LIKOVNA KULTURA II

Likovna umjetnost je umjetnost koja kao oblik izražavanja koristi likovni

jezik. Svijet likovnih umjetnosti dio je općeg svijeta umjetnosti kojemu još
pripadaju književnost, glazba, gluma i ples.

PRISTUP (DEKODIRANJE) LIKOVNOM DJELU

Osnovni postupak za pristup likovnom djelu jest formalna analiza djela.

Zbog lakšeg razumijevanja cjelokupnog procesa, analizu je moguće razložiti
na četiri dijela koja se međusobno isprepliću:

Prva forma analize jest opis djela kojim utvrđujemo fizički opis predmeta i
sumarni opis teme prikazanog djela.

Druga forma predstavlja formalnu analizu djela, odnosno način na koji je

predstavljeno ono što je prikazano (kojim likovnim elementima, kakvom
kompozicijom, na koji je način postignuta ravnoteža, kako je prikazan
prostor, kakvi su odnosi među likovnim elementima – linijama, oblicima,
bojama, svjetlom).

Treća forma predstavlja interpretaciju djela. Razmatra se koje je značenje

djela, je li autor rješavao neki likovni problem, u kojoj mjeri i na koji način
su likovni elementi djela povezani s temom djela, moguća slojevitost
značenja te do kakvih spoznaja nas može dovesti. To je ujedno i početak
četvrte faze, odnosno početak vrednovanja (valorizacije) djela. Razmatra se
individualni izraz autora, originalnost djela i prepoznatljivost izraza, kvaliteta
unutar određene tehnike kojom je djelo izvedeno te komparacija s drugim
djelima i autorima. To su neki od elemenata koji omogućuju valorizaciju
djela.

LIKOVNO DJELO
Likovno djelo: slika, kip ili zgrada jesu kao čovjek. Sastavljeni su od
materijalnih ili fizičkih likovnih elemenata i od psihičkih likovnih elemenata.
Psihički likovni elementi u slici, kipu, i zgradi jesu sve što nije materijal. To
su, znači, elementi likovnog duha koje je umjetnik unio u materiju i
materijalizirao likovni duh u slici, kipu ili zgradi. Likovno djelo se sastoji od
materijalnih ili fizičkih likovnih elemenata (u likovnim umjetnostima osnovni
pojam, sastavni dio cjeline, odnosno kompozicije likovnoga djela) i od
psihičkih likovnih elemenata, a izražava se preko likovnoga motiva (teme ili
sadržaja) i likovne forme (načina izražaja likovnoga motiva).

• Materijalni ili fizički likovni elementi su vidljivo tijelo umjetničkoga

djela, to jest materija/materijal pomoću kojega se
slikar/kipar/graditelj kao umjetnik likovno izražava, to jest likovne
tehnike (slikarske, kiparske i graditeljske likovne tehnike).
• Psihički likovni elementi su duša umjetničkoga djela (likovna forma) i
kao što smo vidjeli dijelimo ih na dvije skupine: likovne element i
elemente kompozicije.

Likovni motiv (tema ili sadržaj) jest ono što je likovni umjetnik (slikar, kipar,
arhitekt) prikazao na likovnom djelu (slika, kip, zgrada). Prema motivu,
likovno djelo (slika, kip, zgrada) može biti prikazano ili figurativno ili
apstraktno.

LIKOVNI ELEMENT TOČKA

Točka je oblik bez i jedne naglašene dimenzije: niti visine, niti širine, ni
dužine. Time je točka gotovo apstraktan, nedefiniran oblik koji je osnova,
polazište za sve druge vizualne oblike: kretanjem i ostavljanjem traga stvara
crtu, a proširenjem u određenom trenutku nastat će ploha, kao i
zgušnjavanjem mnoštva točaka.

Gušćim i rjeđim grupiranjem točaka možemo dobiti različite svjetlosne

vrijednosti, tonove. Ako je prijelaz od gušćeg nizanja (tamnijeg) prema rjeđem
nizanju (svjetlijem) postepen, možemo dobiti privid trodimenzionalnih oblika
na plohi; pošto nema doslovno tona (nema sive; točka je u ovom primjeru
isključivo crna) govorimo o grafičkoj modelaciji.

CRTA

Crtu možemo definirati kao skup točaka u ravnini.

Možemo govoriti o karakteru linija, prema kojem ih dijelimo na debele,

tanke, dugačke, kratke, oštre, isprekidane, izlomljene, jednolične,
nejednolične i slično. Druga važna osobina linija je njihov tok, njihova
putanja. Ovdje je prigodna usporedba crta s rijekama koje si same dube
svoje puteve, te skreću i vijugaju ako se ukaže potreba za tim. Linije po toku
mogu ravne, krivulje (koje mogu biti pravilne ili slobodne krivulje), otvorene
ili zatvorene. Razlikujemo još kaligrafske crte rađene slobodnom rukom i
euklidske crte izvedene tehničkim pomagalima.

Crte možemo odrediti i po njihovu značenju:

• Konturne ili obrisne crte opisuju neki oblik izvana, po njegovom rubu.
Ako nekog prislonimo uz školsku ploču i oko njega kredom izvučemo
crtu dobiti ćemo obrisnu crtu.
• Teksturne crte: tekstura označava karakter površine, i kao takva može
biti plastička (hrapavo ili glatko), slikarska (različite gustoće mrlja koje
čine površinu) i crtačka tekstura, gdje se koriste crtački elementi -
točka i crta - za različito ispunjavanje i rasteriranje površine ograđene
obrisnom crtom. Pogodna je usporedba s oranicom, poljem koje je
omeđeno od ostalih susjeda i obrađeno linijama - brazdama. Dakle,
obrisnom linijom stvaramo oblik koji iznutra ispunjavamo teksturnim
crtama.
• Strukturne crte: iako po izgledu vrlo slične teksturnim crtama
(ponekad su i prepletene toliko da se ne mogu razdvojiti), strukturnim
crtama treba jasno razlikovati njihovo značenje. Riječ struktura
označava unutrašnje načelo koje gradi neki oblik, općenito neki sklop.
Isto tako, i crta do crte ili toče, zgusnute ali ne nasumično, postepeno
grade neki oblik iznutra prema van - nema obrisne crte koja lik gradi
 izvana u prirodi npr. jež, čičak, maslačak (bijeli), borove grančice,
paukova mreža; od načinjenih oblika pogodne su ribarske mreže,
čipke, kotač na biciklu, žičane ograde i sl.

PLOHA

Ploha je oblik koji ima samo širinu i dužinu. Tako, u doslovnom smislu
definicije plohom smijemo nazvati samo svjetlosnu mrlju (snop svjetlosti
zaustavljen nekom preprekom), ili sjenu (koja je inverzija svjetlosti); takvu
plohu nazivamo apsolutna ploha. Ipak, za potrebe lakše komunikacije,
plohom ćemo nazvati i one oblike koji imaju treću dimenziju, ali
nenaglašenu. Pri tome mislimo da mrlja boje na platnu ili papiru ipak ima
svoju visinu iako zanemarivu.

Oblici ili likovi kojima se služimo na plohi mogu biti:

❖ geometrijski oblici: kvadrat, pravokutnik, trokut, krug, elipsa itd.

❖ slobodni ili organski oblici, koji se slobodno razvijaju, bez uočljivog
pravila geometrizacije, imaju element slučajnosti u svojoj građi

Plohe još mogu biti:

❖ Samostalne plohe - načinjene geometrijskim i slobodnim likovima

❖ Funkcionalne ili nesamostalne plohe - oplošja koja zatvaraju neki
volumen. U arhitekturi su to fasade i unutarnje stijene, a u kiparstvu
vanjski i unutarnji dijelovi kipa gdje se susreću volumen i prostor

SVJETLO – SJENA

U umjetnosti, važnost svjetla i sjene može se pronaći ponajprije kod

skulptura i ostalih trodimenzionalnih tvorevina za koje su oni izrazito bitni
jer ovisno o tome kako svjetlost pada, mogu se vidjeti sve zaobljenosti tih
tijela. U slikarstvu svjetlost se dočarava pomoću boja, počevši od toplijih boja
koje predstavljaju svjetlost prema hladnijim bojama koje dočaravaju tamu.

Kod akromatskih djela, bijela predstavlja svjetlost, a crna tamu. Dakle može
se reći da ponajprije svjetlost i sjena prikazuju trodimenzionalnost oblika tj.
postiže se privid volumena u umjetničkim djelima.

Kada se govori o odnosu svjetla i sjene u slikarstvu, u većini slučajeva se to

odnosi na termin chiaroscuro koji se u Hrvatskoj enciklopediji definira:
„svijetlo-tamno“, u slikarstvu i grafici, način oblikovanja primjenom igre i
preljeva svjetlosti i sjene na plohama predmeta i pojava, osobito na
izbočenim i udubljenim oblinama, radi postizanja privida prostora i plastične
punoće oblika.

BOJA

Bojom nazivamo reakciju fotoosjetljivih čunjića u našem oku na vanjski

podražaj u obliku svjetlosne zrake. Ulaskom u oko zraka se lomi kao u
prizmi i raspršuje u spektar. Dok su sve boje spektra objedinjene, zraka je
bijele boje - zato bijelu zovemo neboja, nešarena ili akromatska boja.
Akromatske su također i crna i siva. Ostwald prema kromatskim svojstvima
boje dijeli na: kromatske (šarene) i akromatske (neutralne).

Kromatske boje su sve one unutar sunčevog spektra, a akromatske su crna,

bijela i različite valerske vrijednosti sive, koje se još nazivaju i “neboje”. Kada
boje sunčevog spektra (kromatske) ne sadrže u sebi ni bijele ni crne, zovemo
ih čistim bojama.

Ittenov krug boja

U sredini kruga smješten je trokut u kojem se nalaze tri osnovne boje

(crvena, plava, žuta). Različitim kombinacijama (miješanjem) osnovnih boja,
(npr, žuta i plava=zelena) dobijemo sekundarne ili izvedene boje iz spektra(
zelena, ljubičasta, narančasta i njihove različite nijanse i varijante). Središnji
trokut okružuju trokuti u kojima su izvodne boje tvoreći tako šesterokut.Sve
one međunijanse koje dobijemo miješanjem primarne i sekundarne boje
(žutonarandžasta, žutozelena, ljubičastoplava) nazivaju se tercijarne ili boje
trećeg reda. One okružuju šesterokut.
Tonska svojstva boja

„Ton je količina svjetlosti u boji“. Ako dodajemo bijelu, boja postaje svjetlija,
a ako dodajemo crnu, postaje tamnija. Ostwald je tonove boja smjestio u
istostranični trokut u kojem se na vrhu nalazi jedna čista boja, a na druga
dva vrha se nalaze crna i bijela boja.

Razlikujemo nekoliko vrsta tonova:

▪ Akromatski tonovi- svi tonovi nastali miješanjem crne i bijele boje; to

su sve nijanse sive boje (u trokutu su smješteni između bijele i crne
boje)
▪ Svijetli kromatski tonovi- svi tonovi koji nastaju miješanjem bijele i
čiste boje (u trokutu su smješteni na stranici između bijele i čiste
kromatske boje)
▪ Zagasiti kromatski tonovi- svi tonovi koji nastaju miješanjem crne i
čiste boje (u trokutu su smješteni na stranici između crne i čiste
kromatske boje)
▪ Mutni kromatski tonovi- svi tonovi koji nastaju miješanjem čiste boje i
sive (unutrašnjost Ostwaldovog trokuta)
▪ Tercijarni čisti i neutralni tonovi. Crvenu boju kao osnovnu možemo
posvijetliti žutom, odnosno žutu potamniti crvenom jer je crvena
tonski tamnija od žute , te ćemo dobiti niz tonova između žute i
crvene, tj. niz čistih narančastih tonova, koji su čisti tercijarni tonovi
osim narančaste, koju smo dobili miješanjem crvene i žute u omjeru
2:2, koja je u tom slučaju sekundarna boja ili sekundarni ton.

Dimenzije boje:

a) Vrsta boje - crvena, zelena, žutozelena... Primarne, sekundarne, tercijarne.

Ostwaldov krug (zapravo prsten) boja

b) Ton boje - svjetlina boje (svjetloplava, tamnoplava...)

c) Čistoća boje (valer prema J. Damjanov) - degradacija dodavanjem sive

neboje (blijeda, nečista), ili bez sive (jarka, čista, intenzivna)
Prema kontrastnim svojstvima boju dijelimo na:

a) Slične ili harmonične boje- boje koje su u Ostwaldovom krugu susjedne i

bliske

b) Različite ili kontrastne- boje koje su u Ostwaldovom krugu suprotno

smještene

Miješanje boja: aditivno (optičko miješanje svijetlosti) i suptraktivno

(mehaničko miješanje pigmenta).

POVRŠINA

Površina je vanjski izgled plohe; a možemo reći i da je površina vanjski izgled

nekog volumena za koji je površina uvijek vezana. Osnovna svojstva površina
su njihova tekstura i faktura.

1. Tekstura

Tekstura je karakter površine i kao takva može biti:

- plastička (hrapavo ili glatko, taktilna)

- slikarska (različite gustoće mrlja koje čine površinu)

- crtačka tekstura, gdje se koriste crtački elementi - točka i crta - za različito

ispunjavanje i rasteriranje površine ograđene obrisnom crtom. Pogodna je
usporedba s oranicom, poljem koje je omeđeno od ostalih susjeda i obrađeno
linijama - brazdama. Dakle, obrisnom linijom stvaramo oblik koji iznutra
ispunjavamo teksturnim crtama.

2. Faktura

Faktura u likovnim umjetnostima označava likovno-tehnički postupak

obrade površine likovnog djela, ili drugim rječima umjetnikov rukopis. U
slikarstvu se to odnosi na način nanošenja boje kistom koji može biti.
Plastičke teksture su opipljive i ovise ili o karakteru materijala čiju površinu
doživljavamo, ili o načinu obrade tog materijala - glačanjem i poliranjem
recimo. Razumije se da drvo ima različitu površinu (time i teksturu) od
kamena ili bronce. Ali u umjetnosti se nije uvijek razumijevalo samo po sebi
da se upotrebljenom materijalu poštuju (ostavljaju) njegova svojstva, već su
se skulpture od kamena primjerice glačale do visokog sjaja oponašajući
broncu. Stoga poneki umjetnici ostavljaju dijelove skulptura posve
neobrađenima kako bi što manje zadirali karakter i osobnost upotrebljenog
materijala.

PROSTOR

Prostor - podrazumijeva dva pojma: trodimenzionalni prostor i

dvodimenzionalni prostor (prostor plohe), što određuje i likovna područja
oblikovanja u trodimenzionalnom prostoru i oblikovanje na
dvodimenzionalnom prostoru - plohi. Trodimenzionalni prostor je stvarnost u
kojoj se krećemo i živimo, te ima tri dimenzije: širinu, visinu i dužinu
(dubinu). Smatra se da postoji i četvrta dimenzija, vrijeme, s obzirom da nam
je za kretanje kroz prostor i njegovo sagledavanje i doživljavanje potrebno i
vrijeme. Volumeni su sastavni dio prostora, jer prostor oblikujemo raznim
materijalnim oblicima, te zato volumeni u prostoru i vrijeme kao četvrta
dimenzija trodimenzionalnog prostora daju mogućnost definiranja prostora
kao odnosa volumena i vremena. Dvodimenzionalni prostor ili prostor na
plohi određen je svojom dužinom i širinom, što znači da ploha ima samo
dvije dimenzije.

Pomoću raznih perspektiva (različitih načina prikazivanja) na plohi, stvara se

privid trodimenzionalnog prostora. Postoji nekoliko vrsta perspektiva:

▪ semantička (ikonografska)
▪ vertikalna
▪ obrnuta
▪ linearna
▪ atmosferska
▪ koloristička
▪ poliperspektiva
VOLUMEN

Masa je prostorni oblik sa sve tri dimenzije: širinom, duljinom i visinom.

Masu također određujemo kao obujam ili zapremninu nekog tijela u
prostoru. Masa iznutra može biti šuplja i sadržavati prostor unutar sebe, kao
primjerice kuća ili lopta. Masom možemo zvati kamen, grumen gline i sl., ali
i posve tanak list papira - bilo koji trodimenzionalni oblik koji u sebi ne
sadrži prostor. Skulptura se dijeli na reljef (visoki, niski, ulegnuti) i punu
plastiku (statua i mobil). Prema odnosu mase i prostora možemo napraviti
kategorizaciju mase pune plastike:

- monolitna ili apsolutna masa

- udubljeno-ispupčena masa

- prošupljena masa

- plošno-istanjena masa

- linijski istanjena masa

ELEMENTI LIKOVNE KOMPOZICIJE

Kompozicija predstavlja raspored i odnos dijelova neke cjeline. Kompozicija

je pojam koji u likovnoj umjetnosti označava strukturu koju tvore likovni
elementi u svom međuodnosu. Likovni produkt nastao procesom likovnog
komponiranja nazivamo kompozicijom. Kompoziciju uvjetuju:

a) koncept ili ideja

b) materijal kojim se ostvaruje ideja

c) format na kojem se komponira

d) likovni elementi i načela kojim se ostvaruje kompozicija

Harmonija znači spajanje, slaganje, sklad, sukladnost, sloga. Elementi
moraju biti pridruženi jedan drugom u skupove po nekom zajedničkom
nazivniku - moraju biti slični po nekom svojstvu.

Ritam - označava ravnomjerno ili pravilno izmjenjivanje likovnih elemenata

(srodno gibanje ,ponavljanje ili izmjena suprotnosti). Ritam se javlja na razne
načine, te može biti pravilan ili nepravilan.

Kontrast je međusobno suprotstavljanje kvalitete i količine istovrsnih ili

raznovrsnih likovnih elemenata. Nastaje kobiniranjem suprotnog odnosno
kombiniranjem maksimalne razlike veličina (malo-veliko, visko-nisko,
kratko-dugo…), oblika (oblo-uglato, jednostavno-složeno, puno šuplje…),
boja (toplo-hladno, svijetlo-tamno, komplementarni kontrast…), crta (tanke-
debele, ravne-zakrivljene…), položaja (vodoravno-uspravno, uspravnokoso…).

Ravnoteža s obzirom na količinu vrijednosti:

1) simetrična ravnoteža

2) asimetrična ravnoteža

3) optička ravnoteža

MOTIVI I VIZUALNO – LIKOVNE TEME

- Likovni motiv (tema ili sadržaj) način na koji je likovni umjetnik (slikar,
kipar, arhitekt) prikazao na likovnom djelu (slika, kip, zgrada). Prema
motivu, likovno djelo može biti prikazano ili figurativno ili apstraktno.

- Figurativna umjetnost je ona umjetnost koja ima motiv vidljive stvarnosti -

vizualne realnosti - koja se može prepoznati.

- Apstraktna umjetnost je nefigurativna umjetnost, umjetnost u kojoj nije

prepoznatljiva figura (lik) nego je izražena od čistih elemenata likovne
kompozicije.

- Motiv je poticajni razlog, povod, pobuda za umjetničko djelovanje, misao

vodilja. Ukratko rečeno, motiv je ono što slika, kip i zgrada
predstavljaju/prikazuju. Sve što umjetnik može vidjeti okom, zamisliti i
izmisliti maštom može biti likovni motiv.

GRANE LIKOVNE UMJETNOSTI

U grane likovne umjetnosti ubrajamo: slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu,

primjenjenu umjetnost i dizajn.

Slikarstvo

U slikarstvo ubrajamo crtež i grafiku. Crtež je prva pojava u likovnoj

umjetnosti. Postanak i razvoj crteža omogućuje nam da shvatimo na koji
način je čovjek doživljavao svijet oko sebe. On je bazična metoda koju koriste
umjetnici u pripremi umjetničkog djela, ali možemo ga pronaći i u drugim
sferama: u znanosti, medicini, botanici, kao model u kemiji, matematici,
povijesti umjetnosti, kartografiji, geografiji, geologiji. Također, osnovno je
sredstvo kojim i dijete započinje stvaralački proces. Crtež prema namjeni
može biti: crtež kao bilješka, kao studija i kao zasebno (potpuno) djelo. Vrste
crteža su: skica, kroki, samostalno djelo, karton i tehnički crtež.

Grafika je grana likovne umjetnosti, ujedno općeniti naziv za postupak i

rezultat korištenja neke od grafičkih tehnika pri izradi umjetničkog djela;
umnožavanje crteža putem matrice. Grafika je posredna umjetnička tehnika,
tj. ne nastaje izravno potezom na plohi kao crtež, nego crtežom koji se
urezuje u neku ploču - tzv. matrice, a zatim se ta ploča premazuje bojom i
tiska se na papir te se dobije crtež od boje koja je ušla u utore urezivanja
(duboki tisak) ili ploha koje nisu urezane (visoki tisak).

Kiparstvo

Grafika je posredna umjetnička tehnika, tj. ne nastaje izravno potezom na

plohi kao crtež, nego crtežom koji se urezuje u neku ploču - tzv. matrice, a
zatim se ta ploča premazuje bojom i tiska se na papir te se dobije crtež od
boje koja je ušla u utore urezivanja (duboki tisak) ili ploha koje nisu urezane
(visoki tisak).
Za razliku od slike koja ima samo dvije dimenzije (visinu i širinu), kip ima i
treću – dubinu; kiparsko djelo se može osjetiti, odmjeriti, pa i "pročitati"
dodirom ruke, tj. taktilno – opipati. Stoga kiparsko djelo promatramo
drukčije nego sliku. Da bi smo ga sagledali u cjelini, valja ga vidjeti sa svih
strana. Za razliku od slike koja ima samo jednu kompoziciju, kiparsko djelo
sadrži toliko kompozicija, koliko ima kutova gledanja (svakim pomakom
motrišta gledanja mijenja se odnos dijelova skulpture prema cjelini).

Elementi forme u kiparstvu:

- volumen
- prostor
- linija
- ploha
- površina
- boja

Arhitektura

Arhitektura je umjetnost oblikovanja prostora volumenom. Ona je likovna

umjetnost koja ima praktičnu namjenu – zaštita od prirodnih nepogoda
(kiša, vjetar, snijeg …), hladnoće ili vreline. Građevina izvana tvori volumen
(kao skulptura), dakle ima raspored i odnos masa, odnos punog i praznog,
zatvorenog i otvorenog, svojstva građe, osobitosti obrade površina, obojenost
itd. Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitektura uključuje i četvrtu
dimenziju – vrijeme, tj. kretanje potrebno da se arhitektura "doživi" sa svih
strana, iznutra i izvana.

Elementi arhitekture su:

- funkcija (namjena)
- konstrukcija (odnos tereta i nosača)
- forma (volumen i prostor)
Primjenjena umjetnost i dizajn

Primijenjenom umjetnosti nazivamo sve umjetnosti koje obuhvaćaju

oblikovanje predmeta praktične uporabe. To je širi naziv za umjetnički obrt
ili dekorativne umjetnosti (naziv koji se i danas koristi u nekim zemljama).
Djela koja su nastala ručno su individualna djela, nazivamo ih unikati i
imaju posebnu vrijednost. Primjenjene umjetnosti dijelimo na:

- tekstil
- unutarnju arhitekturu
- kostimografiju
- primjenjeno slikarstvo
- primjenjeno kiparstvo
- primjenjenu grafiku

Dizajn dolazi od engleske riječi design, a znači crtež ili skica, neka ideja
izražena crtežom. Jednostavno rečeno, dizajn je umjetničko oblikovanje
predmeta za upotrebu. U svakodnevnom životu dizajn je prisutan svuda oko
nas, a da često nismo ni svjesni. Danas ova riječ koristi se za mnoga polja i
njezino značenje obično označava finalizirani plan rada ili krajnji ishod
provođenje nekog plana. U običnoj primjeni riječ dizajn obuhvaća sve
industrijske predmete masovne proizvodnje i maloserijske proizvode,
namještaj, odjeću, grafički izgled stranica magazina, izgled korisničkog
zaslona na računalu. Vrste dizajna:

- arhitektonski
- grafički
- industrijski
- tekstilni
- web

VIZUALNO LIKOVNE UMJETNOSTI

Vizualna umjetnost se očituje u vizualizaciji kao predočavanju i prenošenju

zbilje: pojavnosti, koncepata, mentalnih slika, jezičkih formulacija, logičkih i
matematičkih shema u vizualnu formu. Likovna umjetnost je uži pojam od
vizualnih umjetnosti time što vizualne umjetnosti obuhvaćaju likovnu
umjetnost (slikarstvo, skulpturu, grafiku), fotografiju, film, video umjetnost,
dizajn, arhitekturu, nove vizualne višemedijske eksperimente,teatar,operu i
balet.

▪ Fotografija je način bilježenja događaja, stvari kao i likovnih elemenata

kao i svijeta oko nas uz pomoć leće i svjetlosti. Postoji više grana
fotografije: dokumentarna fotografija, umjetnička fotografija, portretna,
mrtva priroda, reklamna...
▪ Film je vizualna projekcija u pokretu, najčešće ozvučena. Hrvatski
naziv za film je slikopis. Razlika između filma i snimke je u tome što
film gradi neko očekivanje koje zatim ispuni. Kao i drugi oblici
umjetnosti, film je namijenjen publici. Filmovi se gledaju u posebnom
prostoru za projekciju (kino), ili bilo gdje drugdje (video)
▪ Strip je niz naracijom povezanih prizora. Strip dolazi od američkog
naziva Comic Strip što doslovno znači komična traka. Njegovo
postojanje povezano je s pojavom masovnih medija. Iako u početku
egzistira kao dodatna zabava za čitatelje novina ubrzo postaje neovisni
medij ili kako se voli kazati "deveta umjetnost"

Suvremena umjetnost

Suvremena umjetnost je pojam pod kojim prije svega podrazumijevamo,

umjetnost koju stvaraju suvremeni autori i onu umjetnost koja se percipira
od strane suvremenika i kako ne postoji čvrsti okvir za suvremeno, tako ne
postoji pravilo za njenu prisutnost i vremensku ograničenost.

Principi i metode moderne umjetnosti:

✓ novi oblici izražavanja unutar suvremene umjetnosti

✓ umjetnost radi umjetnosti
✓ utjecaj drugih kultura
✓ otklon od realnosti
✓ redukcija
✓ apstrahiranje
✓ konecptualizacija i rekontekstualizacija