Filmska gluma 2

SADRŽAJ

Važnost glume za film.....................................................................................................................3

Cilj glumca.......................................................................................................................................4

Razlike između pozorišne i filmske glume......................................................................................6

Tipovi glumaca................................................................................................................................9

Podjela uloga..................................................................................................................................10

Zaključak........................................................................................................................................13

Literatura........................................................................................................................................14
 Filmska gluma 3

VAŽNOST GLUME ZA FILM

Mi smo zapravo samo veoma sofisticirani rekorder čiji je

posao snimiti događaj koji moraju kreirati glumci. Nije
bitno koliko ćete dobro snimiti nešto; ako je događaj loš
onda imate odličan snimak lošeg događaja. Dakle,
krucijalni element je glumac.

Mark Rydell, režiser

Kada želimo pogledati neki film, prvo pitanje koje inače biva postavljeno nema veze sa
režiserom ili direktorom fotografije, već sa glumcima: Ko glumi? Ovo je prirodno pitanje, jer je
umijeće glumca na filmu najjasnije vidljivo. Ono što glumac radi u filmu plijeni najviše naše
pažnje i često zasjeni bitan rad režisera, dramaturga, direktora fotografije, kompozitora muzike i
ostalih umjetnika čiji je doprinos također važan za film.

Uprkos našoj tendenciji da usmjerimo pažnju na glumca, generalno mišljenje kritičara i režisera
je da uloga glumca za film nije najvažnija, već je samo jedan od bitnih elemenata koji doprinose
jednoj većoj estetskoj cjelini – filmu. Alfred Hitchcock kaže:

Film nema veliku potrebu za virtuoznim glumcem koji igra direktno

publici snagom svog talenta i ličnosti. Glumac na ekranu mora biti
mnogo plastičniji; mora se predati i dozvoliti režiseru i kameri da
ga koriste.

Za režisere je jako važno imati dobre glumce. Odlična replika koju izgovara loš glumac neće
postići željeni efekat. Prosječan glumac će proći nezapaženo ako igra neku prosječnu ulogu, ali
dobar glumac, baš kao i dobar fotograf, u stanju je učiniti da i najružnije izgleda prelijepo.

Glumci su također važni za uspjeh jednog filma, jer su upravo glumci ti koji privlače mase. Ono
što komanduje centrom naše pažnje su ljudi na ekranu, a posebno njihova lica. Glumački
doprinos filmu je jako bitan, jer je to najživlji, ljudski sastojak filma na koji gledaoci prirodno
najviše reaguju.
 Filmska gluma 4

CILJ GLUMCA

Krajnji cilj svakog glumca trebao bi biti da nas potpuno uvjeri u ono što njegov lik radi i govori.
Kako bi postigli ovaj cilj, glumci moraju razviti ili biti nadareni sa nekoliko talenata. Prvo,
moraju biti sposobni da izraze iskrenost, istinitost i prirodnost na način koji će učiniti da nikad ne
budemo svjesni da oni glume nekog lika. Možemo reći da dobra gluma mora izgledati kao da
uopšte nije gluma.

Ponekad glumci postignu prirodnost pomoću trikova. Znajući da Ratso Rizzo

(lik kojeg Dustin Hoffman igra u Ponoćnom kauboju) šepa, kolega glumac je
posavjetovao Hoffmana kako da šepavost učini čvrstom i dosljednom –
„Kada uspiješ šepati onako kako želiš da tvoj lik šepa, zašto ne staviš kamen
u cipelu? Nikad nećeš morati razmišljati o šepanju. Bit će tu i nećeš se morati
brinuti o tome.“
Ratso Rizzo
Glumci koriste slične trikove kako bi kreirali prepoznatljive osobine za svoje likove i kako bi ih
učinili dosljednima, ali dobra gluma zahtijeva više od trikova. Kako bi stvorili iskrenost koju
duboke, kompleksne i zahtjevne uloge traže, glumci moraju biti spremni izvući najprivatnije i
najdublje skrivene karakteristike svog unutarnjeg bića. Kako režiser Mark Rydell (koji je
prethodno bio i glumac) kaže:

Smatram da je gluma najhrabrija profesija koja postoji. Glumac mora ostati

ranjiv. Cijeli proces učenja glume traži svojevrsno guljenje izolacije koju
gradimo još od perioda kada smo djeca, kada smo nevini i izloženi
opasnostima. Glumac mora izbrusiti svoja osjećanja i ranjivosti. Mora biti
spreman da okolnosti, događaje i odnose koje ima sa ostalim glumcima
ostavi po strani. Smatram da svaki put kada vidimo odličnu glumu na filmu,
to bude zato što je neki glumac bio dovoljno hrabar i dopustio nam da
provirimo unutra; da vidimo neku veoma ličnu, privatnu tajnu koju ima.

Glumci također moraju posjedovati inteligenciju, maštovitost i osjetljivost, kao i dobar uvid u
ljudsku prirodu koji je neophodan za potpuno razumijevanje likova koje igraju – njihovih
unutrašnjih misli, motivacija i emocija. Pored toga glumci moraju imati sposobnost da ove stvari
ubjedljivo izraze kroz glas, pokrete tijela, geste i facijalne ekspresije tako da to izgleda prirodno
za situaciju u kojoj se lik našao. I glumci moraju zadržati iluziju o postojanju njihovih likova sa
potpunom dosljednošću, od početka do kraja. Također je bitno za glumce da drže svoj ego pod
 Filmska gluma 5

kontrolom, kako bi mogli vidjeti svoje uloge iz odgovarajuće perspektive koja neće poremetiti
dramsko djelo kao cjelinu.

Glumački veteran Michael Caine daje sljedeću definiciju glumčevog ultimativnog cilja:

Ranije sam rekao da sam kada sam glumio pokušavao biti ta osoba. Kada
gledate film, ne biste trebali reći „ovo je loša igra lošeg glumca“ ili „ovo je
odlična igra odličnog glumca“. Ako radim svoj posao pravilno, trebate reći:
„Vezan sam za ovu osobu i nemam pojma da je neki glumac tu.“
Dakle, zapravo pokušavam pobijediti sebe sve vrijeme. Nikad ne trebate
vidjeti glumca; nikad vidjeti kako se točkovi okreću.

Ako je cilj glumca da potisne svoju vlastitu ličnost i postane druga osoba na ekranu, glumac
mora naučiti da se ponaša refleksno i prirodno kao ovaj novi lik. Iako postoji mnogo suptilnih
varijacija u načinima na koje se glumci pripremaju za uloge, generalno biraju jednu od ove dvije
tehnike kako bi razvili cjelovite, uvjerljive karakterizacije – unutrašnji pristup ili vanjski pristup.

Vanjski pristup zahtijeva da se glumci počnu ponašati onako kako lik nalaže, pa to s vremenom
počne prodirati unutra. Metod Stanislavskog vas uči da krenete obrnuto, iznutra ka vani. Počnete
sa sjećanjima i osjećanjima, i ta sjećanja počinju uticati na vaše ponašanje – unutrašnji pristup.

Drugim riječima, neki ljudi će prvo početi šepati, a tek onda se vratiti i pokušati shvatiti zašto
šepaju. Drugi ljudi moraju razumjeti zašto šepaju prije nego što počnu šepati.
 Filmska gluma 6

RAZLIKE IZMEĐU POZORIŠNE I FILMSKE GLUME

Gluma za film i gluma na sceni imaju zajednički cilj, glavne odlike i potrebne vještine, ali
postoje važne razlike u glumačkim tehnikama koje se traže za ova dva različita medija.
Primarna razlika je u relativnoj razdaljini između glumca i gledaoca. Kada glumi u pozorištu
glumac mora biti siguran da ga svaki član publike može jasno čuti i vidjeti. Zbog toga, glumci na
sceni moraju konstantno biti glasni, praviti geste koje su očite i jasne, i generalno se kretati i
govoriti na način koji će učiniti da ih i najudaljeniji član publike može jasno čuti i vidjeti. To nije
problem u manjem potorištu, ali što je veće pozoriše i udaljeniji gledalac u zadnjem redu, toliko
veći pokreti moraju biti. Zbog prilagođavanja veličini teatra, kvalitet i iskrenost igre često pate
jer glasniji tonovi i velike geste vode ka generaliziranoj formi i stilitizaciji. Blage, suptilne
intonacijske varijacije su sve manje primijetne kako se razdaljina između glumca i publike
povećava.

Ovaj problem ne postoji kod glume na filmu jer je gledalac na najboljoj mogućoj lokaciji kako bi
čuo i vidio glumca. Zbog mobilnosti mikrofona koji se koriste za snimanje filmova, glumac na
filmu može govoriti tiho, ili čak šaptati, sa punom sigurnošću da će publika čuti svaku riječ koju
kaže, kao i najsuptilnije glasovne varijacije koje napravi. Isto vrijedi i za facijalne ekspresije,
geste i pokrete tijela, jer u krupnim kadrovima čak i najsuptilnija facijalna ekspresija bude jasno
vidljiva i najudaljenijem gledaocu. Mobilnost kamere se dodatno pobrine da gledaoci vide scenu
iz najboljeg ugla. Zbog toga filmska gluma može biti, i zapravo treba biti suptilnija i suzdržanija
od glume u pozorištu.

Glumac Robert Shaw je ove razlike objasnio ovako:

Evo u čemu je razlika: Na sceni, glumac mora dominirati publikom.

Ne mora razmišljati kao što mora kada je ispred kamere. Gluma u
pozorištu je umjetnost dominacije. Filmska gluma je umjetnost zavođenja.

Ovo ne znači da je filmska gluma manje zahtjevna od pozorišne glume. Filmski glumac mora biti
ekstremno pažljiv u svakoj gesti i riječi jer kamera i mikrofon ne opraštaju pogreške i okrutno ih
otkrivaju, posebno u krupnim kadrovima. Zato što su potpuna iskrenost, prirodnost i
samokontrola podjednako veoma važni, jedan pogrešan pokret ili neiskrena gesta, replika koja je
izgovorena nedovoljno uvjerljivo, previše uvjerljivo ili izvan lika dovoljna je da sruši iluziju
stvarnosti. Zbog toga, najuspješniji filmski glumci posjeduju ili mogu prirodno pokazati zaista
iskrenu ličnost i nekako nam se čini da su potpuno svoji, bez samosvjesnosti ili osjećaja
 Filmska gluma 7

suzdržanosti. Ova rijetka kvaliteta generalno ovisi koliko o prirodnom talentu, toliko i o
napornom učenju i vježbanju.

Mana glume na filmu je to što glumci igraju svoje uloge u nekontinuiranim dijelovima, za
razliku od kontinuiranog slijeda scena s kojim se susreću pozorišni glumci, koji igraju jednu
scenu za drugom hronološki. Tek kasnije, u procesu montaže filma se dijelovi sastavljaju pravim
redoslijedom. Iz ovog razloga imati isto stanje uma, raspoloženje i glumački stil postaje problem
za glumce. Na primjer, glumci od kojih se traži da govore dijalektom koji je mnogo drugačiji od
njihovog ličnog, prirodnog načina govora mogu imati probleme sa ponovnim korištenjem
identičnog dijalekta dvije sedmice kasnije. Taj problem ne bi imali u kontinuiranoj igri kakva je
ona na pozorišnim daskama, ali očita prednost se također javlja iz ove razlike. Igra glumca na
filmu može biti mnogo savršenija nego što može biti igra glumca u pozorištu, jer montažer i
režiser mogu izabrati najbolje i najuvjerljivije odigrane kadrove od nekoliko njih kojima je
snimljen isti događaj. Na taj način film postaje kontinuirana serija najboljih performansa.

Još jedna otežavajuća okolnost kod filmske glume je ta da glumci nemaju direktnu vezu sa
publikom kakvu imaju glumci u pozorištu i zbog toga filmski glumci moraju igrati za imaginarnu
publiku. Filmski glumci ne mogu crpiti inspiraciju iz reakcija publike dok igraju, već ona dolazi
od režisera, ekipe filma i činjenice da je ono što će odigrati mnogo trajnije od onoga što igraju
glumci na sceni.

Film je također većim dijelom više fizički medij nego pozorište, tj. filmski glumci moraju
koristiti mnogo više neverbalne komunikacije nego što moraju glumci u pozorištu. Ljudsko lice
ima nevjerovatno kompleksnu strukturu, koja mu pruža mogućnost da pokazuje mnogo emocija
kroz blage promjene položaja usta, očiju, očnih kapaka, obrva i čela. Ta ekspresivnost ljudskog
lica objašnjava još jednu bitnu razliku između filmske i pozorišnje glume – veći fokus filmske
glume na reakcije nego na akcije. Kadar reakcije postiže svoj dramatični efekat kroz
prikazivanje toga kako lik reaguje na dijalog ili neku radnju kroz krupni kadar. Glumčevo lice
kroz kratko vrijeme koliko je prikazano mora suptilno pokazati odgovarajuću emocionalnu
reakciju. Neki od najsnažnijih trenutaka u filmu su građeni na toj „facijalnoj glumi“. Glumac
Michael Kaine objašnjava:

Na filmu ne možete igrati samo kretanjem i pričanjem sve vrijeme. Ljudima

postanete dosadni. Morate pokazati reakcije. Na sceni je drvo od kartona
samo drvo od kartona i ne očekujete njegovu reakciju. U filmu je drvo pravo
drvo; gubi svoje lišće i biva pokriveno snijegom. To se odnosi na svakoga u
filmu. Ništa nije izolovano kao što je u pozorištu – i morate igrati prema
reakciji nekoga drugog na ono što vi radite. Jedna od stvari po kojoj je moja
gluma na filmu prepoznatljiva nije gluma nego reagovanje.
 Filmska gluma 8

Filmska gluma se također razlikuje od pozorišne po tome da traži dvije različite vrste glume.
Jedna je ona koja je potrebna za akcione/avanturističke filmove. Možemo je nazvati akcionom
glumom. Ovaj način glume traži mnogo reakcija, snažan govor tijela, fizički napor i posebne
vještine, ali ne koristi najdublje izvore glumčeve inteligencije i osjećanja. Suprotno tome,
dramska gluma traži neprekidan, intenzivan dijalog sa drugom osobom i potrebna joj je
emotivna i psihološka dubina koja je rijetko tražena kod akcione glume. Akciona gluma je
umjetnost radnje. Dramska gluma uključuje osjećanja, razmišljanje i komuniciranje putem
emocija i misli. Akciona gluma je površna, mnogo manje utančana. Dramska gluma je mnogo
dublja i puna suptilnosti. Obje vrste glume traže svoju posebnu vrstu nadarenosti ili talenta.

Neki glumci mogu igrati na oba načina, ali jedan od njih im više odgovara nego drugi i uloge im
se dodjeljuju na osnovu toga. Na primjer Clint Eastwood je primarno akcioni glumac, dok je
Robert De Niro dramski glumac.

Iako se Clint Eastwood

uspješno pojavljivao u
dramama, prvobitno je
postao poznat kao akcioni
glumac (prikazan ovdje
kao Prljavi Harry u filmu
Iznenadni udar)

Robert De Niro kojeg

ovdje vidimo kao
prostačkog bivšeg
robijaša iz filma
Rt straha dosljedno se
pokazuje kao jedan od
najboljih dramskih
glumaca

Iako filmska i pozorišna gluma imaju iste osnovne ciljeve, filmska gluma koristi fundamentalno
drugačije tehnike kako bi se do tih ciljeva došlo.
 Filmska gluma 9

TIPOVI GLUMACA

Pored klasifikacije glumaca na akcione i dramske glumce, možemo uzeti u obzir i u kakvom su
odnosu uloge koje oni igraju sa njihovim stvarnim ličnostima. S obzirom na te karakteristike
možemo podijeliti glumce na impersonatore, imitatore-komentatore i tipske glumce.

Impersonatori

Impersonatori su glumci koji imaju talenat da odbace sve karakteristike svoje ličnosti i preuzmu
one od lika (sa kojim privatno nemaju mnogo toga zajedničkog). Takvi glumci mogu potpuno
zaroniti u ulogu, efektno mijenjajući svoje fizičke i vokalne karakteristike tako da izgleda kao da
su postali neka druga osoba. Čine da potpuno izgubimo sliku njihovog pravog identiteta. Uloge
koje ovaj tip glumca može odigrati su beskonačne. Za impersonatore ograničenja skoro da i ne
postoje.

Imitatori i komentarori

Imitatori i komentatori igraju uloge bliske njihovoj ličnosti i fizičkom izgledu. Igraju ih
dramatično, bez da potpuno gube svoj identitet. Iako se mogu blago prilagođavati kako bi
odgovarali ulozi, ne pokušavaju radikalno promijeniti crte svoje ličnosti, svoje fizičke ili vokalne
karakteristike. Umjesto da pokušavaju obojiti ili interpretirati ulogu filtrirajući je kroz svoje
najbolje karakteristike, oni biraju da prilagode svoje nasljeđene mogućnosti tako da one
odgovaraju liku kojeg igraju. Krajnji rezultat je efektan kompromis između glumca i uloge,
između stvarnog i dodijeljenog identiteta. Kompromis dodaje jedinstvenu kreativnu dimenziju
liku, jer govoreći replike ovi glumci otkrivaju ponešto i od svojih misli i osjećaja o liku, ali rade
to bez da ikad izlaze iz lika. Tako ovi glumci mogu istovremeno igrati ali i komentarisati ulogu.
Iako dijapazon uloga koje ovi glumci mogu igrati nije širok kao onaj koji imaju impersonatori,
ipak je relativno širok. Ako im se uloge mudro dodijele, mogu donijeti nešto novo i svježe svakoj
ulozi koju igraju, kao dodatak njihovim najboljim i najatraktivnijm osobinama.

Tipski glumci

Glumce čiji je primarni talenat da budu oni i ništa više nazivamo tipskim glumcima. Oni
projiciraju esencijalne kvalitete iskrenosti, istinitosti i prirodnosti. Obično posjeduju određenu
dinamičnost, magnetnu privlačnost i odlično vladaju sobom i svojim glasom ili posjeduju neku
drugu posebnu sposobnost kojom uspijevaju snažno komunicirati sa nama putem filma.
Ovi glumci, koliko god popularni bili, nisu sposobni igrati mnogo različitih uloga jer ne
uspijevaju prenjeti iskrenost i prirodnost kada pokušavaju igrati uloge koje su mnogo drugačije
od njihove ličnosti. Zbog toga moraju tačno odgovarati ulogama koje su im dodijeljene ili uloge
moraju biti prilagođene kako bi odgovarale njihovoj ličnosti.
 Filmska gluma 10

PODJELA ULOGA

Ponekad je najbolja stvar koju mogu uraditi – dobro podijeliti uloge.

Ako podijelite uloge dobro, pola posla je već obavljeno, jer čak i ako
glumac ne sluša ništa od onoga što mu govorite, barem ste
odgovorni za pola njegovog performansa. Posegnuli ste u veliki,
pretrpani svijet i izvukli čovjeka, ženu ili dijete i ugurali ih u svoju viziju.

Steven Spielberg, režiser

Ne uzimajući njihove glumačke vještine u obzir, odabir glumaca za uloge koje im odgovaraju je
veoma važan posao. Ako njihove fizičke karakteristike, crte lica, glas ili kompletna ličnost koju
prirodno vidite ne odgovara liku, igra glumca vjerovatno neće biti uvjerljiva.

Manji problemi kod podjele uloga mogu biti riješeni pomoću fizičkih modifikacija glumca ili
trikovima kamere. Na primjer, u filmu Boy on a Dolphin, Alan Ladd je igrao sa Sophiom Loren,
koja je 8 centimetara viša on njega. U sceni u kojoj oni hodaju jedno pored drugog, Ladd je
izgledao kao da je njene visine ili čak malo viši od nje. Ono što nam kamera nije pokazala je to
da je Sophia Loren hodala u plitkom jarku posebno iskopanom za potrebe ove scene.

Scena iz filma Boy on the Dolphin

Ovdje vidimo da mu Sophia Loren parira visinom iako stoji stepenicu niže od njega
 Filmska gluma 11

Također je jako važno da glumce kojima smo dodijelili uloge posmatramo kao tim, a ne kao hrpu
nepovezanih individualaca, jer se svako od njih pojavljuje u interakciji sa ostalima, a ne sam.
Zbog toga treba razmišljati i o tome kako će oni izgledati na ekranu jedni sa drugima.

Kada imamo dvije glavne muške uloge, bitno je da izaberemo glumce koji imaju određene
kontrastne karakteristike kako bi se jasno razlikovali jedan od drugog. Uloge istog spola trebaju
biti dodijeljene glumcima koji imaju jasne razlike, kao na primjer različitu boju kože, građu,
visinu i različite glasovne karakteristike. Ako ove razlike nisu tako jasno vidljive, možemo ih
kreirati pomoću njihovih kostima, frizura, brada i slično.

Glumci također moraju prirodno ili pomoću svojih glumačkih vještina pokazati značajno
različite crte ličnosti kako bi napravili efektan sukob, kao odvojene, udaljene ličnosti. Ovo je
posebno važno za tzv. ansamblsku glumu. To je igra grupe glumaca čije uloge imaju jednaku
važnost; niti jedan od članova grupe ne igra glavnu ulogu ili dominira nad ostalima. Mnogi
moderni filmovi su napravljeni sa ovakvom podjelom.

Primjer ansamblske glume – scena iz filma Zagrizi život

 Filmska gluma 12

Jedna od najtežih stvari kod podjele uloga je naći kombinacije glumaca između kojih ima
hemije; hemije koja je toliko jaka da ih publika opet poželi vidjeti u nekom drugom filmu.
Dobar primjer glumačke hemije na ekranu je ona koja postoji između Kate Winslet i Leonarda
DiCapria koji su se prvi put zajedno pojavili u filmu Titanik 1997. godine. Snažna hemija koja se
stvorila bila je presudna da se glavne uloge u filmu Put oslobođenja koji je sniman 2008. godine
ponovo dodijele njima.

Titanik Put oslobođenja

Fizičke karakteristike i prirodne crte ličnosti su posebno važni kada gledaoci imaju određenu
sliku lika u glavi prije nego su pogledali film. To se uglavnom dešava sa filmovima o poznatim
historijskim ličnostima ili filmovima baziranim na popularnim knjigama. Često nam je teško
povjerovati glumcima koji se ne izgledaju onako kako smo zamišljali lika dok smo čitali knjigu.
To je problem koji publika teško prevazilazi, čak i sa izvandrednom glumom.

Uloga Jacka Reachera, glavnog lika u istoimenom filmu

napravljenom po popularnom serijalu knjiga britanskog pisca Lee
Childa pripala je Tomu Cruiseu. To je izazvalo ogromno
negodovanje kod fanova popularnog serijala jer Cruise izgleda
mnogo drugačije od onoga kako je Jack Reacher opisan u
knjigama – ima dugu plavu kosu, 40 kilograma više nego Tom
Cruise i viši je od njega 25 centimetara.
Rezultat toga bio je da mnogi fanovi uopšte nisu imali želju
pogledati film, a oni koji jesu nisu zadovoljni izborom glavnog
glumca.

Finansije također igraju bitnu ulogu prilikom izbora glumaca. Poznati glumac može biti savršen
izbor za glavnu ulogu, ali može biti preskup za film sa ograničenim budžetom. Glumac može
imati obaveze koje mu ne dozvoljavaju da prihvati ulogu. Dakle podjela uloga predstavlja odabir
najtalentovanijeg glumca u okviru budžeta filma i plana snimanja
 Filmska gluma 13

ZAKLJUČAK

Mnogi smatraju da je gluma samo jedan od bitnih elemenata filma. Ja mislim da je gluma
najvažniji od njih, jer čak i ako je film loše snimljen, iskadriran ili montiran, gledaoci će se
vezati za glumce koji dobro rade svoj posao; koji pokazuju iskrenost i prirodnost. Lošu glumu ni
najbolja tehnologija ne može popraviti.

Filmska gluma je mnogo suptilnija od pozorišne, jer publika savršeno vidi i čuje sve što glumci
rade i govore. Još jedna stvar koja filmsku glumu razlikuje od pozorišne je to što se scene
uglavnom ne snimaju logičnim, već najpraktičnijim redoslijedom. Dakle kod pozorišne glume
postoji kontinuitet koji se ne postiže kod filmske, ali na filmu imamo više pokušaja da scenu
dobro odigramo. U pozorištu nemamo drugu šansu.

Postoji podjela glumaca na akcione i dramske, na osnovu onoga što im više odgovara, ali pored
ove postoji i podjela na impersonatore (potpuno postaju likovi), interpretatore/komentatore
(postaju likovi, ali zadrže neke svoje osobine) i tipske glumce koji igraju u svoje ime.

Kada biramo glumce za film nije dovoljno samo da odgovaraju ulogama koje im dodjeljujemo.
Potrebno je razmišljati i o tome kako će oni izgledati zajedno na ekranu. Način na koji ćemo
reagovati na nekog glumca je veoma ličan i subjektivan i naše mišljenje se često razlikuje od
mišljenja naših prijatelja ili mišljenja kritičara. Kako su reakcije na glumce su veoma
subjektivne, nikad ne možemo udovoljiti svakoj osobi koja će pogledati naš film. Zbog toga su i
drugi elementi filma također vrlo važni. Možda i važniji od glume?

Teško je dati odgovor na pitanje koji je od elemenata filma najvažniji. Mislim da filmove uopšte
ne bi trebalo raščlanjivati na elemente. Jednostavno je – imamo dobre filmove i loše filmove.
„Dobar film sa lošom glumom“ nije dobar film. Loš film sa fenomenalnom glumom je ipak samo
loš film.
 Filmska gluma 14

LITERATURA

Boggs, Joseph M. i Petrie, Dennis W. (2004). The Art of Watching Films. 6th ed. Sa
engleskog jezika preveo Aldin Karahasanović. New York: The McGraw-Hill Companies,
Inc.
Breson, Robert. (2003). Beleške o kinematografu. Novi Sad: List
Delaore, Ana (2008). Značaj star sistema u holivudskoj produkciji do pojave govornog
filma. Niš: Niški kulturni centar
Lindrgen, Ernest (1966). Umetnost filma. Novi Sad: Matica srpska