UNIVERZITET U SARAJEVU

AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA GOVOR

-Besjednik u nastajanju-

STUDENTICA: PROFESOR:
Hana Zrno doc. Mehmed Porča
ass. Sanjin Arnautović

Sarajevo, 02.01.2019.g.
Sadržaj:
1. Retorika i besjedništvo ...................................................................................................... 2
1.2. Značaj besjedništva ........................................................................................................ 3
1.3. Historijski razvoj govorništva (besjedništva) retorike ...................................................... 3
1.5. VRSTE BESJEDNIŠTVA (GOVORNIŠTVA)................................................................... 4
Političko govorništvo .......................................................................................................... 4
Sudsko govorništvo............................................................................................................ 5
Epideiktičko govorništvo .................................................................................................... 5
1.6.ELEMENTI BESJEDNIŠTVA ........................................................................................... 5
2.PRAVILA GOVORNIŠTVA ................................................................................................. 6
2.1.PRIPREMA GOVORA I GOVORNIČKI NASTUP ............................................................ 6
2.1.1.Invencija.................................................................................................................... 6
2.1.2.Dispozicija ................................................................................................................. 7
2.1.3.Elokucija ................................................................................................................... 8
3.0. Po Aristotelovoj Retorici: .............................................................................................. 9
GOVORNE VREDNOTE ......................................................................................................11
GOVORNE KONSTANTE ....................................................................................................12
Figure vertikalne ose.........................................................................................................12
Figure horizontalne ose ....................................................................................................13
PRIMJENA VERTIKALNIH I HORIZONTALNIH OSA NA TEKSTOVIMA .............................13
Elizabeth Stenton – O pravima žena .................................................................................13
Tako neka ne bude među vama (XXIX, nedjelja kroz godinu ) – Fra Ivan Kramar .............15
LIČNO ISKUSTVO NA PREDMETU GOVOR III...................................................................16

~1~
 “ IN PRINCIPIO ERAT VERBUM”

“Ako želiš da ti dijete bude s bogovima, podučavaj ga filozofiji, a ako želiš da živi sa
ljudima, podučavaj ga retorici”.- Sokratov učenik Antisten

1. RETORIKA I BESJEDNIŠTVO

Definicija retorike- Nauka o besjedništvu, teorija besjedništva; skup pravila

besjedničke vještine koju ta nauka utvrđuje i sama sposobnost lijepog,
slikovitog, dinamičkog i ubjedljivog izražavanja.
Postoji razlika između retorike i besjedništva. Retorika je teorija, nauka i skup
pravila o lijepom i ubjedljivom govoru, a besjedništvo odnosno govorništvo je
praksa u kojoj se ta pravila primijenjuju. Utemeljitelji retorike su grčki filozofi
sofisti. Oni su prvi uočili razlike između retorike i besjedništva i kao takvo
postavili pravila govorničke vještine. Besjedništvo je postojalo i prije retorike, i
to nam govori da je govorna praksa prethodila teoriji govorništva, koja je
zapravo i izvedena iz prakse. Razlike u retorici i besjedništvu je također
razlikovao Aristotel. On je smatrao da se retorika bavi pronalaženjem najboljih
sredstava za ubjeđivanje iako njen osnovni zadatak nije da uvjeri nego u
“...sposobnosti teorijskog iznalaženja uvjerljivog u svakom datom slučaju “.
Besjedništvo je sama vještina uvjeravanja, dok retorika ima zadatak da nalazi
pogodnija sredstva za uvjeravanje slušalaca i daje savjet kako se to postiže.

~2~
1.2. Značaj besjedništva

U raznim oblastima društvenog života: sudstvu, politici, školstvu, kulturi, vojsci,

ali i u svakodnevnom životu, govornička vještina je bitna pretpostavka uspjeha i
napretka: od dobre ili loše besjede zavisi često život ili smrt ljudi, pa i sudbina
čitavih naroda. U sudskim procesima, dobro sročena odbrana mnogim je
optuženicima spasila živote. Vrsni advokati su zapravo i vrsni govornici. Za njih
se može reći da ljude skidaju sa vješala. Snažnim besjedama, vojskovođe armija
vojnika pokretali su tekške okršaje, hrleći u smrt. Dobra besjeda dakle, mora da
pokrene na akciju, da ohrabri i podstakne žrtvovanje, ali da i oslobodi, utješi,
razgali i oraspoloži.
Sve ovo pokazuje da lijepo izgovorena riječ, tj. dobro sročena i kazana besjeda
ima ogromnu snagu. Besjedništvo je značajan faktor demokratskog društva i
moćan regulator njegovog funkcionisanja. “Demokratija”, kao -vladavina
naroda-, podrazumijeva slobodu govora, a to znači i pravo na drugačije
mišljenje, na suprotstavljanje različitih ideja i njihovo iskazivanje u formi
besjeda. U savremenim demokratijama, besjedništvo može biti snažno sredstvo
borbe protiv raznih društvenih deformacija, i zloupotreba vlasti. Doduše.
besjedništvo se može i zloupotrijebiti, odnosno može imati instrumente
demagogije i zavođenja grupa naroda. Kao što su bili Musolini i Hitler. Zbog
njihovih govorničkih sposobnosti, velike mase naroda prihvaćali su ideologiju
fašizma. Također, zloupotreba besjedništva može biti i pouka demokratskim
društvima i onim snagama u njima koji teže ka progresu da se bitka protiv zla
mora dobiti i prije stvarne bitke, snagom govora, besjedničkom vještinom kojom
će mase naroda ubijediti da slijede humane ideje. U Italiji i Njemačkoj tridesetih
godina dvadesetog vijeka nije bilo takvih snaga, a ni govornika koji bi svojim
vještinama nadmašili Musolinija i Hitlera . I zato je njegovanje besjedništva u
demokratskim društvima izuzetno značajno.

1.3. Historijski razvoj govorništva (besjedništva) retorike

Besjedništvo ili govorništvo je staro kao i ljudsko društvo. Potreba da se ljudi u

okviru jednog roda ili plemena riječju ubijede u nešto, oduvijek je postojala.
Čovjek se prvobitnoj zajednici riječju obraćao u prirodnim silama ili bogovima
koji su te sile oličavali, pa je tako i religija mogla utjecati na pojavu i razvoj
govorništva. U vrijeme kolonijalizacije Amerike, bijelci su zaticali Indijance
koji su imali dobro organizirane rasprave na svojim plemenskim skupštinama u
kojima su se smjenjivali vrsni govornici ( vrači i plemenske starješine). U staroj

~3~
Grčkoj, besjedništvo biva u svom procvatu. U tom vremenu, utemeljena je
nauka o besjedništvu ili govorništvu, odnosno retorika. Govorništvo se širi i
razvija u cijeloj Grčkoj, dostižući vrhunce koji graniče sa umjetnošću.
Najpoznatiji starogrčki govornici i učitelji govorništva su bili Antifont, Lisija,
Andokrit, Isej, Likurg, Hiperid, Dinarhi i Demosten sa svojim sudskim
besjedama. Besjedništvo se učilo iz udžbenika i priručnika, a Aristotel je
napisao prvu raspravu o govorništvu u tri knjige, pod zajedničkim naslovom
Retorika. Iz Grčke se besjedništvo seli u antički Rim, posebno poslije pada
Grčke. Rimljani su bili vojnički pobjednici, ali su ih Grci osvojili svojom
kulturom. Glavni udžbenik retorike u Rimu je bila Aristotelova Retorike , iz
koje je govorničku vještinu učio i Marko Tulije Ciceron, koji je bio poznat po
žestokim govorima. Govorništvo u srednjem vijeku ima najviše vjerski karakter.
Dok se u Evropi razvijalo kršćansko govorništvo, na Istoku se javlja Islam koji
također njeguje govorništvo. Poznati govornici iz srednjeg vijeka su: apostol
Pavle, Aurelije Augustin, Toma Akvinski, Zaraturstra, Buda i Konfučije. U 20.
Stoljeću, govorništvo je dobilo na značaju posebno u ratnim vremenima. Jedan
od najboljih govornika u Drugom svj. Ratu je bio Vinston Čerčil, koji se snagom
riječi suprotstavljao politici Musolinija, Hitlera i drugih. A danas, možemo
vidjeti da je govornička vještina znatno sredstvo borbe mišljenja u
demokratskim društvima, ali i nezaobilazan faktor komunikacije u poslovnom
svijetu.

1.5. VRSTE BESJEDNIŠTVA (GOVORNIŠTVA)

Različite su klasifikacije govora. Aristotel razlikuje tri različite vrste govora a to

su:
1. Politički ili savjetodavni govori
2. Forenzički ili sudski govori
3. Epideiktički ili svečani govori

Političko govorništvo

Je također niklo u staroj Grčkoj. To je vrsta govora gdje govornik potiče ili
odvraća od konkretnih radnji koje treba, odnosno ne treba poduzeti u
budućnosti. Cilj političkog govornika je uvjeriti u koristnost ili štetnost nečega.
Ono o čemu se ljudi savjetuju u ovom govorništvu su npr : rashodi, prihodi, rat,
mir, odbrana zemlje, itd.

~4~
Sudsko govorništvo

Sudsko govorništvo je ono govorništvo u kojem se susreće optužba i odbrana, a

može biti i javno i privatno. Osnovna svrha ovog govorništva je ukazati na
istinitost ili neistinitost tvrdnji o radnjama koje su se dogodile u prošlosti.
Govorništvo koje se zapravo bavi pitanjima odgovornosti, krivnje, pravde i
nepravde itd. Mnogi sudski govori u političkim raspravama su ujedno i politički,
tako da se ne može govoriti o apsolutnoj podjeli govora.

Epideiktičko govorništvo

U ovoj vrsti govora govornik nekoga ili nešto hvali, imajući u vidu ponajviše
sadašnje stanje. Cilj govornika je da dokaže da su radnje čovjeka kojeg hvali
uzvišene, vrijedne i ispunjene vrlinama. U antičko vrijeme pod epideiktičkim
govorništvom podrazumijevali su se: svečani govori, pohvalni govori u slavu
pojedinih ličnosti, posmrtni govori i drugi. Prigodni govori danas se dijele na
mnogo žanrova u zavisnosti od situacije u kojoj se izgovaraju. Pa tako imamo
pozdravne, govore, zdravice, oproštajne govore, jubilarne govore itd.

1.6.ELEMENTI BESJEDNIŠTVA

Tri su glavna elementa govorništva:

1. Govornik ( besjednik
2. Auditorij ( Slušaoci i ambijent)
3. Govor ( besjeda)

Bez bilo kojeg od ova tri elementa govor je nemoguć i nema svoj pravi smisao i
svrhu, jer je govor zapravo vid komunikacije u kome sudjeluju pošiljalac (
govornik) , primalac poruke ( publika) i poruka koja se šalje, a to je ustvari
govor ili besjeda. Uspjeh govora zavisi od mnogo faktora. Glavni faktor je sama
ličnost govornika koju određuje više komponenata kao što su pojava, ugled,
inteligencija, mudrost, znanje, karakter, temperament, motivisanost, stil, glas,
dikcija i druge komponente. Od ovih osobina zavisi da li će publika ili neće
prihvatiti govornika, odnosno aktivno slušati govor. Fizički izgled nije mnogo
važan za govornika, koliko je bitna sam pojava, stas, glas, gesta govornika kako
bi kod publike dobio patnju i povjerenje. Govornika sa ugledom i imidžimom
publika prije prima nego novajliju. Bitno je također spomenuti da je svaka gore
navedena osobina jako važna i ima svoj značaj.

~5~
 Kada govorimo o auditorijumu, trebamo znati da ga čine dva osnovna dijela, a
to su: 1. Ambijent odnosno prostor u kojem se govori, 2. Slušaoci koji
prisustvuju govoru i prate ga

Izbor ambijenta zavisi od broja prisutnih slušalaca ali i od prilike u kojoj se

govori. Izbor ambijenta u kojem će se govoriti znatno utiče i na stvaranje
povoljne atmosfere a i samim tim na uspjeh govora. Da li će govor biti uspješan
zavisi i od publike, njihovog broja, sastava, i stava prema govorniku. I u
pripremi, ali i u samom govoru, govornik mora voditi računa o svemu ovome.
Govornik također treba pratiti i procjenjivati reagovanje slušalaca i shodno tome
svoje ponašanje i sadržaj govora podesiti. Govor ili besjeda kao treći faktor
nalazi se između govornika i slušalaca i predstavljanju njihove veze te su zato
sadržaj i forma govora time uslovljeni.

2.PRAVILA GOVORNIŠTVA

2.1.PRIPREMA GOVORA I GOVORNIČKI NASTUP

Za svaki javni nastup, pa tako i za govor, nužno je da se obave temeljite i

ozbiljne pripreme. Veoma je važno da se pripremi govor koji se izlaže na
javnom skupu. Priprema za takav nastup obuhvata tri skupine a one su :
Invencija, dispozicija i elokucija.

2.1.1.Invencija

Onaj koji govori prvo treba da izabere temu o kojoj će govoriti, saglasno
zadatom cilju govora uraditi svoj stav prema problemu o kome će govoriti.
Zatim treba da prikupi materijal, odnosno argumentaciju kojom će potkrepiti
teze koje bude iznosio, a nakon toga napraviti i koncept govora kojeg bi trebao
zapamtiti kako bi mu bio orijentacija u toku samog govora. Također mora voditi
računa i o slušaocima kojima se obraća i naravno o ambijentu , odnosno
okruženju i mjestu u kojem govori. Prvi postupak tj. Izbor predmeta je jako

~6~
važan jer je uspjeh govora o tome ovisan. Tema treba da bude bliska govorniku,
ali isto tako zanimljiva i provokativna kako bi zanimala slušaoce. Nepisano je
pravilo da je bolje govoriti o aktualnim temama i onih koji se tiču interesa ljudi
koji slušaju, jer oni žele čuti šta o tome misli i govori govornik koga slušaju.
Ono što se govori ne smije da izlazi iz okvira teme, a glavna ideja tog govora
treba da se dotiče i provlači kroz cijeli govor. Neki govornici unaprijed pišu
govor, pa ga onda uče napamet i reprodukuju na skupu. Takav postupak
moderna retorika ne preporučuje, i to iz više razloga, od kojih je jedan i
činjenica da struktura pisanog teksta i usmenog govora nije ista, pa na taj način
govor gubi od svoje spontanosti, dinamičnosti i živosti. Mogu se pripremiti i
zapamtiti jedino neki detalji ( efektne fraze, izrazi, poslovice anegdote i sl. ) koje
će se koristiti u toku izlaganja. Koncept govora treba imati u glavi, iako je nekad
dobro da se koncept i pismeno skicira. To je veoma poželjno kad su u pitanju
brojčani podaci ili neki citati koji će se spominjati, jer takvim tačnim podacima
samo povećavamo uvjerljivost našeg govora. Nije dobro kada govornik
neprekidno gleda u koncept jer to onda više nije govor nego čitanje određenih
informacija. Prethodno navedeno vrijedi za već smišljene govore, ali postoje i
tzv. Improvizirani govori koji inače budu izazvani spontatno pa se tako i tema
sama nameće te se o njoj govori odmah, bez priprema. Za ovakvu vrstu govora
potrebna je posebna govornička vještina.

2.1.2.Dispozicija

Dispozicija je utvrđivanje strukture govora, odnosno njegovih dijelova

redoslijeda po kome se ti dijelovi izlažu. Zbog toga se pripremljeni materijal
raspoređuje. U antičkom vremenu vladalo je pravilo da govor treba imati pet
dijelova koji su jedan iza drugoga a to su: uvod, izlaganje, dokazivanje,
pobijanje i zaključak. Ova struktura je proizišla iz sudske besjede u Grčkoj koja
je bila zastupljenija i od političke. Moderna retorika ne preporučuje stroge
podjele sadržaja besjede jer njena struktura zavisi od mnogo različitih faktora;
od vrste kojoj pripada, od toga da li se radi o pripremljenom ili improviziranom
govoru, od izabrane teme, govorničke invencije itd. I pismeno i usmeno
izlaganje, pa i besjeda (govor) inače ima tri dijela a to su uvod, razrada i
zaključak. Prvo što govornik treba da uradi u uvodu je da privuče pažnju
slušaoca , nekom anegdotom, poslovicom, pa čak i vicem, ako je to potrebno.
Drugo što treba u uvodu uraditi jeste slušaoce uvesti u problematiku koja će se

~7~
raspravljati, kazivanjem nekih osnovnih teza. Najveći i glavni dio govora je
razrada. Dio u kojem se iznosi argumentacija onoga što govornik brani. U tom
dijelu govora do izražaja treba da dođe vještina govornika. Da ubijedi slušaoce u
ono što izlaže, da pokuša djelovati na savjest slušalaca. Kao najvažniji dio
govora navodi se zaključak . Zašto? Zato jer se u zaključku kazuje glavna
poruka slušaocima, a koja treba da bude efektna, snažna i ubjedljiva da bi je
prisutni prihvatili. Na kraju govornik bi trebao da ima neku svoju originalnu
rečenicu ili izraz kako bi efektivno završio svoje izlaganje, a na publici je da je
ocijene koliko je govor bio uspješan ili ne.

2.1.3.Elokucija
Elokucija je zapravo način izražavanja u govoru, odnosno izbor jezičkih
izražajnih sredstava koji odgovaraju izabranoj temi i sadržaju govora. Veoma je
važno kako se ono što se izgovara, plasira publici.

~8~
3.0. PO ARISTOTELOVOJ RETORICI:

Neka retorika bude sposobnost teorijskog iznalaženja uverljivog u svakom

datom slučaju. Bitnost ili suština sofističkog govorništva sastoji se u
govornikovoj moralnoj namjeri, u svrsi, odnosno u slobodnom izboru i primjeni
prividno pravilnih argumenata. Njima se dijalektičar može služiti prema potrebi.
Ako se pak njima namjerno služi, naziva se sofist. U retorici, međutim, nema
ove razlike. U njoj se, naime, govornikom smatra i onaj ko se služi pravim, kao i
onaj ko se služi lažnim dokazima. Zadatak retorike je Istinito i prividno
uvjeravanje. Vrste tehničkih metoda uvjeravanja: 1. Govornikov karakter 2.
Osjećanja slušalaca. Dokazna vrijednost govora pripada njenoj oblasti, kao, na
primjer, medicina u pogledu onoga što doprinosi zdravlju ili bolesti, geometrija
u pogledu akcidentalnih svojstava veličina, a aritmetika u pogledu brojeva, što je
slučaj i sa svim ostalim vještinama i naukama. Moglo bi se, međutim, reći da je
retorika u stanju da teorijski iznađe uvjerljivo u svakom datom slučaju, zbog
čega i tvrdimo da se njena pravila ne tiču nekog lično određenog roda.
Uvjerljivost se postiže čvrstim karakterom, tada kad je govor takav da govornika
čini dostojnim povjerenja, jer mi uopšte najradije i najspremnije poklanjamo
povjerenje čestitim ljudima, naročito onda kad je riječ o stvarima koje nisu jasne
i u koje se može sumnjati. Povjerenje se, međutim, mora temeljiti na govoru, a
ne na nekom preduvjerenju o govornikovom karakteru. Uvjerljivost se postiže
raspoloženjem slušalaca kad im besjednikov govor probudi osjećanja, jer čovjek
ne donosi iste odluke u stanju zadovoljstva ili nezadovoljstva, ljubavi i mržnje.
Retorika je, kao što smo u početku istakli, dio dijalektike i njena slika, jer ni
jedna ni druga nije nauka koja se bavi određenim predmetom, o tome kakva je
njegova narav, već su radije vještine kojima se koristimo prilikom iznalaženja
argumenata..Što se tiče stvarnih ili prividnih metoda dokazivanja, kao što u
dijalektici postoji indukcija, silogizam i prividni silogizam, tako je i ovdje.
Entimem nazivam retoričkim silogizmom, a primjer retoričkom indukcijom. Svi
govornici uvjeravaju tako što kao dokaze navode primjere ili entimeme i ništa
drugo. Dosljedno tome, ako se svako dokazivanje mora nužno izvoditi ili
pomoću silogizma ili pomoću indukcije onda se svaka od navedenih metoda
mora nužno podudarati u obje vještine. Budući da retorika, govorništvo, ima za
predmet ljudske postupke, moralno djelovanje, vrline, te skoro sve vrste strasti i
osjećanja, tijesno je povezana s politikom, odnosno s javnim djelovanjem i
etikom, jer i one, svaka sa svoga aspekta, raspravljaju o istoj problematici. Etika

~9~
i politika, bave se ljudskom sudbinom, srećom i vrlinom. Politici je cilj da,
upoređujući različite oblike uređenja, pronađe takav društveni sistem, odnosno
uređenje u kojern bi čovjek mogao da bude najčestitiji i najsretniji.

Dosljedno tome, ima nužno i tri vrstc govorništva: poiitičko [savjetodavno],

sudsko i epideiktičko. U političkom se govorništvu ili na nešto podstiče ili od
nečeg se odvraća, jer uvijek jedno ili drugo čine oni što privatna lica savjetuju
na njihovo lično dobro, kao i oni što narod savjetuju na opšte dobro. U sudskom
govorništvu susrećemo optužbu i odbranu, jer od dvije stranke u sudskom sporu
jedna nužno optužuje, a druga se brani. Epideiktičko govorništvo ili nešto hvali
ili kudi. Treba razumjeti da su slušaoci u narodnoj skupštini ili sudnici, kao i
sudija u sudu, smatrani sudijama. Njima u modernom sudstvu donekle
odgovaraju porotnici. Što se tiče vremena svojstvenog svakom od navedenih
govora, politički govornik ima u vidu budućnost, jer bilo da na nešto podstiče ili
od nečega odvraća, daje savjete o budućem; sudija ima u vidu prošlost, jer su
uvijek u pitanju prošli događaji, kad jedan optužuje a drugi se brani, dok
epideiktičkom najviše odgovara sadašnjost, jer gotovo svi govornici, bilo da
nešto hvale ili kude, polaze od postojećeg stanja, premda često posežu i za
prošlošću, ukoliko nastoje da evociraju uspomene, ili za budućnošću, kad
nastoje nešto anticipirati. Svaka vrsta govora ima različit krajnji cilj, svrhu, a
budući da ima tri vrste govorništva, ima i tri osobena krajnja cilja, svrhe. Svrha
političkog govornika jeste korisno ili štetno, jer onaj ko podstiče, taj savetuje
ono što je bolje, onaj pak ko odvraća, taj odvraća od nečega goreg. Ostali se
činioci, kao što su pravda i nepravda, čast ili sramota, ovom uzgred pridružuju.
Svrha govornika u sudu jeste pravedno ili nepravedno djelo, dok ostale razloge i
oni ovom usput pridružuju. Svrha onih koji hvale ili kude jeste čast ili sramota,
na što i oni svode sve ostalo. Znak da svaka vrsta govora ima gore opisani cilj
jeste to da se čovjek ponekad i ne spori oko onoga što se odnosi na druge tačke.

~ 10 ~
GOVORNE VREDNOTE

Kada govorimo o vrednotama govora spominjati ćemo: intonaciju, intenzitet,

pauzu, rečenični tempo, gestu, mimiku i stvarni kontekst.

Intonacija se odnosi naravno na visinu tona koja je različita u različitim

vokalima i glasovima. Intonacija, drugačije interpetirana, može proizvesti
potpuno nova značenja za određene glasove; viša intonacija može predstavljati
važnost nečega o čemu govorimo, viku, dozivanje.. Intonacijom možemo
uspostaviti da li se radi o upitnoj rečenici, uzvičnoj ili izjavnoj. Možemo izraziti
negaciju ili potvrđivanje. Intonacija je uvijek sloboda govornika i sama njegova
kreacija, i od nje zavisi mnogo ličnog koje unosimo u određenu interpretaciju
određenih riječi, rečenica, tekstova itd.

Intenzitet je jačina glasa kojom govorimo određene riječi i rečenice. Intenzitet

jeste u uskoj vezi sa intonacijom, ali to dvoje suštinski nemaju veze jedan sa
drugim. Sa intenzitetom i intonacijom možemo dodatno naglasiti određenu riječ
u rečenici, što bi predstavljalo da se radi o akcentovanoj riječi, koja predstavlja
bitan dio izražavanja. Intenzitetom izražavamo različite misaono-emocionalne
cjeline i samim tim, razdvajamo bitan dio o kojem govorimo.

Pauza također predstavlja jako bitnu ulogu u onome o čemu govorimo. Ako u
besjedi posjedujemo trenutke koji su snažni i trebaju da imaju utjecaja na
primatelja, pustit ćemo da ono što smo rekli otraje i da se da prilika da ono što
smo izgovorili publika “svari” i obradi da bi se nastavilo dalje.

Gesta i mimika- su također jedan važan element u verbalnoj komunikaciji, i po

meni oni dolaze kao kruna dobro urađenog posla. Kada sve vrednote o kojima
sam iznad govorila se ispune, geste i mimika će proizići neminovno, jer kada je
naš kompletan misaono-emocionalni aparat uključen u ono o čemu govorimo,

~ 11 ~
oni će sami proizići iz potrebe da se što više prenese na publiku. To, naravno, ne
smije biti nasilu, već spontano proizlazi iz dobro formulisanih radnji, odnosa,
parčadi, pasaža i pasažnih krugova. To je samo dodatno dočaravanje onoga što
je u suštini.

I na kraju govorimo o stvarnom kontekstu, odnosno skupu predmeta i lica koji

se nalaze oko onoga ko govori u tom trenutku i uključuju se u govorni iskaz.
Predmeti i lica mogu zamijeniti riječi kojima se obilježavaju. U pisanom tekstu
nema stvarnog konteksta nego on dolazi na kraju. On je prisutan samo u
usmenom govoru i može samo dodatno potpomoći u onome o čemu se govori.

GOVORNE KONSTANTE

Figure vertikalne ose

Kao što smo iznad govorili o govornim vrednotama sada govorimo o

konstantama. One su zapravo niz signala iste vrste, a različitog stepena, trajanja
i boja. Agogika i metrika ( tempo i ritam). Govorne konstante uvijek dolaze u
“paketu”, odnosno tek tada imaju punu snagu i djelovanje, tj. sama im je i
priroda da su uvijek prisutne, a naš je zadatak da ih dobro artikulišemo i učinimo
tačnim kroz naraciju. Vladanje konstantama je veoma složen i težak proces. Ono
što spada u teoriju dikcije su figure vertikalne ose a to su: dinamika, melodika,
agogika i metrika. One su signali iste vrste, koji se ne nužno neposredno,
javljaju jedan iza drugog, nego su svugdje u vremenu i prostoru, ali se opet vežu
jedan za drugi i stvaraju jedan tok koji objedinjuju, u ovom slučaju, u naraciju
pripovijetke. Dinamika se javlja na temelju gore pomenutog intenziteta i s njime
stvaramo dinamiku priče, melodiku čine intonativni signali, koji su u određenim
trenutcima dublji ili visočiji tonovi; agogiku čine signali tempa, a ritmiku kao
niz, odnosno skup dinamičkih, melodičnih i agogičkih signala, koji nam na
koncu stvaraju podudaranje u nizanju kroz naraciju. Kada smo sa profesorom
govorili o figurama vertikalne ose stvarajući savršen sklad i odnos između njih,
shvatila sam da figure vertikalne ose sadrže u sebi samu suštinu onoga o čemu
se zapravo govori odnosno ono “ŠTA?” ka čemu uvijek težimo, i smatram, da
ako se dobro postavi odnos između melodike, dinamike, agogike i metrike,
dobijamo sklad i u stanju smo dobro ispričati našu pripovijetku, odnosno
prenijeti tačno ono što mi želimo,ne zanemarivajući nijedan bitan dio, ili onaj
“manje bitan”, ali koji također pospješuje naraciju i daje joj dodatni čar.

~ 12 ~
Figure horizontalne ose

Poređenje po sličnosti - komparacija, razlika u kvalitetu - kontrast, stepen

važnosti - gradacija. Figure horizontalne ose uvijek moraju biti povezane
sredstvima govora barem dva ili više elemenata tako da oni u svijesti slušaoca
funkcionišu na osnovu modela kao što je poređenje, kontrast ili gradacija.
Povezivanje ovih figura možemo uspostaviti prema promjenama govornih
konstanti, odnosno onom što je u tom trenutku dominantno, a šta zanemarljivo.
Kada govorimo o kontrastu, i gradacija ( koji su produktivniji od
komparacije) kao i o svemu u glumi, stvari moramo posmatrati ekstremno da bi
zaslužile uopće biti na sceni, a njih ćemo ustanoviti tako što imamo temeljnu
razliku (sukob), tj. postepeni razvoj pojedinih dijelova i priče kao cjeline. Kod
gradacije posjedujemo klimaks i antiklimaks kao pojmove, odnosno od najmanje
važnog do najvažnijeg i od najvažnijeg ka manje bitnom. Ono na šta se odnose
figure horizontalne ose, za razliku od vertikalnih koje su, kako sam rekla “srž,
suština” priče, horizontalne dolaze kao naše pitanje “KAKO?”, odnosno, o
njima govorimo kada govorimo o načinu na koji ćemo interpretirati besjedu.

PRIMJENA VERTIKALNIH I HORIZONTALNIH FIGURA NA

TEKSTOVIMA

Elizabet Kendi Stenton (1815-1902) – O pravima žena

U ovom govoru, koristila sam se svim figurama. Navesti ću primjere: Prije

svega , kao što je profesor rekao, morala sam se u prvom odlomku popeti na tri
„piramide“, odnosno, koristiti gradaciju kroz tekst: „Nama nije dovoljno što nam
vaši zakoni dozvoljavaju da živimo, i dišemo (1), što možemo zahtijevati
obezbjeđenje životnih potreba od naših pravnih zaštitnika (2), što oni, plaćaju
kazne za djela koja mi izvršavamo(3) (u ovom primjeru također imamo primjer
komparacije; oni, mi),mi tražimo puno priznanje svih naših prava kao građana
ove države. „(4), odnosno poenta. Dalje, „ Mi smo ličnosti, ovdje rođeni,
slobodni građani, vlasnici imovine, poreski obveznici, pa ipak nam se uskraćuje

~ 13 ~
da koristimo svoje pravo da učestvujemo na izborima.“ ( također primjer
četverostepene gradacije) . „ Mi pružamo podršku, naročito vašim školama,
koledžima, crkvama, vašim sirotištima, tamnici, vojsci, mornarici, cijeloj
mašineriji vlasti, pa ipak nemamo pravo glasa u vašim tijelima.“ ( ovdje sam
označila i napravila igru na planu gradacije, intonacije i intenziteta, te
kontragradacije sa najsnažnijim intenzitetom na kraju, opet kako bih došla do
poente. Ova besjeda je strasna, snažna i jako sugestivna, nema priprema i nema
odmora. Mnogo mi je pomoglo da imam tu vrstu aktiviteta i kao ženi, jako mi je
stalo do ovog govora, ne samo zato što je tako snažan, nego najviše zato što je
sve osim prve stavke u tekstu, i danas aktualno i vrijedi i za današnje vrijeme,
što me je navelo da to mogu lakše „navući na sebe“, to generalno osjećanje
nezadovoljstva i nepravde. Samim tim mi je bilo lakše i ekstremno imenovati
glagole i parčad. Akcenata ima mnogo u jednoj rečenici čak, što pomaže da u
silnim gradacijama i emociji koja biva proizvedena, suština ne promakne pored
slušaoca. Nema mnogo prostora za umetnuta parčad, jer je sve poprilično važno,
ali se trudim imati reljef, koji je jako bitan u ovom tekstu, da ne bi sve bilo od
iste važnosti i jednako. Ono sa čime sam se također borila, pomoglo mi je u
ovom tekstu, a to je moja tendencija da počinjem snažno, a rečenica iscuri pri
kraju. Ovdje su najvažnije stvari, obično na kraju rečenice, tako da za to nemam
ni priliku i to mi je pomoglo da koliko toliko prelomim to da ostajem u
intenzitetu i snazi sve do kraja rečenica. „Čovjek ne može ni da prekine, ni da se
oslobodi tih veza, jer to pravo pripada samo Bogu, koji stvara muškarca i ženu,
kao i zakon o privlačenu koji ih sjedinjuje.“ (komparacija) „ Ne pravite od njega
vrstu polu-ljudske, polu-božanske ustanove, koju možete izgraditi, ali ne i
regulisati.“ (kontrast) U ovoj besjedi imam prostor za ironiju, cinizam, a s druge
strane i otvoreni napad i osudu. To mi također daje prostor da proširim
dijapazon odnosa i da imam mnogo promjena ne samo u besjedi nego čak i u
jednom parčetu. U zadnjem odlomku, također imam 3 piramide na koje trebam
da se popnem prije nego što zaključim ono o čemu govorim. Samo ono čega se
moram paziti je to da ne krećem svaki put ispočetka, nego da se naslanjam na
prethodni odlomak i da ne padam. „Pogledajte velikodušnost zakona koji
dozvoljava ženi da stekne doživotni prihod na jednoj trećini zemljišta, i na
drugoj polovini muževljeve imovine, a zadržava lavovski dio za njegovu
porodicu. A ako bi ona umrla prva, kuća i zemlja bi i dalje u cjelosti pripadali
mužu. Niko se ne bi usudio da ga uznemirava u njegovom svetom utočištu tuge.
Kako se to, pitam vas , može nazvati pravdom? To što čini toliku razliku između
muškarca i žene? „ Da ne bih padala u intenzitetu, koristim se rečeničnim

~ 14 ~
tempom, dinamikom, odnosno pauzama i pokušavam balansirati napad i emocije
sa povlačenjem, jer iako je ona došla da osudi, ne smijem zaboraviti da ipak i
dalje nemaju ta prava te da se s tim treba izboriti. Ne ići u plačni ton ili praviti
žrtvu od sebe, već prosto iznijeti činjenice i boriti se lavovski za njih. Najveća
promjena je na kraju, kada idem u ritardando, odnosno usporavanje i skoro pa
naglašavanje svake riječi , da bi sve ovo što sam iznad navela, poentirala i
zaključila. Geste su mi iz rada proizišle, kao i sama mimika, jer onoliko koliko
sam upletena u radnju, tijelo prirodno reagira i nemam potrebu nešto da pravim.
Više volim biti zakovana na jednom mjestu i usmjeriti misao, nego hodati i
potezati ruke bezrazložno, samo da bih nešto radila radi radnje.

TREĆE

DRUGO

PRVO

Tako neka ne bude među vama (XXIX, nedjelja kroz godinu ) – Fra Ivan
Kramar

Ovu homiliju, odnosno propovijed sam čula prvi put na ljeto kada sam
prisustvovala jednoj od misa Fra Ive, i mnogo me je dojmila. Od njega
pokušavam „ukrasti“, tu vrstu topline i bogobojaznosti, a s druge strane biti
sugestivan i ubijediti. Učeći je i radeći na njoj, osjećala sam kako dopiru do
mene stvari koje i sama govorim, i tim sam osjećanjem vođena cijelom
homilijom. Ono što je jako dobro što je ovo potpuni kontrast od Elizabet i sama
misao i namjera je dovoljna. Naučila sam mnogo o drugoj religiji, ali najviše o
sebi. Uživam radeći na ovome i nadam se da će do ispita biti baš kako treba.
Promjene nisu nagle kao u političkom govoru, već se polagano prelazi iz parčeta
u parče, sa nekim smirajem. S obzirom da govorim bitne stvari, usporila sam
tempo i provjeravam se stalno kod slušaoca da li je zaista shvatio ono što želim
da mu kažem. Ne budimo otrovni, ni sujetni, neka naše riječi budu primjer
ostalima i ostavimo pohlepu sa strane. To se jako može primijeniti i na našu

~ 15 ~
struku, stoga mi je također i ovo lako „navući na sebe“ i zaista me se tiče. S
obzirom da Fra Ivo zaista koristi „krležijanske rečenične forme“, koje traju
beskrajno, ono što mi je najveći izazov ovdje je izvući pravilne logičke akcente
i paziti da ne upadnem u jedan ton i liniju govorenja. Ovo mi dozvoljava da se
poigram sa tempom, da odvojim važno od nevažnog, inotnacijom i dinamikom.
Posebnu pažnju pridajem samom kraju, jer , kao i svaka besjeda, sadrži sve ono
o čemu sam prethodno govorila, i pouka je snažna.

LIČNO ISKUSTVO NA PREDMETU GOVOR III

Na samom početku ovog semestra, imala sam svoju viziju kako bi trebale
besjede „izgledati „ u konačnici i samim tim već od starta sam se našla u
problemu, jer sam išla za rezultatom, potpuno zanemarivši činjenicu procesa
kroz koji moram proći da bih došla do određenog rezultata. To se najbolje
pokazalo na mojoj izvedbi Demostena na prvoj polovini semestra, gdje sam se
borila sa razumijevanjem materije i samom načinu izvedbe. Svi smo imali
probleme sa figurama koje smo izučavali na prethodnom semestru i svi kao da
smo smetnuli s uma sve što smo do tada radili. Jako sam zahvalna profesoru što
je izdvojio vrijeme da nam ponovno ispredaje detaljno sve što smo trebali raditi
i složila se s tim da je bolje znati pravilno raditi, nego kako bilo, po osjećaju. Jer
kada jednu besjedu uradiš pravilno, neće ti biti problem uradili bilo koju drugu,
što se poslije za mene pokazalo i na političkom govoru, a i na homiliji.
Razumijevanje materije i pravilan rad, urade pola posla. Odnosno, dobra
priprema je 80 posto urađenog dijela materije. Olakšalo mi je rad na iduća dva
zadatka, ulazila sam u to ekstremnije, snažnije i mogla bih reći, pravilno radeći
na svakom parčetu da bih došla do rezultata. Ali ono zbog čega sam definitivno
najzahvalnija ovom semestru, iskreno, je ono što me je naučilo na glumi. Sve
ono što sam primijenjivala na besjedama, počela sam nesvjesno primjenjivati i
na glumi. Dijeliti sve kako treba, postepeno, imenujući svaki glagol, svaku
radnju, ekstremno, ulazila u detaljne analize lika i pristupala jako akademski.
Kad sam sam to počela nesvjesno primijenjivati, shvatila sam da sam mnogo
naučila i napredovala. Ono što mi je žao jeste što smo u okviru zadatih časova
imali malo izlaza na scenu, ali sam svjesna da smo za to sami krivi. Ipak, ne
smatram uzaludnim nijedan čas razgovora jer smatram da je bio konstruktivan i
koristan, i bilo je nakon toga mnogo lakše sam raditi na tekstovima i nekako
dolaziti do zaključaka šta je pravilno šta nije, šta se treba izbaciti ili ne. Ne znam

~ 16 ~
koliko sam uspjela ostvariti sebe na ovom semestru, niti koji sam level dostigla,
ali, bar za mene u toku školovanja je vrijedilo, da najviše učim na procesima u
kojima se koprcam, izvlačim i jako puno radim.

Literatura:

Milan Šipka - “Kultura govora”, Prometej Novi Sad, 2011.g.

Aristotel, „Retorika“, Naprijed; Zagreb, 1989.g.
Hana Zrno, „Seminarski rad iz Govora II“, 2018.g.

~ 17 ~