PREDMET : OSNOVE DRAMATURGIJE 2

PROFESOR : ALMIR BAOVI, DOC.DR

Majstor i Margarita , predstava u reiji Alea Kurta (pozorina

kritika)

Mi smo sve prekrili, kako granice scene tako i granice istine.

(an Bodrijar)

Na sceni Sarajevskog ratnog teatra izvedena je predstava Majstor i

Margarita, raena po motivima istoimenog romana Mihaila Bulgakova, a u
reiji Alea Kurta. Dramatizaciju su radili Dario Bevanda i Benjamin Hasi a
uloge su povjerene Selmi Alispahi, Albanu Ukaju, Sneani Bogievi,
Jasenku Paiu, Mireli Lambi, Seadu Panduru, Mirsadu Tuki, Adnanu Kreso
i Ani Mii Mili.

U pitanju je kapitalno djelo ruskog moderniste i svojevrsni iskorak u

poetici proze tog vremena. Dakle, postaviti na scenu ovako kompleksno
strukturiran roman predstavlja izazov i problem istovremeno s obzirom na
to da je neophodno pronai alternativna rjeenja u skladu sa dramskom
logikom i prikazati, usudim se rei i epohalne elemente koje posjeduje ovo
knjievno djelo. Naime, jedna od karakteristika svojstvenih Bulgakovljevom
remek djelu je nemjerljivo, gotovo konstantno koritenje elementa
fantastike. Istovremeno, Bulgakov pie i priu o Jeui i Pilatu kojoj nisu
svojstveni ti elementi ali su prisutna propitivanja o meuljudskim
odnosima u trenucima odluke. Valpurgijeva no poetak je jedne
faustovski beskompromisne umjetnike i ivotne avanture kratkog
putovanja kroz vrijeme, prema vjenosti. U nastavku emo vidjeti kako je
takva pria prilagoena teatarskim pravilima i da li je uopte bilo mogue
poslati jasnu i dovrenu poruku dananjem drutvu.
U ritmu Wolandovih manipulacija

U uvodu prve scene vidimo Wolanda (Alban Ukaj) kako, u ritmu,

pljeskanjem doziva ostale uesnike ove teatarski adaptirane prie. Woland
e, istina, biti najprisutniji lik u predstavi ali mu uloga nikada nee biti
presudna u razvoju radnje. Pravei doputena poreenja sa romanom,
ostaje djelimino nejasno zato je ovaj Woland izgubio neto od svog
arma i verbalne aristokratije koju posjeduje u romanu. Taj dio Wolandovog
lika se mogao (morao?!) iskoristiti kako bi pria o Majstoru i Margariti bila
uvjerljivija a samim tim i blia onoj koju je Bulgakov opisao u svom
romanu. Istina, izvrsno kostimirani Woland moda sugerie kako se itava
metafizika postojanost rastopila a ostalo tautoloki i krajnje groteskni
spoznajni proces. Ponavljajui neke dijelove iz romana samo kao
replike( miris ruinog ulja koji smeta Pilatu) Wolandova uloga postaje
sterilna u odnosu na onu koju ima u knjizi. Naravno, putovanje kroz
zbivanja i potraga ne bi bili toliko znaajni, niti bi sudbine Bulgakovljevih
junaka bile toliko dirljive da njegovo pripovijedanje nije tako sofisticirano,
slojevito i uzbudljivo. Predstava je takav vid organizacije prie pokuala
prikazati kroz periodinu upotrebu elemenata sna, halucinacija i komara
svijeta pod neonskim svjetlima. Da li je Wolandova pojava iluzija koja nita
smisleno vie ne znai?

Na kraju, vidjeemo ga kako se dosauje kao da je odradio sasvim obian

radni dan to je u direktnoj suprotnosti sa konanim efektom to ga ima
Wolandovo putovanje kroz Moskvu u Bulgakovljevom romanu. Woland
sugerie metafiziki i spoznajni kolaps ali kroz samoga sebe i tako u
potpunosti negira sebe kao lika i ponitava ulogu koju ima vrag od
trenutka kada je bacio zvijezdu sa svoga ela. Figura avola je kroz istoriju
knjievnosti imala mnotvo svojih hibridnih varijacija a Woland je konani
proizvod dijabolinog preobraaja u ovjeka. Princ tame iz predstave nije
uzvieni predstavnik metafizike kategorije ve manipulator koji utie na
sve zlokobno to se zbiva u drutvu. To jeste i jedna od funkcija vraga kao
lika u cjelini kroz njegovu istoriju ali to nije Wolandova uloga. Poetna
scena iz Patrijarijskog ribnjaka je potpuno zanemarena iako ista posjeduje
dramski potencijal u smislu prikaza Wolanda kroz replike koje su kasnije
odredile itav tok daljih zbivanja.

Ovako je predstava pokazala i to ne u potpunosti samo dijelove sa Jeuom

i Pilatom i postavila Wolanda na ne ba jasno mjesto u prii. Iako sam
naglasila da je predstava raena po motivima ipak je vidljiva relativno
tanka veza izmeu posuenih i vjerno ponovljenih dijelova iz romana i onih
dijelova koje su dramaturzi prilagodili teatarskom izvoenju. Tu prije svega
mislim na organizaciju scena i njihovu povezanost koja je ipak trebalo da
bude vra ali i gradnji dramske napetosti koja se morala neto vie uti u
replikama. Scene na poetku predstave djeluju kao da im tu nije mjesto i
kao da konstantno neto nedostaje. Atmosfera iz Patrijarijskog ribnjaka se
nije osjetila u tim scenama jer se Wolandova uloga svela na njegovu fiziku
pojavu. U korist rjeavanja problema sa povezivanjem scena predstave
uveden je narator, tanije lik koji je konstruisan kao spoj maka Behemota
i Helle (Sneana Bogievi). Postupak uvoenja naratora u dramu nije
klasini dramski postupak i uglavnom je prinudno rjeenje za neke
dramske potekoe. Hella je relativno dobro izgraen lik pogotovo sa
naglaenim erotskim elementom u kostimu i pokretima to moe biti
aluzija i na dananju vrijednost erotinosti u cjelokupnoj izgradnji gore
spomenute,, spoznaje. Iako se Hella iz romana pojavljuje kao naga
zavodnica vatreno crvene kose i pogleda koji paralie, Hella koja je
Wolandova pratnja u predstavi pokazuje samo maglovite obrise tog lika.
Ona, istina, jako dobro dominira prostorom na sceni ali se njena izraena
erotinost mogla daleko bolje iskoristiti u gradnji dramske radnje gdje bi
jedan od motiva svavako bilo zavoenje. Upravo je upotreba te rijei
daleko prikladnija od upotrebe rijei manipulacija.

Kada je rije o organizaciji prostora vano je istai par injenica. Devad

Karahasan u Dnevniku melankolije pie kako je teatar umanjeni model
Univerzuma koji je stvorila jedna kultura. Bulgakovljev roman je
nesumnjivo prikazao vie modela vremenski razliito rasporeenih
Univerzuma. Drugim rijeima, u romanesknu formu je upisao vieznanost
pete dimenzije. Prolazak kroz, uslovno reeno, portale u romanu je mogue
samo ako vas vrag odnese. Kurtova predstava je prikazala razliite
vremenske razmake iz romana i na sceni ali bez kristalno jasne poruke.
Takoe i vremenski diskontinuitet je prikazan stalnim podsjeanjem da je
ovo nae drutvo i njegova pria ali se tako uloga Wolandove svite itekako
vidljivo svodi na puko tehniko sredstvo.

Od itanja romana do njegove dramatizacije, za scenu je ostala ona manje

opipljiva dimenzija a to je zvuk, boja i miris. Problem je nastao kada su ti
elementi postali dominantni a ne pria koju treba ispriati. Jedna od
kljunih scena iz drugog dijela romana, bal kod Sotone je u predstavi
prikazan usputno kako bi se i Margaritina pria privela kraju. Sve do tada
ona i njen Majstor su predstavljeni kao posmatrai i povremeni uesnici
Wolandove epske posjete.

Pored toga, publika koja je itala roman, usudim se rei, ne moe a da ne

bude nostalgina prema potpunom odsustvu atmosfere koju je inio
Behemot jeftino teatralni lik iz Bulgakovljevog romana. Ako je naa uloga
kao gledatelja i svojevrsna identifikacija sa onim to lika odreuje i nagoni
na djelovanje, onda je neophodno bilo neto bolje organizovati dramsku
radnju makar i kao kvalitetan privid uzrono-posljedinih deavanja. Sa tim
u vezi zapaamo i kako je predstava napravljena u duhu
antinaturalistikog teatra u skladu sa mitskom podlogom koju ima roman
ali bez vrsto izraene neupitne uloge tog aspekta u gradnji siea romana.

Raskrinkavanje crne magije ili?

Poetika Mihaila Bulgakova, poetika koja izvire konkretno iz romana Majstor

i Margarita je oslonjena na ulogu uda, udesnog i fantastinog u krajnju
svrhu propitivanja vanosti estetike umjetnikog djela. Martin Heidegger, u
umskim putevima pie : Otkako su jedinstvena trojica Herakle, Dionis i
Hristos napustila svet, vee epohe primie se njenoj noi. Svetska no
iri svoju tamu. Posljedica ovakvog poretka je upravo diskreditovanje svrhe
umjetnikog djela. Jeua i Woland su zavodli mase. Gotovo nijedan
navedeni aspekt nije jasno prikazan u Kurtovoj predstavi. Na poetku,
Woland preuzima Pilatove replike i tako, opet maglovito, objanjava kako je
njegova sposobnost manipulacije i tada nosila veliki udio u, kasnije
epohalnoj Pilatovoj odluci. Dalje u predstavi nije prikazan odnos u koji su
stupili Jeua i Pilat i tako bitno odredili razvoj dogaaja u istoriji svijeta i
ovjeka. Kolektiv je u predstavi prikazan iskljuivo u ulozi kritike istog u
naem drutvu dananjice. Scenski prostor okuplja, tanije, pretenduje na
to da iskazuje i prikazuje razliita znaenja a radnja koju gledatelji vide nije
u kolizji sa tom namjerom.

Roman je zasnovan na injenicama stvarnosti, ali je njegovo osjeanje

stvarnosti sasvim posebno ; on vodi itaoca u prostore duha i ono naizgled
banalno dobija neoekivano dubok smisao, a granica izmeu stvarnosti i
imaginacije blijedi i postepeno nestaje. Odnos izmeu stvarnosti i
imaginacije koji nestaje, uvodi se odmah u predstavu ali izaziva drugaije
djelovanje. Neobino i udesno iz romana se pokuava nadomjestiti
vizuelnim koje je samo sebi svrha a dramski prostor je organizovan kao
nedovoljno smisleno nizanje scena. (Vidimo lika koji neodoljivo podsjea na
ono kako bi Woland trebao izgledati ali ne vidimo kako to sve on djeluje).
Dramski prostor je mogao biti bolje predstavljen u smislu prisustva
razliitih perspektiva posmtaranja na dominantnu temu. Souriau u Dvesta
hiljada dramskih situacija naglaava kako je neophodno, u svakoj sceni,
postaviti pitanje iz ije je perpektive scena najpatetinija, najuzvienija,
itd. Konkretno u romanu su primarne perspektive tri lika Wolanda, Jeue i
Ivana. (Postavljanje Ivana u ludnicu i njegovo ubistvo ovjeka ije tijelo
zakopava skupa sa Berliozom nije motivisano onim to je stvarna
Wolandova uloga). Ivan, pjesnik i prognanik je bio taj koji je, u romanu,
ostao jedinim svjedokom neobinih zbivanja.

U predstavi oni ponekad djeluju kao kojekakve ukoene apstrakcije

htijenja. Upotrebljeno je mnogo sredstava (uglavnom scenskih) a nije se
mnogo toga predstavilo. U drami ne smije biti dogaaja, likova koji postoje
samo kao epizode jer su zanimljivi ili od ranije poznati. Publika koja nije
itala roman mora stei utisak da su likovi i radnja sa nepogreivo
organizovanom neminovnou vezani u arhitekturu drame.
Pria o Majstoru i Margariti ima samo obrise u Kurtovoj realizaciji a ne
moemo a da ne zapazimo da ima sjajan melodramski potencijal. Scena
paljenja rukopisa je moda i najefektniji trenutak u njihovoj drami i mogla
se jo bolje iskoristiti u namjeri da njihova zajednika perspektiva bude
jedna od okosnica drame kao to je to i u romanu. Scene u kojima njih
dvoje, privlaenjem glave kroz otvore na zavjesama, evociraju svoje
uspomene, muzika koja pokuava nadoknaditi nemogunost iskazivanja
emocija, djeluju kao usputne stanice dok se Woland ne odmori i ne krene
u djelovanje.

Opet se vraam na prethodno spomenuti rascjep metafizikog okvira bez

mogunosti spoznaje legitimne istine.U tom trenutku Woland svojim
prstima kreira meuin koji ukazuje na nemogunost iste spoznaje u
vremenu koje za Boga trai druge nazive. To je bilo aktuelno u ateistikoj
Moskvi ali je i danas, priznaete mi, i vie nego prisutno. Prelazak granica
scene se dogodio zaista u predstavi jer je Woland, pred sarajevskom
publikom izveo predstavu iz Varijetea. Autoreferencijalno okretanje teatru
je pokazalo jo jednom da je Woland manipulator i neka vrsta iluzioniste.
Likovi postaju karikature, bez kontrole nad vlastitim tijelom i zavre u
ludnici.

Moda je i prihvatljivije vidjeti da je ovako prikazan nego priznati i

prihvatiti da se nije iskoristio sav dramski potencijal Bulgakovljevog
Wolanda i svite.

Jasne su aluzije na nebajkovito stanje u teatarskoj organizaciji danas,

aluzije na neozbiljno shvatanje bilo koje globalno vane obaveze ovjeka
ali je opet izostavljeno mnotvo dijelova u kojima bi se sigurno prepoznalo
i bosansko-hercegovako drutvo a ne samo Moskovljani tridesetih godina.
Likovi u predstavi pokazuju malo i nikako vlastite inicijative iako su
predstavnici ljudi koji danas sjede sa nama i prkosno i bogohulno otkazuju
dato pravo na obeano vaskrsenje. Opozicija apsolutnih kategorija dobra i
zla u epski vanoj Bulgakovljevoj prii je mogla biti izraenija jer bi tada i
struktura drame bila vie dramska.
Woland se pojavljuje i na samom kraju prie, bez fantazmagorine
zavrnice u kojoj ljubav pobjeuje a avo odlazi jer je tu njegov posao
gotov. Woland u predstavi tuguje jer nema vie sa kim da igra igru
manipulacije. Koju misiju ima ovaj Woland na sceni? On je zasigurno
preao sve granice i, napustivi Bulgakovljev roman nije uspio donijeti
potrebni smisao i istinu.