UVOD U TEORIJU KNJIEVNOSTI

- odgovori na pitanja

1. TO JE TO KNJIEVNOST? PROBLEMI ODREENJA POJMA.

Teoretiari nisu jednoglasni oko definicije knjivnosti. Tijekom povijesti postojalo je vie
razliitih pokuaja da se definira knjievnost, no svi su oni imali svojih nedostataka.

1. knjievnost je poseban oblik jezika, tj. kreativno, matovito pisanje

problem je to postiji niz djela koja se ne mogu opisati kao matovito pisanje, tj.
razliiti naini pisanja nisu matovito pisanje, stoga je ovaj kriterij neprihvatljiv kao
osnovno obiljeje knjievnosti

2. knjievnost se odreuje na temelju autorske intencije

neki tekstovi status literarnosti stjeu tek naknadno (npr. Baanska ploa)

3. knjievnost je ono to odolijeva kunji vremena

dugotrajan povijesni proces selekcije i iskljuivanja, od strane drutvenih i kulturnih
elita (izdavai, urednici, knj. kritiari) koje oblikuju knjievni kanon prema odreenim
kriterijima koji su promjenjljivi, govori nam da se znaenje knjievnosti mijenja. Svi
pripadnici drutvenih elita oblikuju drutveni kanon. Koje e djelo ui u Kanon, ovisi o
ekonomskim i kulturolokim kriterijima. Klasifikacija djela kao klasika tie se izdavatva,
marketinga, kritiara, ali i samog djela. Knjievno trite ima zakonitosti prema kojima se
oblikuje knjievni kanoni one se stalno mijenjaju

4. knjievnost obrauje velike, znaajne teme

to je veliko i znaajno odreuju arbitrarni sudovi koji su povijesno i politiki
promjenjljivi; neto to je danas veliko i znaajno, ne znai da e biti i sutra

5. knjievnost nadilazi drutvene i politike sfere, knjievnost je autonomna

na autora i itatelje utjee vanjski svijet. Oni su zahvaeni mreom kompleksnih
ideolokih, kulturnih obrazaca koji snano utjeu na tzv. unutarnje zakonitosti
knjievnosti, stoga knjievnost nije autonomna / samostalna / neovisna

Jedini zakljuak koji moemo izvesti jest da je nemogue jednostavno i nedvosmisleno

definirati knjievnost.

2. OD TEORIJE KNJIEVNOSTI DO KNJIEVNE TEORIJE

Knjievnost kako je mi danas vidimo moderna je pojava nastala poetkom 19.st.

oblikovanjem osobnih mjerila njezina stvaranja i razumijevanja pomou kojih je knjievnost
u razvijenijim slojevima razvijenijih drutava poela izmicati dotadanjem religijskom,
moralnom i odgojnom nadzoru. Stvaranje itateljske publike i prestanak knjievnosti pod
nadzorom crkve doprinose pojavi knjievnosti kakvu danas poznajemo.

1
Pojam znanost o knjievnosti, Literaturwissenschaft (njem.), Literary criticism (eng.),
critique litteraire (franc) utemeljen je poetkom 20. st uslijed raskida sa devenaeststoljetnom
knjievno-povijesnom paradigmom. Neprimjereno je govoriti o znanosti knjievnosti prije
20.st. jer se u prijanjim vremenima knjievnost pojavljivala u razliitim drutvenim,
socijalnim i odgojnim sklopovima. Pojmovi su se razliito oblikovali.
Znanost o knjievnosti se dijeli na: 1. povijest knjievnosti; 2. knjievna kritika;
3. knjievna teorija. Smjena je nastupila sredinom 60-tih godina 20.st. kada teorija preuzima
i prima znanost o knjievnosti. Te tri etape (1,2,3) se promatraju kao etape u regulaciji
temeljnog pojma knjievnosti. Meusobno se sukobljavaju, proimaju i dodiruju. Teorija je
dominirala, ali se npr. 80-ih vraa historizam u knjievno teorijsku knjievnost.
Znanost o knjievnosti je poela promatrati samu sebe. Dolazi do Intenzivne samorefleksije
znanosti o knjievnosti i tako nastaje pojam Knjievne teorije.
Teorija knjievnosti nije isto to i knjievna teorija. Knjievnost se okree k sebi jer odnos
preispitivanja stavlja naglasak na odnos izmeu znanosti o knjievnosti i knjievnosti (odnos
izmeu analitiara i teksta). Pojam knjievne teorije osporava granicu izmeu znanosti i
knjievnosti. Upozorava na uzajamnost odnosa izmeu analitiara i knjievnog teksta. Tekst
utjee na analitiara koliko i analitiar na tekst(kao i teorija na knjievnost). To je dvosmjeran
odnos: ona sebe dvosmisleno naziva knjievnom teorijom.

3. ESTETIKA I KNJIEVNA TEORIJA: OD BAUMGARTENA DO KANTA.

Alexander Gottlieb Baumgarten njemaki filozof je koji je dao ime estetici. On je smatrao
da je estetika zaokupljena odreivanjem kvalitete lijepoga i umjetnikoga. Kvalitete je
povezao sa specifinou osjetilne spoznaje koja svoje jedinstvo gradi na povezivanju i
stapanju to raznolikijih opaajnih dojmova u sintetiku predodbenu cjelinu. Temeljni
predmet estetike je razlikovanje LIJEPO / RUNO i UMJETNIKO / NEUMJETNIKO.
Immanuel Kant napisao je tri kritike. Kritika istoga uma, Kritika praktinog uma i
Kritika moi rasuivanja. Po njemu atribut lijepoga moe zadobiti i djelo ije su dobrota i
istinitost dvojbene (sve to je lijepo ne mora biti i dobro) . Kant je otvorio raspravu o
parametrima objektivnog estetikog rasuivanja. Takoer je otvorio problematiku
stvaralakog genija nasuprot obrtniko-svrhovitom postupanju po pravilima. Kant razlikuje
dvije estetike:

1. ESTETIKA RASUIVANJA - suprostavlja runo i lijepo

2. ESTETIKA STVARANJA- lijepom suprostavlja korisno

U estetskom odnosu prema predmetu imaginacija je slobodna. Zadatak estetike je priskrbiti

pravila ulnome. Ideje su temelj pokuaja uma da objedini beskrajnu raznolikost predmeta
razumijevanja u cjelini i zato nisu dostupne intuiciji , no ukoliko postanu estetske one potiu
na razmiljanje, ali bez zadane , jasno odreene, definirane misli. Nikakav jezik ne moe ideje
u potpunosti zahvatiti i uiniti jasnima. ESTETSKI UITAK (afektivna dimenzija) ima
autonoman status, ne slui drugoj svrsi, nego izvan svoje vlastite neposredne egzistencije, ona
se ne moe svesti na ope pojmove kojima bi se mogla analizirati, pa je nedohvatljiv u
potpunosti.
ESTETSKI SUD (spoznajna dimenzija) slobodniji je nain rasuivanja jer se temelji na
unaprijed odreenom naelu ukusa, a tim naelom upravlja zdrav razum. Predmet estetske
prosudbe posjeduje svrhovitost bez svrhe

2
4. OPII KONCEPCIJU KNJIEVNOSTI MATTHEWA ARNOLDA.

Svojom knjigom Kultura i anarhija (1869.) nadovezuje se na romantiku tradiciju knjievne

teorije i knjievne kritike. Opadanje utjecaja religije i jaanje sekularizacijskih procesa
predstavlja opasnost od anarhije (ind. revolucija, uspon gra. klase, ruenje autoriteta Crkve,
Darwinova teorija revolucije...), stoga je smatrao da na tom mjestu, na mjestu religije, treba
upotpuniti novi sadraj, i to POEZIJU!
Zgroen stanjem duha u novom svijetu, Arnold smatra da je kultura ugroena
malograanskim vrijednostima srednje klase. Te vrijednosti on naziva FILISTARSKIM
VRIJEDNOSTIMA (opsjednutost materijalnim bogatstvom i stjecanjem kapitala). Poeziju
vidi kao izlaz iz moralne krize. On SAKRALIZIRA POEZIJU - poezija preuzima funkciju
pribavljanja smisla ivotu, odnosno preuzima funkciju religije! ona moe interpretirati ivot,
pruiti utjehu i utoite, odnosno bijeg od stvarnosti. Poezija je za Arnolda ono najbolje u
kulturi i dostojna je preuzeti ulogu religije, meutim problem je to su kriteriji izvrsnosti
arbitrarni, tj. postavlja se pitanje KOJI SU TO KRITERIJI PREMA KOJIMA BI NETO
MOGLO PREUZETI TAKVU ULOGU / FUNKCIJU?
Premda zagovara ideju visoke kulture, ta ekskluzivna kultura (iskljuivanje nedovoljno dobrih
djela) nikoga ne iskljuuje jer ako si dopustimo da doemo pod utjecaj kulture, moemo
nadii granice nametnute vlastitom klasom, roenjem, karakterom i transformiramo se u
graane idealnog svijeta u kojemu vrijeme ne prolazi i gdje su svi jednaki. Njegova je
koncepcija ARTISTIKA - pjesnik bi trebao nadii prostor i vrijeme, on je tvorac, uzviena
figura, a poezija je svevremenska jer nam daje, vraa duhovno bogatstvo koje nestaje
gubitkom religije. Figura pjesnika kao kreativnog pojedinca, subjekt kao takav.
Nakon Prvog svjetskog rata kriza se produbljuje, to uvjetuje drutvene promjene: neke
dotada iskljuene klase dobivaju pravo glasa (radnici, ene) i postaju politiki faktori, dio
masovne demokracije, premda je ekonomska i socijalna nejednakost i dalje prisutna. U tom
smislu, nejednakost se nadomjeta knjievnou, ona ima odgojnu, obrazovnu ulogu -
spomenute klase potrebno je kultivirati (civilizirati) i upoznati s visokom sferom kulture. Na
taj nain knjievnost postaje i INTEGRACIJSKI IMBENIK te poprima IDEOLOKI
KARAKTER - ideologija liberalnog kapitalizma i humanizma.

5. OBJASNI KNJIEVNOKRITIKA STAJALITA T. S. ELIOTA.

T. S. Eliot nadovezuje se na Arnolda, eli nastaviti zapoeto te pokuava oblikovati knjievni

kanon, odabrati najbolje od najboljeg i uvrstiti ga u kanon engleske knjievnosti. Odbacuje
ideju pjesnitva kao izraza individualnih osjeaja pjesnika jer dri da poezija mora biti
IMPERSONALNA! To znai da osjeaji ne smiju imati autobiografsku dimenziju, u
suprotnom zanemarujemo razliita znaenja u tekstu. Cilj je skrenuti itateljevu pozornost na
pjesmu, a ne na pjesnikove osobine i drutvene prilike, tj. na samoga pjesnika. Kritizira
ideologiju radnike klase. Liberalizam, protestantizam, ekonomski individualizam i
romantizam za njega su izopaene norme, izopaene dogme onih koji su odavno napustili
organsko drutvo i oni se mogu osloniti samo na vlastite snage. Stoga zagovara povratak u
ORGANSKO DRUTVO ije elemente prepoznaje na amerikom jugu koji vidi kao oazu u
kojoj primat imaju krvno podrijetlo i kuni odgoj. Vjeruje da ovjek mora rtvovati svoju
sitnu osobnost za bolje sutra - za volju impersonalnog reda. To prirodno organsko jedinstvo
nestalo je u masovnom industrijskom drutvu, a prua ga upravo poezija. Impersonalni red na
polju knjievnosti je TRADICIJA. Ona je vrlo selektivna i njezin kriterij nije vrijednost
knjievnih djela, ve mogunost oslanjanja koja ta djela pruaju. Knjievna djela vrijede
samo ako su dio Tradicije. To nisu samo prola djela, ve i ona nenapisana koja se predviaju

3
i koja e Tradicija primiti pod svoje okrilje. Autoritet Tradicije temeljio se na simpatiziranju
profaistikog poretka izraenog antisemitizmom, odnosno na stvaranju drutva kojim bi
upravljali odreeni autoriteti rezultat liotova promiljanja.
Zanimljivo je spomenito da je Eliot knjievni kanon gradio na onim autorima koji su bili
relevantni samo za njegovu poeziju!

6. USPON ENGLESKOG KAO AKADEMSKOG PREDMETA: ELIOT I NOVA

KRITIKA.

O engleskom kao ozbiljnom akademskom predmetu govori se tek 20-ih godina 20. st.
Eliotove ideje utjecale su na grupu mladih u Cambridgeu, posebice na Ivora Armstronga
Richardsa i Franka Raymonda Leavisa koji su pokrenuli dvije kritike kole utjecajne
gotovo 50 godina u prouavanju knjievnosti.
RICHARDS preuzima Eliotovo inzistiranje na pjesmi i osniva kolu Praktina kritika
kojuje mahom populariziralo njegovo istoimeno djelo objavljeno 1924. godine. On zagovara
AUTONOMIJU KNJIEVNOG TEKSTA. Svojim je uenicima za predloak dao pjesmu, ali
im je uskratio sve izvankontekstualne informacije - autora, vrijeme nastanka, i traio da
reagiraju izravno na pjesmu, bez konteksta. Tada se to pokazalo revolucionarnim, s obzirom
na to da je prije bila dominantna knjievnopovijesna paradigma preokret na kritiku.
Knjievni tekst konano dolazi u prvi plan, a itanje tekstova postaje intelektualni izazov
LEAVIS je okupio skupinu kritiara pod nazivom LEAVISOVCI. On prihvaa Eliotove ideje
i vidi u poeziji mogunost bijega od suvremenog industrijaliziranog drutva. Bio je i na tragu
Arnoldovih ideja, teio je moralistikoj vrijednosti knjievnosti. Najvie pozornosti pridaje
ROMANU jer je smatrao da je roman takav anr koji moe sveobuhvatno prikazivati likove,
okruenje, drutvenu pozadinu i na takav je nain ustanovljen roman kao dominantan anr.
Praktina se kritika dalje razvija u SAD-u u Novu kritiku te se paralalno razvija i skupina
nazvana Amerikom novom kritikom. Ameriki su kritiari bili J. C. Ransom, A. Tate, R. P.
Warren, C. Brooks. Oni su novi kritiari u irem smislu jer su preuzeli ideje Eliota, Richardsa
i Leavisa. Okrenuli su se prolosti i tradiciji. Tradiciju su pronali na amerikom jugu koji
odrava organsko jedinstvo i rutvenu harmoniju. Raskinuli su s idejama ovjeka i Subjekta.
Smatrali su da intencije autora nisu relevantne za interpretaciju teksta i da znaenje pjesme ne
smijemo brkati s osjeajnkm reakcijom pojedinog itatelja jer pjesma znai ono to znai bez
obzira na pjesnikove namjere ili itateljeve osjeaje. U oslobaanju od itatelja i autora
oslobaamo se i koncepta subjekta kao sredita. Oni su tvrdili da je znaenje svakomu
dostupno i objektivno, da je upisanu u sam jezik knjievnog teksta i nije stvar izmiljenog
poriva u glavi nekog mrtvog autora, kao ni proizvoljni subjektivni smisao to ga itatelj
pridaje autorovim rijeima.

[V. Biti: Uvod u teoriju knjievnosti]:

1)Engleska 18. st. pojam knji. obuhvaao je itav niz oblika pisanja koje je drutvo cijenilo
i smatralo vanim (filo., pov., estetika, pisanje pisama...) i svako se djelo procjenjivalo s
obzirom na postojee standarde, tj. mjerila su bila ideoloka pa su mnogi radovi koje danas
svrstavamo u knji. ostali van te kategorije, i obrnuto. Utjelovljenje drutvenih vrijednosti i
vano orue za njihovo uvrivanje i irenje. Nakon graanskog rata cijeli niz ideolokih
ustanova.
2)Romantiarsko razdoblje 19. st. ustanovljava dananje shvaanje pojma knji.
pjesnitvo postaje utjelovljenjem kreativnosti. Nastaju pojmovi simbola, estetskog doivljaja,
estetskog sklada i jedinstvene naravi artefakta. Javilo se miljenje da je smisao svakog
kreativnog pisanja upravo u njegovoj velianstvenoj neupotrebljivosti sama je sebi cilj.

4
3)19. st. u Eng. se razvio predmet eng. jez. i knji. jer je vjera izgubila svoju dotadanju ulogu
(ideoloka kriza) dokaz da knji. jest ideologija, najue povezana s pitanjima drutvene
moi. Nastala je potreba da vjeru zamijeni slian oblik diskursa pouzdani, snani oblik
ideologije koji djeluje na osjeaje i doivljaj te prodire u najskrovitije nesvjesne predjele
ovjekova bia i koja je djelatna na svim drutvenim razinama (i za intelektualnu elitu i za
mase), a njezine se temeljne istine opiru racionalnom tumaenju pa su stoga apsolutne.
Takoer se bavi opeljudskim vrijednostima koje e navesti sirote radnike na razmiljanje i
time im odvratiti pozornost od svakodnevne bijede. M. Arnold centralna linost ovoga
razdoblja; uvidio drutvenu potrebu za kultiviranjem nie srednje klase iz dva razloga: 1.
knji. e poduavati mase, prenositi im moralne vrijednosti graanske kulture, ucjepljujui im
potovanje prema dostignuima srednje klase, i u masama buditi ponos prema nac. jez. i knji.
2. knji. moe obogatiti osiromaenu doivljajnu mo irokih masa tako to e pomou nje
spoznati stvari koje nisu doivjeli.
4)Eng. je prvo uveden na tehnike institute i radnika sveuilita, bio je oblik jeftinog
kolovanja za one kojima su Oxford i Cambridge (koji su se estoko opirali takvom
diletantskom predmetu) bili nedostupni, smatrao se predmetom za nierazredne mukarce i
ene, koje nisu imale pravo na studiranje prirodnih, pravnih i medicinskih nauka. S obzirom
da se bavio profinjenim osjeajima, nije se smatrao pretjerano zahtjevnim. S vremenom je
poeo dobivati muevnija obiljeja i sluio za buenje osjeaja nac. identiteta. Stoga mu
pogoduje pobjeda Eng. nad Njem. u 1. sv. ratu.
5)Borci za engleski bili su potomci pokrajinske sitne buroazije, kao F. R. Leavis, a ne
plemii amateri koji su vodili prve katedre na Oxfordu i Cambridgeu. Leavis i njegovi
sljedbenici, leavisovci, bili su dovoljno inteligentni da se suprotstave staroj ideologiji i razvili
su hrabar i radikalan pokret koji je eng. pretvorio u ozbiljnu disciplinu, studij kulture,
ogledalo duhovne biti eng. drutva. Uz njegovo ime veemo pojmove praktina kritika i
pomno itanje.
6)Scrutiny kritiki asopis koji su 1932. pokrenuli leavisovci. Karakterizira ga izrazita vjera
u sredinju vanost moralne dimenzije studija eng. jez. i knji., koji je sada postao vrijedan
oblik ivota, te vjera u odlunu ulogu koju taj studij igra u cjelokupnom ivotu eng. drutva.
Smisao knji. je u tome to nas itanje ini boljim. Isticali su golemu vanost kritike analize
naglaavajui da je u knji. prisutan osjeaj za kreativnu uporabu jez. Naginjali su elitizmu
koji je bio donekle neopravdan jer ne moemo sve koji nisu dobri poznavaoci knji. prozvati
jadnicima i divljacima, i obrnuto knji. ne moe ukloniti svu bijedu i jad radikalno i
besmisleno.
7)T. S. Eliot istie vrijednost tradicije istiui da je knji. djelo vrijedno samo zato to je u
Tradiciji nije svako djelo Knji., ali moe biti knji.
8)Amerika nova kritika 30.-50-ih god. tei pomnom itanju (analitika interpretacija kao
protuotrov za esteticistiko naklapanje, promatranje djela kao predmeta po sebi uz
zanemarivanje konteksta). Intencije autora prilikom pisanja ak i kad bi nam bile dokuive
nisu relevantne za interpretaciju teksta. Pjesma znai ono to znai bez obzira na pjesnikove
nakane.
9)Empson cjepidlakom se analizom pribliava novoj kritici. Intencionalist nagaa to je
pisac htio rei poimanje konteksta. Uvia da su znaenja neodreena.

7. KAKO KNJIEVNOSTI PRISTUPAJU RUSKI FORMALISTI?

U tadanjem SSSR-u, tonije u Moskvi i Sankt Petersburgu, u prvim desetljeima 20. st.,
nakon Oktobarske revolucije, javila se nova kola, novi teorijski pravac koji je zbog formalne
metode kojom se sluio pri analizi knjievnoga teksta nazvan formalizmom, RUSKIM

5
FORMALIZMOM, a njegovi pripadnici, formalistima, ruskim formalistima. Okupljeni su oko
asopisa Lef (Lijevi front umjetnosti), a polaze od suvremene lingvistike i kritiki se odnose
prema tradicionalnoj umjetnosti. Umjesto sadraja knjievnoga teksta, formalisti su analizirali
formu, strukturu teksta i organizaciju jezika u knjievnom djelu. Zanimali su ih opi zakoni
knjievnosti, tj. kako ona funkcionira. Na taj su nain eljeli uspostaviti znanstveniji pristup
prouavanja knjievnosti i za razliku od novokritiara nije ih zanimala ni kulturalna ni
moralna vrijednost knjievnosti. Postojale su dvije formalistike struje, okupljene u 2 kruga:
1. Moskovski lingvistiki krug (osnovan 1915. g., na elu mu je bio R. Jakobson, a pripadali
su mu jop i: B. Tomaevski i Josip Brik); 2. OPOYAZ (Drutvo za prouavanje poetskog
jezika; osnovan 1916., pripadali su mu: V. klovski, Boris Ejhenbaum i Jurij Tinjanov).
Openito govorei, zajedniko ruskim formalistima i novokritiarima bila je tenja za
pronalaskom znanstvene metode, za postavljanjem znanosti o knjievnosti na objektivniji,
egzaktniji temelj, a najvea je razlika bila u tome to su ruski formalisti desakralizirali i
demitologizirali knjievnost (analiziraju samo formalne dijelove teksta - formu, strukturu).

9. RAD ROMANA JAKOBSONA KAO POVEZNICA IZMEU FORMALIZMA I

STRUKTURALIZMA.

Jakobsonovo se kritiko djelovanje smatra mostom izmeu formalizma i strukturalizma.

Osniva je i lan Moskovskog lingvistikog kruga / kruoka, a potom i Prakog lingvisitkog
kruga / kruoka. Prvo je djelovao u Ruiji, u Moskvi, zatim u Pragu te na kraju u Americi.
Nakon nacistike okupacije odlazi u New York i nastavlja karijeru te susree Claudea Levi-
Straussa s kojim i surauje. Nakon Drugog svjetskog rata, u Francuskoj cvate strukturalizam.
U vrijeme dok je Jakobson jo u Americi pod utjecajem je Nove kritike.
Pomou lingvtikih pojmova pokuao je objasniti i definirati literarnost (oneobiavnje
obinog jezika koje dovodi do ouenja). Njegov esej Lingvistika i poetika (1958. proitan na
konferenciji, 1960. objavljen) veoma je vaan jer ini most prema strukturalizmu, ali i zato to
u njemu Jakobson kazuje da je poezija zapravo oblik jezika kojemu je svojstvena usmjerenost
na vlastitu formu, forma postaje dijelom sadraja, dijelom onoga to poezija komunicira.

10. KAKO JAKOBSON OBJANJAVA NASTANAK POETSKOG JEZIKA?

Kako bi objasnio razliku izmeu obinog i pjesnikog jezika u tesktu Dva aspekta jezika, dva
tipa afatikih smetnji (1956.) artikulirao je svoje uenje o dvjema jezinim osima ije je
odnose preuzeo od Saussurea koji ih je nazivao sintagmatskim i paradigmatskim, dok ih on
naziva os kombinacije (metonimija) i os selekcije (metaforika). Os kombinacije
(metonimijska) zasnovana je na naelu susljednosti / kotigviteta / bliskosti, a os selekcije
(metaforika) temelji se na naelu slinosti / ekvivalencije. Za jezik to znai da su jezine
jedinice povezane u oba sustava istodobno, tj. da se jezik ostvaruje upravo pomou tih dviju
osi, prvotno selekcijom jezinih jedinica, a onda njihovom kombinacijom u razliite odnose,
sukladno sintaktikim pravilima.
Poetski jezik nastaje pomou tih osi takoer. Jakobsom kae da se pjesniki jezik razlikuje od
obinog jezika jer u pjesnikom jeziku dominira poetska funkcija, a to bi znailo da se
projicira princip ekvivalentnosti (svaki je izbor dobar ako j izvren izmeu jednakovrijednih,
meusobno zamjenjivih jezinih elemenata - rijei i gramatikih oblika) s osi selekcije
(metaforike) na os kombinacije (metonimijsku). Isto tako, poezijom se grade paralelizmi, tj.
rijei se ne vezuju primarno po svome znaenju, nego po zvunoj slici, po svome zvuenju.
Ta ekvivalencija na metaforikoj osi izmeu neke rijei i njezine zvune slike prenosi se na os

6
kombinacije. Zvuanjem se znaenje prebacuje na viu razinu, rijeima se ne iskazuje
osnovno znaenje, nego se njihovim postavljanjem jedne pored druge, u meusobni odnos,
dobiva nova znaenjska dimenzija, npr. u rimi. Rimom se stvara ekvivalencija meu rijeima.
Rijei se kombiniraju prema tome kako zvue, a ne po znaenju. Poetski jezik nastaje
ouivanjem obinog, svakodnevnog jezika, a pomicanje naela ekvivalencije s osi selekcije
na os kombinacije oituje se kao ouenje, kao neuobiajenost koja tvori pjesniki jezik.
Literarnost je rezultat posebnog strukturalnog naeka, naela ekvivalenvije koje je sada na osi
kombinacije (metonimijskoj). Ti pojmovi strukturalne lingvistike mogu nam posluiti da bi se
objasnio uinak koji poetski jezik ini drugaijim od uobiajenog jezika. Zato se formalisti
prebacuju na formu. Nije bitno to se govori, nego kako se to organizira - posebna
organizacija jezika. Jakobson to objanjava premjetanjem spomenutih naela u tu nastaju
poeci znanstvenog bavljenja knjievnim tekstom. Zanimljivo je spomenuti kako je upravo
pojam strukturalizam skovao sam Jakobson, orkunivi tako nazivljem pravac iji je ujedno i
utemeljitelj.

10. OPII DJELOVANJE BAHTINOVA KRUGA: TEME I PROBLEMI.

Mihail Mihajlovi Bahtin vodea je figura tzv. BAHTINOVA KRUGA kojemu su jo

pripadali V. N. Voloinov i P. N. Medvedev. Njihovo je uenje / tumaenje spoj formalizma i
marksizma, tj. formalistike metode i ideoloke kritike jezika diskursa, estetike, knjievnosti.
Bahtina su prisvajale mnoge kole i teko ga je vezati uz samo jednu teorijsku paradigmu.
Bahtinov je krug imao dimenziju bavljenja drutvenom stvarnou, materijalnim uvjetima
ivota (za razliku od ruskih formalista) te je sam Bahtin bio puno ispred svoga vremena.
Zalaui se za DIJALOKU INTERAKCIJU i POLIFONIJU, opirao se ideji dominacije
monologizma te je inzistirao na emancipacijskom potencijalu popularne kulture. Jezik kao
predmet tadanjih rasprava postaje sredinjom tokom motrenja drutvenog i kulturnog
ivota. Upravo taj interes za jezik ini formalistiki dio njegove teorije - preko jezika nastoje
definirati, odrediti bit knjievnosti. Autori kruga meu prvima pozabavili su se pojmom
DISKURSA. Smatrali su ga drutvenim konstruktom koji je neodvojiv od uinka, onog
izvandiskurzivnog. Isto tako, vrlo su rano upozorili na ulogu jezika u IDEOLOKOJ
RECEPCIJI, tj.da jezik utjee na nau percepciju stvari. U svojoj studiji Problemi poetike
Dostojevskog (1929.) tvrdi da je Dostojevski izumio potpuno novi tip romana, tzv.
POLIFONIJSKI ROMAN u kojemu se lik osamostaljuje u odnosu na autora, u kojemu
supostoji mnotvo glasova, svjetova, drutvenih i ideolokih pojava, tj. u kojemu s javlja
polifoninost na svim razinama. U takvom anru romana likovi nemaju prolost, odnosno to
nije relevantno za razvoj daljnje radnje. U presjeku sadanjosti postoji mnogo planova. On na
taj nain dovodi u pitanje autoritet autorskog glasa i pokazuje kako je decentrirana
polifonijska struktura usko povezana sa situacijom ranoga ruskog kapitalizma. On pokazuje
da polifoninost ne vodi jedinstvu, nema sjedinjenja, ona od poetka do kraja ostaje dosljedno
provedena.
Bahtin isite kako je roma anr nastao u razdoblju pisane kulture., to ga ini suvremenim
anrom par exellance, a time i vezanim za suvremeni svijet razvitka i promjene. On tvrdi da je
roman takav anr koji moe postojeu hijerarhiju dovesti u pitanje.
U svojoj raspravi Oblici vremena i kronotopa (1937./'38.) uvodi pojam KRONOTOPA kao
oznaku za prostorno-vremensku povezanost pripovjednog teksta. Kronotop razgraniava
roman od ostalih anrova. S obzirom na razliite vrse romana i na razliito poimanje prostora
i vremena, Bahtin razlikuje 4 tipa romana:

7
 1. starogrki avanturistiki roman - vrijeme i prostor s apstraktni; neutralan okvir
radnje

2. avanturistiko-svakodnevni roman - poznaje i vrijeme i prostor; zbiljski prostor

3. biografski roman - prostor kao etiko-moralne koordinate koje razdvajaju osobnost

na vidljivu i nevidljivu

4. renesansni rableovski roman - ovjekova tjelesnost (tematizacije tijela: odjea, jelo,

pie, smijeh, smrt...)

Kronotopska analiza postaje znaajno analitiko orue u razliitim teorijskim pristupima

pripovijedanju (teoriji recepcije, kognitivnoj teoriji pripovijedanja, rodnoj teoriji itd.) i
teorijama kulture.

11. FENOMENOLOGIJA: HEGEL I HUSSERL.

Fenomenologija se javlja u Njemakoj, izmeu dvaju svjetskih ratova i trebala je pruiti

sigurnost civilizaciji koja se nala pred raspadom.
Pojam fenomenologija skovao je vicarski matematiar i znanstvenik Johann Heinrich
Lambert. To je openito znanost o fenomenima, pojavama, a prvotni joj je zadatak otkriti
razliku izmeu privida i istine i objasniti kako se pojave pojavljuju u svijetu. Immanuel Kant
uvodi dohotomiju FAINMENON / NOUMENON. Fainmenon je svijet kako ga mi
percipiramo, a noumenon je svijet onakav kakav doista jest.
G. W. F. HEGEL 1807. g. pie Fenomenologiju duha u kojoj donosi prikaz oblika i naina
pojave duha. Rije je o razvojnim stupnejvima individualne i povijesne svijesti i samosvijesti
u kojima se oituje apsolutni duh! To je potraga za samoutemeljujuim stajalitem
apsolutnog znanja, apsolutne svijesti kao osnovom za naknadno izvoenje svih ostalih misli
i stvarnosti. Mnogi su je autori u 20. stoljeu opisali kao Bildungsroman (npr. Jean Hyppolite,
koji je jo klasificira i kao filozofski romanu i upozorava na utjecaj Rousseauova Emila i
Goetheova Wilhelma Meistera na mladog Hegela). U svakom sluaju, junakinja pripovijesti
ili povijesti je svijest koja prethodi subjektu, kontemplira svijet oko sebe i prelazi razne
prepreke na putu prema samospoznaji.
EDMUND HUSSERL ustanovio je fenomenologiju kao pravac u filozofiji u drugom svesku
prvoga izdanja Logikih istraivanja (1900./1901.), u drugom izdanju iz 1913. koncept je
dalje razradio. Odbacio je zdravorazumsko shvaanje po kojem stvari postoje na svijetu
neovisno o nama. Smatrao je da stvari samo po sebi nisu noumenoni (svijet kakav doista jest),
nego su onakve kakve ih mi sebi predoujemo, postavljamo - fainmenoni. Svijest aktivno
konstruira svijet, in svijesti je KONSTITUTIVNI AKT i na taj nain vanjski se svijet svodi
na sadraj nae svijesti. Meutim, ono ega smo mi svjesni moe se opisati kao kaotina
struja svijesti. Fenomenologija je usmejrena na otkrivanje sustava UNIVERZALNIH BITI.
Te biti poivaju iza oiglednih sluajnih pojedinanih pojava. Da bismo doli do tih
univerzalnih biti, u potrazi za bitima koristi se trima procesima:

8
 1. fenomenologijska redukcija - kako bismo postigli potpunu sigurnost, moramo
zanemariti , zanijekati sve to nije bit predmeta. To znai da vanjski svijet moramo
svesti na puki sadraj svijesti - sve posebnosti bivaju svedene na ite fenomene,
trebamo ih tretirati onako kako nam se ukazuju u naoj svijesti, tj. kao bit tih stvari
(primjer: stolica . iako se stolica moe razliito shvatiti, mi odbacujemo sva obiljeja
koja stolicu ine stolicom i svodimo je samo na pojam stolice u naoj svijesti)

2. eidetika redukcija - Husserl batini Platonov pojam ideje (gr. eidos). isti
fenomeni u svijesti dalje se svode na razgovijetne i razumljive strukture. Cilje je otkriti
osnovne komponente fenomena (npr. stolice), a pomou tih komponenti (npr. boja,
oblik stolice) sa sigurnou moemo opisati te fenomene.

3. spoznajna analiza - posljednji proces koji podrazumijeva detaljne usporedbe izmeu

fenomena kako su predstavljeni u naoj svijesti i univerzalnih biti fenomena.
Fenomenologija n taj nain pokuava pomiriti ono to znamo s onim za to mislimo da
znamo iz teorije. Svako miljenje, ukljuujui i knjievnu teoriju, koje se eli
predstaviti kao fenomenologijsko, istie ono za to u svom iskustvu svijeta (ili teksta)
moemo biti sigurni da percipiramo.

Husserl uvodi pojam TRANSCENDENTALNOG SUBJEKTA / SVIJESTI koji je tvorac i

nalazi se u sreditu. Do njega se dolazi ljutenjem empirijskih slojeva psihologijskog
subjetka fenomenologijskom redukcijom i iskljuivanjem. Taj koncept transcendentalnog
subjekta u pitanje dovodi Heidegger (Bitak i vrijeme, 1927.) i obraunava se s Husserlom.

12. SCHLEIERMACHEROVO UTEMELJENJE HERMENEUTIKE.

U prvoj treini 19. st. Schleiermacher je postavio temelje ope (moderne) hermeneutike kao
vjetine tumaenja, interpretacije (gr. hermeneutik thne). On je razlikovao
GRAMATIKU (JEZINU) od TEHNIKE (PSIHOLOGIJSKE) interpretacije teksta.
Gramatika se interpretacija temelji na opim idejama od kojih je djelo sainjeno, a tehnika
motri osebujne kombinacije kojima se djelo odlikuje kao cjelina. Schleiermacher da je svaki
problem interpretacije ujedno i problem razumijevanja, a upravo je razumijevanje temeljni
hermeneutiki pojam. On je hermeneutiku opisao kao umjetnost izbjegavanja nesporazuma ili
nerazumijevanja.
Tehnika (psihologijska) interpretacija temelji se na postupku DIVINACIJE. Budui da se
hermeneutika bavi tumaenjem i interpretacijom tekstova, osnovni je problem vremenski i
prostorni jaz izmeu tumaa i predloka, a taj se jaz, ovisno o razliitim pristupima pojednih
autora, premouje stavljanjem naglaska na ili na tumaa ili na predloak. Schleiermacher
naglasak ne stavlja ni na jedno ni na drugo, nego na TUMAENO. Svoje je argument
predstavio kroz 2 postulata:

*1. postulat - odnosi se na proces divinacije

Divinacija je neposredno predrefleksivno dokuivanje individualne dimenzije
interpretativnog predloka, a ta se dimenzija oituje u stilu. Divinacija je unutranji
osjeaj koji tuma razvija prema predloku koji tumai. Divinaciju treba jo procijeniti,
korigirati, provjeriti je li u interpretaciju uneseno previe diviniranog iz sebe jer postoji
opasnost od mogunosti da se tuma previe unese u tekst. Kao konaan rezultat
tumaenja javlja se AUTOROV STIL, ali taj stil nije rezultat autorske intencije, ve ga
ni sam autor nije svjestan

9
 Autorov stil omoguuje tumau da razumije tumaeno. Onda je stil - prema
Schleiermacheru - obrada jezika kojom govornik u nj unosi sebi svojstven nain
shvaanja predmeta (svoje poimanje predmeta stilom se unosi u jezik, otima se
pojmovnoj i gramatikoj analizi). Rije je o kombinacijskom zakonu individualnog
ovjeka koji nadilazi sintaktike, semantike i pragmatike sheme - ne moe se
analizirati, mogue ga je jedino doivjeti! Zato je potrebna divinacija - ona u sebi ima
element doivljavanja stila, ona je predrefleksivna. Prema tome, divinacijom se dopire
do neznaenjskog uvjeta mogunosti svakog znaenja (autor nije svjesta stila, ali upravo
zahvaljujui stilu tuma razumije tumaeno, stil mu to omoguava). Bez takvog
intuitivnog uvida u cjelinu, knjievna djela ne moemo valjano razumjeti

*2. postulat - Tuma uavi u u autorov stil premouje jaz izmeu sebe i predloka, i tu
svoju zakanjelost u odnosu na predloak pretvara u vlastitu prednost jer tuma ulaskom
u autorov stil nerijetko razumije autora bolje negoli autor sam sebe (jer autor nije
svjestan stila)

Kljuni je problem hermeneutike razumijevanje, odnosno distanca tuma-predloak,

tumaeva zakanjelost u odnosu na predloak. U tenji za dokidanjem te distance, za
prevladavanjem drugosti teksta i jezika, hermeneutika se okree dvama smjerovima:

1. filologijski smjer - podrazumijeva potragu za doslovnim smislom. Pokuaj dokidanja

jaza, distance, odigrava se premjetanjem sadanjosti u prolost

2. teleologijski smjer - uenje o svrhovitosti prema kojemu je sve u prirodi ureeno

prema unaprijed postavljenom cilju. On distancu dokida premjetanjem
prolosti u sadanjost, neovisno o tome u kojem se smjeru kree. Cilj je
prevladavanje distance izmeu ja - tumaa i ti - teksta, tj. izmeu partnera u dijalogu

Kljuni pojam hermeneutike - razumijevanje - usko je povezan s pojmom DIJALOGA.

Problem: to kad drugi partner u dijalogu uzvrati?

13. KAKO SCHLEIERMACHER I DILTHEY OTVARAJU PROBLEM

TUMAENOG PREDLOKA?

Osnovni je problem jaz izmeu tumaa i predloka koji se premouje stavljanjem naglaska
bilo na jedno, bilo na drugo.
SCHLEIERMACHER - problem otvara kroz 2 postulata (v. pitanje br. 12)

WILHELM DILTHEY - nadovezuje se na Schleiermachera. I on naglasak stavlja na

TUMAENO, no za razliku od Sch. koji u svoje razmatranje uvodi koncept autorova stila,
Dilthey uvodi pojam DUHA EPOHE. Prema njegovu miljenju, razumjeti djelo znai izii iz
okruja vlastite epohe i ui u epohu u kojoj je djelo nastalo, a kljunu ulogu u tome ima
DIJALOG. Dijalgom se premouje jaz izmeu tumaa i tumaenog i provtna tuost, drugost
teksta pretvara se u konanu bliskost. Radi se o tenji ka usklaivanju dvaju u poetku
radzvojenih horizonata.
Dilthey inzistira na funkciji psihikog sjedinjenja dijalokih partnera i pritom razumijevanje
opisuje kao premjetanje sebe u izraz tueg doivljaja. Prema Diltheyu, djelo je manifestacija
duha epohe, u njemu se oituje duh epohe jer on upija cijelu epohu, a ne samo trenutak u
kojem je nastao. Ako tuma ulazi u dijalog s djelom, tada on mora izii iz vlastitih

10
uvjetovanosti, udubiti se u djelo, dok djelo kao izraz duha epohe sadri genezu tumaeva
kulturnog bia. Razumjeti duh epohe omoguuje nam razumijevanje vlastite epohe - da bismo
razumjeli vlastitu epohu, moramo razumjeti onu prolu. Otuda slijedi formula
historiografija = autobiografija. Taj odnos izmeu tumaa i predloka, tumaa i djela, jednak
je odnosu ja-drugi, rije je o spoznajnom odonosu u kojemu kroz drugoga spoznajemo sebe -
svoju svlatitu epohu. Razumijevanjem prole epohe, razumijemo vlastitu poziciju u vlastitoj
epohi. Preko dijaloga s djelom spoznajemo sami sebe.
Za razliku od Schleiermachera, kod kojega je in razumijevanja samovoljan, kod Diltheya se
tumaenje djela zatvara u skaldan hermeneutiki krug.

14. OBJASNI HEIDEGGEROVU KONCEPCIJU INTERPRETACIJE I PROBLEME

KOJI IZ NJE PROIZLAZE.

Interpretacija je za Heideggera osnovni, odnosno temeljni ovjekov odnos prem bitku, prema
bitku u svijetu. Bitak u svijetu upravlja pomou 3 dimenzije vlastitim interpretacijama:

1. predimovina (Vorhabe) - bitek ve posjeduje tehnike kojima emo ga promatrati

2. predvidim (Vorsicht) - bitaak u svijetu anticipira, predvia toku s koje emo ga

promatrat, motrite

3. predujam (Vorgriff) - bitak anticipira, predvia pojmove kojim emo ga obuhvatiti

Rezultat toga je prisutnost pozicije motrita. Nikada ne moemo iskoraiti iz pozicije koja je
ograniena, svaka pozicija tubitka uvijek je prostrana i ograniena. Tubitak se rjeava
sposobnosti koje ima transcendentalni subjekt, dolazi do razvlaivanja subjekta - to je
kategorija koja ne moe biti ni sredite, ni poetak, polazite.

15. HUSSERL I HEIDEGGER: SUBJEKT I SVIJET. RAZLIKE U TUMAENJU

TOGA ODNOSA.

HUSSERL razloge krize vidi u prirodnom stavu i opovrgava tezu da svijet oko nas postoji
neovisno o nama samima. On tu tezu obre i postavlja svijest u sredite - stvari nisu
noumenoni, nego fainmenoni, onakve kakvima ih mi percipiramo, postavljamo jer nae
sudjelovanje jet aktivno, aktivno konstituira svijet. Vanjski svijet svodi na sadraj svijesti.
Husserl je u svojoj fenomenologiji usmjeren na otkrivanje univerzalnih biti onoga to nas
okruuje i to se otkrivanje provodi trima nainima: fenomenololom redukcijom (vanjski
svijest svodimo na sadraj svijesti), eidetikom redukcijom (preuzeo Platonov pojam ideje;
fenomeni se svode na razumljive, razgovijetne strukture u svijesti) i spoznajnom analizom
(dolazi na kraju, nakon prva dva procesa, moemo raspravljati o fenomenima). Uvodi pojam
TRANSCENDENTALNOG SUBJEKTA koji je tvorac i nalazi se u sreditu. Do njega se
dolazi ljutenjem epirijskih slojeva psihologijskog subjekta fenomenologijskom redukcijom
i iskljuivanjem.
HEIDEGGER Heidegger odbacuje Husserlove postavke, tj. stavljanje transcendentalnog
subjekta u sredite i zapoinje vanu kritiku subjekta koju zapoinje u svojoj knjizi Bitak i
vrijeme (1927.) i koja se nastavlja kroz cijelo 20.st. (paralelno s njim Freud takoer kritizira
subjekt). Pitanje identiteta (subjekta) javlja se u svim teorijskim kolama, a u nekima je to
sredinje pitanje.

11
Heidegger uvodi pojam TUBITKA (Dasein). Tim pojmom naglasak stvalja na ovjekovo
bivanje jastva u svijetu, na njegovu baenost u svijet (nadovezuju se franc. egzistencijalisti -
Heidegger se ograuje od egzistencijalizma - oni to redefiniraju kao pojam naputenosti u
svijetu koja postavlja egzistencijalnu tjeskobu).
Tubitak se nikada ne izjednaava sa ovjekom (prema Heideggeru)! Tubitak je uvijek bitak u
svijetu i bitak sa drugima (Dasein je Wesein). Ako je tubitak baen u svijet, onda on nije
izvan svijeta kao to bi Husserl rekao (u smislu da transcedentalni subjekt ima svijet na dlanu
pa ga promatra i daje mu smisao), sam svijet, prema Heideggeru, posjeduje vlastiti tvrdokorni,
surovi, tvrdoglavi bitak koji se opire subjektovim planovima. Taj subjekt, Dasein, je samo dio
svijeta i ne moe obuhvatiti svijet jer je ve baen u taj svijet! Ne moe percipirati, obaviti
redukcije kao kod Husserla. Taj svijet prua otpor, ne moe se spoznati. Zato to jest tubitak
(Dasein), a ne subjekt, kako bi se raskinulo sa tradicijom uitelja koja apsolutizira subjekt.
Tubitak supostoji s drugima u svijetu i poto ne moe ovladati svijetom, on je u dijalogu sa
svijetom. Budui da je svijet vei od njega pametnije je sluati to svijet govori. Spoznaja
tubitka se kree unutar onoga to on naziva PREDONTOLOKIM RAZUMIJEVANJEM
bitka (svakom sustavnom miljenju prethodi niz pretpostavki sakupljenih iz iskustva ivljenja
u svijetu i svakodnevne veze sa svijetom, a znanost i teorija su samo apstrakcije toga iskustva
koje imamo sa svijetom, a te su apstrakcije napravili neki pojedinci. Tubitku je svojstveno, i
spada u dio same strukture egzistencije tubitka, razumijevanje!
Tubitak je odmah baen u svijet i ima sposobnost razumijevanja (zato drugi pretvaraju tubitak
u ovjeka). Tubitak je svjestan vlastite egzistencije, on je bie koje razumije, kojemoe
razumjeti i sebe u vlastitom bitku (razumijevanje = samorazumijevanje).
Bitak tubitka opisuje kao dijalog sa svijetom u kojemu je smjernije sluati.
Vrijeme i bitak - njegov kasniji tekst. Kao to je razumjevanje sastavni dio egzistencije
tubitka, tako je to i vrijeme, vrijeme je materijal od kojeg je tubitak sainjen. Tubitak je
sainjen od vremena. On ne pluta u vremenu ve je sainjen od njega. Vrijeme otkucava u
tubitku. To se treba promatrati u konceptu Heideggerove kritike zapadne metafizike (kritike
subjekta).
Pitanje je koliko je koncept tubitka doista raskinuo sa subjektivistikom tradicijom, a koliko
se radi o zaodjevanju apsoluta drugim imenom. Heidegger je taj filozofski projekt nazvao
hermenautikom bitka - (njegovu filozofiju danas hermenautika fenomenologija - suprotno
transcedentalnoj fenomenologiji).

16. GADAMER: OD STAPANJA HORIZONATA DO OTUENOSTI PREDAJE

(TRADICIJE).

Hans-Georg GADAMER jedan je od najpoznatijih Heideggerovih uenika. Kapitalno mu je

djelo Istina i metoda (1970.). Nadovezao se na Diltheyevo razmatranje dijaloga i govori o
dijalokom stapanju horizonata, meutim za Gadamera to ne znai da se tumaeni horizont
treba podrediti autorskom horizontu - horizontu teksta - ve suprotno, tuma postavlja tekst u
pitanje u horizontu vlastite povijesne situacije. Rjeenje za pitanje se trai i oekuje u
horizontu teksta, ako pronae rjeenje - a na tome treba inzistirati - tada nastupa stapanje
horizonata. Stapanjem horizonata nastavlja se reprodukcijski niz u tekstu i tradicija tog teksta
se nastavlja dogaati - reproducira se (tko god ita dijelo stapa svoj horizont s njim).
Gadamer koristi pojam PREDAJA (Uberlieferung) (u eng. prijevodima prevode to kao
tradicija, iako u sebi pojam tradicije ne sadri neto to se predaje, donosi iz prolosti -
tradicija nema procesualno znaenje kao predaja!). Stalnim dijalogom razliitih tumaa s
tekstom, stalnim intervencijama razliitih tumaa dolazi do obogaivanja teksta novim
horizontima teksta i tumaa. Gadamer to naziva POVIJEST DJELOVANJA TEKSTA.

12
Premda preuzima mnogo fil. postavki od Heideggera, za razliku od njega nema kritiki odnos
prema humanistikim znanostima. Njega zanima problem objektivnosti kojemu su poele
teiti i humanistike znanosti.
Osnovni razlog po Gadameru je stanje potuenosti od predaje i izgubljeni osjeaj pripadnosti
tradiciji - zato inzistira na objektivnosti. Razliita preduvjerenja, predrasude i predmijevanja
uvrstile su interpretativnoj svijesti osjeaj prisnosti sa samom sobom, a predaja, tradicija, se
udaljila s druge strane. Zaboravilo se to se sve nataloilo u tradiciji(predaji). Metodologija
humanistikih znanosti je uslijed toga poela sporazumijevati tako stvorenu distancu prema
predmetu i interpretativna svijest je zanemarila, zaboravila, otuila se od tradicije, meutim,
to(stanje potuenosti) se ne bi nikada moglo osvijestiti kada se interpretativna svijest ne bi
mogla osloboditi predrasuda. Ona se moe osloboditi predrasuda, koje su je udaljile od
predaje, i moe osvijestiti svoju vlastitu poziciju kao onu koja je uvjetovana tom tradicijom.
POTUENJE predaje znai pribliavanje predmetu, ono to treba raditi je uspostaviti bliskost
sa predajom. Sama predaja koja je zapravo bila prisna i bliska (ali smo mi to zaboravili),
navodi nas da izaemo iz sebe i da proirimo vlastiti horizont u struju zbivanja predaje.
Upravo nae novo tumaenje omoguuje tom zbivanju predaje da se nastavi.
KAKO SE TRADICIJA/PREDAJA ZBIVA? kroz neprekidan DIJALOG!!! u kojemu
povijesno nataloeno pamenje jezika (Sprachliechtkeit) oslobaa onoga tko se ukljuuje u taj
dijalog od njegovih povijesno lociranih i utvrenih predrasuda - jezik ima emancipacijsku
ulogu. Svaka interpretacija djela iz prolosti je dijalog prolosti i sadanjosti. Djelo nas
ispituje to nas u sadanjosti zaokuplja. Sadanjost nam je razumljiva uvijek pomou prolosti
s kojom je tijesno povezana, a prolost uvijek motrimo sa pristrane pozicije sadanjosti. Do
razumijevanja dolazi kada se horizont naih povijesnih znaenja i pretpostavki stopi s
horizontom djela.
Za zakljuak, Gademerova teorija poiva na pretpostavci da je tradicija mjesto gdje se uvijek
trebamo osjeati kao kod kue te da e djelo prolosti probuditi nae samo-razumijevanje tek
na pretpostavci da je ono to je tue i udaljeno i drugo uvijek ve preutno - razumljivo-
blisko. Tradicija, predaja, po Gadameru ima autoritet kojemu se moramo pokoriti. Ona za sve
nas vrijedi na isti nain, meutim upravo u tom imperativu ka pokoravanju lei problem. tj. ne
postoji nikakva mogunost kritikog suprostavljanja otpora - tradiciji, predaji. Zato da se
opiremo kada je ona uvijek dobrohotna? Tradiciju pravdaju razlozi koji nadilaze razloge
razuma - kao sakralizacija tradicije. Apsolutizira na taj nain tradiciju herm. po Gademeru,
privilegira snagu i zanemaruje injenicu da ta i takva tradicija ne mora nuno biti dobrohotna.

[U Njemakoj sa Gademerom se 60-tih god. javljaju tendencije i nastojanja meu studentima

koji trae korjenitu reformu odgojnog i obrazovnog sustava i na temelju toga je 67.
utemeljeno sveuilite u Konstanzu. S njegovim utemeljenjem pojavila se teorija ili estetika
recepcije - Konstanaka kola recepcije - novi oblik herm. najpoznatiji predstavnici Jauss,
Iser i Stierle (prvi dvoje najznaajniji).]

17. OPII SARTREOV EGZISTENCIJLISTIKI HUMANIZAM.

Osnove Sartreova egzistencijalistikog humanizma nalaze su u njegovu polemikom tekstu

pod nazivom Egzistencijalizam je humanizam objavljenom 1946. godine. U njemu se prije
svega obraunava s protivnicima egzistencijalizma (katoliki mislioci, marksisti - marksistiki
egzistencijalistiki izraz rasapa boanskog subjekta). Sartre privilegira egzistenciju nad
esencijom i inzistira na subjektu kao polazitu (preuzeto iz fenomenoloke filozofije). On
antropomorfizira subjekt pa je sredinji pojam OVJEK. On prvo jest, a potom slijede sva
njegova ostala odreenja. Baenost tubitka u svijet rezultira naputenou u svijetu. ovjek je

13
u potpunosti odgovoran za sebe i svoju egzistenciju, no zo ne podrazumijeva odgovornost
samo za samoga sebe, za svoju vlastitu individualnost, nego i odgvornost za sve ljude, za
cijeli svijet, to je ovjeku golem teret. ovjek birajui sebe (da bude ovjek) istovremeno
postaje i zakonodavac koji izabire itavo ovjeanstvo i preuzima na sebe visoku odgovornost
za ovjeanstvo, generira osjeaj tjeskobe. A tjeskoba nastaje zbog Boje naputenosti, nema
oslonca. To automatski znai da je naputenost u svijetu rezultat nepostojanja Boga, dakle
ovjek nema ni oslonca ni isprike. Meutim, ta naputenost u svijetu i nepostojanje Boga
izvor je ovjekove slobode, a sloboda je pak izvor njegove odgovornosti. ovjek sam bira
svoj bitak i moral.

18. FENOMENOLOGIJA U FRANCUSKOJ: SARTRE I MERLEAU-PONTY.

Jean-Paul SARTRE - kapitalnim djelom egzistencijalne filozofije Bitak i nita iz 1943.

godine uvelike se nadovezuje na Heideggera t ga smatra jednim od utemeljitelja
egzistencijalne filozofije. Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, tonije 1946. godine Sartre se
oglasio svojim novim polemikim tekstom pod nazivom Egzistencijalizam je humanizam u
kojima se obraunava s protivnicima egzistencijalizma (katoliki mislioci, marksisti -
marksistiki egzistencijalni izraz rasap booanskog subjekta). Egzistencijalizmu je
svojstveno privilegiranje egzistencije nad esencijom i inzistiranje na subjektivnosti kao svom
polazitu. Sartre antropomorfizira pojam subjekta, za njega je sredinji pojam OVJEK koji
je u potpunosti odgovoran za sebe, ali i za druge ljude, iz ega se raa osjeaj tjeskobe.
objek je u potpunosti odgovoran za sebe, no to ne podrazumijeva samo odgovornost za
vlastitu individualnost, nego i odgovornost za sve ljude. Naputenost u svijetu rezultat je
nepostojanja boga, to znai a ovjeknema ni oslonca ni isprike, osuen je na slobodu i zato je
u potpunosti odgovoran za sve to ini, sloboda je izvor njegove odgovornosti!
Na hegelijanskom tragu Sarte objanjava da cogito, kojim dohvaam sebe samoga,
istovremeno razotrkiva i drugoga, kao meni suprotstavljenu slobodu. Samospoznaja, prema
tome, podrazumijeva odnos prema drugome.
Sartre nam je znaajan i zbog razmatranja knjievnosti. U raspravi to je to - knjievnost?
objavljenoj 1947. u asopisu Moderna vremena (knjiga 1948.) pojam itanja, problem
itanja podvrgava teorijskoj problematizaciji. Prvi je tako razradio fenomen itanja uvodei
pojam ITANJE KAO UPRAVLJANO STVARANJE. Da bi se knjievno djelo moglo
ostvariti, potrebno je itanje; koliko traje itanje, toliko traje i samo djelo. Operacija pisanja
podrazumijeva operaciju itanja kao svoj dijalektiki korelativ. Izravno se nadovezuje na
Husserla (intencionalnost svijesti). Djelo ne moemo pasivno percipirati, ve samo aktivno, a
za njegov ostvaraj potrebno je ITANJE. Stvaralaki in autora postaje nepotpun, da bi bio
cjelovit treba mu ITATELJSKA SVIJEST. Time itanje zaprafvo postaje dijalektiki
korelativ stvaranja / stvaralakoga ina autora. Prvi put itanju i itatelju daje se uloga u
konstituiranju knjievnoga djela. No knjievno djelo nije izrueno na milost i nemilost
osmiljavanju jer ono itatelju ipak postavlja vrlo promiljene NAPUTKE.

Maurice Merleau-PONTY - kapitalno mu je djelo Fenomenologija percepcije (1945.9. U

njemu prvi puta uvodi pojam TIJELA, odnosno osporava Husserlov kartezijanski pojam iste
svijesti tako to svijest smjeta upravo u tijelo. Mo svijesti je ograniena, kao i njezimn
djelokrug jer je tijelo samo po sebi ogranieno. Svijest je po njemu tjelesna funkcija, to znai
da se ne osamostaljuje prije no to subjekt izbori cjelovitu predodbu o vlastitome tijelu, a on
takvu predobu moe stei samo u odnosu prema drugome i to je preduvjet mogunosti
vlastita tijela.

14
Odnos svijeta prema subjektu prethodi odnosu subjekta prema svijetu: u spektaklu svijeta mi
smo uvijek ve gledani a nismo oni koji svojim pogledom podinjavaju svijet. Merleau-Ponty
tijelo naziva TKIVOM jer je nainjeno od iste tvari, a mi kao tijelo egzistiramo unutar svijeta,
ne moemo iskoraiti van i sagledati ga izvan, on je posvuda oko nas, a ne ispred nas.
Smjetanje subjekta u tijelo znai razvlatenje subjekta i ograniavanje njegovog djelokruga i
njegovih moi. Pojam tijela postaje vaan u suvremenoj teorijskoj raspravi kao dio pokuaja
da se potkopa suverenost i autoritet kartezijanskog spoznajnog subjekta. Budui da je svijest
tjelesna funkcija, moemo doi k sebi prek iksustva drugih. Koegzistencija s drugima dovodi
do cjelokupnog sagledavanja sebe. Drugi nam je potreban u tvorbi vlastitog identiteta,
vlastitog jastva. Subjekt bivstvuje u svijetu.

19. RASPRAVA O HUMANIZMU: SARTRE I HEIDEGGER.

Sredinom 20.st. Jean Beaufret pie pismo Heideggeru i pita ga to misli o onome to je rekao
Sartre u svom manifestu egzistencijalizma. Heidegger 1947. g. odgovara pismom O
humanizmu u kojem se prvi put javlja obrat k jeziku i kritika humanizma. Jasno se distancira
od Sartreova egzistencijalizma i rije humanizam prestala je biti pojmom asnog zalaganja.
Odbacio je tradicionalno shvaanje humanizma (utemeljen na Descartesovu cogitu, a s druge
strane otvorio je temu jezika). Heideggeru je smetalo to se svaki humanizam temelji na nekoj
metafizici ili sam sebe ini njenim temeljom. Takoer napominje kako su sve vrste
humanizma do tada podrazumijevale najopenitiju bit ovjeka kao samorazumljivu i tu
bit trebalo je preispitati. Heidegger ovjeka samo promatra iz drugaije perspektive,
perspektive bitka, ne bia. Egzistencijalistiki pojam esencija nadomjeta s pojmom BITI,
egzistenciju s BITKOM, a ovjeka BIEM. Zbog naina na koji je kritizirao kartezijansku
tradiciju, Heidegger je opet postao privlaan mladome narataju filozofa, a ovo pismo ujedno
znai i kraj dominacije egzistencijalizma u Francuskoj!

20. FENOMENOLOGIJSKA KNJIEVNA KRITIKA: TENDENCIJE, INTERESI,

PREDSTAVNICI.

Fenomenologijskoj knjievnoj kritici pripadaju tri kole: enevska kritika kola (Georges
poulet, Jean Starobinski, Jean Rousset, Jean-Pierre Richard, Emil Staiger); Teorija recepcije
(Hans Rober Jauss, Wolfgang Iser, Karlheinz Stierle) i Teorija itateljskog odgovora
(Stanley E. Fish).

Fenomenologijska kritika je inzistirala na imanentnoj analizi teksta (koja u obzir uzima samo
ono za to postoje neosporni dokazi u tekstu). Odbacuje se povjesni kontekst, biografija,
uvjeti nastanka dijela. Tekst se tretira kao utjelovljenje pieve svijesti, jer je pisac
utjelovljenje Husserlovog transcedentalnog subjekta. Ne potie se biografska kritika ve se
tei poznavanju dubinske strukture pieve svijesti jer tekst tretira kako subjekt percipira
svijet. To iskustvo svijeta u knjievnom djelu se ne podudara u potpunosti sa stvarnim
svijetom, to je svijet kojega oblikuje i doivljava individualni subjekt - pisac, autor, a taj svijet
reflektira svoje iskustvo vanjskoga svijeta. Lebenswelt pojam svijeta. Iz ovoga proizlazi da
se fenomenoloka kritika bavi autorovim nainom doivljaja svijeta, usmjerena je na taj svijet
lebenswelt - i ona analizira sve ono to se nalazi u tom svijetu, ali pritom ne vrednuje.
Takoer kritiku ne zanima aktivna interpretacija ve je rije o pasivnom prihvaanju teksta,
jer taj tekst je kopija ili izraz duhovne biti autora.

15
Fenomenoloka kritika se nadovezuje na Husserlovo shvaanje jezika - jezik otkriva na koji
nain percipiramo svijet, on ne odraava sam svijet ve nau percepciju svijeta. Husserl
smatra da znaenje prethodi jeziku, proizlazi da je jezik sporedna djelatnost. Ta sporedna
djelatnost imenuje znaenja kojima mi unaprijed raspolaemo. Znaenja se dogaaju u
svijesti, onda ih jezik imenuje. Jezik je izraz svijesti.
To je u suprotnosti s dogaajima poetkom 20.st. tzv. jezini/lingvistiki obrat kojemu su
podjednako pridonijeli Ferdinand de Saussure, Ludwig Wittgenstein, Martin Heidegger,
John Longshaw Austin znaenje nije izraeno ili odraeno u jeziku, jezik proizvodi
znaenje.

21. PROBLEM RECEPCIJE KNJIEVNOG TEKSTA: KOLA IZ KONSTANZA.

TEORIJA RECEPCIJE - krajem 60-ih godina 20. st. u Njemakoj Sveuilite u Konstanzu
razvilo je teoriju ili estetiku recepcije. Pripadali su joj: Hans Robert Jau, Wolfgang Iser i
Karlheinz Stierle. Smatrali su da knjievna djela ne ive na policama, nego se ostvaruju tek
praksom itanja.
Jau uvodi pojam RECEPCIJE kao mjesta ovjerovljavanja / legitimacije estetike kvalitete
kao i pojam HORIZONTA OEKIVANJA, odnosno sustava predodbi, predrasuda i
preduvjeta koje itatelj prinosi knjievnom tekstu. Nijedan itateljski kolektiv ne moe iscrpiti
znaenje djela, nego se samo moe upisati u povijest njegova djelovanja.
Iser je u svome djelu i Der implizite Leser (1972.) pozornost usmjerio na proces
konstitucije znaenja teksta tijekom njegova itanja. On je zbog toga knjievni tekst proglasio
PATITUROM ili sklopom napitaka empirijskom (zbiljskom) itatelju kako da postane
implicitni itatatelj koji nastaje kao rezultat interakcije teksta i zbiljskog / empirijskog /
historijskog itatelja. Implicitni itatelj zapravo je komunikacijski partner implicitnog autora.
Tekst nikada nije zavren predmet, on je intencionalan in, govorimo o intencijama upisanim
u tekst - u tekst se projicira implicitni itatelj (sklop estetike vrijednosti projicirane
implicitnim autorom u tekst). Pjesma kao intencionalan objekt upravlja recepcijom, a itatelj
se kree jedino unutar smjernica koje mu ona zadaje.

22. TEORIJA ITATELJSKOG ODGOVORA (FISH).

Zasnovao ju je Stanley E. Fish '60-ih godina 20. st. On predstavlja zaokret od teksta prema
itatelju i nepovjerenje u koncepciju opredmeenog, autonomnog i unaprijed zadanog teksta.
Teorija itateljskog odgovora zadrava se u okviru hermeneutike tradicije. Fish je odluno
odbacio ideju da su znaenja u knjievnome tekstu ikada vrsto odreena u samome teksu i
cijelo knjievno djelo za Fisha je mjesto neodreenosti i u potpunosti ovisi o nainu na koji ga
itatelj razumije i konstruira njegovo znaenje. Da bi izbjegao zamku potpunog relativizma i
subjektivizma, uvodi pojam INTERPRETATIVNE ZAJEDNICE u knjizi Postoji li tekst u
ovome kolegiju? (1980.) Interpretativna percepcija upuenog itatelja i percepcija njegove
estetske prosudbe drutveno su konstruirane, a interpretativna zajednica temelji se na nizu
pretpostavki i konvencija koje dijeli drutveno odreena zajednica itatelja i oni se mijenjaju
kroz povijest.

16
23. TO DANAS NAZIVAMO OBRATOM K JEZIKU ILI LINGVISTIKIM
OBRATOM?

U prvoj polovici 20. st. dolo je do pomaka interesa prema jeziku i do promjene shvaanja
jezika u druvenim i humanistikim znanostima. Naputa se tzv. reprezentacijski model
jezika. Dovodi se u pitanje sam pojam prikazivanja / reprezentacije. Dolazi do odmaka od
pozitivistikih i historikih prikaza drutvenih i povijesnih fenomena, a primie se analizama
struktura reprezentacije koje su pomogle pri oblikovanju tih istih fenomena. Jezik se uslijed
obrata prestao odreivati kao sredstvo drutvene prakse, postao je poprite i temelj odvijanja
te prakse. Znanost o knjievnosti u prvoj polovici 20. st. prola je kroz jezini obrat (linguistic
turn) jer ako smo jezik prestali shvaati prema zbilji, onda smo i knjievnost poeli tako
shvaati. Pretea jezinog obrata je Wilhelm von Humbolt (18.-19.st.), a glavni predstavnici:
Saussure, Wittgenstein, Austin i Heidegger. Autin uvodi teoriju govornog ina, a
Witgenstein je cjelokupnu filozofsku tradiciju opisao kao razmatranje jezika koje iziskuje
kritiku.

24. OPI DE SAUSSUREOVU KONCEPCIJU JEZIKA.

Od 1906 do 1911. drao je predavanja u enevi koja su prikupili i na temelju biljeaka

objavili njegovi bivi uenici pod nazivom Teaj ope lingvistike (1916.). Do tada
dominantno shvaanje jezika de Saussure je kritizirao i suprotstavljao mu se. Smatrao je da
jezik treba imati sinkronijsku perspektivu, sposobnost jezika da se mijenja treba stajati po
strani za volju prouavanja njegove manje-vie stabilne konstitucije tj. jezik se moe
razmatrati DIJAKRONIJSKI (povijesno, vremenski) ili SINKRONIJSKI (stanje u danom
trenutku). Prouavanje jezika u osnovi treba biti sinkronijsko po de Saussureu jer je u potrazi
za jezinim konstantama i hipotetikim obrascem svih jezika. Zanimljivo je da se u Teaju
nigdje ne spominje pojam strukture ve pojam SUSTAVA. Taj sustav sastavljen je od
elemenata koji supostoje, a nisu uzastopni. Prema de Saussureu jezik je samodostatni sustav,
jedinstveno i zaokrueno polje i valja ga prouavati sinkronijski s obzirom na odnose meu
tim supostojeim elementima. Danas je to shvaanje uobiajeno, tada je bilo revolucionarno i
njegove ideje utjecale su na itavo polje drutvenih i humanistikih znanosti. Originalnost
koncepcije je u inzistiranju da je jezik cjelovit sustav zaokruen u svakom trenutku neovisno
o tome to se u meuvremenu, prethodnim trenucima, govorilo. Jezik je u svakom trenutku
zaokruen sustav sa odreenim stanjem to je ta sinkronija.
Po de Saussureu jezik ima dvije dimenzije: jezik (langue) i govor (parole) pri emu je langue
apstraktni sustav pravila, a parole konkretizacija tog sustava pravila. Dakle, jezik je apstraktni
sustav pravila koji konkretan oblik dobivaju kroz aktualizaciju govora. Jezik je poput ledene
sante - vidimo vrh - govor, a ono to ne vidimo je jezik. Jezik je velika masa koja podupire
govor i sam govor ga implicira. Jezik je i niz konvencija koje drutveno tijelo prihvaa kako
bi pojedincima dopustilo vrenje te djelatnosti - govora.
KAKO JEZIK FUNKCIONIRA? Kao sustav razlika / sustav opreka meu istovrsnim
esticama. Ti kontrastivni odnosi doznauju esticama poloajnu vrijednost (valeur)
oznaitelja iz koje onda proizlazi njihovo znaenje (signification) tj. sposobnost da se
zamijene za drugovrsne estice i zbog toga de Saussure kae da u jeziku nema pozitivnih
elemenata jer vrijednost svakog elementa ovisi o svim drugim elementima, na taj nain se
uskrauje i ukida autonomija toj jezinoj estici. Svaka jezina estica nema znaenje samo
po sebi, nego uvijek u odnosu prema drugim esticama, znaenjima u sustavu, i zato je jezik
sustav razlika. Jezik/struktura je okvir, on je transcendentalni oblik koji upuuje jedino na
sebe. Zato to jezik nema pozitivnih sadraja znak se ne moe zamijeniti za neto drugovrsno

17
- referent ili stvarnost- znak je lien pozitivnog znaenja. Zahvaljujui sustavu, strukturi, znak
je ono to drugi znak nije. Znak se uvijek postavlja u odnosu na drugi znak. Znak je specifian
sveanj razlikovnih obiljeja. Jezik je dakle, sustav razlika, binarnih opreka, a lingvistika
prouava znakove i meusobne odnose znakova.

25. STRUKTURALIZAM CLAUDEA LVI-STRAUSSA.

Claude Lvi-Strauss je smatrao da je za antropologiju strukturalizam pogodan zato to je

pokazao da je drutvo oblik ljudske organizacije koja dijeli odreena pravila, obiaje i
vjerovanja s drugim drutvima, ali posjeduje i elemente svojstvene samo pojedinom drutvu.
Takoer, za njega je drutvo sinkronijski sustav koji bi se tako trebao i prouavati.
Antropolog treba uzeti dijakronijsku perspektivu u obzir onoliko koliko je povijest predmeta
prouavanja relevantna za sadanje stanje. Ugledavi se na Jakobsonovu shemu meu odnosa
meu fonemima, Lvi-Strauss u svoji teoriju uvodi kategoriju BINARNE OPREKE u studiji
Elementarne kulture srodstva (1949.). Opreka PRIRODA / KULTURA koju postavlja u
njega je izazvala veliko zanimaje kao put za razumijevanje onoga ljudskoga u ljudskome
ivotu i Lvi-Strauss je smatrao da je sve ono drutveno i kulturno rezultat ovjekova
djelovanja, doim je ono istinski i prirodno neshvatljivo. Kulturno je odmak od prirodnog, a
budui daje shvatljivo, mogue ga je integrirati u odreeno sustavno objanjenje. Fonem je u
lingvistici najblie to moemo doi prirodnome, a da pritom ostanemo u domeni kulturnog.
On je pokuao u antropologiji uspostaviti jedinicu poput fonema, stoga govori o ZABRANI
INCESTA. Zabrana incesta toka je u kojoj se kultura odvaja od prirode, koja vodi sklapanju
brakova izvan obitelji i uspostavi mree razmjena (dobra su ene). Tako uspostavljena mrea
postaje sredstvo komunikacije meu razliitim ljudskim skupinama, a upravo komunikacija
vodi ka transformacijama na kojima se temelji Lvi-Straussov model drutva. Lvi-Strauss je
u strukturalnoj fonologiji prepoznao model koji valja slijediti i prilagoditi uobiajenom
antropolokom prouavanju, primjerice, srodstva. Rije je o nesvjesnom sustavu koji bi
upravo antropolog mtrebao osvijestiti (strukturalist susta shvaa izvana) i to mu omoguuje
uvid u logiku specifinih drutvenih praksi. Cilj strukturalne antropologije je zahvaanje
sveobuhvatne i svevremenske logike kulture i drutva. U Mitologikama (1964., 1966.,
1968., 1973.) zanimali su ga odnosi mu mitovima u razliitim uroenikim drutvima
Amerike. Uoivi meu njima homologne obrasce, zakljuio je kako to ne moe biti sluajno
te da bi objasnio taj fenomen, razvio je koherentnu teriju proizvodnje mitskog znaenja.

26. WITTGENSTEINOVA KONCEPCIJA JEZIKA.

Wittgenstein je smatrao da je pravi cilj filozofije objelodaniti prirodu naega govora i

mieljenja. Jezik za njega ima temeljnu logiku strukturu i ako je razumijemi, bit emo u
stanju vidjeti granice onoga to moemo jasno i smisleno rei. Zahvatimo li prirodu jezika,
moi emo sagledati ogranienja i jezika i miljenja, bit e nam vidljiva granica iza koje jezik
i miljenje postaju besmisao. Jezik je za Wittgensteina poprite i preduvjet miljenja. Nakon
njegove smrti izlaze Filozofska istraivanja (1953.) u kojoj kae da je svoenje jezika na
reprezentacijsku funkciju redukcionitiko i predlae novo hvaanje jezika - znaenje rijei je
njezina uporaba u jeziku. Jezik nije jedna jednostavna ijedinstvena stvar, jezik je snop
razliitih djelatnosti. Sve te djelatnosti Wittgenstein naziva JEZINIM IGRAMA. Govorenje
jezika svojevrsno je sudjelovanje u odreenoj djelatnosti, svojevrstan oblik ivota. Jezik je
zbir jezinih igara, to znai da nema samo jednu bit. Rijei se mogu rabiti na najrazliitije
naine, a upravo je to izvor njihova znaenja, uporaba. Jezine su igra i nain na koji djeca

18
ue svoj materinski jezik; kroz igre uimo rabiti jezik na razliite naine, samo jedna od njih
je upiranje prstom i imenovanje. Mi bismo trebali prije same igre imati predodbu o funkciji
brojeva u jeziku (Kako uputiti na broj? Ako upiremo prstom u dva stabla ili dva stola, kako
moemo znati da se broj dva odnosi ba na par samo ovih predmeta?). Wittgenstein prema
tome zakljuuje da pravila ne prethode znaenju, a znaenje ne prethodi pravilima, to znai
da su pravila i znaenje meusobno isprepleteni i neodvojivi. Jezik je djelatnos kojom
upravljaju pravila.

Postoje dva tradicionalna shvaanja znaenja u jeziku:

1. teorija odraza (refleksije) - spoznajnoteorijska koncepcija koja koja odraz objektivne

stvarnosti u ljudskoj svijesti dri temeljnom kategorijom spoznaje (T. Pavlov)

2. teorija izraza (ekspresije) -

Wittgenstein je odbacio oba shvaanja. Prema tome, rijei grade svoje znaenje prema
vlastitoj uporabi u jezinim igrama, samo po sebi nemaju nikakva (intrinzinog) znaenja.
Rijei imaju znaenje samo u odreenoj jezinoj igri, znaenje nije nekakva nepromjenjiva
(fiksirana) bit. Jezik je zbir meusobno povezanih jezinih igara, a te odnose Wittgenstein
naziva OBITELJSKIM SLINOSTIMA. Pojam je preuzeo od Nietzschea koji ga je rabio,
kao i mnogi misliovi 19.st., kao oznaku za razliite obitelji (grupe) jezika.

27. AUSTINOVA PERFORMATIVNA KONCEPCIJA JEZIKA.

Wittgensteinova i Austinova koncepcija jezika vrlo su bliske. Kao to primjeuje V. Biti:

/n/a crti Wittgensteinove koncepcije jezinih igara (iako samostalno) Austin je poetkom
60-ih godina razvio uporabnu teoriju zna-enja vraajui se humboltovskoj koncepciji jezika
kao djelovanja.
Austin je u razlaganju teorije govornih inova ukazao na to da je primarna karakteristika
jezika ono to njime inimo, a tek sekundarna lanost ili istinitost iskaza. Austinovo
razumijevanje jezika kao vrste alata ili sredstva koji slui postizanju nekog uinka ukljuuje
razlikovanje dva tipa iskaza: KONSTATIVA i PERFORMATIVA. Konstativi opisuju stanje
stvari, mogu biti istiniti ili lani. Performativi svojim izricanjem vre radnju, a mogu biti
posreeni / neposreeni, tj. uspjeni / neuspjeni. Razabravi da se uspjena izvedba govornog
ina ne moe klasificirati propisanim pretpostavkama, odnosno da odreenje performativa
ovisi prvenstveno o kontekstu, Austin je uveo takozvane UVJETE PRIKLADNOSTI
(jednokratnost, ozbiljnost, odgovarajue okolnosti, ovlatene osobe) tumaei ih kao
sposobnost stvaranja odgovarajuih uvjeta unutar kojih e se performativ prikladno razumjeti.
Ipak, vrsto odreenje navedenih pojmova dekonstruirano je ve unutar Austinova diskurza
kada je sam uvidio da je govornim inovima mogue postii uinke i bez izriitog
performativnog glagola, s druge strane konstativi se u smislu tvrdnje ili opisa stanja stvari
pojavljuju vrlo rijetko. Ti uvidi navode Austina da konstativ proglasi tek osobitim sluajem
performativa. Tu poinje Austinova TEORIJA GOVORNOG INA. Tako shvaenim
performativom obuhvaa se cijelo polje jezika i on postaje samostalna tvorevina neovisna o
subjektu ili adresatu izricanja te u razvoju svoje koncepcije Austin razlikovanje izmeu
konstativa i performativa zamjenjuje razlikovanjem triju aspekata koji se udruuju u svakom
iskazu: LOKUCIJE, ILOKUCIJE i PERLOKUCIJE koje predstavljaju dijelove svakog
jezinog iskaza zastupljene razliitim obujmom te nuno jedan aspekt dominira nad drugima.

19
28. JEZIK KAO DJELOVANJE I SKANDAL PERFORMATIVA (AUSTIN,
FELMAN).

John Langshaw Austin 1955. godine gostujui na Harwardu drao je predavanja o jeziku koja
su kasnije uobliena u knjigu Kako djelovati rijeima (1962.) u kojoj on odbacuje
reprezentacijski model jezika. Jezik se sastoji od razlitih tipova iskaza, a neki ne slue samo
opisivanju odreenog stanja stvari, iskazivanju injenica. Postoje: KONSTATIVI koji mogu
biti istiniti / lani i oni opisuju stanje stvari, konstatiraju, iskazuju odreene injenice i
PERFORMATIVI koji mogu biti posreni (uspjeni) / neposreni (neuspjeni) i oni svojim
izricanjem vre odreenje radnje: vjenanje, krtenje, otvaranje sjednice, objava rata... Da bi
bili uspjeni, potrebno je zadovoljenje UVJETA PRIKLADNOSTI (appropriateness
conditions), a to su: 1. jednokratnost; 2. ozbiljnost; 3. odgovarajue okolnosti; 4. ovlatene
osobe i u potpunosti ovise o kontekstu iskazivanja. Meutim, Austin u iduoj fazi svoje
argumentacije primjeuje da osim pravih performativa postoji jo i mnotvo implicitnih:
obeanja, molbe, isprike, naredbe, prijetnje, zakletve itd. kojima se nastoji djelovati na
sugovornike. Ti performativi ne moraju imati nikakve jasne signale svoje anrovske
pripadnosti pa tako Austin potkopava i neutraizira poetnu podjelu. Dolazi do zakljuka da
je svekolika jezina djelatnost performativna (usmjerena injenju) i tu poinje njegova
TEORIJA GOVORNOG INA. Razliku tri vrste govornog ina, ovisno o prevladavajuem
aspektu: 1. LOKUCIJSKI - podudara se s priopenim znaenjem; 2. ILOKUCIJSKI -
pretpostavlja konvencionaliziranu i drutveno sankcioniranu snagu uinkovitosti izraza;
3. PERLOKUCIJSKI - podrazumijeva manipulaciju sugovornikom. Potom Austin razvija
TEORIJU ILOKUCIJSKIH INOVA koji su, u odnosu na pvobitno definirane performative,
zbog svoje ponovljivosti: 1) lieni jednokratnosti izricanja, 2) moe ih izgovoriti praltino
svatko i to 3) u u razliitim okolnostima. Upravo zbog tog razvezivanja od matinog teksta,
oni su konstitutivno izloeni NEUSPJEHU ili PROMAAJU jer njihovi anrovski signali
uvijek mogu biti pogreno shvaeni. To je ono to i subjekt iskazivanja djelomice oslobaa
odgovornosti oteavajui razgraniavanje dimenzije ilokucije od dimenzije perlokucije u
njegovu iskazu. Ako npr. sugovornik u iskazu Pet je sati! prepozna prijekor, on e tu svoju
intuiciju teko moi dokazati govorniku koji e se braniti da je bila rije o pukom upozorenju.
Koliko god sam sebe kontekstuirao, poanta je Austinove argumentacije da se govorni in ne
moe osloboditi ovisnosti o kontigentnom kontekstuiranju od strane drugoga.
Amerika je poststrukturalistica Sh. Felman (Skandal tijela u govoru, 1980.) nazvala tu
imanentnu osobinu IZGREDOM ili SKANDALOM PERFORMATIVA u svojoj interpretaciji
Derridaove polemike s teorijom govornog ina. Tu ona inzistira na konstitutivnoj
vieznanosti pojma performance, koji znai istodobnu govornu, seksualnu i scensku izvedbu.
Namjera joj je da takvom ugradnjom izvedbe u inu zatiti Austina od Derridaove primjedbe o
imanenciji promaaja u svakom govornom inu zbog neiscrpljivosti njegova konteksta.

29. HEIDEGGEROVO SHVAANJE JEZIKA.

U Heideggera dolazi do svojevrsnoga pomaka, okree se definiranju jezika i njegovu

prouavanju, a o samom tom pomaku francusku je publiku izvjestio u svom pismu, kao
odgovoru Sartreu, O humanizmu, 1947. godine. Heidegger ovjeka stavlja u odnos s
jezikom: jezik je kua bitka, jezik je okuivanje biti ovjeka.
U predavanju naslovljenom Jezik (1950.) kae da ovjek govori, za razliku od biljke i
ivotinje, stoga jezik spada u najblie susjedstvo ovjeka. ovjek se kao ovjek ostvaruje
upravo u jeziku, jeziku koji mu prethodi, koji mu se raskriva kroz govorenje. U kasnijim

20
predavanjima i tekstovima o jeziku, pjesnitvu tehnologiji Heidegger nastavlja zapoetu
argumentaciju. Da bi ovjek bio ovjek, mora ostati unutar jezika, to znai da mi ne moemo
iskoraiti izvan njega kako bismo ga sagledali iz neke nadreene pozicije. To je prednost
zahvaljujui kojoj ulazimo u jedno izuzetno podruje u kojemu prebivamo kao smrtnici, mi
smo oni koji su nuni da bi se jezik uope govorio!

30. DERRIDA: DEKONSTRUKCIJA BINARNE OPREKE GOVOR / PISMO.

Derrida kae da su svi mislioci od Platona do de Saussurea, pa ak i oni, davali prednost glasu
nad slovom, govoru nad pismom, smatrali su da slovo dolazi nakon glasa, da pismo dolazi
nakon govora i da je pismo zapravo zabiljeeni govor, a slovo zabiljeeni glas, iz toga
proizlazi da je pismo grafika reprezentacija glasa, govora, takvo shvaanje je metafiziko jer
se glas / govor tretira kao prirodan, jer glas / govor proizlazi iz umova i tijela ivuih
govornika koji misle ono to govore i govore ono to misle. U trenutku govora imamo i
PRISUTNOST misli. Takvo povlaivanje govora tj. glasa Derrida naziva
FONOCENTRIZAM. To privilegirano shvaanje govora vee se uz intencionalnost kao
prisutnost, prisutnost misli u trenutku dok govori, a prisutnost govornika dok govorimo jami
istinitost onoga to se govori.
U opreci govora i pisma, govor je TOKA PRISUTNOSTI povlateno mjesto. Pismo je
sekundarno, podreeno jer se shvaa kao puko biljeenje govora, ono je SUPLEMENT
govoru, DOMETAK, nadomjestak, pridodaje se neemu to je samo po sebi potpuno.
Dekonstrukcija djeluje tako da lan koji se nadovezuje upotpunjuje glavni lan.
Dekonstrukcija ne obre opreku ve rasvjetljava mehanizam koji tu opreku podupire i koji
omoguuje dominaciju jakog lana. Ne radi se o tome da se fonocentrizam zamjeni
grafocentrizmom (nije stvar o obrtanju), ve o problematiziranju same mogunosti
utemeljenja govora pismom i obratno. Potkopava se hijerarhijski poredak njihove meusobne
ovisnosti, govora i pisma. Pismo za Derrida znai stalno i neumorno izazivanje razlike s time
da tu razliku naziva differance, razlika, pomak, odgoda. Pisanje je neumorno izazivanje
razlike, odgode, pomaka izmeu govora i pisma. Umjesto FONOCENTRIZMA
(privilegiranje glasa nad slovom, govora nad pismom), Derrida koristi pojam
LOGOCENTRIZAM - ire odreenje od fonocentrizma, te uvodi novi pojam -
GRAFOCENTRIZAM. Logocentrizam pretpostavlja utemeljenje i verifikaciju,
ovjerovljavane jezinih znakova izvana prema sreditu izvan strukture preko vanjskog
autoriteta, vanjske toke prisutnosti. Uvrijeena pretpostavka logocentrizma je da jezik ima
svoj referent u zbilji, a ta zbilja poiva izvan njegovih granica i nije podvrgnuta njegovim
pravilima. Predsosirovsku koncepciju jezika Derrida naziva logocentrinom. Ta pretpostavka
je obiljeila cijelu povijest od Platona i prednost glasa nad slovom - logocentrizam. Iz takve
pretpostavke izvedene su sve ostale kao prisutnost misli u glasu bez obzira na slovo i
prisutnosti svijesti samoj sebi bez obzira na drugu svijest. Derrida kao prepreku suprotstavlja
pismo -ecriture- pisanje. TO SE DOGAA SA OPREKOM GOVOR/PISMO? Zahvaljujui
tome to pismo vidimo, lingvisti su zapali u istu zamku i zamijenili jezik za pisanje te
zanemarili izvornost govora. Derrida upuuje na de Saussureovo privilegiranje govora nad
pismom gdje on kae da lingvisti bolje uoe prvu stvar koju vide i zaborave da je govor
izvoran. Zbog toga Teaj ope lingvistike pozornost posveuje pojmu pisma, pisanja.
Meutim, Derrida kae koliko god se de Saussure trudio utemeljiti jezini znak u prirodnosti
jezinog glasa i njegove zvune slike,toliko se svaki njegov pokuaj definiranja oslanja
upravo na slovo - pisani znak. On bi elio za temelj postaviti glas,ali se oslanja na pismo. Na
taj nain pismo iskljueno iz jezika ponovno se vraa u jezik da bi odredilo identitet jakog
lana, glasa ,meutim,razotkriva se, kao svaki dekonsturkcijski mehanizam, da onaj lan koji

21
se ini potpunim, dominantnim, jakim, punim, prisutnim, zapravo nije takav i iziskuje
nadopunjavanje drugim lanom. Tako se otkriva da ono to se isprva tretiralo kao izvedeno
sekundarno, zapravo ono to prethodi, uvjetuje ono to se smatralo izvornim. Sama ideja
izvornog se razotkriva kao uinak prikaza. To da pismo prethodi jeziku ne znai da im se
rodimo krenemo pisati, ve znai da fonetsko pisanje - zapisivanje govora - kao oblik pisanja
prethodi jeziku.
Postoji jedno ope pisanje, opi oblik pisma- arhipismo po Derridau - koje se javlja, prethodi
govoru, i generira koncept govora kao prisutnosti. Arhipismo - iri pojam pisma koje prethodi
govoru. Zahvaljujui logici suplementarnosti u kojoj se stvara da je govor
prisutan,sredite,utemeljujui. tim pojmom arhipisma proiruje se de Saussurova definicija
jezika kao sustav razlika bez pozitivnih termina. Jezik je sustav razlika utemeljen u
odsutnosti,(Derrida kae da de Saussur to kae. Dekonsturkcija samo kae ono to je u
drugom tekstu ve reeno. Derrida je uvijek itanje neega.) a i samo pismo je utemeljeno na
odsutnosti onoga tko pie i onoga o emu se pie. Pismo oznaava gubitak prisutnosti,ono
konstituira strukturu TRAGA samog znaenja. Trag je znak odsutne prisutnosti. Trag je znak
znaka, neega to vie nije prisutno. ostavlja se trag neega to vie nije prisutno, ali premda
je znak odsutne prisutnosti, trag istodobno podrava i odrava ideal prisutnosti. To znaida
isto kao to je pismo utemeljeno u odsutnosti, tako je i jezini znak utemeljen u odsutnosti
referenta. S oznaenim se razotkriva da je i oznaeno zvuna slika neega, znak za neto to
je odsutno, svaki glas je utemeljen u odsutnosti referenta u zbilji. Svaki znak je trag neega
odsutnog, svaki znak je zapis onoga to je oduvijek odsutno. Svaki zamislivi znak za jabuku
(izgovoren,pisan,nacrtan,fotografiran,kompjuteriziran) nije sama jabuka ve samo znak.
Reprezentira jabuku u njezinoj prisutnosti - dekonstrukcija znaka.

31. NEOBINA EKONOMIJA SUPLEMENTA: ROUSSEAU, DERRIDA I

MASTURBACIJA.

Derrida uvodi pojam SUPLEMENTA, DOMETKA, nadomjestka, da bi objasnio

paradoksalno kretanje suplementarnosti (to kretanje decentrira svako oznaavanje). Taj pojam
istodobno oznaava dopunjavanje neega nepotpunim i nadomjetanje, zamjenjivanje neega
potpunim. Taj manjak na strani oznaenog otvara mogunost dometanja, nadomjetanja igre
suplementarnosti. Budui da je referent trajno i oduvijek odsutan, oznaeno je i samo
nadomjestak, a oznaitelj je nadomjestak nadomjestka. Govorimo i dalje o gramatologiji. Taj
koncept Derridau se javlja kao dio tumaenja, objanjavanja logike iz iskustva masturbacije-
nadomjestak za seks SEX, meutim metafizika tradicija, metafzika prisutnosti obiljeena je
stalnom nostalgijom za tom izgubljenom prisutnosti, ali ona nije izgubljena, ve nikada nije
ni bila. Znak je za metafiziku uvijek znak za neto, uvijek je drugotan, zamjenski, indikator
gubitka, praznine, ali je istodobno i nezaobilazan pri ponovnoj uspostavi punine, meutim, ta
punina nije punina, ve privid punine. Pojam gramatologije: oznaava znanost o slovima i
znanost o pisanju koja se ne pokorava metafizikom prikrivanju glasa loginom.
SUPLEMENTARNOST; IGRA RAZLIKE - pokriva pojam diferance - ni rije ni pojam,
nastala stapanjem dvaju glagola - differencier =razlikovati i differeo = odgoditi, pomaknuti.
Diferencija kao razlika, kao pojam, odgoda, premjetanje postaje jedna ni rije ni pojam koja
se javlja u razliitim Derridaovim raspravama i kada je rije o etikim i politikim pitanjima i
kada je rije o jezinim pitanjima. Differance i differEnce se razlikuju (odsutno u
izgovoru,vidljivo u pismu) prepoznaje se samo u pismu, i ona u pismu, a ne u govoru
odreuje znaenje rijei. Prema tome, Derrida kae da je odsutnost pisanja uvijek ve upisana
u prisutnost govora. Drugim rijeima ne odluuje govornik o znaenju rijei koje upotrebljava
jer se to znaenje tvori u bezgraninom prostoru razlika, a taj bezgranini prostor razlika je

22
izvan njegove kontrole, i upravo taj bezgranini prostor razlika uvjetuje njegov govor tako to
u nj upisuje svoje tragove. Govornik nema kontrole nad onim to govori, nema kontrole nad
rijei koju radi. Takvo upisivanje tragova Derrida naziva pojmom pisanja -ecritur ili pojmom
sveopeg teksta glasovita krilatica: ''Ne postoji izvan teksta, nema nita izvan teksta''.

32. DEKONSTRUKCIJA I PROBLEM UOKVIRAVANJA.

Nemogue je iskoraiti izvan metafizike - rabe se pojmovi koji postoje jer nema boljih.
Derrida eli rei da nema vanjskog poloaja s kojeg bi se metafizika dala promotriti, zatvoriti,
dovriti. Nehotice batinimo razlikovna oruja, ona nas zatouju u svom jeziku - metafizika.
Mi ne moemo zakoraiti izvan njene nazonosti da bismo je promotrili izvana, zatoeni smo
u njoj jer batinimo pojmove koji su u njoj postojali prije nas. Na taj nain Derrida ilustrira
uvuenost nas, dekonstrukcije, kritiara metafizike u njezin tekst. Mi smo uvueni u tekst
metafizike. Da bi objasnio kako smo mi to uvueni, kako smo uvije ve u metafizici, tj. da je
dekonsturkcija uvijek ve u metafizici, i Derrida uvodi pojam OKVIRA. U svom tekstu
Istina u slikarstvu (1978.) u kojemu se bavi graninim, rubnim zonama teksta - potpisima,
naslovima, biljekama. Problemom sredita i ruba bavio se Derrida i ranije, ali iznio je
najvanije 1978. On preuzima Kantov pojam PARERGON (parergon i ergon). Parergon je
ono to je po definiciji izvanjsko, okvir nekakvog dijela - ergon umjetnikog djela.To
izvanjsko onome unutarnjem omoguuje da bude unutarnji, omoguuje mu kvalitetu
unutarnjosti - dekonstukcija binarnosti, odnos sredita i ruba, sredite je uvijek privilegirano,
ali okvir omoguuje tom unutarnjem -ergonu -da bude unutarnje. Ono to se smatra
privilegiranim je zapravo nedostatno i potrebna mu je pomo i domjetanje ovog izvanjskog
da bi bilo unutarnje. Okvir postoji samo zato jer u onom uokvirenom postoji stanoviti
nedostatak, stanovita unutarnja neodredivost, okvir na taj nain funkcionira slino kao
suplement jer konstituira i pri tome sam iziskuje konstituciju. Sam je nedostatan, ali unato
tome nadopunjuje ovo to se predstavlja kao dostatno. Da nema okvira, ne bi se ni ovo
sredinje moglo predstavljati kao sredite. Derrida zakljuuje da ne postoji okvir kao neto
stabilno, ve samo uokvirivanje - sumplementarno gibanje, igra, dometanje. U kasnijim
tekstovima Derrida se bavi problemom konteksta. Kontekst / tekst. Konstituiranje nuno, ali
ne postoji konaan kontekst, samo konstruirani okvir, kontekst se stalno umnoava upravo
zbog bjeeeg karaktera ili znaenja koji ne doputa privatizaciju. Okvir / kontekst stalno se
premjeta i beskonano umnoava zbog svojeg bjenog znaaja koji ne doputa tematizaciju.
Logika parergonalnosti kazuje da okvir istodobno pripada i ne pripada cjelini -pripada jer
konstituira ono sredite,a ne pripada u smislu da je okvir. Takoer uvodi pojam CIJEPA(cijep
-greffe) i kae da se taj okvir na sredinu / cjelinu cijepi, nacjepljuje kao parazit koji sudjeluje,
a da pritom ne postaje njenim djelom. U odnos teksta i konteksta uvodi se pojam NABORA
ili PLI (pregib -pli). Derrida kae da tekst stalno pregiba svoju unutranjost prema vani, a
okvir, rubne zone teksta, kako se nabire (okvir se nabire prema unutra) i sredina koja se
razotkriva kao ona koja iziskuje nadopunu okvira parergona i parergon koji sam sebi jest
nadopuna, ovise jedan o drugome. I ergon i parergon stalno su u potrazi za svojim dometkom
koji e ih nadopuniti ili nadomjestiti. Ta potraga nikada ne zavrava jer svaki nadomjestak
iziskuje novi suplement. Novi domjestci stalno pokuavaju nadomjestiti nedostatak, ali on se
nikada ne nadomjeta.
Knjievni tekst, dometanje, moe ii u dva smjera: prvi - pretvaranjem unutranjeg dijela u
vanjsku cjelinu -uklopljene pripovijesti, podnaslovi ,naslovi i anrovske klauzule, potpis
autora, sve dijelovi iji je status neodluiv, iji je status unutarnje-vanjski i stoga ne mogu
izboriti, postii eljenu suverenost. Drugi smjer je pretvaranje vanjskog u unutranji dio. Pod
tim Derrida podrazumijeva razliite klasifikacije tumaenja i analize koje ga tee obuhvatiti,

23
ali se razotkrivaju kao njegova produljena izvedba, tj. nesvjesno reproduciraju neki aspekt
strukture. To su komentari ,tumaenja, analize koje izvana tee obuhvatiti tekst i upisuju se u
tekst, idu u unutranjost teksta i sudjeluju u produljenoj izvedbi samoga teksta. I sama
dekonstrukcija, budui da je njezina pozicija nestabilna, neodluna, uronjena je u metafiziku,
ali je unutar metafizike ima specifian poloaj i sama je liena temelja, vezana je, ni ona ne
polazi s nekog povlatenog motrita te se kao takva i opire vlastitoj institucionalizaciji -
decentrira se. Ona se decentrira, budui da ponavlja strukturu onoga o emu govori,a to o
emu govori je decentrirano. Dekonstrukcija pokazuje da su se opreke ve same
dekonsturirale, decentrirale, a to je nastupilo sa strukturalizmom, budui da je dolo do
decentriranja. Dekonstrukcija ne eli analitiku poziciju da destruira metafiziku, ve je
uronjena u tu metafiziku i zato destruira i konstruira istodobno; destruira -razotkriva
asimetriju, ali konstruira ponovno kao analitiki pojam pomou kojega netko barata da bi
analizirao neto, etimologija recimo. Kritizira ih i rabi jer je nemogue iskoraiti izvan okrilja
metafizike, okrilja zadanog naim jezikom. Dekonstrukcija nije prijelom u doslovnom smislu
rijei, ne otkriva nita novo ve pokazuje da postoji, da se to ve dogodilo u tekstu, u jeziku,
ve se dekonstruiralo. Ta pozicij ne potiskuje injenicu da je njezina pozicija takva, ona
osvjeuje i potkopava prisutnost drugih koncepata kojima se bavi, tako razotkriva da je ta
prisutnost utemeljena na konstruktivnoj odsutnosti. Njena vlastita pozicija je utemeljena na
odsutnosti i ona to ne skriva. Dekonstrucija ovim inom priznaje da je unutar metafizike.
Njena pozicija je neodluiva u izvanjskom i unutranjosti. Izvanjska je da rasvijetli, a
unutranja jer rabi pojmove iz metafizike. Osvjeuje se mehanizam metafizike, ali se ostaje
pri njoj.

[Od samog poetka dekonstrukcija je kritizirana jer sve neutralizira, relativizira. 60-ih i 70-ih u svojim ranim
tekstovima Derrida iznosi obranu dekonsturkcije koja e postati jasnija kada uzmemo u obzir skandal. Paul de
Mar, Yaleska kola - nakon njegove smrti otkrilo se da je za vrijeme Drugog svjetskog rata, inae Belgijanac,
napisao 200 lanaka za belgijski pronacistiki asopis, neki su izrazito antisemitski orijentirani -naroito 'idovi
u knjievnosti'. Heidegger je bio nacist (lan nacionalsocialistike partije,rektor sveuilita, ispitivan pred
komisijama, da bi se vratio predavati ,bilo mu zabranjivano) pa se pokretale politike kritike na raun
dekonstrukcije - da relativizira, da podrava klicu zla. Neki autori tvrde uvjerljivo da etika dimenzija postoji i u
ranijim Heideggerovim radovima Nasilje i metafizika(1967.). Zato je pokrenuta rasprava o etinosti same
dekonstrucije, koja se nastavlja na Heideggera i sadri sluaj de Mar. Derrida je morao braniti dekonstrukciju od
napada, a da se pritom ne odrekne Heideggera i de Mara - Spisi O duhu u kojem tekstu derida brani Heideggera
od etike kritike te branei njega brani dekonstrukciju i zagovara je. 90-ih dolazi do obrata u Derridaovim
tekstovima jer poinje se baviti etikim i politikim temama Sila zakona (1990.), Dar smrti (1993.), Sablasti
marksa i Politika prijateljstva iz 1994. Dekonstrukcija ne iznosi neku etiku ve se radi o tome da Derrida
pokuava odbaciti prigovore da je dekonstrukcija relativizira - u ranim njegovim radovima. Takva itanja koja su
sve ea pokazuju da etika dimenzija postoji od samoga poetka u dekonstrukciji.]

33. DEKONSTRUKCIJA PERFORMATIVA.

Prema de Saussureu znaenje je proizvod jezinog sustava, posljedica sustava razlika.

Protumaiti znaenje znai pokazati odnose oprenosti i mogunosti kombiniranja koji tvore
jezik. Kao osniva teorije govornih inova Austin zapravo na drugoj razini ponavlja kljuni
Saussureov potez da bismo objasnili dogaaje oznaivanja (parole), pokuavamo opisati
sustav koji ih omoguuje. Znaenje nije stanje govornikova duha u trenutku izrijeka, ve su to
konvencijska pravila koja ukljuuju obiljeja konteksta. Austin predlae da posvetimo panju
sluajevima koji su prije zanemarivani kao rubni i problematini te uvodi distinkciju izmeu
konstativnih i performativnih iskaza. Razradom svoje distinkcije dolazi do otkrivanja
implicitnih performativa logika suplementarnosti poinjui od filozofske hijerarhije koja
konstativne iskaze ini jezinom normom, a ostale dri izoblienim iskazima ili posebnim
suplementarnim oblicima, Austinovo istraivanje tih rubnih sluajeva dovodi do

24
dekonstrukcije, preokretanja te hijerarhije: performativ nije izoblieni konstativ, konstativ je
osobit sluaj performativa ( tj. implicitni performativ ). Austin potom razlikuje lokucijski,
ilokucijski i perlokucijski govorni in. Cilj je teorije govornih inova objasniti znaenje
ilokucijskog ina. Protumaiti ilokucijsku snagu znai izloiti konvencije koje omoguavaju
vrenje raznolikih ilokucijskih inova. Da bi neki performativ glatko funkcionirao, mora
postojati prihvaeni konvencionalni postupak koji ima stanoviti konvencionalni uinak.
Austin potom iskljuuje neozbiljne iskaze koji su prisutni u fikcionalnim diskursima
logika suplementarnosti: neozbiljna uporaba jezika je neto dodatno, pridodano obinom
jeziku i u cijelosti ovisno o njemu. Budui da je samo nametnik, pri razmatranju obine
upotrebe jezika ne treba je uzeti u obzir. Derrida govori o neprikladnosti Austinova
iskljuivanja neozbiljnog (fikcionalnog) diskursa iz razmatranja. Ba kao to se je Austin
preokrenuo opreku svojih prethodnika, pokazujui da su konstativi poseban sluaj
performativa, moe se i preokrenuti A. opreka izmeu ozbiljnog i nametnikog, pokazujui sa
su njegovi tzv. ozbiljni performativi samo poseban sluaj neozbiljnog. Neto moe biti
oznaujuim nizom samo ako je ponovljivo (ITERABILNO), samo ako se moe ponavljati u
raznovrsnim
ozbiljnim i neozbiljnim kontekstima, ako se moe citirati i parodirati. Dekonstrukcijsko se
itanje A. usredotouje na nain na koji on ponavlja potez to ga prepoznaje i kritizira u
drugih (naime, A. pokuava ovladati oznaivanjem tako to sve ono to izmie njegovoj
teoriji definira kao rubno iskljuuje ga ).
Ilokucijska snaga govornog ina je u kontekstu. Derrida: Znaenje je ogranieno
kontekstom, ali kontekst je bezgranian !!! + Postoje dvije interpretacije interpretacije!!!
Pokuaj da se znaenje uini iskustvom itatelja ne rjeava problem znaenja nego ga samo
premjeta na problem iskustva. Interpretacija je ipak pokuaj otkrivanja znaenja teksta.
(znaenjetamo-amo izmeu znaenja kao svojstva teksta i znaenja kao iskustva itatelja).

takoer , Vladimir Biti - ITERABILNOST

34. POSTSTRUKTURALIZAM KAO KRITIKA STRUKTURALIZMA.

Kritika strukturalizma: strukturalisti smatraju da se reprezentacija odvija preko jezika. Derrida

je pokazao da je reprezentacija obilazan put koji vodi natrag u prisutnost. Strukturalizam jezik
tretira kao samorazumljiv i samodostatan, samodovren sustav (vidi pod strukturalizam).
Nema nita izvan jezika, nain na koji vidimo svijet je strukturiran jezikom kojim govorimo,
iskustvo nije predjezino, kao to ni stvarnost nije predjezina, ve jezina, jezik upravlja
svime, jezik je u sreditu. Poststrukturalisti to smatraju problematinim. De Saussure kae da
se govornik i sugovornik meusobno razumiju zato to su im znaenjske jedinice jednake.
Meutim, oznaitelji su arbitrarno povezani sa oznaenim, oni su rezultat konvencije i kao
takvi uli su u svijest matinog govornika pa taj govornik vie ni ne primjeuje arbitrarnost te
veze. Poststrukturalisti otvaraju slijedee pitanje TKO E ZATVORITI GRANICE
STRUKTURE? Naime, u toj strukturi (komunikacijski moment poklapanja, zajednikog
sporazuma) koja bi trebala ujedinjavati govornika i sugovornika otvaraju se prostori
nesuglasja. To znai da zapravo dolazi do nametanja strukture kako bi se ta nesuglasja
obuzdala, a to nametanje se uvijek odvija u neije ime, nametanje strukture je in
diskriminacije. Poststrukturalisti prihvaaju da je jezik igra, ali ne igra kako je zamiljaju
strukturalisti jer oni igru doivljavaju prema vrstim pravilima (u gramatici nema mijenjanja
pravila), a poststrukturalisti kau da se oko pravila moe dogovoriti, ne igra se po pravilima
nego su i sama pravila predmet igre - igrajmo se s pravilima. Prema tome gramatika za
poststrukturaliste treba biti otvorena dijalogu izmeu svih sudionika igre, a ti sudionici moda

25
ele igrati po razliitim pravilima. Oni privilegiraju govor, a ne jezik. Jezik proizlazi iz
govora. Govor je taj koji proizvodi jezik i pravila. Poststrukturalisti vie ne govore o jeziku
nego o DISKURSU , osnovna jedinica diskurza je ISKAZ. Takvi pojmovi diskursa i iskaza
koji imaju dogaajnu dimenziju nisu samodostatni i potpuni, ve podrazumijevaju ono to je
izvan diskurza - nediskurzivno. Svaki jezini in u sebi sadri neko iskljuenje i neku
diskriminaciju i zato ne moe biti potpuno. Zato jer ih zanimaju uinci izvan jezika, naglasak
se prebacuje na diskurs.

35. POSTSTRUKTURALIZAM I HERMENEUTIKA.

Kritika prema hermeneutici: Hermeneutika privilegira duhovnu stranu tekstova, unutranjost,

a zanemaruje izvanjsko. Takoer hermeneutika polazi od predjezine stvarnosti. Jezik se
prema tome tretira kao da je izveden iz predjezinog. Hermeneutika barata pojmom horizonta.
Kae da se svaki jezik moe artikulirati samo u odreenom horizontu iz toga proizlazi da se
znaenjska struktura jednog jezika ne izvodi iz njegove gramatike strukture nego iz
smisaonog horizonta. Jezik se tretira kao izraz autorove unutranje biti i proizlazi iz autora.
Analiza jezika mora zavriti vraanjem u horizont. Zato ih poststrukturalizam kritizira.
Poststruktualisti kau da je taj horizont transcendentalno oznaeno (hermeneutika privilegira
to oznaeno), itav se jezik zatvara u horizont oznaenoga i na taj nain jezik u horizontu
nita ne moe promijeniti, ne moe unijeti nikakvu inovaciju. Poststrukturalisti kau da se
jezik ne smije tretirati kao puka reprezentacija horizonta, kao medij za objavu horizonta, po
njihovom miljenju to je zatoivanje/zatvaranje jezika, vezanje uz izvanjezinu stvarnost.
Poststrukturalisti strukturalistima prigovaraju ignoriranje izvanjezinog, a hermeneutiarima
privilegiranje izvanjezinog i zatoivanje tog jezika.

36. MICHAEL FOUCAULT: POJAM DISKURZA U ARHEOLOGIJSKOM

OKVIRU.

Foucault preuzima pojam diskurza od strukturalista i blizak je strukturalizmu. Pojam diskurza

prilagoava arheologijskom okviru pa diskurz postaje simbolini poredak i povijesni apriori
predodbenih misaonih shema. Diskurz je okvirni uvjet nastanka predodbi, spoznaja,
govora, postupaka i oblika drutvenosti jedne civilizacije, njezin konstitucijski temelj. U
diskurzu se proizvode sva naa znanja i sve nae predodbe, sve to smatramo istinitim ludim,
razumnim u odreenom razdoblju. Uinci diskurza idu izvan diskurzivnog. Diskurz se
odlikuje diskontinuitetom koji postoji izmeu i unutar razdoblja, nema veze meu njima. Ne
postoji sveukupni diskurz, tj. on se sastoji od niza poddiskurza koji se meusobno
nadopunjuju, iskljuuju i u razliitim su odnosima. Diskurzivna formacija je sustav koji
organizira distribuciju vidljivog i nevidljivog, iskazivog odnosno predoivog te tvorbu
znaenja, iskustva predodbi, pojmova i subjekata u odreenim razdobljima. Da bi objasnio u
Arheologiji znanja na koji nain diskurzivna formacija funkcionira kao reim istine,
Foucault uvodi odnos diskurzivno/nediskurzivno, unutranje/neunutranje (izvanjsko).
Kae da diskurz uvjetuje funkcioniranje nediskurza. Nediskurz je raspreno podruje,
kaotino i neraspoznatljivo. estice nediskurza stoje u slobodnim meusobnim odnosima,
nediskurz je zato nedohvatljiv i prua otpor artikulaciji. Nediskurzivno je neuhvatljivo,
mnotveno i raspreno, on ograniava diskurz, oduzima mu autonomiju i to ponajprije
razlikovnoj - binarnoj matrici. Diskurz ima red, a nediskurz nema i tako nediskurz razara
binarno, razlikovni poredak u diskurzu (diskurz uvodi binarne opreke, ograniava nediskurz
tako to uvodi red uspostavljajui razlike, a nediskurz u prostoru diskurza proizvodi depove

26
otpora, rastura red). Diskurzivno sputava nediskurzivno uvodei sloenu mreu razina - stvara
red. Foucaulta zanima na koji nain ono nediskurzno prodire u diskurz u obliku
DOGAAJA. Dogaaj je u diskurzu iskaz. Izvanjsko, nediskurzivno provaljuje u diskurz
putem iskaza -dogaaja. Iskaz sam svojim iskazivanjem proizvodi odreene uinke, predmet,
subjekt i naslonjenika. Ti uinci ine dogaaj. Odnos iskaza prema diskurzu je da je iskaz
osnovna jedinica diskurza, Diskurz se sastoji od niza dogaaja. Iskaz je pukotina kroz koju
nediskurz prodire u diskurz. Ono je klizno tlo diskurza i zbog toga to se diskurz sastoji od
kliznih jedinica postoji potreba za kontrolom diksurza. Ta dogaajnost iskaza je materijalnost
diskurza. Iskaz ima individualnost i ponovljivost jer se iskaz pokoravaju razliitim pravilima
i shemama diskurza, podvrgavaju se odreenim pravilima, poredcima diskurza, uporabnim
poljima, a individualnost crpi iz vlastite dogaajnosti jer se iskaz svaki puta pojavljuje
drugaije i svaki puta se prema tome puni razliitim prostorno vremenskim sadrajem. Svaki
puta se razliito proizvode subjekt naslonjenik i predmet. Prostorno-vremenske koordinate su
drugaije i zbog toga je individualan. (ponovljiv i individualan istodobno.) Iako je takav,
diskurz proizlazi iz arhiva, diskurzivne formacije, discipline, zato taj arhiv odreuje uvjete
mogunosti tog iskaza, on je mogu samo kao takav, samo unutar odreene diskurzivne
fomracije. Budui da je iskaz na granici, prodor izvanjskog u unutranje - i unutra i izvan, on
je definiran odnosom unutar polja, diskurza, a zbog dogaajnosti s druge strane se moe
distancirati - dvojak odnos. Ako je njegov odnos dvojak Onda nam iskaz omoguuje da
vidimo polje, te uvjete mogunosti, poput svjetiljke u koju ne moemo gledati, ali nam
omoguuje da vidimo. Iskaz je pukotina kroz koju gledamo unutra jer otvara prostor izmeu
diskurzivnog i nediskurzivnog. Odnos izmeu iskaza i polja je dvojak/obostran, polje
artikulira odreuje iskaz i iskaz artikulira svoje polje. Arheologija polazi od toga da opie
izvanjske uvjetne mogunosti diskurza. Iskaz kao jedinica diskurza omoguuje pogled u samo
polje.

37. ZATO FOUCAULT ZAGOVARA ARHEOLOGIJU UMJESTO POVIJESTI?

Foucault se kritiki odnosi prema tradicionalnoj historiografskoj metodi jer se ona oslanja na
uspostavu kauzalnih veza i na iz toga izvedenu kronoloku temporalnost. On se prema tome
kritiki odnosi prema hermeneutici i njenom nastojanju da se uivljava u svijet prolih
razdoblja, to se oituje i u historiografiji.Umjesto uivljavanja arheologija nastoji
rekonstruirati uvijete mogunosti ljudskih predodbi, spoznaja, jezinih tvorevina u
odreenim povijesnim razdobljima. Foucault ne govori o povijesnim razdobljima ve o
epistemama. Prema tome arheologija istrauje epistemiologijske pretpostavke svih
predodba, spoznaja i jezinih tvorevina. Za Foucaulta epistema je oznaka za strukturno
nesvjestan spoznajni prostor odreenog povijesnog razdoblja. Cjelina episteme uvjetuje
ponaanje svih njezinih dijelova. Ona je sveobuhvatna. Ti sklopovi odnosa unutar episteme su
povijesno apriorni, dijelovi episteme se mogu objasniti jedino u okviru episteme (epistema
odreuje nain miljenja, njena implicitna pravila ograniavaju opseg miljenja).
Razlikuje 4 episteme i kae da ljudi organiziraju svoje znanje i diskurzivne prakse unutar te 4
episteme: 1.predklasina (kraj sr. vijeka do kasnog 16.st.)
2.klasina (17. i 18.st.)
3.moderna (od kraja 18.st. do prve polovice 20.st.)
4. postmoderna (nakon 1959.)
Episteme odreuju nae razumijevanje jezika, za svaku je karakteristian specifian odnos
izmeu rijei i stvari - specifino shvaanje jezika i pojmovi koji odreuju odreena podruja
znanja pojedine epohe. U Rijeima i stvarima najmanje se bavi 4. epistemom, a najvie 2. i 3.
Ono to arheologiju zanima je razotkrivanje pravila tj. uvjeta mogunosti. Razotkrivanje tih

27
pravila omoguit e nam da razumijemo kako jedno naizgled arbitrarno ogranienje zadobiva
potpuni smisao u okviru zacrtanom pravilima. Nae sadanje miljenje je odreeno takvim
pravilima. Mi smo u nekoj epistemi. Revolucionarno je to to njegov arheologijski tip analize
razotkriva to je u procesu miljenja izvan kontrole pojedinca. Razvlauje pojedinca. To
znai da Foucault pozornost prebacuje sa pojedinanih misaonih procesa nekih mislilaca na
dubinske strukture koje ine kontekst njihova miljenja. Istrauju se uvjeti mogunosti
njihovih miljenja, ono to oblikuje njihovo miljenje i omoguuje mu da bude ba takvo
(umjesto da istraujemo to bi znaile neije meditacije, arheolog ita njegova djela i druge
autore iz te episteme da rekonstruira kontekst i uvijete mogunosti u kojima su pisali). Prema
tome Foucaulta zanima ona dimenzija povijesti koja izmie svjesnoj kontroli subjekta, naime,
ta nesvjesna dimenzija koja izmie kontroli subjekta odreuje i poziciju samog subjekta, nije
subjekt izvor, on je proizvod tih uvjeta mogunosti. Subjekt je uinak diskurza (subjekt,
predmet i naslovljenika proizvodi dogaajnost). Tradicionalna povijest prikazuje kretanje
pojedinanih subjekata kroz neko vrijeme, a tradicionalna povijest ideja takoer prikazuje
kako su filozofi i znanstvenici razvijali odreene koncepte i teorije i prenosili ih svojim
nasljednicima. Takva povijest je pripovijest, narativni prikaz i predstavlja neki kontinuitet,
uspostavu kauzalnih veza, teleologijska je. Arheologija raskida s takvim shvaanjem, strana
joj je ideja kontinuiteta i objavljuje smrt dijalektici (teza,antiteza,sinteza). Takoer se
suprotstavlja i razlikuje od povijesti jo po neemu. Klasina povijest prouava povijesne
dokumente i kroz njih dolazi do injenica, oni su posrednici na putu do injenica - oni se
uzimaju zdravo za gotovo, ne problematizira tekstualnost samih dokumenata. Arheologija se
ne bavi dokumentima ve spomenicima, monumentima. Dokumente ita kao spomenike jer
inzistira na materijalnosti dokumenata, na njihovu vanjtinu i formu grae na to kakvi su, na
njihovu izvanjskost. Foucault dalje uvodi pojmove ARHIVA, DISKURZVINE FORMACIJE ili
REIMA ISTINE - to su pravila unutar kojih funkcionira jedno razdoblje, uvjeti koji
omoguuju da ljudi u tom razdoblju prepoznaju odreenu stvar kao takvu. Istina nije
apsolutna, nije nepromjenjiva kategorija, ona se definira na razliit nain (nekad je bilo istina
da je zemlja ravna ploa). Granica izmeu istinitog i lanog ne odreuje duhovni autoritet
nego skup pravila. Istina je uvjetovana odreenim reimom diskurzivne formacije, prema
tome istina je plod nametanja i iskljuivanja.

38. FOUCAULTOVA GENEAOLOGIJA: DISKURZ I MO.

Poredak diskurza (1970.)najavljuje Foucaultov projekt genealogije. Razlika izmeu

arheologije i genealogije je u tome to arheologija uvodi opu potragu za izvorom,
podrijetlom stvari, a genealogija se usmjerava na toku njihove invencije, na toku na kojoj
bivaju izmiljene, izumljene. Arheologija biva zamijenjena genealogijom
Osnovno pitanje glasi koje nam okolnosti omoguuju da mislimo upravo na ovaj nain o ovim
stvarima i koja ogranienja nameu te okolnosti predmetima i rasponom naih miljenja? Cilj
genealogije je rekonstruirati podrijetlo naega sadanjeg poloaja, objasniti nastanak naeg
kategorijalnog aparata iz perspektive onoga to ga je proizvelo,uvjetovalo. Foucaultova
pozicija je odreena statusom humanistikih znanosti, glavni predmet kritike je zapadnjaki
humanizam utemeljen ideologijom prosvjetiteljstva. Tipino za ideologiju prosvjetiteljstva,
osnovna ideja prosvjetiteljstva je da je znanje usavrivo i da one koji ga prakticiraju vodi blie
istini. Meutim, takvo shvaanje je distriktirano, otkad je takvo shvaanje distriktirano,
kritika istraivanja se usmjeravaju na presjecite diskurzivnih uinaka i sociopolitikih
mehanizama. Foucault promatra praksu humanistikih znanosti s obzirom na njezinu
specifinu logiku, strategije, razloge i povijesne pretpostavke, moralne imperative,
institucijske propise, socioekonomske i politike uvjete koji tite i promiu disciplinu

28
stvarajui odgovarajue reime istine (nije odbacio arheologiju, i dalje koristi iste pojmove).
Prema njegovom miljenju, glavna zadaa kritiara, genealoga je utvrditi na koji nain nastaju
istine. Na tom tragu nastaju i njegova istraivanja seksualnosti. Genealogija se bavi odnosom
izmeu nediskurzivnih praksi i sistema diskurza. Foucault smatra da postoji neraskidiva veza
izmeu znanja(diskurza) i moi (izraene u nediskurzivnim praksama - na pragu Nietzschea).
Znanje i mo su usko povezani, ali to ne znai da ih Foucault izjednaava (nisu jednaki),
znanje nije puki izraz drutvene i politike kontrole, sistemi znanja uvijek su vezani uz reime
moi koji postoje u odreenom drutvu, a ti reimi proizvode znanja o objektima koje
kontroliraju, kojima upravljaju, meutim to znanje moe ugroziti projekt dominacije <--
genealogija i koncept moi openito.

takoer, pogledati i dio iz skripte!

39. OBJASNI FOUCAULTOV POJAM SEKSUALNOSTI.

Povijest seksualnosti (1976/1984/1984) djelo je u kojemu Foucault nastavlja genealogijski

pristup kakav je zapoeo u Nadzoru i kazni, osnovna teza je da je nae uobiajeno shvaanje
povijesti seksualnosti izoblieno zbog tzv. REPRESIVNE TEZE prema kojoj se odnos
modernog drutva prema seksu svodi na represiju, zabranu, potiskivanje, invizibilizaciju. Od
18.st., a vrhunac doivljava u viktorijanskoj eri jedini izuzetak, jedina sfera koja se ne
podvrgava represiji seksualnosti jest sfera obiteljske seksualnosti, monogamnog
heteroseksualnog braka.
Tu represivnu tezu treba motriti s obzirom na injenicu da su posljednja dva stoljea nastali
mnogi diskurzi koji govore o seksu. Prvo u religijskoj sferi u pravilima kako se treba
ispovijedati. Neiste misli se izjednaavaju sa stvarnim seksualnim grijesima. Taj moderni
obrat je doveo i sekularizaciju (ispovjedna literatura, u politikoj i ekonomskoj
problematizaciji, pitanja o broju djece, natalitetu;diskurz o seksu=natalitet), problem djeje
seksualnosti, to se manifestira suzbijanjem masturbacije u internatima. Seks je izvor
duevnih bolesti, pa svi ti diskurzi o seksu govore da se seksualnost nastoji suzbiti, ali
Foucault smatra da svi ti slubeni diskurzi znanosti o seksualnosti slue samo kao kontrola
seksualnosti (ne suzbijanju); istodobno nude znanje i mogunost dominacije nad objektom
znanja. Oni su svi u funkciji kontrole - poeljna seksualnost je heteroseksualna, monogamna,
tko moe usvojiti, koliko djece ima, sve regulirano dravnim institucijama - sve u funkciji
kontrole. Ne radi se o tome da se ta kontrola moje seksualnosti odvija na temelju znanja
drugih o meni, ve se temelji i na temelju mog vlastitog znanja o meni jer pojedinac
internalizira norme koje mu pruaju znanosti o seksualnosti. Na taj nain kontroliraju sebe
kako bi se prilagodili tim normama. Diskurzi o seksualnosti vre normativizirajui pogled
znanosti - znanstveni diskurzi u slubi patalogizacije homoseksualnosti. Pojedinci su u
dvojakoj poziciji, postaju s jedne strane OBJEKTI KONTROLIRANI OD STRANE
DISCIPLINE (jer ih diskurz i mehanizam moi kontroliraju), a s druge strane postaju
SAMOOBLIKUJUI SUBJEKTI KOJI KONTROLIRAJU SEBE. U genealogijskoj fazi mo
je produktivna sila koja istodobno kontrolira i proizvodi seksualnost, ne vee se uz temelj, ona
je kao pozitivna sila i proizvodi nova znanja i drutvene kategorije i strukture. Prema tome,
naa seksualnost je uinak diskurza, ona je rezultat proizvodne djelatnosti moi.

29
40. FREUDOVSKO NESVJESNO I KRITIKA KARTEZIJANSKE PARADIGME.
OBJASNI!

Skandaloznost i otpori prate psihoanalizu i danas. Ona je revolucionarna jer u pitanje dovodi
temeljnu istinu modernizma na kojoj se temelji moderna epistema - utemeljiteljski subjekt ili
kartezijanska paradigma (Rene Descartes u Raspravi o metoda (1637.) iznosi tezu ''Cogito,
ergo sum''). ovjek je ovjek po tome to misli - racionalistikog tumaenja ovjeka kao bia
svijesti, svijest emancipira ovjeka, oslobaa ga od predrasuda.
Uvoenjem koncepcije nesvjesnog Freud dovodi u pitanje ljudsku racionalnost. Nesvjesno je
dimenzija ljudskog bia u opreci sa svijesti. Pojam podsvjesnog naizgled upuuje na pojam
neke druge svijesti koja ipak ne bi izlazila iz oblasti svjesnih pojava (kao da postoji svijest
ispod pa da je i ona neka svijest) samo izraz nesvjesnog, zahvaljujui negaciji koju sadrava
moe oznaiti optiki rascjep koji postoji izmeu dviju psihikih oblasti i samo taj pojam
moe kvalitetno razgraniiti procese koji se u tim oblastima odvijaju.(nesvjesno - nije svjesno,
podsvjesno - ipak neka svijest ispod svijesti i to odbacuje).
to je nesvjesno? Prema Freudu nesvjesno je dominantna odlika ovjeka, nesvjesno je ono po
emu ovjek prestaje biti bie svijesti, prestaje biti gospodar univerzuma. Razvlauje
subjekt. On dijeli subjekt na svjesno i nesvjesno. Kae da taj rascjep obiljeava itavu
psihoanalizu za razliku od psihologije koja polazi samo od svjesnog i zanemaruje nesvjesno.
Ljudski subjekt je poprite drame i konflikta izmeu svjesnog i nesvjesnog. zbog tih svih
razloga psihoanaliza dovodi do otpora suvremenika. Freud je dugo djelovao i mijenjao je
svoje modele i svoje uvide (nije se samo poeo baviti drutvenim problemima ve je unutar
svojih koncepcija linosti i analize pojedinca mijenjao modele). Svojstveno mu je da mijenja
svoje modele (i sam sa sobom raspravlja o proturjenostima).

41. OBJASNI FREUDOV DINAMINI MODEL PSIHE.

Dinamini model psihe kljuni je pjam u psihoanalizi. To je model ispunjenja elja, u kojemu
je elja (das Wunsch9 pokreta procesa), vlada dinamika izmeu sastavnica modela model
nesvjesno/predsvjesno/svjesno. U ovom modelu sukobljavaju se nesvjesno i predsvjesno jer
je predsvjesno straar izmeu nesvjesnog i svjesnog, predsvjesno samo neto propusta u
svjesno (zatitar na vratima).
NESVJESNO je skriveno, prostor skrivenog stvaranja, prostor PREDLOGIKOG, tu vlada
mjeseeva gramatika - nou vlada vea sloboda (u snovima), tim prostorom nesvjesnog
vlada beskompromisno naelo ugode. Ta ugoda se ravna drugim zakonima nego svijest (gdje
vlada naelo realnosti). Nesvjesno je ono temeljno i primarno u ovjeku, mehanizmi koji ga
strukturiraju su primarni procesi tj. temeljni mehanizmi. Sadraji nesvjesnog (imaginarni
scenariji, fantazme) Freud naziva prikazama nagona i pripisuje im vizualno-predodbeni
karakter. U takvom sustavu nesvjesnog, podsustavu linosti, na djelu su 2 mehanizma,
mehanizma:

1. MEHANIZAM STAPANJA - spaja se nespojivo. Nesvjesno do izraaja dolazi u

vicevima, snovima, omakama (npr. gospodin plee s gospoom na balu, udvara se
i eli je odvesti doma i umjesto da kae da je eli otpratiti, on misli obrlatiti, i kae
smijem li vas obrlatiti kui i tako kae neto izvan kontrole razlika onoga to
misli i onoga to kae je primjer tog stapanja kaemo ono to mislimo jezik bri
od pameti). U podruju nesvjesnog psihike predodbe rijei meusobno su
proturjene, meusobno raznorodne ili pripadaju razliitm vremenima, a one se
potom spajaju u jednu mozainu cjelinu tj. nesvjesno.

30
 2. MEHANIZAM PREMJETANJA tj. prebacivanje psihike vrijednosti iz latetnog
u manifestni registar (iz misaonog u vizualni registar). Radi se o premjetanju iz misli
u sliku koje se dogaa u snovima (npr.ovjek sat, pacijentica kae da svaki dan sanja
ovjeka koji odbrojava sate, Freud joj kae da joj je umro otac nedavno i ona sada ali
za njim jer je on glavni ovjek (na njem te dvije rijei - sat i glava kue zvue isto). Da
bi jedna misao se pretvorila u sliku, mora biti deformirana.

Ta dva mehanizma pokazuju da u nesvjesnom vladaju odreene zakonitosti: ravnodunost

prema sankcijama stvarnosti, izostanak negacije i dvojbe, naelo ugode je obiljeeno
nestrpljivou (izravan put prema cilju, naelo ugode tei ispunjenju). U tom prostoru
nesvjesnog miljenje nema to raditi.
PREDSVJESNO se razlikuje od sustava nesvjesnog po tome to njegovi sadraji imaju
izravan pristup u svijest. Predsvjesno od nesvjesnog dijeli cenzura koja sprjeava nesvjesne
sadraje da uu prvo u predsvjesno, a onda i u svijest. Predsvjesno zahtjeva pristup u svijest i
motoriku i zbog toga se moe rei da postoji veza izmeu predsvjesnog i svijesti (Freud
govori o sustavu predsvjesno/svijesno zbog te veze). Prijelaz iz predsvjesnog u SVJESNO
Freud stavlja pod nadzor druge cenzure koja se od prave cenzure (izmeu nesvijesnog i
predsvijesnog) razlikuje po tome to ona ne probire nego iskrivljuje sadraje i na taj nain
spreava zabrinjavajuim i uznemiravajuim sadrajima pristup u svijest. NAELO
REALNOSTI/STVARNOSTI prisiljava nesvjesno na kompromise, na prilagodbe kako bi
njegovi sadraji mogli ui u svijest. Da bi moglo doi do te restrukturalizacije nesvjesnog
sadraja izvrava se selekcija -grupiranje i preruavanje. Ono osjetilno, tjelesno mora se
pretvoriti u misao. Osim toga dolazi do sputavanja nagon a(svojstvenih nesvjesnom),
vezivanjem (bindug), sloboda tada vie ne postoji, uvodi se tzv. suneva gramatika kojoj je
svojstvena RELACIJSKA LOGIKA, to znai da stvari ne vrijede same po sebi nego
iskljuivo u odnosima prema drugima. Na taj se nain vizualno akustike predodbe
pretvaraju u lingvistike. Vrsta znakova karakteristinih za nesvjesno(slike) se pretvaraju u
simbolike znakove, ikonike znakove.
Freud razlikuje: predodbu stvari i predodbu rijei. Predodba stvari nije konkretan
predmet nego apstraktna stvar, a predodba rijei je unutar sustava predsvjesnoga. Za razliku
od predsvjesnoga, nesvjesno je kod Freuda predjezini sustav. Ovaj dinamiki model psihe
gradi se na potiskivanju nesvjesnog od strane predsvjesnoga. Nagoni provaljuju i ele se
osvetiti onome koji ga potiskuju. Nesvjesno zanima zadovoljenje. Gdje se odvija to
zadovoljenje? U snovima! U snovima poputa kontrola. Takva kontrola ne postoji ni u
knjievnosti i poeziji.
Dinamika se sastoji u tome to ne ide samo u jednom smjeru nego se dogaa i obrnuto, dolazi
do povratka potisnutog sjeanja i to izaziva dinamiku(to stalno vraanje). to je jae
potiskivanje, jai je i otpor. Freud smatra zdravom psihom onu koja ne tlai samu sebe. Kae
da bi naelo stvarnosti u sebe trebalo ukljuiti i naelo ugode. Inae su ta dva naela temeljna
koja upravljaju duevnim funkcioniranjem. Svijest mora biti dovoljno elastina da uvai
nesvjesno i da otvori put afirmaciji.

42. OBJASNI FREUDOV TOPOGRAFSKI MODEL PSIHE.

Topografski model model je nagona za ponavljanjem, model prisile ponavljanja. Taj model
prisile ponavljanja u sreditu je razmatranja rasprave s onu stranu naela ugode. Psihoanaliza
se morala suoiti sa podrijetlom pojave ponavljanja i pri tome je kao simptom definirala ono
to u manje ili vie preruenom obliku preslikava elemente sukoba u prolosti. Potisnuto se
nastoji vratiti u sadanje posredstvom snova, simptomima odjelotvorenja. Ono to se nije

31
shvatilo iznova se vraa (uznemirujui i neshvatljivi sadraji i traume) i ne miruje dok ne
pronae svoje rjeenje. ovjek tei ponavljanju traume nelagode, neugodne situacije u
prolosti, ne eli se odvojiti od tog iskustva. Trauma se spoznaje tek naknadno, pojavljuje se
nakon simptoma, naknadno se razotkriva koja trauma je prouzrokovala te simptome (u
trenutku dogaanja se to potiskuje i nakon 20. god se javljaju '' tikovi'' i onda traimo pomo
psihoanalitiara (ili snovi ili tako neto - to je objanjenje)). To ponavljanje potisnutog Freud
naziva odjelotvorenjem. ovjek se vee uz to i ponavlja stalno te situacije i to iskustvo (kad
izvadimo zub stalno akamo po rupi zuba), eli se vezati uz svoju bol, a to podinjavanje je
ujedno prebacivanje odgovornosti na drugog i odbijanje da sam preuzme odgovornost. ovjek
se pri tom ne preputa ponavljanju samo u odnosu s analitiarom, nego i u svim drugim
djelatnostima u njegovu ivotu. U odnosu s analitiarom vaan je pojam prijenos ili
transfer.
U ovom modelu psiha se djeli na tri zone:

1. ID (ono) - nagonski pol linosti

2. EGO (ja) - instanca koja se uspostavlja zastupajui interese sveukupnosti osobe,
istodobno je ovisna o zahtjevima ida kao i o imperativima super-ega, samostalnost mu
je relativna
3. SUPER-EGO (nad-ja) instancija koja sudi i kritizira, zasnovana je
interioriziranjem roditeljskih zahtjeva i zabrana.

Ovaj Freudov model prikazuje unutarsubjektno polje prema obrascu meusubjektivnih

odnosa, sustavi su prikazani kao razmjerno samostalne osobe. U sukob ulaze id i ego.
Superego se sadistiki ponaa prema egu nameui mu pravila - tri linosti u jednoj -
intersubjektivan odnos unutar subjektivnog odnosa. Psihoanalitiko lijeenje je uprilienje
odnosa otvorenog za komunikaciju u kojemu e se moi ponovno oitovati unutarsubjektni
sukobi (ida i ega) koji su zapravo ostatak stvarnih intersubjektivnih odnosa iz djetinjstva (s
drugim osobama) sukobi unutar osobe su manifestacija sukoba u djetinjstvu sa drugim
osobama. Kada govorimo o transferu dogaa se to da psihoanalitiar u odnosu na pacijenta
preuzima ulogu superega i dolazi do prebacivanja odgovornosti na drugog (doktore,recite mi
vi). Psihoanalitiar postaje autoritet, preuzima funkciju superega koji kae to je ispravno, a
to ne. Pacijent se predaje u ruke psihoanalitiara. U trenutku kada Freud preispituje svoja
prethodna polazita, psihoanaliza prestaje biti terapija i postaje teorija. Freud kaeda se u
prvim modelom jo moglo pacijenta izlijeiti, a sada kae da ljudsku psihu nije mogue
izlijeiti. Bolest je sastavni dio zdravlja, ona je uvijek prisutna, kao to je i zdravlje sastavni
dio bolesti. Zato psihoanaliza ne moe nikoga izlijeiti, ali moe propitkivati. Pojavljuje se
instanca za koju se mi veemo kao ljudska psiha - otac, voa, Bog - autoritet i u ovjeku
postoji potreba da se toj instanci podredi, da je oponaa, to vezivanje uz tu instancu proizvodi
moje ja. To nije osvijeten odnos nego je predodnos/neodnos. Kroz tu ovisnost o toj
nadreenoj instanci rekonstruira se nae ja, sve to radimo u ivotu radimo s obzirom na tu
instancu. Sve to radimo radimo kako bismo ispunili oekivanja te instance. Ta instanca se s
pacijenta prenosi na psihoanalitiara (odnos prema ocu prenosi na odnos prema analitiaru).
Lacan je naziva 'subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna'. Psihoanalitiki odnos je
kontaminiran pacijentovim problemom. Rije je o potiskivanju i zbog toga je nemogue
izlijeenje po Fruedu, mi se uvijek u izgradnji naega ja identificiramo s tom instancom
(edipov kompleks - oinski ideal poeljan jer predstavlja zabranu povezivanja sa majkom,
prepreku, a otac je onaj koji ima majku i zato je poeljan ideal za identifikaciju, nadreena
instanca s kojom se identificiramo.) *Univerzirano je muko ja kao ja i iskritizirano od
strane feministikih teorija.

32
43. KAKO LACAN OBJANJAVA GENEZU LJUDSKE PSIHE?

On prouava procese kroz koje pronalazi naa psiha u oblikovanju nae forme. Lacan genezu
ljudske psihe dijeli na 3 faze:

1. FAZA RASTRGANOG/RASKOMADANOG TIJELA najranija - najranije

djetinjstvo do osmog mjeseca starosti. Ljudska jedinka nije jedinstvena, ne
doivljava se tako, ve je rasprena, nagoni se ire na sve strane(Nagon i beba). Ego
se jo ne oblikuje kod bebe, funkcionira poput amebe. Lacan uvodi franc. rije
hommelette -ovjeuljak/omlette-omlet od jaja(sve smukano, bukuri).
ovjeuljak nainjen od razbijenih jaja. ovjek se raa kao ovjeuljak, a tek
kasnije postaje ego. Lacan na taj nain polemizira sa egopsihologijom koja sve
objanjava kroz Freuda. Ta je faza nagonska, pluralna, produljena fetalna faza
ovjeka, u toj fazi beba - ovjeuljak odrava vezu s majinim tijelom. Taj omlet je
bezoblian, neoblikovan i neizdiferenciran - hrpa nagona.

2. ZRCALNI/IMAGINARNI STADIJ - izmeu 8 i 12 mjeseci. Tu se prepoznaje

vlastiti zrcalni odnos, ljudsko bie se prepoznaje u zrcalu. Taj in prepoznavanja
ga stabilizira, daje mu formu, centrira ga, jer je slika u zrcalu cjelovita i on se
prepoznaje u toj slici. Bez tog drugoga u zrcalu koji slui kao zrcalo nema ni
oblikovanja ja, jer se ja oblikuje kao cjelovita slika. Poeljna slika cjelovitosti.
Meutim, taj u zrcalu je ipak drugi, mali drugi (malim slovom), nije ja. Tako da se
ja stvara samo otuenjem, alijenacijom jer se stvara preko drugoga i pomou
drugoga.
Zrcalo je metafora - moe biti i druga osoba - dijete, majka.. Oblikujemo se
pomou druge osobe. in istodobnog stjecanja i gubljenja ja. Mi sebe
zadobivamo, oblikujemo preko slike drugoga i zato je u naemu ja uvijek
sadrano neto imaginarno, neto drugo, u naem ja je onaj drugi. Postoji
drugost u nama. Lacan tog drugog naziva ORTOPEDSKIM KONSTRUKTOM..
Tu je vaan i uzajamni odnos pogleda/gledanja. Obiljeeno jakom
ambivalencijom - ako mi svoje ja oblikujemo jedino preko drugoga, to nam
drugi predstavlja - protezu, ortopedsko pomagalo naeg ja. Taj odnos izmeu
ja i drugog je odnos razorne zatravljenosti jer se javlja potreba da razbijemo
zrcalo zbog uvianja da je to iluzija. Mrnja i ljubav se meusobno sudaraju. To
zrcalo je proteza. Ako proteza daje ego ona nije rjeenje ve problem. Kakav je
to ego kojem je potrebna proteza??? Ego se uvruje jedino zahvaljujui protezi
i tom drugom, ako je drugi neophodan onda ego vie nije sredite ovjeka nego
sredite otuenja. Pojam STADIJA - implicira stadion kao zatvoreni kruni
prostor iz kojeg nema izlaza i manifestira zatoenost psihe u tom mitskom
prostoru.

3. SIMBOLIKI STADIJ (posveena najvea pozornost) - nastupa dolaskom oca

koja ulazi u dualni odnos majke i djeteta. (Lacant se stalno igra rijeima i zato se
kae da je to knjievnost). Dijete se suoava s tim da je otac predmet majine elje i
da put do majke vodi preko oca. Simboliki poredak je jezini poredak, svijet je
posredovan jezino, nain na koji vidimo svijet je simboliki. Dijete ulazi u jezik i
shvaa da put do majke vodi preko jezika - nije dovoljno plakati ve moramo
govoriti - simboliki posredovati svoj odnos s majkom. Otac je veliki Drugi
(velikim slovom). Preko jezika - preko oca, imena oca, dolazimo do majke.

33
Sva tri stadija aktivna su tijekom cijelog ivota. Ako je nastupila druga faza, prva traje i dalje
i regresije u ranu fazu su uvijek mogue.

44. TRI LACANOVA PORETKA: IMAGINARNO, SIMBOLIKO I REALNO.

Nakon 1953. Lacan razvija jo 3 koncepta/registra:

1. imaginarni poredak - Ego se prepoznaje u vlastitom zrcalnom poretku, alijenacija,

otuenje je konstitutivno za imaginarni poredak. Taj poredak je prostor slike, imaginacije,
privida, iluzije (cjelovitosti, daje nam privid da smo mi cjeloviti, sinteze, autonomije,
slinosti). Imaginarno je utemeljeno u subjektivnom odnosu prema vlastitom tijelu (onoga u
zrcalu) - zrcalnoj slici vlastita tijela. Taj odnos sa drugim u zrcalu je zavodljiv,
podinjavajui, zarobljuje subjekt u niz statinih fiksacija.

2. simboliki poredak - poredak jezika, najvaniji poredak za psihoanalizu, oinski

poredak. Bit psihoanalize je upravo u uporabi simbolinog - preuzima pojam simbolike
funkcije' od Claudea Lvi-Straussa - drutvo je strukturirano na temelju razmjena i srodnosti.
Budui da je jezina komunikacija osnovni oblik razmjene, a pojmovi su nezamislivi bez
jezika, simboliki poredak je poredak jezika. To ne znai da Lacant izjednaava simboliki
poredak s jezikom, ve tvrdi da su i druge dvije dimenzije prisutne u jeziku. Simbolika
dimenzija jezika je dimenzija oznaitelja, to znai da elementi simbolikog poretka nemaju
nikakva pozitivne egzistencije ve se temelje na meusobnim razlikama. Simboliki poredak
je poredak zakona, poredak kulture, oinski poredak, suprotno majinskom - poretku prirode -
imaginarnom poretku.

3.realni poredak - povezan sa simbolikim i imaginarnim, nije samo suprotstavljen

imaginarnom poretku nego je i s onu stranu simbolikog poretka, u realnom poretku nema
odsutnog sve je prisutno. Simboliki je poredak sastavljen od diferenciranih elemenata, realni
je neizdiferenciran. On je bez procjepa koji postoje u simbolinom (izmeu oznaitelja i
nemogueg oznaenog). Simboliki poredak nastoji podiniti realni poredak i podvrgnuti ga
simbolizaciji i zahvatiti ga jezikom. No to nije mogue jer realno u potpunosti izmie svakom
pokuaju simbolizacije, tj. oznaavanja. Realno je nemogue zahvatiti jezikom, meutim,
simboliki poredak ne odustaje, on eli zahvatiti realno, u tom postupku iz nediferencijalnog
izvlai predmete i proizvodi ih unutar simbolikog poretka, ne predmete u cjelini ve samo
mali aspekt koji mu doputaju i proizvodi ga kao pojam unutar simbolinog, vei dio je i dalje
nedohvatljiv u realnom. Na taj nain ti predmeti postaju podnoljiviji, ali veim dijelom ostaju
dijelom realnog, neizdifirencirani i nedohvatljivi. Ta mogunost da realno dohvatimo i jezino
izrazimo je traumatina po Lacanu. To to ne moemo sve dohvatiti jezikom je izvor traume
jer realno je po svojoj definiciji ono nemogue za zamisliti, izraziti, opisati, integrirati,
nemogue ga je zadrati, ono izmie, upravo zbog toga to izaziva tjeskobu.

Lacan se u prvom redu bavio simbolikim i imaginarnim, tek kasnije realnim poretkom.
Imaginaran poredak je majinski poredak, a simboliki je oinski poredak.

34
45. SIMBOLIKO I REALNO. KAKO LACAN TUMAI NJIHOV ODNOS?

Realni je poredak povezan sa simbolikim i imaginarnim, nije samo suprotstavljen

imaginarnom poretku nego je i s onu stranu simbolikog poretka, u realnom poretku nema
odsutnog sve je prisutno. Simboliki je poredak sastavljen od diferenciranih elemenata, realni
je neizdiferenciran. On je bez procjepa koji postoje u simbolinom (izmeu oznaitelja i
nemogueg oznaenog). Simboliki poredak nastoji podiniti realni poredak i podvrgnuti ga
simbolizaciji i zahvatiti ga jezikom. No to nije mogue jer realno u potpunosti izmie svakom
pokuaju simbolizacije, tj. oznaavanja. Realno je nemogue zahvatiti jezikom, meutim,
simboliki poredak ne odustaje, on eli zahvatiti realno, u tom postupku iz nediferencijalnog
izvlai predmete i proizvodi ih unutar simbolikog poretka, ne predmete u cjelini ve samo
mali aspekt koji mu doputaju i proizvodi ga kao pojam unutar simbolinog, vei dio je i dalje
nedohvatljiv u realnom. Na taj nain ti predmeti postaju podnoljiviji, ali veim dijelom ostaju
dijelom realnog, neizdifirencirani i nedohvatljivi. Ta mogunost da realno dohvatimo i jezino
izrazimo je traumatina po Lacanu. To to ne moemo sve dohvatiti jezikom je izvor traume
jer realno je po svojoj definiciji ono nemogue za zamisliti, izraziti, opisati, integrirati,
nemogue ga je zadrati, ono izmie, upravo zbog toga to izaziva tjeskobu.

46. NOVI HISTORIZAM I HISTORIZAM. OPII PROBLEMSKU PERSPEKTIVU

NOVOGA PRISTUPA KROZ SPOMENUTI ODNOS.

Historizam je teorijska kola nastala u Njemakoj u 19. stoljeu, uslijed institucionalizacije

povijesti kao akademske discipline. Povijest se tada udruuje s hermeneutikom i na taj nain
svoju praksu povezuje s knjievnokritikom djelatnou interpretacije.
Novi historizma je pojam kojim se oznaava niz razliitih suvremenih teorija kojima je
zajednika historika usmjerenost. Na njega su snano utjecale poststrukturalistike
koncepcije jezika i teksta i novi historizam moe se definirati kao specifian oblik tekstualne
analize koji se razvio na knjievnim odsjecima '80-ih godina prvo u SAD-u, a potom i
drugdje. Novohistoriki znanstveni asopisi bili su: Representations, New Literary History,
English Literary History. Kod novog historizma ne moemo gvoriti o jedinstvnoj
metodologiji ili polazitu. On se prikazuje kao radikalni pristup koji se zasniva na kritikom
odnosu prema marksizmu i poststrukturalizmu i razvio se iz kritikog motrenja renesanse,
poglavito u redovima Stephena Gereenblatta, Jonathana Goldberga, Jean E. Howard,
Karen Newman i Louisa Montrosea. Novohistorika analiza postupno se proirila i na
ostala razdoblja, npr. kulturu 19. st.
Historizam je vjerovao u kontinuitet, a osnovni je problem predstavljala njegova vlastita
fikcionalnost jer se svaki povijesni prikaz pisao kao povijest. Starija knjievnost inzistirala je
na umjetnoj koherenciji, a klasina povijest tretirala je tekstove kao neproblematine poglede
na svijet.
Novi historizam je pak inzistirao na proturjejima koja ine povijesni trenutak. Redefinirao je
odnos knjievnog i kulturnog odnosa. Knjievnost promatra kao oblik prikaza koji sudjeluje u
tvorbi drutvene realnosti i razbija poetiku kulture. Novi historizam iskazuje nepovjerenje u
netotalizirajue drutvene teorije i velike pripovijesti i vodi rauna o institucijskoj osnovi na
kojoj su nastale. Tragovi prolosti su pripovijesti koje treba interpretirati i ne favoriziraju niti
jednu pripovijest.

takoer, Vladimir Biti: HISTORIZAM

35
47. OBJASNI GREENBLATTOV POJAM RENESANSNOG SAMOOBLIKOVANJA.

Stephen Greenblatt u knjizi udesna posjedovanaj: udo novog svijeta (1991.) kritizirajui
totalizirajua miljenja razotkriva da analizom anegdota moe doi do opih struktura moi
koje ih generiraju. Pojam samooblikovanja (self-fashioning) kljuna je simbolika praksa
reesansnog subjekta i on se obraunava s marksistikim shvaanjem renesanse kao
prijelanzog razdoblja izmeu feudalnog i kapitalistikog drutvenog poretka. Takva se
koncepcija renesanse u njegovoj knjizi Renesansno samooblikovanje: od Morea do
Shakespearea prikazuje kao naknadno modernistiko samooblikovanje vlastitih poetaka i
zapravo je ve sam individuum naknadan konstrukt renesansnih knjievnih i neknjievnih
praksi. Graanski individuum oslobaa se drutveno determinirane pozicije i takvo tumaenje
renesanse, koje je modernistiki konsturk, on kritizira. To je vano kritizirati jer su
povjesniari knjievnosti uvodili odreene anrove romana koje su povezivali s graanskim
drutvom iji je uspon zapoao u renesani. Rije je o mnotvu razliitih diskursa koji se
diskontinuirao ispresijecao i iz toga nastaju kategorije.

U Renesansnom samoobliovanju Greenblatt ispituje drutveno oblikovanje sebstva/jastva u

renesansi na piscima od Morea do Shakespearea s glavnom metodologijskom pretpostavkom
da se u esnaestostoljetnoj Engleskoj identitet i znaenje nisu mogli oblikovati autonomno,
nego su bili ponajprije proizvodi kulturalnog sustava znaenja (subjektivno vienje
sebstva/jastva pokoravalo se drutveno nametnutom, npr. vienju religijskih institucija,
obitelji, drave). Knjievnost se u okviru takvog kulturalnog sustava ita kao manifestacija
konkretnog ponaanja odreenog autora, kao izraz kodova kojima se ponaanje oblikuje i kao
odraz tih kodova. Dakle, knjievnost za Greenblatta predstavlja dio sustava znakova koji
konstituira kulturu, a zadatak je interpretatora (povijesniara knjievnosti) istraiti drutvenu
prsutnost u svijetu knjievnog teksta i drutvenu prisutnost svijeta u knjevnom tekstu.

48. NOVI HISTORIZAM I KRITIKA TOTALIZACIJE. PROBLEM RENESANSE

KAO RAZDOBLJA.

Renesansni tekstovi isprobavaju i tematiziraju brojne scenarije izvedbene prijetvorbe

pokazujui na taj nain da se individualni identitet oblikuje samo na njihovim provizornim
presjecitima. Umjesto homogene slike razdoblja Novi historizam predstavlja renesansu kao
tekstualizirano poprite silnica koje se natjeu oko proizvodnje te slike. Novi historizam
nijednoj praksi ne priznaje pravo na zbilju i svojstveno mu je da relativizira granicu izmeu
politike i estetike sfere. U tom nastojanju da povue granice izmeu estetike, politike,
povijesne i religijske domene u renesansnoj kulturi, Nov historizam svoju pozornost
usmjerava na razliite tekstualne oblike: drame, putopise, sudske zapisnike, znanstvene i
pravne spise... Granice se ne mogu apriorno povui ili zanijekati, one su zapravo plod
kontingentne cirkulacije koja ih odrava u neodluivoj dinamici ovlaivanja i razvlaivanja
njima ustanovljenih podruja.

49. KAKO MONTROSE OPISUJE PROBLEMSKU PERSPEKTIVU NOVOGA

HISTORIZMA?

Louis Montrose objanjava da novi historizam u prvi plan stavlja historinost teksta i
tekstualnost historije. Pretpostavka o historinosti teksta podrazumijeva da su tekstovi
proizvedeni u specifinim drutvenim, kulturnim i ekonomskim uvjetima, da su odreeni tim

36
uvjetima iako sudjeluju u njihovom oblikovanju. Kada je rije o tekstualnosti historije
pretpostavlja se da je povijest/historija prikaza/reprezentacija otvorena razliitim
tumaenjima, preispisivanjima, posredovanjima.

Novohistoriko itanje povijesti knjievnosti u prvi plan stavlja njezinu tekstualnu narav. S
druge pak strane, prouavanje povjesniara poticano je, ali i limitirano vlastitim predmetom
znanstvenog interesa. Prem Montroesu to znai: Ako znanost aktivno stvara i omeuje vlastiti
predmet prouavanja te ako je znanstvenik poviejsno pozicioniran spram predmeta
prouavanja, to znai da je potraga starije knjievne povijesti i kritike za znaenjima koja su
u konanom i apsolutnom smislu autentina, ton i zaokruena zapravo iluzorna. Zato praksa
novohistorike kritike kritike razvija retorike strategije koje u prvi plan stavljaju
konstitutivne inove tekstualnosti koje su tradicionalni modusi knjievne povijesti previali ili
odbacivali.

50. KAKO FANON TUMAI PATOLOGIJSKU PODVOJENOST CRNAKOG

IDENTITETA?

Frantz Fanon uz Alberta Memmija vodea je figura postkolonijalne teorije. Fanon u knjizi
Crna koa, bijela maska istie shizofreniju crnakog identiteta izazvanu kolonijalnim stanjem.
Time se nadovezuje na hegelijansku dijalektiku roba i gospodara. Objanjava da crnac slui
bijelcu kao ne-ja, kao drugi i tako bijelac sebe identificira. Bjelako ja postaje predmetom
crneve udnje. Budui da bijela maska podrazumijeva beznadan projekt izbjeljivanja vlastite
crne koe, ta udnja proizvodi shizofreniju koloniziranog subjekta. Dok kod Hegela rob
prevladava vlastito ropstvo oslobaajuom naravi rada, Fanonova dijalektika crnca vodi u
shizofreniju jer ne prevladava stanje ropstva.

51. TO JE POSTKOLONIJALNA TEORIJA? PROBLEMI DEFINIRANJA POJMA.

Postkolonijalna teorija je naziv za raznorodan teorijski korpus koji se bavi povijeu i

kulturom bivih kolonijalnih zemalja ili iz njihove perspektive iitava i kritizira
kolonizatorske kulture. Problem s odreenjem pojma proizlazi uvelike iz prefiksa post jer
vrijeme nakon koloniziranja nije svugdje nastupilo u isto vrijeme. Problem je i u tome to
prestanak istog oblika kolonizacije nije donijela totalnu promjenu i rez u pravom smislu
rijei. Taj pojam esto upuuje na zemlje tzv. Treeg svijeta, no i u samoj Europi tijekom
stoljea imali smo proces kolonizacije

Prefiks post ne odnosi se toliko na vremensku dimenziju, na drutveni, ekonomski ili

politiki poredak koji slijedi nakon kolonijalizma, koliko na odreeni teorijski pristup ili
diskurs u ijoj osnovi lei pretpostavka da europski kolonijalizam i nakon politikog
osloboenja utjee na odnose Zapada i bivih kolonziranih zemalja, i da je taj odnos
uzajaman. Naglasak je na istraivanju kulturnih praksi u kojima se, s jedne strane, uoava
ilavost hegemonije koja iznutra utjee na kulture zemalja koje su se politiki oslobodile
kolonijalizma. I obrnuto, koliko je i kako stoljeima dugo kolonijalno iskustvo definiralo i
odreivalo samoidentifikaciju Zapada. Postkolonijalne studije tee da odnos nadreenih i
podreenih ne promatraju kao neproblematinu opoziciju izmeu agresora i rtve, ve kao
sloen odnos koji ni jednu stranu ne ostavlja netaknutom.

37
52. OBJASNI BHABHIN POJAM MIMIKRIJE.

Homi Bhabha je pokuao opisati razliite moduse otpora koloniziranih. Pozivajui se na

psihoanalitiku dimenziju Fanonova miljenja, Bhabha zamjera Saidu to zanemaruje udio
koloniziranog u tvorbi predodbe Orijenta. Kolonijalizam je, kao to se pokazalo, politiki i
ekonomski odnos, no za njegovu koherenciju i opravdanje uvelike su zaslune kulturne
strukture. Kroz rasistike viceve, filmske slike i ostale reprezentacijske forme kolonizator iri
stereotipe o lijenosti, zaostalosti i gluposti kolonizirane populacije i ti se sterotipi ine
stabilnim uporitem kolonijalne moi. Bhabha o stereotipu pie u knjizi Mjesto kulture (The
Location of Culture, 1994) i to kritizirajui Saidov Orijentalizam. Prema Bhabhinu miljenju,
kolonijalni stereotip je sloen, dvosmislen, proturjean te kao svaki feti zasnovan istodobno
na vladanju i na strahu, na uitku i obrani. Otpori stanuju u njemu, te jaaju kako se stereotip
iri, pri emu istost klizi u drugost, promatra postaje promatranim, model se destabilizira,
hibridizira i izvre u grotesku svojeg izvornika. Anksioznost koja poiva u stereotipu poklapa
se s mimikrijom. Mimikrija je pretjerano oponaanje/kopiranje jezika, kulture, ponaanja,
ideja, ona je oponaanje s razlikom (diferencijom). Mimikrija je i oblik ismijavanja. Komina
dimenzija mimikrije izrazito je vana zato to je kolonijalni diskurz ozbiljan, s tendencijama
da podui i unaprijedi. Unato takvim pretenzijama, kolonijalni diskurz biva permanentno
potkopavan farsinim oblicima i niskomimetksim knjievnim uincima. Knjievnost je,
prema tome, bliska vicevima, alama, mitovima: znamo da ostvaruju svoje uinke, ali se
pravimo da ti uinci nisu vani! Prema tome, kolonijalni diskurz eli koloniziranog uiniti
slinim kolonizatoru, ali nikada identinim. Kada bi oni postali identini nijedna ideologija ne
bi mogla opravdati dominaciju jednog nad drugim. Meutim, uvoenjem ove male razlike,
kolonijalni diskurz ne moe kontrolirati uinke koje ta razlika proizvodi. Tako mimikrija
istodobno pretpostavlja oponaanje, ponavljanje i predstavlja prijetnju.

53. MOGU LI PODINJENI GOVORITI? (SPIVAK)

Gayatri Chakravorty Spivak vie se nego bilo tko prije nje pozabavila kategorijom
podinjenog subjekta tzv. subaltern. Kljuan je njezin esej Mogu li subalterni/podinjeni
govoriti? (Can the Subaltern speak?, 1988.). To su uvijek oni najnii slojevi: beskunici,
nezaposleni, najamnici, ene, u indijskom kastinskom sustavu nedodirljivi... Ako u kontekstu
kolonijalne produkcije subalterni nemaju povijesti i nemaju glasa, tada su podinjene ene jo
vie baene u sjenu. Nju najvie zaokuplja problem pogrenog predstavljanja/reprezentacije
podinjene ene. Ona pritom analizira problem koji se pojavio u 19.st. u kolonijalnoj Indiji
izmeu Indijaca i Britanaca - rtvovanje udovica (sati). Spivak upozorava da nijedna strana
nije dozvolila enama da se bilo na koji nain izjasne i ona to opisuje kao sluaj u kojemu
bijeli mukarac spaava smeu enu od smeeg mukarca. Same ene u potpunosti su ostale
nijeme. Osim to je kritizirala kolonizatorsku situaciju, kritizirala je i zapadne teoretiare koji
su pretpostavili da dovoljno poznaju drugoga da mogu govoriti u njegovo ime. Rije je, prema
njezinom miljenju, o odreenoj vrsti epistemikog nasilja i specifinom vidu imperijalizma.

38
54. OPII POETKE FEMINIZMA.

Osnovno obiljeje feministike teorije je da ima emancipacijsko usmjerenje i da reagira na

neravnoteu koja je rezultat viestoljetnog muko prevladavanja.
Moderni je feminizam zapoeo u 18.st. utemeljiteljskim djelom autorice Mary
Wollstonecraft koja je napisala tekst Opravdanje enskih prava (1792.) i kritizirala
stereotipe o enama kao emocionalnim i instinktivnim biima te misli da moraju imati ista
prava kao mukarci. Zbog pomanjkanja obrazovanja ene se ini podreenima mukarcima.
ivot Mary je bio nekonvencionalan - izvanbrane ljubavi, ljubavnici itd. Potkraj 20.st.
poinju se itati njezini tekstovi. Opus joj jej u sjeni braka koji je imala s osnivaem
anarhistike misli.
Za feministiku toeriju vani su i John Stuart Mill (1806.-1873.) i supruga mu Hariet
Taylor koja je utjecala na njega. U svome eseju Podlonost ena (1869.) Mill je isticao da
ene imaju pravo na drutvenu jednakost, naroito u sferi braka, a kritizira dotad ustaljeno
postupanje da se ene odgajaju da budu podlone.
Njegove su ideje dale poticaj prvom valu feminizma. Prve feministice - sufraetkinje borile
su se za pravo glasa u SAD-u. Najistaknutije su bile Elizabeth Cady Stanton i Susan B.
Anthony. Stanton je Deklaracijom osjeaja (1849) proglasila mukarce i ene stvorenima
kao jednakim te prozivala patrijarhalnu kulturu zbog podinjenosti ena.
1846 god. sufraetkinje su se borile prosvjedima i trajkovima glau, ali nisu svi pokreti bili
obiljeeni aktivizmom. U knjievnosti modernizma javljaju se autorice : Virginija Woolf,
Hilda Doolitle, Djuna Barnes (kritizirale prikaze ena u djelima mukih autora i zagovarale
ideju slobodnog enskog identiteta koji nee biti podvrgnut tradicionalnoj podinjavajuoj
ulozi zrcalnog odraza mukom identitetu).

55. DRUGI VAL FEMINIZMA.

Drugi val smjeta se u 60. god 20. st., obiljeen je usmjerenou na drutvenu i ekonomsku
ravnopravnost - francuski i ameriki feminizam. Utemeljujui je tekst francuske teoretiarke
Simone de Beauvior Drugi spol (1949.). Bila je Sartreova partnerica i branila je tezu o eni
kao objektu muke kulture lienog prava na subjektivnost. ene same ponutruju taj obrazac i
ona iznosi tezu da se enom postaje, a ne raa se. Dovodi u pitanje ideju da se raamo sa
inherentnim kvalitetama koje odreuju nau drutvenu, pravnu egzistenciju. Time spol jasno
odvaja od roda kao kategorije svijesti. Rod bi trebao biti predmet enina slobodna izbora.
Takvo stajalite je izazvalo kritike kod preostalih teoretiarki jer je pitanje koliko takva
sloboda ovisi o samoj eni.
Kate Millet (1934.) amerika je teoretiarka koja je odbacila pretpostavke suvremene
znanosti, filozofije i religije prema kojima je patrijarhat izvoran i prirodan oblik drutvene
organizacije. Seksualnom politikom (1970) kritizirala je infantilizaciju ena i nasilje koje je
usmjereno protiv njih. Kritizirala je patrijarhalnu silu koja je po svojoj naravi seksualna, a
najekstremniji izraz dobiva inom silovanja. U treem djelu knjige ita knjievne tekstove
mukih autora i analizira ih. Autorica pri tome nastoji ustoliiti vlastitu heretiku analizu
itanja, prilagoava se novoj tradiciji koja poistovjeuje autora, pripovjedaa i lik. Knjiga
odraava borbenu klimu enskih studija (women studies). Ti enski studiji nastaju '68. po
analogiji s crnakim studijima i kritiziraju dominantnu kulturu i pokuavaju definirati vlastiti
identitet. Do '75. godine karakteristina je niska teorijska razina koja se opravdava
pripisivanjem teorije mukoj tenji za apstrakcijom, dok je ensko razmiljanje blie ivotu i
kao takvo ne zazire od vlastite kritike. One su govorile iskljuivo iz pozicije bijele ene u
srednjoj klasi. Zanemarile su razlike meu enama. Problematino u njihovoj poziciji je,

39
premda kritiziraju univerzalne kategorije subjekta, to to i dalje misle u tim kategorijama -
kategorija ene.
'80-ih u amerikoj feministikoj teoriji poinje rasti teoretska razina. Poele su se vezati uz
teoriju jer se ona razvijala na knjievnim odsjecima. Norveka teoretiarka je tvrdila da nisu
otile dovoljno daleko, da su odbacile teoriju i prihvatile estetiku tradiciju nove kritike. U
francuskoj drugi val feministike teorije je puno zanimljiviji. Najvei doprinos su dale 3
teoretiarke: Helene Cixous, Luce Irigaray i Julie Kristeva i zahvaljujui njima se veu uz
psihoanalizu, semiotiku, radikalnu politiku. Od samoga poetka franc. su imale snaan
teoretski naboj. 1974. je utemeljeno sveuilite u parizu Vincennes i na taj nain je Cixous
stvorila snanu institucionalnu podrku feministikim istraivanjima u francuskoj. Smatrale
su da ensko tijelo determinira i enski identitet i nain pisanja i nain miljenja. Taj nain
pisanja je opreka mukoj dominantnoj diskurzivnoj praksi i utemeljila pojam enskog pisma -
enskog pisanja. Smatrala je da je muka teorija rob binarnog miljenja te da zato neprestano
uvodi opreke nesvjesno izgraene na provedbenoj razlici izmeu mukog i enskog (cijela
metafizika tradicija barata oprekama). Sve se temelji na razlici muko-ensko. Za razliku od
mukog, ensko pisanje umnoava i dinamizira razlike, ono je autentian produetak
enskoga glasa i kao takav izmie bilo kakvom imenovanju. Takva predodba enske
kreativnosti podvrgnuta je kritici zbog utopijskog zanemarivanja materijalnih okolnosti u
kojima se ene zatjeu kao drutvena bia.
Luce Irigaray podvrgnula je dekonstrukcijskom itanju patrijarhalni filozofski diskurz od
Platona do Hegela, ukljuujui i Freudovu teoriju ene kao minus mukarca (mukarca
lienog falusa). Dovodi u pitanje i frojdovski diskurz o enskosti, naroito ulogu Edipovog i
kastracijskog kompleksa te njihovu potpunu irelevantnost za djevojice.
Zapadni diskurz nije bio u stanju tematizirati enu ni na jedan nain osim negacijom. Time
izazvana iskljuenost iz vladajueg reima prikazivanja uskratila je eni mogunost
subjektivacije i otjerala je u histriju i mistiku. Autorica pri tome radikalizira tezu Simone de
Beauvior o enama kao ''drugom spolu'' i kae kako ene uope nemaju spol jer je svijet
obiljeen jednospolnom ekonomijom. Binarna opreka (Derrida) se uspostavlja samo da bi
jedan lan bio dominantan - treba preispitati mehanizam koji omoguuje utemeljenje takve
opreke. Zato kae da se ena moe otimati binarnoj spolnoj identifikaciji ako odrava
subverzivni odnos razlike prema toj binarnoj identifikaciji. Takoer odbacuje homogenu
predodbu enskosti koja zanemaruje rasne, klasne i kulturalne razlike. Kritizira feministkinje
koje su bijele i misle da govore u ime svih ena. Treba uzeti oblike svake ene ovisno o njenoj
narodnosti, klasi...
Julija Kristova se nadovezuje na Lacana i njegovo uenje u trima registrima. Ona pjesniki
jezik opisuje kao subverziju simbolikog poretka odnosno subverziju vladajuih govora.
Pjesniki je jezik je majinski poredak. Na taj nain simbolikom poretku jednoznano
dodjeljuje prohibicijsku ulogu kao ulogu onoga koji donosi zabranu, a poetskom jeziku,
semiotikom poretku, dodjeljuje emancipacijsku ulogu. Pjesniki jezik je prostor slobode
unutar simbolikog poretka i na taj nain kada ih svede na opreku iskljuuje mogunost
promjene jer oba registra postaju nepromjenjive veliine. Pjesniki jezik postaje ogranieni
prostor slobode - kao rezervat pjesnitva majinskog poretka unutar simbolikog poretka.
Francuska teoretiarka Monique Wittig u svome djelu Lezbijsko tijelo (1973.) tvrdila je da je
spol uvijek ve enski jer jezina gramatika do teme mjere univerzalizirala muku spolnost da
je ena uvijek svedena na izvedenicu. Prema njenom miljenju razbijanje gramatike
hegemonije vaan je preduvjet enskog oslobaanja jer je upravo ona odgovorna za
nametanje spolne fikcije fizikom tijelu koje je po svojoj prirodi bespolno ili po Foucaultu
spolno polivalentno. Francuska feministika scena je razvijenija od amerike jer je u dijalogu
sa suvremenim koncepcijama. One su u drugim teoretiarima vidjele suradnike s kojima su
bile u dijalogu i imale su element osloboenja.

40
56. TREI VAL FEMINIZMA.

Trei val feminizma javlja se '80-ih god. kada se amerikim usponom dekonstrukcije dovodi u
pitanje subjektno centrirana teoretska matrica. Ideologijsko-kritika stajalita koja govore u
ime ene dovode se u pitanje jer se razotkriva da je ena retoriki diskurzivni konstrukt
ustanovljen u jeziku s heteroseksualnim poretkom.(m, i s rod u gramatici).
Problematika drugog vala feminizma je to to je tadanja kritika kritizirala muku poziciju, a
sama je zauzela takvu poziciju - samo ene mogu biti feministice. Cilj nije obrnuti opreku ve
destabilizirati mehanizam na kojem opreka poiva. 90-ih god dolaze 3 teoretiarke koje su
krenule tim putem nadovezujui se na dekonsturkciju: Judith Butler, Eve Kosofsky
Sedgwick i Donna Harraway. Uslijed preispitivanja vlastite feministike pozicije oblikovali
su se rodni studiji. Butler tvrdi da je gender konstrukt drutvenih praksi - rodni identitet je
rezultat prakse (to je govorila i de Beauvior za spol i rod). Rod je relacijski konstrukt to znai
da se ne tvori samo enski ve i muki rod. Mukost je takoer rezultat tvorbe kroz praksu.
Potaknute teorijama roda i seksualnosti 80-ih apostrofirao se problem rodnog identiteta i
seksualnosti - jo jednom se iz drugaije perspektive otvara pitanje tvorbe i artikulacije jednog
aspekta subjektivnosti. Pri tome od najvee vanosti Foucaultova teza prema kojoj pojmovi
identiteta i subjektivnosti nisu prirodne kategorije ili jedinstveni i nedjeljivi aspekt neijeg
bitka, ve materijalni uinak razliitih diskurza koji nas okruuju.
Judith Batler (1956.-) je danas najpoznatija teoretiarka koja je problematizirala tvorbu
rodnih identiteta. U djelu Nevolje s rodom(1990.) razvila je teoriju performativnosti roda. Tu
teoriju je preuzela od Austina koji je govorio da je jezik nain djelovanja na drugoga. Jezik je
djelatnost i kao takav je medij tvorbe identiteta subjekta. Jezini in koji vri jednu od tih
identifikacijskih funkcija je in imenovanja koji se ne iscrpljuje samo na imenu i prezimenu,
ve i na drugima (slatka curica! glupi deko!). Kae ona da je ja od samog poetka izrueno
drugima, mi smo izloeni drugima, ranjivi, krhki, potrebiti, ovisni o drugima. Nae je tijelo
ispisano tragovima drugoga. To je to upisivanje na tijelo (pangica i duga kosa), a ti su tragovi
s onu stranu nae svijesti. Oni upravljaju naim ponaanjem, a da ih mi pri tom ne moemo
osvijestiti. Odgojili su nas da budemo djeak ili djevojica. Na taj nain mi ne vladamo ni
svojim spolom ni rodom. Spolnost vlada nama i razvlauje nas. Ukida nau suverenost i mi
taj identitet samo nosimo. U emu je problem? Taj identitet upravlja naim postupcima, s
jedne strane on upravlja nama, a mi ne moemo do njega doprijeti. Foucault to naziva
reimom. Mi se oblikujemo unutar odreenih reima - reima istine. Svaki reim otkriva nove
mogunosti identifikacije, ali neke i onemoguuje (izbacivanje onih koji se ne uklapaju preko
institucija). Ljudska prava na subjektivnost imaju samo oni koje reim priznaje kao ljude, zato
je ideologija ljudskih prava diskriminatorna jer pravo na ljudskost nije svima zajameno.
Judith ne preuzima koncept izravno od Austina ve od Derridaa jer on dekonstruira Austinovu
koncepciju govornog ina. Uspjenost performativa odreuju uvjeti prikladnosti koji dolaze iz
konteksta izriaja (adekvatan iskaziva, ozbiljan, jednokratan i ...). Derrida ne kae nita od
toga, ono zbog ega je performativ uspjean je njegova mogunost da se beskonano mnogo
puta ponavlja. Njegova ponovljivost je izvor identifikacije (prepoznajemo obeanje jer smo
ga uli petsto puta, Derrida uvodi pojam potpisa koji ima odreeni izgled, ali on nije uvijek
jednak, grafolozi mogu prepoznati ipak da taj potpis jest autentian ili nije, autentinost se
temelji na toj ponovljivosti jer nema prvog ina ve samo itav niz varijanata - nema
izvornika). Rod nije prirodna izvorna kategorija - rod je niz ponavljanja. To znai da ne
postoji prirodna ena, ve postoji samo pojam ene i pojam mukarca. Drugi nam daju
identitet i taj identitet je konstrukt koji se ispisuje na naem tijelu - predodba o eni i nae
udovoljavanje njoj. Postoje samo razliite ponovljivosti enskosti. Transeksualci - izgledaju
kao ena, ponaaju se kao ena sa parodiranjem i razotkrivanjem da je sam rod oponaateljska
struktura, izvedba.

41
57. MARKSIZAM KAO DIJALEKTIKI MATERIJALIZAM. OBJASNI OSNOVNE
POJMOVE MARXOVE TEORIJE.

Osnivai su marksizma, ope torije ljudske povijesti Karl Marx i Friedrich Engels. Osim to
je to specifina torija razvoja, reprodukcije i transformacije kapitalistikog naina
proizvodnje, takoer je oblik dijalektikog materijalizma. Sve su drutvene realnosti
materijalne pa je povijest drutva zapravo povijest dijalektikih transformacija u odnosu rada i
proizvodnje. Dijalektiki materijalizam je specifino stajalite Marxa i Engelsa o tome da je
svijet jedinstven u svojoj realnosti, pa je i miljenje stanje visoko organizirane materije.
Kljuni pojam marksizma je DIJALEKTIKA. Ona podrazumijeva odreeni nain tumaenja i
istraivanja pojava, a zasniva se na spoznaji dijalektike stvarnosti uope. Dijalektika se
zasniva na SPECIFINOJ DINAMICI, pa prema tome postoji DIJALEKTIKA
STVARNOSTI koju odraava DIJALEKTIKA MILJENJA, a ta dijalektika miljenja pak
podrazumijeva promatranje pojava u odnosu s drugim pojavama. Stvarnost je dijalektina, a
dijalektika je metoda koja promatra sve pojave kao da su povezane, kao da se meusobno
uvjetuju, veu i negiraju, a iz tih odnosa nastaju nove kvalitete, rezultat je konana sinteza.
Marx uvodi pojam KLASE i navodi dvije drutvene klasame izmeu kojih postoji
antagonizam: KAPITALISTI (BUROAZIJA) i PROLETERIJAT. Klasna je borba u srcu
kapitalistikog drutva i logian je ishod povijesnih procesa, ona se javlja zbog specifine
podjele rada u kapitalistikim drutvoma; kapitalizam je proizveo klasu onih koji su u
gradovima traili posao - proleterijat. Prema tome, klasini marksizam je u velikoj mjeri
historijski determinizam, kraljnji je cilj besklasno drutvo, dokidanje svih klasa i motrenje
historijskih uvjeta nastanka, a zasniva se na dihotomiji BAZA / NADGRADNJA
Bazu (infrastrukturu) ine oblici proizvodnje, klasni oblici i odnosi izvedeni iz nje, a
nadgradnju, a nadgradnju ine drutvene i kulturne institucije i tradicije koje objavljuju i
objanjavaju ideologije vladajue klase. Odnos baza / nadgadnja nije jednostavan, nadgradnja
ipak ima odreenu autonomiju, iako se oslanja na bazu (iako se dogaaju promjene unutar
baze, nadgradnja nastavlja funkcionirati.)

58. IDEOLOGIJA (MARX, LUKCS, GRAMSCI).

Kod MARXA i ENGELSA ideologija marksizma je sustav ideja povezan s vladajuom

klasom i vladajuim drutveno-ekonomskim odnosima, usmjeren na opravdanje postojeeg
poretka (u njihovo doba, kapitalistikog). Kao i kod prosvjetitelja, ideologije neminovno
prikazuju stvarni svijet iskrivljeno: predstavljalju lanu svijest.
Marx i Engels uvode meutim vaan pojam fetiizma svijesti, koji je karakteristika ideologija:
svijet ideja zamilja se kao samostalan, neovisan o materijalnoj i drutvenoj osnovi.
Zastupnici postojeeg poretka i vladajuih klasa zaista vjeruju u svoje ideje, one su razraene
u sloen sustav iju lanost nije jednostavno pokazati. To nisu naprosto "dogme i predrasude"
za koje se lako moe uvidjeti da su lane, im im se suprotstave "ispravne" ideje; iluzija
prosvjetitelja da je to mogue izraz je njihove buruaske ideologije. Umjesto puke "borbe
ideja" potrebna je sloena analiza stvarnosti i organizirana drutvena (klasna) borba da se
stvarnost promjeni.
Marx i Engels ponekad rabe pojam "ideologija" za oznaavanje itave tzv. duhovne
nadgradnje, svih podruja duhovne djelatnosti (religija, filozofija, moral i etika, umjenost,

42
znanost, politika, pravo itd.), a ponekad u uem smislu, za one ideje koje su direktno
usmjerene na zadau opravdanja poretka. Ideologija je lana, izvrnuta, fetiirana svijest. Ta
lanost potjee iz njene klasne uvjetovanosti: ideologija je duhovni izraz klasnih (stalekih,
cehovskih, kastinskih itd.) interesa, koji uvjetuju nain na koji pripadnici klase spoznanu sami
sebe.
Za LUKCSA ideologija je lana/iskrivljena svijest koja se pojavljuje uvijek kada se
subjektivna svijest odreene (vladajue) klase postavi kao objektivna svijest cijelog drutva.
Svoj koncept ideologije iznio je u djelu Povijest klasne svijesti. Za Lukcsa je kljuan pojam
ALIJENACIJE (OTUENJA) koji utjee i na Sartrea te nastaje EGZISTENCIJALISTIKI
MARKSIZAM (Sartre smatra da marksizmu nedostaje teorija svijesti koju tako nasljeuje od
egzistencijalizma, a marksizam pak egzistencijalizmu daje politiku dimenziju). Smatra da
vanost statusa ovisi o tome ija je ideologija. Ideologija tako omoguuje buroazijskoj klasi
(kapitalistima) da dri proleterijat pod kontrolom i sprjeava proleterijat da spozna svoj
potencijal. Kljuni su ideologijski mehanizmi odravanja kapitalizma - ideologija jedne klase
postaje ideologija cijeloga drutva i postavlja okvire, norme.
GRAMSCI se nadovezao na Luksovo tumaenje ideologije u svojim Zatvorskim
biljenicama. On pojam ideologije razmatra unutar svoje teorije hegemonije kao kulturnog
vodstva i ideje o komunistikoj partiji kao kolektivnom intelktualcu. Vlast jedne klase nad
drugom nije samo ekonomska vlast koja se odrava pomou dravnog aparata prisile, ve je
vlast koja se zasniva na kulturnoj i ideolokoj hegemoniji te klase. U svojim Zatvrskim
biljenicama iznosi 2 sloja nadgradnje. Prvi je sloj CIVILNO (PRIVATNO) DRUTVO
koje se poklapa s funkcijom hegemonije koju vladajua grupa provodi nad cijelim drutvom,
a drugi sloj ini POLITIKO DRUTVO (DRAVA) koje se poklapa s izravnom
ominacijom, tj. vladanjem koje se provodi kroz dravu i vladavinu prava. Cilj provoenja
hegemonije vladajuih jest uspostaviti hegemoniju irenjem vlastite ideologije, tako da ona
postane ideologijom cijeloga drutva.

59. HEGEMONIJA, IDEOLOGIJA I ULOGA INTELEKTUALCA (GRAMSCI).

Pojam hegemonije oznaava nenasilan nain vladanja podinjenim klasama u kapitalizmu

koji podrazumijev kompromici radi pacifikacije i integracije otpor. Rije je o tome da e
drutvenom ivotu nametne ope stanovito usmjerenje
infiltracijom / proputanjem / prodiranjem navika, naina miljenja i djelovanja, morala.
Taj pojam Gramsci je razradio u svojim Zatvorskim biljenicama. Hegemoniju se ustanovljuje
i odrava na intelektualnoj, kulturalnoj i ideologijskoj razini razliitim institucijama koje
provode uvjeravanje i usuglaavanje masa pod geslom zajednikog dobra. I knjievnost s
cjelokupnim svojim servisnim pogonom spada meu takve institucije. U njoj se
hegemonijski uinci poluuju prije svega ustanovljavanjem kanona i promicanjem odreenih
naina itanja i primjene. Ali kao to odreeni naini pisanja i interpretacije knjievnih djela
podravaju hegemoniju klase na vlasti, tako je drugi naini mogu potkopati.
Gramscijeva hegemonija funkcionira kroz institucionalan oblik konsenzusa i pristanka, a cilj
vladajuih je postii hegemoniju irenjem vlaastite ideologije, tako da ona postane

43
ideologijom cijeloga drutva. Dok se privatno drutvo poklapa s funkcijom hegemonije
vladajuih, drava se poklapa s izravnom dominacijom i tako funkcionira Gramscijeva
ideologija. Zanima ga pozicija intelektualca u toj ideologiji. On smatra da su intelektualci
zastupnici vladajue klase, agensi provedbe hegemonije. Dvije su vrste intelektualaca, prema
Gramsciju:
1. TRADICIONALNI INTELEKTUALCI - uivaju autonomiju, neovisni su i
racionalni, ali oni su praktino vezani za hegemonijsku kulturu i vladajue vrijednosti

2. ORGANSKI INTELEKTUALCI - specijalisti koje oblikuje nova, vladajua klasa,

zastupnici vladajue klase; povezani s klasnom strukturom

Oba tipa intelektualaca rade unutar postojeih drutvenih okvira i uvjeta te ih odravaju.
Gramsci smatra da proleteri moraju stvoriti svoje organske intelektuace kao jedini nain
otpora, suprotstavljanja - protuhegemonija

60. KULTURA I KULTURNI MATERIJALIZAM (WILLIAMS).

Konkretnom bavljenju fenomenma kulture prethodila su djela Raymonda Williamsa:

Kultura i drutvo i Druga revolucija u kojima propituje pojam strukture kakav je zagovrao M.
Arnold - pojam kulture kao koherentne samoregulirajue tradicije na koju ne utjeu nikakvi
povijesni uvjeti. Kulturu je promatrao iz marksistike perspektive, iz marksistikog pojma
totaliteta shvaenog kroz odnose baze i nadgradnje.
Williams razlikuje 3 ope kategorije u pojmu kulture: idealna - kultura kao stanje ili proces
ljudskog usavravanja (u smislu apsolutnih i unverzalnih vrijednosti; dokumentarna - kultura
kao niz djela (intelektualnih i matovitih9 u kojima su zabiljeeni ljudsko miljenje i iskustvo;
drutvena - kultura kao opis posebnog naina ivota koja izraava odreena znaenja i
vrijednosti i to ne samo u umjetnosti i uenju, ve i institucijama i svakodnevnom ponaanju.
U obzir se moraju elementi svih triju dimenzija.
U britanskim kulturalnim studijama Williams raskida s idealistikom i elitistikom
koncepcijom kulture kakvu je utemeljio M. Arnold. Razvija posebnu metodu - KULTURNI
MATERIJALIZAM koji polazi od marksistike pretpostavke da ljudi sami oblikuju vlastite
uvjete egzistencije (ali s napomenom da to ne ine svjesno). To znai da drutvene prakse
upravljaju ivotom i poviejsnim promjenama, a ne priroda, genij ili neki izuzetan pojedinac.
Williams zagovara prouavanje kulture odozdo, valja itati njezine proizvode i analizirati
njezine uvjete oblikovanja i posredovanja. Umjetnost i drutvo meusobno se proimaju, a da
pritom ni jedno nema primat. Kulturalni materijalizam usmjerava se ka materijalnoj kulturi,
ka zgradama, automobilima, modi, filmu u povezuje se s drutvenim i povijesni promjenama
te ovjanjava kako doalzi do toga da ista ona kultura koju proizvode obini ljudi biva
prepakirana i istim tim ljudima prodana.

44
61. SUVREMENO KAPITALISTIKO DRUTVO I HEGEMONIJA (WILLIAMS).

Slijedei miljenje Antonija Gramscija, Williams je problematizirao razliite oblike kulturne i

ideologijske hegemonije svojstvene razvijenim kapitalistikim drutvima. Taj pojam
hegemonije Williams preuzima upravo od Gramscija - hegemonija je nenasilan nain vladanja
podinjenim klasama u kapitalizmu koji podrazumijeva kompromise radi pacifikacije i
integracije otpora. Rije je o tome da se u drutvenome ivotu namee stannovito ope
usmjerenje infiltracijom / proputanjem / prodiranjem navika, uvjerenja, naina miljenja i
djelovanja, morala. Prema tome, Williams definira hegemoniju kao ivljenisustav znaenja i
vrijednosti. Takav se sustav, prema njemu, ideologijski ustanovljuje i odrava u duhovnoj
sveri ope kulture razliitim institucijama koje provode usuglaivanje korpusa tzv. zdravog
razuma pod geslom tzv. zajednikog dobra (zfrav razum nam nalae da ne stvaramo
nerede, ne blokiramo nastavu, da se uklopimo zbog ope dobra). Knjievnost takoer spada u
takve institucije. Kako se postiu takvi uinci u knjievnosti? Ustanovljivanjem kanona i
promicanjem odreenih naina itanja i primjene. Meutim, Williams je pretpostavio da
unato tome mora postojati nekakav otpor. Kulturalni studiji u obzir su uzeli specifinu
dinamiku i kompleksnost drutvenog kapitalizma - uzeli su u obzir gustu mreu koja povezuje
subkulture i razliite klasne informacije. Williams uvodi pojam STRUKTURE OSJEAJA
koja kontituira kulturna razdoblja i objanjava kvalitetu ivota.

62. KULTURALNI STUDIJI: TEME, METODE, PRISTUPI.

Ameriki kulturalni studiji u poetku su bili usmjereni na povijesne analize nacionalnih

karakteristika (vodeih politikih figura, stranaka, ekonomije), a ubrzo su poeli vie
pozornosti davati popularnoj kulturi i analizirati rodni i seksualni identitet, ime su se bavili i
britanski kulturni studiji. Posebnu pozornost posvetili su problemu identiteta i razliitim
nainima na koje se ti identiteti formiraju, doivljavaju i prenose. Uskoro su kulturalni studii
postali interdisciplinarnna kritika praksa koja crpi metode iz razliitih drutvenih disciplina
(ekonomije, politologije, knjievnosti, antropologije itd.) stavljajui naglasak na klasu, rasu,
seksualnost i svakodnevni ivot, pa ih sukladno tome zanimaju kulturni identiteti etnikih
manjina (imigranti, ene) jer se one teko mogu identificirati s veinskim stanovnitvom,
dominantnom kulturom. Devedesetih dolazi do pomaka s teorije knjievnosti na kulturnu
teoriju. Razmah masovne kulture usmjerio je pozornost na stanovitu samostalnost korisnika
ija je raznolikost ukusa odreena rasnim, klasnim, spolnim, obrazovnim i dobnim razlikama.
Teorijski naglasak se stavlja na uporabu, a ona je naelno podinjena kulturalnoj proizvodnji
jer potroai dobivaju pristup tek gotovim proizvodima. Janice Radway kae da
puka/popularna kultura pronalazi mjesto svoje afirmacije upravo u manevarskom prostoru
izmeu namjene i uporabe kulturalnih proizvoda, a to je potronja. To znai da popularna
kultura posjeduje mogunost stavljanja u osebujnu funkciju svega onoga to industrija
masovne kulture daje u obliku robe. Budui da operira tuim sredstvima s namjerom njihove
prilagodbe vlastitim neposrednim svrhama, ona je zapravo podrivaka i razvlaujua. Zato,
pop kultura definira se onim to ini, a ne onim to jest.

45
Moderni kulturalni studiji slijede dvije teorijske tradicije:

1. francuski strukturalizam - niz praksi ija pravila i konvencije valja opisati, a samo
jedna od takvih praksi je knjievnost. Barthes u svojim Mitologijama (1957.) ita
itav niz kulturnih aktivnosti (njemu su jednake profesionalno hrvanje i reklamiranje
praka ili reklamiranje vina). Barthes nastoji prikazati da ono to se u kulturi ini
prirodnim zapravo je konstrukt i to povijesni kontigentan konstrukt

2. britanska (marksistika) knjievna teorija - istrauje popularnu radniku kulturu

(popularna/puka kultura). Svaki fenomen kulture moe biti predmetom analize koja
zbog identificiranja/izjednaavanja kulture s visokom kulturom biva zanemarena. Rije
je o projektu oivljavanja izgubljenih glasova, krakticiranju povijesti odozdo koja se
susree s marksistikom teorijom koja je masovnu kulturu smatrala podinjavajuom
ideologijskom formacijom

46