KNJIŽEVNOTEORIJSKI POJMOVI ZA DEVETI RAZRED

EPSKA KNJIŽEVNOST
Epika ili epska književnost (grčki: epos, riječ, govor, a zatim i priča, pričanje) skupni je naziv za književna djela u kojima
se pripovijeda o nekim događajima, koja imaju radnju i likove.

VRSTE I OBLICI
Epika obuhvaća svu pripovjednu književnost u stihu i prozi. Epska djela u stihovima ili epska poezija jesu epska pjesma i
ep. Proznih epskih oblika ili pripovjedne proze ima više oblika i vrsta. Najjednostavniji (i najkraći) pripovjedni oblicu su vic,
crtica i anegdota, a složeniji (razvijeniji) legenda, predaja, bajka, pripovijetka, novela i roman.

TEME I MOTIVI PRIPOVJEDNOGA DJELA

Svako pripovjedno djelo govori o nekoj temi. Tema je glavni predmet pripovijedanja, opisivanja ili prikazivanja u
književnom djelu. Temu pisac pronalazi i izabire u stvarnom ili zamišljenom životu. Odabranu temu pisac književno
oblikuje fabulom, likovima, izborom forme. Tema je najčešće izražena u naslovu djela. Ona može biti formulirana u
konkretnom ili slikovitom (metaforičkom, simboličkom) obliku i značenju. S obzirom na to da se određenom temom na
širok način zahvaća predmet književnog djela, uz temu postoje i brojne manje tematske jedinice. To su motivi.

OSJEĆAJI I MISLI
U književnom djelu, vezano uz njegovu temu i motive, prikazani su različiti osjećaji i misli. Oni mogu pripadati određenim
licima ili su neposredan iskaz samoga pisca. Osjećajima i mislima u djelu iskazuje se određeni svjetonazor, stav o životu
ili pogled na nj. Temeljna misao koja prožima književno djelo zove se ideja djela i u njoj je sadržan smisao što mu ga je
dao pisac.

PRIPOVJEDAČKI POSTUPCI
U obradi i iznošenju svoje teme prozni se pisac, pripovjedač koristi pripovijedanjem (naracijom), opisivanjem
(deskripcijom) i razgovorom (dijalogom). Pripovijedanjem se razvija fabula književnog djela te otkrivaju različiti stupnjevi
radnje o kojoj nas pisac izvješćuje.
Prozno (pripovjedno) djelo sadrži i veći broj opisa. Najčešće su to opisi vanjskog, fizičkog izgleda lika ili unutrašnjega,
osjećajnog ili psihičkog stanja lika. U prvom slučaju riječ je o ulozi opisa u stvaranju vanjskoga, a u drugome u stvaranju
unutarnjega ili psihičkog portreta. S obzirom na prostor u kojemu likovi žive i djeluju, pojavljuju se i različiti opisi
interijera (unutrašnjosti sobe, škole, broda, crkve, dvorca i sl.) i eksterijera (vanjskog prostora - dvorišta, parka, vrta,
ulice i sl.). Pisac nastoji tim opisima što uvjerljivije predočiti određeni lik te prostor u kojemu se nalazi, a koji je bitan i za
mjesto zbivanja. Posebna su vrsta opisa u djelu opisi prirode koji predočuju pejzaž. Razgovor (dijalog) u djelu pridonosi
življem razvoju radnje i jasnijem oblikovanju likova. Dijalog se pojavljuje kao direktan, u obliku upravnog govora, ili kao
indirektan, u obliku neupravnoga govora. Monolog je govor jednoga lika. Unutarnji monolog je način iznošenja misli
književnoga lika u kojemu se pripovjedač nastoji poistovjetiti s likom i ispričati njegova razmišljanja.

FABULA I KOMPOZICIJA KNJIŽEVNOGA DJELA

Fabula je slijed događaja uzročno-posljedično povezanih u vremenskom slijedu kakav se može dogoditi u zbilji.
Fabula može biti jednostavna ili nerazvijena (obično u kraćim pripovijetkama, novelama, bajkama, basnama) te složena ili
razvijena (u pripovijestima i romanima). Razvijena fabula sastoji se od glavne radnje i niza sporednih radnji, od kojih
neke mogu biti i zaokružene cjeline ili epizode.
Kompozicija je međusoban odnos pojedinih dijelova književnoga teksta. Sastoji se od ovih odrednica: a) početka radnje
(uvoda), b) zapleta (događaja koji potiče daljnja zbivanja), c) vrhunca radnje (najnapetijeg dijela), d) raspleta (događaja
koji potiče rasplitanje radnje), e) završetka.
Događaji u pripovjednom djelu mogu biti prikazani kronološkim (vremenskim)slijedom, ali i ne moraju. U nekim
pripovjednim tekstovima pisac se vraća u prošlost, a takav postupak nazivamo retrospekcija.

PRIPOVJEDAČ I PISAC
Pripovjedača je važno razlikovati od pisca. Pisac je stvarna osoba koja piše književno djelo, a pripovjedač je osoba koja
pripovijeda u književnom djelu. Tako pisac može napisati književno djelo u kojem je pripovjedač npr. djevojčica od 10
godina.
Pripovjedač može pripovijedati u 1. licu (ja-oblik pripovijedanja) ili u 3. licu (on-oblik pripovijedanja).

KNJIŽEVNI LIK
Književni lik bitna je sastavnica pripovjednog književnog djela. On, kao i ličnost u životu, živi, radi, osjeća i misli, riječju -
djeluje. Svako je njegovo djelovanje motivirano.
Književni se likovi dijele na glavne i sporedne. Glavni lik je nositelj glavne radnje, o njemu se najviše govori, on je
najplastičnije okarakteriziran, on je taj koji rješava probleme i sudjeluje u svim važnijim događajima. Ostali likovi su
sporedni, oni su manje važni, ali su u nekim odnosima s glavnim likom i utječu na radnju.

NOVELA je kraća pripovijetka u kojoj je težište na psihološkom, unutarnjem portretu lika za izabranom dijelu njegova
života.
MODERNA BAJKA je vrsta kratkoga proznoga djela u kojemu nema tipičnih bajkovitih bića (vila, patuljaka, zmajeva),
nego su nositelji radnje obično djeca ili životinje koje govore, razmišljaju i nose se s istim problemima s kojima se nose i
ljudi. Moderna bajka na ohrabrujući i motivirajući način progovara o teškim temama (npr. o neuklopljenosti u sredinu,
traženju samoga sebe i smisla života).

MEMOARI su prozno djelo u kojem pisac iznosi sjećanje na događaje u kojima je sudjelovao.

IRONIJA je podrugljivo ismijavanje slabosti i mana pojedinca ili društva.

SATIRA je jetko kritiziranje te oštro osuđivanje neke pojave ili karaktera.

HUMOR - S humorom se čitatelj susreće u svim tipovima i vrstama književnog djela, a najizrazitije u komediji i
pripovjednoj prozi (romanima i pripovijetkama). To je takav stil kojim pisac na šaljiv način opisuje neku svakidašnju
životnu pojavu, osobu i njezine težnje, odnosno osobine. U tom stilu pisac se koristi odabranim riječima, odnosno
izražajnim sredstvima koja pobuđuju smijeh.

STILOVI PRIPOVIJEDANJA - osjećajni (emotivni), refleksivni (misaoni), objektivistički i humoristični stil.

OSJEĆAJI I MISLI U PJESNIČKOM DJELU

Lirsko pjesništvo izražava i u čitatelju pobuđuje raznolike osjećaje i misli. Sve je to iskaz bogatoga emocionalnog
(osjećajnog), psihičkog (duševnog) i intelektualnog pjesnikova života. Za pjesnički jezik možemo reći da je prožet
emocionalnošću. Osjećaji o kojima pjevaju i izražavaju ih pjesnici u lirskim pjesmama mogu biti intimni kada je riječ o
najosobnijim pjesnikovim osjećajima ili opći kad je riječ o općeljudskim osjećajima. Po svojoj prirodi osjećaji su ljubavni,
rodoljubni, socijalni, humanistički.
U lirskom pjesništvo dolazi do izražaja i pjesnikov misaoni svijet. Svoje spoznaje o životu pjesnici prenose u sažeto
izrečene misli koje čitatelja pobuđuju na razmišljanje. Premda misli prevladavaju u misaonom (refleksivnom) i duhovnom
(vjerskom) pjesništvu, one se javljaju i u drugim lirskim pjesničkim vrstama.

TEME I MOTIVI PJESNIČKOG DJELA

Tema je onaj predmet, pojava, emotivno ili psihičko stanje koje pjesnik pretvara u pjesmu, odnosno izražava stihovima.
Tema se u lirskoj pjesmi razrađuje pomoću brojnih motiva, odnosno manjih tematskih jedinica. S obzirom na kratak oblik
lirske pjesme i na sažetost pjesničkog izraza, lirsko je pjesništvo zasićeno obiljem motiva. Oni slijede osnovnu temu i
omogućuju njezinu pjesničku obradu.

KOMPOZICIJA PJESNIČKOG DJELA

Lirska pjesma zbog sažetosti svoga izraza i kratkoće oblika zahtijeva posebnu kompoziciju. Kompozicija je način na koji se
motivi lirske pjesme međusobno povezuju u određene cjeline. Najuočljivija kompozicijska cjelina svake pjesme je strofa.
Kompozicijsku jedinicu čini i stih, koji je temeljna podloga pjesme.
Na kompoziciju osim strofne organizacije utječe i način na koji se nižu motivi u lirskoj pjesmi. Može to biti redoslijed po
analogiji (srodnosti) motiva, po kontrastu ili suprotnosti motiva, no motivi se mogu redati i po slobodnim predodžbama.

RITAM U PJESNIČKOM DJELU

Kompozicija pjesme pridonosi i njezinu ritmu, a ritmičnost je jedna od temeljnih značajki pjesničkog izraza. Ritam izvire iz
određene pravilnosti u gradnji stiha. U vezanim stihovima to je pravilna izmjena dugih i kratkih, odnosno naglašenih i
nenaglašenih slogova. Ritam slobodnih stihova ovisi o duljini stiha, posebnom poretku riječi, ponavljanjima, nabrajanjima
i sl. I u vezanim i u slobodnim stihovima, na ritam utječu i opkoračenja (prenošenja dijelova stiha iz jednog stiha u drugi).
Vrlo je značajna i uloga stanke, odnosno cezure u stihovima. Po svojim obilježjima ritam u lirskoj pjesmi može biti brz,
spor, ujednačen, smiren, uznemiren. Ritmom se izražava i naglašuje osjećajno ili misaono obilježje pjesme. To znači da
veseloj pjesmi pogoduje brži ritam, a tužnoj sporiji ritam.

LIRSKI SUBJEKT je naziv za ono unutrašnje "ja" koje svojim govorom gradi pjesmu i u njoj izražava svoju duševnost.
Često je to sam pjesnik, ali može biti i neka druga osoba, ili čak neko neidentificirano unutarnje biće pjesme. Često je to
"ja" i gramatički prisutno u pjesmi (kao prvo lice jednine).

ELIPSA je izostavljanje pojedinih riječi iz rečenične cjeline, ali tako da se ipak može razabrati smisao cjeline. Primjeri:
poslovice –zgusnutost u izražavanju (Mi o vuku, vuk na vrata); Sverazorni će ritam po ulici da ori: / Gori! Gori!, M. Krleža

PREBACIVANJE - prenošenje jedne riječi u novi stih (za razliku od opkoračenja koje prenosi nekoliko riječi u novi stih)
ANAFORA - figura u kojoj se ponavljaju riječi na početku stihova. Primjeri: Tamo, tamo da putujem,/tamo, tamo da
tugujem. T. Ujević

EPIFORA - figura u kojoj se ponavljaju riječi na kraju stihova. Primjeri: Čujem u snu/ Sanjam u snu/ Vidim u snu. J.
Kaštelan

LITOTA - LITOTA je figura suprotna hiperboli; umanjuje, odnosno ublažava jer pravi izraz zamjenjuje slabijim i to
negativnim i suprotnim. Od eufemizma se razlikuje po tome što se izraz prividno oslabljuje, a zapravo se želi pojačati i
često se koristi radi postizanja ironičnog efekta. Primjeri: otišli ste malo predaleko –teško ste pogriješili; nije on budala; i
mi o tome nešto znamo –upoznati smo s time; U strahu za ljubav ispitujem srce./Što ima za nju? Ima, ima dosta. D.
Cesarić

ASINDETON - nastaje nizanjem riječi bez njihova gramatičkog povezivanja (izostavljanje veznika). Primjeri: Topovi,
bombe, džemije, torpedi, / Sistemi suhi, kumiri od mjedi, / Plemići lažni –carski svodnici, / Mračnjaci tusti, vragu srodnici.
A. G. Matoš

POLISINDETON nastaje nizanjem veznika bez gramatičke potrebe. Primjeri: I nema ga sutra, ni prekosutra ne, / I vele
da bolestan leži, / I nema ga mjesec, i nema ga dva, / I zima je već, / I sniježi..., D. Cesarić

RETORIČKO PITANJE označuje posebnu uporabu upitnih rečenica koje se rabe bez nakane da stvarno označe pitanje.
Pojačavamo izraz, a ne tražimo odgovor. Primjeri: Nije li te sram?, Niste li trebali naučiti?; Tko me ponizio k rijeci / mene
koja sam voda? / Tko mi je dao udes izvora i ušća? / Tko mi je rekao smrt, / meni, koja sam beskrajna?, V. Krmpotić

SIMBOL je zamjenjivanje neke riječi, pojave ili pojma njegovom uvjetnom, alegorijskom oznakom.
* Stalni simboli –emblemi –upotrebljavanju se u cjelokupnoj kulturi (križ=kršćanstvo, srce=ljubav, vaga=pravda)
* Pjesnički simboli –upućuju na značenje koje je shvatljivo tek u okviru pojedinog djela ili opusa pojedinog pisca

ANTITEZA je posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. Antiteza riječi, rečenica,
Primjeri: Sit gladnu ne vjeruje, Tijesan mi bijaše vijek, a velebna mi bijaše duša. Kamov
Nebo je crno, a zemlja je bijela, Gautier

SLAVENSKA ANTITEZA posebna je vrsta antiteze koja se često pojavljuje u hrvatskom i općenito južnoslavenskom
usmenom pjesništvu. Sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora.
Primjer: Što se bijeli u gori zelenoj?/Al' su snijezi, al su labudovi?// Da su snijezi, već bi okopnuli,/labudovi već bi poletjeli//
Nisu snijezi, nit su labudovi,/nego šator age Asan-age.//

EPSKA POEZIJA - Epska poezija je naziv kojim se označavaju klasični oblici epike - ep i epska pjesma, koji su stvarani u
stihu. Epska poezija je nastala veoma davno, i to najprije u okviru usmenog književnog stvaranja. Epski pjevač (Grci su
ga zvali rapsod) pričao je skupu slušatelja o onome što ih je zanimalo kao pripadnike iste narodne zajednice, pa je svoje
priče uzimao iz prošlosti te zajednice i opjevao pothvate njenih slavnih junaka. Pri tome je on idealizirao prošlost o kojoj
je pjevao i historijske ličnosti pretvarao u epske junake, koji utjelovljuju kolektivne ideale, etičke vrijednosti i težnje
cijelog naroda.

OBILJEŽJA EPSKE POEZIJE

Za epsku poeziju karakteristična su obilježja:

1. retardacija (zadržavanje, usporavanje radnje),
2. epska opširnost (detaljno opisivanje pojedinosti),
3. epska objektivnost (odsutnost pjevačevog emocionalnog angažiranja),
4. brojna ponavljanja (izraza i čitavih stihova),
5. epski stil (stalni epiteti, epske formule),
6. uzvišen ton (izražava čežnju za minulim vremenima),
7. epski stih (narodni epski deseterac u nas ili heksametar u klasičnoj književnosti).

DRAMA

Drama ili dramska književnost obuhvaća književna djela koja su prvenstveno namijenjena izvođenju na pozornici. Iako se
dramski tekst može čitati kao i svaki drugi književni tekst, ipak on svoj pravi smisao dobivaju u kazališnoj predstavi. U
drami nema pripovjedača, nego glavne dijelove čini govor glumaca. Fabula dramskog teksta se ne pripovijeda, već se
postiže izmjenom dramskih situacija. Dramska situacija je odnos među likovima u nekom trenutku. Dramska se situacija
ostvaruje govorom i postupcima likova. Govor likova ostvaruje se kao dijalog (razgovor među likovima) ili monolog
(izlaganje jednog lika).

Dramska radnja temelji se na nekom sukobu ili zapletu koji se na kraju razrješava. Taj dramski sukob izaziva stalnu
napetost koja je pokretač radnje i zanimanja gledatelja.
Dramska su književna djela posebno oblikovana tako da sadrže:
1. popis likova (ponekad postoji naznaka nekih njihovih osobina), vrijeme i mjesto radnje,
2. dijelove teksta koje glumci izgovaraju na pozornici - uz ime lika navedene su riječi koje glumac izgovara (replika),
3. dodatna objašnjenja napisana najčešće kosim slovima, u zagradi, koja se ne izgovaraju, nego služe samo kao naputak
za razumijevanje teksta, tj. uputa glumcima i redatelju kako nešto odigrati na pozornici (didaskalije).

Dramska djela imaju i uobičajenu kompozicijsku shemu:

MONODRAMA je dramski tekst u kojoj sudjeluje samo jedan lik.

NARODNA (USMENA) KNJIŽEVNOST

Narodna (usmena) književnost je književnost koju je narod stoljećima stvarao, čuvao i prenosio naraštajima usmenim
prepričavanjem, sve dok je nisu zapisali sakupljači narodnoga blaga.

Usmena književnost sastoji se od bajki, priča, poslovica, legendi, lirskih, epskih i lirsko-epskih pjesama, uspavanki,
zagonetki, zdravica...

Stilske karakteristike narodnih pjesama:

a) ponavljanje - radi lakšeg pamćenja većeg broja stihova
b) stalni epiteti - epiteti koji se javljaju u različitim pjesmama u istom obliku i značenju, bez obzira na konkretnu situaciju
u pjesmi

NARODNA LIRSKA PJESMA

- iznosi pjesnikove osjećaje i misli o životnim situacijama

- tematski obuhvaćaju cjelokupan čovjekov život pa se dijele na:
1. prigodne: a) koledske - izvode se oko Božića
b) dodolske - koje su vezane uz proljeće
c) jurjevdanske
2. posleničke - pjevaju se uz rad, npr. sjetvu
3. svatovske,
4. uspavanke,
5. tužbalice,
6. ljubavne, itd.
- obično su spjevane u osmercu (sa stankom/cezurom iz 4. sloga) ili šestercu
- primjeri: Ive jaše, Nesretna djevojka, Košuta djevojka, Margeta je žito žela

NARODNE LIRSKO-EPSKE PJESME

- u njime pjesnik pripovjednim tkivom (sažetom fabulom, likovima, naracijom) oblikuje temu i stvara pjesničke slike koje
odražavaju njegove osjećaje i pobuđuju naše osjećaje i slike
- pojavljuju se i dramski elementi (sukob među likovima, dramska kompozicija)
- dijele se na: a) BALADE - pjesme s tragičnim završetkom (Hasanaginica)
b) ROMANCE - pjesme vedrog sadržaja (Mare)

NARODNE EPSKE PJESME

- najčešće pripovijedaju o nekom događaju iz naše povijesti (o bitkama s Turcima i drugim neprijateljima i o slavnim
junacima)
- opširne su, s čestim ponavljanjima stihova
- spjevane su u epskom desetercu (sa stankom / cezurom iza 4. sloga)
- primjeri: Ive vara dva duždeva sina, Bitka na Krbavskom polju, Ive sestru Draginju spašava

NARODNE PROZNE EPSKE VRSTE

- narodne pripovijetke - u njima je slikana životna stvarnost, često ono što je u njoj neobično; u životnom putu glavnog
lika obično dolazi do naglih preokreta; često sadržavaju i šaljive elemente (Ero s onoga svijeta, Porod i krštenje Petrice
Kerempuha)
- narodne bajke - donose fantastične slike i mitološke pojedinosti; često govore o borbi čovjeka protiv zamišljanih
neprijateljskih sila u prirodi (zmajeva, aždaja, divova i sl.); novije narodne bajke prikazuju fantastičnim pojedinostima
protkane odose među ljudima (Mala vila, Babina Bilka)
- narodne basne - kraće pripovijetke u kojima se pomoću životinja prikazuju različita životna iskustva te pojedini ljudski
karakteri, izruguju se ljudske slabosti, imaju poučni karakter (Paun i sokol)
- narodna anegdota - kratka, sažeta pričica o događaju s poantom na kraju (Oholica)
- narodne legende - donose fantastične podatke, ali iz zbilje su povijesni i zemljopisni nazivi, imena istaknutih pojedinaca
i sl. (Dolazak Hrvata)

NARODNA DRAMA

- kraći dramski oblici, često protkani humorom i ironijom

- primjeri: Poklad i majka (pokladna igra), Štef i Bara (svadbena komedija)