Draga Zdenka,

pišem ti ovo pismo kako bi ga mogla kopirati u svoj diplomski rad.

Početak mog rada na predstavi Baol bio je kada mi je Katarina, naša producentica, dala knjigu
Mirna noć režimska i rekla da bi ona htjela napraviti nešto s tom pričom. Godinu dana
kasnije, pala je odluka da radimo predstavu u putničkom vlaku, za vrijeme redovnog prijevoza
a jedino što je ostalo od knjige Mirna noć režimska je bilo ime glavnog lika i inspiracija.
Trebala je to biti malena predstava, ispit za završetak preddiplomskog studija kolegice
Katarine – ali završilo je kao internacionalni spektakl koji uključuje još jednu akademiju,
tvoju Domagoj osječku akademiju, i još dva diplomska ispita, Domagojev i tvoj ispit Zdenka
Šustić koja nas u svojoj gracioznosti, mudrosti i za razliku od Domagoja nije tražila da išta
napišemo nego sama radi svoj diplomski rad, bez varanja. To više nije istina jer sad radi istu
stvar. Ali mogu detektirati odakle ti ideja za ovakav format, razgovor u bilo kojem obliku
može biti teorijsko djelo na čemu možeš zahvaliti mom prijatelju Denisu Diderotu, i onima
prije njega manje poznatima i nakon njega isto manje poznatima; osim toga vjerojatno je veći
utjecaj na ovaj dio tvog diplomskog rada imala činjenica da je tvoja djevojka studentica
psihologije, daleko uspješnija u svom poslu od tebe dogurala do doktorata a šta ti radiš bacaš
kuglice pa one nestanu? Hoću reći, tvoja djevojka studira psihologiju a oni vole ovako pisati
diplomske radove, kada im drugi ljudi napišu pola, vidio sam već milijun studenata
psihologije sa „molim vas ispunite ovaj upitnik treba mi za diplomski“ postovima na
Facebooku. Hoću reći, sva sreća što je završilo kao internacionalni spektakl s osječkom
akademijom, odnosno, i pogotovo - s tobom.
Zajedno s redateljem napisao sam tekst koji se sastojao od situacija i dijaloga koje trebaju
poslužiti glumcima kao temelj za improvizaciju na sceni odnosno u vlaku. Bilo je tu velikih
količina šaljenja ali kada se radilo o temeljnoj strukturi i karakternim crtama likova ozbiljno
smo promišljali te smo nakon pisanja teksta krenuli u probe. Bilo je lijepo gledati suradnju
akademija i vidjeti kako se osječki i zagrebački glumci i glumice nadopunjuju u vještinama i
međusobno pomažu. Iako je bilo nejasnoća oko prve verzije teksta, vrlo smo brzo kroz
improvizacije došli do po mojoj procjeni sjajne ali ne do kraja određene izvedbe i upravo
zbog toga ista je uspjela nastati i zasjati u vlaku jače od očiju klinca koji nema kartu a vidi da
dolazi kondukter.
Nažalost, kako se proces približavao kraju, približavao se i 6. mjesec te sam se morao više
okrenuti prema svojim ispitima kojima sam namjeravao završiti preddiplomski studij. To je
značilo da se u tom vremenu, mjesec dana prije same izvedbe, moja prisutnosti na probama
uvelike smanjila. Ali, bio sam uvjeren da predstava zbog toga neće patiti jer sam vidio s
kakvim elanom predlažete nove stvari i kojom lakoćom prihvaćate dobre upute i ne prihvaćate
loše, u oba slučaja uvijek izvedete nešto što je bolje od ičega što sam u tom trenutku zamišljao
a opet kontekstualno i strukturalno odgovara postavljenom kosturu. Ali, to nije za pohvalu, to
se očekuje od dobrog glumca, iz pozicije pisca - barem ovog pisca.
Valja imati na umu i da će lik kojeg Baola teško odigrati netko tko nije ti. Istina je da je uloga
Baola vrlo zahtjevna uloga za bilo kojeg glumca ali u ovom slučaju bio je potreban netko sa
zaista specifičnim vještinama u smislu klaunerije i mađioničarskih trikova, i glazbenih
talenata, a opet tko može prisutno i emocionalno, kroz dramski registar, nositi cijelu
predstavu. Radi se o stalnoj izmjeni radnji ili o dinamičkom usporednom izvođenju različitih
registara glume, konkretnije ali ne i potpuno: iz dramskog u pjesmu, paralelno s

1
improvizacijom s kolegama uključujući improvizaciju s publikom. U gledanju nam se ta cijela
stvar čini lagodnom i prpošnom, fluidnom i gotovo prirodnom ali to je tako samo zbog
angažmana i predanosti svih glumaca u postavi, a ponajviše tebe, draga Zdenka, jer
objektivno si imala najteži zadatak.
Na samoj izvedbi mi je bilo zadovoljstvo gledati oduševljena lica slučajne publike, putnika
koji su se našli u vlaku u našem terminu. Smijali su se i plakali zajedno s tobom, uvijek
oduševljenih lica. A najveće mi je zadovoljstvo bilo kada bi okrenuo pogled natrag na
predstavu: pod sada već kazališnim općim svjetlom putničkoga vlaka, gledajući u taj uski
prolaz između sjedala, scenu, i sve što se može tamo dogoditi shvatio sam da slučajna publika
i ja – imamo isto oduševljeno lice.
tvoj,
Patrik