10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

PSA Peugeot Citroen i Toyota najavili poetak saradnje na komercijalnim vozilima Da li ste probali nova lisnata peciva iz Klasa? Golden Virginia - duhan za motanje br.1 u svijetu od sada i u BiH! Sutra veliki Texas Holdem Poker turnir u bati Hotela Evropa Super ponuda - 58% popusta za dva dana uitka na krajikim ljepoticama Sani i Uni Novi, bri i funkcionalniji Tanjir.ba Kako vjeto komunicirati sa pacijentima Texas Holdem Poker u bati Hotela Evropa DEPO | Kultura

INTERVJU/BORO STJEPANOVI, GLUMAC: Kako sam PUCAO na SARAJEVO

etvrtak | 09.08.2012. Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenake sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku... Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut. "Na koga da pucam, ovjee?!", pitao sam. "Pucaj slobodno!", odgovorio je komandir. "Reci da sam ti ja naredio."

Razgovarala: Tamara Nikevi Za svojih ezdeset i est godina ivota i neto malo manje od pola vijeka glumake karijere, Boro Stjepanovi je uspio da odigra vie od stotinu pozorinih i filmskih uloga, da sarauje sa najveim jugoslovenskim rediteljima, dobije vie znaajnih nagrada, bude profesor na etiri kole glume beogradskoj, sarajevskoj, cetinjskoj i osjekoj napie etiri knjige o glumakoj umjetnosti, osnuje dvije pozorine akademije u Sarajevu i na Cetinju; da preivi jedan rat, bude nasilno mobilisan, doivi raspad svoje zemlje i opsadu Sarajeva. I da d tako malo intervjua. "Ne volim intervjue", kae Boro Stjepanovi. "Uostalom, ta bih tako vano imao da kaem? Zato bi neki glumac, sam po sebi, morao da bude zanimljiv? Pored toga, to stalno prisustvo u javnosti, ta banalnost komentarisanja svega i svaega
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 4/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

dovodi vas u situaciju da razmiljate i o tome hoete li onim to izgovorite nekoga povrijediti. U Bosni kau meini. Onda i ja: meni se ini da je tako; ako nije, ako ne mislite kao ja, nemojte da vas moj stav vrijea. A vrijeao je... Jednom sam govorio o svojoj profesiji i novinar me je pitao volim li glumce. Glumce?!, zaudio sam se. "Taman posla! Zato bih volio glumce? I meu nama glumcima ima baraba. Ne volim nikoga generalno, na gomili ni Hrvate, ni Srbe, ni Bonjake, ni glumce, ni djecu, ni ivotinje. Volim konkretne ljude, sa imenom i prezimenom. To su mi mnogi zamjerili. Glumci, inae, imaju ogromnu glad za javnou koju onda pokuavaju da zadovolje na razliite naine..." Kako vi zadovoljavate sopstvenu glad za javnou? Tako to svakog mjeseca igram po pet, est predstava; pored toga, na taj nain i svoj organizam, svoju linost titim od bespotrebnog troenja. Dugo se bavim pedagokim radom i najtee mi je da svakoj novoj generaciji studenata glume objasnim kako je veliina glumake umjetnosti mnogo vie od premijera, predstava, crvenih tepiha i nagrada sadrana u sposobnosti da se istrauje, da se uiva u probi; ili na filmu: od "akcija" do "stop". Gluma je, kae Arto, neposredna bezrazlonost. I to je tano. Igrati neposredno, bez ikakvog konkretnog razloga... esto svojim studentima kaem kako e samo jedan od njih deset ili dvanaest postati glumac. Odmah znate ko e to biti? Sa umjetnicima nikada ne znate kada e se otvoriti; zato sam spreman da ekam. Jednom su nekog profesora na moskovskoj ili petrogradskoj akademiji pitali kako, meu tolikim prijavljenim kandidatima, prepozna pravi talenat. "Kada me obuzme...", odgovorio je. Ljudi misle ovjek se pojavi, izdeklamuje i vi znate da je to to. Ne! U knjizi Blistavo i strano, Bekim Fehmiu kae kako je beogradski Fakultet dramskih umjetnosti upisao ne znajui ni rije srpskohrvatskog. Glumaki talenat ne prepoznajete u jeziku... U kolama glume, na prvoj godini, studenti uvjebavaju radnju bez govora. Prije svega, glumac mora da prepozna radnju. Na prijemnom sam imao sluaj da kandidat govori pjesmu Ciganin hvali svoga konja, ali nikako da odgovori na pitanje: ta radi Ciganin. Kako to? Naprosto, ne prepoznaje radnju. U tome mu donekle mogu pomoi pisac, reditelj, kolega uradi, kau mu, to i to. "Glumac hvata u letu", kae Stanislavski. Zato je Bekim Fehmiu proao Moj prijatelj iz Sarajeva, reditelj Mladen Matari, po tom je modelu napravio odlinu predstavu... Tetovirano pozorite? Tako je... Poznato je da ehovljevi junaci, govorei, vie skrivaju nego otkrivaju. Misli se da glumac, dok igra, sebe ponitava, da se uivljava u lik... to nije tano? Nije. I Platon je vjerovao da glumci lau, da uobraavaju da su neko drugi, pa ih je zbog toga izbacio iz idealne drave. Isto je uinio i an-ak Ruso. A glumac, kako to kae Stanislavski, samo pravi partituru radnji; po njoj svira, a vi to onda prepoznajete kao Hamleta, Ofeliju, Trepljeva ili Don Kihota... "Od glumaca traite da budu to vie svoji", rekao je jedan engleski teoretiar. Svaka uloga je zanimljiva ukoliko je posebna i moja i najmanje je vano prikazati ovjeka; vanije je da kroz likove koje igramo ispriamo priu o revolucijama, o smjeni vlasti, porodinoj tragediji, o ivotu i smrti... Kako ste postali glumac?
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 5/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

Roen sam i odrastao u Vareu, u Bosni i Hercegovini. U srednjoj koli smo imali sjajnog profesora koji nas je uio da glumimo, da reiramo, da piemo. U varekoj biblioteci sluajno sam naletio na Sistem Stanislavskog; bio sam oduevljen. Knjigu sam zadrao; zapravo ukrao sam Stanislavskog. Znate, ako ima sree, ovjek se pronae, shvati da ga neto vue na tu stranu. Poslije gimnazije, doao sam na studije u Beograd i najprije upisao Filoloki fakultet, Grupu za jugoslovensku i optu knjievnost; istovremeno, poeo sam da glumim. U poetku amaterski, u "Krsmancu". Tamo sam, recimo, upoznao sjanog glumca, budueg reditelja, Ljubiu Ristia. Sjajnog glumca?! Da, da Ljubia je bio odlian glumac, bolji od svih, bolji od mene. U Jugoslovenskom dramskom pozoritu sam 1971. igrao u njegovoj diplomskoj predstavi, Buba u uhu; u onoj prvoj postavci. Nakon "Krsmanca", inilo mi se loginim da pokuam glumu na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Proao sam. Ipak, prvu godinu sam pauzirao Zato? Klasu je vodio profesor Minja Dedi koji mi, onako strog i agresivan, nije odgovarao. Ali, Dedi me je saekao na treoj godini i veoma mi pomogao da se opustim, da se otvorim, da savladam pojedine tehnike ta ste spremili za prijemni, sjeate li se? Molijerovog Tvrdicu i Hanu Oskara Davia. "im sam joj video prsa nad vagom kraj izloga Izmeu preseene narande i sapuna zavoleh je to je najlepa, zavoleo sam je stoga, to je sva bila hranjiva, sva kao usta puna" Poslije prijemnog, priao mi je Dragan Nikoli. "Momak, estitam!", rekao je. "Jedini si koji igra sa dve ruke!" Kau da na sceni glumci esto ne znaju ta e sa rukama. To je ogroman problem! Moj profesor Mata Miloevi u knjigama Moja gluma i Moja reija napisao je kako je, prilikom gostovanja Moskovskog hudoestvenog teatra u Beogradu 1922, gledao ehovljevog Galeba i kako je kasnije, u Akademskom pozoritu, docnijem "Krsmancu", pokuao da odigra Trepljeva po uzoru na Stanislavskog i MHAT. "Bili ste sjajni, gospodine Miloeviu", govorili su mu. "Ipak, ini se da ste se previe pridravali za namjetaj." Kada Stanislavski govori o "datim okolnostima" i "kad bi" To glumcu pomae da odabere partituru. "Kad bi" je uobrazilja; "date okolnosti" su okvir, koordinate u kojima se umjetnik kree. Nemogue je opisati to to glumac radi, koje asocijacije budi kod gledaoca, koje dubine, emocije, kakva se tu uda dogaaju. Zato ljudi iz pozorita izlaze ispunjeni i neku predstavu ili ulogu pamte, nose je kroz cio ivot. ta vi nosite? Nosim neke rumunske predstave sa ondanjih BITEF-a... Ili Krejine Tri sestre esto mislim da je gluma najvea umjetnost. Dodue, to tvrdi i Hegel. Drama je radnja, sukob. "U nj ratuje dua sa tijelom, U nj ratuje more s bregovima", kae Njego. To je svemir. Iz tog sukoba ne proizlazi nitavilo, nego harmonija. ta je u glumi harmonija? Gledate na filmu Dastina Hofmana: izaao je iz zatvora i namjerava da se osveti bivem prijatelju koji ga je potkazao policiji; trai ga; drama se zahuktava, mijenja mu se izraz lica, poinje da se znoji; biveg prijatelja pronalazi u automobilskoj radnji, prilazi mu i vi pratite sve u istom kadru taj strani unutranji sukob glavnog lika, njegove
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 6/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

promjene raspoloenja, psiholokog stanja Bezbroj puta sam gledao tu scenu Ne razumijem kako to uspijeva Zaista ne razumijete? Ne. Teko je razumjeti, znate Psihotehnika je kljuni pojam kod Stanislavskog: svjesnom tehnikom doi do podsvjesnog stvaralatva. Ili, kako kae Hamlet, dranje, sve sa svojom matom dovesti u sklad. To je idealan glumac. A takvoga nema. esto se kae kako je glumac samo ovjek koji reprodukuje tui tekst To nije tano. Karel apek je jednom rekao da reditelji i pisci misle da su najvaniji; ipak, biraju da im u komadima igraju najbolji glumci, jer znaju da bez njih nema dobre predstave. Kada napravi partituru radnji, kada posloi sve slojeve lika, glumac se trudi da svaki put to to preciznije odigra kako biste, to kae Didro, tano znali kada e krenuti suza i meni kao glumcu i vama kao gledaocu. To je izraunato. Suze dolaze iz glave. Ako nema glave, ako ona to nije dobro odabrala, posloila, uvjebala i izvela, daba ekspir, daba Molijer. Gledala sam vas i u pozoritu i na filmu; jeste li nekada dobili glavnu ulogu? Ne, pogotovu u poetku. Tek od svojih pedesetih sam poeo da igram vee uloge iz svjetskog repertoara, pa i vee uloge na filmu Glumcu nije cilj glavna, nego dobra uloga. Dok sam bio student, Voja Brajovi, Cvijeta Mesi, ja, naa klasa, u Jugoslovenskom dramskom pozoritu smo imali status "Bojanovih beba" Bojana Stupice? Tako je. Kao student sam, u JDP-u, u ekspirovom Koriolanu, igrao batovana. Neko bi rekao mala uloga. Meutim, sjutradan nakon predstave, stojei ispred pozorine oglasne table, osjetio sam da mi je neko priao s lea, uhvatio me, stegao i podigao. Bojan Stupica! "Vidi, jebem ti, koliko je vano igrati male uloge!", rekao mi je. "Svi me pitaju ko je taj mali, ko je taj mali Bravo!" U glumi, ali i u svemu to ovjek radi, nisu vane glavne uloge, nagrade, novac to je beznaajno; vana je izvrsnost! Pored Vojislava Brajovia i Cvijete Mesi, ko je jo bio sa vama na klasi? Ivan Laureni, Marko Nikoli, Vladimir Jevtovi Budui da sam godinu dana ranije poloio prijemni, na grupi nikoga nisam poznavao. Sjeam se prvog asa: najstariji i ve proelav, sa oevom akten-tanom u ruci, uao sam u uionicu; svi su ustali. Mislili su da sam profesor. Klasu je vodio Predrag Bajeti. Zvao me je najvei teoretiar privatne glume. ta to znai? To znai da sam sebi stalno neto mrsio u bradu, da se tekst koji sam izgovarao nije uo ni na metar udaljenosti, da je to to sam govorio bilo bez ekspresije i bunosti koju zahtijeva scena Igrao sam, recimo, u predstavi Kad su cvetale tikve i Bora Drakovi me je uvijek opominjao da govorim glasnije. Nisam mogao. U pitanju je tehnika koju sam tek kasnije savladao. Rusi su svoje oslobaanje od komunizma nazvali glasnost: doli su u stanje da konano progovore glasno, ozvueno, da ih cio svijet uje. Kada ste rekli da ste imali status "Bojanovih beba" Nas je u JDP doveo Bojan Stupica. Bio je sjajan, prodoran, svojeglav, autoritativan, imao svoju viziju Sve to kod drugih nije moglo, kod njega je bilo normalno. Jednom je u JDP primio nas etrdeset mladih glumaca. Strepjeli smo hoe li nas zadrati, ta e se dogoditi ako Stupica ode, pa smo, zahvaljujui intervenciji profesora Minje Dedia, u jednom trenutku odluili da ipak preemo u Beogradsko dramsko pozorite. Bio sam zaduen da tu odluku saoptim Bojanu Stupici. "Neka ue taj drekavac!", uo sam ga u hodniku kako govori sekretarici. Uao sam skrueno.
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 7/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

"ta je to, ta to ujem?! Prelazite u BDP?", pitao je. "Nude nam angaman, bojimo se da nam je ovdje nesigurno" "ta vam to nude, da ujem?" "Nude nam stalni posao i platu od pedeset hiljada." "E, pa ja vam nudim pedeset i pet! Je li u redu?" Naravno da je bilo u redu. Kasnije, kada je u maju 1971. Bojan Stupica umro, stvari su se iskomplikovale. U septembru je doao novi upravnik Milan okovi? Odmah je predloio da preemo u drugo pozorite. Otiao sam u Atelje 212. Pozvao me je Ljubomir Muci Draki. Hladan, cinik, ovjek koji se klonio mistifikacija... Iako sam 1977. iz Ateljea preao na FDU i tamo radio kao asistent do preseljenja u Sarajevo 1981, Ateljeu sam se uvijek vraao sa radou. ak i 1992, kada sam iz opkoljenog Sarajeva stigao u Beograd. Bez prethodne najave, bez proba, uletio sam u Mucijevog Cveara. "Hoe da igra", pitao me je. "Mogu, dok se ne vratim u Sarajevo", rekao sam. "Nee se ti nikada vratiti, zapamti!", nasmijao se. "Nego, hoe li da igra?" Bukvalno me je iz bifea uveo na scenu: drei tekst u rukama, naao sam se licem u lice sa Petrom Kraljem. Gledajui nas, Muci je uivao. "Vas dvojica se tako dobro krite", govorio je. "Igrate iz petnih ila, sa strau i to se osea." Koliko je glumcu vaan dobar partner? To je neobino vano. Glume nema bez razmjene, bez povezivanja. Branko Gavela je to zvao suigra. Sluao sam kako pojedini glumci tvrde da suigra nije vana, da na sceni ekaju lagvort i, kada izdeklamuju svoje, iskljue se; prisutni su, kau, samo mehaniki. A ja mislim da pravi glumci nikada ne prestaje da igra. Uta Hagen je svojevremeno nastupala na Brodveju i, shvativi da je napravila greku, nakon predstave je otila kod svog partnera u garderobu da bi mu se izvinila. "Izvinite, bila sam malo odlutala; mislila sam da ste zavrili svoje, pa sam..." "Duo, ja nikada ne zavravam", odgovorio je njen partner. "Igram dok ne padne zavjesa." Pored Ljubomira Drakia, sa kim ste jo voljeli da saraujete? Sa Zoranom Ratkoviem, recimo; kasnije, u Crnoj Gori, sa Milanom Karadiem... Naravno, volio sam ivka Nikolia. Nedavno sam na nekoj televiziji gledao insert iz ivkovih Oriinala i danas, poslije toliko godina, naprosto osjeam koliko mi je ovjek iza kamere blizak, koliko je drag... Priao mi je kako su ga u njegovoj Crnoj Gori omalovaavali, povreivali, dovodili u pitanje sve to je radio. E, a danas hoe da mu diu spomenik! Ne volim te posthumne parade; muka mi je od tog licemjerja. Kasnije, kada je bolest poodmakla, sa ivkom sam se esto viao u Budvi; znali smo da, bez ijedne izgovorene rijei, satima etamo gradom. Izmuen boleu, vie nije mogao da govori. Ali smo se i tada razumjeli... Igrali ste u gotovo svim filmovima ivka Nikolia? Jesam. Sjeam se, jednom sam ispred Hotela "Crna Gora" u Titogradu sreo ivka i njegovu suprugu Vesnu Peanac. ivko mi je rekao kako je, ugledavi me, na vrijeme "upozorio" Vesnu: "Bjei, eno ti mua!" I zaista, ne zna se u koliko sam filmova bio Vesnin mu. ivko je bio skroman ovjek, senzibilan, pomalo zatvoren u sebe. Veliki reditelj! Uopte, Jugoslavija je imala sjajne reditelje, glumce, pozorita, kinematografiju. Zahvaljujui poslu kojim se bavim, proputovao sam cijeli svijet; gdje god da smo otili, bili smo svjetska klasa, svuda priznati i uvaeni. A danas? Danas se grozno osjeam zbog naina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgian. Niste?
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 8/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

Ne. Iz te velike nostalgije, iz tobonje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zloini. Nostalgini smo, volimo tu zemlju, pa emo ubijati one koji je, po naem miljenju i naim kriterijumima, ne vole? Nemojte, molim vas! U Niijoj zemlji Danisa Tanovia itam vijesti i kaem: "Uh, bogati, kakvo sranje u Ruandi!" Eto, zamislite, i to sam izgovorio! A kod nas, u tom trenutku, jo gore: najvei broj ubica po kvadratnom metru! Tokom rata u Bosni, moja ena i ja smo sebe hvatali kako, idui Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo je l bi me ovaj granatirao, da li bi me ubio... Poeo sam da se bojim ljudi, da im ne vjerujem... Postao sam mizantrop! Ba mizantrop? Ba mizantrop! Gledao sam sa kakvom lakoom gaaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedune ljude... I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretravao sam ulicu, metak mi je prozvidao za desnom petom. "Snajper je bio postavljen na Hotelu Bristol", priao sam, nakon rata, prijateljima u Sarajevu. "Nije tano!", skoio je jedan moj kolega. "Nai nisu imali snajper!" "Jesu, jesu; i vai su imali snajper!", rekao sam. Kada je poeo rat... Da, bili smo u Sarajevu... Prvih etrdeset dana gotovo da nismo izali ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u na stan i sina i mene nasilno mobilisala. Sina sam kasnije nekako uspio da izvuem... Kako su vas mobilisali? Kako?! Rafal u vrata, a onda: "Neka izau svi mukarci!" Siao sam sa sinom. Ispred zgrade su ve bile okupljene ostale komije. "O, pa i ti si tu", prepoznao me je jedan od njih. "Ko ti je ovo?" "Sin", rekao sam. "Dobro, preite obojica na onu stranu." Svrstao nas je meu svoje, meu Srbe. ta da radim? Da viem da nisam Srbin?! Jer, nisam... Kako niste? Nisam! Naprosto, ne osjeam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture vie nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjanjavao sam se kao Jugosloven... Znate, ne bih vie nikoga da plaim sobom. ta sam? Nita! Ja sam ja, Boro Stjepanovi, ma kako da sam roen. Kod ekspira, to kae jedan kopilan. Svejedno... Nemam nacionalno osjeanje. Eto, znam da mi je etniko porijeklo crnogorsko: moji su iz Nikia Riani, nekakvi Ugrenovii starinom; jedni otili ka Risnu, drugi u Bosnu, trei u Rusiju. Ta ruska porodica je dala sedam generala. Ma ko da su, njima se ba i ne ponosim... ta se dogodilo kada su vas izveli iz stana? Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bonjake na drugu stranu. Sjeam se, Nikola upica ogroman, krupan ovjek u nekim razvaljenim papuama, magistar ekonomije, govori etiri strana jezika pobunio se kada su ga izveli: "Ja sam Jugosloven!", rekao je. "Neu sa vama!" Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smjeteni srpski magacini i komanda. Zaduili smo puke. "Napunite ih!", naredili su. Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: pucaj! Na koga?!
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 9/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

Eh, na koga!? Na Sarajlije, na komije, na prijatelje, na brau... "Samo prebacujte preko Miljacke!", vikali su. Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenake sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku... Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut. "Na koga da pucam, ovjee?!", pitao sam. "Pucaj slobodno!", odgovorio je komandir. "Reci da sam ti ja naredio." "Samo sam izvravao nareenja" tako su se od sopstvenih zloina branili i nacisti; tako se danas brane svi ti nai haki heroji. Jeste li pucali? U momentu sam uhvatio pogled svog sina: gledao me je preplaeno. Tek je bio poeo da ivi, tek napunio osamnaest godina... Prestravljeno su me gledala i etvorica komija... A nalazili smo se meu "naima", meu Srbima. udno, je l da? Shvatio sam da od mene oekuju da neto uradim, da ih nekako spasim. Nanianio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvi, i ostala petorica su uinila isto... I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate... Mogli smo ili da pucamo u neki prozor iza koga se kao i mi do prije sat, dva sluena i prestraena krila neka sarajevska porodica; ili da gaamo u dimnjak, sigurni da neemo nikoga ubiti. Nakon tog psihikog loma, odveli su nas na strau, na prvu liniju fronta. Stajali smo tu, na ovoj strani; svi ostali su bili tamo. S tim to sam navijao za one tamo. Za koga ste navijali? Za graane Sarajeva, za rtve koje su branile cjelovitu Bosnu. Pred poetak rata, potpisao sam Deklaraciju za jedinstveno Sarajevo, zbog ega me je napao taksista koji je, kao i njegove voe, htio da podijeli Sarajevo "kao Bejrut". Taksi stanica mu se nalazila ispred Hotela "Zagreb", gdje se okupljao vrh Srpske demokratske stranke. "ta hoe ona utva, onaj Boro Stjepanovi?!", uo je, rekao mi je, od njih. "Beograd mu je dao sve, a on potpisuje Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu!" A u Sarajevu, u cijeloj Bosni, preko noi su napravljene granice. Bosna je podijeljena i, u toj suludoj podjeli, moj brat je ostao na Dobrinji, u muslimanskom dijelu, ja na Grbavici, u srpskom. I onda je trebalo da idem na Dobrinju i pucam na brata?! "Ko ga jebe to je ostao kod Alije!", rugali su se ovi sa Pala. Znate li ta se dogodilo sa vaim komijama Hrvatima i Bonjacima koje su, kao i vas, srpske snage izvele ispred zgrade? Postali su roblje: odvoeni su u takozvanu radnu etu. Kao i moj brat... ta je radna eta? Naie kamion, pokupi vas i odvede na prvu liniju fronta da kopate ili rovove ili grobove. "ta da radimo, ubijte ih, to su vai! Znate da su vai. Ne bismo svoje izlagali na taj nain...", govorili su. Ko ih je vodio na prvu liniju fronta? Sve vojske su kupile: ako vas procijene kao Bonjaka ili Hrvata, odvodi vas srpska vojska; i obrnuto... Poto je odbio da uzme puku, moj brat je, kao i mnoge Sarajlije, morao u radnu etu. Kako ste uspjeli da oslobodite sina? Zahvaljujui sestri od tetke moje ene koja je za dvadeset i etiri sata napravila nekakva dokumenta koja su potvrivala da sam, kao, bolestan, nesposoban za vojsku, da je moj sin vojni obveznik Srbije, u Beograd pozvan na regrutaciju. To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks komande srpske vojske. Marko i ja smo otili kod komandanta.
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 10/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

"Ovo vam nita ne vrijedi", rekao je ulazei u dip. "Daba!" Sin me je pogledao... Taj pogled ne mogu da zaboravim... Onda smo otili kod zamjenika komandanta koji je odmah potpisao. "Slobodni ste!", rekao je. Obojica? ekajte!... Rekli su nam da moramo da proemo jo jednu provjeru. Poslali su nas na Lukavicu, gdje nas je opet doekao komandant sa poetka prie. Pored njega je sjedio komandir ete, otac djeaka koji je sa mojim Markom iao u kolu. "Marko je moda roen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu; uio je sa mojim sinom, znam!", rekao je bijesno. I to ba u trenutku kada se njegov ef spremao da potpie papir koji je mom djetetu obezbjeivao odlazak iz pakla. Komandant se dvoumio. Nekoliko puta je vadio olovku iz depa, a onda odustajao. utali smo i ekali. Kao pred giljotinom. "Evo ta emo", rekao je konano. "Sina emo ti pustiti, neka ide; ali ti, ti e ostati!" Ostali ste? Ostao. Mislio sam samo dijete da izvuem; u januaru je bio napunio osamnaest... Sjutradan sam njega i enu utrpao u neka kola, poslao ih, nadao sam se, na sigurno, u Beograd. Tamo su mi ivjeli tast i tata. Imaju potpisana dokumenta, izvukli su se, dobro je... "Pravo da ti kaem, ti papiri im ne vrijede mnogo", rekao mi je bezbjednjak iz ete. "Opti je haos, nita se ne zna. Svaka straa do Drine moe da ga skine sa autobusa i poalje ga u epu." Zato u epu? epa je bila najvee srpsko stratite. Mrtve i ranjene su dovozili kamionima... Bio sam oajan. Meutim, moja ena je, stigavi sa sinom na Pale, otila da kupi hljeb. Nismo ga vidjeli mjesec dana. Traei radnju, vidjela je helikopter koji je trebalo da krene za Beograd. "Izvinite", prila je pilotu, "ako ima mjesta, da li bismo sin i ja mogli sa vama?" "Prazan sam, gospoo", odgovorio je. "Ali..." ta ali?! Odluio je njegov kolega, oficir. "Pusti ljude, ovee! Prazni smo, ulazite!", nasmijao im se. U pola dva su stigli na Batajnicu. Kako ste saznali da su stigli? Bio sam pod utiskom razgovora sa bezbjednjakom. Ne javljaju se, mislim, nemamo kontakt; ko zna ta je... Veze su bile u prekidu... Ipak, histerino sam okretao beogradski broj: 322XXXX. Nakon bezbroj pokuaja, uo sam slab zvuk. "Zorica i Marko su krenuli za Beograd, stii e...", vikao sam u slualicu. "Stigli su, ve su stigli", prekinula me je tata i ispriala ta se dogodilo. Slualicu je preuzela Zorica. "Kako je tamo?", proaputao sam moleivo. Zapravo, traio sam da mi kae kako je u svijetu u kome ti na glavu svakodnevno ne padaju granate, u kome postoji nekakav ivot. Ili njegova imitacija. Guile su me suze... Nalazio sam se na mjestu gdje se bez prestanka pucalo, gdje se ginulo i gdje molite boga da barem na sekund zastanu, da ujete tiinu. Kada ste vi izali iz Sarajeva? Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima... "Hej, majstore, hoemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?", pitali su me. Nisam smio da kaem, iako sam znao da nikada nee biti snimljen ni jedan poten kadar o tom sramnom ratu, o toj sramnoj opsadi. Dramska struktura mora biti zasnovana na neem pozitivnom, herojskom; film bi trebalo neto da afirmie. ta ovo da afirmie?! Kako da snimite film veliajui sopstveni zloin?! Ne moe!
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 11/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

Ubrzo, ona ista roaka moje ene napisala je molbu koju su potpisali dekani tri sarajevska fakulteta, rektor, profesori svih vjera i nacija, u kojoj se od komande na Palama trai da mi dozvole da se sa svojim studentima prebacim u Beograd. Pismo je poslala Nikoli Koljeviu. Koljevia ste poznavali odranije? Nikolu Koljevia sam svojevremeno angaovao da, kao poznati ekspirolog, predaje na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, na kojoj sam bio i dekan i profesor. Sada sam ekao da me Koljevi pozove. Nije se javio. Nekako sam izmolio da me puste da odem kod njega na Pale, da pitam ta je sa mojom molbom. Sastanak sa Koljeviem zakazala mi je Mira Nogo sa kojom je moj brat nekada radio u Izvrnom vijeu BiH; kada je poeo rat, prela je na Pale. Nije u srodstvu sa slavnim prezimenjakom, Rajkom? Ne, ne... Mislim da nije. Mira mi je obezbijedila i prevoz do hotela u kome se nalazio Nikola Koljevi. Voza je bio odnekud sa juga Srbije, doao na Pale da se bori... Na njegovoj glavi sam prvi put vidio crvenu beretku. "Ratovao sam u Hrvatskoj, u Vukovaru", brbljao je. "Evo, sada i u Bosni, u Sarajevu... Ali, veruj, jedva ekam da pukne na Kosovu pa da se iptarima najebem majke." Koljevi me je primio hladno... U kakvim ste odnosima sa Koljeviem bili prije rata? Normalnim: nikada pretjerano bliskim, ali pristojnim. Sada kao da se trudio da mi stavi do znanja da sve to je nekada bilo vie ne vai. Pita ta se dogodilo. "Nita", kaem, "dobili ste, pretpostavljam, moja dokumenta... Znate, ipak bih da se bavim svojim poslom." U momentu sam shvatio da sam rekao nevjerovatnu glupost. "Svi bismo mi da se bavimo svojim poslom!", skoio je od stola kao oparen. "Ali, ta emo sa srpstvom?! Neko ovde mora da se bori za srpstvo! Nama dolaze ljudi sa svih strana sveta; jue je doao ovek iz Amsterdama, a vi biste da se bavite svojim poslom! Drugim reima, hoete da beite?" "Ma, ne, ne...", pravdao sam se. "Porodica mi je u Beogradu... Htio bih da izaem sa svojim studentima..." "Reili smo da zadrimo sve svoje vredne ljude", prekinuo me je nervozno. "U deset imamo zakazano Predsednitvo, izneu va problem, pa ta odlue! Javite se sutra predsedniku vlade." Ko je bio predsjednik vlade? Vjerujte da se ne sjeam... Koljevi mi je dao do znanja da je razgovor zavren. Do svijesti mi je doprlo da su me smjestili meu svoje "vredne ljude". Osjeao sam se bijedno. Da, pitao me je i da li imam jo nekog u Sarajevu. "Na Dobrinji mi je ostao brat sa porodicom". rekao sam. "I moj brat je ostao dole!", prosiktao je. "Nekoliko puta sam ga pozivao, obezbedio mu da izae, ali nije hteo. E, vie ne mogu za njega da odgovaram!" Inae, prije rata se znalo: Nikolica Koljevi tako su ga zvali bio je ameriki ak, doktorirao u SAD; njegov brat Svetozar takoe profesor Univerziteta poznati srpski nacionalista! E, sada je Svetozar odbio da izae iz opkoljenog Sarajeva; a Nikolica je otiao na Pale. Kako ste to razumjeli? Nikako! Samo se sjeam da sam, kada je krenula opsada Sarajeva, u mislima svakodnevno pisao pismo Nikoli Koljeviu. Zato ba njemu? Zato to nisam oekivao da e se pretvoriti u to; ipak smo se poznavali, rekao sam vam... I dok su moji sin i ena sa komijama silazili u podrum na ije smo prozorie, uvi da bi to moglo zadrati metke, bili postavili sunere ja sam ostajao u stanu; tanije u hodniku, jedinoj prostoriji u kojoj se kako-tako moglo ivjeti. Na zid sam bio dovukao plakar, na drugi biblioteku; knjige e nas, vjerovali smo naivno, zatititi od granata. E, tu, u tom
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 12/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

hodniku sam leao na dueku i itao ekspira. Ponovo u ga proitati, mislio sam; cijelog, vama u inat! Kome? Koljeviu, Paljanima, bezumnicima, ratu... Neka bombarduju, govorio sam sebi, ne mogu mi nita! itau ekspira i, sve i da poginem, neu biti na gubitku. Tako sam, itajui sa olovicom u ruci, doao do Mletakog trgovca, do ajloka, koga ovih dana igram... Jevrejine, ima pravo na svoji funtu mesa; to ti dozvoljava venecijanski zakon. I, kada ve insistira, uzmi je kae Porcija. Ali, ovdje pie i jo neto: ne smije proliti kap krvi. Jer, ako je prolije, visie! Taj dio sam bijesno podvlaio, u glavi piui pismo Nikoli Koljeviu. Zanimljivo, u hrvatskom prevodu se ne kae visiete, nego moliete boga da presudite sebi... Tako neto. Upravo se to dogodilo Nikoli Koljeviu. Naalost, ne zbog grie savjesti, to se zna... ta se zna? Zna se zbog ega se Nikola Koljevi ubio, kako, ko mu je donio pitolj... Ko? Radovan Karadi. Ali, ne bih to, pustite... Za razliku od ostalih Sarajlija koje su etrdeset i etiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izaao iz grada. Ipak, nikada neu zaboraviti naredbu Ratka Mladia; sluao sam je sopstvenim uima: "Rastresite im mozak! Rastresite im mozak!" Dakle, on meni i mom djetetu hoe da rastresa mozak. Zato? Tu sam valjda pukao... Zauvijek sam se distancirao... U tom smislu, donekle razumijem Emira Kusturicu: kao i mene Srbi, i njega su "njegovi" htjeli da posvoje. Nije se dao, ali je uao u drugu klopku... Mislite da je rije o upadanju u klopku? Vjerujete, iz mjesta bih preskoio tu temu. Nema se tu ta dodati. Sve je jasno... Mi smo dva svijeta. Nikada mi, recimo, ne bi palo na pamet da prelazim iz vjere u vjeru, niti da se diim bilo kojom vjerom; ne bi mi na pamet palo da postanem biznismen, da gradim gradove, da se viam sa Slobodanom Miloeviem, Vojislavom Kotunicom, Miloradom Dodikom, Ivicom Daiem... A nekada smo odlino saraivali... Igrali ste Cvikeraa u Sjea li se Doli Bel... Prije toga, u Bifeu Titanik... Emir Kusturica je bio bistar, pametan, izuzetno talentovan reditelj. I fer, korektan ovjek, vaspitan. Poslije Oca na slubenom putu, ponudili su mu mjesto redovnog profesora na sarajevskoj Akademiji. Odbio je. "Nema smisla da Boro Stjepanovi ostane vanredni profesor, a ja, njegov asistent, budem unaprijeen u redovnog", rekao je. Nakon snimanja, uvijek bi me svojim kolima vraao kui. Kasnije, Kusturica je iz Pariza Abdulahu Sidranu poslao otvoreno pismo u kome je objasnio zato Sidranu granate padaju na glavu, zato ih je zasluio... Smuilo mi se... Znate, tokom ratova na prostoru bive Jugoslavije, esto sam traio odgovor na pitanje zbog ega su jugoslovenski pisci i reditelji ispali tako loi, pogani ljudi... Hoete da kaete da glumci nisu? U tim gadostima je bilo najmanje glumaca. Zato? Jedan od kljunih elemenata glumakog talenta je saosjeanje; ne tugovanje nad sobom, nego: "ta je Hekuba njemu il on Hekubi da plae za njom?" Nita mu nije, ali on Hekubu razumije. E, to glumac moe. Veina ima tu plemenitu emociju i ona nas je, po mom miljenju, sauvala, pomogla nam da ne ispadnemo gadovi. Uostalom, zar jedan glumac-amater nije dao svoj ivot branei komiju muslimana? Govorim o Trebinjcu Sranu Aleksiu. Jeste li, nakon rata, nekada razgovarali sa Emirom Kusturicom?
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 13/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

Ne. Poslednji put smo razgovarali negdje 1991, pred njegov put u Ameriku, kada mi je, kao jedine autentine glumce, u nebesa dizao naturike. Rastali smo se negdje kod knjiare "Svjetlost"; nakon nekoliko koraka, uo sam kako vie za mnom: "Ej, ne rekoh ti ko mi igra u filmu! Doni Dep i Fej Danavej!" A, mislim se, to ne uze nekog naturika ako su toliko dobri? Kasnije, sluajno, u Herceg Novom sam ga vidio kako mi ide u susret; brzo sam zabio glavu u izlog, a on je naglo poeo da objanjava neto ovjeku koji je iao pored njega. Oito, obojica smo htjeli da izbjegnemo susret. I onda, krajem devedesetih, vidio sam ga na otvaranju obnovljenog Crnogorskog narodnog pozorita. Iako sam vodio prvu i jedinu glumaku kolu u Crnoj Gori, kao prvi profesor glume, dobio sam mjesto na treoj galeriji. Za razliku od mene, Emir Kusturica iako u to pozorite nikada nije uao govorio je na otvaranju. Druio se sa tadanjim politikim establimentom, moda zato. Poslije je organizovan prijem, ali sam Mladena Nelevia zamolio da me obavijesti kada Kusturica izae iz prostorije da bih mogao da uem. Zato? O emu bismo nas dvojica imali da razgovaramo?! Dodue, volio bih nekada da popriam sa nekim ko misli drugaije, ko vjeruje da je nacija sve i svja. Imam isjeak iz sarajevskog "Osloboenja", saoptenje SDS-a za Banjaluku: "Brao Srbi, niko nas ne voli, ali svi nas se boje!" ekaj, bog te tvoj! ovjek koji kae da ga niko ne voli, a da ga se svi plae, ko govori u tim apsolutnim kategorijama, taj je, u najboljem sluaju lud. Ili Nikolica Koljevi: "Sve je prolazno samo su nacije vene!" Jadni moji oboavani stari Grci, gdje su oni? Nema ih! Kako su nestali ako je nacija vjena? Ko to moe da ugrozi vjenost? ta se dogodilo nakon razgovora sa Nikolom Koljeviem? Kako ste konano stigli u Beograd? Jutro nakon susreta sa Nikolom Koljeviem, u hotelu na Palama sreo sam premijera Republike Srpske kome smo, skrueno i snishodljivo, prili Mira Nogo i ja. U ruci sam nosio dva papagaja Miu i Peru koja sam iznio iz svog sarajevskog stana i kutiju za cipele punu disketa sa biljekama iz kojih e kasnije nastati moje knjige Gluma I, II i III. To ste iznijeli iz svog doma? To! ena i sin su uzeli zamorca i kompjuter, ja te dvije kutije... Premijer nije bio naroito raspoloen za razgovor. "Gospodine predsjednie, da vas upoznam: ovo je na poznati glumac, Boro Stjepanovi...", poela je Mira. Pruio sam mu ruku. Nije je prihvatio. "Znam sve", rekao je, ne pogledavi me. "Napraviemo... Slobodni ste!" I, zaista, paljanski ministar pravde mi je, na haubi svog automobila, ubrzo potpisao papire kojim mi je odobren rad na pravljenju Srpskog narodnog pozorita RS, data dozvola za angaovanje glumaca, putni nalog za Srbiju, dnevnice... Dali su vam i kola ili... Poto su sa mnom na put krenuli i paljanski novinari-propagandisti koji su imali zadatak da po Srbiji "ire istinu o ratu u Bosni", da prikupljaju donacije, krenuli smo kolima. im smo preli Drinu, zastali smo u nekoj kafani da se odmorimo, da popijemo kafu. "ta to radite, Bosanci, to ste se posvaali sa komijama i braom?", doekao nas je gazda kafane. "Dajte, mirite se! Nema to smisla..." Slino je bilo i u Rumi: doao je mjetanin, raspitivao se ta se dogaa u Bosni, pitao jesmo li normalni. "Rumu je skoro posetio nekakav pop po kome su graani bacali cvee", priao nam je. "Srbin sam ali, znate li ta sam tog momenta osetio? Osetio sam da to ne oseam; nije to moje..." "To je Srbija!", rekao sam trijumfalno svojim saputnicima. "I, gdje ete vi..." Bili su zgranuti. Eto, tako sam izaao. Polovinu onih dnevnica sam uzeo za sebe, a polovinu sam ostavio Miri Nogo da odnese mom bratu Duku... Je li i on izaao?
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 14/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

Nije, poginuo je... Od srpske granate. A na nekom srpskom sajtu pie kako je moj brat bio rtva muslimanskog terora u Sarajevu. Zamislite koji je to cinizam! Njegova ena i dvije keri jedna sedamnaest, druga pet godina do Dejtona su ostale u Sarajevu. Doivjele su uas, ikaniranje. Ranjenog Duka su odvezli na Koevo, u bolnicu, a onda odmah operisali. Njegovoj eni su rekli da ide kui, da ne eka. "Doite ujutro..." Sjutradan ga nije nala u sobi. "Gdje je?", pitala je. "Nema!", rekao joj je doktor. "Uspjeno je operisan, bio prikljuen na vjetaka plua, a onda su vai sa Pala iskljuili struju." "Nai?! Koji nai?! Koji su to nai?!", vikala je moja snaha. Uzalud. Od tog momenta, jo vie se gnuam svrstavanja meu "vae" i "nae"... Ja sam niiji! Kakva je to pozicija? Predivna. Izolovanost i samoa su mnogima nepodnoljivi; naprosto, ljudi imaju potrebu da se multipliciraju u nekakvu masu, u "mi"... "Mi" je ono pomou ega egzistiram. Ne u smislu neidentifikovane gomile, nego u smislu neposredne veze individua. Samo to priznajem. Moj brat je, inae, mogao da izae iz Sarajeva; obezbijedila mu Mira Nogo. Ali, odluio je da ostane... A vi? Kako ste sebi objasnili to da iz Sarajeva dolazite ba u Beograd? Ne znam, vidite... Bilo je i onih koji su mi to zamjerili. im sam doao, Petar Lukovi me je pozvao da za Vreme napiem tekst o Sarajevu. Pisao sam o Beograanima koji su se udili i nikako nisu mogli da shvate ko to puca po Sarajevu! Naalost, i danas, poslije svega, mnogi to odbijaju da shvate... Znam... Redakcija "Vremena" je mom tekstu dala naslov: Ko to tamo puca! Naravno, bilo je i drugaijih primjera: beogradski glumci su, u znak protesta protiv granatiranja Sarajeva, sjeli ispred Jugoslovenskog dramskog i blokirali ulicu Marala Tita. To je bila velika hrabrost. A moj dolazak u Beograd... Bio je to izbor izmeu dva zla. Mogao sam ili da ostanem u Sarajevu i pucam na svoje sugraane ili da odem u Beograd koji je one koji pucaju instrumentalizovao. Ne znam... Bilo je valjda logino da odemo kod tasta i tate... Kasnije su doli i moji roditelji; bilo nas je kao Vilotia. Jednom je moj otac, itajui novine, zamiljeno promrmljao sebi u bradu: "Vidi, pokazalo se: svaka ptica svome jatu." To me je razbijesnilo. Zato? "Kojem si ti to jatu doletio?", pitao sam ga. "Ko je tvoje jato?" "Ih, kojem jatu?! Pa, srpskom, jebo ga ti!" "Nisi ti doao Srbima, doao si meni! Ni sam nisam doao Srbima, niti u Beograd; doao sam tastu i tati. Da su u Zagrebu, iao bih u Zagreb. Da sam se zatekao u Pritini, doao bi u Pritinu. Ne bi iao Albancima, nego meni!", govorio sam sve vie padajui u vatru. "Uostalom, jesu li Jelena i Ivana tvoje jato?" "Jesu, ta me pita gluposti? ed sam im..." "E, pa nisu, ako gleda na taj nain. Njihova baba je Barbara, a majka napola Hrvatica. Jesu li one tvoje jato?", ponavljao sam. "Jata su! I zato ja uopte sa tobom o tome priam?!", rekao je, odmahnuvi rukom. ao mi je to majci nikada nisam uspio da objasnim da njenog sina nisu ubili muslimani, nego Srbi. Kako je poginuo va brat? Pekli su hleb iza zgrade... Bili su izali... Brat se tokom rata izvjetio, pravio je odlian hljeb... Pala je granata...
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 15/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

I onda taj idiotizam da su muslimani sami na sebe pucali, da su rtvovali ljude da bi napakostili srpskoj strani. udo jedno kako su Srbi, svako put kada bi granata promaila cilj, priznavali da je njihova; kada bi pogodila, onda su "muslimani napravili pokolj"! Jeste, brate, bio sam tamo, vidio sam kada ste gaali i ubijali! A majka nije vjerovala. Branila se, do smrti... "Verujem ti", rekao mi je jednom moj profesor sa Akademije, Bata-dua Mihajlovi, "ali to ne smem sebi da priznam. Jer, ako bih priznao, morao bih da zakljuim da smo najgori narod na svetu." "Bato, ne govorim o narodu!", rekao sam. "Rije je o konkretnim ljudima, sa imenima i prezimenima!" Koliko dugo ste ivjeli u Beogradu? Godinu i po, tako... Kada sam vidio da se uskoro neu vratiti u Sarajevo, bio sam odluio da idem u Crnu Goru. Onda su me pozvali sa Cetinja i rekli kako planiraju da osnuju fakultet dramskih umjetnosti; pitali su da li bih im pomogao. Tako sam otiao. Obeali su mi stan... Kasnije sam crnogorskog ministra kulture pitao ta je sa obeanjem. Slegao je ramenima. "Dakle, prevarili ste me?", pitao sam. "Prevarili!", odgovorio je. Pokajali ste se to ste doli u Crnu Goru? Ne, nisam... Zanimljivo, kada sam iz JDP-a preao u Atelje 212, svi su se udili, pitali jesam li lud; isto se dogodilo kada sam napustio Atelje i postao asistent na FDU, kada sam iz Beograda otiao u Sarajevo ili iz Sarajeva na Cetinje... Mislili su da padam, da idem nadolje. Ne, nisam to doivljavao na taj nain. Moda tako djeluje iz te "mi" vizure. Vjerujem da sam uvijek odlazio na bolje, za veim izazovima. Najzad, u meuvremenu sam uradio knjige o glumi... A da li sam se pokajao? "O, da mi je ne misliti na to!", kae Hamlet. O emu ne elite da mislite? Da mi je ne misliti da sam ikada radio u toj koli na Cetinju! Kau da se neki crnogorski ministar spoljnih poslova svojevremeno raspitivao ko vodi cetinjsku Akademiju, ko sam, odakle... Rekli su mu da sam jedan od najboljih u toj oblasti na prostoru bive Jugoslavije. "teta to nije na!", rekao je. I, kada bolje razmislim, skoro sve to sam radio na Cetinju bilo je protiv mojih principa. Trudio sam se, recimo, da na Akademiju, kao obavezan predmet, uvedem lutkarstvo, vjerujui da se bez njega gluma ne moe savladati. Naime, kada se zavjesa spusti, glumac eli da kae evo, nisam lik koga sam do prije pet minuta tumaio; majstor sam koji ga je, zahvaljujui svom talentu, takvog napravio. E, to je lutkarstvo! Ima li boljeg dokaza da je va proizvod izvan vas? Jedva sam uspio da taj predmet uvedem, a onda, im sam otiao u penziju, ukinuli su ga. I mislite da se zbog toga pobunio neko iz jedinog lutkarskog pozorita u Crnoj Gori? Sigurna sam da nije. Uostalom, ko bi se usudio da se suprotstavi toj sili, tom udu od talenta koji ve due od decenije vlada crnogorskom kulturom?! Naravno da nisu. Predmet lutkarstvo je ukinut i u Sarajevu... Zato se, nakon rata, niste vratili u Sarajevo? Nisam htio. Iako su mi vratili stan. "Neu", rekao sam. "Vie ete me voljeti ako sam daleko. Pored toga, kada bih se vratio, bojim se da biste svi morali jednu stepenicu nie. Svima sam vam ve bio i profesor i dekan." A tokom rata sam pisao pisma, slao pakete... Sa nekima od prijatelja sam se uo radio-stanicama... Tako sam saznao za brata... Zapravo, nisam direktno... Kako ste saznali?
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 16/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

Imao sam predstavu u Ateljeu... Te 1993. smo kasno zavrili sezonu, negdje estog, sedmog jula... Nakon predstave, poalio sam se Voji Brajoviu, mom drugu sa klase i kumu, koji mi je, kao i Dejan Mija, tada mnogo pomagao: "Vojo, ve tri dana zaredom iz ista mira plaem... Nita, samo plaem..." Rekao je da doem kod njega, da se javim da malo popriamo, da izaemo... U JDP-u su, sjeam se, radili epana Malog... Poslije predstave sam doao kui. Vidim gori svjetlo; moj sin sjedi na tom kauu na kome sam svake noi plakao. ena je, ne pozdravivi me, samo protrala kroz antre i nekud pobjegla... Gledao sam Marka, pitao ta je bilo. "Javljala se Jelena", promrsio je. Jelena je starija erka mog brata. "I?", pitam. "Duko je ranjen... Prevezen je u bolnicu... Operisan..." "I?", pitam gotovo moleivo. Iako znam... "Nita... Eto..." Koliko je godina imao va brat? etrdeset... Poeo sam da utiram stvari... Izletio sam van... etao... Kalemegdan, Slavija, Kalemegdan, Slavija... Plakao sam... Te noi sam se sjetio: poslednjeg vikenda pred rat, kod mene su bili tetka i Duko; komentarisali smo situaciju u Bosni, u Jugoslaviji... "Trebalo je uvaiti srpske argumente", rekli su. "ta uvaiti?! Kakve argumente?!", vikao sam. "Imaju li Srbi vlast u ovoj optini? Imaju! I, ta hoe? Da idu u umu i pukama osvajaju ono to ve imaju?!" "Ako se ne usvoje srpski predlozi, zaratie se", rekao je Duko. "Pa, neka se onda i zarati!" "Lako je tebi da to kae", brecnuo se. "Jer, kakav si, ti e se izvui, a ja, ja u ostati da poginem!" Eto, to se i dogodilo. Taj bol, ta bespomonost strano ponize ovjeka... Znate... Znam... Moj brat je nekoliko godina leao u sarajevskom parku. Da bismo ga prenijeli na Koevo, morali smo da platimo pet, est hiljada maraka. Kako su samo bili razradili tu industriju smrti! Danas lei na ateistikom groblju. Iznad njega su Davorin Popovi i Mirza Delibai. Eto, bar je u dobrom drutvu. I, onda vi mene pitate... Bosna je... Rekao sam: nemojte mi vie nikada govoriti o dobroti nas Bosanaca... Vidjeli smo... I kasnije... ta ste kasnije vidjeli? Kada smo Duka prenosili na Koevo, komije kod kojih je moja snaha godinama ostavljala svoju djecu na uvanje, nalakeni na prozor, prokomentarisali su: "Jedan etnik manje!" Ili, kada su se, poslije rata, njegove erke vratile u Sarajevo i pokuale da dobiju neku bijednu oevu penziju, slubenik u optini ih je vratio, rekavi kako nee da potpie "etnikuama". Trebalo bi da se stidimo... Svi! S tim to je, ma ta inio, uvijek i zauvijek u pravu onaj kome su na glavu padale granate, a ne onaj ko ih je ispaljivao. Davno sam predloio da se u Bosni, umjesto svih postojeih praznika, uvede praznik stida. Tog dana da se svi samo stidimo i da svako iznosi svoje razloge za stid. Koji su vai razlozi za stid? Uvijek mislite da ste mogli da uinite vie... A niste... Poslednjeg vikenda pred rat, dok su se ljudi skupljali oko Baarije, drali se za ruke pokuavajui da sprijee sukob, otiao sam na svoje imanje iznad Sarajeva; morao sam da sadim kruke. I ljive. Niste vjerovali da e doi do rata?
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 17/21

10. 08. 2012.

Depo Portal - Kako sam PUCAO na SARAJEVO

Ne, nisam vjerovao da e se zaratiti. Kako to moe?! Bosna je to! A moglo je... I to ba onako... I, kaem vam: nikada se nakon ovoga rata nee pisati drame kakve su pisali moji stari Grci! U Poetici, Aristotel kae da pjesnik mora ivo, do potankosti da zamisli priu i da je dri u glavi; on navodi primjer dramatiara koji je, zaboravivi da mu se "linosti vraaju iz hrama", upropastio sopstveni komad. E, ovi su zaboravili na sve: na estitost, potenje, junatvo, na moral. Zato su sve upropastili. Najvie nae ivote. U grkim tragedijama ete nai: "Kuku, ta smo im uradili!" Trojancima, Hekubi, roblju... Kuku, kako smo im razruili grad, kako smo im ubijali sinove, mueve, brau, kako smo im sestre i majke vodili u roblje, pretvarali ih u kurve... E, kada svi ti veliki Srbi, Hrvati, Bonjaci dou do tog nivoa da kau kuku, ta smo im uradili... Mislite da je tako neto uopte mogue? Da, u pravu ste. Teko... Naalost, vrlo teko! Vreme/DEPO PORTAL - BLIN/a.k. Povei preko diggfacebooktwittergoogledelicious

Preporui

Poaljite Dodaj komentar

55 ljudi preporuuje ovo. Budi prvi od svojih prijatelja.

Objavi na Facebook-u Irfan Karagic kola uenika u privredi-UP

Objaviti kao Mesud adinlija (Niste Vi?)

Komentarii

Koga ovaj intervju moe uopte ostaviti ravnodunim? Odgovori Svia mi se Pratite objavu prije 6 min. Ja Volim Klju Kljuc NO COMENT Odgovori 3 Svia mi se Pratite objavu prije 2 sati Glavni/a komentator/ica Luxembourg

Jasmin Mulahusi Odgovori

F acebook drutv eni dodatak

Kadaif@ istina boli, pogotovu kada se ona ne moe prikrivati kao nekada. Zdra'o :) 2 Svia mi se Pratite objavu prije 7 sati

Kultura
Kako sam PUCAO na SARAJEVO Bh. film 'Djeca' dobio glavne nagrade za reiju i najbolju ensku ulogu Umjetnik Erol olakovi performansom ianja odaje poast Tomislavu Gotovcu Na proslavu 40. roendana Mostarskih kia dolaze ola, Kemo, Pero Zubac i Mio Mari Baarija-Katedrala: 38/0, Katedrala-Banka: 16/0, Banka-Predsjednitvo: 102/0, Predsjednitvo-Marijindvor: 38/1... Odrana predstava 'Kako Vam Drago' u adaptaciji srednjokolaca i studenata grada Mostara 'Djevojka s IPANEME' napunila je PEDESET godina
depo.ba/kultura/kako-sam-pucao-na-sarajevo 18/21