiva glazba, jezik ili način
odijevanja. Odrasli su ovakvim romanima potpuna suprotnost glavnim junacima te
oni obično slušaju klasičnu glazbu i služe se standardnim jezikom.
Traperice u ovom slučaju označavaju svjetonazor. Radnja se obično događa u
urbanoj zagrebačkoj sredini, a često se koristi i žargonizmi. Govor više nije tipično
filozofske već je orijentiran na govor gradske mladeži.
Počeci Proze u trapericama mogu se vidjeti već u romanu “Kratki izlet” Antuna
Šoljana, a pravi razvoj dolazi u 70-im godinama s romanima Zvonimira Majdaka,
Alojza Majetića, Branislava Glumca i Ivana Slamniga.

Roman Prvotno se tako nazivao svaki spis koji je pisan pučkim (romanskim) jezikom (za
razliku od latinskog).

Antički roman
Podrobniji članak o temi: Starogrčka književnost
Nastao je još u staroj Grčkoj u 2. stoljeću i povezan je s razvojem filozofije. Tematika privatnog
života i intimnih osjećaja obrađuje novi oblik, koji su antički teoretičari nazvali "pripoviješću o
osobama", a koja je danas dobila naziv roman.
Od grčkih romana sačuvani su uglavnom oni koji obrađuju ljubavnu tematiku: obično se opisuju
izmišljeni likovi, i to zaljubljeni par koji se mora rastati, a zatim nakon mnogih pustolovina i muka
ponovo nalaze jedno drugo i nastavljaju sretan život. Najvažniji od sačuvanih antičkih grčkih
romana jesu Haritonova (Χαρίτων, 2. stoljeće) Povijest o Hereji i Kaliroji (Τὰ περὶ Χαιρέαν καὶ
Καλλιρρόην) te Efeske priče (Ἐφεσιακά) Ksenofonta iz Efesa (Ξενοφῶν, 2. stoljeće). Sredinom 2.
stoljeća, roman postaje jedan od oblika sofističke proze, kako se najbolje vidi iz
djela Longa (Λόγγος, 2–3. stoljeće), autora pastirskog ljubavnog romana Dafnis i Hloja (Δάφνις
καὶ Χλόη). Novina u prikazu ljubavnih zgoda sastoji se tu u tome što je za pozadinu radnje uzeta
pastirska sredina i što se umjesto uobičajenih lutanja i pustolovina opisuju etape otkrivanja
ljubavnih osjećaja. Među sofističke romane pripadaju još Heliodorove (Ἡλιόδορος, 3.
stoljeće) Etiopske priče o Teagenu i Harikleji i Priče o Leukipi i Klitofontu Ahileja Tatija (Ἀχιλλεὺς
Τάτιος, 3. stoljeće).

Srednjovjekovni i renesansni roman

U srednjem vijeku postoji roman u stihu, obično antičke ili viteške, uzvišene tematike i stila. Neki
od njih su: Roman o Tristanu i Izoldi, Aleksandrida (Roman o Aleksandru Velikom), Rumanac
Trojski (Roman o Troji). Tijekom humanizma i renesanse pojavljuju se viteški roman, pikarski
roman i pastirski roman. Viteški roman potječe iz srednjeg vijeka, a glavni je lik vitez koji
poštuje kodeks časti i prevladava niz prepreka kako bi ostvario plemeniti podvig posvećen
gospodaru ili izabranoj dami. Pikarski roman razvija se u 15. stoljeću, a prati lik anonimna
pučanina, lutalice i varalice (picaro) koji se lukavstvom i dosjetljivošću provlači kroz
život. Pastirski roman javlja se početkom 16. stoljeća, a utemeljitelj mu je Jacopo
Sannazaro svojim djelom Arcadia iz 1504. godine. Petar Zoranić napisat će 1536. prvi hrvatski
roman Planine djelomično pod njegovim utjecajem. Vrhunac renesansnoga romana čini Bistri
vitez Don Quijote od Manche španjolskoga pisca Miguela de Cervantesa. Također se javlja i
fantastično satirični roman, na primjer Rabelaisov roman Gargantua i Pantagruel.

Klasični roman
U renesansi roman dolazi do većeg izražaja, te se u potpunosti razvija onakav kakvog danas
poznajemo kao klasični roman. Najpoznatiji renesansni roman je Bistri vitez Don Quijote od
Manche, kojeg je napisao Miguel de Cervantes Saavedra 1605. godine. Roman je
zapravo parodija na viteške romane koji su tada bili popularni.
Karakteristike
 čvrsta fabula
 kronološki slijed događaja
 duže vrijeme radnje
 jednostavnost
 sveznajući pripovjedač u 3. licu

Podjela
1. prema temi: društveni, obiteljski, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški,
kriminalistički, dječji, ...
2. prema tonu: humoristični, satirični, didaktični, herojski, sentimentalni
3. prema postojanju: klasični, moderni i suvremeni roman.
4. prema formi:

 lika - strukturom dominiraju povezani likovi (ili jedan lik)

 zbivanja - zbivanje ujedinjuje ono što roman obrađuje
 prostora - bitna veza je neki zamišljeni ili stvarni prostor
 lančani (stupnjeviti) - priče se kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu, završetak
jedne je početak druge
 prstenasti - jedna uokvirena priča koja obuhvaća sve ostale, neki događaj omogućuje
okvir unutar kojeg se pripovijeda cijeli roman
 paralelni - nekoliko priča se razvija usporedno
 roman-rijeka - obuhvaća ciklus povezanih romana

Moderni roman
Moderni roman se javlja u 20. stoljeću i vuče korijene u djelu F.M.Dostojevskog Zločin i kazna, a
prvi pravi moderni roman je ciklus U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta. On u
svom djelu stvara posebnu vrstu romana (monološko-asocijativni roman - roman esej i roman
struje svijesti), ulazi u svijet podsvijesti te razvija tehniku solilokvija (unutarnji monolog, govor o
sebi objektivno i hladno). Također, uvodi psihološko vrijeme (unutarnje, različito od stvarnog).

Karakteristike

 psihološko (subjektivno) vrijeme (u stvarnosti obično nekoliko dana ili sati)

 reprodukcija čovjekove svijesti
 unutarnji, pripovjedni monolog (solilokvij)
 težište na liku, a ne na događaju (zbog što boljeg otkrivanja čovjekovog unutarnjeg
svijeta)
 defabulativnost (fabula slabi ili nestaje, radnja bez uzročno poslijedične veze, ovisi o
subjektivnim doživljajima lika)
 česte teme su traganje za životnim smislom, promišljanje o sebi, pitanja o svijetu i
njegovu smislu
 pripovjedač je nepouzdan i subjektivan, pripovijeda u 1. licu jednine
 jezik filozofije, simbola (metajezik)

Podjela
 roman-esej - tip modernog romana u kojem se epsko pripovijedanje nadopunjuje
osjećajima i asocijacijama
 roman struje svijesti - moderni roman koji nema prave radnje, pripovjedač je u 1. licu i
govori o vlastitom unutarnjem svijetu u monologu
  roman ideja - oslobođen potčinjenosti stvarnosti, u njega ulazi sve
 filozofski roman - filozofija se popularizira pomoću književnog djela u koje je pretočena
 eksperimentalni roman - istražuju se i realiziraju različiti načini izražavanja i
strukturiranja, sve je potčinjeno konstruktivnoj i destruktivnoj reinterpretaciji

Proza u trapericama
Pojam proza u trapericama ili jeans proza nastaje u Hrvatskoj kao prozni model 60ih godina na
granici između modernog i suvremenog romana. To je posebna vrsta urbanog romana nastala
prema romanu J.D.Salingera "Lovac u žitu". Nastaje kao opreka snažnom problemskom
intelektualizmu modernog romana. Karakteriziraju ga mlađi glavni junak koji je netipičan, pasivan,
bez ciljeva, gradski marginalac suprotstavljen svijetu odraslih. On pripada određenoj manjoj
skupini, zajedno izazivaju tradicionalne vrijednosti i stvaraju vlastitu kulturu (odijevanje, glazba,
jezik). U ovakvim romanima, odrasli obično slušaju klasičnu glazbu, govore standardnim jezikom,
i slično, kao suprotnost mladom junaku. Traperice više nisu samo odjevni predmet, one postaju
svojevrstan svjetonazor. Okolina je obično urbana zagrebačka sredina, česti su žargonizmi, to
više nije filozofski govor, već govor gradske mladeži. Početke ovakvih romana nalazimo već
kod Antuna Šoljana i njegovog romana Kratki izlet, a do pravog razvoja dolazi 70ih kada nastaju
romani Alojza Majetića (Čangi off' gotoff, 1970.), Zvonimira Majdaka (Kužiš stari
moj, 1970.), Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972.), Branislava
Glumca (Zagrepčanka, 1975.)

Suvremeni roman
Suvremeni ili postmoderni roman nastaje 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Djelo se počinje tretirati
kao promjenjivo, višeznačno, struktura koja je potpuno otvorena čitatelju i njegovoj interpretaciji.
U postmodernom romanu ukida se povijesni tok, a sama priča se gradi iz fragmenata te iz drugih
priča i žanrova, spajaju se razni prijašnji stilski pravci. Izbjegava se apsolutni kraj, gube se
granice, priča stoji između realnog i imaginarnog. Tako nastaju mnogi sitniji, obično nacionalni
pravci, ovisno o izboru žanrova i stila.

Najvažniji hrvatski romani

 Petar Zoranić, Planine (napisan 1536., objavljen 1569.) - prvi hrvatski
pastirski alegorijski roman
 August Šenoa, Zlatarovo zlato (1871.) - prvi hrvatski povijesni roman
 Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza (1932.) - prvi hrvatski cjeloviti moderni roman
 Ivo Andrić, Na Drini ćuprija (1945.) - jedini hrvatski književnik nobelovac, dobio Nobelovu
nagradu upravo za ovaj roman 1961. godine.

roman (franc. iz lat.), veliko prozno knjiž. djelo s razgranatom, složenom fabulom,

čestim opisima i dijalozima te većim brojem likova. Knjiž. teoretičari predlažu
različite podjele romana: prema temi (ljubavni, detektivski, pustolovni, psihol., pov.,
znanstv.-fantastični), prema općem tonu i autorovoj namjeri (sentimentalni, satirični,
humoristični), prema temeljnim fabularnim elementima (r. lika, r. prostora, r.
zbivanja). Romaneskni oblici (iako ne pod tim imenom) pojavljuju se već u starogrč.
književnosti, tzv. “grčki ljubavni roman”, a od kasnoga sr. vijeka počinje
kontinuirano pisanje romana u eur. književnosti, ispočetka u stihu (viteški roman),
zatim u prozi.
roman (njem. Roman < franc. roman < starofranc. romanz,
romant < lat. romanicē: romanskim /pučkim/ jezikom), književna vrsta koja se u
glavnim europskim jezicima znakovito obilježava dvama različitim nazivima. Hrvatski
naziv prianja uz istovjetan francuski, njemački i talijanski (romanzo), koji u prvi plan
ističu pučke (romanske) korijene vrste. U doba srednjovjekovne prevlasti službene
latinštine, roman je naime bio uobličen svjetovnim jezikom. To ga ujedno asocira s
»niskim« ukusom sklonim zamišljanju kakva ljubavnoga zapleta u stranom svijetu,
puna strašnih pustolovina, no ipak sretna raspleta, kako doista i jesu oblikovane
opsežne prozne romance od kasnoga helenizma (I–III. st.) na ovamo. No engleski i
španjolski naziv (novel, novela), nasuprot tomu, priziva aktualnost priče ističući
pretenziju vrste na životnu vjerodostojnost, a tako doista i jesu oblikovane znatno
sažetije novele (tal. novella, franc. nouvelle) od XIII. st. na ovamo. Zahtjev za
izmišljanjem na jednoj i zahtjev za autentičnošću na drugoj strani teku kroz duga
stoljeća usporednim linijama što znači da, unatoč povremenomu međusobnom
reflektiranju, ne ulaze u izravan i osviješten odnos sve do XVIII. st., s kojim se
zapravo tek može datirati nastanak romana u današnjem smislu riječi. On je obilježen
nepomirljivim rascjepom žanrovskog identiteta.

Izmišljajnu liniju otvara kasnohelenistički ljubavni roman, koji je, hraneći se na građi

dalekih istočnih izvora, mitova, legendi, ljubavnog i idiličnoga pjesništva te nove
komedije, na grčkom jeziku cvjetao u II. i III. st. (Hariton, Ahilej Tacije, Ksenofont iz
Efeza, Longo, Heliodor iz Emese). Kao »niski« žanr s pretežno ženskom publikom ne
ulazi u sustav klasične retorike, ali ga to ne sprječava da povratno utječe na istodobnu i
potonju književnost Istoka (Tisuću i jedna noć, sanskrtski roman). U središtu su
pozornosti bili fikcionalni ljubavnici koji, suočavajući se s ratovima, brodolomima,
razbojnicima, gusarima, čudovištima i drugim zaprekama, putuju kroz daleke i
egzotične, ali zemljopisno ovjerene krajeve nastanjene povijesno poznatim ličnostima.
Ako je vjerodostojnost tako ovdje pretvorena u kulise, rimski svakodnevno-
avanturistički roman, koji se nešto prije razvijao na latinskom jeziku
(Petronijev Satirikon; Apulejeve Pretvorbe), daje joj znatno važniju ulogu jer je
smješten u aktualnu rimsku svakidašnjicu i pripovijeda ga sam junak. U njem se
uzvišen ljubavni odnos parodira kroz niske, prizemne, često homoseksualne strasti i
neobične erotske sklonosti, junakove dnevne pustolovine dobivaju mističnu i
grotesknu crtu, a potreba za izmišljanjem zadovoljava se umetnutim pričama.
Fikcionalna dimenzija ponovno postaje dominantnom u viteškom romanu, koji se na
romanskom jeziku, usredotočujući se na osobnu sudbinu junaka, oslonom na bajku
iznjedrio iz krila srednjovjekovne epike, i to najprije u stihovnoj formi u XII. st. u
Francuskoj (Benoît de Sainte-Maure, Roman o Troji; Chrétien de Troyes, Lancelot), a
zatim od druge polovice XIII. st. u prozi i u drugim zemljama. Helenistički ljubavni
roman, koji je sve do XVI. st. na Zapadu bio zaboravljen, ostvaruje tu samo posredan
utjecaj preko bizantskog romana XII. st., spajajući se s čarobnjačkim i magijskim
elementima preuzetima iz Legendi o kralju Arthuru te natruhama kršćanske mistike
iz Legendi o Svetome Gralu. U odnosu prema kralju vitezi slijede herojske ideale
antičke epike, ali ih s druge strane razdire ljubavna strast. Ona raspiruje karakteristične
moralne dvojbe, napose u drugom dijelu opsežne kompozicije okrenutom raščlambi
osjećaja prema obrascu ljubavne lirike. Opirući se visokomu naboju viteškoga romana,
satirični impuls rimskog romana obnavlja se tek u XVI. st., i to najprije kroz pet knjiga
Rabelaisova Gargantue i Pantagruela (1532–62). Indikativno je da on crpi iz
alternative izvorima viteškoga romana, tj. iz pučke burleske o divu u službi kralja
Arthura. Rabelais izruguje podjednako herojsku epiku i viteški roman, i to ne samo
preokrećući pravila njihova pripovijedanja, miješajući francuski s latinskim jezikom te
dijalektima, strukovnim i kvaziznanstvenim žargonima, nego i proširujući raspon
romana do enciklopedije običaja, znanja, umijeća i svjetonazora. Kao što navješćuju
imena likova poput Žderonje, Guzoljupca i Prdonje, dominiraju funkcije donjega dijela
tijela te sklonost neobuzdanu karnevalskomu pretjerivanju. Drukčija je vrsta oporbe
viteškomu romanu španjolski lupeški (pikarski) roman druge polovice XVI. st.,
svojevrstan izrod baroknoga žanrovskoga sustava napisan iz perspektive sluge-
probisvijeta niska društvenog podrijetla. Lišen je uzvišenih moralnih obzira, što ga
svrstava u tradiciju kobnoga dvojnika mitskoga junaka koja se nastavlja u prevrtljivu
proždrljivcu renesansne komedije.

Razvijajući se tako relativno odvojeno, fikcionalna i autentična dimenzija romana ušle

su u aktivniji dijalog tek u XVII. st. Tada je zaživljavanje tiska potaknulo stvaranje
književnog tržišta, a upravo je ono odredilo budući identitet romana. Bez optjecaja
omogućenoga njime viteški se roman ne bi bio mogao trivijalizirati pa bi izostala
reakcija u obliku Cervantesova Don Quijotea (I–II, 1605–15), prvoga romana
europske književnosti koji u svojem svijetu izravno inscenira sukob između
izmišljotine i istine. Kao strastveni čitatelj viteškoga romana, naslovni lik pokazuje
svojim zahirenjem što se događa onima koji slijepo povjeruju romanesknim
izmišljotinama. Cervantes gradi složeni odnos »unutrašnje« priče s »vanjskim«
životom kako mnogobrojnim umetnutim pripovijestima tako i tvrdnjom da sam nije
ništa izmislio, nego tek preveo jednog arapskog povjesničara. S obzirom na to da je
upravo dokonost učinila Don Quijotea žrtvom iluzije, znakovito je i oslovljavanje
čitatelja u proslovu kao »dokona«. Na suprotnome polu od takva sondiranja zanosne
fikcije u tvrdoj stvarnosti nalazi se francuski dvorsko-galantni roman (H. d’Urfé, Mme
de Scudéry). Objedinjujući tradiciju helenističkoga ljubavnoga romana, prevedenoga
na europske jezike tek sredinom XVI. st., s onom pastoralno-sentimentalnoga romana
(J. Sannazaro), on naime premješta stvarnost u idiličnu starinu, ali sa »šifriranim«
likovima suvremene svakidašnjice. U sve življoj razmjeni polemičkih strjelica među
dvjema stranama, u programatskom duhu Cervantesova Don Quijotea i novelistike,
njemu se u Francuskoj suprotstavlja komički roman Ch. Sorela i P. Scarrona sa
sadržajem iz aktualne svakidašnjice. Prenoseći ispovijest plemića slobodarskih nazora,
on spaja kvaziautobiografsko naslijeđe lupeškoga romana s erotskim nabojem
francuske novelistike. Jednako je hibridna podrijetla psihološko-analitički roman Mme
de La Fayette Princeza od Clèvesa (1678), nouvelle koja dugi ljubavni zaplet dvorsko-
galantnoga romana prelama sukobom morala i strasti preuzetim iz racineovske
tragedije i bogate moralističke tradicije. Da je roman u srazu dviju svojih razvojnih
linija u to doba doista bio postao problemom, svjedoči vrlo utjecajna Rasprava o
podrijetlu romana Pierrea Daniela Hueta (1670) s mnogobrojnim naknadnim
odjecima. Ali na prelasku iz XVII. u XVIII. st., kada se preko izdavača u Nizozemskoj
(gdje su vladali liberalniji zakoni) širio kao skandalozno štivo po europskim zemljama,
roman se zapravo nije držao književnom vrstom, već mu je status oscilirao između
fikcije, novinstva, autobiografije i historiografije. Samo mu je vjerodostojnost priče
mogla osigurati primjeren tržišni uspjeh pa su engleski i francuski romanopisci ranoga
XVIII. st. pribjegavali različitim tehnikama ovjerovljivanja kako bi odbacili sve jaču
sumnju na izmišljanje. Trseći se u tom smjeru kao i njegovi francuski suvremenici (A.
R. Lesage, Marivaux), D. Defoe žustro je odbijao proglasiti svojega Robinsona
Crusoea (1719) romanom. On je bio etabliran u začetnika engleskoga romana tek u
procesu karakteristične povratne kanonizacije vrste stoljeće i pol poslije (Ian
Watt, Uspon romana – The Rise of the Novel, 1957). Osvješćivanje autorsko-
književnoga karaktera romana započelo je tek učvršćivanjem organa književnog
života, nakladnika, kritike i časopisa u drugoj polovici XVIII. st. No još su se i
osebujni romani toga razdoblja – primjerice Tristram Shandy L. Sternea (1759–67) ili
posmrtno objavljeni Jacques fatalist i njegov gospodar (1796) D. Diderota –
neuspješno trudili uskladiti nesumjerljive registre priče i istine. Osim novinstvu, roman
je u XVIII. st. izložen izazovu historiografije, koja mu osporava vjerodostojnost, te
prosvjetiteljskomu pedagoškom imperativu, koji njegovu težnju za istinom kroti
moralnim zahtjevima. O tome svjedoči ne samo pojava odgojnoga romana što je,
razrađujući obrazac Rousseauova Émilea (1762), cvjetao u Njemačkoj prema kraju
stoljeća (Ch. M. Wieland, K. Ph. Moritz, J. W. Goethe) nego i raniji naslovi
poput Pamela ili nagrađena vrlina (1740) engleskog romanopisca S. Richardsona.

Tek u XIX. st., pošto su književne institucije odvojile »visoku« od »niske« produkcije,

roman je mogao prionuti profiliranju svojega specifično književnoga značaja, koji će
ga, kao što definira G. W. F. Hegel, pretvoriti u »modernu građansku epopeju«, vrstu
koja u građanskom društvu ima istu onu reprezentativnu ulogu kakvu je ep imao u
aristokratskome. Veliki realistički roman prvi put ističe pretenziju na prikazivanje
totaliteta zbilje: obuhvaćanje »obilja i svestranosti interesa, stanja, karaktera, životnih
prilika, široke pozadine ukupnoga svijeta« (Hegel) ne može si priuštiti ne samo ni
jedna druga književna vrsta nego ni znanost ni filozofija. Odlučujuću razliku čini to što
se realistički roman vezuje za modernu individuu koja je izgubila prirodno mjesto u
naslijeđenim društvenim sklopovima pa se može dokazivati samo njihovom stalnom
negacijom. Jednako tako, roman se dokazuje upornim nijekanjem vlastite žanrovske
tradicije, distanciranjem od svake prošlošću definirane značajke u korist neodređene
budućnosti vlastitog identiteta. Budući da to isto čine i moderne nacije koje u XIX. st.
zapodijevaju otvorenu bitku oko statusa predvodnika »razvoja ljudskoga duha«,
umjetnički roman toga razdoblja dobio je ulogu perjanice nacionalne književnosti,
napose u Francuskoj (H. de Balzac, Stendhal, G. Flaubert), Rusiji (N. V. Gogolj, I. S.
Turgenjev, F. M. Dostojevski, L. N. Tolstoj) i Njemačkoj. U Engleskoj (sestre Brontë,
Ch. Dickens, G. Eliot, W. M. Thackeray) podjela između nacionalnog zahtjeva
»visokoga« romana i žanrovskoga zahtjeva »trivijalnoga« romana nije bila tako
izrazita. Kao što je pokazala suvremena postkolonijalna kritika (Firdous
Azim, Kolonijalni uspon romana – The Colonial Rise of the Novel, 1993; E. W.
Said, Kultura i imperijalizam, 1994), neskrivenoj se nacionalno-kulturalnoj odrednici
romana toga doba šutke pridružio bjelački i muški predznak, što je na tu vrstu
retrospektivno bacilo sjenu diskriminacije »obojenih« i žena koja je zapravo od
početka pratila europski modernizam.
Transformacije što ih je roman pretrpio u XX. st. mogu se promatrati kao manje ili
više osviještena posljedica njegove »loše savjesti« zbog isključivanja velikoga dijela
čovječanstva iz »razvoja ljudskoga duha« (među ostalim i onih koji čitaju trivijalne
romane). Već je naturalistički roman potkraj XIX. st. (É. Zola, G. de Maupassant, G.
Verga) ukinuo sposobnost junaka da upravlja vlastitom sudbinom pretvarajući ga u
igračku mračnih tjelesnih nagona. Ali pobjedonosna individualistička svijest
doživljava pravi slom tek s modernističkim romanom, gdje se s tamom »druge strane«
ljudskoga bića suočava čak i pripovjedačeva spoznaja. Pripovjedač Srca tame J.
Conrada (1902) otvoreno opisuje Afriku kao »veliku i nepobjedivu tihu divljinu što
strpljivo čeka da prođe ova fantastična invazija«. Osnovna teza Lukácseve Teorije
romana (1916) o »transcendentalnoj neudomljenosti« romanesknoga junaka koji
uzalud traga za izgubljenom cjelinom svijeta hrani se na tom gorkom iskustvu. U tzv.
romanu struje svijesti (J. Joyce, V. Woolf) pripovjedač je potpuno uvučen u mirijade
nepovezanih dojmova što kolaju razdraženom percepcijom likova. On više ne može
odgovarati za priču koja ga drži u svojoj vlasti pa je jedino što mu preostaje da tu
opsjednutost prenese na naslovljenike. Zato u modernizmu romaneskna priča gubi
važnost, a naglasak se premješta na pripovijedanje. Ono pak razotkriva svu
problematičnost svoje vjerodostojnosti i samim tim izloženost naslovljenika
fikcionalnoj manipulaciji. Kao što kaže pripovjedač Srca tame: »U činu pripovijedanja
pripovjedači posežu za onima koje oslovljuju... «.

Radikalna usmjerenost modernističkoga romana prema demistifikaciji vlastite

fikcionalnosti doživljava određeno omekšanje u postmodernističkom romanu od
sedmoga desetljeća XX. st. na ovamo (J. Fowles, I. Calvino, S. Rushdie, J. M.
Coetzee). On opet slobodnije izlazi u susret »trivijalnom« nagonu za izmišljanjem, ali
pritom ipak ne zaboravlja istaknuti vlastiti sintetičko-prerađivački karakter.
Operirajući tehnikama pretapanja i pastiša na ambivalentnim etičko-političkim
granicama između različitih žanrova, »visoke« i »niske« kulture, sadašnjosti i
prošlosti, književnosti i historiografije, jezičnog i vizualnoga registra, pokazuje kako
su ta razgraničavanja u isti mah relativna i nužna te time objelodanjuje dvosmisleni i
konfliktni karakter vlastitog identiteta.

Najvažniji romani hrvatske književnosti:

August Šenoa: Zlatarovo zlato (1871.) – prvi hrvatski roman u današnjem smislu riječi,
Ante Kovačić: U registraturi – jedan od najboljih romana hrvaskoga realizma, Vjenceslav
Novak: Posljednji Stipančići – realistički roman,
Milutin Cihlar Nehajev: Bijeg – najbolji roman hrvatske moderne,
Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza (1932.) – prvi hrvatski moderni roman,
Ranko Marinković: Kiklop – egzistencijalistički roman.
Kod nas: Šenoa, Kumičić, Kovačić, Novak, Krleža, Marinković, Božić, Kaleb, Aralica

Romane su pisali Ivo Andrić (Na Drini ćuprija), Branko Ćopić (Orlovi rano lete),
Dobrica Ćosić (Vreme smrti), Branislav Nušić (Opštinsko dete), Stevan Sremac
(Pop Ćira i pop Spira), Meša Selimović (Derviš i smrt) i mnogi drugi.
 ROMANE MOŽEMO DIJELITI
(te podjele nisu najpouzdanije jer sve vrste romana imaju i zajedničke
odlike):

Dragica Dujmović-Markusi razlikuje romane prema temi, stavu autora i općem tonu
romana, činiteljima integracije svih elemenata unutar romana i književnim epohama.
(Dujmović-Markusi 2011: 159).

ROMANI PO TEMAMA KOJE OBRAĐUJU:

Prema temi romani se dijele na: detektivske, društvene, filozofske, kriminalističke,

ljubavne, porodične, povijesne, psihološke, pustolovne, socijalne, viteške,
znanstveno-fantastične i dr. Milivoj Solar napominje kako je ta najstarija podjela
romana katkad korisna, ali je često „neodređena: ona se s jedne strane može
proširivati unedogled (zašto da ne dodamo psihijatrijski, bolnički, životinjski i sl.), a s
druge strane brojni romani istim pravom mogu pripadati u više grupa (npr. Braća
Karamazovi mogu se svrstati u društveni, porodični, psihološki, filozofski i
kriminalistički roman).“ (Solar 1983: 177).

> povijesni roman - prikazuje temom, fabulom i likovima neku društvenu sredinu iz
bliže ili dalje prošlosti, s težištem na povijesnom prikazu. Obično se javljaju neke
konkretne povijesne ličnosti i povijesni događaji, povijesni sukobi i ideje, legende i
povijesna mjesta (gradovi, građevine). (začetnik Walter Scott)
npr. August Šenoa: Seljačka buna; Zlatarovo zlato
Eugen Kumičić, Urota Zrinsko-Frankopanska
Povijesni romani i pripovijetke su i oni bez povij. ličnosti i događaja koji daju
povijesnu sliku određenog vremena i iznose njegove opće povijesne značajke.
Npr. Zagorka, Kći Lotrščaka
Književna djela nastala na temelju povijesne građe, pisac je povijesne podatke saznao
iz povijesnih knjiga i dokumenata, su povijesni roman, povijesna novela,
pripovijetka, povijesna reportaža, povjestica (pjesma o povijesnim događajima i
ličnostima).
> društveni – socijalni ?roman naravi -prikazuje i analizira socijalne (društvene)
pojave, probleme, stanja i odnose kojima su pretežno određeni i likovi u djelu:
društvene-socijalne nepravde, odnos bogatih i siromašnih, nebrigu društva za obične,
male ljude, nejednakost, siromaštvo i bijedu. Autorov stav prema tim pojavama, i
prema društvu koje takve pojave omogućuje i stvara.
Npr. Šenoa, Prosjak Luka. Prosjak Luka pripada najnižem društvenom sloju u austro-
ugarskom društvu – gradskoj sirotinji i prosjacima. Drugi najsiromašniji sloj bio je
gradski proleterijat - radnici bez ikakve imovine. Bogatiji društveni slojevi bili su
plemstvo, buržpazija, činovništvo.
> pustolovni ili avanturistički roman – zbivaju se neobični - maštoviti,
nesvakodnevni, uzbudljivi, napeti, pustolovni događaji, ponekad na granici mogućeg,
ali događaji i likovi u principu nisu čudesni i nemogući, odn. mogli bi se dogoditi i u
stvarnom životu. Glavni likovi često se nađu u nepoznatim, neistraženim područjima,
npr. otok s blagom. Likovi su skloni pustolovinama i uzbudljivim zgodama. (npr. Pavao
Pavličić: Trojica u trnju)
brodolomački romani - robinzonade: Daniel Defoe: Robinson Crusoe; Michel Tournier:
Petko ili divlji život; Scott O'Dell: Otok plavih dupina
> ljubavni,
> kriminalistički/detektivski – radnja vezana uz neki zločin, sukob glavnih junaka sa
zakonom i potragu za njegovim počiniteljem. Ima iznenadne zaplete i rasplete. Spada u
pustolovne romane.
psihološki,
urbani ?gradski
seoski (pastoralni),
religiozni,
>
znanstveno-fantastični - prikazuje moguća znanstvena dostignuća u budućnosti.
Npr. Jules Verne, Put na mjesec. Nešto od onoga što su autori zamislili u mašti, kasnije
je u znanosti i ostvareno. Fantastične ideje Julesa Vernea bile su poticaj znanstvenom
istraživanju.
Npr. Herbert George Wells: Vremenski stroj.
Znanstvena fantastika je posebno tematsko područje u kojem se slika svijet
budućnosti pomoću postojećih znanstvenih spoznaja. Pripada zabavnoj književnosti.
Stil tih djela temelji se na izmišljenim i znanstvenim podacima i na primjeni
znanstvenih termina.
Znanstvenu fantastiku treba razlikovati od fantastičnih priča vezanih za teme i likove iz
čovjekova praznovjerja.
Npr. Arthur C. Clarke, Odiseja u svemiru: opisivanje svemirskog prostora i
pripovijedanje su realistični. Neke riječi i izrazi upućuju na znanstvenu utemeljenost
piščeve mašte, npr. fizikalni i astronautički termini, npr. svjetlosna godina,
izjednačavanje tlaka.
Postoje i popularni znanstveno-fantastični stripovi.

roman ideja,
filozofski roman,
obiteljski

fantastični romani – izmaštani čudesni svjetovi koji ponekad uključuju povijesna

zbivanja i likove, radnja je smještena u prošlosti ili sadašnjosti.
> Gospodar prstenova epski je FANTASTIČNI roman kojeg je napisao engleski akademik i
filolog J. R. R. Tolkien. Priča je započeta kao nastavak Tolkienovog ranijeg djela, Hobita, ali se
razvila u mnogo veću i kompleksniju priču. Pisana je u fazama između 1937. i 1949. godine, a
velik je njezin dio nastao tijekom Drugog svjetskog rata.[2] Iako je planirano objavljivanje
romana u jednom svesku, on je objavljen u tri sveska 1954. i 1955. te je i kasnije obično tako
bio objavljivan. Od prvog je obljavljivanja tiskan mnogo puta i preveden na velik broj jezika, i
postao je jedno on najpopularnijih i najutjecajnijih djela književnosti 20. stoljeća.
Priča Gospodara prstenova odvija se tijekom Trećeg doba Međuzemlja. To područje
nastanjuju ljudi i druge humanoidne rase (hobiti, vilenjaci, patuljci i orci) kao i mnoga druga
stvarna i fantastična stvorenja. Priča se vrti oko Prstena moći kojeg je stvorio Gospodar tame
Sauron i od tihih početaka u Shireu grana se preko Međuzemlja prateći tijek Rata za Prsten
kroz oči glavnih likova, a posebice glavnog protagonista Froda Bagginsa.
Zajedno s ostalim Tolkienovim djelima, temeljito su analizirane i literarne teme koje se
pojavljuju u Gospodaru prstenova i utjecaji i na to djelo. Iako je već sama po sebi veliko
djelo, priča je tek posljednji korak u sastavljanju mitologije na kojoj je Tolkien radio od 1917.
[3] Na ta su ranija djela, ali i na priču Gospodara prstenova, utjecale filologija, mitologija,
industrijalizacija i religija, kao i ranija djela iz žanra fantastike te Tolkienova iskustva iz Prvog
svjetskog rata.[4] Isto tako, smatra se da je i sam Gospodar prstenova imao jak utjecaj na
moderni žanr fantastike.
Velika popularnost koja ne jenjava dovela je do čestog spominjanja Gospodara prstenova u
popularnoj kulturi, osnivanja velikog broja društava obožavatelja Tolkienovih djela,[5] i
objavljivanja mnogih knjiga o Tolkienu i njegovim djelima. Gospodar prstenova nadahnjivao
je i nadahnjuje nastajanje umjetničkih djela, glazbe, filmova, videoigara i novih književnih
djela. Postoje radijske, kazališne i filmske adaptacije Gospodara prstenova. Veoma dobro
prihvaćena filmska trilogija Gospodar prstenova Petera Jacksona pobudila je novi val
zanimanja za Gospodara prstenova i ostala Tolkienova djela.[6]
> Horor priča ili priča strave i užasa zasniva se na suprotstavljanju stvarnog i
nestvarnog uvođenjem nekog zlog ili neobjašnjivog elementa natprirodnog porijekla
u ljudsku svakodnevicu s ciljem izazivanja osjećaja straha, nelagode, uznemirenosti
kod čitatelja. Tipični elementi su: likovi – čudovišta, duhovi, vještice, vukodlaci,
vampiri, oživjeli mrtvaci; ambijenti – dvorci na osami, uklete ili napuštene kuće,
grobnice; ugođaj – noć, mrak, magla, oluja.
Prethodnik horor priče je gotski roman. Ima napetu fabulu s elementima užasa
iobično se događa u nekom starom, napuštrenim dvorcu. Npr. Frankenstein, Mary
Shelley.
Prema stavu autora i općem tonu romana postoji: didaktički roman (npr. dječji
romani), humoristički roman (Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi), psihološki
roman (Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna), publicistički roman (Miroslav
Krleža: Na rubu pameti), roman ideja (Thomas Mann: Čarobni brijeg), satirički roman
(François Rabelais: Gargantua i Pantagruel), sentimentalni roman (Jean-Jacques
Rousseau: Julija ili Nova Heloiza), tendenciozni roman (Šenoini romani) i dr.
-prema emocionalnim i idejnim stavovima pisca i općem tonu romana:
realan, romantičan, humorističan, idealističan, didaktički-poučni, satiričan,
sentimentalni, egzistencijalistički roman, tendenciozni, herojski

prema estetičkim kategorijama idejnog i emocionalnog stava samog pisca:

osjećajni (sentimentalni, lični), idealistički (poski), humoristički, satirični
idejni, realistički (naturalistički), tendenciozni, religiozno -mistični, didaktični
pedagoški, filozofski, romani s tezom, moderni, roman struje svijesti
roman esej

Prema činiteljima integracije svih elemenata unutar romana razlikujemo: roman

karaktera/lika (dominira jedan lik/karakter; Gustav Flaubert: Gospođa Bovary), roman
prostora (dominira jedan uži ili širi prostor; Honoré de Balzac: Ljudska komedija ili Ivo
Andrić: Na Drini ćuprija) i roman zbivanja (takvi su, primjerice, kriminalistički romani);
a često se navodi i roman vremena (prikaz nekoliko generacija obitelji; Nedjeljko
Fabrio: Vježbanje života).
– prema činiteljima integracije svih elemenata unutar romana (načelo
oblikovanja):
roman zbivanja (npr. kriminalistički ili pustolovni romani),
roman lika (lik dominira strukturom romana) – Don Quijote, Gospođa Bovary,
roman prostora – Na Drini ćuprija, Trbuh Pariza,

Prema književnim epohama roman se dijeli na: realistički/tradicionalni (odraz

„stvarnosti“, fabula, tipizirani likovi, pripovjedač u 3. licu…) i moderni (udaljavanje od
„stvarnosti“, reducirana fabula, tijek svijesti, nepouzdani pripovjedač…), a nakon
1970. možemo govoriti i o postmodernom romanu (intertekstualnost, spoj trivijalne i
visoke književnosti...). James Joyce, autor modernoga romana Uliks
– prema književnim epohama:
realistički (tradicionalni) vs moderni (roman struje svijesti, roman-esej)
klasični vs suvremeni
Npr. Tajni dnevnik Adriana Molea, moderni roman za mlade, humorističan

Učenicima bi mogle koristiti i podjele romana prema oblicima pismenosti, hijerarhiji

vrijednosti i odnosu publike te načinu izgradnje sižea koje navodi Dubravka Bouša u
Priručniku za interpretaciju književnog djela.

Prema oblicima pismenosti razlikujemo: epistolarni roman (sastoji se od pisama;

Johann Wolfgang von Goethe: Patnje mladog Werthera), roman dnevnik (Jean-Paul
Sartre: Mučnina), esejistički roman (Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza) i dr.
Prema hijerarhiji vrijednosti i odnosu publike moguće je govoriti o: bestseleru (Jo
Nesbø: Žohari), tinejdžerskom romanu (Stephenie Meyer: Sumrak), trileru (Lee Child:
61 sat), trivijalnome romanu (djela koja, prema kritičarima, nemaju umjetničku
vrijednost) itd.

Ruski formalisti smatrali su da su romani sastavljeni od novela te su prema načinu

izgradnje sižea razlikovali: lančani ili stepenasti, paralelni i prstenasti roman. Milivoj
Solar u Teoriji književnosti detaljno ih opisuje te navodi primjere. U stepenastom se
romanu „novele kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu, s time što je
završetak svake novele ujedno početak iduće. Povezivanje se postiže različitim
stilskim sredstvima, kao što su npr. odlaganje sretnog završetka, prividni ili lažni
završetak i sl. (takvi su najčešće pustolovni romani).“ U paralelnim se romanima
„nekoliko fabularnih nizova razvija usporedo (npr. ljubav Levina i Kiti te Ane i
Vronskog u Ani Karenjinoj).“ Prstenasti romani imaju jednu okvirnu novelu koja
„obuhvaća sve ostale poput prstena na taj način što neki događaj (npr. oklada u
romanu Julesa Vernea Put oko Zemlje u 80 dana) omogućuje onaj okvir unutar kojeg
se zatim priča čitav roman.“ (Solar 1983: 178–179).
-prema načinu izgradnje sižea:
lančani/stepenasti roman – novele kao dijelovi romana: kraj jedne početak je iduće,
nadovezuju se jedna na drugu (Robinson Crusoe),
prstenasti roman – jedna okvirna novela obuhvaća sve ostale poput prstena (Put oko
svijeta u 80 dana),
paralelni roman – dvije paralelne fabule u romanu (Ana Karenjina)

Romane je moguće dijeliti i na temelju odnosa pripovjedača prema priči. Iako

navedena podjela nije u nastavnome programu, također bi mogla biti korisna. Franz
Stanzel razlikuje: autorski roman (pripovjedač pripovijeda s distance, Solar tumači da
je u neku ruku na pragu romana; Stendhal: Crveno i crno), ja-roman (jedan lik
postaje pripovjedač; Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Bjesovi) i personalni roman (više
je likova pripovjedača; William Faulkner: Krik i bijes). (Usp. informacije u odlomcima o
romanu i saznaj više: Bouša 2009: 98–103, Dujmović-Markusi 143–159, Solar 1983:
133–134, 160–165, 173–181, Zrinjan 2012: 16–22).
– odnos pripovjedača prema priči:
autorski – pripovjedač je sam autor,
ja-roman – jedan je od likova pripovjedač,
personalni – pojedini likovi kao pripovjedači

-prema načinu kazivanja i po strukturi:

u obliku dnevnika,
u obliku pisama - epistolarni roman,
u obliku dijaloga, u prvom ili trećem licu,
roman kronika,
roman-epopeja,
roman toka svijesti,
roman-rijeka
prema načinu kazivanja:
pričanje u trećem licu, pričanje u prvom licu
u obliku dnevnika, u obliku pisama, u obliku dijaloga
roman hronika, autorski roman, "ja-roman", personalni (kad lik priča)

+
ciklički roman, poetski roman, dokumentaristički roman, "robinzonade"
vilinski, feljtonski ("novinski roman"), egzotični, porodični, društveni, socijalni
(roman naravi), idilični, zavičajni

prema kompozicionoj strukturi:

a) prema jednim teoretičarima: roman prstenaste konstrukcije, roman lančane,
stepenaste konstrukcije, roman paralelne konstrukcije
b) prema drugim teoretičarima: roman vremena, roman prostora
roman događaja (roman zbivanja), roman lika
c) prema trećim teoretičarima: ciklički roman (roman "rijeka")

prema umjetničkom rangu i čitaocima kojim je namijenjen:

bestseller
trivijalni ("prostački")
zabavni
puti (kosmički)
klasični
sportski
roman o životinjama
-dječji roman – opsežnija prozna ostvarenja, glavni likovi su djeca i dječje družine,
radnja jednostavna – najčešće teče kronološkim slijedom, zadržana je ustaljena
kompozicija - i uzbudljiva, dogodovštine djece stvaraju uzbudljivu i napetu radnju
koja nastoji privuči dječju pažnju. Jezik i stil prilagođeni su djeci, jednostavni su.
Česte teme su putovanja malih junaka, njihove uzbudljive igre i pustolovine. (Ferenc
Molnar: Junaci Pavlove ulice)
- omladinski roman – govori o suvremenoj omladini njezinim jezikom i po njezinim
shvaćanjima= književnost u trapericama
- roman za mlade – pripovijeda o doživljajima djece i mladih tijekom njihova
odrastanja, o odnosima s obitelji i vršnjacima
 
Vrste romana do 17. stoljeća:
VITEŠKI ROMAN – glavni je lik vitez plemenita roda koji ide iz pustolovine u
pustolovinu iskazujući svoju hrabrost, a zaštitnik je slabih i nemoćnih
PIKARSKI ROMAN – pustolovnog karaktera, glavni je lik anonimni siromašni
pučanin – skitnica (picaro) i lutalica – koji prolazi kroz život zahvaljujući vlastitoj
snalažljivosti
PASTORALNI ROMAN – ljubavne tematike, radnja se najčešće zbiva u idiličnoj
prirodi među pastirima; začetnik je Jacopo Sanazzaro romanom Arcadia
Najvažniji romani europske književnosti:
Miguel de Cervantes Saavedra: Bistri vitez Don Quijote od Manche – prvi roman u
današnjem smislu riječi
Johann Wolfgang Goethe: Patnje mladoga Werthera – epistolarni roman
Honore de Balzac: Otac Goriot – realistički roman
Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna – preteča modernoga romana
Marcel Proust: U traganju za izgubljenim vremenom – početak moderne proze
Albert Camus: Stranac – egzistencijalistički roman

Robinzon (Daniel Defoe): pustolovni roman;

Tristram Shandy (Sterne): složeno komponiranje zavarava čitatelja;
Wilhelm Meister (Goethe): odgojno-obrazovni roman;
romani u ciklusu Ljudska komedija (Balzac): široka slika društvenog života;
Gospođa Bovary (Flaubert),
Rat i mir (Tolstoj),
Braća Karamazovi (Dostojevski): realistički roman;
Proces, Dvorac (Kafka),
ciklus U traganju za izgubljenim vremenom (Proust),
Uliks (Joyce): raskid s tradicijom realističkog romana;
Gospođa Dalloway (Woolf),
Krik i bijes (Faulkner),
Vergilijeva smrt (Broch): roman kao neprekinuti niz asocijacija jedne ili nekoliko osoba;
Mučnina (Sartre),
Doktor Faustus (Mann): prožimanje tradicionalne romansijerske tehnike sa znanstvenom
ili filozofskom problematikom;
Tihi Don (Šolohov), Pasternak (Doktor Živago): vjerni tradiciji realističnog romana;
Limeni bubanj (Grass),
Majstor i Margarita (Bulgakov): kombiniraju elemente realističke proze, fantastike i
posebne vrste alegorije koja se ne može jednoznačno odrediti
 ELEMENTI I KARAKTERISTIKE EPSKE PROZE

Epika opisuje detaljnu sliku života i samostalnija je od lirske pjesme. Epsko

pjesništvo govori o cijeloj zajednici i o onome što je za nju važno.

TEMA I MOTIVI; IDEJA DJELA

Uz likove okosnicu epskoga djela čine tema i fabula.

Isto kao u lirici, prisutna je – TEMA - ono o čemu se priča - suština o kojoj se u djelu
govori - glavni predmet o kojem se u djelu govori/predmet koji autor obrađuje ili o njemu raspravlja
-tema je glavni predmet pripovijedanja, opisivanja ili prikazivanja u književnom djelu,
predmet umjetničke obrade-
i MOTIVI – njezine brojne manje, građevne, temeljne jedinice (na njih se tema može
razlagati) -
koji pomažu u njezinom lakšem i bržem detektiranju, s obzirom na to da se određenom
temom na širok način zahvaća predmet književnog djela, tema se odnosi na cjelinu
djela.
Radnja se pokreće preko motiva koji mogu biti statični i dinamični. Dinamični motivi
pokreću radnju stvarajući nove sadržaje. Mogu se pojaviti uvođenjem nekog novog
lika ili promjenom situacije.

Tema je ponekad/najčešće istaknuta u samom naslovu djela.

Ona može biti formulirana u konkretnom ili slikovitom (metaforičkom, simboličkom)
obliku i značenju.
Odabranu temu pisac književno oblikuje fabulom, likovima, izborom forme.
U književnom djelu postoje i sporedne teme koje su uvijek vezane uz glavnu temu.
Npr. Neobičan sat slovenskog jezika (6. r.) – osnovna tema je slovenska nacionalna
svijest, a sporedne teme su opis Čedermacova psihičkog i emocionalnog stanja, opis
eksterijera (vrta), zobanje grožđa i razgovor o grožđu.

U književnom djelu, vezano uz njegovu temu i motive, prikazani su različiti osjećaji i misli. Oni
mogu pripadati određenim licima ili su neposredan iskaz samoga pisca. Osjećajima i mislima u
djelu iskazuje se određeni svjetonazor, stav o životu ili pogled na nj.
Npr. Ivo Andrić: Aska i vuk: U liku Aske i u njezinom plesu Andrić je izrekao svoje misli, gledišta o
životu, u obliku mudrih izreka, sentenci, aforizama, misli o ulozi i značenju umjetnosti,
stvaralačkog čina u životu čovjeka: „Znala je samo jedno: da živi i da će živjeti dok igra...; ...o
najvećim i najtežim stvarima svoga života niko ne voli da govori...; ...umetnost i volja za otporom
pobeđuju svako zlo, pa i samu smrt.“
Npr. Mali princ: dijalog između princa i lisice otkriva određene istine o životu i ljudima, npr.
Najdublji osjećaji i najveća ljudska vrijednost jesu iskreno prijateljstvo, ljubav i razumijevanje
među ljudima. ...Itd. Tekst Malog princa obiluje sažeto izrečenim mislima o životu i ljudima,
mudrim izrekama ili aforizmima, npr. Govor je izvor svih nesporazuma.; Čovjek je usamljen i
među ljudima.; Ljudi više nemaju vremena da bilo što upoznavaju....
Npr. Maksim Gorki: Obojeni stoljnjak (Djetinjstvo): Djedova etička gledišta i nazori o odnosima u
obitelji temlje se na određenim normama i zakonitostima patrijarhalnog društva krajem 19. i
početkom 20. stoljeća u Rusiji. Djelo puno govori o piščevu, djedovu i bakinu stavu prema životu i
ljudima.
Ideja galeba Johnatana je da je smisao života u otkrivanju, u slobodi, u odupiranju prizemnim
oblicima života, u smjelosti.

Temeljna misao koja prožima književno djelo u cjelini zove se IDEJA DJELA i u njoj je sadržan
smisao što mu ga je dao pisac, piščeva namjera.
Njegov cjelokupni smisao koji proizlazi iz sadržaja i autorova umjetničkoga nadahnuća te nosi
poruku čitatelju.
Ideja djela može biti složena.

Pojam ideje književnog djela upotrebljava se uglavnom u dva osnovna značenja:

- ili je to neka temeljna misao koja je u djelu prisutna, odnosno stav prema određenim
problemima koji se u djelu može razabrati, u tom je slučaju ideja jedan strukturni element pored
ostalih,
- ili je to cjelokupni smisao djela, bit onoga što djelo govori, odnosno smisao cjelokupne poruke
koju djelo predaje čitatelju, u ovom slučaju analiza ideje uspostavlja se u okviru nekog filozofskog
sustava ili cjelokupnog pogleda na svijet.
Ako u djelu postoji zastupanje nekih političkih, religioznih, filozofskih ili drugih učenja, govorimo o
tendenciji.
OSNOVNA MISAO: sažeto iskazana misao koju pisac izražava u svojem djelu, ona misao koja
prevladava u cjelini djela.
Kad neko djelo često izražava misli likova kaže se da ga odlikuje misaonost, npr. kroz mudre
izreke.

FABULA I SIŽE

Epika kao jedan od triju glavnih književnih rodova temelji se na radnji ili fabuli.
Pripovijedanjem se razvija fabula književnog djela te otkrivaju različiti stupnjevi
radnje o kojoj nas pisac izvješćuje. Veća epska djela imaju bogatu i složenu
radnju, slijede životne puteve junaka koji su često zamršeni i puni uspona i
padova.

Fabula i siže: Oba pojma uključuju niz ili poredak događaja u književnom djelu.
Događaji u pripovjednom djelu mogu biti prikazani kronološkim (vremenskim)
slijedom =onim redom kojim su se događali > fabula = organizacija događaja u
pripovjednom djelu, kako je pisac događaje poredao (događaji se zbivaju
određenim redoslijedom) i međusobno povezao. Vezana je uz prikaz teme
književnog djela. Glavni elementi fabule su uvod (ekspozicija), početak
radnje, zaplet, vrhunac (kulminacija), rasplet i epilog (završetak
radnje).

ali i ne moraju > siže = niz događaja onakav kakav je u književnom djelu, u
pravilu odstupa od vremenskog slijeda koji je moguć u zbilji, pisca nije briga za
kronologiju, događaje u književnom djelu pisac raspoređuje bez obzira na
kronologiju zbivanja, kako mu se u trenutku pisanja svidi. Npr. ponekad radnja
počinje završetkom, a onda se retrospektivno dolazi do otkrivanja događaja koji
su prethodili takvome završetku fabule.

U fabuli događaji su povezani vremenski - slijed događaja je uzročno-posljedično

povezan u vremenskom slijedu i raspoređen onako kako bi se događaji mogli
dogoditi u stvarnosti - zbilji. Pod fabulom podrazumijevamo sustav uzročno-
posljedičnih veza preko kojih se ostvaruje tema.

Fabula može biti jednostavna ili nerazvijena (obično u manjim epskim vrstama-

kraćim pripovijetkama, novelama, bajkama, basnama) te složena ili razvijena (u
opsežnijim epskim djelima - u pripovijestima i romanima). Razvijena fabula
sastoji se od, račva se na glavnu radnju i niz sporednih radnji, koje su u
međusobnom odnosu, tj. uzročno-posljedično vezane,
od kojih neke mogu biti i zaokružene cjeline ili epizode.

Radnja može biti statična i dinamična. Radnja je sveukupno zbivanje u djelu.

KOMPOZICIJA

Kompozicija: pokazuje način na koji je djelo sastavljeno u cjelinu od manjih dijelova,

to je međusoban odnos pojedinih dijelova književnoga teksta.

Vanjska i unutrašnja

VANJSKA KOMPOZICIJA – podjela na poglavlja i sl.

Prozno epsko knjiž. djelo tematski je i kompozicijski zaokružena cjelina. Obično se
dijeli na glave, poglavlja, odjeljke (odlomke). Glava je veća tematska cjelina proznog
epskog djela, obično romana. Označava se naslovom ili brojkom ili slobodnim
razmakom između teksta. Poglavlje je manja tematska cjelina romana ili pripovijetke,
veća od odjeljka. Sastoji se od više još manjih cjelina odjeljaka – najmanjih logičkih,
tj. jasnih i razumljivih samostalnih dijelova teksta. Poglavlje i odjeljak označuju se
uvučenim prvim retkom.
Odjeljak se nekad podudara sa situacijom. Jedan događaj prikazan u djelu može se
sastojati od više situacija. Npr. Smogovci, Hrvoje Hitrec (Ljubav Dunje i Mazala):
događanje u kinu je jedan događaj koji se sastoji od više situacija: odjednom se čuo
prasak i histeričan smijeh; desetak minuta potom čulo se komešanje, stravičan urlik...;
ušao je milicionar i izbacio iz dvorane Malog Džeka i njegove majmune.

UNUTRAŠNJA KOMPOZICIJA: fabula u kompozicijskom smislu: uvod, početak

radnje,  zaplet (događaj koji potiče daljnja zbivanja), vrhunac- kulminacija (najnapetiji
dio), preokret, rasplet (događaj koji potiče rasplitanje radnje), kraj – završetak

Unutrašnja: kronološka, retrospektivna, paralelna, uokvirena

KRONOLOŠKA KOMPOZICIJA – događaji su poredani kronološki kako su se

događali
RETROSPEKTIVNA KOMPOZICIJA – događaji počinju u sadašnjosti pa se vraćaju
u prošlost
PARALELNA KOMPOZICIJA – više radnji odvija se istodobno
UOKVIRENA KOMPOZICIJA – počinje od nekog događaja na koji se nadovezuje
drugi događaji, a onda se zbivanja, poput okvira ili prstena, vraćaju na početak
PRIPOVJEDAČ-NARATOR

Važno je razlikovati pripovjedača (naratora) od pisca. Pisac je stvarna osoba koja piše

književno djelo, a pripovjedač je imaginarna osoba, književnoteorijska kategorija u sklopu
djela koja pripovijeda djelo. Tako pisac od 90 godina može napisati književno djelo u kojem
je pripovjedač djevojčica od 10 godina.

Pripovijedanje se obično odvija u fokusu, žarištu jednog lika, te govorimo o fokalizaciji koja
može biti unutarnja (kad imamo uvid u junakove misli) i vanjska (kad ga nemamo).

Perspektiva iz koje se pripovijeda: pripovjedač može pripovijedati u 1. licu (ja/ich-oblik

pripovijedanja) ili u 3. licu(on/er-oblik pripovijedanja).

Ako je u 1. licu, (književni lik je ujedno i pripovjedač) pripovjedač je u priču direktno
uključen, nije izvan priče, i kao takav nepouzdan zbog svog subjektivnog odnosa
prema likovima i zbivanju, obično se naziva nepouzdani pripovjedač: priča priču tako
da namjerno propušta neke motive, a pripovijeda samo one koji su važni za zbivanje;
takvome pripovjedaču ne može se vjerovati više nego bilo kojem drugom liku. Pisac
primjenjuje kada želi istaknuti osobne doživljaje, osjećaje ili stav prema sadržaju
pripovijedanja.

Objektivan će biti ako pripovijeda u 3. licu (pripovjedač je netko izvan priče,
pripovijeda neizravno). Uvjerava nas da je objektivan, nema subjektivan stav prema
događajima i likovima. Želi postići dojam objektivnoga pripovijedanja, u kojem on ne
sudjeluje. Još se naziva pouzdani: pouzdani pripovjedač daje povremeno naslutiti ili
izričito kaže da zna završetak priče.
Kada mu je sve, pa i ono što uvjetuje pričanje i zbivanje poznato do najsitnijih
pojedinosti, ima ulogu čovjeka koji sve zna, prati svoje likove kroz različite sredine,
govori o njihovu razvitku, odgoju, zna što se događa u isto vrijeme u različitim
sredinama (valjda i u različitim vremenima), tada je sveznajući.
Još se naziva i autorski.

LIKOVI, KARAKTERIZACIJA

Svako je epsko djelo u suštini priča, priča koja bi bila lirska pjesma da nema likova. Bitno je
obilježje epike postojanje likova. To su fiktivne ili stvarne osobe koje sudjeluju u događajima
o kojima pripovijeda epsko djelo; oni su nositelji zbivanja - radnje i ideja u epskome djelu.
Književni lik zamišlja se kao stvarna osoba. On/Ona, kao i ličnost u životu, živi, radi, osjeća i
misli, riječju – djeluje. Svako je njegovo djelovanje motivirano. Na temelju teksta gradi se
njegov karakter.

Prema ulozi koju imaju u djelu književni se likovi dijele na glavne i sporedne. Epika, pa
tako i proza, u svome fokusu najčešće sadrži nekog glavnog junaka ili junakinju. Glavni
likovi se katkada očituju i u naslovu djela. Glavni lik je nositelj glavne radnje, o njemu se
najviše govori, on je najplastičnije okarakteriziran, on je taj koji rješava probleme i
sudjeluje u svim važnijim događajima. Ostali likovi su sporedni, oni su manje važni, ali su
u nekim odnosima s glavnim likom i utječu na radnju.
Autor glavnog lika oblikuje različitim načinima: opisima, izravnim iznošenjem misli i
osjećaja, pripovijedanjem, dijalogom. Nekim se likovima prikazuju tipovi ljudi – daju im
se opće, svima prepoznatljive osobine (npr. tip ratnika u epovima ili detektiva u
kriminalističkom romanu).

Pisac glavne likove najčešće dovodi u različite situacije i odnose s drugim likovima u
kojima će te karakteristike jasno iskazati. Lik kod kojega nalazimo najoštriju emocionalnu
označenost, koji ima centralno mjesto u događajima i odnosima s drugim likovima, koji se
nameće svojim postupcima i stavovima, jeste glavni lik u djelu.

Glavni, manje i ostali likovi, određuju se - karakterizirani su - individualnim

osobinama.
Način na koji je, književni postupak kojim je pisac opisao lik, njegov izgled, način na
koji se lik ponaša, govori, kreće, razmišlja i djeluje i postupa, = način na koji je
okarakterizirao lik, zove se karakterizacija lika. Sredstva i postupci kojima autor oblikuje
karakter.

Na temelju njihova izgleda, govora, postupaka i razmišljanja zaključujemo o osobinama

likova.

Po podjeli osobina lika razlikujemo i karakterizacije:

1. FIZIČKA - VANJSKI OPIS LIKA – opis njegova izgleda i odjeće

Književni opis čovjekove vanjštine zovemo portret. On je jedno od sredstava
karakterizacije lika: opisujući vanjštinu, pisac naznačuju i unutrašnje osobine
književnog lika.
Prikaz ličnosti u likovnoj umjetnosti i fotografiji također se zove portret.

2. UNUTARNJI OPIS LIKA: unutarnje osobine - psihološke, etičke, socijalne,

govorne i druge - opis njegovih razmišljanja, osjećaja i njegove naravi.
Kad se govori o pretežno psihičkim osobinama lika, upotrebljava se pojam karaktera.

Za unutarnji opis lika postoji više vrsta karakterizacija ili obilježavanja:

- socijalna – sociološka (socijalno – društveno obilježje lika) – lik je društveno

obilježen – opisuje društveno porijeklo lika, npr. stalešku, klasnu pripadnost, način na
koji društvena sredina (u kojoj lik živi i kreće se) utječe ne njegovo ponašanje, stavove
o životu i svijetu, njegova politička uvjerenja, društveno-etička shvaćanja; na osnovi
postupaka i djelovanja lika, i njegovog odnosa prema drugim likovima i sredini

- psihološka (duševna) – takav književni postupak kojim se prikazuje unutarnji život

lika (osjećaji, raspoloženja, misli, stanja svijesti i podsvijesti), a što se očituje iz
ponašanja i postupanja lika prema sebi, drugima, sredini u kojoj živi i djeluje, uopće
društvu
– odnosi s ljudima, emocije, stavovi.
- etička (moralna) – otkriva etičke/moralne osobine lika, govori kako se lik odnosi
prema drugome liku – prijateljima, drugovima, sestrama i braći, starijima, djeci, prema
radu, narodu i domovini, razlikuje li dobro od zla, ponaša li se u skladu s općeljudskim
vrijednostima. (pošten/nepošten, hrabar/kukavica, marljiv/lijen, pravedan/ nepravedan,
istinoljubiv/lažljiv, čovječan/nečovječan, izdajica, junak, itd.);
npr. osobine iz etičke karakterizacije ogu biti: odlučnost, snalažljivost, smjelost,
hrabrost, strah, ali i prisebnost, okretnost, smetenost, oduševljenje...one mogu proizaći
iz ponašanja i postupaka likova i njihova međusobnog odnosa.
Npr. Djetinjstvo- Maksima Gorkog: osobine etičko-psihološke karakterizacije dječaka-
pisca su: znatiželja – radoznalost, nestašnost, prkos, ponos, osjećajnost, darovitost,
maštovitost, čovječnost

- govorna – takav književni postupak kojim književnik govorom lika (npr. njegovim
razgovornim jezikom, zavičajnim dijalektom, slengom, uzrečicama, osobitim stilom
govora) karakterizira lik i tako čitatelja upoznaje se s njegovim porijeklom, sredinom
iz koje potječe, osobinama, obrazovanjem i sl.
Npr. neki lik može se karakterizirati, ostvariti nadimkom i imenom, humorističkim
tekstom, slikovitim i duhovitim opisom vanjštine, fizičkog stanja, psihičkog stanja i
postupaka, govorom lika, izborom narodnih zavičajnih riječi i izraza...
Npr. Smogovci, jezik je i u funkciji karakterizacije – obilježavanja lika i društvene
sredine kojoj pripada.

Karakterizacija lika postupkom – autor lik gradi na temelju njegovih postupaka kroz
koje čitatelj zaključuje o karakteru lika i njegovom pogledu na život.
Npr. Mladen Kopjar, Padobranci
- povijesna karakterizacija ??

PROSTOR, VRIJEME …..

Mjesto radnje: sredina u kojoj se događa radnja
Ugođaj, atmosfera, raspoloženje u djelu= Stanje nekog prostora, opis mirisa i
osvijetljenost, izgled i odgovarajuće raspoloženje prisutnih osoba.

PRIPOVJEDAČKE TEHNIKE I EPSKI POSTUPCI

Događaji pretočeni u fabulu ne moraju se uvijek odigravati u svom logičnom

životnom tijeku, nego nas pisac može vraćati u prošlost, umetati opise, neke događaje
skraćivati, nekima pokloniti veliku pozornost:

PRIPOVJEDAČKE TEHNIKE:

- u epskom djelu nalazimo tehniku pripovijedanja, opisa, dijaloga, iskazivanja

mišljenja, objašnjavanja

Pripovjedač u djelu koristi se pripovijedanjem i opisivanjem. Pripovijeda o

postignućima i doživljajima, opisuje događaje, ljude i predjele.
Epske - pripovjedačke tehnike pripovjedaču trebaju kako ne bi pričao samom sebi, tj.
u prazno:

-pripovijedanje (naracija) – nizanje motiva/događaja prema načelu "što je dalje

bilo". Pripovjedna tehnika kojom se izražava zapažanje promjena u vremenu i
prostoru; nizanje radnje, zbivanja i stanja koja se izmjenjuju u čvrstoj međusobnoj
povezanosti.
Ritam pripovijedanja može biti brz i spor, miran i nemiran, jednoličan – monoton i
živahan – dinamičan.

-opisivanje (deskripcija) ako mu nedostaje stranica: prozno (pripovjedno) djelo

sadrži i veći broj opisa. Pripovjedna tehnika koja je utemeljena na zapažanju pojava i
promjena u prostoru. Nizanje motiva prema zakonu asocijacije (podsjećanja), opisuje
se izgled lika, prostor u kojem se odvija radnja, sporedni događaji, stvari, osobe.

Najčešće su to opisi vanjskog, fizičkog izgleda lika ili unutrašnjega, osjećajnog ili

psihičkog stanja lika. U prvom slučaju riječ je o ulozi opisa u stvaranju vanjskoga, a u
drugome u stvaranju unutarnjega ili psihičkog portreta.
S obzirom na prostor u kojemu likovi žive i djeluju, pojavljuju se i različiti opisi
interijera (unutrašnjosti sobe, škole, broda, dvorca i sl.) i eksterijera (vanjskog
prostora – dvorišta, parka, vrta, ulice i sl.). Pisac nastoji tim opisima što uvjerljivije
predočiti određeni lik te prostor u kojemu se nalazi, a koji je bitan i za mjesto
zbivanja.
Posebna su vrsta opisa u djelu opisi prirode koji predočuju pejzaž. Kad djelo obiluje
opisima kaže se da je slikovito.
Književni opis krajolika može biti u funkciji zaustavljanja ili pokretanja radnje.

Opis može biti objektivan i subjektivan – piščev osobni doživljaj.

- tehnike koje su poznatije za dramska djela:

- epski dijalog: razgovor između likova – za iskazivanje mišljenja i stavova likova.

Dijalog se pojavljuje kao direktan, u obliku upravnog govora, ili kao indirektan, u obliku
neupravnoga govora.
Razgovor (dijalog) u djelu pridonosi življem razvoju radnje, dinamičnosti radnje i jasnijem
oblikovanju likova: Dijalogom pisac portretira svoje likove – otkriva njihove unutrašnje
osobine. On je u funkciji karakterizacije – obilježavanja likova. Likovi se otkrivaju i
dopunjuju dijalogom.
Dijalog pridonosi i zaustavljanju ili pokretanju – razvoju radnje, živosti, ritmu, dinamici
radnje.
Npr. Nazor, Požar- živopisnost dijaloga Nazor je ostvario uporabom: kratkih rečenica,
glagolskih vremena za svršenu radnju – aorista, zapovjednih rečenica, dijalektalnih čakavskih
izraza.

-monolog (govor jednog lika bez sugovornika): I unutrašnjim monologom otkriva se

unutrašnji svijet lika.

-unutrašnji/unutarnji monolog - način iznošenja misli književnoga lika u kojemu se

pripovjedač nastoji poistovjetiti s likom i ispričati njegova razmišljanja, neizbježan i
zamoran u djelima 20. stoljeća (struja svijesti)

-SOLILOKVIJ – razgovor lika sa samim sobom

- iznošenje misli – pojavljuje se u nekim epskim vrstama i razvija se postupno, slično je

iznošenju misli u filozofiji ili drugim znanostima.

EPSKI - PRIPOVJEDAČKI POSTUPCI:

a) Invokacija – zazivanje muza, bogova za pomoć za nadahnuće, iznosi osnovnu
temu
Ep započinje invokacijom, postupkom kojim autor ili tko već, zaziva muze ili Boga ili
bogove za pomoć pri pisanju.
b) Kronološki slijed: obuhvaća pripovijedanje događaja od početka do kraja
Događaji u pripovjednom djelu mogu biti prikazani kronološkim (vremenskim)
slijedom, ali i ne moraju.

c) U nekim pripovjednim tekstovima pisac se vraća u prošlost, takav postupak

nazivamo retrospekcija ili retrospektivan redoslijed događaja: vraćanje radnje
u prošlost, podsjećanje, gledanje unatrag, osvrtanje na prošlost (događaji, pojave,
sjećanja). Ona nekad prekida događaje i radnju iz „sadašnjosti“, radi isticanja nekih pojava
i stanja likova.

d) In medias res – u središte stvari: pripovijedanje započinje in medias res – u

središte zbivanja, što znači da mu ne prethodi nikakav uvod. Na početku djela
radnja je već razvijena. Autori baš vole započeti pripovijedanje in medias res što
dovodi do stanja nervoze zbog nepostojanja uvoda.
e) Simultano – istovremeno pripovijedanje dva događaja

EPSKI POSTUPCI II:

Uvod nam ne treba, završetak već znamo, no kako ne bi ostali nezadovoljeni, epski
pjesnici usporavaju radnju, bilo ponavljanjima, kraćim digresijama ili samostalnim
epizodama:

-Epska retardacija (usporavanje radnje) budući da je završetak radnje unaprijed

poznat, epski pjesnik u glavnu radnju umeće niz sporednih s ciljem usporavanja glavne
radnje – postupak kojim se usporava, odnosno zadržava tijek radnje

Sredstva retardacije radnje:

-Digresija: manje udaljavanje – udaljavanje od osnovnog toka zbivanja/fabularnog
toka u djelu, skretanje s radnje, na način da se osnovna nit izlaganja prekida duljim
opisom nekog predmeta, osobe ili sporednog događaja. U Homerovoj se Ilijadi,
opisujući štit, epski pjesnik udaljuje od ratničkih zbivanja prikazom grčkoga života u
mirnodopsko vrijeme.
-Epizoda – u velikim proznim vrstama (pripovijetkama i romanima) opsežnija,
odnosno dulja udaljavanja od glavne radnje – sporedni događaji koji su izvan glavnog
toka radnje: veća, tematski i kompozicijski zaokružena digresija koja se može izdvojiti
iz cjeline djela kao jedna cjelina koju možemo pratiti od početka do kraja, a da se
sačuva osnovna nit izlaganja. Epizode se mogu dijeliti na epizodne jedinice, a one na
situacije.
U mnogim se epovima pojavljuju samostalne epizode umetnute u središnju radnju
npr. epizoda u Homerovoj Ilijadi: oproštaj Hektora i Andromahe.

Epizoda može biti i zaokruženi dio glavnog toka radnje. Ponekad se takva epizoda
podudara s jednim ili više poglavlja, ali i jedno poglavlje može sadržavati dvije ili više
epizoda.
EPIZODA je pojedinačan događaj u nekoj priči. Može predstavljati odstupanje (digresiju) od
jedne cjelovite i jedinstvene radnje, kao što se ponekad događa u dramama, a može biti
samo jedan u nizu labavo povezanih događaja koji čine neku dužu priču, kao što je često u
epovima i dužim epskim pjesmama. Ponekad se može razviti u zasebnu priču i osamostaliti.
Ali i tada obično ima određenu funkciju u cjelini književnog djela,, pa je na neki način uvijek
umjetnički motivirana (opravdana).

-Ponavljanje: ponavljanja glasova, riječi, grupa riječi - izraza, stihova ili cijelih
situacija – služi usporavanju i povezivanju između pojedinih dijelova epskog djela.
-formulaičnost – stalni književni izrazi za neke stalne situacije i teme, npr. slični
počeci i sl.
npr. stalni epiteti u ILIJADI: ružoprsta zora, brzonogi Ahilej, sjajnošljemac Hektor,
silni Agamemnon

- anticipacija: pogled u budućnost

Za piščev izraz i opis u kojem pretežu osjećaji (autorovi osobno ili lika kojeg opisuje)
kaže se da je emocionalan (osjećajan). Prema tome, emocionalan izraz ne javlja se
samo u lirici, nego i u epici-prozi i drami.
Maksim Gorki borio se za čovjeka i čovječnost. Poznata je njegova izreka: Čovjek –
kako to gordo zvuči.
U pripovijeci Alkar Šimunović je oživio sjećanje na vitešku igru Sinjsku alku koja je
spomen na pobjedu Sinjana nad Turcima 1715.
Humor je šaljivo i dobroćudno prikazivanje različitih ljudskih osobina, ponašanja, načina
mišljenja s ciljem da se u čitaocu pobudi vedro raspoloženje.
Iznošenje događaja, ljudskih nedostataka i slabosti u šaljivom, smiješnom obliku.
Smisao za duhovitost, šale i dosjetke.
Stil kojim pisac na smiješan način opisuje neku pojavu, osobu, njezine osobine ili
predmete zove se humoristički stil. U njemu se pisac koristi riječima i slikama koje
pobuđuju smijeh.
Humorističnosti dodatno pridonosi pretjerivanje u opisu likova i preuveličavanje nekih njihovih
karakternih crta.
Književnik na šaljiv način prikazuje ljude, postupke i mane s namjerom da kod čitatelja izazove smijeh
i dobro raspoloženje = humor.
Npr. Dnevnik malog Perice, Vjekoslav Majer. Autor ozbiljnoj tematici pristupa na duhovit i
humorističan način.

Spajanjem suprotnosti postiže se ironija. Ako nekog ismjehujemo ili se nekome rugamo.
Pristupanje komičnim pojavama s vedre strane, ali s dozom poruge, podrugivanja je
ironija. Često se misli obrnuto od onoga što se izravno kaže, kaže se obrnuto, ali
primatelj poruke razumije pravi smisao poruke.
Npr. Ephraim Kishon: Tko pita, ne skita.

Izrugujemo li se vrlo ozbiljnim stvarima, to je crni humor. U djelu prožetom humorom

često se smješno otkriva u ozbiljnim i ponekad mučnim stvarima, to je crni humor.
Npr. „Najbolji način da ga iznervirate jest da mu baku bacite proždrljivoj
bubozdrobnoj zvijeri s Traala.“ (Vodič kroz galaksiju za autostopere, Douglas Adams)
Satira je kritika i ismijavanje takvih osobina i postupaka s ciljem da se oni prikažu u što
jačem obliku i da se izdvoje kao negativni primjeri.
Književno djelo u kojem se na humoristički način uspostavlja kritički odnos prema
stvarnosti, odn. na podrugljiv i duhovit način izražava oštra osuda ljudskih mana ili
društva.
Npr. Ranko Marinković: Kiklop (Don Kuzmino uho). Humorističnost dijaloga pisac je
ostvario: smiješnim don Kuzminim pitanjima, mucavim odgovorima učenika,
neočekivanim svršetkom, odn. odgovorima don Kuzme.
Npr. Muljika, Dinko Šimunović, Iz početka ju je i ljubio, a više puta i tukao, sve od same
dragosti.
Folvio Tomizza, Karneval: Svoj humor autor je gradio i na elementima lakrdije, tj.
pretjerivanja u iskazivanju smijeha.
Kriminalistički roman Pavla Pavličića Falsifikator govori o našoj suvremenosti, o
vremenu u kojem živimo (to je bilo 1992.), prikazuje suvremeni način života i način
razmišljanja suvremenog čovjeka.
Petrica Kerempuh je lik narodnog šaljivdžije i pjavača lutalice iz srednjovjekovne
Hrvatske.
Ekološka književnost – književni pravac s ekološkom tematikom, razvio se u novije
vrijeme. Autor voli prirodu, pa i divlje zvijeri kojih se ostali boje (Vladimir Jurčenko: Dobro
jutro, vuci). Želi sačuvati prirodu od uništenja, i otkriva njene manje poznate dobre
strane. Takav odnos prema prirodi njeguje i istražuje ekologija, znanost o životnoj
okolini.
Marija Jurić Zagorka je značajna hrvatska književna ličnost koja je dala veliki doprinos
hrvatskoj kulturi i stvaranju čitalačke publike.
Djelo ima fantastičnu tematiku: povijesni elementi prikazuju se tajanstvenim,
zagonetnim i mističnim opisima koji graniče sa stvarnošću, približuju se fantastici.
Npr Carlos Ruiz Zafon: Sjena vjetra.
Fantastika je oblik umjetničkog izražavanja u književnosti. Čudesni i natprirodni likovi
i stvari koji ne postoje u stvarnom svijetu ostavljaju kod čitatelja dojam začudnosti i
očaranja. Izmaštani čudesni svjetovi koji ponekad uključuju povijesne likove i
zbivanja, radnja je smještena u sadašnjosti ili prošlosti. ≠ Znanstvena fantastika –
događa se u budućnosti, različiti izumi napredne tehnologije (npr. Vodič kroz galaksiju
za autostopere, Douglas Adams)
Michael Scott, Alkemičar. Natprirodne pojave, fantastični likovi i događaji isprepliću
se sa stvarnim likovima i mogućim događajima.
Robin Hobb, псеудоним које је Линдхолм користила за писање епске фантастике,
појавио се 1995. године. Маргарет Астрид Линдхолм Огден, позната по својим
списатељским именима Робин Хоб и Меган Лидхолм (5. март 1952), америчка је
књижевница. Она је написала пет серијала о Краљевству Древних, које је
започела 1995. године са објављивањем Убичиног шегрта (у издању Лагуне је
Крв краљева) а завршила са Убичином вером. Њене књиге продате су у више од
милион примерака.
Književna djela koja prikazuju ratne strahote i razorne posljedice rata po pojedince ili
cijele narode su antiratna djela.

ANALIZA EPSKOG DJELA

Analizirati epsko djelo znači odrediti za to djelo:

• Vrstu epskog djela
• Temu djela: jedinstveno značenje djela, ono o čemu djelo govori
 Mjesto i vrijeme radnje
 Pripovjedača (1. ili 3. l., sveznajući, pouzdani, nepouzdani)
• Motive u djelu: najmanje tematske jedinice
• Fabulu: kronološki slijed događaja (uvod, zaplet, vrhunac, rasplet); siže
• Kompoziciju djela: način na koji je knjiž. djelo složeno od nekih dijelova (kronološka,
retrospektivna, uokvirena)
• Likove: nositelji određenih prepoznatljivih fizičkih i psihičkih osobina
• Tipove (karaktere): uobičajen skup osobina (škrtac, junak, hvalisavac, glupan,
detektiv, lukavac...)
• Karakterizaciju likova (fizička, psihološka, socijalna, etička, govorna karakterizacija):
opis psihičkih osobina likova; socijalnih osobina, moralna načela likova (proizlaze iz
postupanja lika u djelu), govor likova (često označava kraj iz kojega lik dolazi,
socijalno podrijetlo) vanjski opis lika, ...
• Motivaciju likova: Poticaj zbog kojih likovi čine baš to što čine
• Jezik i stil (stilske značajke)
• Ideju/osnovnu misao djela

* EPSKE PRIPOVJEDAČKE TEHNIKE: pripovijedanje, opisivanje, monolog (i

unutarnji), RETARDACIJA  digresija, epizoda, ponavljanja

 Pouku djela

 Mišljenje o djelu

PARODIJA, TRAVESTIJA I BURLESKA

parodija (grčki παρῳδία), djelo koje žanrovskim ili stilskim aspektima, pripovjednim ili
retoričkim postupcima uspostavlja podrugljiv ili kritički odnos prema kakvu drugom,
oponašanom djelu. U pretklasičnom se razdoblju grčke književnosti parodijom nazivalo
komično oponašanje Homerovih epova. Nakon Aristotelove kodifikacije pojma
u Poetici, parodija je upućivala na komičnu epiku pjesnika Hegemona te na Aristofanove
komedije koje oponašaju i ismijavaju konvencije klasičnih tragedija. Općenito se parodija
držala krivotvorinom izvornika koji je pripadao nekomu kanonskomu žanru. Klasično je
poimanje parodije podrazumijevalo ambivalentan odnos između oponašanja nekoga teksta i
izobličavanja njegova ustroja. S Aristofanovim se komedijama nadležnost pojma parodija širi
prema ironiji i satiri, koje sadrže političke konotacije. Upravo je ta sklonost retorici, i samim
tim pomicanje žanrovske granice poglavito između filozofije i književnosti, postala važnom
odrednicom europske tradicije parodije, koja vodi od Seneke, preko F. Rabelaisa, M.
Cervantesa, J. Swifta, D. Defoea, L. Sternea, J. Joycea, sve do filozofa poput F. Nietzschea.
Teorijski obrat u motrenju parodije nastupio je s ruskim formalizmom (V. B. Šklovski, J. N.
Tinjanov), koji je bio tijesno povezan s avangardnim pokretom u književnosti. Parodija
postaje perspektivom iz koje se motri ukupna dinamika književne povijesti. No jednu od
najutjecajnijih modernih teorija parodije tijekom prve polovice XX. st. razvio je upravo
kritičar formalista, ruski teoretičar M. M. Bahtin. Prema njegovoj tezi, parodija njeguje tzv.
dvoglasnu riječ, gdje se predmnijevano podsmješljivo značenje sukobljava s ozbiljnim
značenjem predloška, koje mu se odbija do kraja pokoriti. I postmoderni filozofi i teoretičari
(Jean Baudrillard, J. Derrida, M. Foucault, Ihab Hassan, F. Jameson) upozoravaju na
nemogućnost potpunog oslobađanja parodije od predloška. Parodija je za njih neodvojiva od
ideologije i poretka koje teži izrugati pa njezinu komičnu dimenziju zato naposljetku
zamjenjuje rezignirani cinizam (Peter Sloterdijk).
Parodija (gr. parodia, dolazi od para, pored, i ode, pjesma) kulturni je žanr
koji sliči na jedan drugi, poznatiji kulturni proizvod, ili kulturni žanr, često s
namjerom da se postignu komični efekti.
Parodija je najčešće usmjerena na samo kulturno djelo, za razliku od
travestije, koja može biti usmjerena u drugom smjeru, npr. iskrivljenoj slici
ili karikaturama. Današnje parodije se poigravaju sa stereotipnim ljudskim
opisima i imaju klišeovsku radnju.
Parodija (grčki: παρῳδία = verovatno "suprotna pesma", tj. pesma
postavljena nasuprot originala) jeste umetničko delo napravljeno da se
ismeva originalno delo, njegova tematika, autor ili stil, i to
putem satire ili ironije.

Antika
Aristotel u Poetici kao tvorca parodije spominje Hegemona s Tasosa,
autora Gigantomahije, "koji je prvi pevao parodije" (ὁ τὰς παρῳδίας ποιήσας
πρῶτος)[1] ali Atenej precizira da je on bio prvi koji se takmičio u "teatarskim
nadmetanjima" (τοὺς θυμελικοὺς ἀγῶνας) i osvojio nekoliko nagrada u Atini.
[2]
 Pozivajući se na stoičara Polemona (2. vek pne.) Atenej za rodonačelnika
parodije uzima Hiponakta iz Efesa (6. vek pne.) i citira četiri
njegova heksametra o nekom čankolizu.[3] Margit, koji je danas izgubljen, a
u antici je uglavnom pripisivan Homeru, i koji je bio poznat
još Arhilohu početkom 7. veka pne., opisivao je avanture neke budaline po
imenu Margit i bio napisan mešavinom jampskih i heksametarskih stihova.
Sačuvana Batrahomiomahija ili Boj žaba i miševa, napisana možda u
doba persijskih ratova ili još kasnije, u stilu visokog junačkog patosa priča o
sudbini malih životinja. [4]
Najveći grčki parodist bio je komediograf Aristofan, koji je imitirao Eshila i, sa
još većim uspehom, Euripida, parodirajući ne samo njegov jezik, nego i duh i
način mišljenja, što je parodiju učinilo efektnom i autonomnom književnom
formom.[5] Aristofan parodira sastavne delove tragedije, npr. glasnikov govor
(Aharnjani, 1174–1189), pa i cele scene iz tragedija,
npr. Tesmoforijazuse 848–923 po uzoru na Euripidovu Helenu. No Aristofan
ne parodira samo tragediju, već i Pindarove pesme (Ptice, 904–953),
religijske obrede (Ptice, 863–888), umišljene poznavaoce retorske
veštine (Vitezovi, 1375–1380). Parodija ostaje prisutna i u kasnijoj komediji
(npr. kod Eubula), ali je to prisustvo smanjeno u odnosu na Aristofanove
komade.[6]
Platon imitira stil i karakter sagovornika koji se pojavljuju u
određenom dijalogu, no tu je element parodije znatno suptilniji i cilja da
postigne više nego samo efekt smešnoga. Taj je efekt najočitiji kad se
posmatraju učesnici u Gozbi.[7]
U Lukijanovim Istinitim povestima nalazimo zabavno
parodiranje Herodota i Ktesije, dok njegovi Razgovori bogova pre
pripadaju mitološkoj travestiji, žanru koji je nasleđen iz stare i srednje atičke
komedije.[8]
U rimskoj književnosti parodija se ređe pojavljuje. U rimskoj komediji nalazi
se aristofanovsko parodiranje Enijeve i Pakuvijeve jezičke pompeznosti, ali u
mnogo manjem stepenu nego što su to činili atički komediografi. Među
malobrojnim delima u kojima dominiraju elementi parodije jesu: deseta
pesma u zbirci Catalepton u Vergilijevom dodatku, gde se Katulovo obraćanje
brodiću (pesma 4) pretvara u obraćanje nekom nametljivom magistratu;
zatim Petronijev roman Satirikon, "koji parodira iznenađujuće široki spektar
ostale književnosti";[9] te napokon Senekina Apokolocintoza ili Igra o
Klaudijevoj smrti, koja je pisana u stilu menipske satire i parodira i visoki
patos epske književnosti i praksu deifikacije rimskih careva i
funkcionisanje rimskog senata.

travestija (njem. Travestie < engl. travesty, prema franc. travesti:  preodjeven, prerušen),

jedan od postupaka parodiranja u kojem se mijenja izraz drugoga djela, uporabom jezičnih
registara koji nisu prikladni ni sukladni odabranom predlošku. Također, žanrovski naziv za
djela koja su nastala kao rezultat takvoga književnog postupka; u tom smislu travestija se
razlikuje od parodije kao žanra; dok ova intervenira u sadržaj, travestija djeluje u području
izraza. Stoga je za travestiju karakterističan inverzan odnos sadržaja i izraza, što znači da ona
ima snižavajući odnos prema uzvišenom sadržaju, ali isto tako visokim stilom predočava
trivijalne predmete, obične ljude, ili njihove vulgarne radnje. Kroz taj rascjep između stila i
sadržaja travestija zapravo pomiče i relativizira granicu između jezika i svijeta, fikcije i zbilje.

Travestija najčešće preuzima konkretno i kanonizirano djelo te ga komički preobražava. Kao

postupak javila se već u Aristofanovim Žabama, na predlošku tragedije. Pojam se počeo rabiti
u XVII. st. pa se kao rani primjer izdvaja Prerušeni Vergilije (1648–53) P. Scarrona,
travestija Vergilijeve Eneide. Travestije temeljene na prijenosu iz visokog u niski stil, osobito
one epike, bile su omiljene u XVIII. st., a u XIX. st. sve češći predmet poruge postale su i
tragedije, posebice Shakespeareove, što se nastavilo i u XX. st. (T. Stoppard). U hrvatskoj
književnosti tradicija travestije započela je u XVII. st. Gomnaidom J. Palmotića, a nastavila se
osobito u XIX. st. s poznatim primjerom Smrti babe Čengićkinje (1880) A. Kovačića,
travestijom spjeva I. Mažuranića, dok su u XX. st. postupak i žanr travestije najizrazitije rabili
T. Mujičić, B. Senker i N. Škrabe u svojim kazališnim komadima.

Travestija (italijanski: travestire = presvući) jeste vrsta parodije koja se bavi

specifično književnim delima, a može se pojaviti u različitim žanrovima. Naime,
glavni komični efeki postižu se raskorakom između sadržine i forme, i to uglavnom
tako da se šaljive reči i neozbiljni motivi zaodevaju u ozbiljan sadržinski okvir
parodiranog dela. Neophodnost da se poznaje parodirano delo, kako bi se parodija
razumela, neizostavno sužava krug potencijalne publike. Travestija se ipak ne može
uvek jasno razgraničiti od karikature i parodije, s kojima zajedno potpada
pod književno-scensku vrstu burleske.
Dok parodija obrađuje neki svoj smešan predmet stilom kakvog ozbiljnog i poznatog dela,
travestija zadržava predmet znamenitog dela, ali ga prikazuje smešnim ili apsurdnim stilom.
Razlike između parodije, travestije i burleske ipak su više formalne nego suštinske prirode, jer
je svim tim formama ismevanja zajedničko karikiranje poznatog sadržaja ili izraza stvaranjem
nesrazmere ili između onoga što se hoće i može ili između sredstva i cilja. U evropskoj
književnosti poznate su travestije Scarronov Travestirani Vergilije (Virgile
travesti), Marivauxov Travestirani princ (Le Prince travesti), Blumauerova Eneida (Aeneis),
a kod nas Kovačićeva Smrt Babe Čengićanke (1878) – travestija Mažuranićeva speva Smrt
Smail-age Čengića, koja s pravaških nacionalnih pozicija ismejava ilirsku i jugoslovensku
ideju karikirajući znamenito Mažuranićevo delo.

Antika
U grčkoj književnosti posebnu podvrstu predstavljala je mitološka travestija, koja nije
parodirala književna dela, nego neki mit ili neku posebnu verziju mita. Kako su grčki
tragičari građu za svoja dela crpeli iz grčke mitologije, to često nije moguće utvrditi da li se
kod neke travestije radi o parodiranju samog mita ili obrade tog mita kod nekog tragičara ili
pak o kombinaciji oba pristupa. Ipak, uopšteno se može reći da je književna travestija bila
karakteristična za staru atičku komediju (npr. Aristofan često parodira Euripidove tragedije),
dok mitološka travestija preovlađuje u oblicima narodne lakrdije (npr. u mimu i flijačkoj
farsi), u Epiharmovoj dorskoj komediji, kao i u srednjoj atičkoj komediji.
U rimskoj književnosti visoko stilizovanu travestiju nalazimo
u Senekinoj Apokolocintozi (Igri o Klaudijevoj smrt), koja parodira epsku književnosti i stoji
pod uticajem menipske satire.
burleska (tal. burla: šala), književni ili scenski žanr motiviran porugom na račun
prihvaćenih ili nametnutih autoriteta i vrijednosti. Pojavljuje se već u antici
(Batrahomiomahija, Senekina Pretvorba božanskoga Klaudija u tikvu), a kritičko-
polemičke i komične učinke postiže upotrebom satire, besmisla i nekultivirana ili
neobuzdana jezika. U estetičkoj tradiciji, gdje je pojam značenjski djelomice zamjenjiv
s parodijom, travestijom, pastišem i persiflažom, burleska je tumačena smjeranim
neskladom do kojega dolazi kada se uz zadržanu formu predloška vezuje
neprimjeren sadržaj.

BURLESKA (tal. burlesco: šaljiv), dramsko-scenska vrsta koju odlikuje hipertrofirana i

grubo karikaturalna komika, u kojoj se na osobit način raskrinkavaju društvene ili
individualne mane i nedostaci.

Za burlesku je karakterističan svojevrstan nerazmjer iz-među visoke (najčešće epske ili

dramske) stilsko-retoričke fakture i prizemnijih svakodnevnih, katkad i grotesknih
sadržaja. Ozbiljne se teme, društveni, religijski i polit. autoriteti, u burlesknom tipu
prikazivanja ugl. tretiraju na groteskno ležeran način, katkad s primjesom ironije, zbog
čega se ona nipošto ne može jasno razgraničiti od srodnih joj knjiž. modusa, primjerice
parodije, karikature, satire, travestije i persiflaže. Takva knjiž. vrsta, nadalje, nerijetko se
kritički okomljuje na različite estetičko-poetičke obrasce koji se, iz njezine perspektive,
nameću kao norma ili nedvojbena vrijednost. U tome se smislu kritičko-polemička moć
burleske može smatrati i prevrednujućom. Izvorište tog tipa knjiž. prikazivanja moguće je
tražiti u Homerovu djelu Boj žaba i miševa (Batrahomiomahija), koje je (auto)parodija
visoko stilizirane Ilijade, zatim u Aristofanovim komedijama, koje se najčešće koriste
burlesknim strategijama u karakterizaciji protagonista, u Senekinu kritičko intoniranu
djelu Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu (Apocolocyntōsis divi Claudii). Srednjovj.
burleske pretežito su bile usmjerene protiv crkv. dogmi, odn. protiv (nametnutih)
autoriteta bilo koje vrste. U europskom ranom novovjekovlju, osobito u renesansi i
baroku, karakteristike burleske mogu se pronaći u knjiž. parodijama petrarkističke lirike
i arkadijsko-trubadurskih konvencija, zatim, posebice u franc. autora, u kritici naoko
izvještačenih oblika precioznosti, u elizabetanskim scenskim međuigrama,
glazb. burlettama u XVIII. i XIX. st. U potonjim razdobljima, ponajprije u doba
prosvjetiteljstva i romantizma, burleskne strategije prikazivanja društv. stvarnosti
postaju ključnom sastavnicom mnogih knjiž. žanrova, od romantičarskih poema ili epova
sve do satiričnih romana. No, u književnopovijesnim i književnogenološkim
istraživanjima burleska se uvijek povezivala sa žanrovima farse i komedije dell’arte, jer je
upravo među njima moguće pronaći niz sličnosti na dramaturškome planu, ponajviše u
karikaturalnome prikazu likova ili protagonista, čije su karakterne i tjelesne mane
redovito hipertrofirane, odn. sa satiričkim, ironijskim, parodijskim i travestijskim
diskursom, kojemu se često približava postupcima resemantizacije sadržaja u smjeru
trivijalizacije, jezičnom vulgarnošću, derogiranjem stilskih značajki ili miješanjem
stilskih razina i sl. Burleskni i farzeskni diskurs, kao, uostalom, i komedija dell’arte,
vlastitu poetičku legitimaciju zacijelo pronalaze u ant. mimu, odn. u mimografskoj
djelatnosti XV. i XVI. st. Unatoč tomu, nije moguće pouzdano ustvrditi koja su izvorišta
burleske, možda i zato što se ona uvijek tumačila dvojako, kao dramsko-scenski oblik i
kao oznaka diskursa, pri čemu je većina definicija bila posve cirkularne naravi:
primjerice, burleska se tumačila kao varijanta satiričkog diskursa, kao vrsta rugalice, a
satira kao knjiž. modus koji se koristi odlikama burleske. Termin se burleske rijetko kad
pojavljuje u hrv. književnih povjesničara. Ako se pojavljuje, ugl. je rezerviran za korpus
književnosti XX. st., najčešće za korpus drama koje nastaju u 1970-ima i 1980-ima, a koji
Zvonimir Mrkonjić definira pseudožanrovskom oznakom »preobražene farse«, među
ostalim za tekstove Tahira Mujičića, Borisa Senkera, Nine Škrabe, Ive Brešana,
Slobodana Šnajdera i dr. No, pojam se burle još uvijek katkad upotrebljava u dubr.
govoru, kao kolokvijalni naziv za šalu ili dosjetku koja je učinjena ili se tek ima učiniti
nad nekim. Burleskna je, u svakome pogledu, i dosjetka koju mladi Dubrovčani Vlaho,
Miho i Dživo Pešica čine vlahu Stancu u Noveli od Stanca. Tako na jednome mjestu u
prvom prizoru Miho govori: »Da’ da mu kugodi novelu učinimo!« (I, S. 47), misleći
pritom na šalu, kakva se obično pamti i prepričava. Isti će izraz na jednome mjestu
u Dundu Maroju upotrijebiti Pomet i Popiva, likovi kojima se, uistinu, može pripisati
funkcija pokretača dramske radnje ili inicijatora dramskih zapletanja. Frano Čale (Marin
Držić: Djela, 1979) napominje da riječ nòvela, u smislu kako se njome koristio M. Držić,
u potpunosti odgovara Boccacciovu pojmu buffo, koji se također može tumačiti kao
dosjetka, burla i šala, ne nužno zlonamjerna. Međutim, taj je pojam Držić najvjerojatnije
preuzeo izravno iz dubr. svakodnevice, a nipošto iz Decamerona, kako je sugerirao
Arturo Cronia (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione
di Marino Darsa, 1953). Upravo se Držićeva Novela u književnopov. istraživanjima
najčešće povezivala s tradicijom farse. Govoreći o podrijetlu njezine dramske fabule, Leo
Košuta u raspravi Siena u životu i djelu Marina Držića (Siena nella vita e nell’opera di
Marino Darsa /Marin Držić/, 1961) napominje kako je u Noveli od Stanca riječ o
reprodukciji pradavnih mitova i šala o starom umirućem suncu, personificiranom u sr.
vijeku u liku starca seljaka, simbola zimske zemlje, koji vjeruje da se može pomladiti.
Košuta je pritom uvjeren da Stančevo ime etimološki treba povezivati sa sintagmom
»stanac kamen«, slično kao što se franc. antroponim Pierrot vezuje uz riječ pierre, koja
označuje kamen. Tomu u prilog ide i činjenica da su se u Dubrovniku sve do  XVIII. st.
zadržale burle i poslovice o lakovjernu i glupu čovjeku poput Stanca. Milan Rešetar zato
je Držićevu Novelu bio sklon tumačiti kao »pokladnu šalu, uzetu iz običnog života, što
samo donekle ima aparat pastirske igre« (Djela Marina Držića, 1930). Na sličan način,
kao dosjetku, šalu ili burlu uklopljenu u pokladni kontekst, Novelu je tumačio i Pavle
Popović (Novela od Stanca, 1925).

DISKURZIVNI OBLICI
Biografija, memoari/uspomene i dnevnik književne su vrste koje ujedinjuju povijesno-
znanstveni interes s umjetničkim oblikovanjem.
Ako su sve ove vrste djela napisane s pretežnom namjerom da zabave i pouče
široke slojeve čitateljstva, uključuju se u pojam publicistike.
U užem smisli publicistika su književna djela kojih je postanak i razvoj vezan za sve
veću ulogu sredstava javnog informiranja u javnom i kulturnom životu.
-publicistički, znanstveni i znanstveno-popularni stil ??
Književno-naučne vrste U književnosti postoje dela koja čine prelaz od
književnosti ka nauci i obrnuto. Predmet prikazivanja u tim delima jeste neki
istorijski događaj, život značajnih ljudi, savremeni život, uopšte stvarni život,
događaji i ljudi koje je autor video. Izlaganje je, najčešće, u pripovednoj formi i
prožeto ličnim osećanjem. Ponekad su književno-naučna dela bliža književnosti,
ponekad nauci, ali svako od njih sadrži, u većoj ili manjoj meri, i književne i
naučne odlike. Prema načinu prikazivanja, književno-naučne vrste imaju osobine
književnosti, a prema predmetu prikazivanja pripadaju nauci.

Biografija ili životopis je književno djelo koje opisuje život stvarne ili izmišljene
osobe, koje sadrži podatke o nečijem životu, ali tako da ne navodi samo konkretne
podatke iz života, nego zadire dublje u ljudske motive, vrline i mane, način na koji se
osoba nosila s problemima i osjećajima.
Biografija je delo u kojem se opisuje život neke značajne ličnosti: državnika, političara, umetnika,
naučnika itd. Pisac biografije može opisivati ceo život značajne ličnosti ili samo jedan period iz života
te ličnosti. On ne sme ništa izmišljati, a svoje delo piše na osnovu pisanih dokumenata ili pričanja
živih ljudi, stvarnih očevidaca. U biografiji se opisuje rad ličnosti, njen fizički izgled i osobine,
doživljaji, događaji, uopšte sve što doprinosi celovitom prikazivanju određene ličnosti. Biografija
mora biti pisana zanimljivo. Ako pisac nađe neki pisani podatak, treba snažno da ga oživi, ali ne sme
menjati istinu. Pisci biografija ukazuju na ličnosti visoke ljudske vrednosti, uzore na koje se treba
ugledati. Što je veći značaj za društvo ličnosti čiji se život opisuje, to biografija ima veću društvenu i
istorijsku vrednost.
Autobiografija je vrsta biografije u kojoj autor piše o samome sebi, o događajima u
kojima je sudjelovao, ljudima koje je poznavao i sl. Kad netko napiše vlastitu
biografiju. (Kamen na cesti, Marija Jurić Zagorka).
Autobiografija je delo u kojem autor opisuje svoj život, obično od rođenja pa do pozne starosti, ili
samo neke delove svog života. Ona se piše po sećanju, a budući da pisac govori o sebi i na osnovu
sećanja, uvek postoji mogućnost da nešto preuveliča ili umanji, da zbog lične afirmacije ponešto
izostavi, da zbog ljubavi ili mržnje prema nekome ili nečemu da veći ili manji značaj nekom
doživljaju ili događaju. Autobiografija može imati veliku vrednost ako su pojedinosti raznih događaja
ili doživljaja odabrane i stvarne, ako je stil živopisan i zanimljiv i ako se u njoj pominju ličnosti sa
kojima je autor dolazio u dodir.
Biografije i autobiografije mogu biti napisane u obliku pripovijetke ili romana, tj. tako
da imaju i književnu vrijednost. Tada ih nazivamo romansiranima/ romanesknima.
Autobiografska proza – autor je i glavni lik i pripovjedač. Pisano u 1. licu. Autor gradi
djelo na činjenicama iz vlastitog života.
Početkom XX. st. činjenice padaju u drugi plan, a naglasak je na stilistički posebno
oblikovanu prikazu subjektivne svijesti u razvoju, što pak pojedine autobiografije
uvodi u područje umjetničke proze (npr. autobiografski roman).
Autobiografski roman – autor pripovijeda o događajma iz svoga života
Autobiografski roman je oblik romana koji koristi tehnike autofikcije , odnosno
spajanje autobiografskih i fiktivnih elemenata. Književna tehnika se razlikuje od autobiografije
ili memoara po odredbi da je fikcija . Budući da je autobiografski roman djelimično fikcija, autor
ne traži od čitaoca da očekuje da će tekst ispuniti "autobiografski pakt". [1]Imena i lokacije se često
mijenjaju i događaji se rekreiraju kako bi bili dramatičniji, ali priča i dalje ima blisku sličnost s
pričom iz života autora. Dok se događaji iz autorovog života prepričavaju, ne postoji pretvaranje
tačne istine. Događaji mogu biti preuveličani ili izmijenjeni u umjetničke ili tematske svrhe.
Romani koji prikazuju postavke i/ili situacije s kojima je autor upoznat nisu nužno
autobiografski. Ni romani koji uključuju aspekte izvučene iz autorovog života kao manje detalje
radnje. Da bi se po većini standarda smatrao autobiografskim romanom, mora
postojati protagonist po uzoru na autora i središnja linija radnje koja odražava događaje u
njegovom ili njenom životu.
Romani koji ne ispunjavaju u potpunosti ove zahtjeve ili su dalje udaljeni od istinitih događaja
ponekad se nazivaju poluautobiografskim romanima.
Mnogi romani o intenzivnim, privatnim iskustvima kao što su rat , porodični sukobi ili seks ,
napisani su kao autobiografski romani.
Neka djela se otvoreno nazivaju ' nefikcijskim romanima '. Definicija takvih djela ostaje
nejasna. Termin je prvi put široko korišten u odnosu na neautobiografski
film Hladnokrvno od Trumana Capotea , ali se od tada povezivao s nizom djela koja su otvoreno
crpela iz autobiografije. Naglasak je na stvaranju djela koje je suštinski istinito, često u kontekstu
istraživanja vrijednosti ili nekog drugog aspekta stvarnosti. Knjige Zen i umjetnost održavanja
motocikala Roberta M. Pirsiga i Tao Muhameda Alija od Davisa Milleraotvoreno sa izjavama koje
priznaju da su događaji izmišljeni, ali navode da su istinite 'u suštini'.
Autobiografska pripovijetka
Npr. Ime, Julijana Matanović
Npr. Nazor, Voda. Voda je poznata Nazorova autobiografska pripovijetka nastala između 1923. i
1926. godine. Pisana je u prvom licu i podijeljena na dvanaest poglavlja, ali bez obzira na to kroz cijelu
priču se provlače tri osnovne teme kao što su: suša, dolazak broda i nevrijeme.
U pripovijetki se kombiniraju dvije teme: strah dječakova oca da bi ga prirodna katastrofa mogla
omesti u namjeri da pošalje sina na školovanje i suša, koja je uzrokovala već toliko štete.
Rješenje je jedino voda, ali i ovdje se upliće ironija jer kada kiša napokon padne, ima je u tolikim
količinama da će šteta biti još veća. Kako radnja ide dalje tako se postavlja pitanje koliko će
spomenuti događaji utjecati na sudbinu glavnog lika Vlade. Hoće li na kraju otići na školovanje?
Odgovor dolazi na kraju.
Pripovijedajući o posljedicama suše Vladimir Nazor je htio pokazati koliko je težak život ljudi koji žive
na otoku i koliko ovise o vremenskim prilikama. Prikazano je kako suša djeluje na stanovnike Velog
Sela te na život samo jedne obitelji. Čovjek u teškim životnim situacijama obično pokaže pravo lice i
tada sve ono što je dosad naučio biva stavljeno na kušnju.
U djelu se na kušnji nalazi Vladin otac uvjeren u pobjedu dobrote. Razgovor između oca i sina
učvršćuje odnos, koji se temelji na međusobnom poštovanju. U tom se trenutku otac i sin uzdižu
iznad situacije koja se na prvi pogled čini bezizlaznom. Tada postaju svjesni da samo uz međusobnu
podršku mogu opstati u okrutnom svijetu gdje mnogi mare samo za sebe i svoju sudbinu.
Pripovijetka je puna dinamičnih scena, a najviše je istaknut kontrast između ponašanja dječakova oca
i svjetine. S jedne strane je iracionalno ponašanje većeg broja ljudi, a s druge strane razuman čovjek.
Radnja se odvija na otoku Braču u mjestu Velo Selo s uobičajenim mediteranskim kućama i
vinogradima. Vrijeme radnje je druga polovica 19. stoljeća ili 1886. godina kada Nazor treba krenuti
na školovanje u Split.
Priča je napisana jednostavnim jezikom, ali se u dijalozima likova čitatelj može susresti sa čakavskim
govorom ljudi s otoka. Vlado i otac govore književnim jezikom, a svi ostali čakavskim narječjem.
Upotreba čakavštine daje još više uvjerljivosti cijeloj pripovijetki.
Biografska priča sažeto govori o životu neke osobe predstavljajući na zanimljiv način
njezina djela i postignuća. Npr. Francesca Cavallo i Elena Favilli: Mary Shelley.
Memoari - memoarska proza su prozno djelo u kojem pisac iznosi sjećanje na
događaje u kojima je sudjelovao. Sjećanja na protekle godine, ljude i događaje, s
piščevim komentarima i doživljajima.
Poseban oblik autobiografije su memoari, gdje naglasak nije na faktografiji, nego na
uspomenama, osjećajima, sjećanjima.
Npr. Stjepan Radić, Uznički spomeni
Memoari su književno-naučno delo u kojem autor iznosi svoje uspomene o događajima koje
je doživeo (kao savremenik ili učesnik) i o ljudima koje je poznavao. Pri pisanju memoara
pisac mora paziti na istorijsku tačnost, tj. mora biti objektivan. Pisci memoara beleže svoja
sećanja na ljude i događaje posle dužeg razmišljanja, što znači o onome što je već prošlo.
Njima se može verovati, ali se moraju poznavati istorijske činjenice. Memoari jesu istorijski
spis, ali istovremeno i poprilično autobiografija. Memoare pišu državnici, naučnici, umetnici i
zato memoari predstavljaju važan izvor za proučavanje jednog vremena.
Dnevnik je prozno djelo u kojem pisac iz dana u dan (kronološki) iznosi svoje
događaje, misli, osjećaje i raspoloženja.
Autor iznosi stavove i doživljaje događaja i osoba iz svoga života. Pripada autobiografskoj
prozi. Organizira se po danima i naslovljava datumima. U principu nije namijenjen
objavljivanju, ali nekad se objavljuje kao vrsta dokumentarne književnosti.

Dnevnik je književno delo u kojem pisac prikazuje ljude i događaje svoje sredine i svog
vremena, a uz to opisuje i svoja osećanja i razmišljanja. Ako dnevnik sadrži bitne i značajne
istorijske podatake, onda ima veliku vrednost za istoričare. Dobar dnevnik odlikuje se
iskrenošću i neposrednošću. U njemu se nalaze datum i mesto odvijanja događaja ili
doživljaja. On je lična istorija, ali paralelno sadrži istorijske događaje koji su uticali kako na
društvo tako i na sudbinu autora. Dnevnik piše osoba snažnog duha koja želi da sačuva svoja
osećanja i misli povodom raznih događaja u sopstvenom životu, kao i u društvu u kojem je
živela. Oblici saopštavanja mogu biti različiti, u vidu priča, pesama, monologa, dijaloga, pa je
dnevnik najslobodnija forma pisanja.
Npr. Dnevnik Ane Frank. Dragocjeno svjedočanstvo o stradanju Židova i drugim događajima
tijekom 2. svj. rata. Anin stil ima odlike lirske ispovijedi, misaonosti i duhovitosti.
Npr. Joža Horvat, Besa
Dnevnike i memoare obično pišu poznate ličnosti, a stil im je pretežno publicistički
(novinarski), tj. zasnovan je na objektivnim podacima, no može biti i književni ako se
autor koristi sredstvima književnog izražavanja.

Putopis je prijelazni oblik između književnosti i znanosti. U njemu se umjetnički

oblikuje precizan opis nekoga putovanja i u nj autor unosi svoje dojmove, osjećaje,
stajališta, prosudbe.
– pisac opisuje krajolike i mjesta kojima je putovao, ljude i običaje, iznosi svoja zapažanja,
razmišljanja, osjećaje.
Prozni tekst u kojem se subjektivno i slikovito opisuje neki kraj, njegov krajolik i
atmosfera. U putopisu autor iznosi svoje dojmove i osobne doživljaje s putovanja i
susreta s (ne)poznatim krajevima i ljudima. Putopis se temelji na piščevu
promatranju, zapažanju i detaljnom opisivanju nekog kraja (regije ili mjesta),
njegovih prirodnih ljepota, kulturno-povijesnih, umjetničkih i zemljopisnih obilježja,
te drugih specifičnosti karakterističnih za opisani kraj (običaji, ljudi, obredi).
Putopis je vrsta književnog dela u kojoj pisac iznosi svoje utiske o zemljama i predelima kroz koje
putuje. On sadrži geografske, etnološke i istorijsko-kulturne podatke, kao i razne zanimljivosti u vezi
sa ljudima raznih krajeva koje je pisac posetio. Putopis je namenjen drugima (čitaocima), pa zato treba
da bude pisan zanimljivo i živopisno, da u njemu bude što više tačnih podataka. Ukoliko je putopis
konkretniji, stil osećajniji, podaci slikovitiji, utoliko on ima veću umetničku vrednost. Kao književno-
naučna vrsta postepeno se gubi zbog sve češće televizijske, novinske i radio reportaže.
(Putositnice, Antun Nemčić)
npr. Matoš, Oko Lobora. Matošev izraz je slikovit, afektivan (osjećajan), akustičan,
ritmičan, a njegov stil ima i lirskih obilježja.
Matko Peić, Đakovački vezovi. Peić je erudit – čovjek velikog znanja, ali i umjetnik
izoštrenog oka i umjetnik riječi. Peić tekst oblikuje: izricanjem podataka o gradu,
ljudima, običajima i svečanostima; sjećanjima na materijalnu i duhovnu kulturu
Đakova i Slavonije, slikovitim poredbama i kontrastima.
Npr. Joža Horvat, Besa
Matko Peić, Skitnje
Npr. Stipe Božić, Svete planine svijeta (i dokumentarni serijal): Phari Lapcha – božanski tron.
Autor iznosi događaje sa svojeg alpinističkog pohoda na dotad neosvojeni vrh Phari Lapcha.

Esej/ogled: književna vrsta u kojoj biva ujedinjena znanstvena namjera u obradi

određenog životnog ili znanstvenog pitanja s težnjom da se ta obrada ostvari na
umjetnički konkretan, živ, uvjerljiv i stilski dotjeran način = spoj znanstvenog i
umjetničkog. Esejistički stil – poseban stil, služi se znanstvenim terminima.
Esej je kraći spis, rasprava kojom autor iznosi svoj stav o nekom književnom,
političkom, umetničkom, moralnom, društvenom, naučnom problemu. Pisac eseja
detaljnije osvetljava određeni problem ili neki njegov deo. Mnogi eseji oblikovani su
lepim stilom, dubinom misli, pa čak i lirskim tonovima.
- kao knjiž. vrstu stvorio ga je Michel de Montaigne (podrijetlo u starih Grka), za
razvoj je zaslužan F. Bacon, a danas je najčešći oblik književne kritike.
- važna vrsta suvremenog doba
- važno je zaključivanje
Esej je kraća prozna vrsta u kojoj se obrađuje različita tematika, bilo iz života ili iz znanosti,
na način koji uključuje razmišljanje i zaključivanje, ali također ima i sposobnost umjetničkog
oblikovanja.
Naziv "esej" dolazi od francuske riječi essai, što znači pokušaj.
U eseju do izražaja dolazi osobni stav pisca, njegov izbor problema o kojima piše i njegov
vlastiti način izlaganja i zaključivanja, ali moraju biti prisutne i vrijednosti koje
pripisujemo znanosti i filozofiji: određena dosljednost u zaključivanju, uviđanje važnosti nekih
tema i sklonost prema misaonoj razradi problematike. Esej je često posvećen
upravo književnosti, pa se u njemu na umjetnički vrijedan način obrađuju teme kojima se bavi
znanost o književnosti.
Začetnik esejističke proze je Michel de Montaigne, koji u svojemu djelu "Eseji" obrađuje
najrazličitije teme na način svojstven esejističkom pristupu.
Esej je oblik stručnog djela.[1]

Kao stari oblik, a danas zapravo samostalna vrsta, književni (pa i književno-
filozofijski, filozofijsko-književni itd.) esej na osobit način “pomiruje” literaturu i
znanost, refleksivnost i neograničenu maštovitost; slobodan u izboru sadržaja, nije ni
kritika ni feljton, ni rasprava ni članak, naime složeniji je od njih, “gospodska” je i
“najelastičnija”, vrlo česta i gotovo prevladavajuća forma suvremene književnosti
(esej-roman, roman-esej...); ponekad nalik palimpsestu, posebno strukturirane teksture,
esej je, ponovimo s Tinom Ujevićem, kurziv književnosti.
esej (franc. essai: ogled, pokušaj), kraći prozni sastavak u književnosti, znanosti i
publicistici visokog stupnja prilagodljivosti u obliku te razvedenoga tematskoga i stilsko-
retoričkoga repertoara. Takav kontekst izvedbe i recepcije pogoduje tzv. subjektivnomu
tipu iskaza koji je eseju svojstven od njegove renesansne inauguracije. Onodobni homme
de lettres nije nalazio više uporište za tumačenje svijeta u srednjovjekovnim filozofsko-
teološkim sumama pa je posezao za jezgrovitijim dionicama znanja i govora. Uz iznošenje
opaski o burnoj suvremenosti (zemljopisna i medicinska otkrića, vjerski ratovi, slom
geocentrizma), on je kompilirao i komentirao probrane pouke (leçons: P. de Messieu) iz
svoje lektire. Prvi takvi radovi upadljivo su nosili obilježja antičkih »krparija«
(→ CENTON), ali s objavljivanjem Eseja (1580; prošireno izdanje 1588) M. de Montaignea
i  Eseja ili savjeta, građanskih i moralnih  (1597; prošireno izdanje 1625) F. Bacona oni su
već prerasli u novi žanr. Esej je tako nastao kao pokušaj uobličavanja iskaza koji je
preuzimao odlomke prošlosti bez obveze da tu prošlost obnavlja kao što je preuzimao i
odlomke suvremenosti bez obveze da slijedi znanstvene postupke. Njegov je autor
prisiljen u sebi sjediniti »čovjeka činjenica« i »čovjeka u oblacima« (Th. W. Adorno) pri
čemu rascjep između misaone i pjesničke riječi, dugovječan u europskoj kulturi, svodi na
individualnu mjeru. U tome mu pomaže proces
preobrazbe phantasiae (odn. imaginatio; R. Klein, J. Starobinski) u kojem taj koncept gubi
spoznajna, a stječe umjetničko-prikazivačka obilježja. Na toj se pozadini esej potom
uklapa u roman (L. Sterne, de Sade, Th. Mann), esejističku kritiku ili duhovitu i ležernu
kozeriju (Sainte-Beuve). – U hrvatskoj književnosti esej je dobio zamah na prijelazu u
XX. st., posebno u formi podliska (A. G. Matoš, T. Ujević, A. Šoljan). Kritički zahvaća cijeli
spektar interesa (M. Krleža) ili se specijalizira za potrebe profinjena tumačenja kakve
poetičke ideje (R. Marinković, Z. Mrkonjić, H. Pejaković).

Roman-esej nastaje kada umjetnička obrada potpuno nadvlada znanstvene namjere,

te esej prelazi u određeni tip fabularnog romana;
epsko pripovijedanje se nadopunjuje asocijacijama i osjećajima;
Roman Vladana Desnice "Proljeća Ivana Galeba" ima veoma specifičnu strukturu, to
je moderan roman, u formi eseja, kraće rečeno: roman - esej. Radnja nije kronološki
prikazana, odnosno radnja klasičnog tipa i nije zastupljena, tu je akcenat stavljen na
subjektivne doživljaje i osjećaj glavnog lika.;
Jean-Paul Sartre: roman Mučnina. Riječ je o filozofskom i egzistencijalističkom
romanu pisanom u obliku dnevnika glavnoga junaka Antoinea Roquentina, koji se
zbog umetnutih filozofskih dijelova može nazvati i roman esej.;

U okviru novinstva razviše se književne vrste/U publicistici su najvažnije vrste:

reportaža, feljton i polemika.

Feljton/podlistak (na živ i popularan način obrađuju se pitanja umjetnosti, znanosti i

filozofije, te pitanja koja su trenutno od općeg društvenog značenja),
u okviru novinskog feljtona razvio se roman-feljton: Roman feljton poseban je tip
zabavnog romana kojega obilježava struktura prilagođena izlaženju u nastavcima. 
feljton (franc.), publicistička proza koja kratkim opisom predočava pojave suvr. života;
članak u kojem su knjiž., soc., znanstv., zabavni i drugi sadržaji predočeni popularno i stilski
vješto; upotrebljava retoričke figure, jezične igre. Po obliku može biti napisan kao pismo,
feljtonski portret, kao problemska meditacija, skica, zapis šetača ili kao putopisni feljton; nije
tipična novinska vrsta. Prvobitno dio polit. lista u kojem se nalazio prikaz kult. života, ugl.
kaz. kritika; prvi f. objavljen je u pariškome listu Journal des Débats  (1800), a prvim
feljtonistom smatra se opat J. L. de Geoffroy. U hrvatskome se uobičajio
naziv listak ili podlistak, čime se opisuje i posebno pozicioniranje f. u sklopu časopisa ili
novina, odvojenog od drugog priloga graf. nijansama (slog, linija). Osnove hrv. feljtonistike
zacrtao je A. Šenoa svojim Zagrebuljama (1866), najpoznatiji opus ostvario je A. G. Matoš, a
suvr. f. obilježili su A. Šoljan, V. Tenžera, T. Torbarina i Z. Berković.
Feljton je vrsta književnog žanra koji po svojim karakteristikama objedinjuje novinarstvo i
književnost, zadovoljavajući uvjete oba stila.
U početku se feljtonom smatrao tekst koji se objavljivao u novinama, ali čiji bi sadržaj bio
pretežito književnog karaktera. Poput kritika, on bi osmatrao umjetnička ili književna djela ili
pak znanstvene teme, ali bi njegova pisana forma bila slobodna, stil jednostavniji, a jezik
prisniji čitatelju, pa je time bio čitalački prihvatljiviji širokim masama. Ovakva forma
naslijeđena je još iz doba prosvjetiteljstva kada su se znanstvene ili visokoumjetničke knjige
prikazivale u nešto jednostavnijim formama kako bi bile razumljive manje učenom ili manje
stručnom čitateljstvu.
Feljton se kao književna vrsta odvojio od novinarskog članka u 19. stoljeću, kada je opet J.L.
Geoffroy tiskao članke na posebno umetnutom listu u jednim novinama. Ti članci postali su
toliko popularni da su se počeli tiskati u samim novinama, ali na posebnom mjestu, poput
današnjih kolumni.
Kasnije se feljton razvio u formu kojom nalikuje ili eseju ili kraćem članku koji komentira
aktualnu temu. Feljtoni svojim sadržajem proširuju znanje o aktualnim stvarima ili
događajima, ali ne kao nekakvi izvještaji, već kao komentari na te izvještaje, kakve
susrećemo u novinskom članku. Feljton je donekle osoban, ali i poprilično objektivan stav o
nekoj aktualnoj temi koja bi čitatelja trebala obavijestiti o široj slici te teme, kakvu ne može
dobiti iz novinskog izvještaja.
Danas se feljtoni često nazivaju i kolumnama, a u nekim državama, poput Njemačke,
feljtonom se smatra cijeli odjeljak u novinama posvećen kulturi i umjetnosti.
Podlistak ili feljton (fra. feuilleton) pripada publicističkoj vrsti. Dobio je naziv zbog
stalnog mjesta na kojem je objavljivan u novinama, a na živ i popularan način
obrađuje pitanja umjetnosti, znanosti, filozofije i politike, za koja se smatra da su od
značenja za širu zajednicu i zanimaju širu publiku.

feljton (franc. feuilleton, od feuillet: list papira), podlistak, novinska vrsta kojoj se

književne značajke u novinama obilježavaju izdvojenom kolumnom; u Njemačkoj
označava i cijeli odjeljak dnevnih novina posvećen kulturi. Nasljednik prikaza knjiga i
učenih novinskih članaka iz doba prosvjetiteljstva, feljton se osamostalio književno-
umjetničkim razmatranjima koja je opat J. L. de Geoffroy objavljivao 1800. na
posebno umetnutom oglasnom listu Journal des Débats. Članci su zbog velike
popularnosti ubrzo u tom dnevniku izborili vlastiti prostor »pod crtom«; odatle
hrvatski naziv podlistak. S porastom novinskih naklada u XIX. st. raspon se feljtona
širio obuhvaćajući aktualna umjetnička, kulturna i popularnoznanstvena pitanja.
Nastao je i tzv. roman-feljton,  koji je uzbudljivim zapletima podizao novinsku nakladu
(u Njemačkoj od 1784. A. Wieland, F. Schiller; u Francuskoj u XIX. st. H. de Balzac, E.
Sue; u Engleskoj Ch. Dickens). Podilaženje masovnomu čitateljstvu, stilski manirizam i
dnevna površnost doveli su u XX. st. do obezvrjeđivanja tzv. feljtonizma kao duha
vremena (K. Kraus, H. Hesse, E. Bloch). Istaknuti su hrvatski feljtonisti bili A. Šenoa, A.
G. Matoš, T. Ujević, A. Šoljan, D. Cvitan, V. Tenžera, I. Mandić i dr.

Reportaža (može se približiti umjetničkom načinu izražavanja)

Reportaža je priča kojom se na živ, osećajan, slikovit i zanimljiv način predstavlja
savremeni život, ljudi i događaji. Ta književno-naučna vrsta vezana je za razvitak
dnevne štampe. Reportaža može biti novinska i umetnička. Novinska reportaža je
kratka, živa, ubedljiva slika o svakodnevnom životu i ljudima. U novinskoj reportaži
autor ne piše o sebi, već o drugima. On može da iznese stav o ljudima ili pojavama,
ali veoma kratko, jasno i konkretno. Umetnička reportaža ima sve elemente kao i
novinska reportaža ali je bliža pripoveci, tj. opisuje se jedna ličnost i jedna radnja.
Tema je, takođe, iz sadašnjeg života, nešto što je pisac video ili događaj u kojem je i
sam učestvovao. Umetničkih reportaža nema mnogo jer su ih njihovi pisci označavali
kao pripovetke.

Studija i traktat su oblici koji se javljaju kada znanstvena vrijednost prevlada nad
umjetničkim oblikovanjem. Oni ne pripadaju umjetničkoj prozi.

Marko Aurelije, poznat i kao 'car-filozof', pred kraj života zapisao je zbirku svojih
misli, naslovljenu izvorno 'Samome sebi', danas poznatiju kao Meditacije ili Misli.
Taj njegov dnevnik svojevrsna je introspekcija, ali i pomoć samome sebi, no danas ta
knjižica ostaje kao dragocjeno filozofsko blago u kojem možemo naći utjehu,
motivaciju i pomoć.
U Meditacijama nema naznaka formalne funkcije Aurelija; ne spominju se aktualna
državna pitanja, politički protivnici i generali, niti se navode pobjede nad barbarskim
plemenima ili opisi utišanih pobuna. Umjesto toga, Meditacije nude jedinstven i
rijetko viđen, introspektivan tekst, sastavljen u obliku kratkih osvrta i aforizama o
pitanjima poput prirode dobra i zla, održavanja vrline, uređenja svijeta kao cjeline i
nadilaženja svih vrsta strahova. Ranjiv i samokritičan, ali u isto vrijeme odvažan i
beskrajno iskren, Aurelije podsjeća samoga sebe i pruža si vodstvo karakteristično
stoičkim načelima, s ciljem ostvarivanja vizije boljeg i zadovoljnijeg sebstva. Čitajući
Meditacije, čitatelj dobiva jedinstven uvid u plemenitu borbu ljudskog bića sa samim
sobom, u svrhu postizanja ideala vrline, mirne duše i snažnog razuma, a samim time i
neprocjenjivu priliku primijeniti Aurelijeve savjete na svoj vlastiti put prema osobnom
boljitku. Utoliko, Meditacije predstavljaju uistinu unikatno djelo književnosti, kako iz
filozofske tako i iz doživljajne perspektive čitanja intimnih misli najmoćnijeg čovjeka
svoga vremena.
Meditacija je oblik teksta u kojem autor, razmišljajući o životu i odnosu s ljudima, piše o
načinu života kojim se čovjek može približiti Bogu, odn. o općeljudskim duhovnim
vrijednostima. Marko Aurelije: Meditacije.
Govor – objašnjava i upozorava, privlači slušaoce. Da bi govor što bolje uspio,
govornik piše podsjetnik s natuknicama (kratkim bilješkama) o sadržaju govora.

Govorništvo - način javnog izražavanja vlastitih misli, njihovo dijeljenje s drugima da

bi se na njih utjecalo. Dobar govor često je moćniji od zapisane riječi. Karakterizira
ga jasnoća, logičnost, poetičnost, emocionalnost, izražajnost.
Svaki je govornik svjestan važnosti uvodnog dijela govora, o kojem ovisi hoće li se
slušatelji zainteresirati i poslušati govor do kraja. U uvodu treba ponuditi pozornost
publike - navesti je da gleda i sluša govornika, stvoriti naklonost prema govorniku i
ponuditi interes za temu.
Ako imate nešto reći, recite to na neuobičajen način jer se ljudi doima samo ono što
je neuobičajeno.
Vlado Gotovac, povijesni govor Generali, Hrvatska se ne boji. Oni nemaju od čega
umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi.
Najpoznatiji govori:
W. Churchill: Ne mogu vam obećati ništa osim krvi, patnje, suza i znoja (1940.)
Martin Luther King: Ja imam san (1963.)