Vjekoslav Perica

ULOGA CRKAVA U KONSTRUKCIJI DRAVOTVORNIH MITOVA HRVATSKE

I SRBIJE
Mitovi nisu ni istiniti ni lani; oni su praiskonske, prethistorijske, plemenske i mentalne tvorevine,
na svoj nain djetinjaste i amoralne. Preliveni poput uzbuujue droge u jednu dramatinu
sadanjost (.) ponovnog otkrivanja i nasilnog potvrivanja vlastitog identiteta, ali mogu postati i
dinamine i razorne snage. Paradoksalno, ba u ozbiljnim trenucima povijesnih dogaanja, mit
moe postati jedan poticajni nepovijesni simbol, istovremeno i otrovan i ivotni pokreta, moralno
gotovo neutralan (.) Mit se snai, obnavlja se u svojoj zamiljenoj veliini, gotovo natprirodan,
branei se u samoizgaranju idealizirane ili izmiljene prolosti, a zatim se svom teinom
nakalemljuje na sadanjost. Enzo Betizza, Esilio, 1996.1
Mitovi su, pored ostalog, materijal od kog se grade nacije. Nacija mora imati "nacionalnu" povijest
a ova kao takva, "nacionalna," ne moe biti stvarna, dakle onako kako se doista dogodila, nego je
mitoloka, patriotska, skrojena tako da emocionalno vee ljude uz njihove nacije te osigura
legitimitet
1 Citirano u hrvatskom prijevodu s talijanskog iz Glasa Dalmacije, broj 4, Split, 23.
XI1996., str 9. Autor Enzo Betizza pie o mitovima u komentaru o ratovima u Hrvatskoj
i Bosni i Hercegovini 1991.-1995.
203
strukturama vlasti. Kad se radi o "etnikim nacijama" poput Srbije i Hrvatske kojima e se baviti
ovaj lanak, mitoloki temelji nacionalnosti su od gotovo krucijalnog znaaja. Oni su povezani s
povijeu etnosa (narod) koja je uvijek manje ili vie mitska i mitoloka kako u mitovima o
prapoetku tako i u mitovima iz nedavne povijesti.2 Kad se, pak, radi o etnikim nacijama koje
poistovjeuju vjersko i nacionalno, poput naih sluajeva, dakle, pravoslavne Srbije i katolike
Hrvatske, tada mitovi koje vjerske organizacije komemoriraju i "posvete" dobijaju posebu vanost.
To znai da su Srpska pravoslavna crkva i Rimokatolika crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
"profesionalci" s dugim iskustvom u sferi mitskog i mitolokog. Pod Srbijom i Hrvatskom
podrazumijevam one sadanje "postjugoslavenske" neovisne nacionalne drave pod etnikim
imenima (Srbija slubeno jo ide uz "i Crna Gora"). Mitski temelji tih mladih europskih nacionalnih
drava formirani su jo u vrijeme kad je zajednika jugoslavenska drava bila iva, u stvari ta je
konstrukcija poela ve u vrijeme Drugog svjetskog rata kad se ta druga Jugoslavija pripremala uz
razliite alternative i u borbi s ovima. Tako su mitovi-rivali ivjeli jednim paralelnim ivotom i u
stalnoj meusobnoj utakmici. Kad su osamdesetih godina mitovi o zajednitvu oslabili a mitovirivali ojaali, multietnika se federacija brzo sruila. Novi mitovi i nove drave konsolidirani su u
zadnjih deset godina rata, raspada i krize, dakle u povijesnim okolnostima kad se mitovi naroito
uspjeno grade i razgrauju.
Ovaj lanak je dovren u veljai 2003. tek koji dan poslije dravnopravnog upokojenja zadnje
jugoslavenske drave iz koje je Srbija izila i vratila se svom etnikom imenu uz crnogorski
dodatak. Ovaj formalno-pravni prestanak jugoslavenstva etniki su mitovi dvaju mladih nacija
anticipirali i pridonijeli mu jer su ne samo gradili svoje etnike nacije nego su kao protumitovi ili
mitovi-rivali, slabili i potkopavali temeljne nacionalne mitove multietnike jugoslavenske drave.
Moja je teza da su temeljni nacionalni mitovi sadanjih Srbije i Hrvatske stvarani izmeu Drugog
svjetskog rata do posljednjih Balkanskih ratova, dakle i u bivoj jugoslavenskoj dravi. Ovi mitovi
su graeni meu oporbenim strukturama u zemlji, od kojih su crkve bile jedina organi2 O etnosu i etnicitetu kao bitnoj komponenti nekih nacija vidi John A. Armstrong, Nations Before
Nationalism. Chapel Hill: TheUNC Press, 1982; te Anthony D. Smith. The Ethnic Origins of

Nations. Oxford: Blackwell 1986.

204
zirana i od vladajueg reima "tolerirana" oporba, ali i u raznim izbjeglikim grupama u
inozemstvu. Ja u se ograniiti na one nacionalne mitove u ijem su stvaranju znaajnu ulogu imale
religijske organizacije, odnosno takozvane "nacionalne crkve" - Srpska pravoslavna crkva i
Katolika crkva u Hrvatskoj ili kako ona samu sebe zove "Crkva u Hrvata" (tako da se ne ogranii
samo na teritorij Hrvatske nego na cijeli etniki korpus hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i
drugdje u svijetu). Na crkve gledam kao na arhitekte ovih "dravotvornih" mitova ali ne smatram te
mitove "religijskima" nego sekularnim, politikim ak i onda kad ih se uklopi u crkvene liturgije.
Dakle, treba uvijek imati u vidu da nacionalne crkve te mitove odravaju ritualom i da im pridaju
jednu "dozu" svetosti, ali da time mitovi ne gube svoju esencijalno politiku narav. Mitovi koje u
analizirati kao temljne nacionalne mitove Srbije i Hrvatske su u stvari "mitologije" jer se sastoje od
vie mitova, novijih i starijih. Radi se o mitovima o koncentracionom logoru Jasenovac
(Jasenovaki mit) i mitu o kardinalu-mueniku Alojziju Stepincu kao "novijem nacionalno-dravotvornom materijalu," te o mitovima o Hrvatima kao kranskoj europskoj naciji koja opstoji "u
kontinuitetu" ve trinaest stoljea ("Trinaest Stoljea Kranstva u Hrvata" ili "Mit od stoljea
sedmog") i o "Mitovima Stare Srbije" (Svetosavlje, Kosovski mit, i drugi) kao neto starijoj
"mitskoj grai" revitaliziranoj pod novim uvjetima i fuziranoj s ovim spomenutim novijim
mitovima pa sve do najnovijih mitova iz devedestih godina kao to su hrvatski "domovinski rat"
(Mit o srpskoj agresiji) i srpski mitovi o "Vjerskim ratovima na Balkanu" ili "Graanskom ratu u
Jugoslaviji." Svi ovi spomenuti mitovi u procesu konstrukcije, rekonstrukcije, fuzije i
prilagoavanja sadanjosti ine danas vladajue nacionalne mitologije i artikuliraju identitete dviju
novih europskih nacionalih drava.
Racionalna moderna povijesna znanost je vrlo ambiciozna: ona eli "de-misitificirati" ili demitologizirati mitove i pisati "stvarnu" povijest. To dakako nije uvijek mogue i nikad nije lako.
Ponekad je to i nepotrebno, jer mnogi mitovi postanu dijelom kulture pa ive svojim ivotom, te ne
trae da ih se "dira" ukoliko ih se (pretjerano) ne "politizira" i eksploatira za razne suvremene
potrebe. Tako primjerice, rijetko komu ozbiljnom te obino prezauzetom povijesniaru pada na
pamet da "demistificira" recimo, biblijske mitove o stvaranju svijeta u sedam dana, o opem
potopu, Sodomi i Gomori, i slino. Mnogi analitiari mitskog, poput Friedreich Nietzschea, a
naroito oni kao
205
Mircea Eliade, gledali su mitsko kao neto vema ljudsko, kulturno-povijesno i civilizacijsko te kao
orue opstanka i traenja ivotnog smisla, a ne kao povijesni balast kojeg se moderni racionalni
ovjek mora otarasiti. I trenutano popularni pisac o religijskim temama na Zapadu, biva katolika
redovnica Karen Armstrong, upozorava na ogoreni otpor homo religiosusa (mitos) homo
economicusu (logos) koji vidimo primjerice u fundamentalistikim religijskim pokretima i etnikovjerskim sukobima diljem svijeta.3 Ponavljajui teze Ni-etzschea i Durkheima koji su priznavali
znaaj mita, rituala i religije kao kohezivnih snaga drutva, ameriki povjesniar "nacija prije
nacionalizma," John Armstrong, istie da su efektivne "mitologije opstanka i identiteta" nastale
konstrukcijom i fuzijom raznih mitova tijekom stoljea i postale "motorna snaga" {mythomoteur)
dugovjenih i vitalnih etnikih zajednica poput Zidova, Hindusa, Armenaca, Albanaca, Baska i
drugih, a mogli bi tu ubrojiti i one neto mlae, poput naih junoslavenskih naroda koje i John
Armstrong u svojoj studiji spominje.4 Za antropologa Bronislawa Malinowskog, mit je pria jakog
emocionalnog naboja koja ujedinjava zajednicu i sankcionira odnosno politikim rjenikom kazano
legitimira postojee odnose u sferi vlasti, dominacije i ekonomskih odnosa.5
Glede dravotvornih funkcija mita, odnosno mita kao faktora nacije i nacionalnog, vane su
napomene Ernesta Renana da nacije ne moe ni biti bez "povijesne pogreke" bilo prekrajanja
povijesti ili namjernog "zaboravljanja" tamnih mrlja dok se uspjesi i pobjede (pretjerano) slave.6
Mit, takoer, moe biti motorna snaga drutvenih pokreta pa ak i revolucionarnih promjena. Tako

Bruce Lincoln kae da mit funkcionira u slubi mijenjanja drutvenih odnosa i institucija tako to
se, recimo, neka "obina" pria uzdie do mitskog statusa, ili novi mitovi dobiju na popularnosti i
lie stare mitove njihovog rani3 Karen Armstrong, The Battle for God. A History of Fundamentalism. New York: Ballantine
Books, 2000, str xv-xviii.
4 John A. Armstrong, Nations Before Nationalism. Chapel Hill: The UNC Press, 1982. O pojmu
mythomoteur vidi str. 8 i 9.
5 Bronislaw Malinowski, Magic, Science and Religion, and Other Essays (Westport, CT:
Greenwood Press, 1984).
6 Ernest Renan, "What is a Nation?" u Geoff Eley and Ronald Grigor Suny, eds. Becoming
National: A Reader (New York: Oxford University Press, 1996).
206
Uloga crkava u konstrukciji dravotvornih mitova Hrvatske i Srbije
jeg autoriteta, ili se starim mitovima daju nove interpretacije i nove funkcije.7 Meu brojnim
vrstama i klasifikacijama mitova, naroito su efektivni mitovi o velikim patnjama i muenitvu.
Takvi mitovi nisu samo religijski, mada ih religijske organizacije esto posveuju, a danas su
naroito izraeni u kranskim zajednicama i kulturama te u iitskom islamu. Ipak, skoro da i nema
nacije i nacionalne drave bez takvih mitova o muenitvu; postoje samo nijanse u stupnju
pretjerivanja. Ovdje se radi ili o mitovima o kolektivnoj patnji cijelog naroda u ratu ili pod
tuinskom vlau (arhetipski su mitovi oni o babilonskom suanjstvu i ropstvu pod faraonskom te
kasnije rimskom vlau kod starih idova), ili patnji pojedinca koji se rtvuje za grupu te postaje
muenik iji se kult slavi i pamti. U mitovima o muenitvu pretjerivanja su redovita pojava jer je
vano naglasiti tragiku i emocionalno potresti publiku. "Samo ono to vjeito boli" pisao je
Friedreich Nietzsche, "samo trajna duboka i neprolazna patnja urezuje se u ljudsku memoriju i tu
ostane da se nikad ne zaboravi i ba zato gotovo sve religije toliko govore o ljudskim patnjama i
tako detaljno opisuju u svojim ritualima i komemoracijama ak i najokrutnije i najbrutalnije
torture."8
Pored ovih opih napomena o fenomenu mita i mitskog, dva naa sluaja (Srbi i Hrvati) biti e
posebno analizirana u svjetlu konkretnih modela mitova koje emo nazvati mitovima o drevnoj
polosti i kontinuitetu nacije (antiquity myth); zatim, mitu o posebnosti naroda ili nacije (sui generis
myth), te, trei model, takozvani "antemuralentemurale" mit, kojim narod ili nacija sebi pridaje
posebnu vanost u irem civilizacijsko-kulturnom kontekstu kao nekakav branitelj civilizacije na
prvoj "liniji fronta" spreman da se rtvuje pa i riskira vlastiti nestanak samo da bi njegova
civilizacija opstala.9 Kod nacionalnih mitova Srbije i Hrvatske, od podjednako velike vanosti su
mitovi koji povezuju etnogenzu,
7 Bruce Lincoln, Discourse and the Construction of Society: Comparative Studies of Myth, Ritual
and Classification (New York and Oxford: Oxford University Press, 1989) str. 27.
8 Friedrich Nietzsche, On the Genealogy of Morals (1887). U mojem slobodnom prijevodu iz
Stephen Metcalf, ed. Hammer of the Gods. Selected Writings by Friedrich Nietzsche (London:
Creatin Books) str. 12.
9 Vidi takoer jednu opseniju klasifikaciju mitova u George Schopflin "The Functions of Myth and
a Taxonomy of Myths" u Geoffrey Hosking and George Schopflin, eds., Myths and Nationhood.
London: Hurst, 1997, str. 9 i 33-36.
207
dakle mit o stvaranju nacije u drevnoj prolosti i mitovi o "zlatnom dobu" etnikih srednjovjekovnih

kraljevstava, te moderni mitovi stvoreni nedavno od sredine devetnaestog stoljea pa do zadnjih

dekada kroz nacionalistike pokrete, ratove i revolucije. Ideja navodnog kontinuiteta izmeu
etnike pre-dmoderne nacije i moderne nacionalne drave tako postaje kljuna a "zlatno" se doba
iznova komemorira skupa sa patriotskim slavljenjem tek roenih mladih nacionalnih drava kao
navodno bogom-danim zasluenim trijumfom i konanim ostvarenjem slobode naroda.10 Uz mit o
zlatnom dobu, takoer znaajna uloga pripada jo jednoj podvrsti antiquitas mita - mit o muenitvu
u koji spada ideja kolektivnog muenitva naroda te herojska djela narodnih voa. Kult rtve i
muenitva bit e vrlo jako naglaen kod konstrukcije mitova u oba naroda, Srba i Hrvata. I na
kraju, treba kazati da su oba naroda u mitologije svojih nedavno roenih nacionalih drava ugradila
mitove o posebnosti nacije, to jest, sui generis myth (da bi se to vie razlikovali ba jedni od drugih
te od ostalih susjednih naroda, naroito onih koji govore vrlo slinim jezikom ili jezicima), te
"antemuralentemurale" mit koji ovim dvama malim, inferiornim i od velikih i bogatih nacija esto
prezrenim europskim narodima daje iluziju navodno vane povijesne uloge u obrani kulturnopovijesnih granica Zapada (Hrvati) odnosno bizantijsko-pravoslavne tradicije (Srbi).
Jasenovaki mit je kronoloki prethodio Stepinevom mitu. Nastanak Jasenovakog mita vezanje uz
stvarnu povijesnu patnju zatoenika Jasenovca, tog najveeg koncentracionog logora u Nezavisnoj
Dravi Hrvatskoj (NDH). Tu su dravu zajedniki osnovali faistika Italija i nacistika Njemaka
poslije sloma Jugoslavije 1941. te postavili grupu ekstremnih hrvatskih nacionalista zvanih Ustae
kao kvislinki reim sa sjeditem u Zagrebu. Brutalna okrutnost totalitarnog ustakog reima i
zloini u Jasenovcu nisu nikad bili "mitski" to jest, niti su posve izmiljeni niti je sve o Jasenovcu
toliko pretjerano da se grubo iskrivljuju povijesne injenice kako bi srpski nacionalisti ili komunisti
na tome zaradili politiki profit, mada je pretjerivanja u broju rtava bilo, kao i manipulacija
patnjama nevinih u politike svrhe. Ono esencijalno mitsko i mitoloko u Jasenovakom mitu postat
e prije svega objanjenje konkretnih povijesnih okolnosti pod kojima je do Jasenovca dolo, te
uzroka,
10 O vanosti mita zlatnog doba kod etnikih nacija vidi Anthony Smith, "The 'Golden Age' and
National Renewal" u Hosking and Schopflin, Myths and Nationhood, p. 39.
208
korijena i motiva. Drugim rijeima, mit o Jasenovcu e poput koprene prekriti stvarne motive
zloina i relevantne povijesne okolnosti pod kojima su se dogodili. To e se iskrivljavanje, odnosno
mitologizacija postii, prije svega, prenaglaavanjem utjecaja religije kao navodno "glavne razlike"
izmeu Srba i Hrvata, a time se katolicizam javlja kao navodno glavni inspirator plana unitenja
srpskog naroda i pravoslavlja. Tome e se onda pridodati ostali faktori (hrvatskog) etniciteta i
kulture kao mogui poticaj genocida. Dolazi, dakle, do poistovjeivanja vjerskog i nacionalnog
inae vrlo naglaenog u srpskom nacionalizmu, te grubog, preopirnog uopavanja, to je dovelo do
demoni-ziranja jednog cijelog naroda i jedne cijele crkve, dok se drugom narodu i drugoj crkvi
gradi muenika i svetaka aureola. Nije potrebno ponavljati da se ustaka drava i zloini Ustaa
mogu pravilno razumjeti i objasniti samo ako se analiziraju u kontekstu "nacionalnog pitanja" u
Jugoslaviji; problema i sudbine jugoslavenske drave u meuratnom periodu, te konkretnih
okolnosti i dominantnih ideologija meuratnog doba i Drugog svjetskog rata. Moda je najvea
ironija u Jasenovakom mitu u tome da su mu srpski nacionalisti otkrili tobonje motive u
katolicizmu i velikohrvatstvu, ba kao to su Ustae vjerovale da e unititi srpski nacionalizam
fizikim unitenjem Srpske pravoslavne crkve i pokatolienjem preivjelih hrvatskih Srba, koji e
time postati ne samo rimokatolici nego i Hrvati, a time e oslabiti velikosrpska ideja. Tako su
ustae, zapravo, usvojili skoro identini pogled na svijet svojstven Srpskoj pravoslavnoj crkvi,
svetosavskoj mitologiji i srpskom nacionalizmu. Ista je logika, takoer, razvidna i iz ustakog
pokuaja etnike asimilacije muslimana u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mada se njima u vjeru
nije diralo jer oni (tada) nisu imali "crkvu" koja spaja vjersko i nacionalno i radi poput neke
tvornice etniciteta i nacionalnosti.
Dalje, mitsko je u Jasenovakom mitu od samog poetka bilo etniko i religijsko prisvajanje

Jasenovca kao gotovo iskljuivo srpsko-pravoslavnog (uz naroito post-1989. bezobzirno

potcjenjivanje rtava i stradanja antifaista-partizana, lanova njihovih obitelji i simpatizera
partizanskog pokreta koji su zavrili u tom logoru iz ideolokog, marksistikog i komunistikog ili
drugog oblika antifaizma koji se tridesetih godina razvio u ideoloki raznorodni globalni pokret, a
ne iz vjerskog uvjerenja ili zbog etnike pripadnosti), te tumaenje motiva ustakih zloina kao
toboe primarno inspiriranih katolikom
209
vjerom i potaknutih od Katolike crkve u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vatikanu.
Prvi mitski prikaz Jasenovakog sluaja objavila je Srpska pravoslavna crkva u Sjedinjenim
Amerikim Dravama i Kanadi u knjizi koja je izila u Chicagu 1943. na engleskom jeziku pod
naslovom koji bi glasio u prijevodu: "Muenitvo Srba. Progon Srpske pravoslavne crkve i masakr
nad srpskim narodom.11 Knjiga je apelirala na politiku i humanitarnu potporu amerike i
kanadske javnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi u NDH, te etnikom pokretu generala Drae
Mihailovia koji, prema toj knjizi, brani Srbe od ustaa i bori se protiv njemake okupacije. U knjizi
se skoro i ne spominje partizanski pokret otpora stranoj okupaciji pod vodstvom hrvatskog
komuniste Josipa Broza Tita i Komunistike partije Jugoslavije, osim u negativom kontekstu
partizanskog terora nad civilnim stanovnitvom i izazivanja njemakih represalija nad Srbima.
Kljune su mitske teze ove knjige, da su ustaki zloini nad Srbima motivirani vjerskom mrnjom,
te potaknuti od strane vodstva Rimokatolike crkve u Hrvatskoj i u Vatikanu. Naroito je bitna teza
da su ustaki poinitelji zloina navodno uivali otvorenu potporu veine hrvatskog naroda. Ovo je
inae lako opovrgnuti jer Ustae nikad nisu bile popularne u hrvatskoj politici s obzirom da su cijelo
vrijeme bili u emigraciji, a uz to je skoro treina hrvatskog naroda i teritorija bila pod talijanskom
okupacijom, pa je taj hrvatski narod normalno postao sklon antifaistima partizanima vie nego
ustaama, koji su talijansku okupaciju tolerirali i bili saveznici Italije. Prema citiranoj knjizi, u
koncentracionom logoru Jasenovac, do 1943. ubijeno je 40.000 Srba; na teritoriju NDH stradalo je
700.000 i u cijeloj Jugoslaviji preko milijun Srba.12 Knjiga govori o genocidu nad Srbima te istie
njegove navodne crkveno-religijske motive, odnosno opisuje situaciju kao nekakav "vjerski rat."
Prema ovom izvoru - a to e kasnije postati od kljunog znaaja za srpsku nacionalistiku
revoluciju osamdesetih i devedesetih, u NDH se vodio "vjerski rat" katolika i muslimana protiv
pravoslavnih Srba, a u tom ratu katolici i muslimani su ui11 U originalu: Martyrdom of the Serbs. Persecutions of the Serbian Orthodox Church and
Massacre of the Serbian People. Documents and Reports of the Trustworthy United Nations and of
Eyewitnesses. Prepared and Issued by the Serbian Eastern Orthodox Diocese for the United States
of America and Canada. (Chicago: Palandech's Press, 1943).
12 Ibidem, str. 21, 65,171-172.
210
vali potporu faista i nacista. Srbe su branili etnici, a partizani pod vodstvom Hrvata Tita su
pomagali unitenje srpskog naroda (to jest genocid) tako to su Srbe pretvarali u ateiste i odvajali ih
od Srpske pravoslavne crkve, pa time i od nacionalnosti. Teze iz ove knjige ponavljat e i
objavljivati u mnogim publikacijama poslije rata srpske nacionalistike emigrantske organizacije.13
Godine 1950., povodom inauguracije konvencije Ujedinjenih naroda o genocidu, jedna je srpska
delegacija poslala peticiju Ujedinjenim narodima da priznaju zloine nad Srbima u NDH kao zloin
genocida.14 Episkopi Srpske pravoslavne crkve u emigraciji, Nikolaj Velimirovi i Irenej orevi
pisali su i propovijedali o genocidu nad Srbima u NDH naroito istiui stradanja Srpske
pravoslavne crkve i ponavljajui teze o crkveno-religijskim motivima ustakih zloina kao toboe
inspiriranim bojovnim katolicizmom te potaknutim od rimskog pape. Statistika iz ranije citiranog
crkvenog izvora iz 1943. e se kasnije mijenjati ovisno o okolnostima i upotrebi. Tako e,
primjerice, neki srpski povjesniari poeti pisati ve u prvoj polovici osamdesetih godina (dakle
odmah poslije Titove smrti) da je broj Srba pobijenih u Jasenovakom logoru dosegnuo negdje

izmedju 700.000 te jednog milijuna, a da je broj ukupnih srpskih rtava u jugoslavenskim zemljama
premaio dva milijuna.15 U Srbiji Slobodana Miloevia i Dobrice Cosia kasnih osamdesetih i
ranih devedesetih, Jasenovac e postati "Jugoslavenskim
AuschwitzomugoslavenskimAuschwitzom. Ustaki zloini e biti proglaeni jo okrutnijim od
zloina Holokausta, a NDH gora od nacistike Njemake. Mnogi e pisci i govornici prvaci srpske
nacionalistike revolucije osamdesetih portretirati Srbe kao mueniki narod uporediv jedino
13 Takvi su naslovi recimo, Edmond Paris. Genocide in satellite Croatia, 1941-1945: a record of
racial and religious persecutions and massacres. Trans. from the French by Lois Perkins. Chicago:
American Institute for Balkan Affairs 1961.; Avro Manhattan, The Vatican's Holocaust: the
Sensational Account of the Most Horrifying Religious Massacre of the 20th Century. Springlfield,
USA: Ozark Books, 1986 (originalno izdanje iz 1967. je nosilo naslov "Prijetnja Evropi" Threat to
Europe).
14 The Crime of Genocide A Plea for Ratification of the Genocide Pact. Chicago: Serbian
National Defense Council of America, 1951.
15 Velimir Terzi, Slom Kraljevine Jugoslavije 1941. : uzroci i posledice poraza. 2 toma. Prvo izd.
Beograd: Narodna knjiga, 1982; Radomir Bulatovi, Koncentracioni logor Jasenovac sposebnim
osvrtom na Donju Gradinu : istorijsko-socioloka i antropoloka studija. Sarajevo: Svjetlost, 1990.
211
sa idovima rtvama Holokausta i antisemitskih pogroma. Srpska pravoslavna crkva e pompezno
komemorirati rtve Drugoga svjetskog rata i posvetiti tom ratu crkvene aktivnosti kroz
crkvenokalendarsku 1990.-91. godinu. Slobodan Miloevi i njegov nacionalitsiki pokret e ove
teze i cijelu tu atmosferu traume, ogorenja, mrnje i paranoje uzeti kao povod i opravdanje srpskog
pritiska na Albance, Hrvate, Bonjake, Slovence i ostale jugoslavenske narode te poeti
primpremati Srbe za "obranu" kako se "genocid ne bi ponovio." Teza "prevencije geonocida"
opravdavati e se novom srpskom mitologijom koja je ujedno gradila temelje nove homogene
srpske drave dizajnirane na temelju prekrajanja granica avnojevske Jugoslavije.
U prvoj polovici pedesetih godina srpski episkopi u egzilu, meu kojima je najvaniju ulogu
odigrao vladika iki Nikolaj Velimirovi, dali su poticaj i glavne ideje konstrukciji Jasenovakog
mita. Velimirovi je sve do svoje smrti 1956. radio na stvaranju kulta "srpskih novomuenika"
rtava Jasenovca, ustatva i komunizma. Onih 700.000 Srba koje su na teritoriju NDH pobile ustae
i oni pobijeni od partizana, po viziji ovog vjerskog voe, postali su mona srpska vojska svetaca i
muenika slina onoj vojsci duhova s Kosovog polja 1389. Po Velimirovievoj mitskoj viziji, te e
ujedinjene vojske braniti srpski narod snagom povijesnog pamenja prenesenog na budua
pokoljenja (po onoj Njegoevoj "na grobu e izniknuti cvijee za daleko neko pokoljenje"), dakle
tako to e pothranjivati trajno i vjeito sjeanje na slavnu mueniku povijest. Na tom e pamenju
bujati nacionalni ponos, i zlu ne trebalo, udnja za osvetom (mada je Velimirovi istakao i napisao
da osveta ne smije biti primarni cilj Jasenovakog kulta nego pamenje i oprez da se zlo ne
ponovi).16 Episkop Velimirovi je traio od patrijarije u Beogradu da prekine diplomatsko
manevriranje s komunistima na vlasti i zapone godinje komemoracije u Jasenovcu. Izbjegli
vladika je zahtijevao od kolega u zemlji da kanoniziraju jedan broj svetenika i istaknutih vjernika
koje su pobile ustae; da obnove Jasenovaku parohijsku crkvu koju su ustae sruile i sagrade
poseban "Hram Pokajanja i Oprosta" tamo gdje je nekad bio koncentracioni logor. Ranih ezdesetih,
Arhijerejski e Sabor Srpske pravoslavne crkve prihvatiti ove Velimirovieve prijedloge ali ih nee
imati hrabrosti provesti u djelo prije Titove smrti 1980.
16 Orthodox Life, Vol. 33, No. 1 (Jan.-Feb. 1983), str. 15-22. Vidi takoer na Internetu: http:
//www.orthodoxinfo.com/ecumenism/serbian newmartyrs.htm
212
Oprezni patrijarh German ori e ekati, naoruan strpljenjem, smrt Tita i Kardelja, a onda e,

napose iritiran nacionalistikim pokretom kosovskih Albanaca, te aktivnostima Katolike crkve u

vezi revitalizacije Stepinevog kulta u zemlji, krenuti u ofanzivu koja e eskalirati poslije dolaska
Miloevia na vlast u Srbiji. Vladika Velimirovi je, takoer, insistirao na tezi o genocidu
motiviranom vjerskom mrnjom (katolicizam i islam protiv srpskog pravoslavlja, to jest, "vjerski
rat"). U jednom crkvenom kalendaru objavljenom u Njemakoj ranih pedesetih godina, Velimirovi
je nazvao ustaki genocid stranijim od katolike inkvizicije i ostalih progona koje je poinilo
srednje-vjekovno katolianstvo. Ovaj e Velimiroviev tekst Srpska pravoslavna crkva u Jugoslaviji
objaviti ujunu 1990. kad je kriza nacionalnih odnosa uJugoslaviji ve bila uzavrela.17
Jasenovaki mit je konstruiran u dvije faze. U prvoj, izmeu Drugog svjetskog rata i ranih
ezdesetih, artikulirane su glavne teze o genocidu, vjerskom ratu i muenitvu Srba, a identificirani
su i demonizirani glavni neprijatelji srpskog naroda: katolici, muslimani i komunisti (ovi su tako
demonizirani da faisti i nacisti vie nisu figurirali kao veliki neprijatelji Srba mada se i to poelo
isticati s prostom upotrebom Holokausta u propagandne svrhe kasnih osamdesetih i devedesetih).
Jasenovac dakle nije postao mitom zbog diskutabilnog broja rtava oko kojih se svaaju srpski i
hrvatski povijesniari i istoriari, nego prije svega zbog interpretacije i manipulacije glede uzroka i
motiva ustakih zloina; teze o "vjerskom ratu"; ignoriranja povijesnih okolnosti i strateke
upotrebe mita kao pokretake snage srpske nacionalistike revolucije. Mada bi malo tko ozbiljan
zanijekao ustake zloine ili znaajnu (mada ne i potpunu i bezuvjetnu) potporu koju je ustaki
reim dobio od Katolike crkve, teko bi bilo govoriti o "vjerskom ratu." Takoer je nemogue
izbrisati iz povijesti ulogu partizanskog pokreta pod vodstvom komunista u otporu tuinskoj
okupaciji i partizansku borbu protiv genocidnih etnikih nacionalistikih reima ukljuivi, dakako,
meu takve i hrvatske ustae i srpske etnike (u ovima drugima Jasenovaki mit gleda "branitelje
srpskog naroda"). Ve je ranije kazano da bi se Jasenovaki mit jo mogao nazvati i "mitom o
17 Kalendar Crkva, Beograd: Sveti Arhijerejski Sinod, 28 juni 1990. O Velimirovievoj aktivnosti u
emigraciji vidi: Ljubomir Rankovi, Radovan Bigovi i Mitar Milovanovi. Vladika Nikolaj:
izabrana dela. Valjevo: Glas Crkve, 1997.
213
vjerskom ratu." Teza o religijskim ratovima na Balkanu bit e dosta spominjana devedesetih godina.
Neki e zapadni znanstvenici sa zadovoljstvom citirati tu tezu kao potvrdu njihovih prognoza o
moguem globalnom sukobu civilizacija i religija.18 Kasnije e bosanski pisac Ivan Lovrenovi
napisati u jednoj od svojih kolumni u hrvatskom tjedniku "Feral Tribune" da vjerskih ratova na
Balkanu nije u povijesti bilo ali da ako do ikakvih ratova u budunosti doe onda bi doista mogli
biti takve naravi.
Ukratko, Jasenovaki mit je nastao prenaglaavanjem religijske dimenzije Drugog svjetskog rata i
meunacionalnih odnosa u bivim jugoslavenskim dravama. Ovu su dimenziju komunisti
potiskivali kao i religiju u cijelini, pa e tako "mit o vjerskim ratovima na Balkanu" (dio kojeg je i
Jasenovaki mit) naii na povoljne povijesne okolnosti za vrijeme krize i propasti komunistikih
reima u Europi. To je koincidiralo sa porastom religijskog fundamentalizma i ekstremizma u
cijelom svijetu tamo od sedamdesetih godina pa sve do poetka novog 21 vijeka.
Bilo kako bilo, teza Jasenovakog mita o navodnoj glavnoj vjerskoj pozadini ustakog genocida te
ulozi Katolike crkve i katolianstva kao vjere i kulture Hrvata u poticanju ustakih genocidnih
zloina napose je teko pogaala Vatikan i Katoliku crkvu u Hrvatskoj. Dakako da su takve teze
izazivale ekstremizam u hrvatskom nacionalizmu i "desekularizirale" ga pogodujui time ustatvu
koje je (poput srpskih nacionalista) pretjerivalo u poistovjeivanju vjere i nacije. Apologija NDH i
Katolike crkve od strane hrvatskih katolikih i etnikih nacionalista poela je dakako ve 1945.
Priliku za to dali su hrvatskim nacionalistima pobjedniki komunisti i partizani koji su od svibnja
do rujna 1945. pogubili bez suda na tisue ljudi povezanih s NDH meu kojima i nekoliko stotina
katolikih sveenika. Kad se tome pridodaju oni kojima se sudilo za ratne zloine i kolaboraciju,
broj hrvatskih rtava se penje na vie desetina tisua, a brojna hrvatska emigracija e poput svojih
srpskih kolega sve rtve komemorirati i pretjerivati glede broja ovih rtava. Meu hrvatskim

rtvama tog "vremena osvete" svakako je najpoznatiji zagrebaki nadbiskup Alojzije Stepinac. Bez
razumijevanja njegovog sluaja ne moe se razumjeti ni Jasenovaki mit, jer je proces Stepincu
1946. pomogao razvoju Jasenovakog
18 Samuel P. Huntongton. The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. New York:
Simon i Schister, 1996.
214
mita. Taj proces nije bio "montiran", kako se to obino kae, nego bi bilo bolje kazati isprovociran
od strane Katolike crkve i samog nadbiskupa Stepinca. Godinu dana poslije zavretka rata Stepinac
je uspio prekinuti mukotrpno i nespretno diplomatsko manevriranje i meusobno nadmudrivanje
komunista koji su htjeli dravu bez oporbe i zadnje organizirane oporbe tako to je doslovce
"natjerao" komuniste da mu sude kao kriminalcu i poalju ga u zatvor.
Proces Stepincu 1946. nanijeti e samo tetu komunistima, a koristit e Katolikoj crkvi u
Hrvatskoj, u hrvatskoj dijaspori i u Vatikanu te hrvatskom nacionalizmu, ali i Srpskoj pravoslavnoj
crkvi i srpskom nacionalizmu. I prije procesa Stepincu znalo se da je ustaka NDH drava u dobroj
mjeri institucionalizirala katolianstvo i kao dravnu crkvu i kohezivnu snagu kvislinke drave, i
uope, previe toga je bilo glede veza klera i ustaa da bi se ustatvo svelo samo na nekoliko
individualnih zloinaca. Uostalom, o NDH, ustakom reimu i o Katolikoj crkvi u NDH postoji
brojna literatura, a meu kontroverze ne spada pitanje da li su ustae bile faistiki totalitarni i
kriminalni reim, jer se svi autoriteti slau da jesu, nego niz drugih pitanja meu kojima je u ovom
lanku istakuto pitanje motiva ustakih zloina te veze Katolike crkve i tog reima.19 Prema
iznesenom, proces Stepincu je bio sa stajalita tuitelja, najblae reeno, nepotreban i vrlo
riskantan. Ako je bio "montiran" onda je ta montaa izvedena loe.
Kad poslije vojnog trijumfa 1945. politika novog komunistikog reima prema Katolikoj crkvi nije
ila po planu, a pri tomu je zagrebaki nadbiskup aktivno igrao oporbenu ulogu naroito svojim
pastirskim pismom iz septembra 1945. kojim je s najvie razine i najjaim rijeima napao
komunistiku vlast, drava je bila prisiljena odgovoriti. Takav otvoreni napad na vlast Crkva
naravno nije smatrala potrebnim napraviti u doba NDH, mada su ustaki
19 O NDH vidi, na primjer, Bogdan Krizman, Ante Paveli i ustae. Zagreb : Globus, 1978; Paveli
izmedu Hitlera i Mussolinija. Zagreb: Globus, 1980; Paveli u bjekstvu. Zagreb: Globus, 1986;
Fikreta Jeli-Buti, Ustae i Nezavisna Drzava Hrvatska 1941-1945. Zagreb : Liber, 1977; Ljubo
Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije : dokumentima i polemikom o temama iz novije
povijesti Jugoslavije. Zagreb : kolska knjiga : Stvarnost, 1987-1990; Ivo Goldstein i Slavko
Goldstein. Holokaust u Zagrebu. Zagreb : idovska opina Zagreb: Novi Liber, 2001; Jozo
Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945. Occupation and Collaboration.
Stanford, CA: Stanford University Press, 2001, i tako dalje.
215
zloini bili straniji od partizanskih (ali nisu pogaali Crkvu i kler), nego je to uinila samo u
jugoslavenskim dravama, onoj monarhiji, 1938. poslije propalog ugovora o pravima Crkve, i u
komunistikoj republici 1945., opet kad su sama Crkva, to jest njezina imovina i kler bili ugroeni.
Sud kojim su dominirali hrvatski komunisti osudio je nadbiskupa Ste-pinca na esnaest godina
zatvora za suradnju s ustaama u ratu te pomaganje kontinuiranog ustakog otpora poslije rata.
Stepinac se pred sudom drao prkosno i arogantno ne skrivajui antikomunizam ali i ne pokazujui
suut ili elju da ze izvini rtvama ustakog terora. Tuitelji pak nisu uspjeli dokazati sve to su
zacrtali ambicioznom optunicom. Nadbiskup je otiao u zatvor, a hrvatski nacionalisti i Crkva su
dobili junaka i kandidata za muenika. Povijest e pokazati da je proces buduem kardinalu bio
kardinalna pogreka Titovog reima. Taj e proces dati impuls konstrukciji dvaju potentnih
antikomunistikih i antijugoslavenskih mitova. Kasnije e neki vodei jugoslavenski komunisti, kao
recimo, Milovan ilas, priznati da je proces Stepincu bio politika pogreka. Naime, bilo je dosta

dokaza o kljunoj ulozi katolicizma u NDH te spajanja vjere i ustake ideologije, a bilo je i dosta
klera i vodeih laika lanova Katolike akcije koji su otvoreno podrali ustae (mnogi su nosili i
ustake uniforme i bili visoki dunosnici dravne administracije), te se i bez politiki rizinog
procesa zagrebakom nadbiskupu moglo dokazati vezu izmeu hrvatskog ustakog nacionalizma i
nacionalistikog katolicizma.20 Nadbiskupi nisu posve isto kao i vojni zapovjednici i na njih se ne
odnose norme meunarodnog kaznenog prava. Stepineva odgovornost je bila slina odgovornosti
pape Pija XII, dakle prije svega moralna: crkveni voe takvog visokog ranga i znaajnog utjecaja
morali su uiniti mnogo vie da zaustave nacistike i faistike zloine, a tu spada i discipliniranje
klerika i vjernika koji su takvim reimima sluili i u zloinima sudjelovali. Osim toga, proces
Stepincu je uinio dosta tete meuetnikim odnosima u samoj jugoslavenskoj federaciji.
Primjerice, Jasenovaki mit je zagrebakim procesom 1946. dobio potporu jer je, izmeu ostalog,
Stepincu sueno i za ulogu Katolike crkve u
20 Prema istraivanju Fikrete Jeli-Buti, 25 katolikih sveenika su bili aktivni u slubi ustake
drave; 11 klerika su sudjelovali u masovnim zloinima; mnogi aktivisti Hrvatskog
katoliogpokreta su postali NDH dunosnici i tako dalje. Fikreta Jeli-Buti, Ustae i Nezavisna
Drava Hrvatska. Zagreb: Liber, 1977, str. 218-219.
216
ustakim zloinima prema srpskom narodu i srpskoj crkvi, kao recimo, glede masovnih prijelaza iz
pravoslavne u katoliku crkvu pod prisilom ustakog reima. Proglaenje Stepinca krivim stvorilo
je sliku o institucionalnoj potpori Crkve i Vatikana NDH mada Vatikan nije de iure priznao ni NDH
niti talijansku okupaciju Istre i Dalmacije. Tako je teza Jasenovakog mita o "vjerskom ratu" i uroti
Vatikana protiv Srpske pravoslavne crkve dobila nove argumente.
Osim toga, nakon raskida sa Sovjetima, Titov reim se naao i na udaru kritike Zapada o ijoj je
pomoi poeo sve vie ovisiti. Zapadne vlade su pokretale pitanje nadbiskupa u zatvoru, a Beograd
je morao poputati. Stepin-evi su se zatvorski uvjeti poboljavali a zdravlje pogoravalo. Zapadni
su ga novinari posjeivali, a kandidat za muenika je odbijao odlazak na lijeenje u inozemstvo, jer
nije htio skinuti reimu veliku brigu s vrata. Smrt je Stepinca snala 1960. ve pod aurom
muenitva. Odmah poslije njegove smrti hrvatski su nacionalisti i Crkva poeli konstrukciju novog
mita kao to su srpski nacionalisti inili s Jasenovcem jo od 1943. Za britanskog znanstvenika i
kranskog teologa Stellu Alexander, Stepinac je postao "protumit" (counter-myth). Alexander e
napisati daje Stepinac postao "trostruki mit" {triple myth), crkveni, ideoloki i dravotvorni. Njime
su Crkva i hrvatski nacionalisti krenuli u protuofanzivu spram jugoslavenskih komunista i srpskih
nacionalista a ujedno gradili mitske temelje nove samostalne hrvatske drave.21
Jedna od glavnih teza novog mita o Stepincu e biti da je taj heroj i muenik hrvatskog naroda
navodno "prozreo" tobonji "pakleni" plan komunista i srpskih nacionalista (u oima hrvatskih
nacionalista Srbin i jugoslavenski komunist su postali sinonimi pa je hrvatska emigracija uvela
termin "srbo" ili "jugokomunist") da odvoje Katoliku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana te tako
"pretvore" etnike Hrvate u bezbonike i konano u Jugoslavene ili Srbe. Tako e primjerice,
povjesniari Aleksa Benigar i Jure Krito, medju ostalima, isticati ovu mitoloku dalekovidnost
Stepinca i njegovu teoriju o fuziji komunistike i velikosrspke ideologije. Ova je hipoteza iznikla iz
navodnog Titovog pritiska iz 1945. na Stepinca da ide u "izmu," odnosno da otcijepi hrvatsku
21 Stella Alexander, The Triple Myth. A Life of Archbishop Alojzije Stepinac. (Boulder: East
European monographs, 1987).
217
crkvu od Vatikana.22 Po ovoj teoriji, proces Stepincu je doao kao Titova brutalna osveta
zagrebakom nadbiskupu koji je ostao vjeran papi i Vatikanu. "Teorija izme" postat e krucijalna
komponenta mita o kardinalu mueniku Alojziju Stepincu. Time e Stepineva uloga u NDH koja je
dakako ozbiljna povijesna kontroverza i moe nakoditi Crkvi, postati zapravo irelevantna, jer se
pozornost oboavatelja Stepinevog kulta preusmjerava sa ratnog doba na poratni komunistiki

revolucionarni teror, dijelom kojeg je bio i navodni "sbrokomunistiki" ili "jugokomunistiki"

pritisak da doe do raskola izmeu hrvatskog katolicizma i rimskog papinstva.
to se tie "teorija izme," i Stella Alexander i Jozo Tomasevich iznose realniji prikaz Titovih
susreta s katolikim biskupima 1945. i zapravo odbacuju teoriju navodnog prisilnog "odvajanja od
Vatikana" kao glavnog cilja i zahtjeva komunistikog reima spram Crkve. Tito je, kao svaki
"normalan" komunistiki revolucionar i diktator, dakako traio suradnju crkve s novim vlastima,
recimo, konkretno, u borbi protiv ustake emigracije, te jo vanije, u javnom svjedoenju
"bratskih" odnosa izmeu jugoslavenskih naroda i vjera. On je kao Hrvat napose otro osudio
sveenstvo koje je podravalo ustae ili ulo u ustaki pokret. Ali kao to je Stella Alexander
podvukla u svojoj studiji "Triple Myth," Tito nije od Stepinca traio nita vie i nita posebno
razliito od onog toje svojedobno od katolikog klera traio i oekivao prvak meuratne hrvatske
politike Stjepan Radi, a to je da se prikloni interesima naroda kad i ako ti interesi dou u konflikt
recimo s nekim stranim interesima (to bi se moglo odnositi primjerice na Beograd ali i na Vatikan
napose kad se radilo o potpori rimske kurije talijanskom prisizanju na teritorije u priobalju gdje su u
veini Hrvati).23 Stella Alexander je takoer odbacila i mitoloku tezu hrvatskih nacionalista da je
kardinal Stepinac bio rtvom torture i trovanja od ega je navodno i umro u kunom pritvoru. Takve
su teze iznikle u emigrantskim krugovima a prihvatili su ih i ambiciozniji emigrantski pisci poput
Vinka Nikolia i franjevca Benigara. Takve informacije nisu dole od
Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Zagreb: Glas Koncila i Hrvatska franjevaka
provincija sv. Cirila i Metoda, 1993. Prvo izdanje objavljeno u Rimu, ZIRAL 1974; Jure Krito,
Katolika crkva u totalitarizmu 1945-1990. Razmtranja o Crkvi u Hrvatskoj pod komunizmom.
Zagreb: Nakladni zavod Globus 1997, str. 215-216.
23 Alexander, The Triple Myth, str. 116-118.
218
zatoenog kardinala. Nitko od stranih posjetitelja Stepineve zatvorske elije ili kunog pritvora
takve pritube od kardinala nije uo i posvjedoio, niti je kler koji je njegovao Stepinca davao takve
izjave. Znalo se da je nabiskup bolestan, ali ne eli uiniti komunistima uslugu i napustiti zemlju.
Stepinac je htio kazniti svoje neprijatelje i pomoi neoprijateljima svojih neprijatelja na najbolji
mogui nain, a to e i postii.
U za Stepinca povoljnim uvjetima hladnog rata i uz pripomo brojnih antikomunistikih fondova,
hrvatski su nacionalisti u emigraciji nastavili s konstrukcijom mita o Stepinevom muenitvu. Taj
je mit imao politiku teinu i vanu ulogu u stvaranju hrvatske dravnosti i samostalnosti na raun
zajednike jugoslavenske drave. Emigrantski (i bivi ustaki) propagandist Vinko Nikoli je kazao
u jednom intervjuu da je propaganda Stepinevog sluaja dio dravotvornog hrvatskog nacionalnog
programa, te da afirmacija kardinala Stepinca znai afirmaciju ideje hrvatske drave.24 Istodobno
su i srpski emigrantski krugovi umnoavali propagandu o Jasenovakom mitu te u nju ukljuili
odgovarajue materijale sa suenja Stepincu 1946. Meutim, ni jedan od dva potencijalno efektivna
politika mita nije mogao prodrijeti u Jugoslaviju za vrijeme relativno stabilnog konsolidiranog
socijalizma ezdesetih i sedamdesetih sve do Titove smrti 1980. godine.
Ipak, dvije najvee crkve u jugoslavenskoj socijalistikoj federaciji su uspjele, zahvaljujui
liberalizaciji sistema kasnih ezdesetih (tada su poslije Drugog vatikanskog sabora znatno
popravljeni odnosi crkve i drave) zapoeti komunikaciju etnikih mitova od klera prema crkvenim
zajednicama, pripremajui tako teren za "uvoz" mitova o Jasenovcu i Stepincu u zemlju.
Pravoslavna je crkva zapoela serijom dobro posjeenih crkvenih proslava, jubileja, komemoracija i
hodoaa jo 1969. Te se godine slavila 750 obljetnica crkvene autokefalnosti ("Svetosavski kult"
ili svetosavlje). Slijedio je niz novih komemoracija i jubileja svake naredne godine sve u nizu do
1989. kad je proslavljena 600 obljetnica Kosovskog boja i 1990. kad je komemorirana 300
obljetnica velike seobe Srba. Slino, komemorirajui velike datume iz etnike i crkvene povijesti,
Katolika crkva je 1975. zapoela veliki jubilej "Trinaest stoljea kranstva u Hrvata." Tada je sebe

poela nazivati "Crkvom u Hrva24 Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945. Occupation and Collaboration, p.
565.
219
ta" da bi se prikazala ujediniteljskom nacionalnom snagom.25 Ovi su jubileji pridali krucijalni
ritualni karakter prezentacije mitske povijesti vjernikom mnotvu. Ritual je vaan pratitelj mita,
bez rituala mit teko dolazi do svojih "potroaa." Tako je mit apelirao na etniko-nacionalne
emocije odnosno identitet stotina tisua sudionika koji su pohodili ili pratili ove crkvene proslave.
Do 1984. naglasak e biti primarno na starijim etnikim mitovima, dakle na svetosavskoj i
kosovskoj mitologiji (mit o Staroj Srbiji) kod Pravoslavne crkve te na mitu "od stoljea sedmog"
kod Katolike crkve, koja je uspjeno provela devetogodinje veliko slavlje "trinaest stoljea
kranstva u Hrvata." Treba naroito istai da su ove ritualne reintepretacije povijesti dvaju bliskih
etnikih i crkvenih zajednica koje su se kroz povijest izmijeale te povremeno sukobljavale napose
na razini elita, iznijele na vidjelo mnoge osjetljive povijesne kontroverze. Na primjer, dok su u
oima Srpske pravoslavne crkve hrvatski srednjevjekovni vladari Zvonimir i Branimir negativne
osobe, skoro pa izdajnici pravoslavlja (jer su imali ansu prikloniti se Bizantu), hrvatski je
katolicizam u ovoj dvojici povijesnih osoba iz hrvatskog "mita o zlatnom dobu" gledao junake i
skoro pa svece, jer su povezali Hrvate s Rimskom crkvom i zapadnom Europom. Ili recimo, Velika
seoba Srba iz 1690., koja je prema katolikom jubileju "Trinaest stoljea kranstva u Hrvata"
prikazana kao nekakva srpska "agresija na Hrvatsku" (da se posluimo frazom iz nedavnog
politikog diskursa), slavi se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao veliki posveeni kult. Da ne
spominjemo kontroverze oko Drugog svjetskog rata, jer su ba Jasenovaki i Stepinev mit dokazi
konfliktnih vizija i tumaenja povijesti tog nedavnog razdoblja.
Crkveni su voe poeli javno propovijedati mitove o Jasenovcu i Stepin-cu u vrijeme oko Titove
smrti 1980. godine. Katolika je crkva progovorila apologetski o Stepincu komemorirajui dan
njegove smrti u veljai 1979. Srpski su popovi i patrijarijsko glasilo "Pravoslavlje" bez okolianja
(kao ranije) pokrenuli Jasenovake teme skupa s kosovskim pitanjem, dakle nekoliko mjeseci
poslije Titove smrti. U rujnu 1984. dolo je do spektakularnog "dvoboja crkava" odnosno bitke
mitova na tlu dvaju nacionalnih svetita. Tada
25 Kronologiju ovih proslava i detalje o njima vidi u Vjekoslav Perica, Balkan Idols. Religion and
Nationalism in Yugoslav States. New York: Oxford University Press, 2002.
220
su odrane dvije velike crkvene svetkovine: komemoracija Srpske pravoslavne crkve u Jasenovcu i
zavrna proslava devetogodinjeg jubileja u Mariji Bistrici (takozavani "Nacionalni Euharistijski
kongres - NEK '84). Ovi su se spektakli dogodili u razmaku od svega tjedan dana a svaka je crkva
slavila svoju mitsku verziju, mada su ove vizije povijesti po njihovim interpretacijama bile u
razvidnom konfliktu.26 Od 1984. pa do 1998., a to je period predratne krize, sloma jugoslavenske
drave i ratova na Balkanu, dvije su etnike crkve vodile rat mitovima, ritualima i simbolima
dolijevajui ulje na vatru etnikog konflikta ali i udarajui temelje novim dravotvornim mitovima
Srbije i Hrvatske, dakle novim dravama u kojima e vjerske hijerarhije postati de facto dravnim
religijama i znaajno pojaati svoju drutvenu i ekonomsku mo. Mit o Jasenovcu kao noviji mit
fuziran je sa starijim etnikim mitovima (antiquity myth), poput mitova stare Srbije te napose s
kosovskim mitom o mue-nitvu srpskog naroda pod naletom neprijatelja drugih vjeroispovijesti
(mit o vjerskom ratu). Mit o Stepincu je postao "dokazom trinaeststoljetne vjernosti hrvatskog
naroda Svetoj rimskoj stolici." Nipoto sluajno, kao ni utakmica emigrantskih propagandista
izmeu 1943. pa do pada komunizma (i povratka etnikih nacionalista a meu njima i preivjelih
bivih faista), te onaj "dvoboj crkava" iz 1984., ovi su mitovi ojaani i konsolidirani kultovima
novih svetaca i blaenika 1998. godine. Te je godine papa Ivan Pavao II posjetio Hrvatsku i 2.
listopada proglasio Alojzija kardinala Stepinca blaenikom. Stepinac je kanonski priznat kao

muenik, "sluga Boji," blaenik, i postao je svetakim kandidatom. Srpska je Pravoslavna crkva
unaprijed (u svibnju) odgovorila kanonizacijom osam novih srpskih svetaca i muenika od kojih su
sedmoricu ubile ustae u Jasenovcu i drugdje u NDH (osmi je bio rtvom komunistikog terora u
poratnom periodu). Slubena kanonizacija novih srpskih svetaca obavljena je 2000. godine u sklopu
velike proslave milenijskog jubileja kranstva, a za to su vrijeme obje nacionalne crkve
komemorirale nove mitove kao de facto glavne nacionalne mitove. Time su dva bliska slavenska
naroda koji govore slinim jezicima i imali su zajednike drave te zajedniku povijesnu sudbinu,
zakoraili u 21. vijek ne samo sa ojaanim meusobnim barijerama i rekonstruiranim naglaenim
etnikim i drugim razlikama (mit sui generis), nego i kao narodi rivali ije je neprijateljstvo
"posveeno" i duboko ukorijenjeno u
26 Isto, napose u devetom poglavlju.
221
sferi mitskog. Drugim rijeima, Srbi i Hrvati su u svjetlu ovih mitova "izabrani boanski i
mueniki narodi." A svaki od ta dva kolektivna muenika gleda sebe kao kolektivnog pravednika a
onog drugog kao dijabolinog kolektivnog krvnika. U socijalistikoj eri postojala je "mitska
blokada" odnosno "protumit" (countermyth) u onim velikim od drave sankcioniranim mitovima
0 antifaizmu, partizanima i bratsvu i jedinstvu. Kad su se ti ujediniteljski i pomiriteljski mitovi
raspali, dva su se uzajamno iskljuiva neprijateljska etnika mita izravno suoila u ozraju mrnje.
Ne treba posebno isticati da e se to srpsko-hrvatsko "vjeno" neprijateljstvo sada usaeno u
nacionalne identitete i nacionalne crkve, negativno odraziti i na susjedne narode poput Bonjaka,
Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, Makedonaca, Albanaca i drugih.
Prema iznesenom, moje su teze da su temeljni nacionalni mitovi Srbije (slubeno: Srbija i Crna
Gora) i Hrvatske, kao novih nacionalnih drava, nastali od starijih, mada preraenih etnikih
mitova, te od novijeg materijala uglavnom iz socijalistike ere. Naravno, ovomu treba dodati i
najnovije mitove konstruirane tokom Balkanskih ratova devedestih godina kao to su, recimo,
hrvatski "mit o domovinskom ratu i mit o srpskoj agresiji," te srpski "mit o vjerskim ratovima na
Balkanu," odnosno, "mit o graanskom ratu u Jugoslaviji." Ovaj se lanak najvie bavio mitovima
konstruiranim izmeu 1943. i 1998. Ovi su mitovi ili bolje rei mitologije, nastali rekonstrukcijom
starijih mitova (mitologija Stare Srbije i hrvatski mit "od stoljea sedmog") od strane etnikih
nacionalistikih pokreta u zemlji i egzilu, meu kojima su vrlo vanu ulogu odigrale dvije
nacionalne crkve, te njihovim spajanjem sa novijim i najnovijim mitovima (Jasenovac, Stepinac,
Domovinski rat, vjerski ratovi i graanski rat, itd.). Mada bi ove sada konsolidirane i utjecajne
nacionalne mitove mogli nazvati "dravotvornim," to jest mitovima koji su "gradili drave", oni,
dakako, nisu jo postali slubeni "dravni" mitovi ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Ipak, crkve te mitove
kontroliraju i komemoriraju; brojni spomenici, praznici, proslave i publikacije ih dalje jaaju i
revitaliziraju, a intelektualne elite ih, uglavnom, prihvaaju, mada se kontroverze i debate
nastavljaju. U Hrvatskoj je "Stepinev Dan" (popularno: "Stepinevo") puki i crkveni blagdan, a
Crkva se nada da e postati i dravni. Mitski prikaz Stepinca dominantan je program nacionalne
povijesti, njegove statue ukraavaju mnoge trgove, a ulice i kole nose muenikovo ime. U Srbiji,
nacionalna akademija nauka i umjetnosti i posebna institucija "Muzej rtava genocida" u Beogradu,
uvaju Jasenovaki
222
mit i ne razlikuju se bitno u pristupu od Srpske pravoslavne crkve. Jasenovaki je mit utjecao i na
srpske interpretacije nedavnih ratova na Balkanu (u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovo)
tako da Srbijom dominiraju teze o "balkanskim vjerskim ratovima" i konfliktima izazvanim
vjerskom mrnjom i protusrpskim aktivnostima katolika i muslimana. Meutim, uzevi u obzir
narasli utjecaj nacionalnih crkava poslije propasti socijalizma ini se realnim oekivati da ovi
mitovi izau iz crkveno-puke privatne sfere i kako su ve odavno dobrano zali u javnu sferu
postanu slubeni nacionalno-dravni mitovi. Teko je oekivati da e objektivni znanstveno-

istraivaki rad ovaj proces konsolidacije mitova zaustaviti. Naime, mitovi uope, kako je nedavno
istakao George Schopflin, "blokiraju racionalni znanstveni pristup."27 U konkretnom sluaju,
mitovi su ojaani njihovim crkveno-religijskim dimenzijama tako da e posao objektivne
znanstvene revalorizacije ovakvih fenomena biti vrlo teak, a rezultati ak i u najoptimistinijem
scenariju, uvijek ostati limitirani. Drugim rijeima, potpuna "demistifikacija" i de-mitologizacija
nikad se nee postii, ak i kada bi povjesniari otkrili najjae mogue dokaze, jer su ovi mitovi
suvie duboko ukorijenjeni u etniko-nacionalnim popularnim kulturama. Dodue, slabljenje
utjecaja crkve i religije vjerojatno e slabiti i snagu ovih mitova, ali sudei po trendovima u svijetu
uope, a napose u bivim socijalistikim zemljama, doba snanog religijskog utjecaja moe dugo
potrajati.
27 George Schopflin "The Functions of Myth and a Taxonomy of Myths" in Geoffrey Ho-sking and
George Schopflin, eds., Myths and Nationhood. London: Hurst, 1997, p.26.