tmcd..

ESEJ I (sa stanovišta ruskog formalizma – teorija oneobičavanja, deautomatizacija percepcije,

postupak-forma, kompozicija, odnos fabula-seže itd. – napisati esej o priči Kako počinje, kako
završava)

Kako počinje, kako završava

U mom životu postoji jedna drama. Studirao sam jedno vrijeme na koledžu Univerziteta u Torinu,
gdje sam dobio stipendiju... Bili smo tada gladni i bioskopa i muzike i pozorišta. Za teatar
Karinjano pronašli smo sjajno rješenje. Stizali smo deset minuta prije početka predstave i prilazili
gospodinu, stezali mu ruku tako da mu na dlan sklizne 100 lira i on bi nas puštao da uđemo...

Slučaj je htio da su koledž neumoljivo zatvarali u ponoć. Poslije tog vremena, ko bi se zatekao
napolju tamo bi i ostajao... To je značilo da je deset minuta prije ponoći valjalo napustiti
pozorište i trkom se uputiti nazad. Ali u deset minuta prije ponoći predstava još nije bila
završena. I tako se dogodilo da sam za četiri godine vidio sva pozorišna remek-djela iz svih epoha
ali bez posljednjih deset minuta.

Proveo sam čitavu vječnost ne znajući kako je postupio Edip pošto se našao pred stravičnim
otkrićem, šta je na kraju bilo sa šest lica koja su tražila pisca, da li je Osvald Alving ozdravio
zahvaljajući penicilinu, da li je Hamlet na kraju saznao ima li ikakva smisla biti. Ne znam ko je
gospođa Ponca, da li je Rudžero-Rudžeri-Sokrat popio kukutu ni da li je Otelo išamarao Jaga prije
nego je krenuo na drugi medeni mjesec... Vjerovao sam da sam jedini smrtnik pogođen tolikim
neznanjem dok nisam slučajno, ćaskajući o uspomenama sa mojim prijateljem Paolom Fabrijem,
otkrio da on godinama pati od suprotne more. U vrijeme studentskih dana cijepao je karte u
nekom od gradskih univerzitetskih pozorišta. Zbog onih koji su kasnili obično je ulazio u salu tek
poslije drugog čina. Viđao je Lira slijepog i pomahnitalog nad mrtvim Kordelijom na rukama i
nije znao ko je mogao da ih dovede u tako jadno stanje. Slušao je Milu kako urla da je vatra
lijepa i upinjao se da shvati zašto su pekli na roštilju jednu djevojku tako uzvišenih osjećaja.
Nikada nije razumio šta to ima Hamlet protiv strica kad je ovaj baš tako dobar čovjek. Gledao je
Otela kako radi to što radi, pitajući se stalno zašto bi neko onaku ženu stvaljao na pod umjesto
na jastuk... Sjedićemo na stepenicama (nas dvojica) ispred vikendice ili na ogradi javnog parka i
godinama jedan drugom pričati početke i finala, dočekujući uzvikom svaki antefaktum ili
katarzu.

- Stvarno? Kako je rekao?

- Rekao je: Mama, želim sunce!
- Pa dobro, to znači da je bio gotov.
- Da, ali šta mu je bilo? – Šapuće mu nešto na uho.
- Bože moj, kakva porodica, sad razumijem...
- Ali, kaži mi o Edipu!
- Nema mnogo da se kaže. Mama se objesila, on se oslijepio.
- Jadan momak. A i on brate; pokušavali su da mu kažu na sve moguće načine.
- Ma ni meni to nije jasno. Kako nije shvatio?
- Stavi se na njegovo mjesto: kad je počela kuga, on je već bio kralj i srećno oženjen...
- To znači da kada se oženio mamom, on nije...
- E pa nije, u tome je stvar.
- To je za Frojda. Da ti je neko ispričao, ne bi vjerovao.

Da li ćemo tada biti sretniji? Ili ćemo samo izgubiti privilegiju da umjetnost živimo kao život u
koji ulazimo u trenutku kada je igra već počela, a iz njega izlazimo ne znajući šta će biti sa
ostalima?