IVANA SAJKO

Roena je 1975 u Zagrebu. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske

umjetnosti i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
Dobitnica je nekoliko nagrada za dramsku knjievnost, ukljuujui 4 nagrade za
dramsko djelo- Marin Dri za drame: Narana u oblacima, Rebro kao zeleni zidovi,
Misa za predizbornu utnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu te Krajolik s padom
lanica je urednitva asopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija te suosnivaica
skupine BADco, gdje je do 2005 djelovala kao dramaturginja i redateljica. Kasnije
Sajko nastavlja pisati i samostalno reirati vlastite drame
Dosad su joj drame prevedene na vie od 10 jezika, a od 2008 biljei i znaajan uspjeh
na kazalinoj sceni njemakog govornog podruja
Sajko je do sada objavila zbirku drama Smaknuta lica 2001, dramsku trilogiju enabomba 2004, romane Rio bar 2006 koji je nagraen priznanjem Ivan Goran Kovai
za najbolje prozno djelo i Povijest moje obitelji 2009, teorijsku knjigu Prema ludilu (i
revoluciji): itanje 2006 i zbirku drama Trilogija neposluhu 2011
Prvom zbirkom dramskih tekstova pod nazivom Smaknuta lica- etiri drame o
optimizmu u kojoj se nalaze drame- prema vremenskom slijedu: Narana u oblacima,
Rekonstrukcije- komian sprovod prve reenice, 4 suha stopala i Rebro kao zeleni
zidovi, Sajko predstavlja svojevrstan odmak od glavnih tendencija novog narataja
hrvatskih dramatiara (prema klasifikaciji Ane Lederer rije je o tzv petoj generaciji
suvremenih dramatiara koja stupa na kazalinu scenu krajem devedesetih godina
prologa stoljea), a koji uglavnom oblikuju komunikativnije i anovski usmjerenije
pismo pribliavajui se realistinoj paradigmi, za razliku od programatskog eskapizma
i ekskluzivizma pisma mlade drame ranih devedesetih
Poetno pismo Ivae Sajko se moe prema nekim svojim osobinama dovesti u svezu s
najznaajnijim tendencijama i prevladavajuim osobinama koje obiljeavaju tekstove
tzv mlade hrvatske drame
U prvom redu, to se odnosi na postupke koji oprimjeruju nestabilnost znaenjskog
svijeta drame/dramskog, potpomognutu razliitim postmodernistikim strategijama0 i
postupcima
Dubravka Vrgo kao najvanije strukturalne osobine tzv mlade hrvatske drame
pronalazi: odjeke suvremenih knjievnih teorija, odbacivanje konvencionalnog
tretiranja dramskog vremen i prostora, isticanje diskontinuiteta, razaranje uzronoposljedine veze, nepostojanje vrstog koncepta fabule te koherentnosti i
konzistentnosti karaktera, fragmentiziranje, kolairanje, montau, destabilizaciju
subjekta, otvoreni zavretak i druge postupke
Prema Gospi,
Kao najvanija karakteristika pisanja Ivane Sajko oituje se povoenje u pitanje same
dramske forme, problematiziranje i prekoraivanje njezinih granica, dekonstrukcija te
u krajnjem sluaju i njezino potpuno naputanje
Unutar dosadanjeg dramskog opua autorice jasno se mogu razluiti dva pola: dok
tekstovi objavljeni u zbirci Smaknuta lica jo uvijek zadravaju dramsku formu, tj
oblikovani su dijaloki odnosno kroz razmjenu replika likova, u sljedeoj autoriinoj

zbirci pod nazivom ena-bomba, u kojoj se osim naslovnog teksta nalaze i Arhetip:
Medeja i Europa, dramska je forma ve posve dekonstruirana, to osobito dolazi do
izraaja u eni-bombi, svojevrsnom hibridnom tekstu u proznom obliku. Preostala su
dva teksta strukturirana u monolokoj formi polifonijskog karaktera
I u tekstovima koji zadravaju formalni dramski oblik Ivana Sajko ignorira tipine
dramske kvalitete kao i osnovne postavke apsolutnosti drame. Osnovne koordinate
drame poput fabule i radnje, karaktera, strukturiranja prostora i vremena, ne samo to
su dovedene u pitanje i razgraene, ve ponajee i izostaju
Prema svojoj nemimetinosti ovi se tekstovi u nekim segmentima uklapaju u
tendencije nove europske drame odnosno njezinog dijela koji je na tragu tzv
postdramskog kazalita, s ijom se poetikom dramski i kazalini ard autorice dovodi u
plodnu vezue
konvencionalni pristup oblikovanju dramskog svijeta, ponajprije se oituje u
zanimljivom tretiranju didaskalijskog teksta, kojega autorica na razne naine koristi u
svojim tekstovima, a ija je funkcija u svakoj drami rijeena na novi nain, te kroz
metatekstualno razobliavanje strategija pisanja to rezultira i doslovnim uvoenjem
autorskog ja- pto je tradicionalno bilo iskljueno iz dramskih oblika
uoava se izostajanje indikativnih uputa za scensku realizaciju; didaskalije ovdje
uglavnom ne pruaju vane obavijesti o performativnom aspektu kazaline izvedbe
na tragu postdramske kazaline poetike ove tekstove ne obiljeava potreba za
reprezentacijo na nain dramskog teatra, nihova je uloga ponajprije u ostvarivanju
mogueg dijaloga sa scenom preko razliitih strategija propitivanja, izazivanja,
sugeriranja i sl
prista istie kako je rije o teatru koji od dramskog teksta ne trai da za predstavu
ini, nego da u predstavi bude u svoj svojoj referentnoj protenosti

ENA-BOMBA

Prvotisak u Zagrebu, 2004 a praizvedena je u Malthouse u Melburnu 2005

Satavljena je od osam kraih monolokih fragmenata bez prave dramske radnje
Monoloki iskaz ispresijecan je razliitim citatima, novinskim isjecima,
autobiografskim i autoironinim aluzijama, rezultatima istraivanja meunarodnih
centara za borbu protiv terorizma itd
Niz monolokih fragmenata, ispresijecanih razliitim opaskama autorice, ovinskim
isjecima, statistikim podatcima koje povezuje jedna provodna fabularna linija,
razmiljanja junakinje prije nego e aktivirati bombu
Okosnicu fabule ini monolog u kojem sudjeluje nekoliko razliitih skupina likova ili,
kako istie autorica u biljeci podno naslova na poetku drame, ena-bomba, bezimeni
politiar, njegovi tjelohranitelji i ljubavnica, bog i zbor anela, jedan crv, Mona Lisa
Lenarda da Vincija, dvadeset mojim prijatelja, moja majka i ja
Ako se o fabularnoj liniji uope moe i govoriti, ona je tu radi uspostave minimalne
intertekstualne koerencije; rije je prije svega o polisemninom tekstu koji namjern
izigrava dominantni kazalini znaenjski sustav

Tekstovno je tkivo disperzirano na manje sekvence koje funkcioniraju vie kao

paratekstovi- najave neeg to se dogaa u nu izvoenja i autoreferencijalnog itanja
Sajko u ovoj drami dokida ono to je u komunikacijskom smislu dramsko, onu
simbolinu dvotoku koja je smjetena izmeu naziva dramskog lika i potencijalno
njegova iskaza. Jedino to preivljava ovaj diskurzivno-komunikacijski shematizam,
jest tempirano-odbrojavalaki karakter cjelokupnog teksta, na kojem se zasnima
njegova bombastino-samoubilaka semantika- sam e diskurs ve injenje, djelovanje,
prefomativ u pravom smislu rijei
Parataksa, nehijerarhijska upotreba i simultanost znakova, suviak i tjelesnost lako se
detektiraju u Sajkiinoj drami i dodatno podcrtavaju jaz izmeu diskursa teksta i
diskursa kazalita, jaz koji se moe otvoriti sve do otvoreno izloene diskrepancije,
ak i prestanka njihova odnosa, emu Sajko stremi
U eni-bombi je pozicija suvremenog dramatiara izjednaena s onom politike
teroristkinje, s naglaskom da je ova prva umnogome kukavika, dok je potonja moda
luda, ali takoer okarakterizirana kao hrabra
Teroristiki je in eksplicitno doveden u vezu s inom raanja, naime, raa crva u
obliku drame. Bez obzira na odbojnost koju crv/djelo izaziva u
dramatiarke/junakinje, prema Natai Govedi, ona ipak odluuje baciti enu bombu
(dramu) kao da je rije o nekoj vrsti oruja ili kao da je terorizam posljednja ansa za
uvoenje politikih promjena
Provodna je fabularna crta razmiljanje glavne junakinje prije nego to e aktivirati
bombu, a komppozicijom se preti odbrojavanje. U sreditu je autoriina interesa
psiholoki portretirati bezimeni lik ene samoubojice, i to ponajvie tehnikama koje
nalikuju romanesknom strujanju svijesti
Reenice su najee kratke ili fragmentarne, pune aluzija, krskozina sjeanja, citata i
autosugestija
esto se mijeaju prozni, lirski i dijaloko-dramski iskazi, koji su najee
fonostilistini obiljeeni (razliitim tipom slova, eksperimentiranjem s prostornim
razmjetajem teksta nastranici itd)
U to bi se smislu autoriin dramski tekst mogao anrovski odrediti kao lirska
monodrama, osobito zato to sugerira monodramski nain uprozorenja (nedostaju
didaskalije, a replike svih dramskih likova prolaze kroz svijest junakinje samoubojice,
kao jedine i glavne nositeljice dramskog iskaza)
Rije je i o politiki angairanom tekstu kojim se tematiziraju npr prolemi
reprezentacije enskog, i posredno, rodnih stereotipa, potom milenijski problem
svjetskog terorizma i hegemonije bezimenih politiara itd.
Autorica rastvara formu i konvencije epsko-kazaline komunikacije, u
postmoderistikom asocijativnom lirskom diskursu- punom imenovanih i
neimenovanih likova, odlomaka antikih tragedija, mitolokih slikovnica,
ekspresionistike onirike
Uklapa se u one tendencije u suvremenom eurpskom kazalitu koje se oznauju
sintagmom postmodernistikog kazalita
ena-bomba je jednako eksplozivna u tematskom i u tekstualnom i izvedbenom
smisli. Ubojitost Sajkiinih ubojitih stihova, likova glumica i monodrama je u tome

to je otkucavaju posljednje trenutke kazalita kao ureene slike onoga to se u retrovizoru njezinih tekstova i izvedbi koje taj retro-vizor ujedno pretpostavlja i najveuje,
otkriva kao kaos pretjeranog ureenja i opsesivnog uredovanja
Sajko potpuno uspijeva dokinuti same preduvjete proizvodnje dramskog diskursa i u
tom smislu zaivheti kao ensko pismo u svom idealnom obliku
Draska je forma potpuno dekonstruirana, rije je o posve rasprenoj dramaturgiji, tek s
prividom monodramskog, jer ni ovjde u sreditu nije samo jedan glas, prema Gospi
Dramska se forma rasprsnula analogno sadraju koji se tematizira, posljednjim
trenutcima teroristice-samoubojice
Tekst je isprepleten posve razliitim tipovima diskursa
Didaskalije kao tipografski izdvojen dio teksta pojavljuju se samo jednom kao autprski
komentar (deus ex machina, zar ne?), no ako monoloko- pripovjedake dijelove
autorskog ja tetiramo kao didaskaijski tekst, onda se moe rei kako su sstopljene s
preostalim dijelovima teksta
Iako je sva panja usmjerena na portretiranje naslovne junakinje i fenomen terorizma,
na tekstualnom nivou zapravo nema sredinje perspektive, jednako vaan lik kao i
politika teroristica jest i sama autorica koja pie tekst, razotkriva strategije njegova
nastanka te obrazlae vlastitu poziciju i iskustvo pisanja
Autorski glas-lik preuzima viestruke funkcije. Metafikcionalni iskazi spisateljice
pretau se u iskaze koji pripadaju naslovnoj junakinju i kroz iju se svijest uglavnom
pelamaju iskazi drugih likova. Osim toga tekst je isprearan razliitim montanim
sekvencama citatno-dokumentrnog materijala-novinskih lanaka i sl

MONOLOZI ZA ENE KOOJE PONEKAD GOVORE

Asocijativna i komunikacijska poticajnost tekstova

Scenarij u kojem mukarci zaposijedaju politiarske stolice, poasna mjesta u
gradskim paradama, junake uloge ratnika, a ene su zamamne ljubavnice pa
prevarene supruge, samoubilaki nastrojene oajnice, treptave i naivne nositeljice
muevljevih ekonomskih i statusnih povlastica, razbjenjene zvijeri ili sublimne
alegorije mukarevih planova, projekata, vrijednosti i politikih udnji
enski monolozi ao oblici potkopavanja kulturnih reprezentacija, njima napuenih
dramskih struktura i naslijeenih ideja (enskog) lika
U Sjakiinim tekstovima moemo pronai aneoske i dijaboline arhetipoce- majki ali
i ubojica, od mitske pa Euripidove Medeje do mitske Europe pa Brechtove Majke
Courage
Monoloki je diskurzivan poredak iskrzan na rubovima, ta u sebe puta i druge
glasove, ne iscrpljujui se u brbljavoj kolumistici kao amblemu naeg proznog,
drutveno-komentatorskog doba, u kojem pravo na pripovijedno ja moe zauzeti
svatko, to banalnije- to bolje
ena- bomba: rasorsnuta radnjom i njezinom progresijom na nepovezive dramaturke
komadie

Mnoloki je iskaz ispresijecan novinarskim lancima, istraivanjima i tekstovima iz

meunarodnih centara za borbu protiv terorizma ali i znani krleijanski
ekspresionistiki likovi
Didaskalije su se stopile s monologom to uokviruje ponovljenu imievsku grafiku
stihovanih dionica
Staro se re-programira i onda kada je islueno i neponovljivo, kao fantom klasinog
teksta, i onda kada mu je svojedobna prilika nekako prebrzo promaknula, kao
povijesnoj avangardi ekspresionizma i epskog kazalita
ena bi se mogla protumaiti kao modernistiki idealizirana zemlja, to se izokree u
onu oja uskrauje ivot, koja se kani krvavo osvetiti svojim upornim civilizacijskim
posvajanjima, nitenjima i uzorpacijama kada se ne bi post-moderno oglaavala
upravo u onoj dimenziji u kojoj ju je ta ista civilizacija oslikovljivaa i konano i samu
obdarila nasilnitvom
Ubojitost Sajkiinih ubojitih stihova, likova, glumica i melodrama u tome je to
otkucavaju posljednje trenutke kazalita kao ureene slike onoga to se u retro-vizoru
njezinih tekstova i izvedbi kojoe taj retro-vizor ujedno pretpostavlja i navjeuje,
otkriva kao kaos pretjeranog ureenja i opsesivnog uredovanja