2.

KONSTRUIRANJE, MATERIJALI I TEHNOLOGIJE

2. KONSTRUIRANJE, MATERIJALI I TEHNOLOGIJE

Ljudi često pitaju: “što je to strojarstvo, elektrotehnika, brodogradnja ili

općenito inžinjerstvo”. Većinu, sasvim ispravno, zadovoljava odgovor da je to
dio znanosti čiji je zadatak snadbijevanje društva vrijednostima proizašlim iz
zahtjeva moderne civilizacije. Tako inženjeri, baveći se znanošću, postaju dio
lanca kojim povezuju prirodna bogatstva zemlje u ljudske potrebe. Inženjeri se ne
bave direktno traženjem prirodnih izvora. To je prvenstveno zadatak znanstvenika
istraživača. Nasuprot njima, inženjeri se bave drugim problemima, koristeći
znanstvene principe i primjenujući ih u svrhu postizanja zadanog cilja. Iz toga se
nameće pitanje:

Da li je npr. strojarstvo, fundamentalna ili primjenjena znanost?

Odgovor je potpuno jasan i jednoznačan. To je primjenjena znanost koja

koristi različita znanja i spoznaje da bi se postigao željeni cilj. Mehanizam u
kojem se pojedini zahtjevi pretvaraju u funkcionalni plan naziva se
konstruiranje ili design. Drugim riječima, može se kazati da je konstruiranje
zapravo formulacija plana, crteža ili metode za pretvaranje potreba u funkcionalni
plan. Tako npr. pri izradi alata za istiskivanje aluminijskih profila radnici slijede
upute na crtežu dobijenom iz konstrukcijskog ureda. Oni moraju biti u stanju
razumjeti crtež, slijediti upute na njemu i znati primjeniti odgovarajuću tehnologiju.
Nasuprot njima, konstruktori alata, osim navedenih aktivnosti, trebaju poznavati
uvjete rada alata kako bi mogli odabrati materijal koji se može obraditi, točno
procjeniti opterećenja, ispravno dimenzionirati pojedine oblike i veličine kako bi
naprezanja bila unutar dopuštenih veličina i drugo.

O konstruiranju se može razmišljati i općenito. Naime, svatko je na izvjestan

način uključen u proces konstruiranja, čak i u svakodnevnom životu. Zapravo
provođenje bilo kojih aktivnosti u širem smislu ima smisao konstruiranja (npr. izbor
puta za dolazak na Fakultet).

Za razliku od matematičkih problema, u procesu konstruiranja ne postoji

samo jedno jednoznačno rješenje. Zapravo, postoji niz rješenja i odgovora na
postavljene zadatke. Tako npr. u matematici, kad postoje dvije jednadžbe s dvije
nepoznanice postoje samo jednoznačna rješenja. Međutim, kad postoje dvije
jednadžbe i tri nepoznanice obično se kaže da nema rješenja. Zapravo, ima ih
beskonačno, ali samo ako se jedno od njih pretpostavi. Naravno, nije poznato da
li je to pretpostavljeno rješenje dobro, ili ima neko bolje rješenje. Proces traženja
optimalnog rješenja studentima je poznat kao “optimizacija”.

Slična razmišljanja mogu se primjeniti i na proces konstruiranja. Tako npr.

dobro rješenje danas ne znači da je i dobro rješenje sutra. To stoga jer se tijekom
određenog vremenskog perioda povećava nivo znanja, a i u društvu nastaju
promjene. Stoga, da bi se dobilo optimalno rješenje konstrukcije, potrebno je u
razmatranje uključiti sve parametre koji mogu imati utjecaja na konačno rješenje.

I. Duplančić, N. Krnić: MATERIJALI 3 5

2. KONSTRUIRANJE, MATERIJALI I TEHNOLOGIJE

Proces konstruiranja uvijek je

povezan i sa nizom ograničenja, od
kojih su najznačajniji vrijeme i
novac. Druga ograničenja mogu
biti: dimenzije, svojstva materijala,
naprezanja, deformacije itd. Ako se
ta ograničenja shematski nacrtaju u
jednostavnom dijagramu, slika 2.1,
moguće je dobiti područje unutar
kojeg postoji mnogo rješenja. Samo
jedno od tih rješenja smatra se
Slika 2.1 Ograničenja u procesu konstruiranja
optimalnim.

Proces konstruiranja može se

promatrati i kao dio nekog
proizvodnog sustava koji se sastoji
od čelija poznatih kao: konstruiranje
K, materijali M tehnologija T i
organizacija O, slika 2.2. Uočava
se uska povezanost navedenih čelija
proizvodnog sustava a za uspješnu
proizvodnju nužno je njihovo
Slika 2.2 Konstruiranje kao dio proizvodnog preklapanje (osjenčeno).
sustava
Isto tako, može se smatrati da konstruiranje predstavlja dio životnog vijeka
nekog proizvoda ili konstrukcije u cijelini, slika 2.3.

Slika 2.3 Blok dijagram vijeka trajanja izratka ili konstrukcije

Osnovni periodi životnog vijeka nekog proizvoda su: konstruiranje (design),

izrada, korištenje i recikliranje. Svi ovi periodi linearno su povezani, a među njima
postoji i povratna veza sa prethodnim periodima.

Konstruiranje predstavlja prvu fazu vijeka trajanja nekog proizvoda. Danas se

proces konstruiranja sve više izvodi uz pomoć elektroničkih računala. U tom periodu
postoji direktna veza između konstruktora i računala, tj. postoji komunikacijski sustav:
čovjek (M - man) i računalo (C - computer). Ukoliko je postupak konstruiranja
računalom takav da obuhvaća i buduću proizvodnju onda je poznat kao CAD - CAM
(Computer Aided Design - Computer Aided Manufacturing).

Čovjek, kao konstruktor, čini sustav specijalnih kreativnih specifičnosti te ima

visoke mogućnosti razlučivanja. Također, čovjek ima sposobnost prepoznavanja i

6 I. Duplančić, N. Krnić: MATERIJALI 3

 2. KONSTRUIRANJE I MATERIJALI

razmišljanja, što mu daje kreativnost. Međutim, čovjek kao sustav ipak ima
ograničen kapacitet memorije i, nažalost, nije dovoljno siguran. Mogućnosti obrade
velike količine informacija su mu također ograničene.

Nasuprot čovjeku, računalo je stroj koji brzo obrađuje veliku količinu

informacija. On je siguran u spremanju informacija, ali ima ograničenu i vrlo malu
mogućnost donošenja odluka. Upravo zbog toga može brzo rješavati i najsloženije
konstrukcijske probleme, ali samo one koje mu čovjek zada.

Nakon faze konstruiranja proizvod se izrađuje. U tom se periodu može utvrditi

da neki detalji konstrukcije nisu pogodni za odabrani proces obrade, te ih treba
izmjeniti. Takve i slične povratne informacije, koriste konstruktorima u poboljšavanju
postojećih ili razvoju novih konstrukcija.

Tijekom korištenja proizvoda mogu se također uočiti manjkavosti uzrokovane ili

tijekom izrade ili tijekom konstruiranja. Vrsta grešaka, njihov oblik i dimenzije mogu
biti korisne informacije i za proizvođača i za konstruktora.

Svijet je danas suočen i zagušen s nizom izradaka kojima je završio životni

vijek. To, u većini slučajeva, postaje ozbiljan ekološki problem, koji se vrlo teško
može riješiti. Postoji nekoliko načina rješavanja ove problematike. Ovdje se ističu
dvije mogućnosti: recikliranje i uništenje. Izbor odgovarajućeg rješenja snažno se
odražava na čovjekov okoliš. Neki od trenutačno prisutnih primjera su: nuklearna
postrojenja, automobili, metalni otpad, računalni otpad, stakleni otpad, stari papir i
slično.

Doprinos u rješavanju ovog problema mogu dati konstruktori tijekom

konstruiranja proizvoda. Naime, pravilnim izborom materijala, pogotovo onih koji se
daju obnavljati, uvelike se može pripomoći u rješavanju ove problematike. Tipični
primjeri dobrog gospodarenja su: papirnate vrećice umjesto plastičnih, primjena
aluminijske ambalaže umjesto plastične i slično.

2.1. FAZE KONSTRUIRANJA

Konstruiranje je iterativni proces u kojem konstruktor do konačnog rješenja

dolazi kroz nekoliko faza. Tijekom tog procesa konstruktor dolazi do određenih
rješenja, ocjenjuje ih i ponovno se vraća u ranije faze, sve dok se ne postigne
zadovoljenje postavljenih kriterija. Shematski prikaz pojedinih faza konstruiranja dan
je na slici 2.4. Cijelokupni proces konstruiranja može se podijeliti u tri dijela unutar
kojih postoje pojedine faze. Početne faze procesa konstruiranja su: prepoznavanje
potrebe i definiranje problema.

I. Duplančić, N. Krnić: Materijali 3 7

2. KONSTRUIRANJE, MATERIJALI I TEHNOLOGIJE

Prepoznavanje potrebe je
vrlo široki pojam koji ima niz
polazišta. Ideje najčešće proizlaze
iz unutarnje pobude konstruktora,
njegovog osjećaja da nešto hoće i
može napraviti. Često puta, i sami
potrošači podupiru ideje za
unapređenjem postojećih i razvojem
novih proizvoda. Ipak, stalno
nadmetanje na tržištu i borba za
opstanak na njemu, zapravo je
najsnažniji poticaj za razvoj novih
konstrukcija. Prepoznavanje
potrebe je ustvari vrlo kreativna
faza. Smatra se da osjetljive osobe
koje se lako uzbuđuju, lakše i brže
osjećaju potrebu da naprave nešto. Slika 2.4 Faze konstruiranja |1|
Stoga je prisutno mišljenje kako su
takve osobe i vrlo kreativne.

Druga faza procesa konstruiranja naziva se definiranje problema. Ona u sebi

uključuje sve podatke i zahtjeve o proizvodu koji se želi konstruirati. Tako npr.
podaci za neku konstrukciju mogu biti: ulazne i izlazne količine, posebna obilježja i
dimenzije, prostor koji proizvod smije zauzeti i slično. Takvi podaci definiraju cijenu,
broj komada koji će se izraditi, očekivani vijek trajanja, radne uvjete, i odgovornost.
Niz podataka za neki proizvod i konstrukciju definiran je normama i zakonima
postavljenim od državnih institucija. Ti podaci obično ograničavaju slobodu
konstruktora, ali osiguravaju da će proizvod biti u skladu sa zahtjevanim standardima
i normama.

Središnje faze procesa konstruiranja su: sinteza, te analiza i optimizacija.

Nakon što se u prethodnoj fazi problem definira, konstruktor provodi sintezu
optimalnog rješenja. Smatra se da je to najizazovnija i najvažnija faza procesa
konstruiranja, premda se o njoj malo govori. Ovdje konstruktor istovremeno djeluje
kao inženjer, inovator i umjetnik. Zapravo, konstruktor postaje kreator ideje.
Kreativnost može biti definirana kao sinteza različitih novih i/ili starih ideja i
koncepata.

Sinteza se valja usko promatrati sa slijedećom fazom konstruiranja koja se

naziva analiza i optimizacija. U ovoj se fazi struktura koja se razvija analizira kako
bi se utvrdilo da li se odabrane performance poklapaju sa specifikacijama. Analiza
obično otkriva da sustav nije optimalan, pa se konstruktor vraća na prethodnu fazu
sinteze gdje postavlja nove parametre. Time se, zapravo, sintetizira nekoliko
komponenti sistema, analizira ih se i optimira, te se opet vraća u sintezu i provjerava
kako se optimirani dio sistema ponaša u odnosu na ostale njegove djelove. Tijekom
analize i optimiranja moguće je razviti i matematički model sustava, koji omogućava
njegovo simuliranje u različitim uvjetima rada. To je očito jedan zatvoreni ciklus koji
zahtijeva dobro poznavanje niza disciplina i dakako korištenje skupih programskih
paketa koji su danas na raspolaganju.

8 I. Duplančić, N. Krnić: MATERIJALI 3

 2. KONSTRUIRANJE I MATERIJALI

Završne faze procesa konstruiranja su: ocjena i prezentacija. Ocjena

konstrukcije je jedna od najvažnijih faza cijelokupnog procesa konstruiranja. Kroz tu
fazu konstruktor želi otkriti da li konstrukcija (sustav) stvarno zadovoljava
postavljenim zahtjevima, da li je sigurna, da li je kompetitivna sa sličnim
konstrukcijama, da li je ekonomična za izradu, da li je jednostavna za održavanje i
konačno, utvrđuje se da li je profitabilna za prodaju ili korištenje. Tek kada se utvrdi
da su svi zahtjevi ocjenjeni pozitivno, pristupa se razradi detalja i izradi konačnih
rješenja.

Proces konstruiranja završava prezentacijom. U suštini, to je prodaja ideje,

inovacije i svega što je napravljeno. Tim činom konstruktor, na naki način, prodaje
samog sebe. Prezentacija se izvodi na tri moguća načina: u pismenom obliku, oralno
i u grafičkom obliku. Način prezentacije ovisi o sposobnostima konstruktora, ali i o
ugovorenim uvjetima. Razvoj informatičke tehnike omogućio je da se u svijetu, a
pogotovo u USA, prezentacija projekata izvodi preko Interneta. Taj suvremeni način
komuniciranja nudi niz prednosti i uvelike je pridonio bržem protoku i razmjeni ideja i
informacija. Vrlo skoro će se i naše tvrtke, ukoliko žele ući u svjetsku tržišnu
utakmicu morati prilagoditi tom načinu komuniciranja. Sveučilišta i neke tvrtke u
Hrvatskoj to su već napravila priključkom na CARNET, CRONET i drugi.

2.2 RAZMATRANJA U PROCESU KONSTRUIRANJA

Tijekom svakog procesa konstruiranja razmatraju se brojni faktori koji imaju

utjecaja na konačan kvalitet konstrukcije. Faktori koji se obično trebaju razmatrati u
konstruiranju strojarskih konstrukcija su: čvrstoća, pouzdanost, toplina, korozija,
trenje, trošenje, podmazivanje, obrada, cijena, sigurnost, težina, buka, stil, oblik,
veličina, fleksibilnost, površinska kvaliteta, održavanje i drugo. Neki od tih faktora
imaju utjecaja na dimenzije, izbor materijala, postupke obrade i spajanje elemenata u
sustav. Drugi pak faktori utječu na oblikovanja pojedinih elemenata ili cijele
konstrukcije.

2.3 FAKTOR SIGURNOSTI

Čvrstoća materijala jedan je od najvažnijih faktora koji mora biti razmatran u

strojarskim konstrukcijama. Njen je utjecaj posebno izražen u dimenzioniranju
pojedinih elemenata konstrukcije.

Što je to čvrstoća? Taj je pojam definiran u nekoliko ranijih kolegija koje su

studenti slušali tijekom svog studija. Pojednostavljeno, može se smatrati da je
čvrstoća svojstvo materijala ili cijelokupnog strojnog elementa. Svaki strojni element
koji se ugrađuje u neku konstrukciju ima svoju vlastitu čvrstoću. U strojarskoj praksi
poznato je niz načina definiranja i označavanja čvrstoće. Općenita oznaka koja se
koristiti za definiranje čvrstoće R (Resistance). Dodavanjem indeksa mogu se

I. Duplančić, N. Krnić: Materijali 3 9

2. KONSTRUIRANJE, MATERIJALI I TEHNOLOGIJE

definirati karakteristike promatrane čvrstoće, kao npr. kod procesa rastezanja: Rm -

rastezna čvrstoća, ili Re - čvrstoća na granici razvlačenja ili popuštanja.

S druge, pak, strane vanjske sile u materijalu konstrukcije izazivaju naprezanja,

koja se obično označavaju grčkim slovima σ ili τ.

Pojam faktor sigurnosti n, u strojarskim konstrukcijama se primjenjuje da bi se

ocijenila sigurnost ugrađenog elementa ili čitave konstrukcije. Faktor sigurnosti se
općenito definira kao:
F
n = m = nd (2.1)
F

gdje je: Fm - najveća vrijednost veličine F.

Općenito F može predstavljati različite fizikalne veličine, kao npr. silu, zakretni
moment, moment savijanja, progib, uvijanje i slično. Kad vrijednost veličine F
dosegne Fm, tada je n = 1, i smatra se da ne postoji nikakva sigurnost konstrukcije.
U tim slučajevima koristi se pojam izvan sigurnosti m. On se definira kao:

m = n −1 (2.2)

Često se u strojarskoj praksi uzima da veličina F predstavlja čvrstoću, čija

vrijednost može statistički varirati, što će biti pokazano u nastavku. Zbog toga se u
nekim slučajevima može dogoditi da i veličina faktora sigurnosti bude n < 1. To ne
znači da će nastati lom konstrukcije. Upravo zbog toga, neki autori, umjesto faktora
sigurnosti, preporučuju korištenje pojma faktor konstruiranja nd (design factor) .

Faktor sigurnosti primjenjen kroz čvrstoću definira se kao:

R Rs
σ = ili τ= (2.3)
n n

Veličine σ i τ nazivaju se sigurnosna ili konstrukcijska naprezanja, a veličina

Rs posmična čvrstoća materijala ili konstrukcije.

Gornji su izrazi valjani samo ako postoji linearna ovisnost naprezanja o

opterećenju. U slučajevima kad naprezanja nisu proporcionalana opterećenju, faktor
sigurnosti se definira:

čvrstoća u jedinicama sile

n= = nd (2.4)
primjenjen a sila ili opterećenj e

Za već postojeći proizvod poznate geometrije, dimenzija i čvrstoće moguće je,

koristeći gornje izraze, izračunati faktor sigurnosti.

R Rs
n= ili n= (2.5)
σ τ

10 I. Duplančić, N. Krnić: MATERIJALI 3

 2. KONSTRUIRANJE I MATERIJALI

Ukoliko konstruktor ima

zadatak konstruirati potpuno
novu konstrukciju on treba
izračunati ili procijeniti faktor
sigurnosti. To je značajno jer se
čvrstoća materijala R i
naprezanja σ koja će u njemu
biti izazvana ponašaju kao
statističke varijable. One se
dijagramski mogu prikazati
Slika 2.5 Normalna distribucija naprezanja i normalnom distribucijom, slika
čvrstoće 2.5.

Promatrajući čvrstoću i naprezanje kao statističke veličine, faktor sigurnosti n

može doseći različite vrijednosti. Da bi se ukazalo na značaj statističkog pristupa
faktoru sigurnosti, uzet će se primjer sjedalica u učionici. Svaka od sjedalica ima
svoju vlastitu čvrstoću Ri a njihova prosječna čvrstoća definira se R . U njima,
ovisno o težini učenika, mogu biti izazvana različitim naprezanja σi. To znači da, s
gledišta faktora sigurnosti, najnepovoljniji slučaj nastane kad se sjedalici s
najmanjom čvrstoćom R min = R - ∆R , narine najveće naprezanje σ max =σ + ∆σ .
Faktor sigurnosti tada je najmanji (točka A u dijagramu) i iznosi:

R min ( R − ∆ R )
n min = = (2.6)
σ max ( σ + ∆ σ )

To znači da ako se linije normalne distribucije sijeku (točka A) faktor sigurnosti

ima vrijednost n = 1. Ukoliko se linije distribucije ne sijeku, faktor sigurnosti je n > 1.
Povećanjem razmaka između distribucijskih linija raste faktor sigurnosti. Pored toga,
faktor sigurnosti se povećava s smanjivanjem veličina ∆σ i ∆R.

Postoji i pristup izražavanja faktora sigurnosti kroz niz komponenti. Ovakav

pristup koristi se kad konstruktor započinje s novom nepoznatom konstrukcijom
kojom ne zna faktor sigurnosti. Tada, uzimajući u obzir sve veličine koje imaju
utjecaja na konstrukciju, konstruktor unaprijed procjenjuje ili proračunava faktor
sigurnosti koji se definira:
np = n1·n2·n3·n4·n5·n6 (2.7)

gdje je:

np - procjenjeni faktor sigurnosti

n1 - faktor sigurnosti koji obuhvaća netočnosti pri određivanju opterećenja i
naprezanja. Ova se veličina ovisi o tipu opterećenja obično uzima n1 ≅ 1,5
n2 - faktor sigurnosti radi neujednačenosti svojstava materijala. Za materijal koji ima
dokumentaciju uzima se n2 ≅ 1,1. Za materijal bez prateće dokumentacije ova
veličina treba biti veća.
n3 - faktor sigurnosti zbog uvjeta rada pri izradi, te striktno podržavanje standarda
izrade, n3 ≅ 1,0.

I. Duplančić, N. Krnić: Materijali 3 11

2. KONSTRUIRANJE, MATERIJALI I TEHNOLOGIJE

n4 - faktor sigurnosti s obzirom na dopuštena granična naprezanja. Poznato je da se

konstrukcije mogu bazirati na granici tečenja Re i tada je n4 = 1, ili na čvrstoći
materijala Rm tada je n4 = 1,4 – 1,6. Ako je konstrukcija bazirana na dinamičkim
opterećenjima, tada se promatra dinamička izdržljivost σi a n4 ≅1,1.
n5 - faktor sigurnosti zbog posljedica loma. Ukoliko bi lom izazvao veliku nesreću i
gubitak ljudskih života uzima se n5 = 1,6 ili više. Za neke nevažne detalje, kao
što je npr. ručka od prozorskog stakla u automobilu, n5 = 1.
n6 - predstavlja faktor sigurnosti na vrijednost konstrukcije. Tu se ne misli samo na
novčanu vrijednost, već i na ugled (image) proizvođača. Kao primjer, ne očekuje
se da se tijekom normalne uporabe prelomi ručka prozorskog stakla vozila
Mercedes ili Ferrari.
Veličine n1 i n2 su u svakom
procesu konstruiranja obvezne. Sve
ostale nisu, ali doprinose povećanju
sigurnosti konstrukcije. Ipak, među
pojedinačnim vrijednostima faktora
sigurnosti najvažniji je n1. Temeljem
tog faktora izračunavaju se dopuštena
opterećenja ili pak naprezanja.

Dopušteno naprezanje uvijek

Slika 2.6 Faktor sigurnosti i dopuštena
naprezanja
mora biti manje od čvrstoće
materijala. Budući je već kazano da
čvrstoća materijala može statistički
varirati, konstruktor treba uvećati
faktor sigurnosti, slika 2.6.

Dopuštena opterećenja i naprezanja definiraju se kao:

Fdop = n1 ⋅ F ili σ dop = n1 ⋅ σ (2.8)

Prvi izraz treba biti korišten kad naprezanje nije proporcionalno sa

opterećenjem.

Američki institut za čelične konstrukcije AISC propisuje relacije između

normalnih naprezanja, dopuštenih naprezanja i specifične minimalne čvrstoće:

rastezanje 0,5 Re≤ σdop ≤ 0,6 Re

smik τdop ≤ 0,60 Re
savijanje 0,6 Re ≤ σdop ≤ 0,75 Re
vođenje σdop ≤ 0,90 Re

Konačno, potrebno je naglasiti da se u mnogim konstrukcijama ovako izračunati

faktor sigurnosti odnosi na promatranu točku i obično se treba provjeravati za više
njih.

12 I. Duplančić, N. Krnić: MATERIJALI 3

 2. KONSTRUIRANJE I MATERIJALI

2.4 IZBOR MATERIJALA

Izbor nekog od materijala jedna je od najodgovornijih faza tijekom procesa

konstruiranja. Konstrukcijski materijali su čvrste tvorevine sa jasno definiranim
fizikalnim i kemijskim svojstvima koja im proizlaze iz njihove građe i strukture.
Povoljna kombinacija fizikalnih svojstava (čvrstoća, tvrdoća, otpornost koroziji,
toplinska obradivost) obično se naziva tehnička svojstva materijala.

Brojni katalozi, priručnici i druga stručna literatura koji konstruktorima stoje na

raspolaganju, naprosto vrve podacima o karakteristikama i svojstvima materijala. U
tom mnoštvu podataka nije lako odabrati materijal koji će u potpunosti zadovoljiti
kriterije koji se postavljaju za dotičnu konstrukciju. Svi ti podaci su ipak samo
deklarativni i odnose se na materijale koji su laboratorijski ispitani u pojedinim
institutima. Zbog toga se izdavači nekih priručnika ograničavaju i upozoravaju kako
se podaci ne smiju koristiti za konstruiranje (stoji natpis: NOT FOR DESIGN).
Zapravo, jedini valjan podatak o upotrebljenom materijalu je njegova prateća
specifikacija iz koje se vide sva svojstva materijala.

Pri izboru materijala za određeni proizvod konstruktor se uz ostalo mora

pridržavati tzv. "zakona najveće povoljnosti". To znači ne tražiti najbolje, nego
najpovoljnije rješenje, tj. takvo rješenje što će uz najmanje troškove upravo zadovoljiti
postavljene zahtjeve. Uostalom, taj zakon treba primjenjivati u svakoj inženjerskoj
djelatnosti. Najpovoljniji materijal mora zadovoljiti određene kriterije ne zanemarujući
i utjecaj konstrukcije: u prvom redu mora posjedovati zadovoljavajuća tehnička
svojstva, a potom ekonomično se prerađivati i eksploatirati, te mora biti prikladan za
zaštitu okolice (sposobnost recikliranja).

Da bi se neki materijal sa dobrim tehničkim svojstvima mogao smatrati i

konstrukcijskim materijalom, treba ispunjavati još barem dva preduvjeta:

• Imati dobru sposobnost oblikovanja i obrade u predmete konačne namjene

(lijevanje, deformiranje, rezanje, zavarivanje, lemljenje, ljepljenje),
• Ekonomičnost koja se definira kroz cijenu materijala i cijenu njegove obrade.
Materijali se obično isporučuju u obliku poluproizvoda, pa je često postupak
prerade taj koji utječe na cijenu budućeg proizvoda. Tako npr. jeftini materijal
koji traži skupu obradu (npr. brušenje) ili se ne da zavarivati, potrebno je
zamijeniti skupljim što se dade jeftinije oblikovati (npr. lijevanjem).

U tehnici konstruiranja postoji problem kontakta korisnika i proizvođača

materijala. Za konstruktora katkada nije dovoljno da bira materijal prema uputama
proizvođača. On mora poznavati svojstva više različitih materijala i dovesti ih u
optimalnu međuzavisnost za određenu konstrukciju i njena opterećenja, vodeći
računa o njegovoj obradivosti. Naime, neki materijali tijekom prerade mijenjaju
svojstva i traže naknadnu obradu što konstruktor mora jednako dobro poznavati kao i
proizvođač.

Pretpostavka za dobru primjenu materijala jest pravilna konstrukcija. Ona se

mora prilagoditi svojstvima materijala i mogućnostima obrade i obrnuto. Materijal se
može prilagoditi konstrukciji ako se npr. jako opterećeni dijelovi toplinski očvrsnu, ili

I. Duplančić, N. Krnić: Materijali 3 13

2. KONSTRUIRANJE, MATERIJALI I TEHNOLOGIJE

na mjestima jakih vlačnih naprezanja ugrade vlakna povećane čvrstoće (kod

kompozita).

Zavisno o namjeni budućeg proizvoda pri izboru odgovarajućeg materijala

trebaju biti zadovoljeni različiti kriteriji. Tipični su: minimalna cijena za zadanu
čvrstoću, minimalna težina za zadanu čvrstoću (S/W omjer), krutost (E/težina) i
slično.

Povijesni razvoj i uporaba materijala mogu se podijeliti u četiri perioda |2|:

1. Prirodni materijali (drvo, keramika, Au, Cu, meteoritsko Fe) do 2500 godina pr.
n. e.;
2. Empirički razvijeni materijali (bronca, čelik, sivi lijev, cementni beton) do 1850.
godine;
3. Materijali razvijeni na temelju kvalitativnih primjena prirodnih saznanja
(aluminijeve legure, austenitni čelik, umjetni materijali, Ti legure, mikrolegirani
čelici) do 1960. godine;
4. Materijali razvijeni na temelju kvantitativne primjene znanstvenih saznanja
(za reaktore, ultračvrsti čelici, materijali ojačani vlaknima, materijali s pamćenjem
oblika, metalne pjene, metalna stakla i drugi).

Danas se u strojarskoj praksi koristi veliki broj materijala, različitih podrijetla i

građa. Na slici 2.7 shematski je pokazana podjela tih materijala od kojih se izdvajaju
četiri osnovne grupe: metali, polimeri, keramika i kompoziti.

Slika 2.7 Podjela materijala korištenih u strojarskoj praksi |2|

Metali su najviše korištena grupa materijala. Odlikuju se dobrim mehaničkim

svojstvima, dobri su električni vodiči, dobro se oblikuju plastičnom deformacijom, ali
nisu dovoljno kemijski postojani. Rast njihove proizvodnje obično se uzima kao
indikator industrijskog razvoja neke zemlje. Među njima prednjače željezni materijali
na čelu sa čelikom. Međutim, i drugi neželjezni metalni materijali, kao što su Al, Cu,
Mg, Ti i njihove legure, nude brojne mogućnosti.

14 I. Duplančić, N. Krnić: MATERIJALI 3

 2. KONSTRUIRANJE I MATERIJALI

Polimeri su umjetni materijali. Loši su električni vodiči, na niskim

temperaturama su krhki, ali na povišenima plastično se oblikuju. Pri sobnoj
tempemperaturi na zraku kemijski su postojani, imaju malu gustoću, tale se i
raspadaju pri srazmjerno niskim temperaturama. Ova skupina materijala ima sve
značajniju primjenu, no bazirani su na nafti i svaki poremećaj na svjetskom tržištu
nafte bitno se odražava na cijeni tih materijala.

Keramika ima lošu električnu vodljivost. Ne može se oblikovati plastičnom

deformacijom, kemijski je vrlo postojana, a tali se na visokim temperaturama.
Različite prirodne i umjetne keramike sve se više koriste kao inženjerski materijali,
pogotovo u proizvodnim procesima.

Kompozitni materijali novijeg su datuma i zapravo predstavljaju umjetnu

tvorevinu dvaju ili više materijala različitih svojstava iz prethodnih grupa, (npr.
armirani beton, drvo,...).

Današnju primjenu materijala određuju tehničke poteškoće u njihovoj

proizvodnji, te razvoj fizike i kemije. Zbog najčešće zastupljenosti u zemaljskoj kori u
budućnosti se daje prednost materijalima na bazi Si, Al i Fe. Baza za umjetne
materijale je siromašnija, jer se temelji na ugljiku obogaćenom biološkim procesima.
Neizvjesno je da li će skromni izvori ovog elementa biti u budućnosti i dalje korišteni
kao energetski izvori.

Postoje tisuće materijala koji se koriste u svakodnevnoj praksi (oko 70.000

raznih materijala, a sa raznim podvrstama ima ih i do 1.000.000) i vrlo je teško
poznavati sve njihove karakteristike i ponašanja. Zbog toga su u inženjerskoj praksi
postavljeni neki osnovni principi kojima se prepoznaje ponašanje većine materijala.
Ta općenita pravila daju indikacije kako materijali i upotrebljeni proces njihove obrade
mogu ispuniti zahtjeve budućeg proizvoda. Ti će principi za svaku pojedinu skupinu
inženjerski važnijih i dostupnih materijala biti objašnjeni u nastavku ovog kolegija.

2.5 IZBOR TEHNOLOGIJE

Za izradu različitih proizvoda koriste se tehnologije koje su studenti upoznali

tijekom preddiplomskih studija. Osnovne metode koje se koriste za izradu pojedinih
dijelova prikazane na slici 2.8, a to su tehnologije:
• lijevanja,
• obrade deformiranjem,
• obrade odvajanjem čestica,
• spajanja te
• završnih procesa obrade površina.

Unutar svake od navedenih tehnologija postoje različiti postupci koji svojim

specifičnostima omogućavaju izradu pojedinih proizvoda uz minimalni utrošak
energije i zahtijevanu kvalitetu.

I. Duplančić, N. Krnić: Materijali 3 15

2. KONSTRUIRANJE, MATERIJALI I TEHNOLOGIJE

Izbor odgovarajuće tehnologije

za izradu nekog proizvoda ovisi o
nizu faktora. Čak štoviše, neki se
proizvod može izraditi i različitim
tehnologijama. Odabir
odgovarajućeg postupka obrade ne
ovisi samo o obliku koji se želi izraditi
već i o velikom broju drugih faktora.
Kao najvažniji faktor smatra se vrsta
materijala i njegova svojstva. Tako
npr. krti materijali ne mogu biti
oblikovani deformacijom, već se
obratci mogu oblikovati lijevanjem ili
odvajanjem čestica. Pojedini
postupci obrade izazivaju i promjene
svojstava materijala. Tako npr. kod
oblikovanja deformacijom u hladnom
stanju materijal postaje čvršći i tvrđi,
a manje rastezljiv.
Slika 2.8 Tehnologije obrade |2,3|

Na izbor pojedinog procesa utječe i veličina, debljina i složenost oblika

proizvoda koji se želi izraditi. Tako npr. tanki obratci ne mogu uspješno biti izrađeni
lijevanjem. Obratci složenog oblika ne mogu se oblikovati jednostavno i ekonomično.
Isto tako, oblikovanjem u toplom stanju ne mogu se postići uske tolerancije obratka,
prvenstveno zbog toplinskih dilatacija materijala alata i obratka. Također, nije
moguće postići kvalitetnu površinu. Očito je da neki postupci obrade ne mogu
osigurati kvalitetu površine pa se stoga provode posebni tretmani za poboljšanje
kvalitete površina. No ipak, suvremene tehnologije nude mogućnost postizanja vrlo
točnih oblika bez naknadnih dorada, pa se često nazivaju near net shape procesi.

Na izbor nekog postupka utječe konstrukcija i cijena alata, a time i vrijeme

potrebno za pokretanje proizvodnje. Ovisno o veličini, složenosti, očekivanom vijeku
trajanja i materijalu, alati za proizvodnju postaju značajan faktor u definiranju cijene
proizvoda. Primjerice alat za istiskivanje šupljih profila može imati cijenu i do 3000 E.

Na izbor pojedine tehnologije utječe i raspoloživost strojnog parka. Ako on nije

adekvatan neki se dijelovi moraju dati izrađivati u drugim tvrtkama. Isto tako, broj
izradaka ima snažan utjecaj na izbor tehnološkog postupka izrade nekog proizvoda.
To je naročito važno u velikoserijskoj proizvodnji manjih izradaka gdje dominaciju
imaju postupci oblikovanja deformacijom |4|.

Literatura

| 1| J. E. Sigley, C. R. Mischke: "Mechanical Engineering Design", Mc.Graww-Hill, 1989.

| 2| S. Kalpakjian: "Manufacturing Engineering and Technology", Addison - Wesley Publishing
Company, 1989.
| 3| J. A. Schey: "Introduction to Manufacturing Processes, McGraw-Hill Book Company, New York,
1987.
| 4| I. Duplančić: "Obrada deformiranjem, Sveučilište u Splitu, FESB Split, 2007.

16 I. Duplančić, N. Krnić: MATERIJALI 3