TEMELJNI ZADACI LIKOVNE KULTURE:

1.Razvijati kod učenika sposobnosti vizualne percepcije, doživljavanja i spoznavanja

oblika i pojava (učiti percipirati oblike- dati puno različitih predmeta koje dijete treba
razlikovati; razgovorom kroz igru poticati djecu na stvaranje; većina ljudi gleda na
slikanje individualno kroz sebe)

2.Poticati i razlikovati oblikovno i kreativno mišljenje i sposobnosti kao temelj

autonomnosti i individualnosti učenika

3.Likovnim stvaralačkim radom i doživljavanjem umjetničkih djela pridonositi

sazrijevanju i obogaćivanju cjelovitog života djece i učenika

4.Upoznavanjem umjetničkih djela prošlosti i sadašnjosti naših i drugih naroda izgraditi

svijest o čovjekovoj stvaralačkoj moći

5.Upoznati djecu i učenike s djelima likovnih umjetnika na tlu Hrvatske radi razvijanja i
afirmiranja nacionalnog identiteta naših naroda i narodnosti

6.Osposobljavati djecu i učenike da razumiju i znaju cijeniti ljude koji pripadaju

drukčijim kulturnim i etničkim grupama, da poštuju ljudska dostignuća i uspjehe

7.Njegovati kod učenika smisao i poticati različitim njegovu želju za aktivnijim

stvaralačkim sudjelovanjem u kulturnom i umjetničkom životu svoje sredine kako bi na
taj način pridonosili podizanju razina likovne kulture u njoj

8.odgajati djecu i učenike aktivnom estetskom napredovanju svoje okoline te razvijati u

njima razumijevanje i potrebe za očuvanje prirodne i kulturne baštine, zavičaja i svoje
domovine

9.Likovno obrazovati mladog čovjeka tako da njegove razvijene sposobnosti stečene u

nastavi mogu primijeniti u svojim budućim zanimanjima

ZADACI LIKOVNE KULTURE ZA RAZREDNU NASTAVU:

1.Razvijati u učeniku sposobnosti percepcije, doživljavanja svih oblika i pojava u svojoj

okolini

2.Poticati i razvijati kreativne sposobnosti (divergentni pristup)

3.Poticati i razvijati sposobnost predočavanja i praćenja svih oblika i situacija u svojoj

okolini

4.Poticati i razvijati sposobnost mišljenja i maštanja

5.Omogućiti potpuni razvoj izražajnih i oblikovnih sposobnosti radom u različitim

tehnikama i materijalima

6.Omogućiti djeci da upoznaju umjetnička djela

7.Ostvariti integraciju unutar jezično umjetničkih područja

8.Uočavanje vizualnih sličnosti među raznorodnim stvarima i uočavanje vizualnih
razlika među istorodnim stvarima

9.Razlikovanje i prepoznavanje likovnih vrsta (slika, kip, građevina, fotografija)

Prvi razred-Orijentacija u prostoru

Drugi razred-Diferencijacija opisnog zapažanja (glatko-hrapavo, veliko-malo)

Treći razred-Diferencijacija vidnog zapažanja (djeca vizualno komuniciraju i razlikuju

stablo od stabla, kuću od kuće)

SUVREMENI TOKOVI I PERSPEKTIVE RAZVOJA U OSNOVNOJ ŠKOLI

LIKOVNE KULTURE

-program likovne kulture, kako ga gledamo danas, možemo podučavati na dva načina:

1.MENTORSKI (antiautoritativni)-još u renesansno doba (14., 15.st). Taj pristup potiče

se i razvija danas kreativnom igrom u nižim razredima osnovne škole, a u višim
razredima kreativnom aktivnošću. Ovaj način mobilizira unutrašnju motivaciju učenika
i prostornu inteligenciju u aktivnostima promatranja, izražavanja i vrednovanja.
Mađutim, još uvijek susrećemo skolastički pristup u osnovnoj školi kojima se igra
smatra kao neka improvizacija, a od učenika se očekuje da promatraju, pamte i uče.
Mentorski pristup u nastavi likovne kulture uvodi učenike u otkrivanju problema na
temelju promatranja, istraživanja i uzbuđivanja (temeljna načela).

2.taj način osigurava duboku produkciju ideja dok skolastički ili ------ inzistira na
produkciji usmjerenoj na prihvaćanju didaktičkih šablona i tehničkih vještina. Učitelj bi
trebao poticati na stvaralačko djelovanje te uvoditi učenike na različite oblike likovnog
mišljenja. Učitelj treba realizirati likovni sadržaj na likovnim djelima, ali treba i
analizirati likovne postupke učenika- prema tome osvještavanje likovne jezičnosti treba
uvijek izlaziti iz praktičnog likovnog rada. Opažanje i kritičke aktivnosti učenika
temelje se na radu učenika. Aktivnosti opažanja i kritike u vezi su sa tehničkim
oblikovanim svojstvima likovnog djela te potiču uočavanje i obradu odgovarajućeg
likovnog problema. Učitelj treba steći spoznaju kako se slikarski i arhitektonski misli-
treba znati prostorno i vizualno misliti, a ne verbalno uvoditi likovne pojmove putem
deskripcije u nekoj temi. Program likovne kulture trebao bi se temeljiti na projektima tj.
na razrađenim planovima pojedinih nastavnih cjelina koje bi grupirale nastavne jedinice
(ključne pojmove) oko središnjeg problema. Takvi projekti potiču grupni rad i
zainteresiranost učenika na razmišljanje za izradu likovnog rada.

LIKOVNI ODGOJ I KREATIVNOST

Likovni odgoj uvjetovan je likovnim karakterom, okolinom u kojoj dijete živi i

okolinom škole. Likovno izražavanje djeteta jedan je način njegova govora. Svaki je
dječji crtež vrijedan pažnje jer predstavlja dokument o trenutnoj situaciji djeteta, o
njegovom reagiranju na svijet i o njegovim mogućnostima oblikovanja. O tome kakav
će biti crtež ovisi i djetetova kreativnost.

KREATIVNOST- je proces generiranja ideja u kojima nastojima biti što orginalniji.

Društvena kreativnost ovisi o dva tipa faktora:

1.MIKROČIMBENICIMA koji djeluju unutar organizacije

2.MAKROČIMBENICIMA koji izviru iz društvenog okruženja.

Društvo najbolje potiče inovaciju i kreativnost onda kad dopušta i stimulira što veće
razlike u mišljenju. Ništa u ljudskom stvaralaštvu ne može biti lišeno emocija.

Uz sposobnost čovjekova mišljenja vezani su pojmovi kreativnosti, a to su:

dalekovidnost, uspjeh, pobjeda, nalaženje odgovora te različita rješenja, efikasnost.

Razlikujemo dvije vrste mišljenja:

1.KONVERGENTNO: sve je usmjereno jednom istom rješenju ili problemu. To je

mišljenje po kojem svaki problem ima samo jedno rješenje koje učimo u školama. Na
taj način, njime se usvajaju postojeća znanja i stvara osjećaj da su svi problemi već
rješeni i da ih treba riješiti na određen način.

2.DIVERGENTNO: misli su raspršene na raznolika rješenja i kod kojeg se stvaraju

nove ideje. Za nas značajnije je divergentno mišljenje jer različitim idejama dolazimo
do originalnih dječjih crteža.

Obuhvaća:

a)redefiniciju- novu uporabu likovnih sadržaja

b)osjetljivost za probleme i za otkrivanje novih sadržaja

c)fluentnost- raspolaganje bogatstvom ideja

d)originalnost- sposobnost da se otkrije potpuno nova ideja

e)ebaloraciju- razrađivanje originalne ideje u detalje

f)fleksibilnost- napuštanje već uhodanih puteva.

OSNOVNA NAČELA ZA POTICANJE KREATIVNOSTI:

1.bodrenje, manipuliranje idejama i predmetima

2.provjeravanje novog izvornog mišljenja

3.suzdržavanje od prerane kritike

4.traženje alternativnog rješenja i mogućnosti (što bi bilo kad bi bilo drugačije)

5.poticati učenike da postavljaju pitanja

6.nagrađivati originalnost i nekonformističko mišljenje.

FUNKCIJE I OSOBINE LIKOVNOG IZRAŽAVANJA UČENIKA

Likovni umjetnički izraz odraslih kao i učenika odraz su sredine i stvaraoca kao i
dinamike emocionalnog i intelektualnog zatečenog intenziteta. Taj izraz je poznavanje i
primanje likovnog zanata kao i primjena izražajnih sredstava načela kompozicije. Znati
likovno se izraziti znači znati misliti, a i moći osjećati- prema tome likovno stvaralačka
i praktička igra i rad je najprije socijalno-psihološki fenomen pa onda likovno-estetski
izraz. Npr. u vrtiću i školi ne može biti važnija tehnika od sadržaja oblikovanja, ali ne
može ni obrnuto. Svakom izrazu pa i likovnom treba prethoditi jedan spontani
individualni doživljaj da bi jednako tako i izraz bio spontan, individualan i stvaralački.
Da bi se mogao ostvariti sadržaj likovne kulture, treba polaziti i od sustruke (srodnih
predmeta)- sociologije, dječje psihologije, psihologije predadolescencije i adolescencije,
pedagogije i didaktike. Svi su ti sadržaji sjedinjeni sa estetikom, poviješću umjetnosti,
teorijom oblikovanja i likovnim tehnikama- oni prave jedno nedjeljivo jedinstvo. Djeca
pri likovnom izražavanju najprije polaze od čuvstvenog i intelektualnog repertoara
svoje svijesti, a ta je svijest u stalnom dinamičnom razvoju. Taj razvoj treba uvažavati,
poticati, stimulirati, ali s jednom sistematizacijom (bez naglih skokova). Ono što
možemo raditi s djrcom, možemo i s učenicima, ali ne i obratno. Učenici tek u ranijoj
mladosti mogu svjesno primati i interpretirati sadržaje likovno-estetskih načela i teorije
oblikovanja. Prema tome, možemo s učenicima ulaziti u primjenu sadržaja teorije
oblikovanja.

MIŠLJENJE:

Ono kao polazište u dječjoj izražajnoj stvaralačkoj igri, u početku je globalno. Crtanje
koje se kontinuirano, sistematski provodi uvodi učenike u analizu. Često promatranje
potiče analizu, ali se uglavnom postiže praksa. Bitno je znati da učenik uvijek polazi od
svog subjektivnog egocentričnog mišljenja jer se ono još uvijek ne može i ne zna
uživjeti u gledište drugih. To se uči SOCIJALIZACIJOM odnosno uspostavljanjem
kontakta i suradnje s drugom djecom-učenicima. Zbog svega ovoga potrebno je više
puta organizirati GRUPNO CRTANJE.

Praktičnim radom omogućujemo oko (zapažanje) i misao (memoriju). Uz odabrana

područja rada treba obvezno odabrati: tehniku rada, metodu rada, način rada.

NAČIN RADA:

1.crtanje na temelju stvaralačke mašte (potiče imaginaciju)

2.slikanje/crtanje/modeliranje na temelju slikanog pamćenja (potiče memoriju)

3.slikanje/crtanje/modeliranje na temelju organiziranog predpromatranja (razvijamo

opservaciju i memoriju)

4.slikanje/crtanje na temelju izraznog promatranja (potiče opservaciju i pamćenje)

5.crtanje na temelju literarnog predloška (razvija ilustraciju, memoriju i imaginaciju).

Dijete što je manje (6,7,8.g) uvijek teži za objektivnom stvarnošću. Njegov crtež je
odraz njegova mišljenja i iskustva o svijetu koji ga okružuje, a to ga potiče na aktivnost.
Npr. dijete od 2,5 godina imenuje svoj crtež i to na temelju asocijacije na nešto što je
manje vidljivo, što je ono prethodno vidjelo i doživjelo. Dijete crta i slika ono što zna o
predmetu ili ono čega se sjeća. Ono je u većini slučajeva sretno, ako može reproducirati
svoje osjećaje, doživljaje. Kod sve djece postoji predispozicija ka živom, zornom
predočavanju, ali ovisi o učitelju, od metode nastave i same sredine da li će se te
sposobnosti razviti i očitovati. Dječji likovni izraz nije toliko integriran kao kod
odraslih- on oscilira između suprotnih stavova i još nepovezanih tendencija i
psiholoških sposobnosti. Pogrešno je učiti djecu da nacrtaju neki predmet (cvijet,
jabuku...) zatim narediti mu da ga oboja određenim bojama, tako ga prisiljavamo da
napravi nešto što nije u stanju. Kad crta predmet po narudžbi ono se podvrgava
disciplini percepcije predmeta, a potpuno je drugačije kad se on slobodno izražava,
podvrgava impulzivnosti svoje čuvstvenosti.

Dijete treba učiti da postepeno i svjesno jednom sistematizacijom ulazi u osvještavanje

likovne jezičnosti, a u likovnom izražavanju mora imati slobodu u svom vlastitom
likovnom izražavanju.

MOTIVI I POTICAJI U NASTAVI LIKOVNE KULTURE U OSNOVNOJ ŠKOLI

U nastavi likovne kulture motiv je element poticaja, on ne predstavlja likovni sadržaj

rada već poticaj za realizaciju nastavnih sadržaja u likovnoj kulturi. Likovni sadržaj
rada je likovni jezik, tj. njegovi likovni elementi koji se osvještavaju u procesima
opažanja, ispitivanja i traženja likovnih ideja, uspoređivanje likovnih elemenata i
otkrivanje likovnih sadržaja u procesu rada. Motiv je uvijek povezan sa načinom na
kojeg ga dijete obrađuje u procesu rada kombiniranjem, variranjem i razlaganjem
likovnih elemenata u dvodimenzionalnom i trodimenzionalnom prostoru.

Učenik će na motivu tražiti likovne sadržaje. Likovni sadržaji su elementi likovnog

jezika: boja, karakter crte, volumen, ploha, prostor, tekstura, struktura, ritam,
kompozicija, simetrija i harmonija.

Česti motivi mogu biti i sadržaji iz ostalih predmeta (glazbene kulture, prirode i društva,
književnosti...)

Učenici motiv doživljavaju komunicirajući s njegovim vizualnim znakovima. Djetova

pažnja je usmjerena dodirivanjem (taktilnim putem), promatranjem (vizualnim putem).

Dijete na motivu ispituje, istražuje, otkriva, analizira okolinu i svoj vlastiti odnos prema
okolini, svoj vlastiti osjećaj do vlastitog mišljenja (pamti boje, oblike, smjerove,
razmjer, sklad, djelomičnu sličnost između dvije stvari, istovrsnost i jednakost odnosa.

Motiv možemo tražiti u svojoj okolini i to sve ono što nas okružuje, što možemo vidjeti
okom, zamisliti u svojoj mašti.

Motiv može biti: glava, portret, autoportret, karikatura, figura, akt, poluakt, torzo.

Kad motiv predstavlja mrtve životinje, bilje i predmete zove se mrtva priroda. Može
biti:

>slikanje životinja-animalizam
>slikanje prirode-pejzaž

>slikanje unutrašnjeg djela prostora-interijer

>slikanje vanjskog djela prostora-eksterijer

Motivi za osvještavanje prostora: učionice s klupama; dječje sobe; školska igrališta;

dječja igrališta; garderobe u hodnicima škola; police u ormaru; otvoreni ormar;
knjižnica; velike i male kutije (veličina i prostor); prodavaonice; razni strojevi; razne
drvene, željezne konstrukcije.

Motivi za osvještavanje volumena: razne kuće, neboderi; stolovi u prostoru; školjke;

puževi; gnijezda s jajima; ptice, životinje; vlak (ritam u nizu); ogrlice (ritam u nizu);
suho voće.

Motivi za osvještavanje kontrasta površina: krovišta; pokošena trava; izbrazdana njiva;

čipke; pletene košare; kore od drveta; tkanine; pletene torbe, vreće; klip kukuruza;
suncokret; uzburkala voda (more); pješčana plaža.

Motiv za osvještavanje kontrasta oblika i niza ploha: kuće; stubišta; stare i nove fasade;
put od kuće do škole; glazbala (klavir, harmonika); kišobrani; pogled kroz prozor; veliki
i mali listovi; različite boce.

Motiv za osvještavanje kontrasta ritma i boje: razni stoljnjaci; narodne nošnje; tkanine u
boji; duga; narodne torbe; tepisi; krila leptira; cvijeće; krovovi kuća u nizu; krošnje
drveća u jesen; purani; paunovi; parkirališta automobila; cirkusi; morsko dno; akvarij,
terarij; različite maske; lišće u jesen.

Motiv za istraživanje toka i karaktera crte: rabid žica; paukove mreže; stablo koje raste,
vjetar šeće žitnim poljima; radovi na gradilištu; suhe grančice, razni bicikli; seljačka
kola sa drvenim kotačima; mravi; pčele, pčelinjak; čičak; maslačak; svemirska stanica.

Kako gledati motiv?

Postavit ću učenicima pitanje:“ Razmislite što sve imate u svojoj školskoj torbi?“ svaki
učenik ima svoju torbu koju poprilično poznaje. Većina njih ima različite torbe. Torba
je predmet iz njegove uže okoline i sad treba da je nacrtaju. Nastavnik će usmjeriti
učenike da vizualno i verbalno ispita svoju torbu, i da uspostavi vizualnu komunikaciju
i taktilni osjet sa torbom. Učenik će mi objasniti kakva je njegova torba, ali što i vide
ostali oko njega. Svaki će učenik ispričati što ima u torbi (najbolji način pamćenja u
djece> tipovi djeca).

Moram odrediti zadatak učenicima; nacrtati sve predmete koji se nalaze u njegovoj
torbi.

Na taj način uče pamćenje, zapažanje oblika predmeta, koncentraciju i vizualno

pamćenje.

Takvih i sličnih primjera možemo dati djeci u nižim razredima i u drugim područjima te
sa različitim tehnikama.
MOTIV NIKADA NE SMIJE BITI CILJ!

MOTIV JE UVIJEK POTICAJ DA SE RIJEŠI LIKOVNI PROBLEM I OSVIJESTI

LIKOVNI SADRŽAJ KOD DJECE!!

Dječji likovni rad je stvaralaštvo, ali ne i umjetničko djelo, jer dijete prolazi razvojne
faze.

Dijetetu nikada ne smijemo davati narudžbu „Danas ćemo crtati cvijeće!“ Takav pristup
je konvergentan a ne divergentan.

RAZVOJNE FAZE U DJEČJEM LIKOVNOM STVARALAŠTVU

Dječji crtež je dječji izraz, a tek onda likovni. U dječjem crtežu se očituje potpuna
likovna sloboda izražavanja koja se temelji na mašti, ekspresiji i stvaralačkom činu.
Likovni će pedagog omogućiti svakom djetetu da se maksimalno izrazi time da će mu
ponuditi različite poticaje i tehnička sredstva prikladna njegovoj dobi te će postupno
pratiti njegov individualni izraz. Analizirati će rezultate i približiti ljepotu u prirodi i u
umjetničkim djelima. Prateći mnoštvo dječjih crteža došlo se do zaključka da se svako
dijete može likovno izraziti i da se preko njihovih crteža može mnogo doznati o
njegovom životu. Ako je likovni izraz za svu djecu jednak onda je prva stvar da
upoznamo faze razvoja djeteta kao i likovne mogućnosti izraza u svakoj fazi razvoja. To
će nam pomoći kod planiranja plana rada u osnovnoj školi.

Tek od 2. godine počinjemo.

FAZA ŠARANJA: spada u primarnu fazu kada dijete poslije dvije godine života
primjeti da olovka ostavlja trag na podlozi; on želi taj trag ponoviti. Motorička aktivnost
pokreta ruke njega iznenađuje, veseli i potiče na daljnje pokrete- tako nastaju prve šare
kod djeteta. Te su šare u početku velike jer pokreće ruku iz ramena, a tek kasnije preko
lakta na šake. U prvim je šarama prisutna ELIPSA; više elipsa što uvjetuje anatomija
građe ruku. Šare su u početku motorička aktivnost, ali se u njima uviđa asocijacija na
sličnost izvedene šare s nečim iz neposredne blizine. U ovoj je fazi značajno
imenovanje šare.

Njemu je važno dati što više različitog materijala i formata te različite vrste papira. Taj
dio rada kada dijete u svojim šarama upoznaje sličnost sa nekim predmetima iz okoline
nazivamo u ovoj našoj prvoj fazi SLUČAJNI REALIZAM. Poslije toga se kod djeteta
javlja želja da stvar ponovi ali zbog koncentracije pažnje i nesposobnosti korištenja
sredstava za rad ne uspijeva.

Faze prema LUQUETU (francuskom psihologu):

1.šaranje

2.slučajni realizam

3.intencionalni realizam (želja da se nešto napravi)

4.neuspjeli realizam (napredniji od intencionalnog)

5.intelektualni realizam

6.vizualni realizam

Te su faze najprikladnije za razumijevanje dječjeg likovnog stvaralaštva.

Sve što dijete oblikuje je DJEČJI REALIZAM (objektivna stvarnost). Dječji likovni rad
je stvaralaštvo, ali nije umjetnički rad jer on podliježe razvojnim fazama (dijete se
mijenja).

Dijete polazi u svom izrazu od sebe, ne oslanja se na druge, a to je najbitnije. Dijete je

sklono oponašanju, zato je važno da se oponašanje odraslih kod djece na pojavi.

Poslije faze neuspjelog realizma javlja se INTELEKTUALNI REALIZAM. On se

očituje u bogatstvu crteža- naročito u narativnoj fazi u djeteta kada ono povezuje
sadržaje. Dijete zbog svoje kratkotrajne pažnje ne može povezati sadržaje; crta kuću, a
kraj nje dimnjak> konglomerat. U ovoj fazi dijete crta sve što zna o predmetu, po
sjećanju i tada se javlja u djetetu TRANSPARENTNOST ZIDOVA> crta sve ono za što
zna da ima; npr crta kuću, zid i sve ono što u kući ima. To se još naziva i
RENGENIZAM (dijete gleda kroz zid).

VIZUALNI REALIZAM: počinje kada dijete na osnovi specifičnog dječjeg mišljenja i

škrtog znanja uvjerljivije likovno oblikuje. Tada se nameće potreba da djeca što više
promatraju i zapažaju oblike, veličine, smjerove i građu, tonove i boje. Na taj način
ubrazavaju crtanje predmeta po svojoj misaonoj i vizualnoj predodžbi. Činjenica je da
djeca sve do 5. razreda osnovne škole teško mogu crtati po neposrednom promatranju ili
na osnovi izravnog promatranja. Ako neki predmet postavimo pred njih samo će dio
djece...........

To nam potvrđuje da su djeca još uvijek u fazi intelektualnog realizma, ali se postepeno
djetetovo vizualno bogaćenje razvija i tako dijete uvodimo u svijet vizualnog realizma.
Tada dijete treba usmjeravati, poticati na promatranje, intenzivirati njegovu pažnju.

Odnosi veličina među predmetima koje dijete crta, kod djece su proizvoljni, ali su
rezultat dječje privrženosti nekom liku ili značenju. To je tzv. HIJERARHIJSKA
PROPORCIJA (često u romanici kod Bizanta; bizantskog slikarstva, madona tri puta
veća od ostalih likova).

Da bismo djecu uveli u prikazivanje stvarnih relacija dat ćemo im da promatraju veliku
i malu kuću, zdjelu, veliko i malo stablo.. Poslije toga ćemo im zadati zadatak da
nacrtaju:

-različite predmete istih oblika

-iste predmete različitih oblika

Djeca uvijek plošno prikazuju volumen i to na dvodimenzionalnom prostoru papira.>

tako je crtao čovjek u paleolitu, stari Egipćani. Djeca se lakše snalaze u prikazivanju
volumena na plohi papira nego modelirajući predmet u glini.
Prikazivanje prostora na dvodimenzionalnoj plohi djeci predstavlja veliki problem jer je
dosta teško prikazati iluziju prostora na dvodimenzionalnoj plohi, a dječja je predodžba
prostora nejasna pa ako dijete želi prikazati više likova ono će ih porazbacati po
prostoru- to nazivamo KONGLOMERAT (likovi nisu povezani).

Konglomerat se javlja zbog:

1.fluktuirajuće pažnje

2.pomanjkanja sinteze

Kod veće pažnje dijete postavlja likove u jednom nizu (donji- bliže njemu je uvijek
najniži, a dalje nizove postavlja jedan iznad drugoga).

Prostor kod djece:

1.konglomerat (razbacuje predmete; nema sinteze)

2.niz (nešto veća pažnja, kod povezivanja riječi)

3.superpozicija (niz nad nizom)

4.polje

NIZ- javlja se kad dijete nauči povezivati riječi, pa povezuje i likove.

SUPERPOZICIJA-povezivanje nizova; multipliciranje nizova

POLJE- zna mnogo predmeta i sve crta, zna nam ih nabrojiti. Što je dijete inteligentnije
to zna crtati više motiva. Polje nastaje multipliciranjem nizova.

Djeca zbog njihove fluktuirajuće pažnje nisu u stanju duže promatrati predmet zato što
oni lakše crtaju situaciju, doživljaj nego objekt. Oni brzo prelaze iz jedne situacije u
drugu, pa želeći prikazati puno toga shematizira stvar, predmete (dijete crta i priča
istovremeno)> da bismo to izbjegli s djecom treba puno promatrati i u prirodi uočavati
razlike kod istovrsnih oblika i razlike kod raznovrsnih oblika (dva stabla, dva krumpira,
jabuku i naranču).

U suvremenom programu likovne kulture, sve ove spoznaje o objektivnoj stvarnosti,

likovnom razvoju djece uzimamo u obzir te program prilagođavamo njihovim
mogućnostima koji nam pomažu u cilju obogaćivanja spoznaje u likovnoj kulturi.

TIPOVI DJECE

Pokraj opće karakteristike razvitka likovnih i izražajnih sposobnosti djece postoje lični
razvojni putevi, zavisno od individualnih osobina pojedine djece (osim urođenih
osobina, važnu ulogu ima i okolina u kojoj se dijete odgaja)

S obzirom na odnos učenika prema objektima koje oni rade zaključujemo dva tipa:
1.VIZUALNI TIP-naklonjen je pasivnom bilježenju utisaka; takvom učeniku treba dati
da radi u različitim materijalima i različitim tehnikama, to zato da bi se u takve djece
izbjegla pasivnost

2.IMAGINATIVNI TIP-nasuprotan tip vizualnim učenicima su djeca koja se oslanjaju

na svoju maštu i osjećaje prilikom svog rada; on zanemaruje podatke te rađe crta i slika
neobične i uzbudljive scene, iz bajke i slobodnije tematske zadatke-više one koji
zahtijevaju slobodu interpretacije, a izbjegava one koji zahtijevaju jednu veću vizualnu
točnost.

U pogledu realiziranja oblika na crtežu razlikujemo dva suprotna tipa:

1.ANALITIČKI-polazi u svom radu od detalja i smatra ih bitnim poklanjajući mu

posebnu pažnju

2.SINTETIČKI TIP- polazi u svom radu od cjeline- on komponira u masama (cjelini), a

onda polazi i obrađuje pojedinosti.

S obzirom na karakter psihičkog života razlikujemo dva tipa:

1.INTELEKTUALNI TIP- prilazi smišljeno radu; najčešće ima jasne vizualne

predodžbe te je u mogućnosti da prije rada zamisli kako će njegov rad izgledati na
završetku; temeljita djeca ( za razliku od umjetnika koji stvaraju u procesu rada)

2.EKSPRESIVNI TIP-oslanja se na svoje osjećaje; on u rad ulazi bez ijedne prethodne

predodžbe; u samom procesu izražavanja> u procesu rada otkriva svoje osjećaje, u
njemu nalazi način rješavanja teme

S obzirom na odnos učenika prema načinu realiziranja svoje zamisli razlikujemo:

1.KONSTRUKTIVNI TIP- ovaj tip radi planski i polazi od bitnih cjelina

2.IMPULZIVNI TIP- prepušta se osjećaju koji ga vodi u radu

S obzirom na karakter osjećaja djece razlikujemo:

1.OSJEĆAJNO-LIRSKU OSJEĆAJNOST- osjeća liniju i onu delikantnu osjetljivost

boja i uvijek ih tretira lako i živo, ne mareći pri tome da li je objektivnost predmeta
uvjerljiva

2.SNAŽNU-BRUTALNU OSJEĆAJNOST- nasuprotan tip osjećajno-lirskom tipu; na

snažan, gotovo brutalan način interpretira objekte pri čemu su oni i relativno točni kod
svojih osnovni karakteristika; ovaj tip u svom radu gubi detalje, ali dobiva na
uvjerljivosti i istinosti.

S obzirom na način interpretiranja objekta u crtežima razlikujemo:

1.PROSTORNI TIP- ima veoma dobru orijentaciju prostora; ima sigurne vizualne
predstave i poznavanje pojava te u svojim radovima teži da potpunije prikaže objekte
uključujući njihov prostorni vid
2.DEKORATIVNI TIP- nasuprotni tip prostornom tipu; on osjeća površinu papira na
kojem njegov crtež predstavlja samostalnu šaru, bez sigurnog oslonca na objekt u
vizualnom smislu

S obzirom na okolnosti prema liniji ili boji razlikujemo:

1.GRAFIČKI TIP- linearni tip; taj tip djece smatra vrijednim samo crteže koji linearno
opisuju objekt, što ponekad dovodi rutinerstva u tom crtežu i do neke likovne
orijentacije; tu nema likovnosti, mašte, puno razmišljanja; s takvim učenikom treba više
raditi, dati mu u zadatak da više slika- da osjeti boju

2.KOLORISTIČKI TIP- najrađe se izražava bojama i bliži je ekspresivnom tipu djeteta;

to je onaj tip čija je vizija svijeta zasnovana na bojama-on na takav način i tumači svijet;
ovakvi učenici donose zanimljiva rješenja, ali često njihove slike nisu jasne ni čvrste

Gledajući spoznavanja likovne forme i sposobnosti da se ona koristi prilikom likovnog

stvaranja razlikujemo:

1.LIKOVNO-KULTIVIRANI TIP- taj tip lako usvaja izgrađena sredstva likovnog

izražavanja i ima razvijenu izvođačku cjelinu

2.LIKOVNO-PRIMITIVNI TIP- oslanja se na svoje nagonsko-likovno osjećanje

formirano u svojoj patrijarhalnoj okolini prilikom realiziranja svoje zamisli; polazi od
svog osjećaja pa nije u stanju da pod utjecanjem nastave prihvati neki drugi slobodniji
osjećaj

S obzirom na način na koji učenik pristupa izvođenju rada:

1.POVRŠNI TIP

2.PEDANTNI TIP

Način pristupanja radu manifestira se na emocionalnom reagiranju, na stvaranje

impulsa, pa tako razlikujemo:

1.AKTIVNO-IMPULZIVNI TIP- tu dijete prihvaća učiteljeve sugestije i zadatke

2.PASIVNI TIP- dijete se ne može lako pokrenuti; pri radu se baš i ne trudi, nema
angažiranja

Zašto djeca crtaju sunce u desnom gornjem kutu? Zato što im u tom kutu ono djeluje
najdalje, a sunce je njima daleko.

VREDNOVANJE LIKOVNIH DJELA (UMJETNIČKIH)

Dati definitivni odgovor što je umjetnost je jako teško. Često je dilema razlikovati lošu i
dobru umjetnost, pravu umjetnost ili kič. Sami kritičari umjetnosti skloni su diskusijama
što je prava umjetnost. Npr. neko umjetničko djelo zrači nekim bogatijim značenjem,
jednom većom senzualnošću i da su nešto inteligentnija od drugih (nitko ne može reći
da su Michelangellove freske u Siktinskoj kapeli jednako vrijedne kao i kod nekog
prosječnog umjetnika).
Ako umjetnost gledamo kao običan predmet onda je to jedna kocka kamena ili nekoliko
spojenih komada u jednu cjelinu ili komad platna na kojemu su nabačene boje.
Međutim, ti predmeti postaju tek onda umjetnički kad su viđeni i doživljeni. Umjetnost
nije doživljaj u prostoru već u umu. U mozgu se stvaraju svi asocijativni oblici koji nam
govore o povijesti umjetnosti, o sličnosti i različitosti likovnih djela, i vlastitom iskustvu
koja ona izražavaju. Ako ta djela ne progovore na taj način, nisu umjetnička djela.

Jedan od glavnih zadataka kojim želimo naučiti likovni jezik jest da se upoznamo sa
specifičnostima likovnog materijala. Čovjek nema osjećaj za uživanje u specifičnoj
ljepoti materijala (temperi, akvarelu...). trebat će dugo vremena da se ljudsko oko
navikne na te materijale, da stekne prve korake u spoznaji likovnog djela. To nećemo
postići čitajući knjige o likovnim umjetnostima, več izravnim promatranjem i
dugotrajnim gledanjem kako bi priviknuli oko na te likovne materijale. Kad se
naviknemo da opažamo razlike u specifičnostima likovnih materijala tada bi neki motiv
(jabuka) zvučala drugačije u akvarelu, nego taj isti motiv u temperi.

Pored materijalnog, likovno djelo ima i psihički dio. Taj dio u nekom kipu predstavlja
sve ono što nije materijalno. Prema Peiću:“To je ono što je umjetnik unio u njega“.
Umjetnik je materijalizirao svoje djelo-unio je u njega svoj duh.

Pored psihičkih likovnih elemenata, boja, ploha, volumen, oblik; imamo još 3 važna
likovna elementa-LIKOVNE REGULATORE:

1.SIMETRIJA

2.PROPORCIJA

3.RITAM

Ovi regulatori u umjetničkom djelu daju umjetniku da stvori jedan red, a gledaocu da
gleda jednim redom. Kad naše oko postane senzibilno za sve ove instrumentalizacije
koje ulaze u psih. dio jezika na putu je da pročita likovni tekst na nekom likovnom
djelu.

LIKOVNI TEKST- osjećaj nekog umjetnika izražen likovnim elementima; govor crte,
plohe

-gledati znači čitati likovni tekst

OBLICI RADA I NASTAVNE METODE U NASTAVI LIK. KULTURE

U nastavi lik. kulture koristimo se određenim sociološkim oblicima rada i nastavnim

metodama koje pomažu učiteljima da lakše realiziraju programske ciljeve i zadatke u
nastavi lik. kulture.

SOCIOLOŠKI BLICI RADA SU:

-frontalni, grupni, individualni, rad u parovima

INDIVIDUALAN OBLIK RADA:

-individualizirana nastava temelji se na individualniim razlikama učeničkog likovnog
govora, a primjenjuje se u svim ustanovama gdje se uči lik. kultura (od vrtića dalje).
Individualizirani oblik rada uvažava osobine specifičnosti učenika u razvoju njegovih
opažanja i to receptivnih i izražajnih. Individualan oblik rada važan je u razvoju
stvaralačke ličnosti učenika. On omogućuje vrijedne rezultate u efektivnom poticaju u
razvoju kreativnih sposobnosti učenika. Individualan oblik rada zahtijeva veliki napor
učitelja u pripremi nastave i organizaciji prostora u razredu koji poprima oblik radionice
u kojem je učitelj mentor, a ne samo organizator nastave. Učitelj potiče i prati razvoj
senzitivnosti i sposobnosti prema izražavanju u svim područjima lik. stvaralaštva, te
uočava sklonost prema postupcima kombiniranja, variranja, razlaganja i to u radu s
volumenima, površinama, plohama, bojama i crtama/linijama

GRUPNI OBLIK RADA:- trenutno vani uspijevamo, zbog kovida

-on se primjenjuje često u razredu ili lik. kabinetima u kojima se praktičnim radom
osvješćuju pojedini aspekti izvedenog lik. problema. Tim radom potiče sve pojedince
unutar grupe da potvrde svoje izražajne i stvaralačke sposobnosti, da steknu pouzdanje i
osjećaj korisnosti svoga rada za uspjeh cijele grupe. Ovaj grupni rad potiče i omogućuje
suradnju pojedinih grupa u aktivnostima zajedničkog nastojanja koncentracije,
pamćenja i improvizacije. Rad u grupama zamijenio je u nastavi lik. kulture grupni rad-
>taj grupni rad potiče aktivnost, odgovornost da dosljedno realizira svoj rad, tj. svoj
zadatak koji je prethodno pred njim postavljen.

FRONTALNI OBLIK:

-to je oblik rada kojim se upoznaje učenike sa sadržajem rada, sa likovnim problemima,
s lik. tehničkim sredstvima i s načinom rada. Ovaj frontalni rad u razredu je jako
povoljan da se učenike upozna s određenim lik. reprodukcijama (umjetničkim djelima).

RAD U PAROVIMA:

-ovaj način rada uglavnom se primjenjuje u procesu rada lik. kulture, a posebno u
zadatku prostorno-plastičnog oblikovanja. Ovaj oblik rada još afirmira ravnopravnost,
suradnju i radnu aktivnost učenika u realizaciji ideja kja je već prije bila postavljena kao
problem u određenoj lik. tehnici. Najčešće se primjenjuje u razrednoj nastavi.

NAČIN RADA U LIK. KULTURI:

-rad po promatranju, rad po mašti, rad po sjećanju

METODE RADA U LIKOVNOJ KULTURI

-u nastavi lik. kulture u razrednoj nastavi upotrebljavaju se određene didaktičke metode:

1.metoda usmenog izlaganja

2.metoda razgovora

3.metoda rada na tekstu

4.metoda demonstracije

-svaka od ovih metoda u funkciji su kreativne igre u interpretaciji sadržaja i oblika

nastavnog rada.

METODA USMENOG IZLAGANJA:

-primjenjuje se u uvodnom djelu sata, a služi da se upoznaju učenici sa zadatkom rada.

Ovom metodom učitelj usmjerava pažnju učenika na karakter lik. elemenata i na
karakter lik. djela (umjetničkih reprodukcija). Usmeno izlaganje mora biti što kraće,
jednostavnije i najvažnije, mora biti primjereno dobi učenika.

METODA RAZGOVORA:

-ova metoda primjenjuje se u pojedinim dijelovima nast. sata. U prvom dijelu sata kad
učenik postavlja pitanja i u završnm djelu sata kad učitelj potiče na analizu lik. uradaka.
Ovom metodom još potičemo kod učenika maštanje, kreativno mišljenje i vrednovanje
lik. radova i analizu lik. djela.

METODA RADA NA TEKSTU:

-koristi se kada učitelj koristi kao poticaj bilo koji književni, glazbeni ili likovni tekst
(umjetničke reprodukcije i koristimo je za analizu). Učitelj može primjeniti tekst iz
nekog drugog područja (materijalni elementi- lik. tehnike u likovnom).

METODA DEMONSTRACIJE:

-ta metoda obuhvaća pokazivanje karakterističnih odnosa veličina, boja, prostora,

površina, crta i volumena i to s obzirom na zadatak- nastavnu jedinicu tj. lik. problem ili
ključni pojam. Ova metoda omogućuje aktivno opažanje i uočavanje značajki nekog lik.
djela koje učenici trebaju upamtiti. Metodom demonstracije učitelj će korelirati sadržaj
PiD s lik. kulturom, osvještavati ranije stečena znanja, a na temelju pokazivanja
određenih motiva poticati usmjeravanje pažnje i tako osvještavati lik. problem. Ovom
metodom učitelj će učenicima pokazati razna tehnička pomagala i materijale.

GLAVNI DIO SATA:

-lik. metode provode se u procesu, a to su: građenje, kombiniranje, variranje,

redefiniranje, rekomponiranje.

METODA GRAĐENJA: to je osnovni način na koji nastaje lik. djelo. Graditi se može u
prostoru različitim lik. elementima, a graditi se može i na plohi, površinama, bojama i
linijama. Volumen u 3D prostoru- dio prostora omeđen plohama. Ploha je 2D.

METODA KOMBINIRANJA: označava postupak slaganja kontrastnih odnosa prostora,

volumena, površina, ploha, boja i linija u jednu cjelinu s obzirom na kontraste i to u
proporciji, obliku i intenzitetu.

METODA VARIRANJA: naziv je za način postupnog mijenjanja i usklađivanja odnosa

unutar 1 lik. elementa. Metoda variranja služi se pijelazima i kontinuitetom elemenata u
nekoj cjelini.
METODA REDEFINIRANJA: rijetko se upotrebljava. Koristi se tako da 1 lik. rad,
skulpturu, sliku ili crtež kao 1 završni produkt možemo djelomično promijeniti
intervencijom (djelomično)- npr. u slici, kipu, fotografiji, crtežu. Ova metoda koristi se
u svrhu obogaćivanja već postojećeg lik. rada.

METODA REKOMPONIRANJA: omogućava: potpuno razlaganje nekog lik. djela

(uratka) kao jedne organizirane cjeline s naknadnim postupkom, našom intervencijom
stvaranja neke nove cjeline, ali s istim elementima.

OBRAZOVNI, FUNKCIONALNI I ODGOJNI ZADACI U NASTAVI LIK.

KULTURE

OBRAZOVNI (MATERIJALNI):

-sadržani su u lik. sadržaju rada i osnovnom lik. jeziku.

-zatim u svladavanju likovno-tehničkih sredstava: crtačkih, grafičkih, prostorno-

plastičnih, slikarskih, u upoznavanju djela likovne umjetnosti.

FUNKCIONALNI:

-razvoj psihofizičkih funkcija: senzornih, praktičnih, izražajnih i intelektualnih s

naglaskom na divergentno mišljenje, a pomoću postupaka razlaganja, variranja,
kombiniranja i građenja, te osvještavanja lik. problema.

-aktiviranje, usmjeravanje i razvijanje stvaralačke mašte, emocija, volje i interesa.

ODGOJNI:

-razvijanje smisla za ralikovanje kvalitete (proporcije, ritma i kontrasta)

-razvijanje potreba za estetskim doživljajem i izražavanjem (stjecanje navika za

posjećivanje izložbi, galerija, muzeja te da poštuju rad svih svojih kolega, da su
dosljedni i uporni u radu i svim radnim vrijednostima).

-zatim da razvija ju radne sposobnosti (vladanje kistom, glinom, olovkom, rezanje

papira, vladanje ugljenom, perom, kartonom).

PRIMJERI:

-obrazovni:-upoznavanje učenika s tehnikom rada (kolažom, glinom, kistom);

upoznavanje s prirodnim ljepotama npr. bogatstvom boja, oblika i njenih čudesnih
moći; poticati učenike da shvate značenje lik. jezika temeljenog na vlastitom lik.
govoru; prepoznavanje kontrasta tekstura; struktura u svijetu koji nas okružuje;
upoznavanje linije po toku i karakteru (ravne, zakrivljene, lomljene, valovite,
isprekidane...); učiti učenike kretanju smjerova u prostoru; upoznati učenike s
međuprostorom, oblicima koji zatvaraju i čine taj prostor; upoznati učenike s odnosima
oblika u prostoru; osvijestiti i upoznati učenike s kromatskom, akromatskom, tonskom
skalom boja te kontrasta boje prema boji; obrada pojma apsolutne mase, linijski
istanjene mase (lim, pleh).
-funkcionalni:-razvijanje psihofizičkih funkcija (kod učenika izražajnih, senzornih,
praktičnih i intelektualnih i to pomoću postupaka variranja, građenja, kombiniranja i
razlaganja s posebnim osvrtom na divergentno mišljenje); osvještavanje lik. problema,
to znači aktivirati, usmjeriti i razvijati stvaralačku maštu- emociju, volju i interes;
pobuditi interes za intelektualnu znatiželju; poticati, razvijati kreativne, misaone i
motoričke sposobnosti te sposobnosti promatranja i percipiranja.

-odgojni: -razvijanje estetskih, moralnih i radnih navika; razvijanje smisla za

razlikovanje ritma i kontrasta; razvijanje potrebe za estetskim doživljavanjem i
izražavanjem; cijeniti rad svojih kolega; utjecati na razvoj upornosti i dosljednosti u
radu; ostvariti zadovoljstvo zbog uloženog truda i rada; usaditi ljubav prema prirodi i
njenoj okolini; usaditi ljubav za očuvanje prirode i okoline; stvaranje radne discipline i
povoljne atmosfere za rad; utjecati na buđenje stvaralačkih sposobnosti kod učenika;
učenike učiniti spremnima za primanje novih informacija; omogućiti učenicima da
svojim radom otkriju svoje sposobnosti bez drugih utjecaja; razvijati samokritičnost
prema svom kao i prema tuđem radu

Mišljenje učenika je kratko i zato mu trebamo postavljati alternativna pitanja, npr. Ne

pitamo kakve je boje ovo stablo, već Je li ovo stablo smeđe ili zeleno?

-damo učeniku alternativu, mogućnost da bira- olakšamo mu odgovor.

-vrednujemo nast jedinicu, tj. lik. problem koji proizlazi iz lik. metode koju koristimo

-na kraju zadatka postavljamo djeci pitanja

-cilj postižemo ako djecu postepeno vodimo do problema koji trebamo riješiti.

PLANIRANJE I USKLAĐIVANJE PROGRAMA LIK. KULTURE U OKVIRU

ŠKOLSKOG PLANA

-treba biti prema ovim uvjetima: 1.psihološko likovna karakteristika djece; 2.ciljevi i
zadaci nastave; 3.likovni jezik; 4.planiranje likovno-tehničkih sredstava; 5.materijalna
opremljenost predmeta likovne kulture

-smisao planiranja je utvrđivanje cilja i zadatka na svakom satu koji bi najpotpunije

razvijali sve likovno kreativne i izražajne sposobnosti kod učenika.

-gradivo (sadržaj) dobro planirati tako da se mogu postići: 1.razvoj lik. percepcije i
senzibilnosti; 2.stjecanje novih lik. iskustava; 3.razvoj izražajnih sposobnosti u 3D i 2D
prostoru; 4.stjecanje novih znanja, osvještavanjem problema na osnovu izražajnih
sposobnosti da ih možemo prenijeti na ostala područja.

DIDAKTIČKO-METODIČKE OSNOVE ZA IZVOĐENJE SATA LIK. KULTURE

1.OBRAZOVNI ZADACI:->znanje-u

Upoznavanje, uočavanje i razumijevanje lik. jezika, lik. i kompozicijskih elemenata

određenih za pojedini razred nastavnom jedinicom (lik. problemom); usvajanje rada s
lik.-tehničkim sredstvima i tehnikama; upoznavanje i usvajanje djela hrv. lik.
etnografske baštine i važnih djela svj. lik. umjetnosti

2.FUNKCIONALNI ZADACI:->sposobnosti-razvijanje senzornih, izražajnih,

praktičnih i intelektualnih sposobnosti ( s naglaskom na divergentno mišljenje);
razvijanje percepcije, pamćenja, mišljenja, emocija, mašte, volje i interesa

3.ODGOJNI ZADACI:-usvajanje odgojnih vrijednosti (estetskih, moralnih, radnih);

formiranje uvjerenja i stavova; podržavanje i poticanje subjektivnih kreativnih
sposobnosti; njegovanje pozitivnog odnosa prema radu- aktivnost, inicijativnost,
upornost, dosljednost, marljivost i samostalnost.

NASTAVNA JEDINICA (likovni problem i ključni pojam):nastavna jedinica računa sa

sljedećim: a)ono što oko sebe zapažamo (vizualno); b)s područja nevizualnog

VIZUALNO KAO POTICAJ:-poticaj može biti sve ono što nas okružuje tako da na
početku sata takve motive analiziramo, zatim aktiviramo lik. vrijednosti i određene lik.
probleme koje određeni motivi karakteriziraju. Kod ove realizacije se služimo likovnim
metodama

LIKOVNO-KOMPOZICIJSKI ELEMENTI (MOTIVI) KAO POTICAJ:ovdje do

izražaja dolazi život crte, boje i volumena kao nezavisnog elementa likovnosti, a
razumijevanje (osvještavanje) lik. problema vrši se na gotovom lik. radu

NEVIZUALNO KAO POTICAJ:djeca slobodno u svom likovnom izrazu izražavaju

emocije- ljubav, sreću, veselje i tugu, osjete, glatko, toplo, hladno, mirise, glazbu

-nakon takvih poticaja, a na osnovi lik. radova (produkata) porazgovaramo s učenicima

o njihovom doživljaju i lik. izrazu

LIKOVNO PODRUČJE:dijelimo na:

a)2D: crtanje, slikanje, grafika

b)3D: modeliranje, građenje, oblikovanje u prostoru

VIZUALNE KOMUNIKACIJE (dizajn):oblikovanje u prostoru; oblikovanje na plohi

LIKOVNO-TEHNIČKA SREDSTVA I LIK. TEHNIKE:

-npr. za modeliranje: glina, glinamol, plastelin

-npr. za građenje u prostoru: žica (bakrena ili aluminijska), razne vrste mekanog drveta,
gips, mekani kamen kod određenih grupa, siporeks

-za slikanje: tempera, gvaš, akvarel

-za grafiku: karton tisak, monotipija

LIKOVNI PROBLEMI:
-u pripremi ih treba jasno naznačiti jer oni čine osnovu naše nastavne jedinice (ključnih
pojmova)

-oni proizlaze iz vizualnog i nevizualnog poticaja, iz kompozicijskih elemenata (lik.

sintakse), a sadržani su u elementima likovnosti (točka, crta, boja, ploha, površine,
volumeni, prostori) te u elementima kompozicije (kontrast, harmonija, ritam, ravnoteža,
proporcija, dominacija i jedinstvo)

METODE RADA:

-analitičko promatranje- uočavanje

-analiza lik. problema

-likovni scenarij (kreativna igra) s lik. kompozicijskim elementima (priča koja potiče na
likovnost, problemska situacija, razgovor s učenicima, usmeno izlaganje, čitanje priča).

NAČIN RADA:promatranje, rad nakon promatranja, rad po sjećanju, rad po mašti

NASTAVNA SREDSTVA I POMAGALA:ploča, grafoskop, razni tekstovi, video,

umjetničke reprodukcije

PLAN PLOČE: na ploči se može napisati predviđeni lik problem-da kasnije može
poslužiti u vrednovanju i analizi.

Treba pripremiti materijal za rad, pregledati da li učenici imaju odgovarajući pribor za

rad, upoznati učenike s određenim lik tehnikama. Posebnu pažnju treba posvetiti grafici-
razgovor+ demonstracija.

Svaki vizualni motiv treba vizualno istražiti (npr boja, oblik, ton).

Vizualno-lik motive najčešće objašnjavamo djeci metodom analitičkog promatranja. U

motivu treba uočiti lik vrijednosti.

Likovno-kompozicijski elementi kao poticaj- stvaramo problemsku situaciju lik

scenarijem. Stvaralačkom igrom stvaramo lik scenarij i to lik elementima, lik
kreativnom pričom, raznim pokretima (gestikulacija, gluma, ples), glazbom i filmom.

Da bi učenici realizirali svoju ideju lik tehnikama prethodno moraju usvojiti lik
problem, a skupa s učiteljem moraju otkrivati zakonitosti lik jezika. Likovnost se ne
traži u opisnom motivu, već u lik elementima.

Nevizualno kao poticaj- ovdje učitelj mora djelovati na učenikove emocije, a za to se

može poslužiti glazbom, tekstom/pričom, a može se i pustiti učenike da se slobodno
izraze bez sugeriranja lik rješenja.

NAJAVA ZADATKA:

-prije najave se provjerava da li su shvatili zadatak

KREATIVNE IGRE
-zbog specifičnih zadataka lik kulture svaka od spomenutih metoda u funkciji su
kreativne interpretacije sadržaja nast rada i didaktičkih igara u lik kulturi.

-kreativna igra temelji se na sadržajima pojedinih predmeta, pa imamo igre temeljene na

PiD, matematici, na literarnim i glazbenim sadržajima (literarnom i glazbenom tekstu).

-igra u lik kulturi određen je didaktički proces.

-zadatak igre kao procesa povezan je s određenom nast jedinicom (lik problemom).

-u svojoj strukturi igra unosi niz raznih operacija: razlaganje, variranje, građenje,
redefiniranje elemenata predmeta i njihovih sadržaja.

-svaka igra temelji se na jednom od postojećih realnih sadržaja, ona ima svoja pravila
kojima se regulira odnos prema predmetu u igri i prema partnerima u igri. Odnos prema
predmetu igre regulira se kombinacijama metoda rada, a odnos prema partnerima u igri
oblicima i načinom rada.

-elementi kreativne igre moraju imati takav sadržaj da potiče radoznalost učenika i želju
za uočavanje i istraživanje izgleda predmeta ili motiva, a predmeti i motivi biraju se iz
svoje uže okoline. Mogu se birati predmeti kao poticaji iz pojedinih nast predmeta koji
svoji izgledom potiču učenike na stvaranje različitih ideja. Predmet igre mogu biti
različiti predmeti, npr živa bića, ali i riječi, glazbeni tonovi kao i dijelovi određene
cjeline, a koje učenici tokom igre rješavaju na jedan svoj individualan način. Elementi
kreativne igre pomažu da usmjerimo pažnju učenika prema određenim sadržajima i
poticajima da promatraju, istražuju, osjete i otkriju ideje za njihovo lik izražavanje i za
vrednovanje i analizu njihovih kreativnih ideja.

VREDNOVANJE DJEČJIH LIK RADOVA

-da bi mogli ulaziti u analizu dječjih lik radova treba prije svega upoznati razvoj dječjeg
crteža od najranijih oblika kroz njegove razvojne faze i do njegovih stvaralačkih
izražajnih sposobnosti

Da bi mogli lakše ulaziti u analitičku problematiku ta da bi objektivnost bila osnovno

polazište polazimo od 3 stajališta vrednovanja:

1.S PSIHOLOŠKOG STAJALIŠTA

-s psihološkog stajališta učitelj treba poznavati razvojni put lik izražavanja djeteta da bi
mogao znati kakva rješenja očekujemo u određenoj godini njegova života (razvojne
faze).

-treba uvijek imati na umu da je dječji lik izraz vjeran i istinit dokument psihofizičkog
razvoja djeteta

-rastom učenika raste i njegov crtež, nastaju promjene u opažanju i shvaćanju

objektivne stvarnosti- crtež se bogati iskustvom, a time i likovna realizacija
-ako polazimo od objektivnog stajališta konstatirat ćemo da nema loših dječjih lik
radova jer svaki dječji rad može imati elemente koji se mogu vrednovati prema
specifičnom izrazu dječje individualnosti (to znači da radovi mogu biti bolji ili lošiji, a
ne da ne valjaju).

-moramo znati da npr u 1. razredu OŠ još uvijek dominiraju karakteristike ekspresivnog

stvaralaštva, dijete nije osjetljivo na neke estetske značajke, vizualno prostornih
struktura kao na kvalitet crte, izražajnost volumena i kompoziciju

-dok dijete u 9./10. godini pokazuje jedan značajan napredak u receptivnim

sposobnostima.

2.S LIKOVNOG STAJALIŠTA

-kao osnovno polazište sa ovog stajališta trebamo poznavati lik elemente

-lik jezik je suštinski sadržaj svakog nast programa lik kulture, a realizira se u toku
kreativne igre.

-likovno-tehnička sredstva služe obogaćivanju dječjeg izraza koji se upotpunjuje u

komunikaciji s lik djelima

--estetsko promatranje i doživljavanje nije prirodan dar već rezultat odgoja

-kao prvo treba naglasiti da se LK temelji na artikulaciji jezičnih elemenata prema

određenom uzrastu djeteta

-treba spomenuti da je dječje stvaralaštvo kao divergentna produkcija dinamičan, a ne

statičan proces, proces koji se temelji na poticanju kreativnih izražajnih sposobnosti te
na transferu taktilnih i vizualnih sposobnosti u toku kreativne igre.

-taj se proces vrši poticanjem dječjeg lik govora u sferi izražajnih sposobnosti i to
građenja, kombiniranja, variranja i razlaganja u 2D i 3D prostoru

3.S PEDAGOŠKOG STAJALIŠTA

-pratiti koliko je dijete sklono imitaciji; s kakvim je navikama dijete došlo u školu; da li
je dijete prethodno išlo u vrtić.

-kad smo završili sat LK izložimo radove na pano-ploču, ne biramo najbolje radove, već
uzmemo prosjek; na taj način učenici će bolje razumijeti zadatak koji je bio pred njima
postavljen

-radove možemo analizirati sa učenicima, što je ustvari poželjno, dobro je da oni sami
uočavaju zadani zadatak tj. lik sadržaj

PITANJA:

Da li radovi zadovoljavaju postavljeni zadatak?; Na kojem od ovih radova najbolje

uočavate postavljeni zadatak (lik sadržaj)?;
-pitanjima potičemo razgovor o procesu rada (kako se došlo do toga, na koji način)->
proizašao iz kreativne igre

-uočavanje orginalnih karakteristika na radu

Koji je rad najneobičniji i zašto?; Koji je rad najorginalniji, poseban, nije kao i svi
drugi?; Da li bi na nekim radovima trebalo nešto izmijeniti ili dodati, zašto, kako bi to
napravio?

-ako imamo umjetničku reprodukciju koja je po lik sadržaju slična (po motivu, tehnici,
sadržaju, kompoziciji) tražite da učenik sam ukazuje na te sličnosti i to prema zadatku
koji im je bio postavljen

-radovi kod neke djece ne moraju biti dovršeni u toku 1 šk. Sata- ne vrednuje se rezultat
rada, već proces rada

DIDAKTIČKI PRINCIPI

1)princip pozornosti i apstraktnosti

-sve što s učenicima želimo raditi prethodno im predočiti

2)princip aktivnosti i razvoja

-učenici radeći stjeću praktično znanje iz lik tehnika

3)princip sistematičnosti i postupnosti

-od jednostavnog prema složenom, bližeg prema daljem, poznatog prema nepoznatom,
od konkretnog prema apstraktnom

4)princip diferencijacije i integracije

-analiza i diferencijacija sadržaja, a usmjerena je prema upoznavanju lik elemenata

5)princip primjerenosti

-sva tehnička sredstva trebaju biti prilagođena djeci

6)princip individualizacije i socijalizacije

-svakom učeniku treba pristupiti individualno

7)princip ekonomičnosti i racionalizacije

-treba rasporediti vrijeme prema lik sadržaju

8)princip suvremenosti

-učenici moraju osjetiti što je klasično, a što je suvremeno/novo

ŠTO ZNAČI LIKOVNO SE IZRAŽAVATI

-znati se lik izražavati znači primjenjivati lik elemente u svom izrazu i međusobno ih
povezivati određenim lik estetskim redom

-kad bi se izražavali samo sa lik elementima bez kompozicijskih elemenata to bi bila

samo zbrka/kaos crta, boja i volumena pa i prostora; kao što bi književni jezik bez
sintakse bila jedna hrpa glasova, slova i riječi

-drugim riječima, jezik je potpun i razumljiv samo onda kad progovori svojim
elementima izražavanja i to međusobno povezanim određenim kompozicijskim redom i
to u cilju davanja i primanja poruka, tj. komunikacija.

-zadatak učitelja je da obrazovanje učini stvaralačkim činom, a njegova uloga je u

odgojno-obrazovnom procesu nezamjenjiva jer rezultati odgojno-obrazovnog rada ovise
o sposobnosti i domišljatosti učitelja za obavljanje struke koja mu je namijenjena/ koju
već ima

-u lik slučaju učitelj treba posjedovati praktična i teoretska znanja iz područja lik jezika
i lik tehnika, a posebno poznavanje lik izraza djece određene dobi, uz to mora i
poznavati lik/umjetnička djela i na taj način može pružiti učenicima jedno opće
obrazovanje iz područja lik kulture.

DIZAJN

- odijevanje je stvar vlastitog izbora

- to je npr. naš stvar, ali to je i dio opće kulture

- svi mi biramo oblike i boje odjeće za koje mislimo da najbolje odgovara našoj
tjelesnoj građi, a i psihološkim osobinama

- na odijevanje utječe i moda (lat. modus=način), a ona se najčešće veže uz način

odijevanja i ponašanja

- odjeća je dvostrani otisak-s unutarnje strane otiskuje naše tijelo i osobu s vanjske
strane

- odjeća nije dekorativna nego trodimenzionalni oblik a oblici su vrlo različiti i oni su
ovisni o obliku tijela

- tako su odjeća i naše tijelo u međusobnom odnosu, odjeća se na tijelo naslanja i živi s
njim u ravnoteži

- vrsta materijala određuje oblik odjevnog predmeta

- što je materijal mekši i elastičniji to manje odjeća načinjena od njega sputava tijelo i
najlakše slijedi ritam kretanja tijela

- kako se kreće tijelo kreće se i materijal

- on se napinje i opušta

- u tom je slučaju materijal u ravnoteži s dinamikom tijela

- i u mirovanju i u kretanju odjeća je otisak tijela ali i ličnosti

- naše tijelo je složeni oblik bezbroj istovremenih radnji u prostoru (sjedenje, kretanje,
čučanje, rastezanje..)

- tim radnjama tijelo zadire u prostor u više pravaca u određenom trenutku

- iako nismo svjesni većine pokreta jer se odvija automatski, potrebno je odjećom ne
otežavati akcije tijela te je ona kao i tijelo dinamičan oblik

- sam oblik odjevnog predmeta ovisi o osobinama materijala (pletivo, tkanina, koža,
skaj) → način kako se materijal oblikuje (da li pletenjem, krojenjem, nabiranjem) i o
namjeni (za rad, sport, igru, školu, odmor)

- odjeća se može oblikovati pravilnim i nepravilnim nabiranjem a nabirni materijal daje

izgledom bogatiju površinu i razvedeniji oblik pa je u tom slučaju pokretanje tijela
sasvim slobodno i nesputano jer se nabori pri pokretanju lako rastvaraju

- pravilni nabori se ritmički ponavljaju pa tako takav materijal izgleda vrlo bogato

- on je pokretljiv pa je i oblik odjevnog predmeta promjenjiv

- boja pripada materijalu od kojeg se odjeća izrađuje a primjenom čistih boja i njihovim
međusobnim odnosima dobivamo živahne i vesele uzorke

- važne osobine odjeće i odijevanja ovise o njihovoj namjeni

- odjeća može biti namijenjena za življenje u vanjskim i javnim prostorima te u

različitim situacijama (rad, škola, šetnja, igra) ili intimnijem načinu življenja (sa
prijateljima, u kući)

- osobito je važna zaštitna namjena odjeće od raznih kemikalija (kemijski i fizički

štetnih kemikalija)

- vlastiti izbor i način odijevanja najlakše se ostvaruje kod kuće i to kod učenja, igre ili
odmaranja

- kao prvo odjeća nam treba omogućiti slobodno kretanje i brzo mijenjanje položaja

- odjeću čine različiti namjenski oblici (pokrivala za glavu, rukavice, torbice, obuća,
čarape)

- odijevanje je stalan proces između nas samih i naše okoline, pa kako je odjeća dio
krajolika svatko od nas može svojim izgledom pridonijeti njegovom oblikovanju
KAKO UREDITI SVOJU ŠKOLU I NJENU OKOLINU

- umjetnost je specifična ljudska djelatnost koja u sebi nosi elemente osjetljivosti a

uključuje kreativni momenat

- možemo reći da je umjetnost svaka sposobnost estetskog izražavanja

- u širem smislu u umjetnost se ubrajaju: literarna djela, glazba, balet, gluma, film,
arhitektura, kiparstvo i slikarstvo, a važnu ulogu u životu čovjeka igra i primijenjena
umjetnost koja označava svaki onaj oblik likovne umjetnosti kojemu je svrha da uljepša
predmete opće upotrebe

- velike promjene koje su nastale u organizaciji društva izazvala je nagla

industrijalizacija i stvaranje industrijskog grada

- prijelaz poljoprivrednog gospodarstva u svijet industrijalizacije proveden je bez ikakve

pripreme i u velikom neredu

- uzrok takvog prijelaza su teški uvjeti života za veći dio pučanstva a posebice za
radnike

- počinju se graditi velika naselja uz jaku industriju dolazi do velikog proširenja poslova
što uvjetuje u izgradnji novog industrijskog okruženja u 19. st.

- u izgradnji se primjenjuje ono što se čini najprikladnije umjesto da se izgrađuje svoj

vlastiti stil

- te estetske vrijednosti koje neki arhitekti brane proizlaze iz uvjerenja da neko društvo
stvara umjetnost i arhitekturu koju oni zaslužuju

- funkcionalizam vodi bitku protiv tradicije, često se govori: ''Oblik slijedi funkciju.''

- u užem smislu riječi znači da oblikovani izgled predmeta određen je njegovom

praktičnom funkcijom

- funkcionalisti nisu bili zadovoljni zamišljanjem predmeta čiji bi oblik bio izraz
funkcije

- njihov je cilj bio da predmet kao prvo mora biti koristan a s druge strane mora imati
što jednostavniji oblik

- takva estetika prihvaća ideologiju napretka koje stvara demokratsko društvo

- funkcionalizam se nije potvrdio samo u arhitekturi i proizvodnji predmeta već i na

jedan trajan način ušao i u obrazovanje

- sad se javlja škola Bauhaus 1919. koja će školovati buduće kreatore

- 50-tih god. dolazi do tehničke inovacije

- prisutan je funkcionalni dizajn

- sada se upotrebljavaju različiti materijali te se javlja jedan stil sa dosta lošeg ukusa

- u funkciji se miješaju različiti materijali aluminij, šperploča, polistirol (lijevana

plastika),

drvo, metal i dr.

- ti materijali ubrzali su izradu što utječe na brže napuštanje tradicije

- urođena je potreba svakog ljudskog bića od djeteta do odrasla čovjeka da fizički i

psihički reagira na estetske i likovne podražaje da se likovno izražavaju i uživaju u
likovnom izrazu

- sposobnost komuniciranja i oblikovanja putem likovnog izraza djeca ne preuzimaju,

ne uče od društvene okoline nego se ona važnija spontano iz prirodnih potencijala ? ?

da bi se dijete moglo likovno izražavati, da bi moglo likovno stvarati potrebna mu je

već u manjoj dobi određena poticajna okolina

- u takvoj okolini kod djeteta pobuđujemo interes za pojave u svijetu i njegovo likovno
izražavanje

- prvi i najjednostavniji je način poticanja djece usmjeravanje pažnje na neki objekt ili
pojavu te kod djeteta pobuđuje interes i daje mu poticaj za rad

- ukoliko je okolina u kojoj radi i živi neestetski, ne likovno uređena ona poprima samo
takve sadržaje što će negativno utjecati na njegov daljnji kreativni izraz

- neestetski uređenje okoline proizlazi iz nepoznavanja i nerazumijevanja uloge i

funkcije nekih likovnih kriterija

- pogrešno je podučavati dijete kako će nešto nacrtati, naslikati (kao kuću, pticu, psa,
mačku ili napraviti Eiffelov toranj, dizalicu…)

- na taj način dijete gubi interes za likovno stvaralaštvo , ono odustaje od svojih oblika,
prelazi na oponašanje (teži za deskripcijom i ulazi u shematizam)

- prema tome uloga učitelja je u tome da kod djeteta potiče one elemente ega koji će ga
uvesti u likovni i umjetnički svijet u kojem neće biti samo pasivni promatrač već aktivni
stvaralački činioci sa svim svojim spoznajama i emocionalnim potencijalom

- prema tome veliku ulogu u daljnjem likovnom i kreativnom razvoju djeteta igra učitelj
kao i okolina škole bilo sa unutarnje ili vanjske strane

- ona mora biti uređena da kod djeteta pobuđuje interes za kreativno izražavanje

- nema nekih jasnih pravila kako treba urediti svoju okolinu, kao osnovno treba koristiti
postojeće materijale, treba sve predmete bilo funkcionalni i samo dekorativno-estetske
elemente prilagoditi stvarnosti i potrebama ljudi i djece u toj stvarnosti koja ide u korak
sa napretkom
- da bi školu učinili ugodnijom zajedničke prostore treba obojati različitim bojama, a
unutarnje zidove pastelnim ne jako intenzivnim tonovima

- okolinu treba urediti što prikladnije ne sa nekim francuskim vrtovima što ne služi
svojoj svrsi

- cvijeće ne stavljati po prozorima jer ono ometa funkciju prozora

- ono ne smije biti prenatrpano jer onda gubi na svojoj funkciji

- vrsta cvijeća treba biti prilagođena podneblju jer se jedino tako ono može održati

- cvijeće mora imati svjetla ali ne da ometa funkciju onih predmeta koji već imaju svoju
funkciju kao prozor koji se ne može otvoriti

- izlaganje dječjih radova mora biti na panoima i ne smije biti dječji rad ? kao
umjetnička reprodukcija ili original

- treba izložiti cijelu nastavnu jedinicu tako da djeluje didaktički pozitivno a odvajanje
pojedinaca destimulira druge

- raspored klupa u razredu može se mijenjati prema potrebi i svrsi