Historijski mitovi u zemljama

nasljednicama Jugoslavije
Inter University Center, Dubrovnik, 16-18 septembar 2004.

RAZMATRANJA O PROBLEMATICI DRAVOTVORNIH

MITOVA HRVATSKE I SRBIJE S OSVRTOM NA MIT O
JASENOVCU
Ivana kiljan
Svaka kulturna cjelina (kulturni tip), koliko god bila sloen i promjenjiv organizam ije je dijelove
teko definirati, ima svoju kulturnu okosnicu iju osnovu ine svjetonazor (koji kulturnoj cjelini
daje smisao u organizaciji svijeta i zadau organizacije kulture glede njezine prilagodbe fizikoj
sredini) i vrednote (koje imaju zadau unutranje organizacije kulture na osnovu kojih se oblikuju
pravila ponaanja). Iako emo svjetonazor nai u mitologijama pojedinih kultura valja ga
razlikovati od mitologije koja ima ulogu simbolikog predstavljana realnosti i presudna je za
odravanje svake kulturne zajednice kojoj osigurava vrsto vezanje pripadnika uz svoju kulturu.
Osnovni drutveni karakter mita neprijeporan je pa su se tako usporedno s razvojem drutava od
primitivnih do suvremenih nacionalnih, karakter i uloga mita razvijali i mijenjali, i uz stare
poprimali neke nove znaajke. Nacija kao imaginarna zajednica potie nastanak mitova koji su
satkani u nesvjesno svake nacije i predodbe koje ta nacija ima o sebi. U tom smislu je meu
brojnim vrstama i klasifikacijama mitova potrebno upozoriti na J. Armstrongove mitologije
opstanka i identiteta, nastale konstrukcijom i fuzijom raznih mitova tijekom stoljea, koje on
naziva motornom snagom dugovjenih etnikih zajednica poput idova, Hindusa, Armenaca ...
ali i neto mlaih naroda poput junoslavenskih. Ako se krene prosvjetiteljskim pristupom,
potrebno je te historijske mitove razotkriti i osloboditi one koji su tim mitovima zavedeni, odnosno
ako historijskim mitovima pristupimo funkcionalistiki potrebno je istraivati drutvenu funkciju
koje mitovi obavljaju, a ne njihovu istinitost, to znai da takvi mitovi ne moraju biti neto
neprirodno i nuno zlo, ve naprotiv, esto su sastavni dio mehanizma funkcioniranja pojedinog
drutva. Meutim, ako mitovi postanu oruje u irenju mrnje oni postaju opasni.
Uz svu teinu ljudskih rtava koje su vezane uz koncentracijski logor Jasenovac (a moda upravo
zato), problematika Jasenovca u znanstvenoj i popularnoj literaturi, svakodnevnici, politici itd.
predstavlja reprezentativni primjer mita (time se ne misli da je samo postojanje logora mit iako neki
autori ak i to tvrde kada je rije o Jasenovcu kao logoru smrti).
Prema tome, oito ja da se podaci o Jasenovcu u literaturi kreu iz krajnosti u krajnost. Spomenute
krajnosti najee su vezane uz pitanje karaktera logora Jasenovac, uz pitanje broja rtava, te pitanja
mogueg postojanja logora nakon 3. svibnja 1945., dakle tzv. komunistikog logora. etvrta toka u
kratkoj analizi Jasenovca u historiografiji vezana je uz problematiku Bleiburga kao tragedije koja se
esto navodi kao protutea Jasenovcu (a zanimljivo i u sluaju Bleiburga isto su prisutna
pretjerivanja s brojem rtava).
to se tie broja rtava, oito je da razni autori nude razne podatke. Broj poginulih u Jasenovcu
postao je takva opsesija da se je polemika oko cjelokupnog broja rtava Drugog svjetskog rata na
kraju svela na polemiku oko rtava logora Jasenovac. Meutim, s vremenom su brojke same po sebi
postajale sve manje vane. Postalo je oito da je Jasenovac mit i to da: Jasenovac dakle nije
postao mitom zbog diskutabilnog broja rtava oko kojih se svaaju srpski i hrvatski povjesniari i

istoriari, nego prije svega zbog interpretacije i manipulacije glede uzroka i motiva ustakih
zloina;..., odnosno forsirale su se samo srpske rtve a kao razlog njihova stradavanja isticala se
pravoslavna vjeroispovijest i katolicizam kao glavni inspirator plana unitenja srpskog naroda i
pravoslavlja, dok se uloga NOP-a i rtava komunista zanemarivala, kao i ope prilike u nacistikoj
Europi u Drugom svjetskom ratu.
Kada su odreeni hrvatski autori napokon raskrinkali lai i zle namjere, kako ga je nazvao Josip
Peari, Srpskog mita o Jasenovcu i zakljuili su : Iako jo nedostaje istraivakih radova koji bi
dokumentirano i analitiki istraili te detaljnije rasvijetlili povezanost dugoronih politikih
predvianja u srbijanskom i jugoslavenskom vrhu s izgradnjom mita o genocidnosti Hrvata i
hrvatske drave u svrhu lakeg pasiviziranja Hrvata i dijela hrvatskog republikog elnitva
promatranjem dogaanja koja su se odvijala, dedukcijom se nedvojbeno moe zakljuiti kako
postoji velika sukladnost izmeu rasta krize u bivoj Jugoslaviji i opeg forsiranja mita o genocidu
kojeg su Hrvati i hrvatska drava navodno izvrili nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.
Ali ve i na primjeru ovog djela itatelj e naii na retke poput: od nastanka prve Jugoslavije
kljuno pitanje srbijanske kraljevske dinastije na koji nain podreenom poloaju zadrati
hrvatsku naciju Ta su se nastojanja kretala u razliitim smjerovima; dogovaranje sa Stjepanom
Radiem, atentat na hrvatske predstavnike u Skuptini, estojanuarska diktatura, Sporazum
Cvetkovi-Maek ili Komunistika se Jugoslavija nakon poratnih masovnih ubojstava i
progona pripadnika vojske i strukture vlasti NDH, te lanova njihovih obitelji; zatim sudjelovanja
djela hrvatske nacije na partizanskoj strani naizgled nalazila u boljem poloaju u odnosu na
hrvatsko pitanje. No zbog zadravanja naelno istih, starojugoslavenskih, meunacionalnih (i
drugih) odnosa na gotovo svim razinama pa tako i odnosa moi u strukturi vlasti postupno se
stvaralo nezadovoljstvo i meu Hrvatima koji su u ratu bili na partizanskoj strani, pa ak i kod onih
koji su participirali u novoj vlasti. Kako bi se naznailo do kuda je, ve u ranim poratnim
godinama, dosezalo nezadovoljstvo situacijom u Jugoslaviji, u ovome je razmatranju dovoljno
podsjetiti na sluaj Hebrang.. Ako se osvrnemo na ovu posljednju konstataciju vezanu uz sluaj
Hebrang oito je da pojedini znanstvenici zbog neprijateljstva prema mitu kojeg pokuavaju
unititi, ne samo da stvaraju antimit vlastitu apsolutnu istinu koja bi trebala zamijeniti stara i
nevaljala tumaenja, ve stvaraju i nove mitove. Prema tome, historijske mitove mogu koristiti ne
samo branitelji drave kako ih glorificirali, ve i oni koji ih rue, s ciljem da ih ocrne i
deskreditiraju. Mit hrani svoj kontramit i obrnuto. I tako danas imamo dravotvorne mitologije
Srbije i Hrvatske; Jasenovaki mit, mit o kardinalu-mueniku Alojziju Stepincu, Trinaest stoljea
kranstva u Hrvata (ili Mit od stoljea sedmog), Mitovi Stare Srbije, i neto noviji: Mit o srpskoj
agresiji (domovinski rat) i srpski mitovi o Vjerskim ratovima na Balkanu ili Graanskom ratu u
Jugoslaviji. Treba li ovim primjerima pristupiti funkcionalistiki? Dakako da ne, jer drutvo koje
nije kadro odnositi se prema mitovima o svome identitetu koje je samo isplelo sa izvjesnim
stupnjem ironije i distance nee tako lako nikakvi politiki i etniki poduzetnici mobilizirati u
agresivne svrhe. Prema tome, iako Od svih fenomena ljudske kulture, mit i religija najupornije
odolijevaju logikoj analizi uloga je znanstvenika razotkrivanje smisla mita, razvijanje kritike
svijesti i shvaanja o relativnosti povijesne istine kod javnosti. Budui da je s mrnjom govoriti o
mrnji takoer mrnja i irenje mrnje, i oni koji povijest piu i oni koji o njoj itaju moraju imati
stalno na umu da je historija konstrukcija (a ne rekonstrukcija) povijesti.
http://www.iis.unsa.ba/institut/du_ivana.htm