PISMO I ROMAN U PISMIMA – NEKOLIKO (NE)SPRETNIH BILJEŠKI O

TOME

Pismo, bilo da se koristi u lične ili administrativne svrhe, predstavlja formu koja
je uvijek neminovno dijaloška. Dakle, zanemarujući formalne i neformalne aspekte,
pismo uvijek računa na drugog, na svog odsutnog adresata koji može ili ne mora
odgovoriti na njega. Klasično doba nije poznavalo upotrebu pisma u privatnim
prepiskama što je bilo razumljivo s obzirom na to da pismenost nije bila velika niti su
materijali za pisanje bili svima i uvijek dostupni.
O pismima ćemo najviše čitati u Herodotovoj Istoriji ali i kod Tukidida,
Ksenofonta i Demostena. Ciceron će podijeliti pisma na javna i privatna, isticati kako
je pismo zapravo razgovor sa prijateljem te ih spominjati i kao dodatke književnim
tekstovima dok će se Seneka i Teon iz Aleksandrije osvrnuti na stilističke markiranosti
pisma. Međutim, oko četvrtog vijeka stare ere pisma su počela služiti kao glavno
sredstvo komunikacije i tom linijom su postepeno prelazila u forme nekih književnih
tekstova. Važno je napomenuti kako pismo, prisutno u nekim literarnim formama
uvijek čuva elemente svoje „prave“ epistolarnosti, svoju namjenu i funkciju koju je
imalo u svakodnevnoj komunikaciji. Adolf Deissmann prvi uvodi podjelu na Brief
(pravo pismo) i Epistel (umetnuto pismo u neko književno djelo). Pravo pismo je lično
i važno je samo za onoga koji šalje i onoga koji prima pismo a nikako za za javnost
dok se epistel koristi elementima pravog pisma ali je namijenjeno za portrete
književnih junaka, dodatak radnji ili kao motiv nekog fikcionalnog djela.
U književnim vrstama poput istoriografije, epike, tragedije, komedije i romana,
pismo je najčešće bilo umetnuto u osnovne strukturalne i tematske okvire. Primjera
radi, u slavnoj Ilijadi Homer nam u šestom pjevanju nudi pismo koje je umetnuo u
priču između Glauka i Diomeda, Euripid koristi pismo u Hipolitu te Ifigeniji u Aulidi.
U tom komadu, Agamemnom šalje dva pisma, jedno ne biva isporeučeno a u dugom
on daje neistinite informacije o svadbi sa Ahilejem te tako navodi Klitemnestru i
Ifigeniju na mjesto gdje će se ostvariti žrtvovanje. Dakle, pismo u tragediji je
iskorišteno kao doprinos razvoju radnje.
 U staroj atičkoj komediji pismo se nije toliko koristilo koliko u novoj komediji i
naročito u ljubavnom romanu. Pismo se tu pojavljuje kao element samog sižea, kao
forma koja objašnjava radnju i motiviše u određenom djelovanju. Neki od ljubavnih
romana koji su nastali u helenskom periodu a koji se služe pismima su Zgode Leukipa
i Klitofona, Etiopske i Efeske priče.
Za razliku od tih romana, roman u pismima je nova književna vrsta koja u
svojoj strukturi spaja formu romana i pisma, stvarajući jednu vrstu fikcionalne zbirke.
Roman u pismima koristi elemente epistolarnosti koji su mu neophodni kako bi uvjerio
svog čitaoca u ono što piše. Pisan u prvom licu, adresiran na nekoga ko nije prisutan a
ko je očigledno jako važan, epistolarni roman računa na to da je pismo snažan medij
koji posreduje ljudska osjećanja, najintimnije reflekse i kao takvo služi za portretisanje
lika i njegove duše. Jedan od prvih primjera ove vrste, uslovno rečeno, je zbirka
sastavljena od sedamnaest pisama, nepoznatog autora iz prvog vijeka stare ere, o
odlasku Ijona iz Herakleje na filozofsko obrazovanje kod Platona. Pisma su pisana u
prvom licu jednine, imaju svoje adresate ali ne posjeduju pozdravne elemente pisma.
Značajnim se čini spomenuti kako se kroz čitavu zbirku pojavljuje jedan lik, jedna
osoba koja piše i izvještava o svom životu, nakanama i osjećajima prema ocu i
domovini. Četrnaest pisama je upućeno ocu, te jedno Bionu, prijatelju njegovom zatim
Klearhu i Platonu. Kontekst u kojem i o kojem piše Ijon je poznat kao vladavina
tiranina Klearha u Herakleji a sadržaj pisama nas upućuje na ulogu koju je Ijon imao u
ratu protiv Klearha, naime na njegov status vođe i pogibiju u borbi. Primjer
posljednjeg pisma koje je upućeno Platonu glasi:

„Dva dana prije Dionizija šaljem ti dvojicu svojih najvjernih sluga, Pilada i
Filokada. Naime, namjeravam na Dionizijama nasrnuti na tiranina, pošto sam se
potrudio da mu odavna ne budem sumnjiv. Na taj je dan svečana povorka za
Dioniza i smatram da će tjelesna straža biti manje oprezna. A ako i ne bude,
neću oklijevati pa makar i kroz vatru trebao ići, neću osramotiti niti sebe niti
tvoju filozofiju. Moji su saveznici jaki, jači s vjerojatnošću nego brojem. Znam
da ću biti ubijen, želim da se to dogodi nakon što izvršim ubojstvo tiranina.
Ostavit ću život uz bojnu pjesmu i s pobjedničkim nagradama, ako napustim
svijet, nakon što oborim tiraniju. Žrtve, znakovi ptica, sve vrste znamenja
prikazuju meni smrt poslije izvršenja djela. I vidio sam prikazanje, sjajnije nego
u snu. Naime, ukazala mi se žena, neke božanske ljepote i stasa, de me ovjenča
 divljom maslinom i vijencima, zatim mi je pokazala neku grobnicu, veoma
lijepu i rekla: “Pošto si se umorio, Hione, idi u ovu grobnicu da se odmoriš.“
Poslije tog sna nadam se da će mi se dogoditi lijepa smrt. Vjeruj mi da u
znamenjima duše nema nikakve varke; to je i tvoje mišljenje. Ako se ovo
zanamenje uistinu dogodi, uvjeren sam da ću biti sretniji nego kada bi mi se
poslije ubojstva tiranina dalo da živim do starosti. Lijepo je ako nakon što
izvršim veliko djelo napustim svijet, prije nego što dobijem nešto vremena; ono
što učinim smatrat će se većim od onoga što me bude zadesilo, a oni koji se tim
dobročinstvom budu okoristili više će me cijeniti ako im slobodu kupim
vlastitim životom. Naime pokazu se da je korist velika u dobročinstvima za
koju onaj koji radi ne uzima. Na taj način znak smrti pobuđuje u meni dobro
raspoloženje. A ti zdravo, Platone, i budi sretan do najdublje starosti.
Pozdravljam tebe posljednji put, uvjeren sam.“

Ijon je prvo prikazan kao nezreo mladić koji odlazi od kuće na školovanje, da bi
se kasnije vijdelo kako je on izrastao u vođu i stasao za borbu. Kroz pisma mi pratimo
razvoj lika u određenim istorijskim okolnostima, njegove intimne ispovijesti i
zapažanja koja, preko svojih primalaca, upućuje i nama čitaocima U pismima je
indikativna upotreba prvog lica jednine kao i stalno obraćanje onome kome se piše,
aluzije na primanje i slanje pisama, iskazivanje žalosti zbog kašnjenja istih te snažne
emotivne iskaze koje Ijon upućuje ocu, prijatelju i Platonu. U posljednjem pismu on se
gotovo ispovijeda i Platonu iznosi svoje snove koji se tiču smrti što će ga uskoro
zadesiti.

Ovih par redova napisanih o pismu trebalo je da naglase i istaknu važnost koju
ima pismo u životu i književnosti te da je, kao takvo, snažno (dopunsko) sredstvo
uvjeravanja i važan doprinos radnji nekog književnog djela. Jedan od likova klasičnog
romana u pismima Opasne veze Šoderloa de Lakloa kaže: “Pismo je portret duše,
pismo nije poput hladne slike, nepokretno i tako udaljeno od ljubavi, ono se podaje
svim našim pokretima ... ono se uzbuđuje, ono uživa, ono se odmara“..