TEORIJA LIKOVNE FORME

PREDMET
LIKOVNA KULTURA

SKRIPTA NAPRAVLJENA ZA POTREBE STUDENATA

PEDAGOŠKOG FAKULTETA mart 2020. godina

DOC. DR. MAJA ŽMUKIĆ

 SADRŽAJ

LIKOVNE OBLASTI

1. CRTANJE - crtež
1.1. Crtačke tehnike

2. SLIKARSTVO
2.2 Slikarske tehnike

3.VAJARSTVO
3.1 Vjarske tehnike

4. GRAFIKA
4.1 Grafičke tehnike

5. Dizajn vizuelne komunikacije

LIKOVNI JEZIK
1. Likovni elementi
2 Kompozicijska načela

LIKOVNI GOVOR
 LIKOVNE OBLASTI

1. CRTANJE - crtež

Crtež je način izražavanja koji je stariji od pisane riječi, to je grafički prikaz

oblika na nekoj površini, a u širem smislu, to je slika predmeta ili pojava, rađena
pomoću različitih tehničkih sredstava linijom, znakom, mrljom, tačkom. Crtež je
ravnopravna i samostalna oblast u likovnoj umjetnosti, temelj svih vizuelnih ideja,
osnova u svim oblicima likovnog stvaralaštva: grafici, slikarstvu, kiparstvu,
arhitekturi i dizajnu, poput temelja svih vizuelnih ideja.
Kada se govori o crtežu kao obliku likovne umjetnosti i likovnog izražavanja, tada se
uglavnom misli na korištenje linije, odnosno na likovno djelo u kojem je sve
prikazano linijom pa se kao takvo naziva crtežom. Kao što je crtež temelj svim
likovnim oblastima, tako je linija temeljni element u crtežu, a ako u crtežu prevladava
linija kao osnovni likovni element, takav se crtež naziva linearnim. Kombinacijom
čistih linija, spajanjem mrlja, kontrastom crnog i bijelog, efektom svijetla i sjene
postiže se linearnost i plastičnost crteža, a crtež izveden svjetlom i sjenom, odnosno
tonovima, zove se tonski ili slikarski crtež. Međutim, definicija crteža može biti
proširena i na korištenje boja, na metode sjenčenja i drugih elemenata pored linije. U
crtežu se linijom mogu izraziti dvije osnovne dimenzije: visina i širina, a crtačkim
efektom svijetla i sjene postiže se privid treće dimenzije, odnosno trodimenzionalnost
crteža. Prema namjeni crtež može biti podijeljen u tri skupine, a to su;
1. Crtež kao bilješka ili kroki
Takav crtež najčešće služi kao vježba ili igra. Naziv za ovakav crtež je Kroki -
(croquis - franc - skica) načinjen je brzo, olovkom, kistom umočenim u tuš ili boju, i
kao takav u sažetoj formi prikazuje predmet ili izražava doživljaj. Ostavlja dojam
jednostavnosti i reduciranosti linearnog. Ranije je imao značenje privatne zabilješke i
tek u novije vrijeme se smatra ravnopravnim sa ostalim crtačkim postupcima.
2. Crtež kao studija
Crtež kao studija podrazumijeva niz studija ili skica na neku temu, odnosno
istraživanje određenog problema nekog motiva, portreta, figure, pokreta, draperije,
oblika i slično, poput prvog koraka u stvaranju nekog djela ili osnove neke slike.
Umjetnik preko skice sistematično obrađuje aspekte svoje zamisli kroz određeni
motiv ili bilo koji oblik.

3. Crtež kao zasebno (ili potpuno) djelo

Crtež kao zasebno djelo je ustvari crtež koji je dovršen i nema bliske veze s bilo
kojim likovnim djelom istog autora.
Bez obzira o kojem obliku crteža se govori evidentno je da istorija crteža stara
kao i istorija čovječanstva. Čovjek je crtao čak i prije nego što je naučio kako pisati.
Naravno prvi crteži nisu bile ozbiljne studije, jer ipak umjetnost je rođena iz mita i
rutala, tako je čovjek u početku crtao sa vjerovanjem da ako nacrta ranjenog bizona,
to će se i desiti. Tako je onda razumljivo da se, kao i druge umjetničke forme, crtež
mijenio i razvijao kroz istoriju. Svaki novi stil života, vjerovanja i razvoja društva i
umjetnosti, izrastao je iz stila koji je došao prije njega. Ova evolucija crteža i njegovih
različitih stilova usko je poveza i za razvoj slikarstva. Najraniji poznati crteži datiraju
od 30.000 do 10.000 godina prije nove ere, a pronađeni su na zidovima špilja u
Francuskoj i Španjolskoj. Stari Egipćani, počevši oko 3000. godina prije nove ere,
crtežima su uređivali zidove svojih hramova i grobnica s prizorima iz svakodnevnog
života. Crteži su imali važnu ulogu u pripremnim fazama umjetničkih djela tokom
srednjeg vijeka, ali na žalost malo ih je danas sačuvano.
Također crtačke podloge su bile različite, papir se nije pravio u Evropi sve do 1100-ih
godina, a bilo je skupo i teško dobiti isti, pa su umjetnici ponekad crtali na
pripremljenim životinjskim kožama, tada je crtež bio samo u funkciji skice.Veća
pažnja prema crtežu započela je 1400-ih godina u Italiji, u razdoblju poznatom kao
renesansa, a posebna ljubav prema crtežu i studiji crteža je rođena upravo u ovom
periodu. Stvaranje crteža je bilo u stalnom porastu, a jedan od razloga je i taj što je
papir posto jeftiniji i pristupačniji. Tek u 14. vijeku crtež postaje nezavisna
umjetnička oblast koja više nije bila podređena nekoj drugoj umjetničkoj oblasti.
Samostalni ili nezavisni crteži, postali su sami po sebi cilj jednog umjetničkog
nastojanja. Italijanska renesansa je iznjedrila crtače čiji su crteži vjekovima
predstavljali ideale u crtanju.
 Formalno gledano, crtež nudi najširi mogući opseg za izražavanje umjetničkih
namjera. Objekti, prostor, dubina, mogu biti učinjeni vidljivim putem crteža, a zbog
svog neposrednog karaktera, često odražavaju crtačevu ličnost na spontan način
vidljiv unutar toka svake linije, pokreta, svakog pritiska pisaljke na papiru. Zato se
često kaže da je crtež je najintimniji, najličniji od svih umjetničkih formi. Počev od
renesanse, crtež je postepeno izlazio iz anonimnosti u očima umjetnika i publike te
postao posebno vrednovan, a danas zauzima značajno mjesto u mnogobrojnim
muzejskim i drugim umjetničkim kolekcijama. Danas postoje izložbe koje su
isključivo iz oblasti crteža, a o važnosti crtaža, kao samostalne likovne oblasti govori i
to da je kao nastavni predmet zastupljen sa velikim brojem sati u svim srednjim
umjetničkim školama, kao i likovnim akademijama.

Peić, M.(1971.),"Pristup likovnom djelu", Školska knjiga Zagreb, Tany, E.R.(1988.)"Likovna kultura"
Zagreb, http://www.lupiga.com/enciklopedija
 1.2. Crtačke tehnike

Postoji široka paleta crtačkih tehnika koje se koriste pri stvaranju crteža, a
svaka tehnika ima svoje likovno tehničko sredstvo i alat kojim se ostvaruje likovno
djelo. U crtanju se izražava određenim materijalima, a oni su; srebrenka, olovka,
ugljen, kreda, hemijska olovka, flomaster, pero i tuš, tuš i kist, au skladu sa tim
crtačke tehnike se dijele u dvije skupine; suhe i mokre. Suhe tehnike su; olovka,
kreda, ugljen i hemijska olovka, a mokre su; flomaster, te sve tehnike rada s tušem, tj.
tuš-pero, tuš-drvo i lavirani tuš. Likovna terminologija najčešće poistovjećuje likovnu
tehniku sa likovno tehničkim sredstvima, npr., ako je crtež izveden tušem pomoću
pera, tehnika rada naziva se tuš-pero.

Olovka

Olovka spada u skupinu crtaćih tehnika i kao sam crtež kroz istorijski pregled
bitno se mijenjala. Prvi medij od kojeg se izrađivao materijal uloška olovke bilo je
srebro, a ostavljalo je prepoznatljiv sivi trag. Vremenom ga zamjenjuje olovo koje je
mekše što je olakšalo pisanje sa postojanijim tragom od srebra. No, pošto je olovo
teško, pojavila se potreba za pronalaženjem novog materijala za pisanje, a to je grafit
koji se i danas koristi. U usporedbi sa srebrenkom, grafit se radi svoje mekoće brže
troši, ali posjeduje daleko šire mogućnosti u vidu postizanja debele, tanke, svjetlije i
tamnije linije. To je crtački materijal s najvećim rasponom tonskih izražajnih
mogućnosti, sa kojim se lako se sjenči i brzo postiže punoća određenih oblika.
Tvrdoća ili mekoća grafita postiže se miješanjem određenim omjerom grafita s
glinom u rasponu od jako mekanog do tvrdog, pa se razlikuju mekane i tvrde olovke,
a po nekim postoji podjela i na srednje. Olovke sa više grafita, su mekanije i
ostavljaju masniji i tamniji trag, dok one sa više gline su tvrđe i ostavljaju tanji i
svijetliji trag. Na grafitnim olovkama su napisani podaci o grafitnoj mini; tvrde (H) i
meke (B) olovke. Iza slova slijedi broj koji označava stepen tvrdoću ili mekoću
olovke; iza slova H veći broj znači veću tvrdoću (H1, H2, H3,…itd.), a iza slova B
veću mekoću (B1, B2, B3,...itd.). Srednja vrijednost koja se najčešće koristi za pisanje
označena je kao HB. Tvrde olovke uglavnom se koriste za precizne tehničke crteže,
jer takvim grafitnim minama se mogu izvlačiti oštre, fine i precizne linije, dok se za
slobodno crtanje koriste B olovke koje su bolji izbor za likovni izraz radi veće
mogučnosti u tehnološkom smislu, bogatijeg vizuelnog dojma, što se očituje u
variranju od svjetlijih do tamnijih površina, toniranja, sjenčenja tankih i debelih linija.
Ugljen

Ugljen je jedan od najstarijih crtačkih materijala, još iz praistorisjkog doba na

zidovima pećina ostali su crteži načinjeni upravo ovim materijalom. Njegova
karakteristika je da ostavlja crn, magličast i mek trag, mekši od olovke, a pomoću
njega se može izraziti mekoća blage sjene i suptilni prelazi iz svjetlog u tamno.
Ugljen kao crtački medij ostavlja suhi, mekani i prašnjavi trag na hrapavom papiru
koji je uslovljen prašinjavom strukturom materijala, pa je dojam crteža maglovit sa
posebnom mekoćom, toplinom i nježnosti same linije. Ovim materijalom se mogu
izvlačiti različite debljine i intezitet linija, kao i različite tonske gradacije, od blijedo
sivih do crnih tonova. Ta karakteristika omogućuje kontrastno, harmonično crtanje i
postizanje finih baršunastih nijansi kao crtačke strukture prepoznatljive samo za ovu
tehniku. Ako se želi postići linerazam i crtačka jasnoća, odnosno linija kao vidljivi
izražajni likovni element, tada se crta šiljkom ugljena, suprotno tome, ako se želi da
crtež ima više strukturalni karakter tonskih vrijednosti ili plošne površine, ugljen se
položi na papir i crta se njegovom debljinom odnosno širinom. Kao podloga za crteže
izvedene ugljenom upotrebljava se najčešće tonirani papir sa blagom strukturom
površine. Ugljen za crtanje dobiva se suhom destilacijom (karbonizacijom), odnosno
sagorijevanjem uz minimalnu količinu kisika. Školski ugljen, ugljeni štapići za crtanje
dobijaju se karbonizacijom prašine od grančica lipa ili lijeske, a najfiniji je od vinove
loze. Masni ugljen se dobije potapanjem štapića drvenog ugljena nekoliko sati u
lanenom ili makovom ulju sve dok ne upiju određenu količinu ulja, takav na papiru
ostavlja sočniji i intenzivniji trag koji se zbog sadržanog ulja, za razliku od suhog
ugljena, teže briše. Iz tog razloga crtež suhim ugljenom treba fiksirati tekućem
fiksativom. Druga vrsta je presovani, sintetski crtači ugljen, proizveden industrijskom
postupkom, tvrđi i jači, manje lomljiv te bolje prijanja na papir, i nije ga potrebno
fiksirati jer najčešće sadrži i neko vezivo pa se teže briše. Obično se proizvodi u 7
različitih nivoa tvrdoće i pruža mogućnost egzaktnog crteža i egzaktne gradacije
plohe. Također postoje i ugljene olovke tzv. crni krejoni koji su izrađeni od specijalno
presovanog ugljena u obliku mine umetnute u drveni uložak, a obično se proizvode u
4 nivoa tvrdoće.
Kreda

Kreda je crtački materijal mekši od olovke, a tvrđi od uglja, njena odlika

prilikom crtanja je u tvrđoj i mekšoj liniji prašnjavog i magličastog traga, može se reći
da svojom strukturom povezuje olovku i ugljen. Potiče sa otoka Krete gdje su poznata
antička nalazišta krede, po sastavu je kalcijev karbonat, a kao crtaćki materijal dobija
veliki značaj u vrijeme renesanse kad se od pigmenata, bijele gline, gipsa i određenih
veziva prave umjetne krede. Danas na tržište krede dolaze u nizu različitih tipova
ovisno o vezivu i vrsti pigmenata (mekši krejoni, tvre pisaljke, tanke mine olovke u
boji). Masne krede sadrže i masne sastojke kao što su vosak, laneno ulje i slično.
Zašiljena kreda ostavlja trag sličan tragu mekane olovke, a položena na papir cijelom
debljinom, kao i dužinom, daje kao i ugljen različite tonske gradacije. Ovaj medij se
razmazuje po papiru, lako se lomi i mijenja svoj oblik. Odlomljeni komadi prislonjeni
cijelom površinom na papir koriste se za dobivanje većih površina različitih tonova, a
zbog prašinjave strukture crteži kredom, kao i crteži ugljenom, moraju se fiksirati.
Postoje srednji i meki oblici tvrdoće krede, koji se proizvode u raznim bojama, mada
se u crtežu uglavnom koriste crne, bijele, smeđe i crvene. Od crvenih kreda
najpoznatije su sanguine koja se koristila u špiljama, Egipatskom slikarstvu, koristio
je i Rubens i drugi slikari, zatim crveni bolusretel (crvenosmeđa kreda) i sinopia, koja
ima važnu ulogu u fresko slikarstvu talijanske renesanse.

Hemijska olovka

Hemijska olovka je vrsta pisaćeg materijala u funkciji za pisanje i crtanje, a

koristi se u cijelom svijetu. Sastoji se od spremnika, punjenja i mehanizma sa
kuglicom na nanošenje tinte koja se u dodiru sa papirom pri kretanju počinje vrtjeti
čime se sadržaj spremnika prenosi na površinu papira. Po karekteristikama traga koji
ostavlja nalazi se između obične grafitne olovke i običnog metalnog pera za pisanje,
zato su i crtačke mogućnosti hemijske olovke vrlo bliske crtačkim mogućnostima
tvrde olovke i metalnog pera. Ona ostavlja tanak jednoličan trag, ali se ipak slabijim
ili jačim pritiskom ruke mogu nacrtati svjetlije i tamnije linije. Proizvode se u
nekoliko boja i danas imamo paletu različitih vrsta tinti koje ostavljaju različite
tragove na papiru.
Tuš -Pero

Crtanje tušem je jedna od crtačkih tehnika, a postoji nekoliko vrsta crtanja

tušem;
- crtež perom
- crtež drvcetom
- crtež četkom
- lavirani tuš

Tuš, ili "kinesko mastilo" je vodeni rastvor pigmenta koji se pri cratanju najčešće
koristi u crnoj boji i sepiji (koji je u osnovi boja od sipe), a za podlogu ove tehnike
najbolje je koristiti papir glatke površine. Ovaj medij pravi se tako što se pigment
crnog ugljena mješa sa raznim želatinima ili ljepilom. Tuš se prvo upotrebljavao u
Kini i otuda i naziv "kinesko mastilo", a prema kineskoj legendi izumio ga je kineski
filozof Tien-Lcheu 2697. godine prije nove ere. Za vrijeme egiptske civilizacije tuš
se upotrebljavao za ispisivanje hijeroglifa na papirusima. Pri kraju 11.vijeka, Eraklus
u svom djelu De Coloribus et Artibus Romanorum piše upustva za pravljenje
nekoliko vrsti tuša, uključujući pravljenje "kineskog mastila" od čađi, smole ili
drveta, govoreći da od zavisnosti koje je boje drvo, dobijaju se tuševi u boji.
Iako1581. godine u Engleskoj počinje prva ručna proizvodnja kineskog tuša, u Evropi
se pojavljuje u široj upotrebi tek u 18. vijeku. Danas je ovaj medij najčešće u tečnom
obliku, mada se i dalje u Kini i Japanu, za pisanje kaligrafije, pigment trlja u maloj
kamenoj posudi i mješa sa vodom, a gustinu tuša određuje sam umjetnik.

Crtež perom
Crtež perom se izvodi metalnim ili ptičjim perom (od guske, gavrana ili
labuda) koja imaju oštar i elastičan šiljak osetljiv na pritisak ruke, pa se, baš iz tog
razloga, laganim dodirivanjem podloge ili jačim pritiskom na nju, postižu linije
različitih debljina i oštrina. Metalna pera ili perca, kojih ima različitih debljina,
ostavljaju oštar i jasan trag, te crtež djeluje jasno, čisto i oštro.

Tuš - drvce
Crtež drvcetom se izvodi na sličan način kao i perom, ali umjesto pera se
upotrebljavaju tanka, više ili manje zašiljena drvca. Od vrste drveta, kao i od njegove
debljine, zavisi kakva će biti linija crteža. Mnogi umjetnici, zbog toga što su u stanju
da sami naprave tačno ono što im odgovara, služe se ovim načinom crtanja. I kod ove
tehnike, kao i kod tehnike crteža perom podloga za crtanje treba da bude finija vrsta
glatkog papira, a crta se pomoću crnog tuša, tuša u boji i sepijom.

Lavirani tuš

Lavirani tuš je crtačka tehnika u kojoj osim linije koristi se više likovnih
elemenata: ton i tekstura, pa na taj način povezuje crtanje i slikanje, jer ovom
tehnikom se oblikuje ploha. Ako se na čistom linearnom crtežu perom ili kistom želi
ostvariti privid plastičnosti oblika i tonske vrijednosti crteža upotrebljava se tuš
razrijeđen vodom koji se nanosi na podlogu pomoću kista. Ova tehnika se koristi na
više načina, npr. nakon obrade crteža pomoću tuša i pera, rada na suhoj podlozi i rada
na mokroj podlozi. Lavirani tuš se izvodi i tako da se četkom ispire naneseni namaz,
te se tuš po potrebi nanosi ponovo. Crtajući objekat perom, crtač četkicom i vodom
rastvara pojedine linije crteža i dodaje svetlije i tamnije tonove boje, a to ono lavirani
crtež čini svježim i lakim.

Flomaster

Danas postoji veliki izbor flomastera kao crtčkog medija, pa se tako razlikuju u
osnovnoj podjeli obični flomasteri, oni koji su topivi u vodi, i alkoholni ili
"permanent" flomasteri netopivi u vodi. Flomasteri ili markeri vrsta su tintanih
olovaka i spadaju u crtačke tehnike tinte, a proizvode se u različitim bojama i
različitim debljinama. Naziv je nastao prema američkoj tvrtki Flo master iz druge
polovine 20. vijeka. Za razliku od ugljena i olovke, flomaster uvijek ostavlja trag iste
debljine, bez obzira na jačinu pritiska crtačeve ruke.
 2. SLIKARSTVO

Slikarstvo jednako crtežu, ima svoje duboke korjene, to je likovna oblast

oblikovanja plohe bojom kojoj je najčešće osnova crtež, a osnovno izražajna sredstva
su mu boja i ploha. Kroz istoriju slikarstvo je prolazilo kroz razne promjene, odnosno
smjerove i pravce, a kao najzastupljenija likovna oblast iznjedrila je mnoge umjetnike
koji su stvorili i one koji i dalje stvaraju remek djela likovne umjetnosti. Po svojoj
najčešćoj definiciji:
"Slikarstvo je sve što nastaje umetničkim slikanjem. Slikanje je postupak gde
se nečim (četkom, špahtlom, pastelom itd.) nanosi boja, mešavina pigmenta i veziva
na podlogu. Tako nastaje slika. Čovjek koji se ozbiljno bavi slikanjem je slikar. Slikar
koristi kombinaciju, crteža, kompozicije, svjetla i boje da iskaže koncepte ili opiše
svjet oko sebe. Slikarstvo može biti realistično i da predstavlja realne objekte (kao
npr. mrtva priroda ili pejsaž), abstraktno, nabijeno opisnim elementima, simbolima,
emocijama ili političkim sadržajima. Istorijski, veliki broj dela se bavio duhovnošću i
religioznim temama. Ova vrsta slikarstva se pojavljuje još od mitoloških prizora na
grnčariji do biblijskih scena na zidovima katedrala." https://sh.wikipedia.org/wiki/Slikarstvo
Ovdje moramo istači da nije sve što je naslikano zaslužilo naziv slike,
odnosno likovana estetika i likovna smisao, pismenost i ideja, određenom obojenom
polju daju puni i jedini opravdani naziv umjetničke slike.
Slikarstvo je poput svih ostalih likovnih oblasti, kanal kroz koji umjetnik iskazuje
svoje misli, emocije i stanje duha. Ono što ga dodatno čini izazovnim i primamljivim
je veliki broj slikarskih tehnika, koje umjetniku daju široke mogućnosti izraza, no
njegova prva karakteristika je upotreba boje, iako napominjemo da postoji slikarski
izraz i slikarska djela koja imaju odsustvo boje, to su tkz. ahromatske slike. Karakter
slikarske tehnike može se nazvati slikarska materija, a zastupljenost obojenosti nije
obavezan znak, jer postoje crteži i grafike u boji, ali jeste njena najčešća osnova.
2.2. Slikarske tehnike

Akvarel
Akvarel je slikrska tehnika vodenom bojom, odnosno boje koje se koriste sa
dosta vode kako bi se videle bjeline i struktura papira. To je slikarski materijal koji
može da izrazi takvu svežinu i spontanost trenutih doživljaja, pa kada se govori o
dobrom akvarelu podrazumijeva se, da u likovnom smislu, posjeduje svežinu, čistoču
i prozračanost. Ovaj materijal je izazov za mnoge slikare jer se njime mogu iskazati
najnežnija osećanja.

Gvaš
Gvaš je tehnika slikanja bojama kod kojih se pigment mješa sa gustom
bijelom bojom i vodom. Bjelina papira u gvašu, za razliku od akvarela, nema
značajnu ulogu. U odnosu na transparentni akvarel gvaš je gust i neproziran, mat i
pokriva podlogu, a bijeli tonovi slikaju se kao kod tempere ili ulja, dok količina
vodotopivog veziva i punoća gvaš boje utiče na smanjenu refleksiju svjetlosti. Iako je
po sastavu sličan akvarelu, manje je svijetao, blistav i jasan, ali je moguće načinom
rada postići prelaze od tamnijeg prema svjetlijem i iz srednjeg tona ka sjvetlijim i
tamnijim. Gvaš boje se brzo suše, a sušenjem malo posvjetle.

Tempera
Tempera je tehnika koja ima sasvim druge kvalitete u odnosu na akvarel, a
osnovna razlika je u tome da je boja gušća i pokriva podlogu. To je stara slikarska
tehnika kojom su slikari radili prije pronalaska uljanih boja. Današnje tempere
razlikuju se od onih koje su koristili majstori srednjeg vijeka kada se pigment u prahu
mješao sa jajetom, kao vezivom, vodom i sirćetom.

Ulje
Ulje je slikarska tehnika koja je danas, pored akrilika, najviše zastupljena u
slikarstvu jer pruža velike tehnološke mogućnosti koje dolaze do izražaja kada se žele
postići jaki kontrasti kako u boji, tako i u svetlo-tamnom, kao i to da je u pitanju
dugotrajna i postojana tehnika. Podloga koja se koristi za ovu slikarsku tehniku je
pretežno preparirano laneno platno zategnuto na drvenom blind ramu. Uljane boje
sadrže laneno ulje, pčelinji vosak ili parafin, smole i pigmentnu boju. Prilikom
slikanja boje je potrebno dodatno razrjediti lanenim uljem ili terpentinom, sve zavisno
od umjetnikovog izbora da li će raditi lazurno, tj. tankim (prozirnim) namazima ili
pastozno, nanoseći debele slojeve boje na podlogu. Ističemo da umjetnici prema
ličnim preferencijama određuju gustinu boje kojom će slikati, i da po nekad koraste
boje direktno iz tube.

Akrilik
Akrilik je slikarska tehnika u kojoj je vezivo disperzija akrilne smole, koja se
naziva akrilna emulzija. Oto Rohm je 1915. godine patentirao poliakrilik kao vezivno
sredstvo slikarskih boja, a od 1950. godine ova tehnika je već na tržištu u Americi. To
je univerzalna tehnika slikanja koja svojim tehnološkim svojstvima otvara
tradicionalnim tehnikama slikanja nove mogućnosti, ali nije zamjena za klasične
medijume, već moderni slikarski medijum sa sebi svojstvenim karakteristikama.

Enkaustika
Enkaustika je tehnika stara više od 5000. godina, i može se reći zaboravljena
mada se još uvijek pokušava saznati tačan način postupka, čija osnovna karektiriska
podrazumijeva slikanje vručim voskom.
"Ova tehnika razlikuje se po tome što boje nisu sastavljane od ulja niti se miješaju
lanenim uljem ili terpentinom, i ne polažu se na platnenu podlogu kistom, nego se,
vezane voskom postavljaju metalnim štapićem na drvenu podlogu, na mramornu ili
bjelokosnu pločicu. Nakon slikanja vjerojatno je umjetnik ohlađeni vosak ponovno
zagrijavao usijanim željezom da bi spojio plohe različitih boja. Enkaustika je
neobična tehnika."
https:// ttps://slikarskatehnologija.wordpress.com /Enkaustika
U današnje vrijeme za enkaustiku koristi se električna pegla te voštane pastele. Osim
rada na posebnom papiru ova tehnika je pogodna i za slikanje po platnu, drvetu,
terakoti.

Freska
Fresko slikarstvo je stara slikarska tehnika, a naziv ove tehnike potiče od
talijanske riječi fresco što znači svježe. Freska je slika rađena na svježem malteru
sačinjenom od čistog pjeska i kreča. Neposredno prije slikanja na zid se nanosi svjež
malter, te se po tom sloju maltera slika se bojama u prahu rastvorenim u krečnoj vodi.
Boja se suši istovremeno s podlogom i tako se nerazdvojno povezuje sa malterom.
Rad na svježem malteru zahtjeva brzinu i sigurnost jer se promjene mogu izvršiti tek
ako se ukloni čitav sloj maltera i zamjeni novim slojem, a ovako napravljena slika ima
veliku trajnost.

Pastel
Pastel je bijela kreda pomiješana sa bojom u prahu. Postoje razne vrste
pastela, npr. voštani ili uljani pastel, ali samo suhi pastel je pastel u pravom smislu
riječi i obično se oblikuje u štapiće. Njihov suhi trag se može razmazati prstima,
trljačima od papira ili nekim drugim sredstvom. Kao slikarska tehnika pastel se izvodi
suhom bojom u obliku štapića obično na papiru posebno fine vlaknaste strukture koja
odlično prihvaća fini obojeni pastel prah.

Kolaž
Tehnika kolaž podrazumijeva stvaranje slikarske kompozicije pomoću
lijepljenja raznih materijala, papira, platna, novina, kartona i sl. Za razliku od ostalih
slikarskih tehnika zastupljenost korištenja kista je skoro minimalna ili čak nikakva.
Može se reći da je to mlada slikarska tehnika jer kao takva usvojena je sa početkom
20.vijeka, i to zahvaljujući umjetnicima kubistima.

Mozaik
Tehnika mozaika, za razliku od kolaža, je stara slikarska tehnika koja se
izvodi slaganjem raznobojnih, manje ili više pravilnih kockica različitih vrsta
obojenog kamenja, obojenog stakla i keramike. U svom postupku te kockice, se
utiskuju u svježi cement i razna ljepila, a postupak počinje od izrade skice načinjene
na kartonu. Kockice se biraju po načelu najpogodnije boje i oblika te se lijepe na
određeno mjesto skice ljepilom topivim u vodi. Između kockica ostavljaju se razmaci
u koje će kasnije ući vezivo, zavisno od načina izvedbe mozaika npr. mozaik opus
tesselatum je sastavljen od kamenih kockica koje nisu uvijek istih dimenzija, a
između tijesno povezanih kockica, vidljiv je vezivni materijal. Kad se slaganje završi,
pripremi se okvir dimenzija mozaika, na čijoj je unutarnjoj strani razapeta žičana
mreža, koja ima ulogu armature. Pripremljeni mozaik se prethodno navlažiti da ne bi
naglo povukao vlagu iz veziva i time ga oslabio, što bi dovelo do pucanja. Kao vezivo
obično se koristi cement ili keramičko ljepilo, kojim se mozaik prelije do visine
okvira. Kad se vezivo stvrdne mozaik se okrene i očisti toplom vodom i četkom.

Vitral ili Vitraž

Vitral ili vitraž je slikarska tehnika jednim dijelom slična mozaiku, ali u razlici
što su njegovi osnovi materijali raznobojni komadići stakla i ne postavlja se na zid ili
pod, već se uokviruje u olovne spojnice i postavlja u okno prozora. Vitraž kroz sebe
pušta svjetlost, pa se iz tog razloga koristi u svrhu dekorisanja zgrada, najčešće
katredrala i crkvi, a najljepši primjeri vitrža nalaze na gotičkim srednjovjekovnim
katedralama. Koliko je poznato, najstariji vitraži izvedeni su krajem 10. vijeka u
Francuskoj, a vrhunac izrade ove specifične staklarske i umjetničke grane veže se za
13. vijek kada su sagrađene mnoge evropske katedrale gotičkog stila. Mada prve
staklene tvorevine, preteće današnjih vitraža pronađenih kod starih rimskih gradova
Pompeja i Herkulaneuma datiraju još iz 1. vijeka prije nove ere.

Batik
Batik je drevna slikarska tehnika više korištena u industrijskom dizajnu, a
podrazumijeva ručno oslikavanje tekstila, poput svile, pamuka, pa čak i nekih
mješavina sintetičkih vlakana. Riječ batik potiče od javanske riječi tik, jer dolazi sa
otoka Jave i Indonezije, a znači mrlja ili tačka. Prvo se koristila se za dekorisanje
odjeće bogatih ljudi, a tek kasnije kao samostalna dekorativna slikarska tehnika.
Postupak rada podrazumijeva iscrtavanje konture tekućim vrućim voskom, a onda se
u nekoliko slojeva boji specijalnim bojama za batik. Osobitost batika jeste to što se
krajnji rezultat nikad ne može sa sigurnošću predvidjeti, ali u konačnici daje
izvanredne efekte.

Tapiserija
Tapiserija je slikarska tehnika čija se osnova nalazi u tkanju pomoću
materijala od vune ili svile, to je ustvari disciplina koja svojom složenošću dotiče više
drugih disciplina primijenjene i likovne umjetnosti. Danas je tapiserija otišla mnogo
dalje od pukog tkanja pa je tako tapiserija dizajnersko djelo, skulptura, scenografija,
ilustracija i priča.
Peić, M. (1971), "Pristup likovnom djelu", Školska knjiga Zagreb Tany, E.R. (1988) "Likovna kultura"
,Zagreb, http://www.lupiga.com/enciklopedija, http://kameleonputnik.weebly.com/crta268ke-
 3. VAJARSTVO

Kiparstvo ili vajarstvo je jedna od grana likovne umjetnosti, čija je glavna

karakteristika likovno izražavanje trodimenzionalnim oblicima sa likovnim
elementima linije, plohe, volumena, simetrije, proporcije i ritama, a osnovni elementi
su masa i prostor. Vajarstvo se naziva i plastičnom ili prostornom umjetnosti,
jer vajar je čovjek koji umjetnički oblikuje prostor.
"Masa skulpture je materija koja zauzima određeni dio prostora. Prostor kao
element skulpture se manifestuje na tri osnovna načina: materijalne komponente
skulpture šire se i prostiru u i kroz prostor; materijazatvara ili omeđuje neki prostor,
stvarajući šupljine i praznine u skulpturi; imaterijalne komponente skulpture se
povezuju u i preko prostora u jednu skulpturalnu, odnosno umetničku celinu."
Enciklopedija Britanika (sažeto izdanje, knjige VI i X ) Beograd 2005.
"Kiparstvo je umjetnost trodimenzionalnosti, a kipar mora ostvariti na svojem djelu
postići volumen i dubinu. Kakve će oblike kipar stvarati ovisi i od materijala koji su
pod prstima savitljivi i rastezljivi kao što su glina, plastelin vosakdopuštaju mu da
obliku dodaje i oduzima, dok drvo, kamen slonovača, zbog krutosti građe, omogućuju
mu da samo oduzima." https: //bs.wikipedia.org/
Osnovni likovni elementi u vajarstvu su volumen (oblik) i prostor, jer pri oblikovanju
skulpture automatski se oblikuje i prostor, iako se koristi i drugim likovnim
elementima. Volumen može biti jedinstven i zatvoren, ostavljajući prostor potpuno
izvan skulpture, ali opet može biti raščlanjen tako da prodire u prostor i stvara
dinamičnu kompoziciju volumena i prostora. Sama površina skulpture stvara igru
svjetlosti i sjena, koja može biti savršeno uglačana, hrapava ili veoma neravna.
Uglačana površina je oblikovana glatkim, oblim plohama koje stvaraju blage i
mekane prijelaze, a na hrapavoj površini se svjetlost oštro kida stvarajući jak kontrast
svjetla i sjene, naglašavajući grubost. Boja skulpture najčešće je prirodna boja samog
materijala, npr. bjelina mramora, smeđe-zeleni tonovi bronze, mada boja može biti i
nanešena nakon oblikovanja volumena, bilo da naglasi pojedine dijelove skulpture, da
ih raščlani ili da ih ujedini jedinstvenom bojom. Materijali koji pripadaju ovoj
likovnoj oblasti su kamen, drvo, metal, glina, staklo, plastika i mnogi drugi.
3.1 Vajarske tehnike

Iako se često navodi da su dva osnovna načina kako nastaju vajarski oblici,
putem modeliranja i klesanja, ipak treba uzeti u obzir i dodati ovoj podjeli, kao
tehniku rada ili oblik rada; način putem izljevanja.
Modeliranje podrazumijeva sve one radnje koje vajar obavlja da bi formirao neki
oblik, odnosno kada bezobličnu masu gline modelira rukom, pritiskivanjem ili
razvlačenjem, dodavanjem ili oduzimanjem. Kada se glina osuši ili ispeče, skulptura
se stvrdne i dobiva konačni oblik koji se može umnožiti, ako se po njemu napravi
kalup. Modelirati se može i u nizu drugih materijala: papiru, kartonu, metalnom limu,
sintetičkim materijalima, staklu. Drugi način oblikovanja odnosi se na klesanje ili
tesanje, a ono podrazumijeva da se iz većeg volumena građe drva, kamena, mramora
ili gipsa, postupkom odlamanja, odsijecanja ili klesanja oblikuje željena forma.
Izljevanje je vajarska tehnika u kojoj završene skulpture nastaju preko kalupa koji se
prave na osnovu prethodno urađenih modela, obično u glini. Kada se napravi model u
glini, u nju se zabadaju tanke limene pločice da bi se formiralo više odvojenih
komada kalupa, nakon čega se model prekrije tekućim gipsom, a njegovim
stvrdnjavanjem dobije se gipsani kalup koji tako postaje negativ modela. Zatim se iz
gotovog kalupa vadi suvišna glina i unutrašnji dio se premaže smjesom vazelina i
sapunice, koja onemogućava da se materijal od kojeg se lije skulptura, ne zaljepi za
podlogu kalupa. Najčešće korišteni materijali za izljevanje skulpture su bronza i gips,
mada postoje primjerci u gvožđu, a razvojem tehnologije i novih materijala, ovom
metodom se prave skulpture u plastici. Dalja podjela koja se odnosi se na vajarstvo je
puna plastika i reljef. Kada se govori o punoj plastici misli se na oblik koji je u
potpunom volumenu, obrađen sa svih strana i posmatra iz svih 360 stepeni, dok reljef
je volumen koji je obrađen samo s prednje strane, pa se posmatra samo iz jednog
motrišta, kao slika. Reljef može biti plitak, dubok (nizak ili visok) i udubljen, a po
simboličnom smislu je na pola puta između slikarstva i vajarstva.
Vajarski materijali su glina, kamen, drvo, plastika, poliester, gips i mnogi
drugi, a ovakvi materijali podrazumijevaju upotrebu različitih vajarskih alata. Kada je
u pitanju modelovanje skulpture od gline ili voska neophodno je imati vajarski stalak,
na kome se realizovani likovni model kasnije i odljeva, na kojem se postavlja
armatura obično od komada drveta obavijen i obložen žicom koja drži materijal sa
kojim se vaja. Za nanošenje materijala od alata se koriste drvene i žičane špahtle,
raznih veličina i oblika sa kojima se dodaje ili skida materijal u kome se radi. Vajarski
stalak se koristi za modelovanje bista i figurina, a za modele većih dimenzija se
koriste drveni podijumi na kojima se, u zavisnosti od oblika i veličine figure,
postavlja armatura. Pored toga za klesanje postoje posebna djetla kojima umjetnik
oblikuje neku formu, oblik.
Peić,M. (1971.)"Pristup likovnom djelu", Školska knjiga Zagreb, Tany, E.R.(1988.)"Likovna kultura",
Zagreb, http://www.lupiga.com/enciklopedija, Enciklopedija Britanika (sažeto izdanje, knjige VI i X)
Beograd 2005.
 4. GRAFIKA

Od nastanka civilizacije ljudi su imali potrebu za komunikacijom i postepeno

su razvijali njen sistem kako bi omogućili ispunjenje sopstvenih potreba. Jedan od
oblika komuniciranja, odnosno prenošenja informacija podrazumijevao je pisanje
poruka na papiru ili na životinjskoj koži, kako bi se informacije čuvale ili prenosile
drugima. Ovakav način pisanja bio je spor, posebno ako se željelo napraviti više od
jedne kopije, pošto su knjige pisane ručno na papiru bile prava rjetkost, pa je u skladu
sa tim dostupnost istih bila malom broju ljudi. Dugo vremena tragalo se za načinom
koji će stvoriti poruku u jednoj formi - obliku, iz koga će biti moguće proizvesti više
kopija, bez potrebe ponovnog pisanja, prepisivanja. Tako se postepeno otkrivao način
grafičke komunikacije, upotrebe štampanog teksta, slike, i započeo razvoj štampe i
štamparskih tehnika. Jedan od ranih pokušaja podrazumijevao je upotrebu drvenih
blokova, u koje bi se urezivala željena poruka, zatim bi se na ta urezana mjesta
nanosila boja i poruka štampala, što je predstavljalo oblik štamparske forme.
Međutim, takva procedura, proces je bio spor i svaka nova poruka zahtjevala je
izrađivanje novog drvenog bloka, te se pokazala neadekvatnom u smislu izrade brzog
i velikog broja identičnih otisaka.
U nastojanju da se pronađe adekvatniji način štampe 1445. godine izumom
štamparske prese od strane Johannesa Gutenberga, koja je prvenstveno služila za
umnožavanje identičnih kopija dokumenata, odnosno knjiga, došlo je do svojevrsne
revolucije koja je doprinijela razvoju čovječanstva, počelo je širenje pismenost,
ubrzao se protok znanja i prenosa informacija. To su najstariji oblici štampe izvođeni
na ručnoj (manuelnoj) štamparskoj presi koristeći pokretna olovna slova koja su se
lakše i brže sklapala (oblikovala) u nove poruke, u odnosu na one ručno oblikovane,
rezbarene drvene matrice. Nakon Gutenbergovog otkrića, štampa se prvobitno
odvijala na štamparskim mašinama, u kojima se koristila forma u obliku ravne ploče,
a pritisak se ostvarivao pomoću druge ravne ploče. Ovi prvi oblici štampe
predstavljaju tehniku visoke štampe, u kojoj su štampajući elementi uzdignuti. Od
izuma Gutenbergove prese prošlo je skoro tristo godina do nove velike pojave -
industrijske revolucije. Izumom štamparske prese na parni pogon od strane Friedrich
Koenig-a i Andreas Friedrich Bauer-a 1812. godine, ubrzao se proces štampe na oko
10.000 kopija jedne stranice na dan. Ubrzo dolazi do novog usavršavanja u vidu
obostranog štampanja istovremeno, pa sredinom 19. vijeka, pojavom rotirajuće prese
patentirane 1843. godine u SAD od strane Richard M. Hoe-a, bilo je moguće
štampanje milionskog broja kopija jedne stranice na dan.

Kada govorimo o likovnoj umjetnosti i likovnoj oblasti grafike tada ne

mislimo na štampu u svrhu brzog prenošenja informacija, već na likovnu oblast,
autentični umjetnički čin, čija je osnovna karakteristika mogućnost multipliciranja,
odnosno umnožavanja.
Iz tog razloga pod pojmom grafike koji je usko vezan za sve oblike umnožavanja
slike ili teksta, neophodno je razlikovati originalnu/umjetničku grafiku u odnosu na
industrijsku/reproduktivnu. Kako smo ranije spomenuli jednostavan i pristupačan
način umnožavanja teksta za širenje informacija bili su glavni pokretač u razvoju
štamparske tehnike koju danas obično nazivamo industrijskom grafikom, jer je
povezana sa komunikacijom i oglašavanjem, često praćena estetikom vizuelnog
likovnog teksta.
Dok pojam originalna grafika odnosi se na umjetnikovu likovnu percepciju i likovni
govor kao cilj slobodnog umjetničkog izražavanja. Industrijska i umjetnička grafika
koriste, u određenom broju slučajeva, iste grafičke tehnike poput litografije ili
sitoštampe, ali to rade u različite svrhe. Iako je u početku rezultat korišćenja grafičkih
tehnika bio u svrhu ilustracije od strane velikih umjetnika poput Direra, postepeno je
prerasla u korišćenje istih tehnika u čisto umjetničke svrhe, isključivo zbog svojih
estetskih potencijala. U raznim istorijskim epohama, umjetnici su proučavali i koristili
grafičke tehnike koje je praktikovalo i štamparstvo, eksperimentišući i proširujući
estetske mogućnosti ovih procesa, neovisno od komercijalne namjene. Tako
zahvalnost na njenom nastanku dugujemo izumu Gutenbergove prese, ali zahvalnost
na razvoju, prelasku iz oblika industrijeke u umjetničku grafiku dugujemo
umjetnicima, ilustratorima tadašnjih knjiga preko kojih će se postepeno razviti ova
likovna disciplina u oblik koji danas poznajemo. Umjetnička grafika, kao posebna
kategorija likovne umjetnosti dobila je svoje priznanje tek u 19. vijeku zahvaljujući
umjetnicima poput Gogena, Dega i Tuluz-Lotreka, koji su na originalan način
koristili grafičke tehnike drvoreza, litografije i bakropisa.
Grafika označava skupni naziv za sve tehničke postupke umnožavanja crteža pomoću
matrice koja je izrađena ručno, mehaničkim, hemijskom ili fotomehaničkom
metodom. Jednako kao u likovnoj oblasti crteža, grafika koristi likovne elemente:
tačku, liniju, plohu, međutim, ti elementi provedeni kroz grafički medij i sam
postupak otiskivanja poprimaju sasvim drugačije karakteristike. Zato je pogrešno
grafički otisak nazivati crtežom, grafika je samostalna likovna oblast koja
podrazumijeva multioriginal, odnosno matricu kao osnovu preko koje se umnožava
grafički otisak. Od misaone namjene preko izvedbe pa do štampe, proces nastanka
grafičkog otiska je uvijek neizvjestan i raznovrsan, a u svom tehničkom smislu vrlo
složan proces. Samo bogatstvo tehnika i njihovih postupka pruža grafičaru radost i
stavlja ga na iskušenja da zanemari neke od ustaljenih procesa i tjera ga da
ekspirimentiše, da bi otkrio nešto novo.
4.1 Grafičke tehnike

Grafičke tehnike i način njihovog korištenja pri oblikovanju umjetničke

grafike, najprije se izrađuju putem matrice sa kojih se otiskuje na papir. Da bismo
govorili o tehnikama prvo treba spomenuti osnovnu podjelu štampe, jer crtež izrađen
na matrici može biti reljefan, udubljen ili plošan, prema tome, tamo gdje se zadržava
boja za otiskivanje sa matrice, razlikuju se tri glavna grafička postupka: visoki,
duboki i plošni tisak, a svaki ima svoje karakteristike.

Visoki tisak

Visoki tisak je najstarija štamparska tehnika, koja u osnovi koristi uzdignutu

površinu matrice na način kod kojeg se uglavnom mehaničkim putem pomoću
posebnih dlijeta i nožića odstranjuju oni dijelovi koje želimo da na otisku budu bijeli,
tj. podrazumijeva se otiskivanje s uzvišenih dijelova grafičke matrice. Urezani ili
izrezani djelovi ne ostavljaju trag na papiru za razliku od bojom otisnutih uzvišenih
dijelova. Na obrađenu površinu matrice nanosi se boja pomoću gumenog valjka,
polaže suh papir, te otiskuje u grafičkoj presi ili ručno pritiskujući čistim gumenim
valjkom po papiru položenom preko nabojane matrice. Grafički otisak visokog tiska
prepoznaje se po tome što su mjesta na kojim je bila boja malo otisnuta u površinu
papira. Prve matrice koje su korištene za ovaj tisak bile su rezbarene iz drveta, nakon
toga se koriste i matrice drugih materijala poput linoleumske ploče. Tehnike visokog
tiska su, drvorez, linorez, karton tisak.

Drvorez
Drvorez je najstarija grafička tehnika, a najraniji poznati odštampani drvorez,
otkriven u Aziji 1990. godine, to je Diamond Sutra svitak, autora Wang Chieh iz 868.
godine. Kao grafička tehnika u Evropi se pojavljuje za vrijeme 14.vijeka, u obliku
štampanja na tekstilu i kao sredstvo rasprostranjivanja religije. U 16.vijeku
upotrebnom i izražajnom razvoju ove tehnike najviše su doprinjeli Albrecht Durer,
Holbein i drugi umjetnici. Drvorez je grafička tehnika visokog tiska koja za podlogu
odnosno matricu koristi drvo, najčešće kruške ili trešnje, mada se može koristiti bilo
koje drvo. Matrica se mehaničkim putem obrađuje tako da se nožićem izreže
zamišljeni likovni prizor. Ostavljaju se netaknuta ona mjesta koja će pri otiskivanju na
papiru biti bijela, a nosioci boje ostaju na površini. Prilikom nanošenja boje na
tiskovnu površinu i stavljana u štamparsku presu, cretež se prenosi na papir i za
rezultat dobiva se grafički otisak. Ovom tehnikom može se otiskivati i u boji, pa tada
treba izraditi onoliko matrica u koliko boja se želi štampati, iako je višebojni otisak
moguće izvesti sa jedne ploče.

Linorez
Oko 1900. godine linoleum se počeo upotrebljavati u grafici, a izrada matrice
u potpunosti podrazumijeva isti postupak kao i kod tehnike drvoreza, sa jedinom
razlikom u vrsti materijala od koje je sačinjena matrica, odnosno drvo je zamjenio
linoleum. Kod linoreza rad na matrici je lakši, jer je materijal mekši, pa se na otisku
može primijetiti razlika u otisnutom crtežu, odnosno crtež ima mekše i oblije linije,
dok su kod drvoreza one oštre i uglaste. Međutim, u odnosu na drvo, pritisak u
procesu štampanja troši ploču znatno brže pa je teže stvoriti veći broj otisaka zbog
krhkosti materijala. Kao i kod tehnike drvoreza može se otiskivati i u boji.

Kartonski tisak
Karton tisak je grafička tehnika visokog tiska slična linorezu i drvorezu. Matrica za
otiskivanje je od kartona, ali kod ove tehnike se ne izrezuje međuprostor, već plohe
koje će predstavljati crtež izrezuju se od kartona i lijepe na tvrdu kartonsku podlogu.
Nakon toga postupak štampe je isti kao kod drvoreza i linoreza.
 Duboki tisak

Duboki tisak se također koristi visinskim razlikama na matrici, ali suprotno

visokom tisku, otiskuje se ono što je urezano u matricu. U linije koje su na matrici
udubljene, mehaničkim ili hemijskim postupkom, utrljava se grafička boja, a sa
uzdignute površine se odstranjuje. Boja se utrljava kožnim tamponom, gumenim ili
kartonskim raklom, a višak boje se odstranjuje pamučnom tkaninom (organtin,
muslin), ili dlanom sve dok ploča ne bude potpuno čista. Pri skidanju viška boje sa
matrice treba paziti da se ne izvuče boja iz linija. Zatim se preko matrice polaže
vlažan papir, te filc, i otiskuje u grafičkoj presi pod jakim pritiskom, na taj način papir
ulazi u sve pore na ploči i prima na sebe boju iz njih. Takav otisak ima neznatno
reljefan crtež, a vidljiva je i površina cijele matrice koja je potpuno utisnuta u papir.
Papir koji se koristi za duboki tisak obično je s velikim postotkom pamuka, veće je
gramature (debljine), mat površine i ima svojstvo dobrog upijanja boje. Za razliku od
visokog tiska, prije štampanja papir se vlaži u vodi, zatim se stavlja među čiste papire,
novine, koji preuzmu višak vlage na sebe. Tehnike ovog tiska se štampaju u posebnim
presama za duboki tisak koje su uglavnom napravljane od metalne konstrukcije.
Kostur prese se sastoji od dva međusobno povezana bočna nosača na kojima se nalaze
po jedan fiksni (donji) i jedan pomični ležaj valjaka. Čelični valjci moraju biti
savršeno centrirani i glatko izbrušeni. Po donjem valjku klizi deblja metalna ploča, a
gornji valjak uglavljen je u pomične ležajeve, tako da se pomoću regulatora pritiska
određuje pritisak valjka na papir. Presa se pokreće pomoću većeg kotača ili zvijezde,
a da bi se lakše i ravnomjernije pokretala ugrađuje se između kotača i valjka zupčasti
prijenos. Matrica pripremljena za tisak stavlja se na metalnu ploču prese, tako da je
tiskovna strana okrenuta prema gore, preko koje se stavlja papir, a preko papira deblji
filc, te se ravnomjernim pokretanjem prese vrši otiskivanje. Za svaki naredni otisak,
ponavljamo isti postupak nanošenja boje na matricu i otiskivanja. Na taj način
pravimo tiraž. Broj otisaka koje možemo odštampati s jedne matrice ovisi od
materijala od kojeg je matrica napravljena i od načina na koji je ista obrađena.

Također je važno napomenuti da postoji dodatna podjela među tehnikama dubokog

tiska koja se odnosi na metode rada, a to su: mehaničke, hemijske i foto-hemijske.
Mehanička metoda podrazumijeva samo ručni rad i predstavlja urezivanje u matricu
koja može biti od drveta ili metala pomoću grafičkih alatki. Hemijska metoda
podrazumijeva pored ručnog rada i obradu matrice hemijskim sredstvima, kiselinama,
tzv. jetkanje, dok kod foto-hemijske metode matrica se izlaže djelovanju svjetlosti uz
hemijska sredstva. Mehaničke tehnike dobokog tiska su; bakrorez, suha igla,
mecotinta, a hemijske; bakropis, akvatinta, varnis-mou, crayon manira, punktirne
manire i još nekoliko varijaca graviranja. Krenuti ćemo od tehnika dubokog tiska
mehaničke metode.

Bakrorez
Bakrorez je tehnika koja datira od 10. vijeka, izumljena u Kini, a prvobitno
korištena unutar zlatarskog i oružarskog zanata, kao sredstvo ukrašavanja
ornamentima pušaka, mačeva i oklopa. U Evropi se razvija od 14. i 15. vijeka najprije
za ukrašavanje i ilustraciju knjiga, a zatim kao samostalna likovna tehnika. Bakrorez
ili gravura je mehanička tehnika duboke štampe u kojoj se u metalnu, cinkovu ili
bakarnu ploču oštrim posebnim bakroreznim nožićima precizno urezuje, gravira crtež,
nakon čega se oštri rubovi glačaju. Izrađena matrica se nabojava tako da se u
udubljenja nanosi grafička boja, u ranijem tekstu objašnjenim procesom, a štampa se
vrši pomoću štamparske prese za duboki tisak. Grafički otisak tehnike bakroreza
odiše linearnom čistoćom.

Suha igla
Suha igla kao samostalna grafička tehnika, pojavljuje se oko 1480. godine, a
realizuje se mehaničkom metodom direktnog graviranja iglom u metalnu ploču od
bakra, cinka i sl. Za razliku od bakroreza, njena glavna karakteristika je u dojmu
razorenih, raznolikih i baršunastih linija kojima se mogu stvarati sjene i kontrasti
između svijetlih i tamnih površina. Postupak rada podrazumijeva da se iglom urezuju
linije na metalnoj ploči, čime se dobija plitki reljefni trag, a jačim ili slabijim
pritiskom igle ostvaruje se dublja ili plića linija. Matrica izrađena suhom iglom ne
pruža mogućnost velikog tiraža, jer se trag linija pod pritiskom prese brzo zgnječi, pa
je sa ploče moguće odštampati desetak grafičkih listova. Postupak štampe je isti kao i
kod bakroreza, s razlikom da se prilikom štampe boja ne zadržava samo u urezanoj
liniji, već dio boje ostaje i na njenom iveru, pa zbog toga linija nije oštra, već ima svoj
karakterističan izgled.
Mecotinta
Mecotinta je grafička tehnika također mehaničke metode, a njen izum se
pripisuje Ludwigu von Siegenu sredinom 17.vijeka. Za njenu realizaciju neophodno
je bakarnu ploču, podjednako u svim pravcima, tretirati, ohrapaviti uz pomoć
njihalice, specijalne alatke koja ima kanalisanu oštru reznu površinu, što za rezultat
daje ravnomjerno obrađene površine koji bi kao takve prilikom štampe bile poptuno
crne. Nakon toga se preciznim mjestimičnim uklanjanjem zrna pomoću strugača
postižu tamniji ili svjetliji tonovi sve dok se ne dobije zamišljeno likovno rješenje.
Prilikom štampanja na ploču se tamponom utrlja grafička boja te se pažljivo briše
njen višak nakon čega se štampa kao i predhodno spomenute tehnike.

Bakropis
Bakropis se razvio u 14.vijeku i kao tehnika bakroreza nastao je iz
oružarskoga zanata, ali za razliku od bakroreza gdje se mehaničkim putem gravira,
bakropis je grafička tehnika koja pripada hemijskoj metodi rada. Za njenu realizaciju
prvo je neophodno matricu zaštiti asfaltnim voskom, koji je otporan na izlaganje
kiselini, nakon čijeg sušenja se crtež crta, gravira u metalnu ploču sa šiljastim
alatkama, iglama koje ostranjuju sa matrice zaštitni sloj. Kada se završi sa postupkom
crtanja, ploča se stavlja u jetku (rastvor kiseline i vode) na određeno vrijeme, a
zavisno od njene jačine i dužine trajanja procesa crtež će biti više ili manje naglašen.
Taj proces izlaganja matrice u kiselini naziva se jetkanje, a njegova svrha je da
ogoljene linije crteža produbljuje u ploču. Nakon jetkanja ostranjuje se zaštitni sloj
ostatka asfalta sa ploče i nanosi se grafička boja u nagrižene linije. Proces štampe je
isti kao kod bakroreza.

Akvatinta
Akvatinta je tehnika duboke štampe, nastala u18.vijeku, a pripada hemijskoj
metodi rada. Njena glavna karakteristika je u tome što podsjeća na tonski crtež, jer se
pomoću nje postižu različiti tonovi na matrici. Ova tehnika često se koristi i u
kombinaciji sa nekom drugom tehnikom dubokog tiska, najčešće bakropisom. Proces
rada akvatitne, ispolirana metalna ploča se napraši posebnim prahom smole koji se
zatim mora izložiti topljenju kako bi se fiksirao za površinu matrice. Postepenim
pokrivanjem svjetlijih dijelova matrice zaštitinim asfaltom se produžuje proces
nagrizanja, jetkanja, ploče i postiže sve izražajniji stepen zacrnjenja, od svjetlijeg
prema tamnijim. Obično se ploča više puta izlaže djelovanju kiseline, a plohe koje
ostaju bijele se prekrivaju, odnosno nikad se ne izlažu jetki. Tako je moguće izgraditi
grafički otisak vrlo bogat tonskim gradacijama, a postupak štampe je isti kao i kod
ostalih tehnika dubokog tiska.

Vernis mou
Vernis mou je tehnika dubokog tiska hemijske metode koja ima karakter
crteža nacrtanog kredom ili olovkom. Sa njenom upotrebom započeto je oko 1620.
godine, ali njen razvoj datira još iz 18. vijeka. Tehnika vernis mou se izvodi tako da
se na zagrijanu ploču od cinka ili bakra kožnim valjkom nanese tanak i mekan sloj
asfaltnog voska, preko koje se položi tanki papir na kojem crta sa različitim alatkama,
a koji za posljedicu ostavlja utisnut trag na matrici i uklonja mekin sloj voska. Veliku
ulogu u ovoj tehnici ima debljina papira, ili neki drugi strukturirani materijali, te
pritisak crtačeve ruke koji utiče na ostavljeni trag matrice. Kada se završi sa crtanjem,
papir se polako skloni sa ploče i slijedi jetkanje u nešto blažoj klislini, nakon čega se
sa ploče odstrani višak voska i štampa procesom kao i kod ostalih tehnika dubokog
tiska.

Reservage
Reservage je relativno mlada tehnika dubokog tiska koja datira iz 19.vijeka, a
pripada hemijskoj metodi. U ovoj tehnici na matrici se crta, slika, pomoću
vodotopivih tvari ili smjesa, a najčešće se koriste mješavine tuša i šećera. Crtež se
nanosi izravno na ploču pomoću kista, a kada se završi sa radom preko osušene
šećerne mješavine nanosi se zaštitni sloj, asfaltna smola. U sljedećem koraku, ploča se
ispere pod vodom čime se uklanja topljiva smjesa sa površine matrice nakon čega se
izlaže dijelovanju jetke. Kada se završi proces jetkanja ostranjuje se višak asfaltne
zaštite i štampa procesom kao i kod ostalih tehnika dubokog tiska.
 Plošni tisak

Plošni tisak nema razlike u nivoima i sam motiv, odnosno, boja se nanosi na
površinu matrice te se ovisno o tehnici otiskuje se na papir s iznimkom plošne tehnike
sitotiska koji je u svojoj naravi – propusni tisak jer se boja se propušta kroz prethodno
priređeno svileno sito. Tako da je kod plošnog tiska crtež plošan na ploči i na otisku,
papiru, nema vidljivog reljefnog otiska matrice. Tehnike plošnog tiska su: litografija i
sitotisak.
Litografija
Litografija je tehnika plošne ili ravne štampe čija je matrica kamena ploča.
Njen proces nastanka podrazumijeva nekoliko složenih tehnoloških postupaka.
Masnim litotušem ili litokredom nanosi se crtež na litografski kamen, zatim se
kamena ploča nagriza gumiarabikom i azotnom kiselinom. Kamen, koji se prije
procesa štampanja ovlaži vodom odbija vodu tamo gdje je crtež, a na tim mjestima
prima boju koja se valjkom nanosi na ploču. Otisci se prave pomoću posebne
litoprese na suhom papiru.

5. Dizajn vizuelne komunikacije

Vizuelna komunikacija je u suštini proces razmjene informacija preko

dogovorenog sistema znakova, kao i svaka druga komunikacija proces slanja
informacija sebi ili nekom drugom. Glavni kanali neverbalne komunikacije su
vizuelna komunikacija koja je rezultat gledanja i viđenja i služi za priopcavanje ideja i
informacija koje mogu biti procitane.Da bi se ostvarilo komuniciranje sa umjetnoscu i
umjetnickim dijelima podrazumjeva osnovni odnos prema vizuelnim
znacima,vizuelnim jezikom.Vizuelna kultura podrazumjeva vizuelnu komunikaciju
koja se bazira na osnovu vizuelnih znakova, a vizuelni jezik podrazumjeva
komunikaciju sa estetsko umjetničkim znakovima i djelima. Kompleksnost ovih
odnosa koja je temelj nastave likovne kulture obuhvata teoriju i praksu, vizuelnu
komunikaciju, estetsko procjenjivanje, likovno izražavanje, jednostavnost i jasnoća
vizuelne poruke.
 LIKOVNI JEZIK

Šta je likovni jezik

Likovni jezik se može spoznati dijelom racionalno, a dijelom likovnom

intuicijom. Kada govorimo o racionalnom dijelu tada mislimo na uslovno rečeno
podjele i definicije likovnog jezika koji je univerzalan, bez obzira kojoj umjetničkoj
oblasti pripada ili kojem geografskom području, on je poput zakonitosti osnovnih i
izvedenih boja, jednakih u cijelom svijetu jednake, mješanjem žute i crvene uvijek će
se proizvesti naranđasta boja.
Od likovnog jezika sada odvajamo iracionalni dio, odnosno subjetktivni pristup koji
pripada svijetu pojedinca izraženom i doživljenom kroz likovni govor. O tome ćemo
poslije detaljnije govoriti u dijelu rada "O likovnom govoru", sada da objasnimo šta je
likovni jezik.
Likovni jezik je oblik komunikacije koji koristi likovna umjetnost i njeni sljedbenici.
Gledati u likovnom smislu isto je kao što u književnom smislu znači čitati. Prema
definiciji J.M. Lotmana svaki sistem koji služi za komunikaciju i razumjevanje
možemo smatrati jezikom. Takav stav ima apsolutni smisao, jer ako uzmemo za
primjer književnost koja se izražava pomoću riječi, muzika pomoću zvuka, ples
pokretom, onda se likovna umjetnost izražava svojim jezikom. Odnosno strukturu
likovnog jezika ne čine slova, riječi, kao u konvencionalnom jeziku, nego likovni
elementi i komozicijska načela.
"Svaki književni, likovni ili glazbeni tekst sačinjava određenu jeziču strukturu
kojom se pisac, slikar, kipar arhitekt ili skladatelj služi. Ovom književnom, likovnom
li glazbenom strukturom autor komunicira s čitaocem, promatračem ili slušaocem.
Likovni tekst, kao likovni rad, predstavlja određenu materijalni cjelinu koju čine
sastavne jedinice, pojedini dijelovi." (Emil Robert Tanay,1989.)
U najužoj definiciji to je skup likovnih elemenata i kompozicijskih načela. Likovni
oblici imaju svoj smisao koji se može pročitati poznavanjem likovnog jezika. U
likovnoj umjetnosti likovni jezik čine dva skupa, a to su: likovni elementi (znakovi) i
kompozicijski elementi-principi komponovanja, odnosno pravila po kojima se
znakovi raspoređuju. Likovne elementi se još nazivaju počelima, a komozicijske
elemente načelima. Rekli smo da prvoj skupini pripadaju likovni elementi, unutar
tog skupa postoji osnovna podjela na sedam likovnih elemenata, a to su: tačka, linija,
boja, ploha, površina, prostor i volumen.
To su elementi koji po sebi nemaju dovoljno značenje, u vidu samostalne predođbe,
već služe za građenje neke forme, odnosno koriste se i kombinuju u različitim
odnosima pri oblikovanju neke likovne kompozicije.
Drugoj skupini pripadaju kompozicijski elementi - principi komponovanja, iz kojih se
gradi likovna kompozicija. Također u toj skupini postoji sedam elemenata
kompozicijskih načela, a to su: ritam, kontast, ravnoteža, harmonija, proporcija,
dominacija i jedinstvo. Svaki od ovih elemenata, likovnih i kompozicijskih, je dio
vizuelnog dijela naše svijesti. Oni zajedno grade likovni jezik i formiraju određenu
likovnu kompoziciju. Uz saradnju i uzajamni odnos svake od njih, formira se likovno
djelo, pomoću njih umjetnik se izražava, odnosno s jedne strane doživljava, a s druge
strane izražava ono što vidi.
U likovnom jeziku kompoziciju formalno definišemo kao pojam koji u likovnoj
umjetnosti označava strukturu koju čine likovni i komozicijski elementi u svom
međuodnosu. To je skladan raspored i smisleno uređen odnos unutar nekog prostora
ili formata, u kojem vlada jedinstvo korišćene tehnike, materijala i ideje.
Kada spominjemo kompoziciju u vidu njene grupacije i zauzimanja prostora na nekoj
podlozi i tu postoje jasne definicije, koje govore o tome da vrste likovnih kompozicija
ovise o određenom rasporedu oblika koji se prikazuje na plohi ili u prostoru, te tako
se dijeli na: vodoravnu, okomitu, dijagonalnu, kružnu, spiralnu, centralnu,
piramidalnu, otvorenu, zatvorenu, slobodnu kompoziciju, simetričnu, asimetričnu,
statičnu, dinamičnu kompoziciju kao kombinaciju više kompozicija na istom djelu.
Moramo istači da likovna kompozicija uključuje više pojmova, odnosno načina
kombiniranja likovnih elemenata, jer odabir kompozicije je odraz subjektivnog stava
pojedinca prema stvarnosti. Da se pogrešno ne shvati, svi čimbenici koji čine likovni
jezik su samo vizuelna sredstva kojim se prenose vizuelne informacije i doživljaji, a
ne postoji definicija ili pravilo kako će ih neko koristitit, odnosno kakvu kompoziciju
će stvoriti. Kada kažemo da je likovni jezik jedini, ponavljamo uslovno rečeno,
racionali dio umjetnosti tada mislimo samo na tačne opise i definicije njihovih
elemenata i načela.
 Likovni elementi

Kao što smo rekli postoji sedam likovnih elemenata, a to su: tačka, linija, boja, ploha,
površina, prostor i volumen. Svaki od tih elemenata ima svoj opis, značenje i svoje
zakone.

Tačka

Tačka je najmanji grafički znak, to je oblik bez i jedne naglašene dimenzije,

ona nema visine, širine, niti dužine, odnosno gotovo je apstraktan, nedefinisan oblik
koji je opet osnova, polazište, za sve druge vizuelne oblike. Svojim kretanjem i
ostavljanjem traga stvara liniju, jer linija jeste skup tačaka. Tačka je u geometriji
objekt kojem se može odrediti samo položaj, jer drugih veličina nema, čiji je volumen
jednaki nuli.
U likovnoj umjetnosti tačka je vrlo jasna likovna i optička vrijednost kojom se može
graditi, varirati i kombinirati, mogu se nizati ili se teksturirati određeni oblici
pravilnim i nepravilnim grupisanjem. Pomoću nje se mogu oponašati i različite
strukture, a može se koristiti u svim likovnim oblastima, kroz njihove razne tehnike i
medije. Gušćim i rjeđim grupisanjem tačaka mogu se dobiti različite svjetlosne
vrijednosti, odnosno tonovi.
"Ako je prijelaz od gušćeg nizanja (tamnijeg) prema rjeđem nizanju (svjetlijem)
postepen, može se dobiti privid trodimenzionalnih oblika na plohi; pošto nema
doslovno tona (nema sive; točka je u ovom primjeru isključivo crna) govorimo o
grafičkoj modelaciji." (Tanay1989)
Cijeli jedan umjetnički pravac se zasnovao na stvaranju slika tačkama putem
boje, taj paravac se zove poentilizam. Preklapanjem rastera u boji dobiva se tzv.
optičko miješanje, u kojem se dvije boje sitnim tačkanjem, prividno u oku spajaju u
jednu. Ako je pored plave tačke stavljena tačka žute boje onda je ljudsko oko sa
određene udaljenosti vidi kao zelenu.
Linija

Linija je potez, trag na podlozi nastao upotrebom olovke, pera, krede, uglja
itd.,osnovno sredstvo izražavanja u crtanju i predstavlja posebnu disciplinu u likovnoj
umjetnosti svim likovnim oblastima. Za razliku od boje koja se može vidjeti u prirodi
i čiji je pigment opipljiv, linije u prirodi nema i ona se ne može opipati. Tačnije linija
je izmišljeno sredstvo koje je stvorio čovek da bi njome vizuelno organizovao svijet
oko sebe i u sebi, tj. vizuelno i likovno sredstvo izražavanja kojim se prenose razne
vrste vizuelnih informacija. Prema karakteru svoje likovne ličnosti neki će se
orjentisati prema liniji, što će biti temelj njihove umjetnosti, dok će drugi svoju
originalnu ličnost pronaći u boji. Kao sredstvo umjetničkog izražavanja liniju koriste
prvi crtači iz paleolita, koji su svoje crteže ostavili još pre 20 000. godina kao prikaze
divljih životinja nacrtanih ili urezanih na kamenim zidovima pećina.
Formalno, linija je jednodimenzionalna tvorevina, tačnije jedna joj je dimenzija
naglašena (dužina), a druge dvije nenaglašene (visina i širina). Matematičkim jezikom
liniju možemo definisati kao skup tačaka u ravni, što je samo prvi dio definice o
likovnom elementu linije, ali kada joj se dodaju drugi elementi likovnog smisla, njen
karakter, tok/pravac i značenje linija poprima drugo značenje. Kada se govori o
karakteru linije, tada se misli na linije koje su debele, tanke, dugačke, kratke, oštre,
isprekidane, izlomljene, jednolične, nejednolične i slično. Druga osobina linija je
njihov tok-pravac, odnosno njihova putanja. Linije po toku mogu biti ravne, krive
(koje mogu biti pravilne ili slobodne krivulje) otvorene ili zatvorene. Treća
podjela linije je prema svojem značenju, a ona se odnosi na:
a) Konturne ili obrisne linije koje opisuju neki oblik izvana, po njegovom rubu.
b) Teksturne linije: tekstura označava karakter površine, i kao takva može biti
plastična (hrapavo ili glatko), slikarska (različite gustoće mrlja koje čine površinu) i
crtačka tekstura, gdje se koriste crtački elementi.
Dakle, konturnom linijom se stvaraju oblici koji su iznutra ispunjeni teksturnim
linijama.
c) Strukturne linije su u izgledu vrlo slične teksturnim linijama i često ih nije
jednostavno razdvojiti.
"Strukturne crte: iako po izgledu vrlo slične teksturnim crtama (ponekad su i
prepletene toliko da se ne mogu razdvojiti), strukturnim crtama treba jasno razlikovati
njihovo značenje. Riječ struktura označava unutrašnje načelo koje gradi neki oblik,
općenito neki sklop. Ta se riječ primarno počela koristiti u lingvistici kroz tzv.
strukturalizam, a tek ju je kasnije Claude Levi-Strauss uveo u antropologiju što je
otvorilo put i likovnim teoretičarima za njenu upotrebu. Iz toga jasno vidimo: rečenica
može imati svoju strukturu (unutrašnji sklop pravila izražen gramatikom), ali ne i
svoju teksturu. Riječ po riječ, jedna iz drugu, po nekim pravilima grade vanjski oblik
rečenice. Isto tako, i crta do crte ili toče, zgusnute ali ne nasumično, postepeno grade
neki oblik iznutra prema van - nema obrisne crte koja lik gradi izvana. Među
prirodnim oblicima koje možemo ponuditi djeci za vježbanje strukturnih crta su jež,
čičak, maslačak (bijeli), borove grančice, paukova mreža; od načinjenih oblika
pogodne su ribarske mreže, čipke, kotač na biciklu, žičane ograde i sl." (Huzjak 2002.)

Boja

Boja je širok pojam, kako u definiciji i pojmu fizikalne osobine tako i u

likovnoj umjetnosti, ona je sredstvo izraza, a kao likovni element posjeduje više
osobina koje se mogu definisati i objasniti.
U osnovi i gruboj podjeli boja se dijeli na:
1. Fizikalnu osobinu svjetlosti- osjećaj koji u oku stvara svjetlost emitirana iz nekog
izvora ili reflektirana od neke materije, tj. optički osjećaj koji dijeluje na čovjeka, kad
vidi neku obojenu tvar.
2. Tvar za bojenje, pod ovim pojmom misli se na široku paletu pigmenta koji se opet
dijele prema porjeklu, tj. mogu biti prirodni mineralni, biljni ili životinjski pigmenti ili
umjetni sintetički.
Također može se napraviti podjela po hemijskom sastavu, boji, strukturi i upotrebi
zavisno od oblasti likovnih umjetnosti, da li se radi o slikarstvu i slikarskim bojama,
ili grafici i grafičkim bojama predviđenim za određenu tehniku.
Zatim boje se djele na; osnovne boje ili boje prvog reda, a to su; crvena, plava, žuta.
Zatim na sekundarne boje ili boje drugog reda, odnosno; ljubičasta, narančasta i
zelena. Pod pojmom tercijarnih boja misli se na sve ostale boje koje nastaju
miješanjem prve osnovne i prve sekundarne boje u različitim omjerima. Kao nečiste
boje koje dobijemo miješanjem osnovne sa sekundarnom tj. komplementarnom
(crvena + zelena) tada nestaje kolorističke čistoće jer se poništavaju, neutraliziraju.
Boje se mogu definisati svojim uobičajenim imenima, a moguće je to uraditi i sa
opisnim, ali to ne govori ništa o njihovim izražajnim vrijednostima. Zato postoje tri
atributa koji uže definišu svaku boju, a to su;
Ton boje ili tonalitet boje, zasićenost ili saturacija i svjetlina ili luminacija, a označava
vrstu boje, boju samu po sebi odnosno kromatsku kvalitetu boje, kvaliteta kojom se
jedna boja razlikuje od druge boje, to je svojstvo kojim se neka šarena boja razlikuje od
sive boje.
Da bi se objasnili pojmovi zasićenosti i svjetline, najprije boje treba podjeliti u dvije
skupine, hromatske boje, to su ; crvena, žuta, plava, zelena itd., i ahromatske boje ili ne
boje, a to su; bijela, siva i crna, odnosno skala od bijele do crne koja podrazumijeva sve
sive tonove. Hromatske boje karakteriziraju svojstva odnosno stepen zasićenja ili
količina bijelog kao mjera za zasićenost boje ili čistoću boje. Taj stepen zasićenosti
govori o odsustvu bijele boje u nekoj šarenoj boji, a stepen tamnoće ili svjetloće je
sadržaj crne boje u nekoj šarenoj boji. Kada se govori o boji kao likovnom elementu, ne
smije se izostaviti sedam kontrasta boje, tj. koloristički kontrasti koji čine zasebnu
grupu. Prema Ostwaldovom krugu kontrastne su boje na suprotnim stranama kruga.
Sistematizaciju kontrastnih svojstava dao je Johanes Itten prema kojem razlikujemo:
a) kontrast boje prema boji
b) kontrast svjetlo - tamno
c) kontrast toplo - hladno
d) komplementarni kontrast
e) simultani (istodobni) kontrast
f) kontrast kvalitete
g) kontrast kvantitete

Ploha

Svaki oblik, umjetni ili prirodni, sačinjen je od ploha koje su dio prostora,
odnosno mjesto gdje se susreću prostor i neki volumen. Ploha ima samo dvije
dimenzije: visinu i širinu što se naziva dvodimenzionalne plohe. Pod pojmom plohe u
slikarstvu se misli na ravninu na kojoj se slika, ali i šire jednako obojene površine.
Međutim ploha u prostoru može biti zakrivljena i ulaziti u treću dimenziju, takvo
prostorno tijelo može nastati i iz samo jedne zakrivljene ili izlomljene plohe, to su
onda trodimenzionalne plohe. U vajarstvu ona je vanjski dio volumena, mase kipa ili
građevine.
Ploha se kao likovni element javlja u crtežu, slikarstvu, vajarstvu i grafici, a po svom
karakteru može biti; velika/mala, uska/široka, tvrda/meka, ravna/zaobljena,
oštrih/blagih bridova, probušena, šupljikava, izlomljena, nabrana, geometrijska itd.
"Potrebno je još razlikovati plohu od plošnog, kao u slučaju plošno istanjene mase.
List papira ili list sa drveta su vrlo tanki i ulaze u definiciju o nenaglašenoj trećoj
dimenziji; ipak, oni su i taktilni, ruka može osjetiti njihovu minimalnu masu pa ih
masama i nazivamo, ali plošnim. Kada govorimo o plošnom slikarstvu onda mislimo
na kretnja kojom je boja nanošena ne može pročitati; nastale plohe kontinuirano se
nastavljaju jedna u drugu stvarajući sliku plošnog karaktera. Kada se boje nanose
potezima koji su vidljivi tragovi kretanja kista, može se dobiti gusta površina tzv.
impasto što nazivamo pastozno slikanje. Suprotno od ovog načina slikanja je kada je
boja toliko rijetka da se kroz jedan sloj vidi boja ispod njega, ili čak površina
slikarske podloge, to nazivamo lazurno slikanje. "https://bs.wikipedia.org/wiki/ Matko Peić,
Pristup likovnom djelu, Zagreb, 1968., Tanay, 1989.

Površina

Iako su ploha i prostor dva zasebna likovna elementa, i svaki ima svoju
definiciju u finalnom smislu, jedna bez druge ne egzistiraju. Kao dvodimenzionalni
prostor određene dužine i širine, bez obzira na pravilnost ili nepravilnost oblika, svaka
ploha ima svoju površinu. Površina je vanjski izgled plohe, a može se reći i da je
površina vanjski izgled i nekog volumena za koji je površina uvijek vezana. Taj
vanjski izgled plohe,odnosno površina, može imati različitu prirodu, karakter odnosno
teksturu, koju se često naziva površinom, jer to jeste osobina (vanjski izgled) neke
plohe. Polazeći od toga da svaka ploha ili tijelo imaju svoju površinu, tako površina
ima osobine, karakter, teksturu npr. glatku, hrapavu, sjajnu, mat, krupno-zrnastu,
naboranu, itd.
Kao što vanjski svijet doživljavamo preko svih svojih čula, tako i površinu osim
okom možemo doživjeti i dodirom. Osnovna svojstva površina su njihova tekstura i
faktura. Slikarska obrada površine zove se faktura, a ovisi o tome koliko je i na koji
način naneseno boje na sliku. Boja se može nanositi u tankom sloju, prozirno, pa je
takav namaz lazuran (rijedak), a faktura glatka. Ako se boja nanese u debelim i
gustim namazima (ili se samo istisne iz tube) nastaje pastozan (gust) namaz, a faktura
je reljefna. (Tanay1989., Huzjak 2002.)
Prostor

U likovnoj umjetnosti prostor se veže uz prostorno-plastično oblikovanje:

vajarstvo i arhitekturu. Ako se pojam prostora veže uz plohu onda se govori o iluziji,
prividu prostora na plohi modelacijom ili perspektivama.

"Prostor koji se nalazi između nekih oblika nazivamo međuprostorom. Sam za sebe
prostor ne možemo doživjeti; on je praznina između nekih oblika koji ga čine i
oblikuju, zbog čega je uvijek vezan uz volumen, makar i volumen samog promatrača.
Primjerice: ako neka skulptura oblikovanjem svojeg volumena posebno računa na
prostor, prošupljena masa, da li uklanjanjem volumena (skulpture) prostor zadržava
svoju vrijednost? Tako se može čak relativizirati i samo postojanje prostora." (Huzjak
2002.)

Volumen

Volumen podrazumijeva određeni prostorni oblik koji ima sve tri dimenzije:
širinu, dužinu i visinu. Tanay govori o odnosu prostora i volumena, odnosno da
volumen mogu biti otvoreni i zatvoreni, poput zdjele, u odnosu na zatvoreni, npr.,
lopta, kocka ili valjak.
"Otvoreni prostori omogučuju da volumen prodre u njih, pa su prostor volumena i
okolni prostor međusobno povezani i kroz otvor na volumenu zatvoreni prostor
omeđen je plohom sa svih strana. Masa je pojam koji označava zatvoreni zbijeni
volumen određene gustoće. Svaki volumen ima određenu masu, veću ili manju."
(Tanay1989.)
"Masa je prostorni oblik sa sve tri dimenzije: širinom, duljinom i visinom. Masu
također određujemo kao obujam ili zapremninu nekog tijela u prostoru. Masa iznutra
može biti šuplja i sadržavati prostor unutar sebe, kao primjerice kuća ili lopta. Masom
možemo zvati kamen, grumen gline i sl., ali i posve tanak list papira bilo koji
trodimenzionalni oblik koji u sebi ne sadrži prostor. Prema odnosu mase i prostora
možemo napraviti kategorizaciju mase pune plastike: monolitna ili apsolutna masa,
udubljeno-ispupčena masa, prošupljena masa, plošno-istanjena masa , linijski
istanjena masa." ( Huzjak 2002. )
 Kompozicijska načela

Kako smo ranije spomenuli postoji podjela na sedam kompozicijskih načela kojima se
posredstvom likovnih elemenata gradi likovno djelo, ta načela su: kontrast, harmonija,
ritam, ravnoteža, proporcija, dominacija i jedinstvo.

Kontrast

Kontrastom se naziva međusobno suprostavljanje kvalitete i količine

istovrsnih i različitih likovnih elemenata prema veličini npr.; veliko-malo ili visoko-
nisko, prema obliku: jednostavni-složeni, obli-uglati, prema boji; toplo-hladno,
svijetlo-tamno, prema linijama; tanke-debele, ravne-zakrivljene, prema položaju;
gore-dole, horizontalno-vertikalno itd. Po definiciji M. Huzjaka: "Kontrast je sinonim
za suprotnost, odnosno naglašena različitost. To znači da najmanje dva ili više
elemenata moramo postaviti u odnos. Usporedbom zaključujemo da su prva dva
trokuta jednaka, druga dva nenaglašeno raličita, dok je tek kod zadnjeg para
različitost dovoljno naglašena da možemo govoriti i suprotnosti, odnosno o
kontrastu." (Huzjak 2002)

Harmonija

Harmonija znači sklad, slaganje, odnosno međusobna usklađenost različitih

dijelova u kompoziciji, koja u umjetnosti nastaje kombiminovnjem elemenata koji su
međusobno slični, po obliku, veličini, boji, funkcionalnosti, simbolici, pa i prema
asocijacijama. Da bi se ostvarila harmonija likovni elementi trebaju biti pridruženi
jedan drugom u skupove po nekom zajedničkom smislu, moraju biti slični po nekom
svojstvu. Harmonija ublažava kontrast, ali ga potpuno ne ukida, jer kada se govori o
potpunoj odsutnosti kontrasta, nije nužno da se radi o harmoniji, to je prije
monotonija ili jednoličnost. Odnosno nalazi se između monotonije i kontrasta;
elementi u svojoj sličnosti nisu niti suprotni (kontrast) niti jednaki (monotonija), više
djeluje staloženo, mirno, opušteno. (Huzjak 2002)
Ritam

Ritam je ponavljane ili ravnomjeno i pravilno izmjenjivanje likovnih

elemenata srodno ponavljanju ili izmjeni suprotnosti. U crtežu se ostvaruje kroz
nizanje linija, a u slikarstvu kroz boju, oblik i potez.
"Ritam može imati oblik niza koji nastaje slijedom elemenata u određenom smjeru ili
oblik polja koji nastaje umnažavanjem niza (niz do niza, niz iznad niza). Ali postoji i
ritam u likovnom govoru koji je više vezan za prirodni ritam pojedinca. On je poput
ritama srca jedna pulsirajuća energija u prostoru i vremenu, koja raste ili pada,
naglašava ili stišava, oživljuje ili umiruje, izmjenjuje ili ponavlja. Kao likovni
element umjetničkog djela, ritam je taj koji potvrđuje osobnost autorovog rukopisa.
Prepoznatljiv je u liniji, potezu, svjetlosti, kompoziciji slike ili skulpture, često tek na
podsvjesnoj razini umjetnikovog izričaja, baš kao i u subjektivnom doživljaju
promatrača. O njemu se manje govori, ali ga se zato više osjeća." (Huzjak 2002)

Ravnoteža

Ravnoteža označava uravnotežen odnos lijeve i desne strane, u likovnom

izražavanju i stvaralaštvu , bez obzira na likovnu oblast postoje tri osnovne podjele
vrste ravnoteže, a to su:
1) simetrična ravnoteža – formalna ili pravilna ravnoteža
2) asimetrična ravnoteža – dinamična ravnoteža (neformalna, nepravilna)
3) optička ravnoteža (oblik, težina, položaj)

Proporcija

Proporcija je međusobni odnos veličina djelova cjeline, razmjer je odnos više

veličina, a omjer je odnos dvije veličine.
"Proporcija je pojam koji označava odnos veličina.Veličina je temeljna osobina
svakog likovnog elementa u odnosu na prostor u kojem se nalazi i u odnosu na ostale
elementetog prostora.Taj se pojam može izraziti u dva osnovna odnosa, a to su omjer
i razmjer. Omjer je odnos dviju veličina unutar jednog likovnog elementa (odnos duge
i kratke crte), a razmjer je odnos osnovne veličine prema drugim veličinama (npr.
visina i širina prozora prema širini zida)." (Tanay1989.)
Dominacija

Osnova dominacije temelji se na kontrastu, gdje se glavni oblik razlikuje od

ostalih koji su mu podređeni.
"Dominacija označava prevlast, premoć, ono što se ističe prema ostalom. U likovnom
jeziku dominantom nazivamo onaj element koji čini glavni sadržaj i vizualni centar
pozornosti u kompoziciji. Potrebno je neko kontrastno svojstvo prema ostatku
kompozicije po kojem će se dominantni lik činiti dominantnim - njegovo isticanje
mora biti ekstrovertirano naglešeno prema cjelini, a ne samo prema nekom drugom
elementu (to znači kako nije dovoljno da je jedan element veći od nekog drugog, već
njegova veličina mora nadglasati sve druge veličine unutar formata). Lik može biti
dominantan veličinom, oblikom, bojom, tonom, položajem u kompoziciji i sl." (Huzjak
2002.)

Jedinstvo

"Jedinstvo u likovnim umjetnostima označava objedinjavanje likovnih

elemenata međusibno, likovnih elemenata s kompozicijskim načelima te
objedinjavanje dviju ili više likovnih tehnika.To je težnja ka jedinstvenoj cjelini koja
djelu omogućuje homogenost organizma. Potrebno je da sve likovne i tehničke snage
pokrenute u svrhu oblikovanja likovnog djela teže jednom zajedničkom cilju,
likovnom sadržaju, kao što svi igrači nekog tima teže ostvarivanju pobjede prena
pravilima igre koju igraju. Likovni elementi moraju biti odabrani i međusobno
uređeni kompozicijskim načelima u skladu sa oblikovnim načelom, idejom, sadržajem
djela. To vrijedi i za odabir likovne tehnike - ako se želimo baviti linijom, uzet ćemo i
motiv i tehniku koja nam to omogućava. Dakako, pravila se mogu i kršiti, ali ako se to
ne čini s određenom namjerom efekat će biti kao da sa trkaćim automobilom krećemo
obrađivati polje: izvedivo, ali besmisleno." (Huzjak 2002.)
 LIKOVNI GOVOR

U predhodnom tekstu smo govorili o tome šta je likovni jezik i opisali ga kao
opšti sistem likovnih elemenata i kompozicijskih načela, odnosno likovnih pravila po
kojima se raspoređuju principi komponovanja i na taj način grade jedno likovno djelo.
Također smo naveli i objasnili jasnim definicijama svaku komponentu likovnog
jezika i spomenuli da se pojam likovni jezik i pojam likovni govor odnosi na dvije
različite stvari.

Iako su likovni jezik i likovni govor međusobno prepleteni, jer jasno je da nema
jezika bez govora i obratno, ali između njih ipak postoji suštinska razlika. Likovni
govor je nešto složeniji, on je on praktična upotreba likovnog jezika, i upravo zato ta
dva pojma moramo razdvojiti i ne svoditi ih pod jedno.

Likovni govor je usko vezan sa umjetničkim rukopisom, faktururom, on je više

prislonjen pojmu kako, odnosno jednako kao što je motiv predstavlja ono šta crtamo,
tako likovni govor predstavlja kako crtamo.
Preciznije, likovni govor je u potpunosti individualiziran i poseban za svakog
pojedinca, s druge strane, jezik je jednak za sve. Da bi se ostvario likovni govor,
koriste se likovni elementi kao i određeni medij. Kao što je za verbalni govor trebamo
riječi, usnu i nosna šupljinu te jezik, za likovni govor trebamo olovku, kist, boje, ali
najvažnije vlastitu ruku i misao. Opet mediji kojim se koristimo mogu imati svoj
vlastiti jezik, odnosno ista ruka može načiniti različite linije ugljenom ili perom i
tušem. U tom smislu likovni govor je produktivnog karaktera, induvidualana
predodžba pojedinca koji se koristi elementima likovnog jezika po soptevnom
nahođenju i ostvaruje ih kroz određeni medij, unutar neke umjetničke oblasti na samo
sebi svojstven način.
Ako se likovnom jeziku prisloni i intimiziran čin stvaralaštva, onda se to naziva
umjetnost.
Jadranka Damjanov (1990.) objašnjava likovni jezik i likovni govor uspređujući četiri
slike koje imaju istu temu, ali različite autore, uočavajuči da je tema drugostepene
važnosti u vidu analize likovnog jezika. Odnosno govori o tome da nije bitno šta je
umjetnik prikazao već kako je to uradio. Jedina poveznica slika je upravo samo u
temi, svaki umjetnik je prema sopstvenom nahođenju, senzibilitetu, vizuelnoj
percepciji, ostvarivao likovno rješenje. Na nekim slikama likovi su prikazani putem
obojenih ravnih ploha, oivičeni crnom linijom, bez zanimanja za prostorne odnose,
opet postižući ravotežu u kompoziciji. Drugom umjetniku je tema samo povod da
izrazi svoje zanimanje za opažajni svijet prirode, ljudskog tijela i njihove međusobne
odnose. Treći umjetnik je u centar svog interesovanja stvio odnos svjetlosti i tame,
naglašavajući kontrast postižući efekat drame i uznemirenosti, dok je četvrti umjetnik
promjenio kadar, odnosno prostor i na taj način je približio, izvukao likove naprijed.
Možemo reči da iako likovni elementi i likovna načela zajedno čine likovni
jezik, sami po sebi nemaju nikakvo umjetničko značenje jer oblik komunikacije
likovne umjetnosti ima znatno složenije i šire značenje. Da bi uspjeli "čitati" jedno
likovno djelo, da bi ono imalo neki smisao, da bi mogli analizirati umjetnost,
neophodna je veza likovnog jezika i umjetnikovog djelovanja. Kako Damjanov
(1991.) navodi, likovni jezik susrećemo u dva vida kao osjetni (vizuelni) i osjetno
izvedbeni (likovni).
Uzeti ćemo za primjer likovni element liniju koja u likovnom jeziku ima svoju jasnu
definiciju, svoje osobine kao što su karakter, tok i funkciju.
U likovnom govoru, linija dobija nove karakteristike i nova značenja. Bilo da su linije
po svom karakteru debele, tanke, dugačke, kratke, oštre, isprekidane, izlomljene,
jednolične, nejednolične, po toku krive, prave, otvorene ili zatvorene, ili pak po
funkciji konturne, teksturne ili strukturne, izbor njene upotrebe je na ličnom
senzibiletu umjetnika i njegovoj orjentaciji, emociji, ideji.
Odatle dolaze razlike i bogatsvo likovnog izraza, isti oblik, predmet, motiv različiti
umjetnici će opisati, prikazati na sebi svojstven način. Neko će preferirati strogu
štrafuru tankih i pravih linija, drugi će maksimalnim pritiskom ruke dinamično,
ekspresivno crtati, dok će treći laganim potezima opisivati isti oblik.
Upravo je to jedan od razloga zašto određeni Picassovi crteži, gdje je linija korištena
kao jedini likovni element kompozicije vođena njegovom intuicijom i izrazom,
postaju umjetnost. Jednako tome liniju u Picassovim crtežima možemo analizirati
putem likovnog sistema, odnosno očiglednosti i reči da je linija tanka i debela, ali ona
dobiva i novi smisao, formira poruku, zapis jedne individue, jednostavno udahnut joj
je život.
Upravo je to ono što razdvaja likovni jezik od likovnog govora, a onda ga još
produbljuje.
Umjetnikov rukopis ili faktura, kao vidljivi znak i upotreba tehnike rada pri izvedbi
nekog umjetničkog djela u svim umjetničkim oblastima je ono što nazivamo likovnim
govorom. U slikarstvu je to vidljivo kroz potez kista, odnosno ruke umjetnika i u
načinu nanošenja boje na podlogu koje može biti lazurna ili gusta. U vajarstvu se
rukopis odnosi na udarce dlijeta, načine modeliranja vajarskih materijala. Fakturom se
zapravo dobiva određena vizuelno prepoznatljiva tekstura specifična za svakog
umjetnika. To jesu osnove za lični stvaralački čin, na kojem je stvoren individualni
simbolizam koji se temelji na duhovnim konstitucijama. Možda bi se to moglo nazvati
i nesputanim postupkom, koji djeluje na crtača poput nekog stimulatora, koji crtanjem
ili slikanjem onoga što ga okružuje i onoga što je u njemu ispoljava svoj lični stav
prema stvarnost, prirodi, bez obaveze da to vjerno imitira, tačnije, kopira.

U tom slučaju ne postoji tačno ili netačno, loše ili dobro, ne postoje pitanja niti
odgovori, ono što je tu je neobjašnjivo i ne postoji potreba za objašnjenjem. To je
zapis koji se ne definiše, on je evidentan i jedinstven poput otiska prsta, ili genetskog
koda. Tu jednostavno bivstvuje ono nedodirljivo. U suprotnom likovno djelo može
izgledati bezlično i neutralno, sterilno, što ne pruža nikakvo zadovoljstvo, ni u
procesu rada niti u njegovom finalnom izgledu, a kao takvo i ne zaslužuje pažnju.
Nastava likovne kulture se gradi na likovnom jeziku, i iz svakog likovnog
djela učenika kao i umjetničkog dijela reminiranih imena iz svijeta umjetnosti
možemo pročitati makar jedan likovni element, to je ono što smo obrazovanjem,
definicijama i posmatranjem naučili, ali istovremeno treba uočiti i ono što umjetnost
razdvaja od pukog zadatka i podiže na viši nivo, a taj oblik rada nema svoju definiciju
već intimnu misao i emociju te je kao takvu treba podržati jer upravo tu počiva
likovna pismenost. Spoljašnja i unutrašnja priroda treba da se spoje i postanu jedno.
Tako nastavu likovne kulture treba posmatrati, i ispoštovati kroz njenje obrazovne
zadatake, sticanje znanja, sposobnosti i odgoja, u svrhu razvijanja likovnog govora
svakog učenika kao i poštovanja tuđeg.
Robert Tanay (1989.) govori o svakom učeniku kao pojedincu koji kroz nastavu treba
da pronađe i razvije svoj likovni govor i nastavniku koji taj govor treba da njeguje.
"Likovna sintaksa odnosno principi gradnje likovne forme, omogućuje
korelaciju s principima gradnje strukture glazbenog i književnog područja unutar
jezično/umjetničkog područja. Pojedinac likovnim govorom izražava uvijek sličan
raspored likovnih elementa ovisno o stupnju razvoja svojih perceptivnih, receptivnih i
likovno ekspresivnih sposobnosti, što likovnom tekstu (slici, kipu, crtežu) daje
određeno značenje, odnosno smisao. To znači da će svaki učenik, služeći se likovnim
jezikom moći artikuliratisvoj likovni govor čija će artikulacija ovisiti o stupnju
razvoja individualnih sposobnosti opažanja, mišljenja i izražavanja subjekta, te o
jeziku sredine i poticaju društva u kojem živi i stvara. Drugim riječima učenik stvara
likovni govor u vlastitom radu linijom, plohom, površinom, volumenom, bojom.
Likovni govor svakog pojedinog učenika odražava formu učenikove imaginacije,
tj.individualni stupanj likovne forme što obično nazivamo likovni uredak, odnosno
likovni tekst učenika. Nastavnikov rad trebao bi biti usmjeren prema individualnom
likovnom govoru svakog učenika. "
Emil Robert Tanay(1989.) Likovna kultura u nižim razredima osnovne škole

Ako se u stvaralačkom činu i u nastavi likovne kulture učenicima dozvoli i

pomogne da u svom radu određenoj likovnoj problematici pristupe na individualni
načini prema orjentaciji ukusa, potrebe, impulsa i temperamenta onda ništa neće
sprječiti da se u unutar tog djela za rezultat dobije suština likovne kulture i likovnog
odgoja. Takav rad ima neprocjenjivu vrijednost. Gledišta da li je dobar, ima li cjelinu,
popunjenost formata, upotrebu tehnike, u razvitku od forme predstavljanja do forme
ostvarenja, i dalje su važni, ali u sjeni ako su učenici različitim načinima stvorili
umjetnost.