UNIVERZITET U SARAJEVU

AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA

REŽ IJA

STUDENTICA: PROFESORI:

Hana Zrno doc. Elmir Jukić i viš.ass.Nermin Hamzagić

Sarajevo, 17.02.2020.g.

0|Page
SADRŽAJ

Uvod.......................................................................................................................................................2
O autoru:................................................................................................................................................3
„Todos lo saben“ (Everybody knows)......................................................................................................6
„Le passe“ (The Past)..............................................................................................................................8

1|Page
Uvod

U ovom seminarskom radu ću se baviti istraživanjem o reditelju Asgharu Farhadiju i analizi

njegova tri pogledana filma; „Todos lo saben“ ( Everybody knows, 2018.), „Le passe“ (The
Past, 2013.) i „Forushande“ ( The Salesman, 2016.).

2|Page
O autoru:

Iranski je filmski režiser i scenarista, rođen 7. maja 1972. Godine u Khomeyni Shahr, Isfahan
Province, Iran. Scenarista i režiser dobio je Zlatni globus, kao i dvije nagrade Oskara za najbolji
film stranih jezika za svoje filmove “A Separation” iz 2012. godine i “The Salesman” iz 2017.
godine, čineći ga jednim od redovnih režisera širom svijeta koji su osvojili dvostruku nagradu
Oskara za najbolji film stranih jezika, dok je 2012. godine bio uključen na godišnju listu 100
najuticajnijih ljudi na svetu.

Diplomirao je na pozorištu, sa diplomom iz dramskih umjetnosti i magistarskim studijama na

Univerzitetu u Teheranu i Univerzitetu Tarbiat Modares. Farhadi je napravio kratke filmove od
8mm i 16mm u isfahanskoj grani iranskog Društva mladih filmova, pre nego što je prešao na
pisanje scenarija i scenarija za IRIB. Takođe je režirao takve TV serije kao Priča o gradu i
scenario za Ebrahim Hatamikia’s Low Heights.

Profesionalni život

Filmografija
2018. Todos lo saben
2016. Forushande
2013. Le passé
2011. Jodaeiye Nader az Simin
2009. Mohakeme dar khiaban
2009. Darbareye Elly
2008. Canaan
2008. Dayereh-e zangi
2008. Shab
2006. Chaharshanbe-soori
2004. Shah-re ziba
2003. Raghs dar ghobar
2002. Ertefae Past

3|Page
Serije u kojima je glumio
2018. On n’est pas couché
2016. Festival international de Cannes
2015. Gohar Kheirandish a Filmography
2011. Metropolis
2007. DP/30: Conversations About Movies
2002. Yadashthaye koodaki
2000. Roozegare javani
1998. Chashm Be Rah
2014. – 2018. Días de cine
2016. – 2018. L’invité
2011. – 2014. Cinema 3
2000. – 2001. Dastane yek shahr

Nagrade koje je dobio

2018. Guldbagge
2017. Asian Film Awards
2016. Cannes Film Festival
2016. Chicago International Film Festival
2016. Munich Film Festival
2016. World Cinema Amsterdam
2015. International Online Cinema Awards (INOCA)
2014. Chlotrudis
2013. Argentinean Film Critics Association Awards
2013. Cannes Film Festival
2013. Durban International Film Festival
2013. International Cinephile Society Awards
2013. Oslo Films from the South Festival
2013. SESC Film Festival, Brazil
2012. Alliance of Women Film Journalists
2012. Asian Film
2012. Bodil Awards
2012. Chlotrudis Awards
2012. César Awards, France
2012. David di Donatello Awards
2012. European Union MEDIA Prize
2012. Film Independent Spirit Awards
2012. Gold Derby Awards
2012. Guldbagge Awards
2012. International Cinephile Society

4|Page
1012. International Online Cinema Awards (INOCA)
2012. London Critics Circle Film Awards
2012. National Society of Film Critics Awards, USA
2012. Online Film & Television Association
2011. Chicago Film Critics Association Awards
2011. Amazonas Film Festival
2011. Asia Pacific Screen
2011. Berlin International Film Festival
2011. Durban International Film Festival
2011. Fajr Film Festival
2011. Fukuoka International Film Festival
2011. Golden Apricot Yerevan International Film Festival
2011. Guild of German Art House Cinemas
2011. Indiewire Critics’ Poll
2011. International Film Festival of India
2011. Los Angeles Film Critics Association Awards
2011. Melbourne International Film Festival
2011. Pula Film Festival
2011. Riga International Film Forum ‘Arsenals’
2011. San Sebastián International Film Festival
2011. Sydney Film Festival
2011. Vancouver International Film Festival
2011. World Cinema Amsterdam
2010. Titanic International Film Festival
2009. Asia Pacific Screen Awards
2009. Asia-Pacific Film Festival
2009. Berlin International Film Festival
2009. Brisbane International Film Festival
2009. Fajr Film Festival
2009. Kerala International Film Festival
2009. Tribeca Film Festival
2009. Viennale
2007. Las Palmas Film Festival
2006. Chicago International Film Festival
2006. Fajr Film Festival
2006. Nantes Three Continents Festival
2005. Split International Festival of New Film
2004. Annonay International Festival of First Films
2004. International Film Festival of India
2004. Warsaw International Film Festival
2003. Asia-Pacific Film Festival
2003. Fajr Film Festival
2003. Pusan International Film Festival

5|Page
„Todos lo saben“ (Everybody knows)

Na samom početku Asgarovog filma „Everybody knows“, svi se spremaju za veliko vjenčanje
u malom gradiću u Španiji. Većina gostiju nije morala mnogo putovati, ali Laura ( Penelope
Cruz) je došla iz Argentine sa svoje dvoje djece. To je velika stvar. Laura, čiji muž,
Alehandro (Ricardo Darin), nije uspio doputovati s njima, nije bio u tom mjestu već
godinama. Nju i njenu djecu dočeka mnogo uslika,zagrljaja i divne atmosfere i tada već
počinjemo upoznavati karatkere i osjećamo se da smo u toplom okruženju, naviknuti na
porodični haos. Samim tim, treba nam dosta vremena da shvatimo ko je ko u porodici, ali
Fahradi uzima dovoljno vremena za to. Generalno, u sva tri filma, primijetila sam da se dosta
fokusira na same karaktere i događanja između njih. Uvijek imamo porodični odnos, i
karaktere koji iz ovog ili onog razloga dožive vrlo snažne promjene. Upoznamo ih kao jedne
karaktere i već kroz prvih 20 minuta filma, shvatimo da to nisu isti ljudi sa početka filma.
Njegov rad me mnogo podsjeća na Čehovljeve komade, ali filmski urađene. Čak smatram da
ovo što Fahradi radi u svojim filmovima, a podsjeća na klasičnu Čehovljevu atmosferu, film i
može podnijeti, za razliku od pozorišta, u kojem je jako često Čehov okarakteriran kao
„dosadan, ništa se ne događa, nema promjena, likovi su isti na početku i na kraju..“ Mislim da
je na filmu mnogo manje kompleksno predstaviti život onakav kakav on zaista jeste. Fahradi
nam ne dopušta da „heroišemo“ karaktere ili nas stavlja u nemoguće situacije u kojima se
stvari razrješavaju klasično, stereotipno, filmski. Generalno u filmu gledamo tamnije boje,
„upadamo“ u atmosferu na koju pristajemo i lagano, ali sigurno srastamo sa njegovim
likovima i kodom po kojem vodi priču. Ono što je jedna od velikih prednosti, po meni, je
upravo to što Fahradi i piše svoje scenarije vrlo često, što mu daje još veći prostor da ono što
je i zamišljao dok je pisao, istančano prenese u svoju režiju i to se dosta vidi. Doduše, prostor
koji uzima dok dođe do glavnog dešavanja, zapleta u filmu, je po meni prevelik. Previše
vremena se cijedimo dok ne dođe do onog što mi naslućujemo, ali još ne vidimo naznake. Za
to može biti i kriva moja nestrpljivost, ali mislim da je jako zanimljivo upravo to što nas drži
što dulje u neizvijesnosti toga šta će se dogoditi u idućoj sceni. Kada smo već upoznali sve
likove sa kojima ćemo se susretati tokom filma, spremni smo za vjenčanje. Reditelj nas
zavodi mišlju da bi ovo mogla biti još jedna romantična drama između dvoje ljudi koji su
nekad davno u djetinjstvu bili zajedno; vuče paralelno dvije ljubavne priče koje pratimo.
Pratimo ponašanje i dešavanje između kćerke glavne junakinje Irene (Carla Campra) i Felipea
(Sergio Castellanos), u kojem vidimo dva tinejdžera koji se zaljubljuju jedan u drugog i
reditelj nam jasno prikazuje kakav je Irene karakter, dok s druge strane nas zavodi da možda
između Laure i Pacoa (Javier Bardem) i dalje postoji iskra. Tako da kroz cijelu scenu
vjenčanja imamo osjećaj kao da će se to dešavati u filmu, sve dok nas skoro pa na rez ne
presiječe i odvede priču u potpuno drugom smjeru, gdje shvatamo da njena kćerka biva oteta
u cijelom haosu i da ćemo zapravo pratiti tu priču, otmicu djevojke, koja će zapravo izbaciti
na površinu svu prljavštinu, i razoriti kompletnu porodicu koja nam se na početku činila
6|Page
idealnom. Misteriozni nestanak Irene svakog potpuno iznenadi i šokira. Laura doživljava
apsolutnu promjenu koja je, iz glumačke perspektive, fantastično igrana i daje nam do znanja
o kakvoj se majci zapravo radi. Paco se odmah uključuje rješavanje otmice i daje sve od sebe
kako bi došao do barem jednog traga gdje se nalazi Irene. Njegova žena Bea ( Barbara
Lennie), naizgled se čini kao da je to sve ne zanima pretjerano, već je vidimo u par kadrova
kako hvata poglede između Laure i Pacoa, kojima u tom trenutku je najmanje to na pameti,
samo znaju da trebaju da se drže skupa. Zaprijećeni od strane otmičara, ne smiju otići na
policiju, da se Irene ne bi nešto još gore dogodilo, sami pokreću istragu i pokušavaju doći do
barem jednog jedinog traga. Pregledaju video sa svadbe, voze se, istražuju, međutim ne
uspijevaju doći niti do jednog traga. Iako vlada opšti haos u porodičnoj kući, i čini se kao da
su svi jako zabrinuti za Irenin nestanak, suštinski niko ništa osim Laure i Pacoa ne poduzima.
To je jedna od stvari koja mi je jako bila čudna, ali sam vremenom shvatila da je zapravo to i
bila poenta. Svi će biti s tobom u veselju, međutim kada se dogodi problem, svi će te
napustiti. Mislim da je to negdje i bila poruka. Muž od Laurine sestre je jedini koji se zapravo
aktivira i predloži prijatelja koji je penzionisani policajac koji bi mogao možda pomoći. I tu
dolazimo do još jedne prelomne tačke. Otmičari su tražili pare kojih nema. Laurin muž se i
daljle ne pojavljuje, ne znamo tačno zbog čega, ali i dalje su njih dvoje sami. Policajac kaže
da se mora dići prašina o tome da oni traže pare, koje ne moraju naći i saopćava da je ovo
isplanirana otmica koja je unutar porodice. Paco tada odlazi do svog poslodavca i moli ga da
mu proda svoj dio imanja, koje je njemu godinama unazad, prodala Laura za male pare, jer su
bili pred bankrotom i morali su dobiti barem nešto. U tom trenutku sva porodična prljavština
izlazi na površinu i vidimo ogorčenost likova, bijes, mržnju jednu među drugima, a sve to i
dalje „pripisujemo“ otmici i teškoj situaciji zbog Ireninog nestanka. Fahradi nas „ljušti“ sloj
po sloj tako polako, da nam se uvuče pod kožu i to radi brilijantno. U najvećem zapletu
upoznajemo novog karaktera o kojem ne znamo puno, a to je Alehandro, Laurin muž, za
kojeg se ponadamo da će biti „deus ex machina“, a zapravo dobijemo kontraefekat. O njemu
najbrže saznamo sve i shvatimo da iza sebe nosi velike probleme koje Laura i on vuku kroz
cijeli brak. Alkoholizam, bankrot, „besmisleno“ vjerovanje u boga, jer ništa drugo ne
preostaje... Dok ne dođemo do konačnog raspleta priče, i zatvaramo elipsu priče o Lauri i
Pacu, saznajemo da je Irene zapravo Pacova kćerka i tu shvatamo ipak koliko je porodica
bitna i koliko bismo za nekog svog učinili sve što možemo, što Paco i uradi. Fahradi, koliko
god precizan, ostavlja nam otvoren kraj, u kojem nemamo mnogo postavljenih pitanja, ali
naslućujemo kraj ili ga sami stvaramo. Sve u svemu, možda okarakterisan kao jedan od lošijih
Fahradijevih filmova, rekla bih da me uvukao u svoju priču i da bez obzira na „haos“ koji se
događao u toku filma, uvijek i u svakom trenutku sam znala koji tok da pratim. Smatram da
ovaj film ne treba biti ništa više od onoga što jeste i da je ovako fantastičan.

7|Page
„Le passe“ (The Past)

Film „The Past“ je mnogo bolja reprezentacija Čehovljeve atmosfere o kojoj sam govorila.
Doduše, od ova tri filma, ovaj je meni lično najslabiji bio. I mislim da je razlog tomu što nema
„stvarnog“ zapleta. Već u samom početku saznamo o čemu se otprilike radi, ko su likovi i
koji je njihov međusobni odnos i onda pratimo priču „spajanja porodice“. Fahradi nam dovodi
u pitanje prošlost svakog od 3 glavna karaktera koja gledamo, i sve se većinom dešava unutar
ta tri lika i djece. Zapitamo se kakva je to majka, kakav je to otac, i kakav je taj čovjek bio
prema njoji i koji je stvarni razlog njihovog prekida. Opet imamo porodičnu priču, iz koje
polako, dio po dio, kao bombonu, skidamo omotač i dobijamo dodatne informacije koje se
upliću u njihove odnose. Boje u filmu su jako tamne, čitava kuća u kojoj se događa većina
aktivne radnje, jako je mračna i stavlja nas u atmosferu određene tegobnosti. Imamo dosta
naglih promjena u karakterima, ali na kraju se opet vratimo u određenu letargiju. Kao ni u
prošlom filmu, nemamo potrebu za herojem, nemamo nekog na koga ćemo se ugledati.
Upoznajemo „prave“ ljude sa stvarnim problemima, koji reaguju kako bi svako od nas
vjerovatno i predstavlja nam nas. Predstavlja karaktere tako da znamo da svako od nas
također u sebi posjeduje i dobro i zlo, i da svijet nije crno-bijelih boja ili šarenih. Smatram da
je to jedan od najvećih kvaliteta njegovih filmova. Stvarnost. Režija je do te mjere precizna i
konkretna, da nam ostaje samo da se zavalimo i pratimo ono što se događa i pronalazimo sebe
u istom. Smatram da prva scena u kojoj se sreću Ahmad i Marie na aeorodromu i pokušavaju
komunicirati preko debelog stakla, a ne čuju jedno drugo je zapravo i osnovna poruka ovog
filma, tj. Nerazumijevanje između ljudi i manjak komunikacije, koji svakako vodi ka propasti.

8|Page