1

METODIKA NASTAVE LIKOVNE KULTURE 1 – skripta za prvi parcijalni ispit

Napomene:

 Skripta je sačinjena iz sadržaja tri udžbenika (koji su navedeni u dva silabusa) i stručnih radova.
 Reprodukcije dječijih radova i drugih djela nisu dodavane kao prilog gradivu jer bi zauzimale
mnogo prostora a printanjem skripte bi svakako izgubile na kvaliteti i samim tim na značaju.
Gdje sam smatrao potrebnim, ubacio sam poneku reprodukciju.
 Skripta je rađena s obzirom na teze sa prezentacije a gradivo dopunjavano iz udžbenika.
 Na nekoliko testova se nalazi pitanje u vezi nastavnog plana i programa, oblika i metoda rada u
nastavi, te povezanost metodike sa drugim naučnim disciplinama; ovo gradivo nisam otkucavao
smatravši da je poznato odranije.
 Udžbenici su puni izraza hrvatskog jezika, one koje nisam razumio nisam ni prevodio.

1. DEFINICIJA METODIKE

Metodika likovnog vaspitanja proučava zakonitosti i pravila u nastavi likovnog vaspitanja. Ona ukazuje i
na doprinos likovnog vaspitanja ostvarivanju vaspitnog cilja uopšte. Dakle, zanima se za proces likovnog
obrazovanja i odgoja; teoriju i praktično ostvarivanje u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama.

2. PREDMET PROUČAVANJA METODIKE NASTAVE LIKOVNE KULTURE

Predmet proučavanja metodike likovnog vaspitanja je proces likovnog vaspitanja. Proučavanje procesa
likovnog vaspitanja obuhvata iskustva iz prošlosti i analizu savremene prakse. Na osnovu toga, metodika
likovnog vaspitanja daje obrazloženje pedagoških radnji sa namjerom da ovu nastavu približi idealnom
procesu. Opšti zadatak metodike nastave likovne kulture jeste da kod budućih likovnih pedagoga razvije
sposobnosti:

 posmatranja i samoposmatranja odgojno-obrazovnog procesa,

 kritičkog procjenjivanja prakse,
 unapređivanja prakse.

3. CILJ PREDMETA METODIKE NASTAVE LIKOVNE KULTURE

Osposobiti buduće učitelje da:

 profesionalno i samostalno obavljaju nastavu;

 kreativno razvijaju vrijednosti određene u predmetu Likovna kultura;
 izučavaju elemente metodičke realizacije nastave;
 izučavaju razvojne procese u dječijem likovnom stvaralaštvu.

Elementi koji sačinjavaju predmet Likovna kultura su sljedeći:

1. likovna pismenost;
2. likovna kultura;
3. likovna kreativnost.
 2

Pojmovi koji čine teorijski sistem metodike nastave likovne kulture:

 opći i likovni razvoj djeteta (dječija psihologija, definiranje procesa i općih zakonitosti likovnog
razvoja);
 likovni jezik;
 vizuelna i likovna poruka;
 likovna područja (likovne umjetnosti);
 didaktičko-metodički elementi (likovni mediji, metode oblikovanja, definiranje ciljeva metodike
likovne kulture).

4. ORGANIZIRANJE I IZVOĐENJE NASTAVE/AKTIVNOSTI LIKOVNE KULTURE

Organiziranje i izvođenje nastave, odnosno aktivnosti likovne kulture ovisi ponajviše o radu nastavnika:

 ličnim i likovno-profesionalnim kompetencijama;

 likovnom senzibilitetu-ukusu;
 stručnim spoznajama;
 motiviranosti za rad;
 stupnju kreativnosti.

5. LIKOVNA UMJETNOST

Likovna umjetnost je grana umjetnosti u kojoj se služi likovnim znacima da bi se izrazile ideje i emocije.
Postoji u svim kulturama. Likovna kultura se stiče usvajanjem likovnih vrijednosti tokom odgojno-
obrazovnog procesa. Svi ljudi su subjekti likovnih procesa.

6. LIKOVNA AKTIVNOST

Likovna aktivnost je oblik estetskog komuniciranja među ljudima. Ona ima svoje specifičnosti autonomije
u odnosu na druge načine komuniciranja, a postoji još od najranijih ljudskih zajednica. Cilj joj je obogatiti
ljude duhovnim i humanim vrijednostima, tj. očovječiti ih.

Sastoji se od različitih likovnih područja:

 crtanja,
 slikanja,
 grafike,
 kiparstva,
 dizajna,
 vizuelnih komunikacija,
 arhitekture,
 urbanizma.

Složenost, slojevitost likovnog djela može se analizirati kroz tri cjeline:

1. materijalna egzistencija likovnog djela (fizička realnost likovnog djela);

2. kvalitete koje u djelo unosi umjetnik;
3. kvalitete koje u djelo unose posmatrači.

Materijalna egzistencija likovnog djela podrazumijeva:

 3

 motiv (povod);
 materijal (medij);
 oblikovana struktura (likovni jezik).

Po kvalitetama koje u djelo unosi umjetnik podrazumijevamo:

 likovnu kreativnost;
 individualnost umjetnika;
 metodu oblikovanja.

Kvalitete koje u djelo unose posmatrači:

 uticaj vremena (stil ili pravac);

 uticaj geografskih područja;
 uticaj socijalnih faktora.

7. MATERIJALNA EGZISTENCIJA LIKOVNOG DJELA

Motiv i teme

Povod za likovno oblikovanje može biti želja za estetskim prikazivanjem

 irealnih motiva i
 realnih motiva.

U teoriji likovne umjetnosti uobičajeno je da se za širi pojam upotrebljava termin motiv, a tema je uži
pojam, odnosno konkretna oznaka, naslov rada.

Motivi mogu biti sljedeći:

 portret,
 autoportret,
 grupni portret,
 polufigura,
 figura,
 figuralna kompozicija,
 žanr scena,
 historijski motivi,
 animalistički motivi,
 mrtva priroda,
 pejsaž.

U metodici likovne kulture je drugačija terminologija. Tema je širi pojam u odnosu na motiv. Tematski
rad predstavlja:

 scene iz života,
 rad iz mašte,
 rad po promatranju.

Motiv predstavlja konkretizaciju teme.

 4

Likovni materijali, pribor i tehnike

Svako likovno djelo nastalo je obradom, odnosno, oblikovanjem nekog materijala. Materijale dijelimo
na:

 crtaće,
 slikarske,
 grafičke,
 kiparske i
 materijale u arhitekturi.

Kiparstvo i arhitektura: materijali (tehnike) koji se koriste su kamen, drvo, opeka, beton, metal, staklo
itd.

Crtež, grafika, slikarstvo: podloge mogu biti papir, drvo, platno, metal itd., a pribor olovke, pera, špartle,
slikarski noževi kistovi itd.

Crtaći materijali (tehnike): suhi i mokri.

Slikarski materijali (tehnike): suhi i mokri.

Grafika: duboki, visoki, plošni tisak.

Upotreba materijala zahtijeva i određene postupke, odnosno zahtjeve:

 da materijal ne pruža otpor djeci;

 da razvija preciznost i motoriku prstiju;
 da razvija motoriku prstiju i šake.

Oblikovanje likovnih elemenata

Umjetnička djela imaju vrijednost samo ako prenose likovno-estetku poruku. Materijalna egzistencija
umjetničkih djela postoji u tri oblika:

1. na plohi - crtež, slika, grafika;

2. kao volumen - skulptura, reljef;
3. u stvarnom prostoru - arhitektura, urbanizam-umjetnička djela u 3D prostoru.

Umjetnička djela oblikuju se upotrebom likovnih elemenata i njihovih odnosa kompozicijskih načela.

8. TAČKA

Tačka je osnova, polazište za sve druge vizualne oblike. Ona kretanjem i ostavljanjem traga stvara crtu, a
proširenjem u određenom trenutku stvara plohu.

Tačkama možemo:

 teksturirati oblike,
 oponašati različite strukture.

Skupljenim i raspršenim rasporedom tačaka na plohi dobivamo tamnije odnosno svjetlije tonske
vrijednosti. Gušćim nizanjem tačaka dobivamo tamnije, a rjeđim svjetlije dionice plohe. Time dobijamo
 5

privid trodimenzionalnih oblika na plohi. Takav način izražavanja privida volumena nazivamo grafičkom
modelacijom.

Crtati možemo i tačkama u boji. Različitom primjenom tačaka u boji i njihovim međusobnim miješanjem
dobijamo optičko miješanje boja. Tačkom možemo izraziti i razne crtačke ili slikarske teksture ili
strukturu nekih tvari, npr. strukturu pijeska, brusnog papira, zrnate fasade itd. Tako dobivamo
izražavanjem strukture istodobno i razne crtačke ili slikarske teksture.

9. LINIJA (CRTA)

Linija je likovni oblik koji nastaje kretanjem tačaka u nizu na plohi ili u prostoru. Linija je osnovni likovni
element crteža. Ako u crtežu preovladava linija kao temeljni likovni element, tada se takav crtež naziva
linearnim. Ako je crtež izveden svjetlom i sjenom, odnosno tonovima, onda se takav crtež zove tonski, a
često i slikarski crtež. Crta nastaje gibanjem tačke ili suženjem polja. Ona označava putanju kretanja
tačaka na plohi ili u prostoru. Dakle, crtom možemo oblikovati na plohi i u prostoru, pa možemo govoriti
o plošnom i prostornom crtežu. Za prostorni crtež može se koristiti naprimjer tanja ili deblja žica koja je
u biti prostorna linija jer se nalazi u prostoru, a osim svoje dužine ima i svoju određenu debljinu.
Prostornu crtu susrećemo u prirodi kao krošnje drveća, trave, borove iglice i sl., a plošnu crtu ne
susrećemo u prirodi. Ona je samo nacrtana stvarnost na plohi. Javlja se kao granica likova, kao susret
dviju ploha ili kao rub odnosno obris oblika.

Linije dijelimo prema:

 po toku (ravne i krivulje),

 prema karakteru,
 po značenju (konturne, strukturne i teksturne).

Linije po toku

Ravne linije i krivulje svih vrsta i smjerova nazivamo linijama po toku ili kretanju. Osnova kretanja crta su
vodoravna, uspravna i kosa različitih usmjerenja. Linije u svom kretanju mogu biti otvorene i zatvorene.
Zatvorene linije stvaraju određene likove pravilne ili nepravilne.

a) Ravne linije
One označavaju tačnost i preciznost, povećavaju preglednost i smiruju kompoziciju. Razlikujemo
kaligrafske linije koje se izvode ručno i euklidske linije koje izvodimo tehničkim pomagalima (linijarom,
šestarom itd.).

b) Krivulje
Postoje dvije vrste krivulja i to: pravilne i slobodne krivulje.
Pravilne krivulje u svom kretanju ne mijenjaju smjer kretanja. Šire se i razvijaju pravilno. To su kružnica,
elipsa, spiralna linija te dijelovi parabole i hiperbole.
Slobodne krivulje u svom kretanju često slobodno mijenjaju pravac kretanja. Stvaraju čvorišta, izvijaju se
naprijed i nazad stvarajući određeni oblik. Označavaju likovno-optičko gibanje, kretanje, nemir i sl.

Linije po karakteru

Linije po svom likovnom karakteru mogu biti tanke, debele, dugačke, kratke, oštre, neoštre,
kontinuirane, isprekidane, izlomljene, prozirne, guste itd.
 6

Linije po značenju

Linije po značenju mogu biti: konturne, strukturne i teksturne.

a) Konturna linija je linija koja opisuje i odvaja pojedine oblike na crtežu ili slici. Ona zapravo ocrtava ili
opisuje vanjski rub oblika ili likova.

b) Riječ struktura označava građu, sastav neke materije, građu likovnog djela, građu oblika i općenito
neki raspored, sklop, tvorevinu. Ako govorimo o strukturi (građi) crteža, slike ili neke građevine,
govorimo o elementima koji grade te tvorevine, kao što su crte, tačke, boje, volumeni itd. Kada neki
prirodni ili stvoreni oblik gradi linija, zovemo je strukturnom linijom. Među prirodnim oblicima možemo
izdvojiti neke vrlo karakteristične primjere koje gradi linija. To su jež, paukova mreža, dlake raznih
životinja, kosa, čičak, borova grančica itd.

c) Kada neki lik ili oblik nacrtan konturnom linijom ispunimo tačkama ili linijama, govorimo o teksturi
odnosno teksturnim tačkama i linijama.

10. BOJA

Riječ boja označava dva pojma. Prvi pojam označava fizikalnu osobinu svjetlosti, odnosno osjećaj koji u
oku stvara svjetlost emitirana iz nekog izvora ili reflektirana od površine neke materije. Drugi pojam
označava tvar za bojenje, koja ima svojstvo da oboji bezbojnu materiju. Svjetlost se širi u valovima i ona
je vrsta elektromagnetnog gibanja koje naše oko hvata i koje se u mozgu transformira u određeni
svjetlosni osjećaj. Ako svjetlosni titraj određene valne dužine pogodi naše oko, u njemu se izaziva tačno
određeni podražaj koji osjećamo odnosno vidimo kao žuto, crveno, plavo itd. Ako pak u naše oko
istovremeno dođe snop svjetlosnih zraka svih valnih dužina, tada taj snop osjećamo kao bezbojnost,
odnosno bijelo. Dakle, ako neka materija odbije sve zrake svjetlosti, tj. sve svjetlosne valne dužine, tada
tu materiju vidimo kao bijelu. Suprotno tome, ako određena materija upije sve zrake, odnosno nijednu
valnu dužinu ne odbije prema našem oku, tada tu materiju vidimo kao crnu. To su dva granična slučaja.
Zrake bijelog sunčevog svjetla sastoje se od niza zraka, tzv. šarene svjetlosti. To možemo dokazati ako
zraku sunčeve svjetlosti pustimo da padne na staklenu prizmu. Bijela se zraka prolazeći kroz tu prizmu
lomi pod različitim uglovima i time se razlaže na svoje sastavne dijelove, te na drugoj strani prizme izlazi
u obliku šarene vrpce boja. Tu šarenu vrpcu nazivamo sunčev spektar boja. Boje spektra vidimo i u dugi
koja se pojavljuje kada sunčeve zrake svjetlosti prolaze kroz kišne kapi koje ih lome i rastavljaju na
spektar boja.

Spektar ima šest boja:

Osnovne, primarne ili boje prvog reda u koje spadaju:

 crvena,
 žuta,
 plava.

Njihovim miješanjem dobivamo izvedene, sekundarne, ili boje drugog reda:

 zelena (plava + žuta),

 narančasta (crvena + žuta),
 ljubičasta (plava + crvena).
 7

Hromatska svojstva boje

Ostwald je njemački fizičar koji se bavio svojstvima i podjelom boje, a prema njegovoj teoriji, boje se
prema hromatskim svojstvima dijele na:

 hromatske i
 ahromatske.

Hromatske boje su sve boje unutar sunčevog spektra, a ahromatske su crna, bijela i sive, koje još naziva i
„neboje“. Kada boje sunčevog spektra, odnosno hromatske boje, u sebi ne sadrže ni bijele ni crne,
zovemo ih čistim bojama. Dodavanjem akromatskih boja kromatskim bojama dobivamo tonove
kromatskih boja. Ton je dodana količina svjetlosti u boji.

Boje unutar poznatog Ostwaldovog kruga boja dijelimo na tri grupe i to:

 osnovne,
 sekundarne i
 tercijarne boje.

Osnovne boje

Osnovne boje, međusobnim miješanjem, daju sve ostale boje zbog čega se i nazivaju osnovnim bojama
jer predstavljaju osnovu za druge boje. To su crvena, plava i žuta.

Sekundarne boje

Miješanjem dviju osnovnih boja u omjeru 2:2 nastaju sekundarne boje koje još zovemo i boje drugog
reda. Dakle, u sekundarnoj boji nalaze se dvije osnovne boje koje su pomiješane u istom omjeru. To su:

1. crvena + žuta = narandžasta

2. žuta + plava = zelena
3. plava + crvena = ljubičasta

Dakle, sekundarne boje su narandžasta, zelena i ljubičasta.

Tercijarne boje

U tercijarne boje ili boje trećeg reda ubrajaju se sve ostale nijanse boja koje nastaju miješanjem jedne
osnovne i jedne sekundarne boje u različitim omjerima. To su sve nijanse boja između žute i
narandžaste, odnosno između narandžaste i crvene itd. Npr. žutonarandžasta, narandžastožuta,
narandžastocrvena itd., kao i sve ostale nijanse između sekundarne i primarne boje.

Tonska svojstva

Svakoj hromatskoj boji pripada cijeli niz boja koje nastaju dodavanjem bijele ili crne ili bijele i crne, tj.
sive. Tako nastaju tonovi boja. Ton je količina svjetlosti u boji. Dodavanjem bijele ili crne određenu boju
činimo svjetlijom ili tamnijom.

Degradacija boje

Svaka čista boja sunčeva spektra ima svoju kolorističku snagu, intenzitet i jasnoću. Dodavanjem bijele ili
crne, oduzimamo boji njezinu intenzivnost, jarkost i snagu. To oduzimanje nazivamo degradacija boje.
 8

Boju možemo degradirati i razrjeđivanjem, tj. dodavanjem vode osnovnoj gustoći boje, odnosno
oduzimanjem pigmenta.

Miješanje boja

Postoje dva načina miješanja boja:

1. mehaničko miješanje koje podrazumijeva miješanje na paleti gdje se boja direktno miješa sa
drugom bojom;
2. optičko miješanje koje je takav način miješanja da se jedna boja postavlja pored druge načinom
sitnog tačkanja ili nanošenjem sitnih mrlja boja, tako da na određenoj udaljenosti od tako
slikarski obrađene plohe u našem oku se stvara boja dobijena međusobom izmjenom dviju ili
više različito obojenih mrlja, kvadratića ili tačkica.

11. PLOHA

Ploha je dvodimenzionalna stvarnost, element koji ima dužinu i širinu. Plohu kao likovni element
nalazimo prisutnu u plošnom i prostorno-plastičkom oblikovanju, odnosno u slikarstvu, kiparstvu i
arhitekturi. U slikarstvu ploha je ravnina na kojoj se slika ili crta. U likovnom izražavanju i stvaranju na
plohi može se oblikovati tako da se poštiva dvodimenzionalni karakter plohe, tj. da se oblikuje plošnim
oblicima, koji se nazivaju likovi ili da se oblikovanjem sugeriše privid prostora i volumena te se na taj
način „negira“ ploha, jer nam se čini kao da se na plohi nalazi prostorna dubina ili trodimenzionalni oblik.
Plohe imaju određena likovna svojstva i svoj likovni karakter a osnovno svojstvo plohe je njena
dvodimenzionalnost. Plohe možemo podijeliti na samostalne i nesamostalne. Ploha ima svoj određeni
karakter te može biti po karakteru ravna, zaobljena, napeta, izlomljena, nepravilna, slobodna,
geometrijska, obojena, svijetla, tamna itd. Papir i platno su plohe na kojima sliku komponiramo novim
plohama.

12. POVRŠINA

Površina je vanjski izgled plohe. Površina plohe može biti različito obrađena, čime poprima određena
svojstva. Površina, dakle, podrazumijeva vanjski izgled plohe, odnosno, vanjski izgled nekog volumena.
Vanjski svijet doživljavamo preko svih svojih čula, površinu možemo doživjeti vizualno i taktilno. Osnovna
svojstva površina su tekstura i faktura.

Tekstura

Tekstura se odnosi na karakter površina, prirodnih ili različito likovno obrađenih. Tekstura može biti:

1. plastička (hrapavo ili glatko-taktilna);

2. slikarska (različite gustoće mrlja koje čine površinu);
3. crtačka (koriste se crtački elementi - tačka i crta, za različito ispunjavanje i rasteriranje površine
ograđene obrisnom/konturnom crtom).

Karakter površine tj. teksture u kiparskim i arhitektonskim oblicima određuje:

 vrsta materijala od kojeg je građevinsko ili kiparsko djelo izvedeno (kamen, drvo, glina, beton,
staklo itd.);
 obrada tog materijala, načina na koji je obrađen kamen, glina, drvo itd.
 9

Faktura

Faktura je likovno-tehnički postupak obrade površine likovnog djela (umjetnikov rukopis). U slikarstvu se
to odnosi na način nanošenja boje kistom koji može biti:

 impasto: gusti, debeli nanos, taktilno osjetljiv;

 lazuran namaz: tanak i proziran sloj boje glatke površine.

U kiparstvu faktura se odnosi na udarce dlijeta, načine modeliranja prstima gline, plastelina itd., te
upotrebe ostalih različitih materijala pri oblikovanju kiparskih djela. Tako se fakturom dobija određena
tekstura kakve su hrapava, glatka, sjajna i druge teksture. Faktura je ustvari slikarski ili kiparski rukopis,
vidljivi znak tehnike rada pri izvedbi umjetničkoh djela.

13. VOLUMEN

Govoriti o volumenu znači govoriti o raznim i bezbrojnim prostornim oblicima. Svaki prostorni oblik ima
svoj obim i zapreminu, pa tako možemo volumen i definisati kao obim ili zapreminu nekog tijela u
prostoru. Volumen može posjedovati unutarnji prostor (npr. kuća i lopta su volumeni s unutarnjim
prostorom) ili biti zbijen ispunjen nekom materijom. Ako volumen ne posjeduje unutarnji prostor, ako je
zbijen i ispunjen nekom tvari, materijom, onda takav volumen zovemo masa. To može biti kamen, cigla,
jaje, krompir, jabuka itd.

Osnovna svojstva volumena

Kiparstvo možemo po stepenu plastičnosti podijeliti na punu plastiku i reljef. U likovnoj umjetnosti
pojam plastika poistovjećuje se s pojmom skulpture odnosno kipa ili općenito s pojmom čvrstom
prostornog oblika. Tu osnovnu podjelu možemo smatrati i osnovnim svojstvima volumena. Ostala
svojstva proizlaze iz odnosa mase i prostora, tj. načina oblikovanja volumena, materijala kojim je
volumen oblikovan i načina obrade materijala. Tako volumen može biti po svojim ostalim svojstvima biti
puni, prošupljeni, jednostavan, složen, obli, uglati, mali, jedinstven, statičan itd.

Puna plastika

Puna plastika se oblikuje kao tijelo u prostoru koje možemo sagledati sa svih strana. Punu plastiku
možemo podijeliti na kip/statuu i na mobil. Puna se plastika prema osnovnim likovnim karakteristikama,
a s obzirom na odnos mase i prostora, može podijeliti na:

1. monolitnu ili apsolutnu masu,

2. udubljeno-ispupčenu masu,
3. prošupljenu masu,
4. plošno istanjenu masu,
5. linijski istanjenu masu.

Monolitna ili apsolutna masa je volumen koji je potpuno zatvoren i ispunjen određenom materijom,
odnosno koji ostavlja dojam masivnog oblika, dojam ispunjenosti, jedinstvenosti, izrađen iz jednog
komada.
 10

Kada u nekoj apsolutnoj masi uradimo udubljenje ili ispupčenje dobijamo udubljeno-ispupčenu masu.
Tako u udubljene dijelove mase ulazi prostor a ispupčeni dijelovi izlaze iz mase u prostor.

Kada prostor duboko prodre u masu ili je skroz prošupljuje stvarajući duboke udubine i rupe, nastaje
prošupljena masa.

Ako uzmemu neku masu, primjerice komad gline ili tijesta, i istanjimo je tako da od nje dobijemo plohe
koje će još uvijek imati određenu debljinu, odnosno masu, dobit ćemo plošno istanjenu masu.

Ako je masa određenog materijala istanjena tako da nas podsjeća na liniju, govorimo o linijski istanjenoj
masi.

Mobil

Mobil je pokretno prostorno tijelo koje se pokreće strujanjem zraka ili nekom drugom energijom. Za
razliku od statue, koju sagledavamo krećući se oko nje, mobil se sam okreće pred nama i potpunu sliku o
njemu doživljavamo u tom njegovom vlastitom kretanju. Kod mobila je masa neznatna. Uglavnom se
sastoji od ploha različitog karaktera i porijekla (aluminij, karton, papir, folija itd.) povezanih međusobno
žicama ili koncima koji lebde u prostoru. Plohe koje se u prostoru kreću, pogotovo ako je kretanje brže, u
našem oku stvaraju iluziju određenih tijela u prostoru.

Oblikovanje volumena na plohi – reljef

Reljef označava ispupčenja ili udubljenja na plohi. Reljef je grana kiparstva gdje volumen oblikujemo na
nekoj plohi, odnosno podlozi. Reljef možemo prema visini izbočenja koja izlaze iz plohe u prostor svrstati
u tri grupe:

1. visoki reljef,
2. niski reljef,
3. ulegnuti reljef.

Visoki reljef nastaje kada su izbočenja na podlozi vrlo velika i oblici su samo djelomično vezani uz
podlogu. Tu volumen izlazi od plohe u prostor, a prostor se provlači kroz oblike do podloge.
Sagledavamo ga skoro sa svih strana osim sa poleđine gdje se oblici vežu uz podlogu te je po tome sličan
punoj plastici.

Niski reljef podrazumijeva da volumen izlazi neznatno u prostor, a prostor samo plitko ulazi u volumen.
To su, dakle, vrlo niska izbočenja na plohi. On se posmatra kao i slika jer je više dvodimenzionalan nego
trodimenzionalan. Niski reljef susrećemo kod medalja, znački i sl.

Ulegnuti reljef nastaje kada neki prikaz udubljujemo, urezujemo ili uklesujemo u neku plohu. Često ga
susrećemo i pod nazivom duborez. Dakle, na plohi se nalaze plitka udubljenja, dok izbočenja nema.

14. PROSTOR

Prostor je stvarnost u kojoj se krećemo i u kojoj živimo. Prostor ima tri dimenzije: dužinu, širinu i visinu.
Za kretanje kroz prostor i njegovo sagledavanje i doživljavanje potrebno je vrijeme. Stoga se može reći
da je vrijeme njegova četvrta dimenzija. U likovnim umjetnostima prostor se veže uz prostorno-plastičko
oblikovanje: kiparstvo i arhitekturu. Ako pojam prostora vežemo uz plohu onda govorimo o iluziji,
prividu prostora na plohi modelacijom ili perspektivama. Prostor dijelimo na unutarnji odnosno interijer,
 11

i vanjski odnosno eksterijer. Trodimenzionalnost, interijer i eksterijer su osnovna svojstva prostora.

Ostala svojstva proizlaze iz načina oblikovanja prostora, komponiranja oblika u prostoru i međusobnog
odnosa oblika i prostora, odnosa veličina, karaktera prostora, materijala kojima se u prostoru oblikuje i
gradi itd. Prostor koji se nalazi između nekih oblika nazivamo međuprostororom.

15. KOMPOZICIJSKA NAČELA

Kompozicijska načela su:

 kontrast,
 harmonija,
 ritam,
 ravnoteža,
 proporcija,
 dominacija,
 jedinstvo.

16. RITAM

Ritam podrazumijeva pravilnu izmjenu ili ponavljanje likovnih elemenata. Ritam se javlja na bezbrojne
načine. Ritam se javlja u svim umjetnostima na različite načine. U pjesništvu, muzici i plesu ritam se
događa u vremenu, a u arhitekturi, kiparstvu ili slikarstvu događa se u prostoru ili na plohi. Prema
Despotu razlikujemo:

1. dominaciju – ponavljanje uvijek istog elementa (princip a-a-a);

2. alternaciju (princip ponavljanja a-b-a-b)
3. varijaciju (princip ponavljanja a-b-c-a-b-c)
4. gradaciju – pojačavanje akcenta/krešendo (princip a-A-a-A)
5. radijaciju – radijalno zračenje, širenje iz jednoga središta.

Vasareli je radio šezdesetih godina unutar umjetničkog pravca koji nazivamo

op-art, optička umjetnost, koja se temelji na vizualnim nadražajima i
prijevarama našeg oka. Lako je uočljivo ritmičko nizanje geometrijskih oblika u
transformisanju, kao i ritmizacija boja.

17. KONTRAST

Kontrast je sinonim za suprotnost, naglašenu različitost. On označava međusobno suprotstavljanje

kvalitete i količine istovrsnih ili raznovrsnih likovnih elemenata. Najmanje dva ili više elemenata moramo
postaviti u odnos. (isto – monotonija, slično – harmonija, suprotno – kontrast)
Kontrast nastaje kombiniranjem suprotnog, odnosno kombiniranjem maksimalne razlike veličina (veliko-
malo, visoko-nisko, kratko-dugo), oblika (oblo-uglato, puno-šuplje), boja (toplo-hladno, svijetlo-tamno),
crta (tanke-debele, ravne-zakrivljene), položaja (vodoravno-uspravno, uspravno-koso) itd.

Koloristički kontrasti
 12

Prema Ostwaldovom krugu kontrastne su boje na suprotnim stranama kruga. Sistematizaciju kontrastnih
svojstava dao je Johanes Itten prema kojem razlikujemo:

1. kontrast boje prema boji;

2. kontrast svijetlo – tamno;
3. kontrast toplo – hladno;
4. komplementarni kontrast;
5. simultani (istodobni) kontrast;
6. kontrast kvalitete;
7. kontrast kvantitete.

Kontrast boje prema boji

Kontrast boje prema boji je najjednostavniji kontrast jer se tu upotrebljavaju i međusobno

suprotstavljaju sve čiste boje u svojoj punoj jarkosti. To je kontrast međusobne različitosti boja. Da bi se
dobio takav kontrast, potrebne su najmanje tri boje, koje su međusobno potpuno različite. Varijacije
takva kontrasta su mnogobrojne. Kao što crna i bijela izražavaju najjači kontrast svijetlo-tamno, tako
međusobne kombinacije triju boja izražavaju najjači kontrast boje prema boji. Jačina tog kontrasta
opada ako upotrebljavamo kombinacije sekundarnih ili tercijarnih boja. Tako prema jačini, odnosno
intenzitetu kontrasta ili njegovom opadanju, kontrast boje prema boji možemo poredati u tri grupe:

1. kontrast boje prema boji prvog reda,

2. kontrast boje prema boji drugog reda,
3. kontrast boje prema boji trećeg reda.

Kontrast svijetlo-tamno

To je kontrast između više boja različitih svjetlosnih vrijednosti ili jedne boje različitih svjetlosnih
vrijednosti. Najjači izraz svijetlo-tamno su crno-bijeli odnosi. Između njih se nalaze sivi tonovi. Osim
ahromatskog svijetlo-tamno, postoje i hromatski, odnosno, koloristički kontrasti svijetlo-tamno. Tako
neke boje sadrže više svjetla a neke manje. Žuta boja je najsvjetlija od čistih boja a ljubičasta najtamnija,
plava ima manje svjetla od zelene, a više od ljubičaste i sl.

Kontrast toplo-hladno

Neke boje u nama izazivaju osjećaj topline, a neke osjećaj hladnoće. To nam potvrđuju i neki
eksperimenti. Tako je utvrđeno da su ljudi u plavozelenoj prostoriji temperaturu od 15 stepeni Celzijusa
osjetili kao hladnu, a u crvenonarandžastoj prostoriji osjetili su istu hladnoću na 11-12 stepeni Celzijusa.
Dakle, osjećaj hladnoće ili toplote razlikova se između te dvije prostorije za 3-4 stepena. Drugi
eksperiment izvršen je u staji za trkaće konje. Polovica staje bila je obojena plavozelenom, a polovica
crvenonarandžastom bojom. Nakon trke u plavozelenom dijeli staje, konji su se brzo ohladili i smirili, a u
narandžastocrvenom bili su dugo zagrijani i nemirni. Primijetilo se isto tako da u plavoj prostoriji nije bilo
muha, dok ih je u crvenonarandžastoj bilo puno, jer muhe vole toplotu.

Općenito, toplim se bojama smatraju žuta, narandžasta i crvena boja sa svojim nijansama. Hladnim se
smatraju zelena, plava i ljubičasta sa svojim tonovima. Na Ostwaldovom krugu boja sve tople se nalaze
na desnoj polovini kruga, a hladne na lijevoj.

Komplementarni kontrast
 13

Komplementarni kontrast nastaje kad stavimo u međusobni odnos dvije boje, jednu osnovnu boju sa
bojom dobijenom miješanjem drugih dviju osnovnih boja. Naprimjer, ako uzmemo osnovnu crvenu i
suprotstavimo joj boju dobivenu miješanjem drugih dviju osnovnih, žute i plave, odnosno zelenu. Ako se
pomiješaju dvije boje komplementarnog kontrasta, tada one daju neutralnu sivu. Riječ komplementarno
znači nadopunjujuće. Taj se par boja uzajamno traži i nadopunjuje da bi se, dakle, dobilo bijelo ili
neutralno sivo. Komplementarni kontrast je najsnažniji, najjači koloristički kontrast. Samo jedna boja
može biti komplementarna s nekom drugom.

Komplementarni parovi su: žuta-ljubičasta, žutonarandžasta-plavoljubičasta, narandžasta-plava,

crvenonarandžasta-plavozelena, crvena-zelena i crvenoljubičasta-žutozelena. Ti parovi nisu samo
komplementarni kontrasti, već sadrže i druge kontraste, što je njihova posebna osobitost.

Simultani kontrast

Simultanim kontrastom nazivamo pojavu kada naše oko, promatrajući plohu obojenu nekom bojom,
istovremeno zahtijeva pa i vidi komplementarnu boju one boje kojom je obojena ploha, iako u stvarnosti
ona ne postoji. Tako npr. mali crni ili sivi kvadratić smješten u sredinu velike crveno obojene plohe
presijavat će komplementarnom bojom crvenoj, dakle zelenom. Na zelenoj plohi, isti kvadratić izgledat
će crvenkasto, a na plavoj žućkasto. Ukoliko se želi taj optički fenomen eksperimentalno isprobati, treba
duže vremena posmatrati glavnu boju koja treba biti što blještavija, odnosno intenzivnija i jača.

Kontrast kvalitete

Kvaliteta boje odnosi se na njenu čistoću, jarkost i zasićenost. Najintenzivnije i najčišće su boje sunčevog
spektra. Jarkost, jačinu, odnosno čistoću boje možemo gasiti dodavanjem bijele, crne ili sive, ili
oduzimanjem pigmenta, tj. razređivanjem boje. Kontrastom kvalitete nazivamo suprotnost zasićenih,
jarkih, čistih boja, prema mutnim ili zagasitim ili ostalim tonovima nastalim degradacijom.

Kontrast kvantitete

Kontrast kvantitete odnosi se na odnos veličina dviju ili više obojenih ploha ili mrlja boja. To je
suprotnost mnogo-malo, veliko-maleno. Kontrast kvantitete je zapravo kontrast proporcija – koliko koje
boje. Kod određivanja količinskih odnosa moramo imati na umu snagu djelovanja boje. Nju određuje
intenzitet (jačina) boje i veličina obojene plohe odnosno mrlje. Svaka likovna djelatnsot teži usklađivanju
i uravnoteženosti likovnih elemenata pa se i ovdje možemo upitati koje su to skladne veličine obojenih
ploha koje nam daju dojam ravnoteže i sklada.

18. RAVNOTEŽA

Ravnoteža označava uravnotežen odnos lijeve i desne strane. U likovnom izražavanju i stvaranju postoje
tri vrste ravnoteže:

1. simetrična ravnoteža,
2. asimetrična ravnoteža,
3. optička ravnoteža.

Simetrična ravnoteža, odnosno simetrična kompozicija, nastaje rasporedom oblika istih veličina i težina
u istom razmaku u odnosu na središnju os. Ona proizlazi, dakle, iz simetričnih ili zrcalnih kompozicijskih
odnosa elemenata.
 14

Asimetrična ravnoteža nastaje rasporedom oblika različitih ili kontrastnih veličina i težina u različitom
razmaku u odnosu na središnju os. Asimetrična ravnoteža daje osjećaj nemira i dinamike.

Optička ravnoteža
Promatrajući međusobne odnose i djelovanje pojedinih likovnih elemenata, neki nam se optički čine
težim a neki lakšim. Za uspostavljanje ravnoteže među njima nužno je paziti na određen oblik, njegovu
težišnu vrijednost te na njegovo mjesto na plohi ili u prostoru. Svaki oblik određuje svoju imaginarnu
težinu, tako npr. trougao i četverougao iste veličine neće djelovati jednako teško. Trokut će djelovati
lakše, pogotovo ako mu je vrh okrenut prema gore. Obli oblici i likovi djeluju lakše od uglatih. Za
uspostavljanje optičke ravnoteže među njima treba voditi računa o njihovim veličinama. Oblici koji teže
djeluju bit će u kompoziciji manji od oblika koji optički djeluju lakše. Nadalje, osnovne boje, a naročito
crvena i žuta, doživljavaju se kao teže i dinamičnije u odnosu na sekundarne, a pogotovo na tercijarne.
Boje većeg intenziteta djeluju teže od boja manjeg intenziteta. Tople boje djeluju teže od prozračnih
hladnih tonova itd. da bi se uspostavila optička ravnoteža treba pripaziti na vizuelno djelovanje pojedinih
oblika, boja, svjetla i tame itd., te na njihov smještaj na plohi ili u prostoru.

19. PROPORCIJA

Proporcija označava međusobni odnos veličina dijelova neke cjeline. Razmjer je odnos više veličina a
odnos dviju veličina se naziva omjer. Kada govorimo o proporcionalnosti, tada možemo govoriti o dvije
vrste:

1. direktna/izravna proporcionalnost,
2. obrnuta proporcionalnost.

Izravna proporcionalnost podrazumijeva sljedeće: kad raste jedna, raste i druga veličina. Obrnuta
proporcionalnost je kad jedna veličina raste, druga pada. Kada se neki dijelovi tijela ističu, odudaraju od
skladnog prirodnog odnosa dijelova, tada govorimo o neproporcionalnosti ili disproporciji.

20. DOMINACIJA

Dominacija označava isticanje, naglašavanje, centar pozornosti, ishodište, glavni sadržaj, osnovnu ideju.
Osnovni lik ili oblik, odnosno sadržaj, ističe se od ostalih dijelova kompozicije koji su njemu pdoređeni i
koji su njegova pratnja. To isticanje, ta dominanta može biti izražena oblikom, veličinom, tonskom
razlikom, specifičnošću boje, karakterom, položajem unutar kompozicije itd. Najčešći slučaj dominacije
ostvaren je jakim osvjetljenjem glavnog lika, akcentiranjem novom bojom, položajem unutar
kompozicije, novim oblikom ili njegovom izdvojenošću u odnosu na okruženje.

21. JEDINSTVO

Jedinstvo označava ujedinjenje svih likovnih elemenata u jedinstvenu cjelinu. To je akcija zajedništva,
pokret i snaga svih elemenata usmjerenih prema rezultatu. Treba ići prema međusobnom, smišljenom
povezivanju svih likovnih elemenata u jednu jedinstvenu cjelinu. Bitno je ući u organizaciju cjeline. Ne
može se stvoriti jedinstvena cjelina od elemenata koji se bitno razlikuju. Jedinstvo se ostvaruje
zajedničkom formom i materijalom.

22. RAZVOJNE FAZE DJEČIJEG LIKOVNOG IZRAŽAVANJA

 15

Postoje razna gledišta o tome zašto se dijete voli likovno izražavati. Neki kažu da je to urođena sklonost
za igru, osobito u najranijoj dobi. Drugi, da se dijete likovno izražava kako bi zadovoljilo unutrašnju
potrebu za izražavanjem. Treći izdvajaju motoričku aktivnost kao osnovu likovnog izražavanja. Svi ovi
stavovi samo su jedan aspekt istine. Dijete se likovno izražava kako bi prikazalo ono što ga zanima i
uzbuđuje. S druge strane, oduševljava ga materijal s kojim radi i sam proces rada te neposredna
percepcija i pokreti. Za dijete su bitni doživljaj i akcija. Osnovna potreba djeteta tokom razvoja njegove
likovnosti jeste da neprestano mijenja sadržaj rada što proizlazi iz želje za aktivnim spoznavanjem i
izražavanjem doživljenog.

Dok posmatramo djecu za vrijeme likovnog procesa, impresionira nas nekoliko stvari:

 Djeca otvoreno govore o svojoj likovnoj aktivnosti, nema pokušaja da prikriju prave osjećaje ili
da naprave nešto za odrasle. Naprotiv, dijete je cjeloviti individuum i upravo to se očituje u
njegovom pristupu likovnom izražavanju.
 Neku djecu najviše zanima manipulativni aspekt likovnog izražavanja i užitak u taktilnim osjetima
s bojom, glinom itd. za druge je pak važniji vizuelni aspekt – oni su zainteresirani za savladavanje
oblika i za izbor boja.
 Za neku djecu je najvažniji simbol – kuća ili majka, izraz postaje reprezentant određenog zbivanja
ili serije zbivanja i pokazuje emocijski angažman.
 Akt likovnog izražavanja događaj je za sebe jer je dijete angažirano procesom samim, a ne
pravljenjem prepoznatljivog produkta.
 Likovni govor se kroz likovno djelo zbiva i traje u prezentu. Dijete je narisalo sebe i sestru. Na
pitanje gdje su ostali članovi porodice, odgovorilo je: „Kod kuće“. Na pitanje, pak je li sestra kod
kuće, odgovor je bio „nije“ – „sestra je ovdje“, pokazujući narisanu sestru.

Nerijetko susrećemo pogrešna tumačenja dječijeg likovnog izraza. Dječiji likovni izraz često se posmatra
isključivo kao pokušaj vizuelne reprezentacije, a pomanjkanje sličnosti s realnim objektom tumači se
motoričkom ili percepcijskom nezrelošću ili kombinacijom tih dvaju faktora. Nasuprot tome, neometana
likovna djela su iskrena i spontana, nema laži i izmišljanja, dijete daje svoj stav prema onom što izražava
itd. Vrsta materijala ne dovodi do razlika u likovnom izražavanju crtanjem, slikanjem ili prostorno-
plastičnim oblikovanjem glinom ili plastelinom. Svejedno je da li dijete upotrebljava olovku, boju ili glinu,
uvijek nastaje ista osnovna forma unutar pojedine faze likovnog razvoja.

Djeca koja imaju bolje zapažanje i razvijeniju spretnost ruke, mogu tačnije i da izraze predstave,
osjećanja i misli. Djeca koja nemaju te osobine ne mogu svoj unutrašnji svijet u tolikoj mjeri da izraze kao
djeca sposobnija za to. Crteži se ne mogu procjeniti bez poznavanja djece. Može se utvrditi nivo likovnih
sposobnosti ako se poznaju opšte zakonitosti njihovog razvitka. U interpretaciji dječijeg crteža se ne
smije zanemariti dob kao jedan od važnih činilaca. Određeni oblik ili elemenat crteža u jednoj dobi može
biti uobičajen, dok u nekoj drugoj smatra se neprikladnim. Dječiji crtež može ukazivati na određene:
razvojne, emocionalne, neurološke teškoće. S porastom dobi, dječiji crtež ima više detalja, tačnije
proporcijske odnose i crteži postaju realističniji.

U razvitku djetetovog likovnog izražavanja istovremeno teče nekoliko procesa sazrijevanja i učenja:

 razvoj psihomotorike ruke, šake, prstiju i ovladavanje instrumentom rada (olovkom, kistom...);
 spoznavanje okoline i razvoj znanja o njoj;
 16

 razvoj potreba i sposobnosti prikazivanja okoline i to od simbolizacije, preko prikazivanja onoga

što dijete zna o okolini, pa do prikazivanja onoga što stvarno objektivno može vidjeti u okolini.

21. STUPNJEVI LIKOVNOG IZRAŽAVANJA PO READ-U I LINQUET-U

H. Read razlikuje tri razvojna stupnja u likovnom izražavanju, koji su usko povezani s općim razvojem
djeteta.

1. do 7. godine – upoznavanje stvarnosti oko sebe, slobodan likovni izraz;

2. od 7. do 14. godine – složenije likovne spoznaje;
3. od 14. do 20. godine – shvaćanje likovnih vrijednosti.

U većini periodizacija dječijeg likovnog izražavanja možemo uočiti osnovni Linquetov model gdje su
navedene tri osnovne faze:

1. do 4. godine – faza šaranja (primarni simboli)

2. od 4. do 11. godine – faza dječjeg realizma, koja obuhvata i sljedeće podfaze:
- faza sheme (složeni simboli): 4 - 6 godina
- faza intelektualnog realizma: 6 – 11 godina
3. od 11. do 14. godine – faza vizualnog ili optičkog realizma

Faza šaranja – primarni simboli (do 4. godine)

U fazi šaranja (do 4. godine) preovladava psihomotorički i osjetilni djetetov doživljaj i užitak pri
povlačenju linija, dok pokušaj prikazivanja okoline dolazi na kraju te faze kao „slučajno postignut crtež“
ili faza „slučajnog realizma“. U slučajno postignutom crtežu dijete uočava sličnost s nekim predmetom i
crtežu daje ime.

1. godina

Prvo razdoblje primarnih simbola je nesređen ili slučajni likovni izraz koji počinje oko prve godine i traje
do druge ili treće. Taj izraz, zapravo, uopšte nije slučajan; on se samo takvim čini odraslima. Sastavljen je
od crta načinjenih jednostavnim pokretima. Olovka se obično drži grčevito među prstima, a zglob se ne
miče. Pokret podlaktice naprijed-nazad određuje pravac i dužinu crta – obično se to nekoliko puta
ponavlja. Dijete koji put pomno prati šta čini, ali je važnost gledanja u praćenju i uživanju u liniji, a ne u
kontroli linije. Ponekad opet dijete gleda uokolo i crta istovremeno. Crtanje je bilješka motorne
koordinacije, a linije su obično zakrivljene u polukružnom pravcu prema tijelu ili se kreću gore-dolje, ako
je lakat savijen. Olovka se rijetko diže s papira osim kad dođe do kraja pokreta. Kasnije, kad zglob postaje
pokretljiviji, izvode se manji lukovi, ali još nema pokreta prstiju. To je djelimično zbog toga što varira
čvrstina držanja olovke – ponekad dijete olovku drži kao čekić, a ponekad čvrsto među prstima. Temeljne
forme u ovoj dobi su tačka, vertikala, horizontalna linija, dijaglonala, krugovi, križevi itd. Radovi se ne
imenuju. Crtanje je rezultat postepenog razvoja senzomotoričkih sposobnosti i potrebe za kretanjem,
akcijom. Potrebno je promatrati aktivnost djeteta, ne analizirati izolirane crteže.

2. godina

Dvogodišnjaci počinju pridavati veću pažnju tragovima koje ostavljaju na papiru. Hvataju olovku na
različite načine: kao čekić, među prste, čitavom šakom, kombinacijom itd. Prsti i zglob se ne savijaju, a
 17

papir se miče jer ga lijeva ruka ne pridržava. Za svaki crtež, dvogodišnjak potroši manje od minute, a crte
su poredane po papiru ne vodeći računa o smještaju u prostoru.

3. godina

Početkom treće godine djeca počinju davati imena onome što likovno izraze. Potrebna je prilična mašta
da se prepozna neki oblik u dječijim crtežima. Često dijete započinje crtež bez jasne zamisli, ali prve linije
dobijaju značenje po nekoj sličnosti i to djetetu daje ideje za novo djelo. Značenje koje dijete pridaje
crtežu mijenja se u toku pridavanja novih linija. Pridavanje imena crtežu jeste važan korak u razvoju
mišljenja: djeca počinju shvatati odnos između crta na papiru i objekta ili događaja iz iskustva. Za razliku
od dvogodišnjaka, trogodišnjak pridržava papir slobodnom rukom i crta dvostruko duže od
dvogodišnjaka. Držanje olovke sličnije je onom kao kod odrasle osobe, a crteži sadrže više varijanti
tragova uz veću pažnju posvećenu „rasporedu masa“. Ruka se kreće oko ramenog zgloba, a finiji pokreti
vrše se iz lakta i prstiju. Tako prve kružnice ukazuju na organizaciju razvoja motorike. Krug, koji u svojoj
centričnoj simetriji ne izdvaja nijedan pravac, najosnovniji je vizuelni sklop. Dakle, krug je prvi
organizirani oblik koji se pojavljuje. U ovoj fazi se vrlo brzo javlja prvi prikaz čovjeka, karakterističan i
univerzalan za svu djecu svijeta. Dijete u ovoj fazi prikazuje ljudski lik u obliku jednostavnog sklopa
krugova, ovala i ravnih linija. Dijete se izražava ovako, ne zato što je nesposobno načiniti tačniju sliku,
nego zato što njegovo jednostavno djelo zadovoljava sve što je njegovom mišljenju potrebno. Ako dijete
upotrijebi krug da stoji kao glava, taj krug mu nije dat u predmetu. To je istinski izum, impresivno
dostignuće, do kojeg dijete dolazi tek poslije mukotrpnog eksperimentisanja. Muhle vidi tri puta koji
vode dijete u prikazivanju ljudskog lika:

1. preko okruglih oblika,

2. stezanjem ovala,
3. dodavanjem raznih okruglih oblika za glavu, tijelo itd.

U počecima faze primarnih simbola, ponekad je nejasno predstavlja li određeni crtež čovjeka ili krugove;
linije i lukovi možda slučajno nalikuju čovjeku. Na crtežima nema prostora. Objekti se raspoređuju po
papiru u naizgled slučajnom poretku. U početnoj fazi primarnih simbola dijete ne razlikuje boju od
olovke. Prvi počeci izražavanja bojom kreću se postupno od obojene crte prema obojenoj plohi. Dijete
preko doživljaja pigmenta boje koji istražuje i ispituje prstima, ponekad i kušanjem, kreće ka obojenoj
plohi kao nečemu bitnom za izražavanje bojom. Najprije otiskuje i razmazuje boju prstima po papiru, da
bi postupno, uz dobrog metodičara, upoznalo igru kistom i bojama, oslikavanje površine papira itd.
Napredak djeteta u fazi primarnih simbola vrlo je velik, jer se na kraju te faze spajaju razum i oko, ruka i
predmet: dosad je oko slijedilo ruku, sada ono počinje upravljati, misao počinje obuzdavati motoriku, a
polagano u dječiji crtež prodiru uticaji vanjskog svijeta, te govorimo o prvim pokušajima složene
simbolizacije.

Faza sheme – izražavanje složenim simbolima (4-6 godine)

Na kraju faze izražavanja primarnim simbolima djeca uočavaju slučajnu sličnost svojih crta s predmetom
te počinju davati imena crtežima koje nacrtati. Davanje imena jeste pridavanje značenju, što znači da uz
sam akt crtanja nastaje i misao. Crtež kod djeteta izaziva misaonu sliku – predodžbu. Kasnije je likovna
aktivnost svjesno pokrenuta od prethodno zamišljene ideje.
 18

I faza: likovna aktivnost – likovno djelo – misaone operacije

II faza: misaone operacije – likovna aktivnost – likovno djelo

U prvoj fazi misaone opreacije su posljedica praktičnog rada a u drugoj misaone operacije su uzrok, a
likovno djelo posljedica. Dakle, likovna aktivnost pokreće misao u prvoj fazi, dok će u drugoj fazi misao
pokrenuti likovnu aktivnost. Ovo je važan moment spoznaje. Kad misao pokreće aktivnost, dijete počinje
crtati na osnovu određenog plana, a još mu je osnovna, prvobitna ideja promjenjiva. Crtanje samo bilježi
tok njegovih misli: počinje mišljenje u kompleksima, a crtež slijedi takav misaoni tok. Likovna ostvarenja
djece postaju sredstvom komuniciranja. Simboli, čini se, nisu toliko sredstvo komunikacije s vršnjacima ili
odraslima, koliko komunikacija sa samim sobom. Pokazalo se da djeca ponekad sa sobom razgovaraju
dok slikaju, kao da razgovaraju sa objektima koje slikaju.

Moramo biti oprezni i ne zaključivati prerano kad kao odrasli vidimo prepoznatljive forme da je dječiji
pokušaj realizma loša imitacija stvarnog svijeta. Uz ljudski oblik se na prvim crtežima pojavljuju i stvari
bliske djetetu, one koje imaju za njih neko značenje. To su najčešće životinje-ljubimci, kuća, crveće i
cvijeće koje je dijete nekad dodirivalo i sl. Crteži ove faze razvoja djetetove likovnosti ispunjeni su
složenim simbolima koji se ne odnose na konkretne objekte nego na njihove značajke ili na akciju. Neki
od simbola predstavljaju žurbu, skakanje, plesanje, zvukove, a ponekad nevrijeme, oluju, vjetar itd. čak i
kad postoji vizualna reprezentacija, dodaju se još uvijek i linije koje označavaju nevizuelna obilježja. Svaki
se objekt ili osoba prikazuje kao posebnost. Unutar lika dijelovi su crtani u međusobnom odnosu, tj. usta
i oči neke osobe mogu biti smješteni unutar glave, ali će zato druga osoba lebdjeti iznad prve i kao da
među njima nema nikakva odnosa. Dijete katkad papir i zarotira, kako bi prazan prostor bio pristupačniji
za crtanje pa gotov crtež prikazuje ljude kako stoje na glavi.

Crtež čovjeka u ovoj fazi u ovom razdoblju sadrži: krug sa detaljima elemenata lica
i noge i rjeđe ruke. Taj oblik ljudske figure naziva se punoglavcem. Čovjek je motiv
koji dijete prvo radi, glava, oči i usta su neizostavan dio , a broj udova i broj prstiju
varira. Postepeno se povećava broj detalja i način prikazivanja. Ljudska figura
dopunjuje se dodacima.

Često se govori o pretjeranom izduživanju pojedinih dijelova tijela, primjerice

nogu i ruku. Crtež te faze nema namjeru postići fotografijsku sličnost; on želi upozoriti i poručiti. Ono što
mi vidimo kao iskrivljenje, dijete ne vidi. Nema izvinjavanja zbog dugačkih ili velikih ruku ili malih nogu, u
djetetovom izrazu nema ničega pogrešnog. Dijete se oslanja na usvojene šeme naročito u crtanju
nepoznatih tema.Često kao početan oblik koriste šemu za poznate teme, koju onda dodatno oblikuju. U
4. i 5. godini čovjek dobiva tijelo, ruke i noge, a kosa označava spol; udovi dobivaju debljinu. Javlja se i
predimenzioniranje važnijih dijelova (velike uši za slušanje zanimljive priče ili učiteljica koja pokazuje
slikovnicu) te osnovni pokreti. Javlja se i emotivna proporcija (ono što je veće uglavnom predstavlja
emocionalnu težinu tj. djetetu je važnije).
 19

U ovoj fazi primjećujemo i promjene u djetetovom likovnom izražavanju. Važno je naglasiti da se tempo
razvoja kod djece vrlo razlikuje. Neke figure smještaju se na rub papira koji simbolizira liniju tla gdje
figure stoje. Figure, dakle, više ne lebde u zraku: one imaju ispravan položaj. Počinje se primjećivati i
posebno nacrtana linija koja označava nebo ili linija koja označava tlo. Najveća promjena primjećuje se u
prikazu ljudskog lika: ne zadovoljava više reprezentacija glava – noge, pojavljuje se tijelo, ruke izlaze iz
njega a ne iz glave, a završavaju prstima, iako ne uvijek valjanog broja. Noge su uglavnom naznačene
dvostrukom crtom, sa naznakama stopala, cipela, čak nožnih prstiju. Pojavljuju se kosa i naznaka odjeće.
Dijete crta čitavu osobu – ili da bi komunicirao sa njom ili zato što sada više ne može detalj izdvojiti iz
cjeline. Nakon početne igre kistom u bojama u fazi primarnih simbola, dijete se može na složeniji način
izražavati bojom, ako ga potičemo motivima njemu bliskim i bogatim likovnim sadržajima vezanim za
boju. Boja može na crtežu naglasiti ono što je dijete spoznalo i što drži važnim, npr. srce lika ili krv što je
potekla iz nožem ubijenog čudovišta, jezik krave, crvenu krijestu na glavi kokota, zeleno oko mačke itd.

Ponekad dijete upotrebljava veliku količinu boje, a to je povezano sa željom da prekrije površinu papira,
ne da nešto prikaže. U fazi složenih simbola važnu ulogu počinje dobijati dječija vizuelna memorija, jer
sada dijete postaje sposobno dozvati u sjećanje vizuelne predodžbe. To je drugačija sposobnost od
jednostavnog prepoznavanja sličnosti ili svijesti o određenom odnosu izmešu onog što je nacrtano i
nekog objekta ili akcije. U ovoj fazi je dijete sposobno, kad zaželi, reproducirati simbol za neki objekt.
Crtež postepeno poprima oblik sve sličniji onom u stvarnosti.

Jasno je da dijete ove faze izražava svoje iskustvo, a ne pokušava fotografijski vjerno reproducirati oblik
što ga vidi. Kad bi i posjedovalo senzomotoričke pretpostavke za vjernu reprezentaciju okoline, još bi
uvijek u tom bilo ograničeno razinom svoje spoznaje; njegova percepcija ograničena je egocentričkom
perspektivom i aktivnim odnosom prema predmetima i prostoru. Dok crta, dijete ne reproducira, ono
stvara, rekreira svoj doživljaj, svoj svijet. Osnovna je značajka cilja i namjere djetetove likovne aktivnosti
da ona nije usmjerena na proizvod, nego sukcesivno na akciju, na proces, a zatim i na komunikaciju –
priču. Kriteriji uspješnosti u samom su djetetu, nagrada je u samom zadovoljstvu stvaranja. To je
intrinzična satisfakcija kakva je gotovo nedokučiva u odrasloj dobi. To je prava „radost stvaranja“ –
radost radi radosti, ne radi stvaranja.

Faza intelektualnog realizma (6.-11. godine)

Javlja se realizam u dječjim crtežima. U razvoju djeteta događa se niz fizičkih, fiziologijskih i duševnih
promjena. Doba kasnijeg djetinstva (6-11. godine) u našem odgojno-obrazovnom sistemu je obuhvaćeno
razdobljem razredne nastave. Poznato je da se tada kod djece javlja jaka želja da ih sredina prihvati te da
se uključe u društveni život razreda. Uspješno uključivanje uveliko utječe na sretno djetinstvo pojedinca.
Ako se dijete iz bilo kojeg razloga ne uspije uključiti u život i društveno ponašanje razreda, ono će postati
nezadovoljno i nesretno. Taj neuspjeh u uključivaju može ostaviti velike posljedice na njegovu
društvenost i prilagodljivost novim sredinama i situacijam u kojima će biti tokom svog daljnjeg života.

U ovom razdoblju života svakog pojedinca koji se uključuje u jednu grupu, uz uspostavljanje kontakata s
vršnjacima dolaze i prvi ozbiljni zadaci, prepreke i teškoće. Istovremeno, dijete prelazi u višu fazu
likovnog razvoja koju nazivamo fazom intelektualnog realizma. Pojavljuju se počeci apstraktnog
mišljenja, njegov je verbalni izraz bogatiji, a sposobnosti likovnog izražavanja mnogo veće. Međutim,
dijete još uvijek u svoje predožbe upliće maštu, koja je snažna i ostavlja duboke tragove na dječije
 20

emocije i postupke. Dijete ne može još uvijek analizirati svoja psihička stanja i nema velike razlike
između emocionalnog i intelektualnog doživljavanja svijeta. Ono spontano i prirodno shvata svijet, u
njemu sudjeluje i tako ga spoznaje. Izražavajući se likovno – spontano, ono postupno usvaja likovne i
kompozicijske elemente u svom radu. Prijelaz iz faze sheme u fazu crtanja oblika i pojava, a samim tim i
u višu fazu psihičkog života, treba pedagog pravilnim postupcima usmjeravati i što više olakšavati.
Dešava se, međutim, da se zbog nepoznavanja dječijih likovnih spoznaja i mogućnosti, nameće djeci baš
u prvom razredu osnovne škole (kada djeca mijenjaju sredinu i imaju teškoća u svladavanju novih
pojmova) šablonizirani način rada, koji negativno djeluje na daljnji stvaralački razvoj likovnog dječijeg
izraza. Djeca u prvom razredu fascinirana su svojim aktivnostima. Percepcija im je ponekad vrlo izoštrena
za detalje. Poticaji za likovno izražavanje sve su raznovrsniji. Dolaze iz svega što zapažaju o okolini.
Likovni i kompozicijski elementi potiču nevizualne komponente, a svi zajedno čine jedinstvo razvoja
likovnosti. U rad se sve više unosi sistem, a likovni sadržaji se koriste prema ideji učenika. Dijete
postavlja razna pitanja i raduje se svojim uspjesima. Tako se njegov likovni izraz i spoznaja svijeta sve
više razvija i bogati. Dijete posjeduje određenu količinu znanja o oblicima koje varira, te se tako likovno
izražava.

Možemo razlikovati neke načine likovnog izražavanja u ovoj fazi:

1. transparentni prikaz,
2. prikaz akcije u fazama kretanja,
3. emotivna proporcija,
4. prevaljivanje oblika,
5. rasklapanje oblika,
6. vertikalna perspektiva,
7. obrnuta perspektiva,
8. poliperspektiva.

Transparentni prikaz

Ako dijete naprimjer crta kuću, ono ne prikazuje samo fasadu kuće, nego i enterijer sa svim predmetima
koje voli. Ovdje se radi o viđenju koje je rezultat znanja i predodžbe.

Prikaz akcije u fazama kretanja

Ponekad dijete prikazuje akciju u određenom vremenskom slijedu. Naprimjer, ako crta igru loptom, ono
će prikazati kako uzima loptu, kako ju udara, a potom kako ona pada preko ograde (vremenski slijed).
 21

Emotivna proporcija

Emotivna proporcija znači da dijete predmete i likove koji za njeg predstavljaju nešto važno znatno
povećava, a ostale crta kao manje bez obzira na njihovu stvarnu veličinu. Ili, ako su djetetu dva lika
jednako važna, npr. slon i miš, ono će ih likovno izraziti kao jednako velike jer nema razloga da budu
različite veličine. Dječija djela nam, dakle, ne govore samo o naslikanom liku nego i o samom djetetu.

Prevaljivanje oblika

Ako je dijete potaknuto da

crta svoju obitelj za
stolom, vidjet ćemo da ono
osobito ne mari za liniju
tla već, dok crta, okreće
papir kao da svaka figura
ima svoje tlo. Stoga nam se
čini da su oblici
prevaljeni na tlo.
 22

Rasklapanje oblika

Rasklapanje oblika često nalazimo u prikazu kuća. Pojedinu kuću dijete sagledava s prednje, zadnje i sa
bočnih strana. Piaget tumači rasklopljeni crtež egocentrizmom percepcije, tj. nesposobnošću zauzimanja
objektivnog stava, te sukcesivnim jednačenjem sa svakom stranom objekta. Kuće su sagledane s
prednje, zadnje i bočnih strana, transparentnost kuća i prevaljenost drveća:

Vertikalna perspektiva

Prostor dijete izražava nizanjem oblika tako da se ono što je bilo u prvom planu nalazi u donjem dijelu
slike, a što je prostorno dalje, nalazi se iznad ovog. Dakle, oblici se okomito nižu jedan iznad drugog.
 23

Obrnuta perspektiva

Česta pojava u prikazivanju prostora i prostornih objekata jeste iskrivljivanje viđenog, najčešće tako da
dobijamo obrnuti dojam: ono što je prostorno dalje prikazuje se kao veće, ono što je prostorno bliže kao
manje.

Poliperspektiva

Dijete objekt posmatra i izražava istovremeno s raznih strana, raznih uglova gledanja, raznih gledišta i
stajališta. Na prikazu se mogu pojavljivati predmeti i likovi gledani odozgo (iz ptičije perspektive), a drugi
frontalno ili sa strane. Tako crtež dobija u svom likovnom izrazu obilježja djetetove nadrealne fantazije i
sna.

U fazi intelektualnog realizma dijete povlači liniju hrabro, bez straha. Djetetov crtež nastaje odlučnim
potezima, punim neke napetosti i svježine. Dijete ima smisla za karakteristike pojedinog materijala i
spontano izražava ljepotu linije kao likovnog elementa. Isto tako, u ovoj fazi, zbog negativnih utjecaja,
dijete precrtava, a ravne linije povlači linijarom. Uticajem stripova i likovno nekvalitetnih slikovnica, neka
djeca gube originalni izraz i osjećaj za unutarnju napetost crteža, za likovnu ljepotu tvrdih i mekih, širokih
i tankih linija.

U području slikanja, na početku ove faze djeca još ne mare za obojene plohe – obrisna linija je kod neke
djeca važnija od činjenice. Tako će npr. učenik prvog razreda nacrtati kamion crvenom konturnom
 24

linijom, a kad ga pitamo koje je boje kamion, reći će crvene. Za njega crvena kontura/obris označava
boju opisanog objekta. Odabiranje boje ovisi o raspoloženju učenika pa one odaju njegove boli i radosti.
Učenike se u ovoj fazi postupno usmjerava prema uočavanju lokalnih boja i njihovih hromatskih i tonskih
vrijednosti, npr. crveno kao jabuka, kao šipak, žuto kao limun, kao dinja i sl. Pojavljuju se crtačke,
slikarske i plastičke strukture i teksture kojima se izražava građa predmeta ili karakter površine. Za neke
učenike, likovno izražavanje predstavlja katarzu, emocionalno pražnjenje.

Iskustvo što ga je dijete dosad steklo, lagani prijelaz apstraktnom načinu razmišljanja, postepena
likovno-tehnička zrelost, prilagodljivost različitim uvjetima, omogućuje da na ovom stepenu ono
postigne izvanredna i zanimljiva likovna ostvarenja, pod pretpostavkom pravilna vodstva od strane
pedagoga. Zbog svega toga, ovo razdoblje nazivamo zlatnim dobom dječijeg likovnog izražavanja i
stvaranja.

Faza vizuelnog ili optičkog realizma (11-14. godine)

Javljaju se:

 trodimenzionalni crteži,
 interindividualne razlike u crtežima sve manje,
 tendencija što tačnijeg prikaza realnih odnosa i veličina.

Dakle, razvoj psihofizičkih sposobnosti, napose interes za vlastitu ličnost i sredinu, uvjetuju daljnje
razvijanje likovnog izražavanja. Razdoblje označavamo kao vizuelni realizam. Karakteriše ga realističnije
izražavanje objekata. Samo razdoblje bogatije je detaljima, proporcije su skladnije, napose kod figura, a
isto je i sa prostornim odnosima.

U općem, pa i u likovnom razvoju, od izuzetne je važnosti kriza koja nastaje pojavom predpuberteta i
puberteta. U pubertetu započinje proces osamostaljivanja djetetove osobe – formiranje njegovog
karaktera i lika. Proces se očituje kao sukobljavanje djeteta sa sredinom i izdvajanje osobnosti iz sredine.
To katkad dovodi do povlačenja u sebe, usamljenosti, a potom do potrebe za druženjem, drugarskom
pomoći, razumijevanjem odraslih itd. Mašta adolescenata, koja više nije dječija, nego mašta čežnje
pomoću koje on podnosi sve tragedije u sukobu sa sredinom, osigurava daljnji razvoj mlade osobe. Posle
ovog razdoblja mašta sve više ostaje u pozadini, što osiromašuje psihički život i likovni izraz mnogih.
Samo u prirodno nadarenih mašta ostaje dugo aktivna, te može doći i do „ponovljenog puberteta“.

Ne bismo smjeli dopustiti da interes za likovnu umjetnost u ovoj dobi opada. Zadatak likovnog pedagoga
je da svoj rad tako organizira, da učenike već od njihove 13. godine pripreme da s potrebnim znanjem i
iskustvom uđu u pubertet, tako da im se mašta može angažirati i na području likovnog izražavanja. U
ovoj fazi prevladani su elementi prethodnih faza: slika se gradi kao cjelina, ne nastaje od pojedinačno
sastavljenih dijelova. Napušteni su prijašnji načini prikazivanja prostora i sve je podložno određenoj
(konvencijskoj) perspektivi. Učenici u ovom razdoblju postupno svjesno usvajaju geometrijsku, zračnu i
kolorističku perspektivu.

Crteži djece u ovoj dobi:

 manje pogodni za izražavanje emocija;

 uniformnost crteža;
 oduzimanje kreativne kvalitete u korist konvencija.
 25

Prisutno je i:

 Zanemarivanje onog što se zna o predmetima radi uspostavljanja prividnih odnosa.

 Likovni izraz se približava izrazu odraslih.

Javljaju se:

1. geometrijska perspektiva
2. atmosferska perspektiva
3. koloristička perspektiva

Geometrijska (linearna) perspektiva se temelji na iluziji da se stvari koje su udaljene od nas smanjuju. U
geometrijskoj se perspektivi udaljavanjem od gledišta objekti linearno smanjuju razmjerno s
udaljenošću, tj. objekti koji su jednake veličine, prikazuju se to manjima što su udaljeniji od gledišta.
Vertikalni pravci pri tome ostaju vertikalni, horizontalni ostaju horizontalni, dok slike ostalih uzdužnih
pravaca općenito nisu paralelni, već postaju dijagonale koje se sijeku u jednoj ili više tačaka. Budući da se
linearna perspektiva temelji na prirodnom zakonu da se udaljavanjem od gledišta objekti
linearno/geometrijski smanjuju, njome se stvara vjeran osjećaj trodimenzionalnosti prostora.

Atmosferska perspektiva je nadopuna geometrijskoj perspektivi jer stvara dodatnu iluziju dubine na slici
a karakteriziraju je tri promjene:

 Obrisi - u prednjem planu su oštri, a u daljini se omekšavaju;

 Tonovi boja - u prednjem planu intenzivni i kontrastni, u daljini blijede;
 Spektar boja - blizu tople i one koje jesu, u daljini se reduciraju na modre.

Koloristička perspektiva se zasniva na optičkom svojstvu toplih boja da djeluju ekspanziono,

približavajuće, te hladnih boja da djeluju introvertno, udaljavajuće. Stoga se u kolorističkoj perspektivi
prednji planovi boje toplim bojama (crvenom, žutom i narančastom), a udaljeniji planovi hladnim
bojama (plavom, zelenom i ljubičastom). Za razliku od atmosferske, udaljeni oblici u kolorističkoj
perspektivi ne gube boju, oštrinu i jasnoću obrisa, već i intenzitet i oštrina obrisa ostaju jednaki u svim
planovima slike, a boje se slobodno biraju unutar pravila o toplo-hladnom udaljavanju i približavanju.

22. INDIVIDUALNE RAZLIKE MEĐU UČENICIMA

Zakonitosti u likovnom razvoju otkrivaju i određena odstupanja uvjetovana različitim faktorima:

 uticajima sredine,
 savremene likovne umjetnosti,
 novih vizuelnih medija,
 masovnom likovnom kulturom, nacionalnom tradicijom,
 socijalnim statusom djece,
 psihološkom strukturom ličnosti (mentalno/drugo zaostajanje),
 individualnim razlikama među učenicima.

Likovni proces i likovni rezultat ovise od:

1. likovnih faktora,
2. likovno kreativne snage pojedinca.
 26

Likovni faktori su karakteristike koje likovnu aktivnost izdvajaju od drugih aktivnosti.

Likovno-kreativni faktori su:

1. tačno opažanje,
2. osjetljivo opažanje (senzibilitet),
3. vizuelno pamćenje,
4. likovno- kreativno mišljenje,
5. mašta,
6. emocije,
7. motorička spretnost,
8. motorička osjetljivost (senzibilitet).

Individualne razlike u razvoju likovnih sposobnosti ovise od rasporeda i odnosa pojedinih likovnih faktora
u pojedinačnom subjektu, koji mogu biti uvjetovani vanjskim i unutrašnjim razlozima.

23. LIKOVNI TIPOVI DJECE

Dijelimo ih prema:

1. konstelaciji likovnih faktora,

2. naklonosti za pojedina izražajna sredstva,
3. karakternim osobinama pojedinca.

Podjela prema likovnim faktorima:

1. vizualni tip,
2. imaginativni tip,
3. intelektualni tip,
4. ekspresivni tip,
5. senzitivni tip,
6. tip likovnog pamćenja,
7. analitički tip,
8. sintetički tip,
9. motoričko-tehnički tip,
10. nespretni tip.

Vizualni tip

 Oslanja se na tačno i osjetljivo opažanje, pa teži da mu izraz bude „realan“.

 Lako se izražava na motivima iz neposredne stvarnosti.
 Naklonjen je pasivnom bilježenju utisaka.
 Imitativnost i naturalizam prisutni, ne angažuje u dovoljnoj mjeri ni svoj intelekt.
 Naklonjen je prenošenju vizuelnih utisaka iz spoljašnjeg svijeta na svoj rad.

Crteži takvog djeteta su:

 objektivistički i tačni,
 bez uzbuđenja i stava.
 27

Dužnost nastavnika jeste nuđenje raznih materijala i različitih zadataka, da bi izbjegao pasivnost i
uključivao likovne elemete u izraze.

Pogodni su zadaci iz:

 primjenjene umjetnosti,
 mozaik,
 grafika,
 a upotrebljena sredstva onemogućavaju naturalizam.

Fantastični motivi, rad na osnovu muzike, slobodno komponovanje apstraktnih oblika polučit će
pokretanje mašte.

Imaginativni tip

 Oslanja se na maštu i osjećanje.

 Naklonjen maštovitim motivima, koje realizira na neobičan i neočekivan način.
 Zanemaruje vizuelne podatke.
 Radije crta neobične i uzbudljive scene iz bajke i slobodnije tematske zadatke, nego one koje
traže veću vizuelnu tačnost.
 Ponekad se i poznati objektivni motiv kod ovog učenika pretvara u zanosnu erupciju boja i
neobičnu kompoziciju.

Pomoću pravilnog pedagoškog postupka moguće je ovakvom učeniku obogatiti fond predstava. U tom
slučaju takvi učenici predstavljaju tip koji neprekidno napreduje u likovnom izražavanju.

Intelektualni tip

 Oslanja se na vizuelno pamćenje i likovno-kreativno mišljenje.

 Racionalno planira i izvodi svoj rad.
 Uspješno ostvaruje likovno rješenje.
 Smišljeno prilazi radu, najčešće ima i jasne vizuelne predstave.
 Prije samog rada, izaziva u svijesti predstave konačnog izgleda slike ili crteža.
 Ovaj tip djeteta radi sistematično i teži da sve podatke na crtežu definiše.
 Dijete se ne uzbuđuje motivom u većoj mjeri, pa crteži ponekad djeluju hladno.

Dužnost vaspitača je da:

 ukazuje na uzbudljive motive,

 navodi da se motivi riješe snažnije koloristički kako bi se pokrenula emocionalnost djeteta.

Ekspresivni tip

 Oslanja se na emocije, ne planira postupak.

 Prepušta se spontanosti i trenutnim impulsima.
 Odgovaraju mu uzbudljivi i osjećajni poticaji.
 U rad ulazi bez prethodne predstave o konačnom izgledu crteža, a u samom procesu izražavanja
otkriva svoja osjećanja i nalazi način za rješavanje teme.
 Gotova slika ili crtež, za njega su isto tako otkriće kao i za posmatrača.
 28

 Na radovima se osjeća se toplina i žar stvaranja.

Ponekad se dešavaju i promašaji:

 posljedica nedovoljnog angažovanja mašte ili

 nedovoljne tehničke umješnosti.

Ako ovakav rad uspije, on djeluje uzbudljivo, iako mu nedostaju mnoge pojedinosti u prikazivanju
detalja na objektima. Ovakvim učenicima treba, pomagati da postepeno obogate vizuelne predstave i
tehničku sposobnost, čime bi se njihov ekspresivni izraz obogatio.

Senzitivni tip

 Pretežno se oslanja na osjetljivo opažanje (senzibilnost).

 Zapaža neobično i izuzetno; likovno se angažira na neobične i čudne poticaje.

Tip likovnog pamćenja

 Oslanja se na vizuelno pamćenje.

 Slijedi likovnu ideju, likovnu strukturu koja mu se čini likovno najbolja.

Ovaj učenik će najbolje ostvariti zadatke iz teorije oblikovanja, ako ima izvjesno stečeno iskustvo o
zakonitostima likovne strukture.

Analitički tip

 Pretežno se oslanja na analitičko opažanje i mišljenje.

 Polazi od detalja, koji često razgrađuju cjelinu.
 Njegov rad djeluje isitnjeno, a cjelina se dobija povezivanjem detalja koji su nosioci likovne
strukture.

Sintetički tip

 Pretežno se oslanja na sintetičko opažanje i mišljenje.

 Izražava pojednostavljenje forme i osnovne odnose.
 Njegov rad djeluje svedeno na osnovne karakteristike, uprošćeno i konstruktivno čisto.
 Polazi u svom radu od cjeline.
 Komponuje u masama.
 Poslije toga obrađuje pojedinosti.

Motoričko-tehnički tip

 Pretežno se oslanja na tehničku spretnost, pa mu je rad vješto izveden, ponekad rutinski.

Nespretni tip

 Ima nedovoljnu tehničku spretnost.

 Ponekad se oslanja na motoričku osjetljivost.
 Odaje utisak nevještine i nepotpunosti.

Podjela prema naklonosti za likovno izražajnim sredstvima:

 29

1. koloristički tip,
2. grafički tip,
3. konstruktivni tip,
4. impulsivni tip,
5. prostorni tip,
6. dekorativni tip.

Koloristički tip

 U izrazu se pretežno oslanja na boju,

 Rad mu je izveden intenzivnim bojama i delikatnim kolorističkim nijansama,
 Djeluje plohama i sugestivnim bojama.

Grafički tip

 U izrazu se pretežno oslanja na liniju.

 U linearnom izražavanju postiže vrijednije rezultate.
 Ako radi bojom grafički elementi su i tada vidljivi i naglašeni.

Konstruktivni tip

 Pretežno se oslanja na čvrst raspored likovnih elemenata, koji djeluju geometrijski i jasno.
 Gradi izraz od skladnih dijelova koje povezuje u čvrstu arhitekturu izraza.

Impulsivni tip

 U izrazu se pretežno oslanja na spontanost i invenciju u pogledu rasporeda likovnih elemenata.

 Sam izraz djeluje labilno.
 Manje se obazire na cjelinu i čvrstinu izraza, a više na svoju reakciju i hitrinu neposrednog
izražavanja.

Prostorni tip

Prostornom tipu pripada dijete čiji se izraz temelji na prikazu prostora i nalazi najbolja rješenja da ga
likovno izrazi, oslanjajući se na vizualni osjećaj.

Dekorativni tip

Osjeća površinu hartije, kolorističke mrlje i njegov izraz predstavlja dekorativnu šaru bez sigurnijeg
vizuelnog oslonca na objekte u stvarnosti.

Prema karakteru ličnosti učenike dijelimo na sljedeće tipove:

1. brz,
2. spor,
3. pedantan,
4. površan,
5. aktivan,
6. pasivan.
 30

S obzirom na način kako učenik pristupa izvođenju rada, razlikuje se površni i pedatntni tip. Već sam
naziv kazuje da površni tip lahko prilazi rješenju, brzo se zadovoljava rezultatom i nije istrajan, dok
pedantni tip svaki detalj izvodi s naglašenom pažnjom i preciznošću. S obzirom na mogućnosti aktiviranja
učeničkih sposobnosti razlikuje se aktivni i pasivni tip djeteta. Aktivni tip lahko prihvata sugestije i lahko
pokreće svoju likovnu aktivnost, dok se pasivni tip teško angažuje i tromo prilazi radu. Kombinacijama
sposobnosti brzine i istrajnosti u radu, može se dalje razlikovati brz i istrajan tip, brz i površan tip, spori i
istrajan i spori i površan tip. Vaspitač svakako mora imati u vidu tip svakog učenika jer prema svakom
mora podešavati svoj vaspitni utjecaj i rad. Pri tome treba imatu u vidu da nema čistih tipova, već
pojedini učenici naginju određenim tipovima ili predstavljaju kombinacije više karakteristika određenih
tipova.

U vezi sa likovnim tipovima učenika može se pratiti zastupljenost pojedinih tipova na pojedinim
uzrastima:

1. i 2. razred:

 ekspresivni, koloristički;
 imaginativni i senzitivni;
 dekorativni i impulsivni.

3. razred:

 ekspresivni i koloristički;
 dekorativni i prostorni;
 vizuelni, senzitivni i grafički.

4. razred:

 ekspresivni,
 koloristički i vizuelni,
 dekorativni, grafički i
 prostorni.

24. DJEČIJI I UMJETNIKOV LIKOVNI IZRAZ

Neki likovni pedagozi izjednačavaju dječiji rad sa radovima odraslih umjetnika pojedinih stilova, što nije
uredu. Ne možemo, naime, usporediti dječiji likovni izraz sa rezultatom intelektualne umjetničke
kombinacije likovnih i kompozicijskih elemenata, niti ga možemo tretirati kao svjesnu likovnu redefiniciju
stvarnosti. Djeca polaze od promatranja, prirodno su spontana i emotivna a vizualno-likovno sazrijevaju
postupno. U razmatranju vizuelno-likovnog odgoja i obrazovanja treba računati na spontanost dječijeg
izraza. On je plod dječijih psihičkih mogućnosti i inspiracija – poticaja iz djetetove sredine. Svoj doživljaj
dijete pretapa u shvatanje svijeta, njegov način doživljavanja i izražavanja, što je osnova razumijevanja
dječijeg likovnog stvaralaštva. Kao što kaže pjesnik: „Djeca su čarobnjaci mirisa, boja i zvuka i niko nije
veći majstor u otkrivanju tih titravih tajni od djece. Djeca su genijalna u oduhovljavanju pojava. Radosti
jedne poslijepodnevne rasvjete, muzikalnu ljepotu mjesečine pod krošnjama kestenova, noću vožnju u
vozu ne može doživjeti svečanije od djeteta – niko. (...)“ (Krleža).
 31

Dakle, na osnovu navedenog, konstatujemo:

Dječiji likovni izraz:

1. polazi od promatranja,
2. prirodno je spontan i emotivan,
3. vizuelno–likovno sazrijeva postupno.

Umjetnikov likovni izraz:

1. rezultat intelektualne umjetničke kombinacije likovnih i kompozicijskih elemenanta,

2. svjesna likovna redefinicija stvarnosti.

25. DIJETE I LIKOVNA KREATIVNOST

„Svako dijete je umjetnik, no problem je kako ostati umjetnikom nakon što dijete odraste. Kao dijete
sam crtao kao Raphael, no kad sam odrastao trebao mi je cijeli život da ponovno počnem crtati kao
dijete.“ (Pablo Pikaso)

Likovnost dijete istražuje od trenutka kad počne istraživati svijet oko sebe. Od najranije dobi sasvim
nesvjesno dijete zadovoljava svoju potrebu za stvaralaštvom: modelira, gradi, kombinira, crta, slika…
Radost zbog tog čina, tada kao i godinama kasnije, jednaka je i nezaobilazna životna potreba.

Gardner u svojoj Teoriji višestrukih inteligencija kaže da je tradicionalni koncept inteligencije preuzak,
zanemaruje druge tipove i vrste inteligencija koje su za uspješno funkcioniranje čovjeka jednako važne
kao i klasična. On razlikuje:

 vizualnoprostorna,
 logičkomatematička,
 verbalnolingvistička,
 glazbena,
 tjelesnokinestetička,
 interpersonalna i intrapersonalna inteligencija.

Za logičko-matematičku i verbalno-lingvističku se navodi da su najzastupljenije u tradicionalnom

obrazovanju.

Malchiodi navodi da se osnovne postavke kreativne terapije temelje na ideji da se osobine pojedinaca
odražavaju u njihovim radovima, te da stvaralački likovni proces može biti sredstvo izražavanja i
terapijske komunikacije. Terapijski rad s djecom složen - dječji crtež multidimenzionalan, odražava:

 dječje osobno iskustvo i osjećaje,

 stupanj razvoja,
 sociokulturne utjecaje i
 kontekst u kojem djeca stvaraju.

Fromm naglašava da je korijen kreativnog rada u sposobnosti čuđenja koju posjedujju djeca i oblino ju
koriste u igri. Kerschensteiner kaže da emocije svojim intenzitetom označavaju početak kreativnog rada.
Karlavaris pojmom kreativnost obuhvata splet obilježja intelekta i osobnosti, motivacije, emotivnosti i
drugih faktora koji u svojoj koncentraciji i usmjerenosti predstavljaju osnovu stvaralaštva. Kreativnost je
 32

sposobnost povezivanja dosad nepovezanih informacija i na taj način iznalaženje novih rješenja. Radi se
o procesu koji se odlikuje otvorenošću duha, prijemčivošću za okolni svijet, željom za promjenom,
maštom, invencijom, originalnošću, darom pronalaženja, smislom za bitno, kritičnošću itd.

26. RAZVOJ KREATIVNOSTI KROZ LIKOVNU KULTURU

Rano bavljenje likovnim aktivnostima i umjetničko obrazovanje poboljšavaju i druge aspekte spoznaje.
Likovne aktivnosti potiču:

 fokusiranje, usmjeravanje pažnje,

 opuštanje cijelog organizma,
 razvoj divergentnog mišljenja kroz upotrebu različitih materijala,
 rješavanje likovnih problema, eksperimentiranje i traženje novih spoznaja.

Kako njegovati i razvijati likovnost kod djeteta

 uvažavanje i prihvaćanje dječjeg autentičnog likovnog izraza,

 omogućavanje pristupa raznolikim likovnim materijalima i tehnikama,
 osiguravanje vremena i prostora za likovne aktivnosti,
 upoznavanje djeteta s likovnom umjetnošću putem slikovnica, reprodukcija, posjeta galerijama i
muzejima.

Mogućnost uticaja na likovnu kreativnost

1. Ranije shvaćanje stvaralaštva: stvaralaštvo je proces kojim izuzetno odabrani pojedinci stvaraju
djela visoke vrijednosti.
2. Savremeno shvaćanje: kreativnost se posmatra kao opći ljudski potencijal.

Promjena gledišta otvorila je nova pitanja o prirodi dječije likovne kreativnosti, koja su važna za praksu
likovnog odgoja:

1. Pitanje kontinuiteta kreativnosti – razmatranje kreativnosti odrasle osobe kao rezultata razvoja i
sazrijevanja njegovog djetinjeg stvaralaštva.
2. Da li je dječiji kreativni proces i proces zrelog stvaratelja u osnovi isti, i može li se mjeriti istim
mjerilima, onda kad su konačni produkti oba procesa slični po formi, ideji i tehničkim obilježjima.

Divergentno mišljenje

Likovna kreativnost je rezultat operacija koje nazivamo divergentnim mišljenjem. Kreativnost je suprotna
konformizmu. Kreativnost je pristup problemu. Za proizvodnju novog djela potreban je fond znanja i
iskustva – stvaranje novih spojeva.

Odrednice kreativnosti:

 povezivanje ranije nepovezanih stvari,

 djelatnost koja daje originalne produkte visoke društvene vrijednosti.

Divergentno mišljenje prema Guilfordu:

1. redefinicija – nova upotreba likovnih sadržaja,

2. osjetljivost za probleme – sposobnost otkrivanja likovnih problema,
 33

3. fluentnost – raspolaganje bogatstvom ideja,

4. originalnost – sposobnost da se otkriju potpuno nove ideje,
5. elaboracija – razrađivanje originalne ideje u detalje,
6. fleksibilnost – lako napuštanje uhodanih puteva.

Kreativnost obuhvaća dva usko vezana pojma:

1. Proces – Divergentno mišljenje – pretpostavka dolaženja do novog likovnog djela.

2. Produkt – Novo likovnog djelo – potrebno je znanje, iskustvo, mogućnost povezivanja
međusobno udaljenih dijelova iskustva.

S druge strane umjetnik mora:

 biti slobodan od iskustva,

 zanemariti ograničenja oblika
 imati neopterećen, spontan pogled.

Šta od svega ovoga možemo očekivati od djeteta?

U dječijem likovnom izražavanju više očekivati kreativni proces, manje kreativno realiziran likovni
produkt.

Ako je proces kreativno vođen i likovni produkt će biti kreativan. Na početku dječijeg likovnog
izražavanja nema povezivanje starog iskustva u nove kombinacije; dijete prvi put uočava, otkriva i
izražava otkriveno.

Razvojni stupnjevi kreativnosti (prema Tayloru)

Razvoj kreativnosti:

1. kreativnost spontane aktivnosti – samostalno izražavanje, spontani djetetov izraz;

2. kreativnost usmjerene aktivnosti – spontano izražavanje uz svjesno nastojanje za poboljšanjem
postizanjem “sličnosti” s realnim objektom;
3. kreativnost invencije – opažanje i izražavanje novih likovnih odnosa;
4. kreativnost inovacije – donošenje značajnih promjena u likovnom izrazu unošenjem složenijih
likovno-jezičnih i tehničkih mogućnosti;
5. kreativnost stvaranja – stvaranje potpuno novih likovno-pojmovnih sistemom – stilova.

Dječja kreativnost je definirana stupnjevima 1., 2. i 3., a djelomično 4.

Faze misaonog i likovnog razvoja djeteta i stupnjevi kreativnog procesa:

 34

Iz ovako shvaćene dječije kreativnosti proizilaze pedagoški zaključci:

1. Dječija kreativnost i kreativnost odraslih ne mogu se procjenjivati istim kriterijima – ne proizilaze

iz istih misaonih i iskustvenih pretpostavki;
2. Kreativnost odraslih procjenjujemo prema konačnom djelu – najvažniji aspekt dječije
kreativnosti je priroda procesa;
3. Kreativnost nije znanje, nije fond činjenica, nije nešto što u dijete možemo staviti prenošenjem
znanja, obrazovanjem;
4. Kreativnost je pristup problemu, način rada, stvaralački proces.

Likovni odgoj i obrazovanje temeljen na razvijanju kreativnosti neće biti ni od kakve koristi ako se iz
temelja ne izmijeni:

 atmosfera u školi,
 način razmišljanja,
 didaktičko metodički pristup.

Kako pomoći razvoj likovne kreativnosti u razredu?

Poticanje kreativnosti – osnovna načela:

 bodrenje manipuliranja idejama i predmetima,

 ohrabrivanje novog, izvornog mišljenja,
 suzdržavanje od prerane kritike ideje kao krive ili neprikladne,
 traženje alternativnog načina rješenja i mogućnosti (variranje, analogija),
 pitanje “što bi bilo da je bilo drugačije”,
 poticanje učenika da postavljaju pitanja,
 nagrađivati nekonformističko mišljenje,
 pomagati učenicima u nalaženju izvora informacija,
 poticati grupno rješavanje problema (“brainstorming”),
 zainteresiranima omogućiti rad raznolokim materijalima i tehikama,
 uključiti ih u dodatne likovne aktivnosti,
 organizirati posjete galerijama i muzejima.

Ometanje stvaralaštva:

 crtanje djeci,
 ispravljanje dječjih oblika,
 slikovnice za bojenje,
 prenaglašavanje vrijednosti,
 urednost i preciznost,
 nametanje šablona.

Uvjeti razvoja likovne kreativnosti

Razvoj spoznajnog (verbalnog i likovnog) procesa treba svjesno organizirati, usmjeravati i poticati:
 35

 da se ne bi narušio prirodni, spontani tok procesa,

 da bi se osigurali dovoljni poticaji osjetilnog i pojmovnog – iskustvenog sadržaja.

Vizuelno percipiranje i izražavanje teče zakonomjerno iz faze u fazu, a svaka faza ima svoje izražajne
mogućnosti, i svoju vrijednost. Faze zavise jedna od druge i ugrađuju se u temelj za svako drugo
napredovanje. Kroz njih se prolazi bez žurbe: U likovnom stvaralaštvu se ne preskaču stepenice, onaj ko
to radi samo gubi vrijeme, jer će se kasnije morati uz njih ponovo penjati.

Proučavanjem faza dječijeg likovnog izražavanja zakjučujemo:

 Nastavu likovne kulture treba osnivati na spoznaji da učenikovo vizuelno shvaćanje raste u
skladu sa rastom općih spoznajnih sposobnosti.
 Učiteljeva intervencija mora biti usklađena s onim što individualni proces djetetovog razvoja
traže u određeno vrijeme.

Pojedine mentalne aktivnosti – promatranje, emocije, intelektualne funkcije i motoričko-izražajna

dinamičnost – u likovnom izrazu imaju važnu funkciju. Veza među unutarnjim zbivanjima koja stimulira
likovnu aktivnost nije jednaka na svim uzrastima. Da bi se stvaralačke mogućnosti djeteta kontinuirano
podsticale na svim uzrastima potrebno je omogućiti kvalitativno bogatstvo motivacijskih sadržaja koji bi
obuhvatili:

 realnost životnog, prirodnog i društvenog okvira;

 realnost likovnih medija i strukturalnu vrijednost likovnih elemenata u njihovim kompozicijskom
varijantama;
 područje unutarnjeg svijeta;
 likovno-tehničke postupke unutar zahtjeva što ih postavljaju pojedine discipline.

27. ŠABLON, KLIŠE, STEREOTIP I KIČ

Šablonama, klišejima ili stereotipovima nazivamo izražaj (likovni ili kakav drugi) koji nema originalnost
niti individualnost autora koji ga koristi, već upotrebljava općepretpostavljen, nepromišljen i
neproživljen sistem znakovne komunikacije.

Šablon

Izuzetno je štetan za dijete. Potiče konformizam. Ako imamo u glavi stereotipne obrazce, nemoguće je
gledati i vidjeti. Ako imamo jedan model razmišljanja, šablona je zapravo ideologija. Posezanje za
šablonom, dakle, oslobađa njenog korisnika napora za razmišljanjem; iza nje će se sakriti osoba koja
strahuje da bi njena različitost od drugih mogla biti kritički obilježena. Takav konformizam podcrtan je
informacijom (najčešće roditeljskog) programiranja o vlastitoj prosječnosti koja se ne smije isticati u
odnosu na ostale (pa će tako biljeg "nisi talentiran za crtanje" sprečavati pojedinca da i makar pokuša
nešto likovno percipirati i izraziti. Šablona nas dakle odvaja od vlastite prave osobnosti i uranja u mirnu
stajaćicu prosječnosti u kojoj smo parolama o netalentu zaštićeni od mogućih zahtjeva za ulaganjem
napora istraživačkog, kognitivnog karaktera. Šablona nas, zato, odvaja od vještine razmišljanja.

Šablone nastaju u najranijoj dobi (već oko 3 - 4 godine) kada dijete uz nedovoljno educiranog odgajatelja
ili roditelja dobija informacije "ovako se crta ovo" (čovjek, cvijet-tratinčica, ptica u dva luka, nasmiješeno
 36

lice, četvrtina nasmiješenog sunca sa zrakama u uglu papira, kućica s okruglim prozorčićem nad vratima i
križićem u kvadratnom prozorom itd.), ili "ovako se radi ovo", koje su već šablonskog karaktera, a zatim
dobija socijalnu podršku i pohvalu ako nametnuti obrazac prihvati. Tom tehnikom usvajanja društveno
prilagođenog ponašanja dijete će kasnije prihvatiti cigaretu, amoralno ponašanje koje se prenosi nakon
škole na posao ("ako mogu svi malo zakidati bio bih budala da i ja to ne činim"), a čak i ratovi započinju
nametanjem određenog stereotipnog scenarija narodu. Dakle, šablona u crtežu nije opasna sama po
sebi; ali ona impregnira osobu da prihvati i šablonski način ponašanja. I sam kič ulazi u kategoriju lažnog
stereotipnog zrcala, u kojem se pojedincu bez vlastite osobnosti čini da vidi odraz svog ukusa i
"sviđanja"; nema ništa dalje od istine od veoma često upotrebljavane (stereotipne) izjave "Ja možda ne
znam što je umjetnost, ali znam što mi se sviđa". Budimo sigurni da takva osoba ne može znati što joj se
sviđa, i ona će, u nedostatku napora vlastitog istraživanja i profiliranja ukusa jednostavno preuzeti
ponuđene obrasce svoje okolice, ako ne drugačije, a onda barem kroz modu. Upravo je mehanika
nametanja modnog ukusa kroz agresivno marketinško ponavljanje način kako se u nerazvijenoj svijesti
pojedinca (koji nije postao individua) može proizvesti strah od razlikovanja od društva, koje bi ga svojim
mogućim odbacivanjem prestalo štititi od neke iracionalne opasnosti. To označavaju amerikanizirani
termini "in" i "out". Sve treba učiniti kako bi se bilo "in" - ponekad je to kod djece obavezni odlazak u
McDonalds, ponekad pušenje, ponekad izostajanje iz škole. Nakon odrastanja stereotipni obrazac ne
nestaje, već se samo kopira i prilagođava novoj sredini.

Dodajmo za kraj i tzv. sapunice, koje su, u svojoj neizgled bezazlenoj budalaštini, zapravo ogromni
svjetski rasadnik stereotipnog, mehaniziranog ponašanja koje se, zbog neprestane učestalosti
ponavljanja (na televiziji se prikazuje svakog dana po nekoliko sapunica) utiskuje u svijest gledatelja kao
uobičajeno i normalno ponašanje. A to tako ne bi trebalo biti. Pa, iako je riječ normalno zapravo sinonim
za uobičajeno i većinsko, ipak postoje univerzalniji vrijednosni sustavi koji nadrastaju prolaznost
društveno - modnih normi, i čuvaju neponovljivost i vanvremenost osobnog, individualnog morala. Stari
Egipćani su govorili da je životna zadaća svakog čovjeka pronaći svoje ime; ne ono koje su mu dali
roditelji i društvo, već pravo, individualno ime svog unutarnjeg jastva. I mi bismo trebali poslušati taj
savjet; jer bez uloženog napora i snage ime nismo ni zaslužili. Stereotipnom obrascu dovoljan je serijski
broj.

Šablonsko (stereotipno) ponašanje

Odmah moramo pojasniti - šablonski crtež na papiru je bezopasan. Ono što ga čini opasnim je izvan
papira - to je šablonsko ponašanje koje dovodi do crteža i koje dijete usvaja za budući život. Crtež tako
postaje samo dijagnoza, sredstvo prepoznavanja i preventive od jednog nekvalitetnog pristupa životu.
Malo dijete ima potrebu za zaštitom odraslih; zaštitu osigurava njihovo odobravanje dječjeg djela. Pošto
"svi znaju kako se crta cvijet", dijete će otkrićem prikladne šablone postići prepoznavanje i pohvalu
(neobrazovanih) odraslih, a time i njihovu zaštitu. Stoga će se takva metoda za sviđanjem drugima
(većini) munjevitom brzinom proširiti među djecom, a time i stvoriti teren za proživljavanje ostatka
života u zadovoljavanju većinske okolice. Takve će osobe brzo usvajati i prihvaćati vrijednosne hijerarhije
društva i spremno ih demonstrirati; u pubertetu će se spremno prihvatiti cigarete usprkos odvratnosti
okusa, smradu, financijskoj nepraktičnosti i zdravstvenim upozorenjima - odbijanjem cigarete dijete nije
in ni cool. I druge ovisnosti biti će na tome tragu (ovdje već primjećujemo kako se cigarete i alkohol
društveno manje smatraju ovisnostima od narkotika). Na drugim razinama društveno uvjetovanog
ponašanja primijetit ćemo prezentaciju novca kao prioritetnog odraza vrijednosti: veliki crni BMW
parkiran na zebri ispred mondenog kafića; društveno ovisnim osobama dozvoljeni su samo oni užici koji
 37

odražavaju njihov društveni status (velike kuće, bazeni, zlatan nakit, skupi automobili i povremeno
kršenje zakona nad kojih ih društvo uzdiže). Ovako osvijetljen, nazire se problem koji moramo razmotriti
- osoba koja živi zbog svoje okolice nema vlastitu slobodu. Sloboda mišljenja, sloboda izbora, a i sam
ukus o kojem sada raspravljamo, zahtijevaju dodir s Jastvom, sa onim prirodnim i doista osobnim u
nama. To su još davno izrekli Stoici, poistovjećujući sklad s prirodom sa skladom sa svojom biti; to i roba
čini slobodnijim od cara. Ali, kaže Seneka, čovjek se ne rađa s vrlinom i slobodom, već samo sa klicom,
iskrom, koju mora sam raspaliti u plamen. Potrebna mu je komunikacija sa samim sobom. Postići će to
zasjecanjem u Personu, njenim prokopavanjem i uništavanjem kako bi stupio u dodir s Jastvom. To će
ostvarivati postepeno, stupnjevima inicijacije.

Kič

Ulazi u kategoriju lažnog, stereotipnog ogledala. Pojedincu bez osobnosti se čini da vidi odraz svog
ukusa i sviđanja. Niskovrijedno stvaralaštvo s umjetničkim pretenzijama i ciljem dostupnosti što širem
krugu ljudi. Podilazi nerazvijenom ukusu i izvjesnim potrebama ljudi, koje su na granici vrijednosne i
moralne neprihvatljivosti, ali s jakim emocionalnim nabojem.

Kič = laž i surogat:

 laž u umjetnosti,
 surogat u osjećajima,
 obuhvaća različite prevarantske postupke u odabiru materijala, interpretaciji i stilu izvedbe.

Kič je posljedica industrijske revolucije 19. stoljeća (masovna proizvodnja predmeta namijenjenih
estetskoj konzumaciji).

Kategorizacija kiča:

1. tradicionalni kič,
2. politički kič,
3. religijski kič, pogrebni kič,
4. turistički kič,
5. kič u muzici, filmu i književnosti,
6. kiču u arhitekturi.

Kič je u širem smislu = masovna kultura, a u užem smislu = snižavanje vrijednosti umjetnosti. Kič se
razlikuje od umjetnosti, ali ima neke sličnosti s njom. Kič podrazumijeva manipulisanje svim bitnim
kulturnim vrijednostima, kojima osim umjetnosti pripadaju i moral, nauka i religija.

Kič u muzici naziva se šund:

 lake note,
 banalni tekstovi,
 pjesme koje ne izazivaju napor pri slušanju i nemaju umjetničku vrijednost.

Televizijski kič: sapunice – banalna predvidiva i lako pamtljiva radnja s likovima čija je prošlost puna
skandala i senzacionalnih obrata.

Novinarski kič:
 38

 prenaglašeni senzacionalizam,
 traženje skandala,
 previše trivijalnih tema,
 promoviranje nepoznatih osoba u zvijezde,
 davanje velikog prostora nebitnim temama, koje izazivaju niske strasti.

Osobine kiča:

 zajednički (loš) ukus,

 prisustvo emocija,
 lažnost.

Gillo Dorfles postavlja termin "kič-čovjeka". To su osobe (mnogo njih) koje provode život u glumi,
zadovoljavajući norme i obrasce, kojime ne istražuju puteve do svoje individualnosti, svojeg jastva. To su
nositelji kiča u društvu, i na koje se računa sentimentalnim, katastrofalno režiranim kadrovima u tzv.
sapunicama, kojima se kroje emocije kroz talk-showove, i na koje najviše djeluju reklame (popularnost
McDonald's-a je očit primjer prosperiranja nekvalitete). Dakako, put kroz nepreglednu šumu ponude je
vrlo težak i učenje i vježbanje kriterija i vlastitog mišljenja može biti prezamoran, posebno kraj već
ponuđenih obrazaca. Umjetnost je krajnja suprotnost kiču; ali između ta dva pola je golem spektar
kliznih granica gdje se konzument života lako gubi: slikar Salvador Dali je dobar primjer. Izraz mu je
realističan pa je lako dopadljiv (predmeti sliče predlošcima), ali su u nerealnim (kvazi nadrealnim)
odnosima kakvih nema u prirodi, pa je valjda to umjetnost. Ipak rješenje za analitičara nije tako banalno;
kompozicijskom, strukturalnom i sadržajnom analizom doći će se teže, ali sigurnije do cilja, i tada će se i
pojam "sviđanja" morati preispitati. Što svakako nije sasvim ugodno iskustvo.