Roman Jakobson

O jeziku

Biblioteka Priredile
THESAURUS Linda R. Waugh
/3. knjiga/ i
Nakladnik Monique Monville-Burston
Disput, Zagreb

Za nakladnika
Josip Pandurić
S engleskoga preveo
Urednik izdanja
Damjan Lalović
Josip Užarević

Recenzenti
Ivo Pranjković
Josip Silić

Redaktura prijevoda
Višnja Josipović Smojver

Jezičnaredaktura
Josip Silić

Godina i mjesec objavljivanja

2008, ožujak
Cl P-zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 658300
Disput
ISBN 978-953-260-038-4 Zagreb, 2008.
 4. POGLAVLJE

Govorni događaj i funkcije jezika

PRIREĐIVAČKA BIUEŠKA
Naredni tekst iznosi Jakobsonov čuveni model govornoga događaja s njegovih
šest čimbenika i šest odgovarajućih funkCija, pri čemu se funkcija definira kao usre-
dotočenost na jedan od čimbenika. Stupanj važnosti svake funkcije i potencijalna
prevlast jedne od njih određuju različite žanrove i načine upotrebe jezika.
Jakobson je ponudio vrlo slično razmatranje te problematike u svome predsjed-
ničkom govoru Američkomu lingvističkom društvu (objavljen kao 1976c, napi-
san 1956). Mi smo međutim odlučile uvrstiti mnogo poznatiju raspravu- početni
dio "Lingvistike i poetike': koji je Jakobson napisao kao zaključnu riječ za jedno
znanstveno savjetovanje o stilu u jeziku. Dio teksta koji smo izostavi le razrađuje i
oprimjeruje njegovu definiciju poetske funkcije jezika (vidi i Uvod).

a svu sreću,
znanstvene i političke konferencije nemaju ništa za-
N jedničko. Uspjeh političkoga skupa ovisi o općemu sporazumu
većine ili svih sudionika. No upotreba glasanja i veta strana je znan-
stvenoj raspravi, u kojoj se neslaganje općenito pokazuje plodnijim od
slaganja. Neslaganje otkriva antinomije i napetosti unutar područja koje
se razmatra te poziva na nova iStraživanja. Znanstvenim skupovima ni-
su analogne političke konferencije, nego prije istraživačke ekspedicije
na Antarktici: međunarodni stručnjaci za različite discipline nastoje

• Izvadak iz 1960c. Iz "Linguistics and Poetics", izvorno objavljeno u Style in Lan-

guage. ur. T. A. Sebeok (Cambridge, Mass.: MIT Press, 1960). Pretiskano u SW III.
18-51 (op.prir.).
106 • IL mo- Funkcija i struktura jezika: neki temeljni pojmovi
izraditi kartu kakve nepoznate regije i utvrditi gdje se pred istraživača
postavljaju najveće prepreke, nesavladivi vrhunci i provalije. Takva je
izrada karte, čini se, bio glavni zadatak našega savjetovanja, i u tome je
pogledu njegov rad bio potpuno uspješan. Nismo li uvidjeli koji su pro-
blemi najvažniji i najspomiji? Nismo li naučili i kako da prebacujemo
jedan kod u drugi, koje termine da obrazlažemo ili čak izbjegavamo ne
bismo li spriječili nesporazume s ljudima koji rabe drukčiji usko stručni
žargon? Vjerujem da su, ako ne svima, a ono većini sudionika ovoga
savjetovanja takva pitanja nešto jasnija danas nego što su bila prije tri
dana.
Zamoljen sam za surname napomene o poetici u njezinu _odnosu
spram lingvistike. Poetika se u prvome redu bavi pitanjem: "Sto ver-
balnu poruku čini umjetničkim djelom?" Kako je glavni predmet poe-
tike di.fferentia specifica verbalne umjetnosti u odnosu spram drugih
umjetnosti i drugih vrsta verbalnoga ponašanja, poetici pripada vodeće
mjesto u studiju književnosti.
Poetika se bavi problemima verbalne strukture, baš kao što se anali-
za slikarstva bavi slikovnom strukturom. Budući da je lingvistika opća
znanost o verbalnoj strukturi, poetika se može smatrati sastavnim dije-
lom lingvistike.
Argumenti protiv takva stava moraju se temeljito razmotriti. Oči­
to je da mnoga sredstva koja poetika proučava nisu ograničena na
verbalnu umjetnost. Možemo uputiti na mogućnost transponiranja
Orkanskih visova u film, srednjovjekovnih legendi u freske i minija-
ture ili Faunova poslijepodneva u glazbu, balet i grafičku umjetnost.
Ma koliko se smiješnom činila pomisao na Ilijadu i Odiseju u stripu,
stanovita strukturalna obilježja njihove radnje ostaju očuvana unatoč
nestanku njihova verbalnog oblika. Pitanje je li W. B. Yeats imao pravo
kad je ustvrdio kako je William Blake bio "jedini savršeno prikladan
ilustrator za Inferno i Purgatorio" dokazuje da su različite umjetnosti
usporedive. Problemi baroka ili bilo kojega drugoga povijesnog stila
nadilaze okvir pojedine umjetnosti. Pri obradi nadrealističke metafore
teško bismo mogli zaobići slike Maxa Ernsta ili filmove Luisa Bunuela
Andaluzijski pas i Zlatno doba. Ukratko, nmoga pjesnička obilježja
pripadaju ne samo znanosti o jeziku nego i cjelokupnoj teoriji znakova,
tj. općoj semiotici. To međutim vrijedi ne samo za verbalnu umjetnost
nego i za sve raznolike aspekte jezika, jer jezik dijeli mnoga svojstva
s nekima drugim ili čak sa svima sustavima znakova (pansemiotička
obilježja).
4. POGLAVLJE- Govorni događaj i funkcije jezika • l 07
Isto tako drugi prigovor ne sadrži ništa što bi bilo specifično za knji-
ževnost: pitanje odnosa između riječi i svijeta ne tiče se samo verbalne
umjetnosti, nego zapravo svih vrsta diskursa. Lingvistika će vjerojatno
istraživati sve moguće probleme odnosa između diskursa i "univerzu-
ma diskursa": što se od toga univerzuma verbalizira danim diskursom i
kako se to verbalizira. No istinosne vrijednosti, u onoj mjeri u kojoj su
-izraženo rječnikom logičara- "izvanjezični entiteti", očito nadilaze
granice poetike i lingvistike općenito.
Ponekad čujemo da se poetika, za razliku od lingvistike, bavi vred-
novanjem. Takvo međusobno razgraničavanje tih dvaju polja temelji
se na aktualnome, ali pogrešnome tumačenju opreke između strukture
poezije i drugih tipova verbalne strukture: o potanjima se kaže da su
svojom "slučajnom" naravi suprotstavljeni "neslučajnomu", svrhovito-
mu karakteru pjesničkoga jezika. Zapravo je svako verbalno ponašanje
usmjereno na neki cilj, ali ciljevi su različiti, a usklađenost upotrijeblje-
noga sredstva s ciljanim učinkom problem je koji sve više zaokuplja
istraživače raznih vrsta verbalne komunikacije. Postoji uska poveza-
nost, nmogo uža nego što kritičari misle, između pitanja jezičnih pojava
koje se šire u prostoru i vremenu te prostornoga i vremenskoga širenja
književnih modela. Čak i takva isprekidana ekspanzija poput uskr-
savanja zanemarenih ili zaboravljenih pjesnika - primjerice, postum-
no otkriće i kasnija kanonizacija Emily Dickinson (tJ886) i Gerarda
Manleya Hopkinsa (tl889), Lautreamontova (tl870) zakasnjela slava
među nadrealističkim pjesnicima ijak u1jecaj doskora zanemarivanoga
Cypriana Norwida (tl883) na modernu poljsku poeziju- ima pandan
u povijesti standardnih jezika, koji naginju ponovnu oživljavanju za-
starjelih, ponekad odavno zaboravljenih modela. Tako je bilo s češkim
književnim jezikom, koji se početkom devetnaestoga stoljeća prikla-
njao modelima šesnaestoga stoljeća.
Terminološka hrkanje "studija književnosti" s "kritikom", nažalost,
dovodi istraživača književnosti u iskušenje da opis unutarnjih vrijedno-.
sti književnoga djela zamijeni subjektivnim, osuđujućim zaključkom.
Nazvati istraživača književnosti "književnim kritičarem" isto je toliko
pogrešno kao kad bismo jezikoslovca nazvali "gramatičkim (ili leksič­
kim) kritičarem". Sintaktičko i morfološko istraživanje ne može se na-
domjestiti normativnom gramatikom. Isto tako nikakav manifest koji
bi težio nametanju osobnoga ukusa i mišljenja kakva kritičara stvara-
lačkoj književnosti ne može zamijeniti objektivnu znanstvenu analizu
verbalne umjetnosti. Bilo bi pogrešno shvatiti tu tvrdnju u smislu kvi-
l 08 • ll. mo- Funkcija i struktura jezika: neki temeljni pojmovi
jetističkoga načela laisser-faire; svaka verbalna kultura uključuje pro-
gramatska, planska, normativna nastojanja. Zašto se međutim provodi
oštro razlikovanje između čiste i primijenjene lingvistike ili između
fonetike i ortoepije, ali ne i između književnoga studija i kritike?
Književni studij, s poetikom kao svojim žarištem, sastoji se- poput
lingvistike- od dvaju skupova problema: sinkronije i dijakronije. Sin-
kronijski opis obuhvaća ne samo književnu proizvodnju bilo koje dane
faze nego i onaj dio književne tradicije koji je za tu fazu ostao ključan
ili je ponovo oživljen. Tako, primjerice, današnji engleski pjesnički
svijet doživljava s jedne strane Shakespearea, a s druge strane Don-
nea, Marvella, Keatsa i Emily Dickinson, dok djela Jamesa Thomsona
i Longfellowa zasad ne pripadaju održivim umjetničkim vrijednostima.
Izbor klasika i njihova reinterpretacija od strane nekoga novog trenda
temeljni je problem sinkronijskoga studija književnosti. Sinkronijska
poetika, poput sinkronijske lingvistike, ne smije se brkati sa statikom;
svaka faza razlikuje konzervativnije i inovativnije oblike. Svaka suvre-
mena faza doživljava se u svojoj vremenskoj dinamici, a s druge se stra-
ne povijesni pristup i u poetici i u lingvistici ne bavi samo promjenama,
nego i kontinuiranim, trajnim, statičnim čimbenicima. Uistinu obuhvat-
na povijesna poetika ili povijest jezika stanovita je nadstruktura, koju
valja izgraditi na nizu uzastopnih sinkronijskih opisa.
Ustrajavanje na odvajanju poetike od lingvistike opravdano je samo
kad se čini da je područje lingvistike suženo na nedopušten način, npr.
kad neki lingvisti smatraju rečenicu najvišom raščlanjivom konstruk-
cijom, ili kad se djelokrug lingvistike ograniči samo na gramatiku ili
isključivo na nesemantička pitanja izvanjskoga oblika ili pak na inven-
tar denotativnih sredstava bez upućivanja na slobodne varijacije. Voe-
gelin (1960: 57) jasno je istaknuo dva najvažnija i srodna problema s
kojima se suočava strukturalna lingvistika, naime reviziju "monolitne
hipoteze o jeziku" i preokupaciju "međuovisnošću različitih struktura
unutar jednoga jezika". Nedvojbeno za svaku govornu zajednicu i za
svakoga govornika postoji jedinstvo jezika, ali taj sveopći kod jest su-
stav međusobno povezanih potkodova; svaki jezik obuhvaća nekoliko
istodobnih struktura, a svakoj su strukturi svojstvene različite funkci-
je.
Svakako se moramo složiti sa Sapirom (1921: 40) daje, gledano u
cijelosti, "ideacija vrhovni vladar u jeziku", ali ta prevlast ne daje lingvi-
stici pravo da zanemaruje "sekundarne čimbenike". Emotivne elemente
govora, koji se, kako je Joos (1950: 703) sklon vjerovati, ne mogu opi-
4. POGLAVLJE- Govorni događaj i funkcije jezika • l 09
sati "konačnim brojem apsolutnih kategorija", on klasificira kao "neje-
zične elemente stvarnoga svijeta". Stoga, zaključuje, "za nas oni ostaju
nejasne, protejske, nepostojane pojave, koje odbijamo tolerirati u svojoj
znanosti". Joos je doista briljantan stručnjak za redukcijske pokuse; nje-
gov odrješit zahtjev za "izbacivanjem" emotivnih elemenata "iz lingvi-
stičke znanosti" radikalan je pokušaj redukcije- reductio ad absurdum.
Jezik se mora istraživati u svoj raznolikosti njegovih funkcija. Prije
razmatranja poetske funkcije moramo definirati njezino mjesto među
ostalim funkcijama jezika. Skiciranje tih funkcija zahtijeva sažet pre-
gled sastavnih čimbenika u svakome govornom događaju, u svakome
činu verbalne komunikacije. PošiLJATEU šalje PORUKU PRJMATELJU. Da
bi bila djelotvorna, poruka iziskuje KONTEKST na koji se odnosi ("re-
ferent" u jednoj drugoj, pomalo dvosmislenoj nomenklaturi), koji je
shvatljiv primatelju i koji je bilo verbalan bilo takav da se inože verbali-
zirati; zatim KOD koji je u cijelosti ili bar dijelom zajednički pošiljatelju
i primatelju (ili, drugim riječima, koderu i dekoderu poruke); i, napo-
sljetku, KONTAKT- fizički kanal i psihološku vezu između pošiljatelja i
primatelja- koji obojici omogućuje ulazak u komunikaciju i ostajanje
u njoj. Svi ti čimbenici, neotuđivo uključeni u verbalnu komunikaciju,
mogu se shematski prikazati kao na slici 4.1.
KONTEKST
POŠIUATELJ PORUKA PRIMATELJ
-------
KONTAKT
KOD
Slika 4.1 Šest čimbenika govornoga događaja
Svaki od tih šest čimbenika određuje različitu funkciju jezika. Prem-
da razlikujemo šest osnovnih aspekata jezika, teško bismo mogli naći
verbalne poruke koj e bi imale samo jednu funkciju. Raznolikost nije
povezana ni s kakvim monopolom bilo koje od tih nekoliko funkcija,
nego s njihovim drukčijim hijerarhijskim poretkom. Verbalna struktu-
ra poruke u prvome redu ovisi o prevladavajućoj funkciji. No iako je
stanovita usmjerenost (Einstellung) na referent, orijentacija prema
KONTEKSTU- ukratko tzv. REFERENCIJALNA, "denotativna", "kognitivna"
funkcija- glavna zadaća brojnih poruka, pozoran lingvist mora uzeti u
obzir i popratna sudjelovanje drugih funkcija u takvim porukama.
I I O • II. mo- Funkcija i struktura jezika: neki temeljni pojmovi
Takozvana EMOTIVNA ili "ekspresivna" funkcija, usredotočena na
POšiLJATEUA, ima za svrhu izravno izražavanje govornikova stava
spram onoga o čemu govori. Ona naginje tomu da proizvede dojam
određene emocije, bilo istinske bilo hinjene. Stoga se termin "emo-
tivna", koji je uveo i zagovarao Marty (1908), pokazao prikladnijim
od termina "emocionalna". Čisto emotivni sloj jezika čine uzvici. Oni
se razlikuju od sredstava referencijalnoga jezika i svojom glasovnom
strukturom (neobičnim glasovnim nizovima ili čak glasovima koji bi
drugdje bili neobični) i svojom sintaktičkom ulogom (nisu sastojci re-
čenica, nego njihovi ekvivalenti). "Cf Cf reče McGinty": potpun iskaz
Conan Doyleova lika sastoji se od dvaju coktavih škljocaja. Emotivna
funkcija, ogoljena u uzvicima, u određenoj mjeri daje začin svim našim
iskazima, na njihovoj foničkoj, gramatičkoj i leksičkoj razini. Analizi-
ramo li jezik sa stajališta informacije koju nosi, pojam informacije ne
možemo ograničiti na spoznajni aspekt jezika. Koristeći se ekspresiv-
nim obilježjima kako bi naznačio svoj ljutit ili ironičan stav, čovjek
priopćuje tobožnje informacije, a takvo se verbalno ponašanje očito ne
može usporediti s nesemiotičkim, hranidbenim aktivnostima kakvo je
"jedenje grejpfiuta" (unatoč Chatmanovoj smionoj usporedbi). Razlika
između [brg] (veliko) i emfatičkoga produženja samoglasnika [br:g]
konvencionalno je, kodirano jezično obilježje poput razlike između
kratkoga i dugoga samoglasnika u češkim parovima kao što su [vi] (vi)
i [vi:] (zna), ali u drugome je paru razlikovna informacija fonemska, a
u prvome emotivna. Zanimaju li nas fonemske invarijante, čini se da
su engleski [r] i [r:] puke varijante jednoga te istoga fonema. No ako
se usredotočujemo na emotivne jedinice, odnos je između invarijanti i
varijanti obrnut: duljina i kratkoća invarijante su što ih ostvaruju vari-
jabilni fonemi. Saportina pretpostavka da je emotivna razlika nejezično
obilježje, "koje valja pripisati prijenosu poruke, a ne samoj poruci"
(1960: 88), arbitrarno smanjuje informacijski kapacitet poruka.
Jedan bivši glumac Moskovskoga kazališta Stanislavskog rekao
mi je kako je slavni redatelj na audiciji od njega zatražio da od fraze
segodnja večerom (večeras), mijenjajući njezinu ekspresivnu nijansu,
napravi četrdeset različitih poruka. On je načinio popis četrdesetak
emocionalnih situacija, a potom je izgovorio zadanu frazu u skladu sa
svakom od njih; njegov auditorij morao ih je prepoznati isključivo po
promjenama u glasovnom obliku istih dviju riječi. Zamolili smo toga
glumca da ponovi test Stanislavskog za potrebe našega istraživačkog
rada na opisivanju i analizi suvremenoga standardnog ruskoga (pod po-
4. POGLAVLJE- Govorni događaj i funkcije jezika • II I
kroviteljstvom Rockefellerove fondacije). Zapisao je pedesetak situaci-
ja koje su uokvirivale istu eliptičnu rečenicu i od nje napravio pedeset
odgovarajućih poruka za zvučni zapis. Slušatelji Moskovljani ispravno
su i iscrpno dekodirali većinu poruka. Dodao bih da se svi takvi emotiv-
ni upućivači lako podvrgavaju lingvističkoj analizi.
Usmjerenost na PRIMATEUA- KONA TIVNA funkcija- nalazi svoj naj-
čišći gramatički izraz u vokali vu i imperativu, koji sintaktički, morfolo-
ški, često čak i fonemski odstupaju od drugih imeničkih i glagolskih ka-
tegorija. Imperativne rečenice bitno se razlikuju od izjavnih: druge jesu,
a prve nisu podložne provjeri istinitosti. Kad u O 'Neill ovoj drami Izvor
[The Fountain] Nano "{žestokim zapovjednim tonom)" kaže "Pij!", taj
se imperativ ne može osporiti pitanjem "Je li to istina ili nije?" Takvo se
pitanje međutim bez problema može postaviti nakon rečenica kao što su
"Pilo se.", "Pit će se.", "Pilo bi se.". Za razliku od imperativnih rečenica
izjavne rečenice mogu se pretvoriti u upitne: "Je li se pilo?'', ~'Hoće li
se piti?", "Bi li se pilo?''.
Tradicionalni model jezika, onakav kakav je razjasnio osobito BUh-
ler (1933: 19-20), bio je ograničen na te tri funkcije- emotivnu, kona-
livnu i referencijalnu- i na tri vrha toga modela- prvo lice pošiljatelja,
drugo lice primatelja i "treće lice" - točnije, netko ili nešto o čemu je
riječ. Neke dodatne verbalne funkcije lako se mogu izvesti iz toga tri-
jadnog modela. Tako je magijska, inkantacijska funkcija uglavnom ne-
ka vrsta pretvaranja stanovita odsutnoga ili neživo ga "trećeg lica" u pri-
matelja konativne poruke. "Neka se ovaj svinjac sasuši, tfu, tfu, tfu, tfu"
(litavska kletva; vidi Mansikka 1929: 69). "Vodo, kraljice rijeko, zoro!
Pošaljite jad preko plavoga mora, na morsko dno, da se kao kamen siv
nikad ne digne s morskoga dna, neka jad nikad ne dođe opteretiti lako
srce Božjega sluge, neka jad bude uklonjen i neka potone" (sjeverno-
ruska inkantacija; vidi Rybnikov 1910: 217-218). "Stani, Sunce, iznad
Gibeona; i ti, Mjeseče, u dolini Ajalon. I stade Sunce i zaustavi se Mje-
sec" (Još. 10, 12). Zapažamo međutim još tri sastavna čimbenika ver-
balne komunikacije i tri odgovarajuće funkcije jezika.
Postoje poruke koje u prvome redu služe uspostavi, produženju ili
prekidu komunikacije, provjeri kanala ("Halo, čujete li me?''), privlače­
nju sugovornikove pozornosti ili potvrdi njegove produžene pozornosti
("Slušate li?'' ili, u šekspirovskoj dikciji, "Počujte me!" [Lend me your
earsf]- a na drugome kraju žice "A-ha!"). Ta usmjerenost na KONTAKT
-ili, kako bi se izrazio Malinowski, FATičKA funkcija (1953)- može
se izraziti obilnom razmjenom ritualiziranih formula, tj. čitavim dija-
112 • II. mo- Funkcija i struktura jezika: neki temeljni pojmovi
lozima kojih je jedina svrha produženje komunikacije. Dorothy Parker
zabilježila je rječite primjere: "'Ha!' reče mladić. 'Ha!' reče ona. 'Ha,
tu smo', reče on. 'Tu smo', reče ona. 'Nismo li?' 'Rekao bih da jesmo',
reče on. 'I-haj! Tu smo.' 'Ha!' reče ona. 'Ha!' reče on, 'ha."' Trud oko
započinjanja i održavanja komunikacije tipičan je za ptice koje govore.
Stoga je jedina funkcija jezika koju one dijele s ljudskim bićima - fa-
tička funkcija. To je i prva verbalna funkcija koju usvajaju mala djeca;
ona su sklona komuniciranju prije nego što postanu sposobna slati ili
primati informativna priopćenja.
U modernoj logici uvedeno je razlikovanje između dviju razina je-
zika: "predmetnoga jezika" [object language], koji govori o predmeti-
ma, i "metajezika", koji govori o jeziku. 1 No metajezik nije tek nužno
znanstveno sredstvo koje rabe logičari i jezikoslovci; on igra važnu
ulogu i u našemu svakodnevnom jeziku. Kao Moliereov Jourdain, koji
je ne znajući upotrebljavao prozu, mi rabimo metajezik nesvjesni me-
tajezične naravi svojih operacija. Kad god pošiljatelj ili primatelj osjete
potrebu provjeriti rabe li isti kod, govor se usredotočuje na KOD: vrši
METAJEZičNU funkciju (tj. funkciju tumačenja). "Ne razumijem vas- što
želite reći?" pita primatelj, ili, u šekspirovskoj dikciji, "Što to zbori-
te?'' [What is~ thou say st?] A pošiljatelj, predviđajući takvo povratna
pitanje, sa svoje strane pita: "Razumijete li što želim reći?" Zamislite
ovakav iritantni dijalog: "Brucoš je ljosnuo." "Što to znači -ljosnuo?"
"Ljosnuo znači isto što i roknuo." "A roknuo?" "Roknuti znači pasti na
ispitu." "A što je brucoš?" ustrajava pitalac, potpuno neupućen u stu-
dentski vokabular. "Brucoš je (ili znači) student prve godine." Sve te
ekvativne rečenice prenose informacije samo o leksičkome kodu jezi-
ka; njihova je funkcija strogo metajezična. Svaki proces učenja jezika,
osobito usvajanje materinskoga jezika u djece, obilato se koristi takvim
metajezičnim operacijama; a afazija se često može definirati kao gubi-
tak sposobnosti za metajezične operacije.
Naveli smo svih šest čimbenika obuhvaćenih verbalnom komunika-
cijom osim same poruke. Usmjerenost (Einste/lung) na PORUKU kao tak-
vu, usredotočenost na poruku radi nje same, POETSKA je funkcija jezika.
Ta se funkcija ne može plodonosna proučavati izvan dodira s općim
problemima jezika, a pozorno ispitivanje jezika s druge strane zahtijeva
potanko razmatranje njegove poetske funkcije. Svaki pokušaj svođe­
nja djelokruga poetske funkcije na poeziju ili ograničavanja poezije na
1
Izraz "metajezik" uveo je Tarski (1933, 1935).
4. POGLAVUE- Govorni događaj i funkcije jezika • 113
poetsku funkciju bilo bi varljivo pretjerano pojednostavnjenje. Poetska
funkcija nije jedina funkcija verbalne umjetnosti, već samo njezina pre-
vladavajuća, određujuća funkcija, dok u svim drugim verbalnim aktiv-
nostima djeluje kao pomoćna, dodatna sastavnica. Potičući opipljivost
znakova, ta funkcija produbljuje temeljnu dihotomiju između znakova
i predmeta. Stoga se lingvistika pri bavljenju poetskom funkcijom ne
može ograničiti na područje poezije.
"Zašto uvijek kažeš Ana i Margita, a nikad Margita i Ana? Je li ti
Ana draža od njezine sestre bliznakinje?" "Ni govora, samo mi nekako
bolje zvuči." U nizu od dvaju usklađenih imena, pod uvjetom da pro-
blemi ranga ne igraju nikakvu ulogu, govorniku - a da to on sam ne
može objasniti- odgovara stavljanje kraćega imena na prvo mjesto kao
dobro uređen oblik poruke.
Neka je djevojčica običavala reći "ona grozna Greta". "Zašto gro-
zna?" "Zato što je mrzim." "A zašto ne strašna, užasna, odbojna, od-
vratna?" "Ne znam zašto, ali grozna joj bolje pristaje." Djevojčica se, i
ne znajući, držala pjesničkoga sredstva paronomazije.
Politički slogan/ like Ike laj lajk ajk/,jezgrovito strukturiran, sastoji
se od triju jednosložnih riječi i sadrži tri diftonga /aj/; nakon svakoga
diftonga simetrično slijedi po jedan suglasnički fonem / .. l .. k .. k/.
Ustrojstvo tih triju riječi čini stanovitu varijaciju: u prvoj nema sugla-
.sničkih fonema, u drugoj su dva oko diftonga, a u trećoj je jedan završni
suglasnik. Hymes (1960: 123-126) opazio je sličnu dominantnu jezgru
laj! u nekim Keatsovim sonetima. Dva dijela trosložne formule I like l
Ike međusobno se rimuju, pri čemu je druga od dviju rimovanih riječi u
cijelosti sadržana u prvoj (eho-rima), /lajk/-/ajk/, što je paronomazijska
slika osjećaja koji potpuno obavija svoj objekt. Dva su dijela i u alitera-
cijskome odnosu, pri čemu je prva od dviju aliterirajućih riječi sadržana
u drugoj: /aj/-/ajk/, što je paronomazijska slika subjekta koji voli, oba-
vijenoga voljenim objektom. Sekundama, poetska funkcija toga pred-
izbornog slogana pojačava njegovu dojmljivost i učinkovitost.
Lingvističko proučavanje poetske funkcije, kako rekosmo, mora
prekoračiti granice poezije, dok se s druge strane lingvističko prouča­
vanje poezije ne može ograničiti na poetsku funkciju. Osobitosti razli-
čitih pjesničkih žanrova podrazumijevaju različit stupanj sudjelovanja
drugih verbalnih funkcija uz dominantnu poetsku funkciju. Epska poe-
zija, usredotočena na treće lice, snažno uključuje referencijalnu funk-
ciju jezika; lirska poezija, usmjerena na prvo lice, usko je povezana
s emotivnom funkcijom; poezija drugoga lica prožeta je konativnom
114 • IL mo -Funkcija i struktura jezika: neki temeljni pojmovi
funkcijom, te izražava ili moljenje ili poticanje, ovisno o tome je li prvo
lice podređeno drugomu ili drugo lice prvomu.
Sada kad je naš ovlašni opis šest osnovnih funkcija verbalne komu-
nikacije više-manje potpun, možemo nadopuniti svoju shemu temeljnih
čimbenika odgovarajućom shemom funkcija (vidi sliku 4.2).
REFERENCIJALNA
EMOTIVNA POETSKA KONATIVNA
FATIĆKA
METAJEZIČNA
Slika 4.2 Šest funkcija jezika
Što je empirijski lingvistički krit~rij poetske funkcije? Osobito, što
je nezaobilazno obilježje inherentne svakoj pjesmi? Kako bismo odgo-
vorili na to pitanje, moramo se prisjetiti dvaju osnovnih načina uređenja
koji se rabe u verbalnome ponašanju -selekcije i kombinacije. Ako je
predmet poruke "dijete", govornik bira jednu od postojećih, više-ma-
nje sličnih imenica kao što su dijete, klinac, mališan, djetešce - koje
su sve u određenu smislu jednakovrijedne- a potom, kako bi pojasnio
taj predmet, može izabrati jedan od semantički srodnih glagola: spava,
drijema, sniva, ćori. Dvije izabrane riječi spajaju se u govorni lanac.
Selekcija se vrši na osnovi jednakovrijednosti, sličnosti i nesličnosti,
sinonimnosti i antonirnnosti, dok se kombinacija, ustrojavanje niza, te-
melji na susljednosti. Poetska funkcija projicira načelo jednakovrijed-
nosti s osi selekcije na os kombinacije. Jednakovrijednost je promak-
nuta u konstitutivno sredstvo niza. U poeziji se jedan slog izjednačuje s
bilo kojim drugim slogom istoga niza; naglasak je riječi, pretpostavlja
se, jednak naglasku riječi, kao što je nenaglašenost jednaka nenaglaše-
nosti; prozodijska duljina odgovara duljini, a kratkoća kratkoći; granica
riječi jednaka je granici riječi, odsutnost granice jednaka je odsutnosti
granice; sintaktička stanka jednaka je sintaktičkoj stanci, a odsutnost
stanke - odsutnosti stanke. Slogovi se pretvaraju u jedinice mjere, kao
i more i naglasci.
Tomu se može prigovoriti da i metajezik sekvencijalno upotrebljava
jednakovrijedne jedinice kad spaja sinoninme izraze u ekvativnu reče­
nicu: A =A (Kobila je ženka konja). No poezija i metajezik dijametral-
no su suprotni: u metajeziku niz se upotrebljava za izgradnju jednako-
sti, dok se u poeziji jednakost upotrebljava za izgradnju niza.
4. POGLA VLJE- Govorni događaj i funkcije jezika • 115
U poeziji, a donekle i u latentnim manifestacijama poetske funkcije,
nizovi omeđeni granicama riječi postaju sumjerljivi bilo da se osjeća­
ju kao izokronijski bilo kao stupnjevani. Ana i Margita pokazale su
nam poetsko načelo stupnjevanja slogova- isto ono načelo koje je u
završecima srpskih narodnih epova uzdignuto do obvezujućega zako-
na (Maretić 1907: 81-83). Bez svojih dviju daktilskih riječi [engleska]
kombinacija "innocent bystander" [nedužni promatrač] teško da bi po-
stala otrcana fraza. Simetrija triju dvosložnih glagola s istim početnim
suglasnikom i istim završnim sarnoglasnikom dala je čar Cezarovoj
lakonskoj pobjedničkoj poruci: Veni, vidi, vici.
Mjerenje nizova sredstvo je koje izvan poetske funkcije ne nalazi
primjene u jeziku. Samo u poeziji, s njezinim pravilnim ponavljanjem
jednakovrijednih jedinica, doživljava se vrijeme govornoga tijeka, što
vrijedi- da navedemo drugi semiotički sustav- i za glazbeno vrijeme.
Gerard Manley Hopkins, izvanredni istraživač na području znanosti
o pjesničkome jeziku, definirao je stih kao "govor koji u cijelosti ili
dijelom ponavlja istu glasovnu figuru" (1959: 289). Na Hopkinsovo
pitanje "No je li svaki stih poezija?" moći će se konačno odgovoriti
čim poetska funkcija prestane biti arbitrarno ograniča vana na područje
poezije. Mnemonički stihovi koje Hopkins navodi (npr. "Trideset dana
imade rujan"), moderni reklamni džinglovi i stihovani srednjovjekovni
zakoni, koje spominje Lotz (1960: 137), ili, konačno, stihovane znan-
stvene rasprave na sanskrtu koje se u indijskoj tradiciji strogo razlikuju
od istinske poezije (kiivya)- svi ti metrički tekstovi upotrebljavaju po-
etsku funkciju, a da joj međutim ne dodjeljuju obvezujuću, određujuću
ulogu koju ona ima u poeziji. Tako stih zapravo nadilazi granice poe-
zije, ali istodobno uvijek podrazumijeva poetsku funkciju. I čini se da
nijedna ljudska kultura ne zanemaruje stihotvorstvo, dok ima mnogo
kulturnih sustava bez "primijenjena" stiha; a čak i u takvim kulturama
koje imaju i čiste i primijenjene stihove potonji su, čini se, sekundama
i nedvojbeno izvedena pojava. Prilagodba pjesničkih sredstava kakvoj
heterogenoj svrsi ne skriva njihovu primarnu bit, baš kao što elementi
emotivnoga jezika zadržavaju svoj emotivni prizvuk i kad se upotri-
jebe u poeziji. Zastupnik koji želi omesti sjednicu dugim govorom
može recitirati Hijavatu zbog njegove duljine, ali primarna nakana
samoga teksta i dalje je poetičnost. Samorazumljivo je da postojanje
stihovanih, glazbenih i slikovnih reklama ne isključuje pitanja stiha
ili glazbene i slikovne forme iz proučavanja poezije, glazbe i likovne
umjetnosti.
116 • IL mo- Funkcija i struktura jezika: neki temeljni pojmovi

Ukratko, za analizu stiha u potpunosti je nadležna poetika, koja se

može definirati kao onaj dio lingvistike koji se bavi poetskom funkci-
jom u njezinu odnosu spram drugih funkcija jezika. Poetika u širemu
smislu te riječi ne bavi se poetskom funkcijom samo u poeziji, gdje ta
funkcija ima primat nad drugim funkcijama jezika, nego i izvan poezi-
je, kad koja druga funkcija ima primat nad poetskom.
S. POGLAVLJE

Langue i parole: kod i poruka

PRIREĐIVAČKA BIUEŠKA
Godine 1942. Jakobsonje predavao na Slobodnoj školi visokih studija (koja je bila
pripojena Novoj školi za društvena istraživanja) u New Yorku. Sljedeći ogled, koji
nije prethodno objavljivan i temelji se na bilješkama što ih je Jakobson pripremio
za prvi dio tečaja o Ferdinandu de Saussureu (1857-1913), analizira prirodu anti-
nomije (dihotomije) langue-parole, koju je Saussure prvi put opisao u svome Te-
čaju opće lingvistike (1916 [hr. izd. 2000]). Premda se terminologija promijenila, ta
?e antinomija održala kao ključni pojam u lingvistici dvadesetoga stoljeća. Nakon
što je 1950-ih otkrio teoriju informacije, sam Jakobson rabiO je [antinomiju] kod-
-poruka, dok su drugi usvojili [antinomije] kompetencija-izvedba, sustav-upotre-
ba, tip-ostvarenje itd.
Nakon zahvale na Saussureovu doprinosu modernoj lingvistici Jakobson opširno
proučava spomenutu antinomiju. Počinje tako što pokazuje da se razlika između
langue-a i parole-a zasniva na opreci potencijal noga spram aktualnoga. Kao takva
ona je neovisna o diferencija ciji jezika na društveni i pojedinačni aspekt: i langue
i parole i društveni su i pojedinačni. Zatim razmatra bitno dijalošku prirodu jezika,
tvrdeći da je uobičajeno razlikovanje između dijaloga i monologa neprikladno:
monolog je sekunda ran i temelji se na dijalogu čak i onda kad je interioriziran kao

• Izvadak iz 1984c. Iz "La Theorie saussurienne en retrospection" (Osvrt na sosirov-

sku teoriju). Rukopis je bio pohranjen u arhivu Romana Jakobsona u knjižnici MIT-a
i nije objavljen za Jakobsonova života, vjerojatno zato što je bilo nužno potpuno
preoblikovati neke odsječke. Linda R. Waugh uredila je znatan dio tih predavanja i
objavila ih u Linguistics 22 (1984). Ovaj je fragment za potrebe ove knjige na en-
gleski prevela Marc~a Howden. Priređivačice su podijelile tekst na potpoglavlja i
dodale podnaslove. Francuski tekst pretiskanje u SWVIII, 391-435 (op. prir.).