UNIVERZITET U SARAJEVU

AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI

OSNOVNI VIDOVI SAOPĆAVANJA

Predmet: Govor I

-SEMINARSKI RAD-

Profesor: Studentica:
Mehmed Porča Ivona Baković

Sarajevo, siječanj 2018. godine

 SADRŽAJ

UVOD....................................................................................................................2
1. OSNOVNI VIDOVI SAOPĆAVANJA............................................................3
1.1. Podatak......................................................................................................
1.2. Poruka
1.3. Informacija
1.4. Referat
1.5. Komentar
1.6. Citat
2.

3
 UVOD
U ovom seminarskom radu pisat ću o osnovnim vidovima saopćavanja (podatak,
informacija, referat, komentar, citat), zatim o govornom reljefu, načinima
njegovog uspostavljanja i misaono-emocionalnim signalima, te o logičkom
akcentu i metodama njegovog određivanja.
Na kraju će biti govora o mom osobnom iskustvu na predmetu Govor I.

3
 1. OSNOVNI VIDOVI SAOPĆAVANJA

1.1. PODATAK
Podatak (potječe od množine latinske riječi datum što znači dio informacije) je
jednostavna neobrađena izolirana misaona činjenica koja ima neko značenje.
Oblici podataka su zvučni, slikovni, brojčani ili tekstualni. Bilježe se na njima
sukladne načine. Podaci u kontekstu i kombinirani unutar strukture čine
informaciju.
Podatak predstavlja onaj način saopćavanja koji ne nosi u sebi izrazitiju
dijalošku angažiranost, značajniju indvidualiziranost iskaza i svjesnu težnju za
djelovanjem na svijest i osjećanje sugovornika.

1.2. PORUKA
U komunikacijskoj znanosti, poruka je podatak koji je poslan od izvora prema
primatelju.
Poruka je svaka misao ili ideja izražena u jeziku, pripremljena
u obliku prikladnim za prijenos na bilo koji način komunikacije, ona je
proizvoljna količina informacija čiji su početak i kraj definirani ili implicitni. U
ljudskoj komunikaciji, poruka može biti verbalna ili neverbalna. Verbalna
poruka je razmjena informacija pomoću riječi, npr. komunikacija licem u lice,
govorna pošta, telefonski poziv, elektronska pošta...
Neverbalna poruka komunicira kroz akciju ili ponašanje, a ne riječima. Primjer
je korištenje govora tijela (geste i mimika)
Poruka predstavlja povišen stupanj dijaloške angažiranosti, potpune
individualizacije iskaza i svjesne težnje da ponuđeni sudovi budu prihvaćeni od
strane sugovornika. Poruka se stoga odlikuje znatno većim brojem signala bilo u
pogledu činjenica da bi se vjerovatno prihvatilo kao jedino mogućno, bilo u
pogledu varijabilnosti govornih konstanti koja je uslovljena otporom
sugovornika u dijaloškom spregu. Za razliku od podatka kojeg možemo
definirati kao obavještenje koje će sugovorniku poslužiti za slobodnu izradu
osobnog stava, poruka se javlja kao izraz htijenja i težnje govornika da
obavještenje koje se sugestivno na taj način dostavlja bude prihvaćeno kao nov i
određen stav, pogled ili mišljenje.

3
1.3. INFORMACIJA
Informacija (potječe od lat. informare što znači informiranje, obavještavanje) je
raznolikost poruka od pošiljatelja do primatelja, ona postaje znanje kad je
interpretirana, odnosno stavljena u kontekst ili kad joj je dodano značenje.
Informaciju čine podaci kojima je dano značenje putem relacijskih veza,
odnosno organizirani podaci koji su uređeni za bolje shvaćanje i razumijevanje.
Značenje informacije može biti korisno, ali i ne mora.
Informacija kao osnovni i najčešći vid saopćavanja predstavlja dostavljanje
sugovorniku još nepoznatih činjenica.
Takvim načinom saopćavanja odlikuje se obični, svakodnevni, razgovorni,
kolokvijalni jezik. Međutim, u ovoj oblasti u većoj ili manjoj mjeri možemo
zapaziti otpore u pristupanju dijaloškom spregu tj. signale sugovornikovog
suprotstavljanja. Prema stupnju sugovornikovog otpora informativni vid
saopćavanja možemo podijeliti na dva sloja govornikove angažiranosti.
Donji sloj označava onaj odnos kada sugovornik samo želi da dozna nešto novo
od govornika i kada se prema tome samo nepoznavanje činjenica javlja kao
signal otpora. Takav gotovo neprimjetan stupanj suprotstavljanja izaziva i
minimalnu dijalošku angažiranost govornika. Taj sloj informacije predstavlja
referat.

1.4. REFERAT
Pružanje podatka koji sugovornik u dijaloškom spregu očekuje, govornik će
često i ne znajući razloge niti izražavajući težnju da imalo usmjeri njegovu
upotrebu u daljem ponašanju sugovornika uravnjenom linijom govornih
konstanti. čije veće oscilacije ne može ni podstaknuti slabašni signal pitanja,
oblikovati svoje obavještenje bez obzira na kompozicijsku strukturu iskaza. U
ovom sloju isticanje autorove osobnosti neće biti od većeg značaja za poimanje
podatka. Ovaj sloj se javlja i kao profesionalni oblik spikerskoj načina
obavještavanja.
Referatski oblik saopćavanja se javlja u iskazu bloka, rečenice i pasaža, ali može
zahvatiti i znatno veće govorne dijelove objedinjene cjelinom informacije. Na
ovaj se način ne sugerira nikakva određenija upotreba podatka, što znači da se u
ovom sloju informiranja djelovanje govornika na svijest i osjećanje sugovornika
svodi na najmanju moguću mjeru odnosno, angažiranost govornika je niska.
Primjer ovakvog saopćavanja su kratki odgovori na kratka pitanja u
svakodnevnoj komunikaciji, na primjer:
A: „Koliko je sati?“
B: „Sada je 10 i 30.“

3
Gornji sloj dijaloške angažiranosti u informaciji se javlja uglavnom kao rezultat
govornikove pretpostavke o većem sugovornikovom otporu u pristupu ili
tijekom dijaloškog sprega.
Taj sloj koji se odlikuje većom angažiranošću govornog lica kao izrazom težnje
ka sugestivnijem djelovanju na svijest i osjećanje sugovornika predstavlja
komentar.

1.5. KOMENTAR
U ovom tipu informacije jako važna i gotovo neophodna stvar je poznatost
osobnosti autora. Dakle, sugovornikov otpor izražen najrazličitijim signalima
suprotstavljanja kao poticaj regulira u govornikovom iskazu načine
informiranja.
Ovo u isto vrijeme pokazuje da se jedna rečenica, pasaž pa čak i cjelina mogu u
izgovoru pojaviti u različitim slojevima informacije, to znači da se samom
kompozicijom rečenice ili pasaža ne uvjetuje u izgovoru određeni način
saopćavanja.

Slojevitost komentara pokazuje šire mogućnosti za sugovornikovo

suprotstavljanje, ona se prostire od oblika koji potiče nepovjerenje u upućeni
referat pa do završetka dijaloškog procesa do onog maksimalnog dijaloškog
angažiranja koje označava zadržavanje govornih lica na stavovima izgrađenim
još prije stupanja u dijaloški spreg. Stoga se uopćenost referatskog saopćavanja
neminovno preobraća i u početnom obliku komentara u izrazitije subjektivno
markirano tumačenje. U pogledu kompozicijske strukture komentar predstavlja
znatno razvijeniji oblik i moglo bi se reći da se u tom sloju zapažaju u većoj
mjeri elementi narativnog vida saopćavanja. Stoga se komentar kao izraz jedne
određene ličnosti češće javlja kao način interpretacije tuđih stavova. Komentar
se u tom smislu preko ostvarivanja poruke izjednačava sa osnovnim tipovima
narativnog vida saopćavanja.
Komentar možemo još nazvati osvrtom ili primjedbom.
U novinarstvu komentar je žanr kojim autori mogu izražavanjem svojeg
mišljenja pokušavati utjecati na javno mnijenje.

3
1.6. CITAT

Citat (lat. citare = pozvati, sazvati, imenovati, napominjati) je tuđica koja

označava komad teksta ili izreke koji su doslovno preneseni iz drugog spisa ili
govora.
Citiranjem ostvarujemo nekoliko ciljeva:

 pomažemo čitateljima da lakše pronađu dodatne pouzdane informacije o temi

 povećavamo stručnost i kredibilitet našeg uratka
 omogućavamo laku provjeru točnosti i pouzdanosti sadržaja uratka
 izbjegavamo plagiranje i pripisujemo zasluge autoru koji ih zaslužuje.
U citiranju postoji nekoliko pravila o pravopisu, a najvažnije je da se ispred
svakog citiranja stave navodni znaci ili ".
Citat je monološko kazivanje i ono predstavlja najviši sloj narativnog vida
saopćavanja jer se interpretator i formalno, samim iskazom u prvom licu jednine
u najvećoj mogućoj mjeri približava samom autoru ali se interpretator ne
identificira s njom niti pokazuje težnju u tom smislu. Citat kao monološko
kazivanje, koje se upravo po upotrebi prvog lica jednine tako i naziva, vrlo je
čest oblik naracije u interpretaciji književnih djela, upravnih i neupravnih
govornih dionica.

3
 2. GOVORNI RELJEF

Govorni reljef je skup svih različitih govornih sredstava: strukturnih jedinica i

pratećih vrednota usmenog govora, kojima se ostvaruje određeni govorni iskaz
kao izraz misaono emocionalnih sadržaja onoga o čemu se govori.
2.1. USPOSTAVLJANJE GOVORNOG RELJEFA
Da bi govornik što vjernije slušatelju prenio svoje misli, stavove i osjećanja u
odnosu na neki tekst, on svoj iskaz oblikuje koristeći se svim mogućim
sredstvima koja mu stoje na raspolaganju.
Tu su prije svega jasno artikulirani glasovi koj se nižu u riječi i rečenice, dakle,
usmeni govor sam po sebi, potom različite strukturne jedinice toga govora
(ritmičko-melodijskog i sadržajnog karaktera): akcenatski taktovi, blokovi,
pasaži i pasažni krugovi, kao i prateće vrjednote koje su pretežno akustičke
prirode: intonacija, intenzitet, pauza, rečenični tempo, ili one druge, koje
karakterizira pokret i prisutnost materijalnog okruženja u trenutku govora: gest,
mimika i stvarni kontekst.
Sve su to elementi pomoću kojih se uspostavlja govorni reljef, tj. glavna,
ritmičko-melodijska i uopće akustička konfiguracija govornog iskaza s
elementima pokreta.
Naš usmeni govor nije uvijek isti: ravan, monoton, statičan, nego čak suprotno-
promjenjljiv, dinamičan: čas je usporen, čas ubrzan, neke se riječi i rečenice
izgovaraju povišenim ili pojačanim glasom, a neke u niskom tonu i tiše,
smjenjuju se u govornom nizu kraće ili duže pauze, rečenični tempo se mijenja,
uključuju se ili isključuju elementi pokreta koji prate verbalni iskaz: govoreći,
mi pravimo različite geste i stalno mijenjamo izraz lica koje nikad nije ukočeno,
nepokretno.

2.2. GOVORNI RELJEF I MISAONO-EMOCIONALNI SIGNALI

Govorni reljef ne uspostavlja se slučajno, niti je on sam sebi svrha. On je odraz i

izraz misaono emocionalnih sadržaja onoga o čemu govorimo. Kada čitamo neki
tekst, mi pretačemo pismenu formu govora u usmeni iskaz pri čemu jednu
strukturu zamjenjujemo drugom i drugačijom strukturom koja u pisanom tekstu
ničim nije označena ili je tek djelimično nagoviještena rečeničnim znakovima.
Riječi i rečenice zabilježene slovima ne kazuju nam same po sebi s kojom cemo
ih snagom i visinom glasa izgovarati, kakvim tempom ćemo čitati pojedine
rečenice ili pak cijele pasuse, gdje cemo napraviti predah, odnosno kraću ili
dužu pauzu u čitanju, pa ni to kakvim ćemo gestama i mimikom pratiti ono što
izgovaramo. Ukratko, gotovo ničim nam formalno nije signalizirano kako ćemo
3
od spomenutih elemenata konstruirati ovakav ili onakav govorni reljef. Signali
za uspostavljanje govornog reljefa dolaze iz samoga sadržaja.
Zato je analiza misaono-emocionlnih sadržaja teksta jako bitna pri oblikovanju
govornog reljefa pomoću kojega se upravo ti sadržaji i prenose slušatelju.
Između misli i osjećanja sadržanih u tekstu, tj. sadržaja i govornog reljefa, kao
forme u koju se taj sadržaj oblikuje, mora postojati potpuni sklad.

Preko govornog reljefa govornik katkad prenosi na slušatelja snazne emocije,

posebno kad je u pitanju interpretacija knjizevno-umjetničkog teksta ili možda
neka besjeda političko-patriotskog sadržaja. To se postiže snagom glasa,
odgovarajucim gestama i drugim vrjednotama usmenog govora. Dobar
interpretator ili govornik mora paziti da u upotrebi tih sredstava ne pretjera, da
ne ode u krajnost tj. da ne bude teatralan nego da što više nastoji da njegov
govor bude što je moguće više prirodan. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da
je u uspostavljanju veze između misaono-emocionalnog sadržaja i govornog
reljefa (kao i dramske radnje) treba pronaći pravu mjeru kako bismo u punom
smislu ostvarili sklad sadržaja i forme.

2. 3. LOGIČKI AKCENAT I METODE NJEGOVOG ODREĐIVANJA

U rečenici pojedine riječi imaju različit stupanj značaja i u skladu s tim

doprinose formiranju konkretne misli. Logički akcenat je naglašavanje
određenih riječi u rečenici koje imaju najveći stupanj značaja za cilj kojeg
želimo postignuti našom govornom radnjom.
Postoji nekoliko metoda za utvrđivanje logičkog akcenta:
 Gramatička metoda:
Ova metoda je najčešća u praksi, ali često i potpuno pogrešna. Puno je
jezičkih stručnjaka koji o govoru ne znaju dovoljno ali kroz nastavne
programe sugeriraju i uče da se riječi naglašavaju po njihovim
gramatičkim karakteristikama (npr. naglašavanje subjekta ili predikata,
naglašavanje imenica zanemarujući činjenicu da nisu sve imenice u
rečenici jednako bitne), a ne po njihovom značaju u skladu s formiranjem
misli i cilja govora kao radnje.
 Metoda eliminacije:
Najjednostavnije rečeno, ova metoda se sastoji u izdvajanju novih
podataka od starih, poznatih podataka. Ističe se ono što je do tada bilo
nepoznato jer se, možemo reći, ova metoda vodi maksimom da je govor
neprestano iznošenje novih podataka. Metoda pada u vodu već pri prvoj
rečenici jer je u njoj sve novo. Ponekad je potrebno naglasiti i neki stari

3
 podatak, ali ova metoda to ne dopušta. Ova metoda je korisna u radu s
početnicima jer oni smatraju da je sve jednako bitno i naglašavaju svaku
riječ, stoga je korisno dati im do znanja da se pojedine riječi mogu
eliminirati ili zamijeniti nekom drugom, sličnom riječi. Tako će uvijek na
kraju ostati neka riječ koja se ne može zamijeniti nijednom drugom i ta
riječ će biti logički akcentirana.
 Metoda rekonstrukcije:
U ovoj metodi naglašenu riječ u rečenici otkrivamo pomoću konteksta ili
podteksta ostatka teksta.
 Metoda interogacije:
Ova metoda se zasniva na dijaloškoj prirodi bloka, spregu pitanja i
odgovora te na obostranom angažiranju govornih lica u dijeloškom
spregu. Ova metoda je možda najpouzdanija, jedini problem s kojim se
početnici mogu susresti je utvrđivanje pitanja na koje se odgovara ako
ono nije dato u tekstu. U tome leži i posebna vrijednost ove metode a to je
da on upućuje na suradnju s partnerom, na slušanje, na strpljenje i
koncentraciju.
 Strukturalna metoda:
Ova metoda se zasniva na uviđanju veza i odnosa koje pojmovi imaju u
cjelini misli, a veze se utvrđuju prema sudjelovanju pojmova u pojedinim
govornim figurama: komparaciji, kontrastu ili gradaciji.
 Metoda oblikovanja

3
 3. MOJE OSOBNO ISKUSTVO NA PREDMETU GOVOR I

Od kad sam upisala Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, svakim danom

sam sve više shvaćala kako glumac mora u potpunosti ovladati svim
sposobnostima kojima se u svakodnevnom životu koristio spontano i
neosviješteno. Kroz ovaj proces budući glumac će naučiti kako da sve te,
takoreći, svakodnevne sposobnosti osvijesti, analizira, definira, „rašarafi“ i
ponovno sastavi u podsvjesnom mehanizmu kako bi ih mogao koristiti na sceni
na kojoj je sve vidljivo, čak i ono što mi ne bismo voljeli da se vidi. Govor je
predmet na kojemu sam, između ostalog, naučila koliko je važno za glumca da
bude pismen, obrazovan, načitan i da-lijepo govori. Što to znači lijepo govoriti?
Na ovom predmetu učim kako da ovladam svojim govornim aparatom.
Na početku semestra na Govoru smo radili vježbe disanja poput vježbe udisaja,
zadržavanja daha i izdisaja koje služi za osvještavanje disajnih organa i
produžetku daha koji je na sceni jako važan, zagrijavanja govornog aparata
vježbama artikulacije glasova (posebno samoglasnika), vježbi zagrijavanja lica
kao rezonatora... Sada, te vježbe koristimo prije početka sata kako bismo što
manje problema imali tijekom rada. Radili smo referate o govornim organima i
njihovoj upotrebi, glasovima kojima oblikujemo naš govor, pogreškama u
govoru koje trebamo što prije ispravljati, dijalektima kojima nije mjesto na sceni
osim ako to lik ne zahtijeva itd.
Iskreno, za Govor sam na početku mislila da će biti dosadan predmet. Mislila
sam da će se tu najviše raditi i učiti o gramatici i upotrebi gramatike naših
jezika. Međutim, kada smo počeli obrađivati blokove, akcenatske taktove i
logičke akcente te donositi članke iz novina i dijelili ih na iste, shvatila sam da je
ovo predmet na kojemu glumac uči kako misliti. To znači lijepo govoriti. Kada
smo radili na našim člancima, shvatila sam koliko misliti i vjerovati u ono što
govorim (posebno u komentaru) i logično misliti o onome što govorim (npr. u
obavještavajućim, informirajućim člancima) ima golemi značaj. Upravo zato je
Govor stručno-umjetnički, a ne teorijski predmet.
Govor mi je pomogao u osvještavanju nepravilnosti u mom svakodnevnom
govoru poput skraćivanja glagola (rad'la umjesto radila) i nepravilnog
naglašavanja riječi, ali i na sceni gdje sam imala problema sa nedovoljnom
glasnoćom, a sada moj govor postaje prezentniji i bolji zbog upotrebe vježbi
artikulacije pred satove glume.

3
 LITERATURA
1. Đorđević, Branivoj (1984.) : Gramatika srpskohrvatske dikcije,
UNIVERZITET UMETNOSTI U BEOGRADU, Beograd
2. Šipka, Milan (2005.) : Kultura govora, INSTITUT ZA JEZIK U
SARAJEVU, Sarajevo
3. Stjepanović, Boro (2014.) : Gluma I-III, IVPE, Cetinje