87 Nova prisutnost 8 (2010) 1, 87-97

Pogledi na druge ljude i zemlje esto su samo stereotipi i etikete. I malo

ozbiljniji razgovor o Bosni i Hercegovini, pogotovo izvan nje, kod mnogih
izaziva nelagodu i elju da se to prije prijee preko te teme. Najei pogledi
i prie o ovoj dravi i njezinim stanovnicima kreu se od viceva, raznoraznih
egzotinih zakljuaka, preko groteske, ignorancije, prezrive utnje do jedno-
stranih i ishitrenih stavova, ak s primjesama mrnje, kojima se vie opravdava
vlastiti prijeki sud nego to bi ti zakljuci bili ishod primjerena uvida.
Sadanje stanje u Bosni i Hercegovini uglavnom je posljedica sloenih
povijesnih odnosa triju naroda: Srba-pravoslavnih, Bonjaka-muslimana, Hrva-
ta-katolika, zatim dvaju totalitarizama 20. stoljea: nacionalizma i komunizma,
te nita manje vanih recentnih politik monijih drava meunarodne zajed-
nice, kao i neizdiferencirane globalizacije i ekonomske krize.
Proli rat je pokazao svu sloenost odnosa junoslavenskih naroda, a svoj
najstraniji epilog imao je i ima upravo u Bosni i Hercegovini, etniki i konfesi-
onalno najraznolikijoj i podijeljenoj zemlji. Sadanje stanje ove drave unato
nastojanjima da se pred tim zatvore oi i skine svaka odgovornost posljedica
je takoer cinine europske i meunarodne politike koja je dopustila da se
rjeenje trai samo po kljuu jednako rasporeene krivnje zaraenih strana i
jednostranoj etnikoj interpretaciji rata (V. Havel), dakle u jednonacionalnim
tvorevinama. Nacionalne i druge politike postale su sunji logike principa
nacija-drava, principa na kojem je u veini graena i sama Europa (I. Buba-
lo). U konanici je to utilitaristika real-politika, pobjeda monijeg.
Ratovi su imali za cilj ovladati teritorijem drugoga te osvojeni prostor oi-
stiti od razlika. Otilo se toliko daleko da se nijee i najminimalniji prag
tolerancije i suivota. Netolerancija, prezir pa i ksenofobija ak su se institu-
cionalizirali u parlamentima, kolama, kulturnim i religijskim institucijama
kao jedina realna mogunost (nacionalnog) opstanka. Posvuda se uju rijei:
Totalitarizam, teologija i simboli
Sakralizirana politika i nacionalizirana vjera:
primjer Bosne i Hercegovine
Ivan arevi, Sarajevo, poetkom studenoga 2009.
Og l e di
88
Zajedniki ivot je nemogu! To meutim nijee sve dosege kako demokracije
i ljudskih prava tako i osnovne zahtjeve kranstva i islama. Nacija i naci-
onalni interes zauzeli su mjesto Boga i vjere. Univerzalna naela Evanelja
ili Kurana, kod muslimana, veinom su u slubi nacionalnih (partikularnih)
politika. Uhvaeni smo dakle u nunu identikaciju etnikoga i konfesio-
nalnoga, u jednu vrst novopoganstva.
S Daytonskim sporazumom (1995.) pravno se sankcioniralo ratom ostvare-
no stanje granice etniki oienih podruja. Dayton je zavedenim mirom
prolongirao rat drugim sredstvima; omoguio je nemogue: dvoentitetsko
ureenje drave na iskljuivim administrativno-politikim modelima to one-
moguava da ova zemlja postane pravnom i demokratskom dravom. Tako
s jedne strane, entitet Republika Srpska, u biti je srpska republika, posve je
ureen na nacionalnom principu: jedan (srpski) narod jedan (srpski) teritorij.
S druge strane, entitet Federacije, kojega ine Bonjaci i Hrvati, podijeljen u
deset kantona, multietniki je eksperiment u ijoj je osnovi, ipak, nacional-
ni teritorij (kanton), odnosno pravo nacionalne veine kao kriterij ureenja
odnosa s drugima.
Kao prilog razmiljanju vanoga odnosa izmeu nacionalnoga i religi-
oznoga, htio bih se osvrnuti na tri momenta koja mi se ine korisnima za
razumijevanje podijeljenoga bosanskohercegovakog drutva. Rije je o mije-
anju dvaju totalitarizama nacionalizmu i komunizmu, o krizi teologije,
nedostatku njezina kritikog (prorokog) glasa, te u zavrnici o degradaciji
vjerskih simbola. Ostavljam po strani druge vane teme kao to su: razlika
izmeu etnikoga i graanskoga principa ureenja drutva, pitanje kada ono
nacionalno jest sredstvo socijalne emancipacije, slobode i jednakopravnosti,
a kada prelazi u nacionalizam, zatim: kada se nacija na religiozan nain
apsolutizira, kada desubjektivizira ovjeka i dokida slobodu i prava drugih.
Mijeanje totalitarizama
Dok je nacizam osvajao svijet i stvarao logore smrti za rasne neprijatelje,
ideoloke protivnike i nekorisne ljude, komunizam se bazirao na ideologiji
besklasnog drutva i jednoj vrsti graanskog rata pa je izumio gulage, otoke
smrti i sosticiranu maineriju uhoenja, ponajvie za unutarnje neprijatelje.
Oba totalitarizma bila su inspirirana mesijanstvom novog svjetskog poret-
ka ije je uspostavljanje podrazumijevalo, ratno ili revolucionarno, sistemsko
ienje od nepoeljnih.
U nekim tzv. tranzicijskim zemljama ova dva totalitarizma kohabitiraju
u jednom (para)dravnom teroru. Rat na prostoru bive Jugoslavije poeo je
velikosrpski totalitarizam s obje komponente nacistikom i lenjinistiko-
staljinistikom u Miloevievoj izvedbi od Kosova preko Hrvatske do Bosne
i Hercegovine da bi se ustoliio u tvorevini prozvanoj Republika Srpska.
Ivan arevi: Totalitarizam, teologija i simboli
89
Prema miljenju lozofkinje Hannah Arendt tri su oznake totalitarizma:
ideologija, teror i dezolacija. U srpskom sluaju jedna jedina ideja (ideologija)
je srpska drava, u Bosni i Hercegovini Republika Srpska, superiorna nad
svima i svim, pa onda i nad dravom Bosnom i Hercegovinom. Ona je tota-
litet povijesti kao ishod prolosti, smisao sadanjosti i klju budunosti. Nije
vaan nain nastanka ni sadraj te tvorevine nego emancipacija real-politikog,
redukcija svega na tu ideju, a time i nuna negacija svih injenica koje se s
njome ne slau (osobito genocid i ienje RS od nesrba).
Uz to, totalitarizam je teror koji onemoguava svaki otpor i kritiku i unutar
totalitarne tvorevine. U Republici Srpskoj on se sada provodi nametnutom
utnjom i propisanim brbljanjem. Milorad Dodik, sadanji premijer RS koji
je u sebi ujedinio i prisvojio svu vlast ovog entiteta, to najbolje uprizoruje
zabranom govora (pa i miljenja) o krivnji i zloinima Srba u prolom ratu.
Osnovna oznaka takvog terora jest kolektivna la koja drugome (rtvama)
ne doputa da kae ni kako mu je ni to misli. Totalitarizam nita ne promatra
oima drugoga pa zato omalovaava rtve drugih, ignorira logiku uzroka i
posljedice, preuveliava zla drugih i ignorira njihovo stvarno stanje. Totali-
tarizam je negacija svega to je razliito, pojedinano, osobno, individualno.
Pubertetsko-palanaka bahatost eresovaca nemoralnu utnju rjeava logo-
rejom, drskom brbljavou ili hladnom mizantropijom, dok svoje podanike
liava i odgovornosti i subjektiviteta. Dodik i trabanti velikosrpske politike
nikoga ne uzimaju ozbiljno, kao to to nisu inili ni Miloevi, ni Karadi,
ni Mladi. Za njih su svi drugi (nesrbi), i svi drugi prijedlozi za ureenje BiH
bespredmetni i smijeni. Kolika je izopaenost velikosrpskog totalitarizma
primjer je i ratna zloinka Biljana Plavi. Odmah nakon putanja iz zatvora
ona se opet pokajala, ali sada poricanjem hakog priznanja odgovornosti i
krivnje za velikosrpske zloine i posve mirno krenula u hram na molitvu!
Konano, bitna oznaka totalitarizma jest dezolacija (lonelines), prema Aren-
dtovoj pravi humus totalitarizma. To je osjeaj iskorijenjenosti, nekorisnosti,
suvinosti, ukratko apsolutno ne-pripadanje svijetu. To je ona (srpska) uvje-
renost da se ima pravo bez obzira na itav svijet i da se nee odustati od
RS-a makar se jelo travu. Jednako kao i vod Miloevi i mnogi teoretia-
ri i izvritelji srpskoga totalitarizma, od osia i Ekmeia, eelja, Arkana,
Plavieve, Mladia i Karadia, nisu ni nacionalisti ni komunisti (socijalisti)
iz uvjerenja. Totalitarist je dezolatan, ravnoduan prema ivotu i smrti, bez
uvjerenja i bez obaziranja na miljenje drugih. To u konanici znai da ratovi
na prostoru bive drave nisu svedivi samo na nacionalne konikte nego su
razlozi i svjetonazorski. U ovom ratu u sukob nisu doli tek razliiti narodi,
nego razliita gledanja na ovjeka, konkretnoga ovjeka, njegov svijet, smisao
i odgovornost njegova boravka na zemlji.
Totalitarna tvorevina totalitarne politike apsorbirala je i drutvo i svaku
manjinsku razliku, ovladala svakim disonantnim medijem i svakim unutarnjim
Nova prisutnost 8 (2010) 1, 87-97
90
neprijateljem i postavila se modelom ponaanja drugima. Politika je dokinuta
jer je sve postalo srpska politika, od vaenja osobnih dokumenta, do jezika,
kulture i ekonomije, sporta, svakog simbola i imena.
Bonjaki i hrvatski politiki totalitarizam, svaki na svoj nain, odgovara ili
parazitira na srpskom. Kod Bonjaka, na jednoj strani, imamo varijaciju unita-
ristiko-graanskog nacionalizma koji nijee druge, a na drugoj komunistiko
ienje od vlastitih neistomiljenika povezano s novim uzletom manifesta-
tivne i fundamentalistike religioznosti esto u sprezi s monim tajkunstvom.
Uslijed povijesnih uvjetovanosti sadanji bonjaki nacionalizam vrlo slii srp-
skome u prijanjim dravama (1918-1941; 1945-1991), dakle ne shvaa se kao
nacionalizam nego kao jedini poeljan pristup zajednikoj dravi, jedini ispra-
van patriotizam. U tom nacionalizmu (unitarizmu) vladavina veine, odnosno
privilegiji su oznaka navodne jednakopravnosti.
Nigdje komunizam nije toliko prisutan kao kod nacionalista i to u onom
udbakom aspektu unutarnjih neprijatelja. Jer i kad se nacionalisti prividno
sloe s onima drugima, nisu zadovoljni visinom rodoljublja pa i religioznosti
svojih unutarnjih protivnika i neprijatelja. U ovom je, ini se, najdalje
otiao nacionalizam vodee hrvatske politike u BiH koju zajedno s hrvat-
skim nacionalizmom iz Hrvatske oznaava rigidna ideologija istunstva.
istunstvu, pak, na primjeru Isusovih farizeja, smetaju najvie oni prljavi,
mijeani, neisti unutar vlastitih redova. Odatle je politiki razumljivo,
ali krajnje paradoksalno, da hrvatskoj politikoj vrhuki, mahom regrutiranoj
iz vladajue garniture biveg sistema, najvie smetaju tobonji dananji komu-
nisti, ljeviari i liberali (mnogi ak nemaju nikakve veze s prolim sistemom)
u vlastitom narodu pa i Crkvi. Hrvatska politike garniture od poetka deve-
desetih nemaju nikakvu solidarnu viziju stvarnih nacionalnih interesa, dakle
viziju za cjelinu svoga naroda niti neki demokratski princip ivota s drugima,
a kamoli na Evanelju izgraene moralne stavove nego, usredotoeni na sueni
prostor herceg-bosanskog teritorija koji se stalno mijenja, a u biti ostaje maleni
dio zemlje kojega su i prije veinom nastanjivali Hrvati, s prepolovljenim bro-
jem sunarodnjaka u BiH, i dalje su fascinirani real-politikom velikosrpstva pa
na licemjeran nain slijede tu politiku kao to se i ekonomskom korupcijom
ucijenjeni politiari, izbjegavajui istrage i sud, ujedinjuju jedni s drugima i
pokorno sluaju loe meunarodne diplomate. Oni veinom zagovaraju trei
entitet koji bi bio samo dovretak ratnih ciljeva. Pri tome im je osnovni motiv
odranje na vlasti, a ne nacionalni interes, briga za sve svoje sunarodnjake i
one koji su u manjini. Stvaranjem treega entiteta ne bi dakle uope bilo rije-
eno hrvatsko pitanje u ovoj zemlji, nego bi bio dovren zao agresivni rat. U
konanici, stvorio bi se zapravo bonjaki/muslimanski entitet, drava, protiv
ije su mogunosti formiranja zbog mogueg islamskoga fundamentalizma i
terorizma bili i kreatori velikosrpskog rata, kao i hrvatski tajni i javni prego-
Ivan arevi: Totalitarizam, teologija i simboli
91
varai s velikosrpskom stranom o podjeli BiH, opravdavajui zloine i etniko
ienje, a u to su gurali i guraju bonjaku stranu.
Svaki totalitarizam voli slijepe voe, uveavanje rtava, nekroliju i nemi-
ljenje. On utjerava strah, manipulira ugroenou, nijee vlastite poraze i
krivnje, na njima ak zarauje i spretno igra na kartu novog svjetskog poret-
ka, svjetskih prijetnji i urota to sve vodi obranakom stavu, mentalitetu geta
i iskljuivosti. Danas su to globalna (podivljavala) ekonomija, islamski tero-
rizam, antiislamizam, antisekularizacija odnosno antieuropejstvo, masoni,
anarholiberali i sl.
Za malu ilustraciju kako se u Bosni i Hercegovini primjenjuje jedan od
svjetskih problema pitanje odnosa prema islamu i muslimanima, neka
poslui sljedee: Nekoliko dana nakon pada Srebrenice, srpanj 1995., Jean
Baudrillard je u lanku Nai Srbi pisao zato rat u BiH nema kraja: zato to
meunarodnoj zajednici veu muku stvaraju rtve nego poinitelji i zato to
Srbi, iako zli i zloinci, nisu neprijatelji, nego saveznici u novom svjetskom
poretku (protiv islama!).
Ovakav pogled traje i danas, bez rata; odnosno rat se vodi drugim sred-
stvima. Zato je nuno kontekstualizirati probleme u BiH unutar europskih i
svjetskih gibanja jer se u ovoj zemlji dodiruju razliiti svjetovi. Uz to, jo jed-
nom istiemo vanost istraivanja odnosa komunizma i nacionalizma koji u
svim bivim zemlja iza eljezne zavjese jo igra zamjetnu ulogu. Komunizam
(socijalizam) kao reim je propao, no ostale su stare navike koje nacionalizam
kao najsekularnija, najbezbonija ideja tako umjeno apsorbira u sebe i koristi
da se odri na vlasti. Slinu sposobnost nacionalizam pokazuje i prema reli-
gijama i prema samoj ideji Boga.
Religija bez Boga
A kako je s religijom, odnosno vjerama u BiH? Iz komunistikoga reima
koji je privilegirao ateizam i ateiste, preko noi smo dospjeli u stanje drutveno
poeljne religioznosti. Pri tome nije toliko rije o osobnoj, slobodnoj i samo-
stalnoj vjeri, nego o nacionaliziranoj, manifestativnoj, tradicionalistikoj vjeri,
o onom stanju duha u kojem se nacionalno i religiozno izjednauju. Slino kao
to je prije postojala dravna prisila na ateizam, sada postoji drutvena
prisila na prakticiranje religije.
Sve to opet ulazi u opi svjetski duh vremena kojega su neki autori ve
oznaili ponovnim raanjem religije. Naime, mnogi su kritiari religije
odustali od tvrdnje o nestanku religije. tovie, u postmoderni se sudjeluje
u takvoj probuenosti i ivosti religij i novom identiciranju kroz religiju,
tako da ateizam djeluje anakrono. No, ako bolje pogledamo, onda s teologom
Metzom moemo dijeliti miljenje da ivimo u nekoj vrsti bezbotva koje
je naklonjeno religiji, takorei u dobu religije bez Boga. Rije je o tome da
Nova prisutnost 8 (2010) 1, 87-97
92
suvremena religioznost ne samo izbjegava nego i prijei pitanje Boga: religija
da Bog ne.
Registrira se poveano prakticiranje religioznosti ali, za razliku od vremena
prije nekoliko desetljea, i sve vei tihi otpad, distanciranje ne samo od religij-
skih autoriteta i religijskih institucija i nepovjerenje u njih, nego i radikalnija
upitnost o korisnosti vjere, odakle slijedi da je relativno mnogo izvanjski
religioznih, ali malo pravih vjernika koji doista postupaju iz vjere!
Pitanje Boga i ovjeka najizraajnije se dodiruje u ljudskoj patnji i to u stra-
danju nedunih (teodiceja). Na tom pitanju se provjerava autentinost osobne
vjere i vjerodostojnost Crkve, vjerskih zajednica i njihovih autoriteta. I upravo
se na tom pitanju u ovoj zemlji, a ini se i drugim susjednim zemljama koje
je izravno ili neizravno dotakao proli rat, ljudi najvie sueljavaju i dijele.
Srebrenica i poinjeni genocid, ali uope svi vei ili manji toposi ljudsko-
ga stradanja u nas (Jasenovac, Bleiburg, Vukovar, Prijedor, Uzdol, Bugojno,
Ahmii) izruuju se politikim slagalicama, jer u konanici i nita nije toliko
postalo religija kao politika.
Za vjere u svijetu, za stanje kranstva ili islama, za stanje vjere na naem
mikroprostoru kojega moemo oznaiti zemljom prezasienom religioznim,
ali krajolikom od krika (N. Sachs), od vapaja za odsutnimBogom od
presudne je vanosti pitanje teologije, odnosno njezine najeminentnije disci-
pline teodiceje. Od kada je Adorno kazao da poslije Auschwitza nije mogua
poezija, raznorazni (politiko) teoloki proteri poeli su to primjenjivati i na
teologiju. Kod nas se ak ide i dotle ali bez pijeteta prema rtvama i bez
misaonoga napora da se napreac tvrdi kako je u tim ljudskim klaonicama
ubijen i umro i sam Bog pa je time onemoguena i teologija. Kao da je smr-
u Boga naen odgovor za nijemi vapaj tolikih ubijenih, za u nebo vapijue
nepravde. Mrtav ovjek, mrtav Bog, nemogua pravda sve je rijeeno, dolazi
politika!
Ide se jo i dalje, emu smo svjedoci mi batinici i sudionici balkanskih
polja smrti. Naime, bahata politika monih svodi sve na ljudsku krivnju, i to
na najbezboniju krivnju rtve, jer ondje gdje su sila, vlast i dominacija nad
drugima osnovni motiv politikoga djelovanja, gdje je novac bog, a utilitari-
zam osnovna etika, sve to je slabo i siromano, sve to inzistira na vrednoti i
humanosti, treba prezirati i ignorirati. Pogotovu pobijeene i mrtve. Zato bez
imalo empatije i dananji politiari i religijski poglavari govore samo o svojim
rtvama, i to opet samo unutar egoistine politike (nacionalne) raunice ili
bez imalo pokornikoga stava pred svetim Bogom, izjednaavaju sve krivce i
sve rtve. U biti, rtve drugih kao da ne postoje, njih se umanjuje ili falsicira,
a vlastite uveava i unovuje. ak ni vlastite rtve tako ne posjeduju ime ni
lice nego su tek brojevi kojima se protira.
Ni uz toliko balkanskih teolokih uilita i toliko teologa pitanje ljudske
nedune patnje, pitanje Boga i ovjeka nije primjereno postavljeno: ni kod onih
Ivan arevi: Totalitarizam, teologija i simboli
93
koji pripadaju narodu ili klasi poinitelja ni kod onih koji pripadaju narodu
ili klasi rtava. Jer dananja teologija je veinom teologija trona (nacionalizi-
rana i partijska teologija), teologija sterilne kabinetske i graanske slobode,
teologija postmoderne nonalantnosti, povrna sentimenta i sladunjavosti,
teologija unosnog mirotvorstva, deklarativnog ekumenizma i meureligijskog
dijaloga. Da barem u ulozi dvorske lude, s mudrou i hrabro, kae istinu,
nego s kompleksom manje vrijednosti, veina suvremenih teologa ili su fana-
tici ljudi koji nevinima utjeruju strah i krivnju, branei nekog neljudskog
boga, kao da su sami krivi to su rtve ili su slini onima koji boluju od
nevidljive teke bolesti, ljigavo i servilno kod drugih izazivaju saaljenje. Ima
i onih teologa koji su svoj teoloki nemir izvrsno unovili u svjetovni biznis.
Ionako, to moe danas s teologijom?! zakljuuju oni.
I na teolokim uilitima, uz pomo nove reforme obrazovanja koja je vie
trina nego ljudski formativna, teoloke su se discipline prilino razvodnile
tako da je ieznuo, ili je zaboravljen, njihov temeljni predmet: Bog i ljudska
patnja. Zato je suvremena egzegeza svetih tekstova mahom hladna literarna
analiza, cjepidlaenje oko jezinih oblika ili zapaljeno recitiranje svetih fraza
za potvrdu tatine ili sebinih (nacionalnih) projekata. U ovakvoj egzegezi
korijen je gotovo svih religioznih fundamentalizama.
Povijest religij udbenici povijesti i neki katekizmi su tome najbolji
pokazatelj esto je svjetovno-politika povijest prohujalih imperijalizma,
pobjeda prijanjih carstava, nostalgija za nekim prolim sretnim vremenima
kada su vladale (nae) teokratske drave i svi bili sretni. Ne samo da se bolu-
je od vika povijesti, nego se svako malo, s promjenom reima, prekrajaju i
notorne historiografske injenice za dnevnopolitiku upotrebu.
Dogmatika se najvie bavi ponavljanjem misli drugih ili nebeskom geo-
grajom raja i pakla, razvrstavanjem dua, imenima i svojstvima Boga, ili
se pretvara u dogmatizam (ubojitu frazeologiju) protiv drugih i nevjernika.
Dogmatska ili sistematska teologija moda najvie odslikava dananje stanje
jer ne prepoznaje da kriza teologije i kriza vjere uvijek idu zajedno.
Moralna teologija se troi mahom u moralu spolnosti (i spolnim matari-
jama), plonoj bioetici, medicini, u moraliziranju nad pokvarenim svijetom
dok su joj postale preteke stvarne moralne dileme suvremenoga ovjeka
i beskorisno novo utemeljivanje osobne odgovornosti za konkretno drutvo,
socijalnu pravdu, svijet i ovjeanstvo.
Praktina teologija se veinom iscrpljuje u sociologiziranju ili ak psihote-
rapiji, katehetika i religijska pedagogija u didaktici i svladavanju tehnika kako
jeftino pridobiti (mladoga) ovjeka, a da on pri tome ne mora misliti ili da ne
uini ikakav vei napor.
U nedostatku kritikoga (prorokoga) teolokog glasa, mnogi vjernici se ili
posvjetovnjauju (sekulariziraju) ili odlaze u nove duhovne pokrete, zatvorene,
ali afektivno naglaene male zajednice, koji imaju averziju i prema svijetu i
Nova prisutnost 8 (2010) 1, 87-97
94
prema suvremenom ovjeku. To je religija prezrele kulture u kojima vjernici
neumorno hodoaste svetim mjestima kao sportski navijai i daju se zave-
sti idejom nacionalne sigurnosti (to nas je vie to smo moniji i ne moramo
misliti!) ili se doputaju zavesti idejama suvremenih gurua opsjenara koji
obeavaju brza uda: tjelesno zdravlje, psihoterapijsku utjehu i nancijski bla-
goslov. To je religija bijega od kue, obitelji, svijeta, od vjere kao drutvenoga
angamana i odgovornosti, u konanici bijeg od sebe samih, od konkretnoga
ovjeka i emotivno privijanje uz boanstvo brze utjehe.
U ovakvom kontekstu teologija bi se trebala vratiti svom temeljnom pitanju:
Ima li Boga? Gdje je on? I moe li se razumski opravdati vlastita vjera? Teolo-
gija danas ak nema zadau odgovoriti na ta pitanja koliko ih najprije uti,
osloboditi ih od zagluujuih politikantsko-religioznih i burzovnih glasova i
dati im da barem odzvanjaju u svoj svojoj teini. Pred teolozima, teolokim
uilitima i studentima teologije, ova se sveta znanost treba pojaviti ne samo
kao korektiv civilnoj religiji, bezbrojnim ugroenostima sa strane koje toboe
ne doputaju dobar (ekonomski osiguran) status Crkve i klera u drutvu, nego
u poniznoj sigurnosti kao Boji glas, kao rije koja izaziva semantiku uzbur-
kanost kako unutar sekulariziranih govora o iezlom Bogu, tako i meu
onim crkvenjakim i dvorskim teologijama koje preziru suvremenog ovjeka,
ljude zbijaju u iskljuive male kolektive u kojima su strah i nesloboda negacija
vjere i gdje se posjedovanjem Boga mnogi iskljuuju ili sami udaljuju od
Boje blizine, gdje se u konanici mnogima zatvaraju vrata Bojega kraljevstva.
Teologija koja se utemeljuje na Isusu iz Nazareta, na njegovu kriu, trebala
bi barem ukazati na zloupotrebe kria, na onu gotovo nevjerniku duhovnu
preicu kojom se od njegove patnje i duge utnje groba i Velike subote prave
zemaljske pobjede, ukazati na injenicu da Isus nije bio jeftino utjeen, da je
skonao iz ljubavi za ljude, ali posve neutjeen od prijatelja, neutjeen ak u
osamljenikom vapaju za Oevom, Bojom blizinom i spasom.
Manje spomenika
Jedno drugo vano podruje za odnos religioznoga i nacionalnoga u Bosni
i Hercegovini jest i pitanje religioznih simbola. Simboli su najsaetija i naj-
vidljivija identikacija neke vjerske zajednice ili nekog drutvenoga kolektiva.
U Bosni i Hercegovini rijetko to je doivjelo toliko izopaenje kao religijski
simboli, spomenici, sveta mjesta i bogomolje. Imamo posla s najzamaskirani-
jim zlom, s kolektiviziranom oholou koja se zavukla u najsvetije.
Nakon to su prijanje teologije i crkveni propovjednici inzistirali na grijehu
i zlu, danas se olako prelazi preko ovih antropolokih kategorija, nijee im se
postojanje ili se nude neargumentirani, netoni pa i opasni odgovori. Ne zna se
to je gore: ne uvidjeti zlo ili mu se ne oduprijeti. Mnogim razlozima se ispri-
avamo za samoskrivljeno neznanje, za nebudnost ili za straljivo povlaenje
pred zlom. Djelujemo nemoralno ako nijeemo mogunost njegova postojanja
Ivan arevi: Totalitarizam, teologija i simboli
95
ili ako smatramo da se u nekom sluaju uope ne radi o zlu, nego, dapae, o
dobru. Zlo je zavodljivo, a ovjek zaveden zlom gotovo je nepovratno skrenuo
s puta. Zavedenost se vrlo teko zamjeuje, lane mesije i zavodnici uvijek se
predstavljaju u najljepem svjetlu. Nije ak blasfemino rei da i Bog jedva
to moe zavedenima jer potuje njihovu slobodu, jer se njihovo i neznanje i
zabluda izjednauju sa sigurnou znanja i uvjerenou da su na pravom putu.
Nita nije zavodljivo kao idoli i simboli koji participiraju u najsvetijem.
U klasinoj teologiji zlo se ubraja u neodgonetljivu tajnu zastranjenja
(mysterium iniquitatis) jer mu ne moemo nai zadnje obrazloenje i jer veina
nas gotovo nepogreivo ljubi i pristaje prije na zlo nego to podrava dobro.
No, odgurivanje zla u nejasnou, ak i onu otajstvenu, ili personicira-
nje zla u nekom avlu kao prikladno brzo rjeenje, kako danas ine mnogi
neodgovorni klerikalci i pobonjaci, moe meutim biti sjajna isprika da se
zlo konkretno ne imenuje i da mu se u konanici bude slugom. To se dogaa
i onda kada univerzalni, religiozni simbol biva zamijenjen ili tumaen kao
nacionalni, partikularni simbol.
Dok dobro eli samo jedno da bude dobro i istinito, zlo ima mnotvo
lica, neizmjernu mo prevrtljivosti, bezbroj putova svoga opravdanja i isprika.
Zlo participira i ivi kao parazit na dobru, prikazuje se zamamnim, istinitim.
Iznad svega, zlo je atraktivnije, izvanjski ljepe od dobra. I nudi se uvijek
kao preica, najkrai i najlaki put do uspjeha i sree, do konanog rjeenja
problema. to je problem vei, zlo rjeenje je privlanou nasilnije. Simboli
su tome najpodatniji. Kao univerzalne poruke smisla, najlake se preokreu
u svoju suprotnost.
Simbol (gr. sym-ballein, skupiti, sjediniti) oznaava zdruivanje dviju
stvarnosti, nikada nasilno, nikada umjetno. U podruju religioznoga rije je
o tome da materijalna stvarnost, opipljivi predmet, ne samo ukazuje nego i
sadri neto transcendentnog, svetog, boanskog. Zato u religijama ne postoje
samo sveti prostori nego i predmeti, kao to je za krane primjerice kri.
Suprotnost simbolu je razvrgavanje zajednitva (gr. dia-ballein, razdva-
jati, varati), diabolos, avao koji se moe smjestiti i u sami simbol jer zlo,
ono dijabolino i postoji kao parazit, falsikator i orobljiva dobra, najvieg
dobra.
Dijabolinost zla i jest u tome da se skrije u vjerske ili uope u najsvetije
simbole, pa oni iz simbolinoga univerzalnoga zajednitva prelaze u dijabo-
lino nasilje partikularnog. Zlo operira dobrom, patnjom, nevoljama, suenim
istinama, strahovima, odsutnou kritike i samokritike reeksije. I pri tome
proizvodi nasilje. Najgore je nasilje odjeveno u odjeu, formu istine, dobrote
ili svetosti, u samo ime Boga.
Dakle, nije ovdje rije tek o povrnom i lako uoljivom zlu i njegovom nasi-
lju nego o onome koje se lukavo skrilo u najveu svetinju, koje je u podruju
Nova prisutnost 8 (2010) 1, 87-97
96
najsvetijeg nainilo mranu jazbinu to opakim, nebudnim, straljivim i pot-
kupljivim ljudima djeluje kao svjetlo.
Rijetki se odupiru zlu u maski svetoga. Jedni ga ne primjeuju, dakle podcje-
njuju njegovu snagu. Drugi ga precjenjuju, odluuju se za pasivnost (depresiju)
jer ih blokira iznimna mo zla. Veina je ljudi doista fascinirana zlom pa i
odgovara zlom na zlo, kopanjem svoje vlastite jazbine i navlaenjem vlastitog
dijabolikoga mraka na svoje simbole. No, to nije nikakva obrana od drugih,
od zla drugoga, nego potvrda (svoga) zla i straha svojih izvorita nasilja.
Gotovo sva nasilja i svi ratovi na naim prostorima nastali su kao ugroenost,
odnosno kao obrana od (biveg ili mogueg) zla drugoga.
Nasilje je najvei ovjekov problem jer se, na primjeru poetne i univerzalne
paradigme Kajinove rtve Bogu i ubojstva brata u samoj molitvi moe
skrivati i u onome to je navodno osloboeno zla. Slino je s mnogim vjerskim
simbolima posijanim po Bosni i Hercegovini, krievima i drugim sakralnim
mjestima, hramovima, crkvama i damijama, u mnogim pozivima na molitvu
i svakodnevnim pozdravima, u samom imenu Bog (Allah). Oni su sredstava
dominacije nad drugima, omeivanja teritorija, prkos ili znak da drugi (razli-
iti) tu nisu poeljni, da su odatle iskljueni.
Ako se osvrnemo na kranski simbol kria, on prema evanelju i novo-
zavjetnim spisima nikada nije simbol prkosa ili unutarsvjetske pobjede nad
ikim iako je za mnoge kroz povijest to praktino bio od Konstantina preko
kriarskih ratova do mnogih naih krieva danas. Kri je smislen samo kao
uzor za nasljedovanje kako je to Isus traio, a ne kao puka ornamentalna iden-
tikacija, a pogotovo ne kao orue za prkoenje ili poniavanje drugih. Isus
je rekao izriito da se ne nosi njegov nego svoj, vlastiti kri, kao i da se ni
svojim, a osobito ne njegovim, ne smije optereivati (a kamoli ubijati) druge.
Zato su naa nosanja i saenja krieva esto u suprotnosti s Isusovim kriem,
vie simbol nevjere nego stvarnoga skandala i sablazni za svijet, vie su kopija
dijabolinih znakova mranoga boga nasilja i zemaljske pobjede, nego simbol
ljubavi za sve ljude. Vie su simbol nasilnika i delata, osiromaenje i negacija
patnje, nego simbol solidarnosti prema nedunima koji su doivjeli konkretni
prezir, sramotu i poraz.
Uz to, ako je u kranstvu Isusovo uskrsnue osnovna prekretnica na kojoj
zapoinje vjera, a kri (patnja) u uskrsnuu nalazi svoj odgovor, ako je Uskrs
ne samo najvei kranski blagdan, oko ega se krani propinju da svima
okolo dokau, ako Uskrsom vjerujemo da uskrsava nada i ondje gdje su patnja,
mrnja, smrt (na kriu) zatvorile svaku nadu i smisao ljudskoga zajednitva
i ivota uope, onda naa dijabolina viktimologija posredstvom kria
jo pue u vremenu najcrnjeg poganstva i Isus je nije dotakao. Uskrsnue je
obrana ovjeka, a kri ako se ne shvati kao poruka milosra i pratanja
najperverznije ponienje ovjeka. Uistinu, kod nas nema uskrsa iz radikalne
smrti, dakle, nema ni vjere, pa nam u veini ostaje samo neprevladana patnja,
Ivan arevi: Totalitarizam, teologija i simboli
97
neiscijeljene rane i prkos simboli krievi, crkve, damije, razni spomenici
koji unizuju ovjeka.
Moemo li se nadati zemlji bez spomenika, kako se u enji izrazio jedan
od njihovih tvoraca, srpski arhitekt Bogdan Bogdanovi. Teko! Mi ih samo
umnaamo. Niti su opomena da ne ponavljamo zlo, a kamoli simboli dobra i
istine. Degenerirali su u trijumf najmranijeg, avolskoga nasilja, u najlukaviji
izraz pomraenog uma i nevjernike instrumentalizacije patnje Nedunog
***
Bez sumnje, ne moemo biti nadljudi, ne moemo biti bogovi, ne moemo
biti uvijek budni pred opasnostima i zlom. Ali valja uvijek iznova predlagati
takav humanizam i takvu teologiju koji e raskrinkavati zlo u samoj njegovoj
sri, ono najmranije nasilje nasilje nasilja u samoj ideji Boga (A. Gesch).
Tada e biti manje religioznoga manifestiranja, a vie vjere, manje idola, a vie
boanskoga Boga (D. Bonhoeer), manje spomenika, a vie ljudi.
Potrebno je stoga iznova se suoiti s perdnou totalitarizma, osobito
onog nacionalistikoga, koji nam orobljuje i instrumentalizira sve bitno, od
obitelji do domovine, potrebno je iznova suoiti se sa zavodnikim nasiljem
to se ugnijezdilo u srce vjere, u ono njezino najsvetije, u simbol, u kri. Tu
je pred dananjim teolozima, humanistima i vjernicima, veliki izazov, kriza
i ansa.
Nova prisutnost 8 (2010) 1, 87-97