LUTKA NA KONCU Trebali bi vrlo precizni instrumenti due pa da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozoritem lutaka utjecala da budem

ovo to jesam, da radim ovo to sada radim, od mrtvih uspomena pravim ivot... Sjeam se prve Evrovizije, koja je prenoena na naoj televiziji,a ako me ovo krhko sjeanje ne vara - pobjednik je bila Sandy Shaw, koja je okirala tadanju javnost pojavivi se u "nepristojno" kratkoj mini-suknji, i to, bilesi, jo bosa. Pjevala je naslov ovog teksta ("Puppet on a string"). Da li je na predstavnik bio Baho Kurt ili Indexi s Pruam ruke - u to se ne bih mogao zakleti... Ali, naravno, to nije poenta ovih sjeanja (ili prisjeanja, nazovite ih kako hoete). Oduvijek sam bio pozorino dijete: i moj stric i otac su pjevali u Narodnom pozoritu i ja pamtim - mada je ak bilo i rano da se bilo ta pamti, kako sam se muvao iza scene; jo me kaklji opori miris tapetarskog ljepila, jo su mi dragi drveni maevi s kojim sam se igrao, a kao da i sad osjetim ukus najboljih sendvia na svijetu u bifeu... Ovo najboljih shvatite uslovno, jer oni su imali samo ukus minke i onoga (ne znam kako se to ve zove), to se koristi za skidanje minke... Taj svijet miriljave jelovine dok se postavlja scena, leprava tijela balerina (tek sam slutio da u njima ima neto to e mi kasnije doi glave u ivotu) kako piceve balerinki trljaju puderom, a i kako sam i sam bio glumac u Ohridskoj legendi, nipoto nisam htio da propustim taj ritual. (Igrao sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u Normi i imao najteu ulogu: duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo, djetetu od pet-est godina, probuditi se na odreenu ariju moje majke Norme itd. itd.) Moj profesionalni angaman u pozoritu se, nakon to sam s Ohridskom legendom i Normom obiao sva pozorita i domove za kulturu, od Varea do Bugojna, bliio kraju, ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako moje putovanje, a meni ostavlja, kao tal, samo onih nekoliko bonbona 505 s crtom, to bi mi ih ika Elko, u Ohridskoj legendi, dok bih mu sjedio u krilu, tutnuo u ruke... Ali tad sam ve krenuo u kolu. Najprotraenije vrijeme u mom ivotu, jer sam ve znao itati i pisati, a to je jedino to i dan dananji znam, a sve ostalo je izhlapjelo iz pamenja. Jedina vajda je bila to sam iao u Vjebaonu (tadanju Uiteljsku kolu, a potom Petu gimnaziju), ije se dvorite dodirivalo s rukometnim igralitem FIS-a, pa bih poslije nastave, prtei besmislene bukvare (Eso se ia, Osa sisa sok - ili, kako smo se zafrkavali Zuca opa karpuzu), sveske ispunjene tankim i debelim linijama, mogao ostati na treninzima rukometaa Mlade Bosne i uskoro postao njihova

maskota, pa su mi una, Ibe, Efi, Benco, Runjo... ak slali razglednice sa svojih putovanja. A, onda su nas poeli voditi na matineje u Lutkarsko pozorite. Uiteljica Mirza (a kasnije tefica) ispred nas, a mi, kao paii, drei se za peeve naih radnih odjea, ulazili smo u jedan novi svijet. "Kekec" i "uma Striborova" su predstave koje su me se bile najvie dojmile. Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec) i mrzio, a u isto vrijeme se bojao Bedanca, plakao od sree kad bi Mojca progledala, sav skutren gledao kako se u Striborovoj umi drvee kree i prijetei njie, a potom izlazio na danje svjetlo i jedva ekao kad u opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno. (ini mi se da se za proteklih etrdeset godina nita nije promijenilo, jer i sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprena osjeanja.) Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan, folirajui da sam bolestan, ostao kod kue, pojeo ajnpren orbu to mi je baka napravila, a im je ona otila do kominice na kafu, uskoio u kratke pantalone i zepe i potraio pravac prema Lutkarskom pozoritu. Htio sam istraiti koja je to sila to pokree lutke (znao sam da su to, ipak, samo lutke), ko stoji iza te misterije Proao sam kroz ulicu Danijela Ozme, potom Dubrovaku, kroz parki ispod kapije bijelog jorgovana, do Umjetnikog paviljona (koji vie ne postoji, jer - niko mi to nikad nee objasniti zato - sruen je da bi se dobila zelena povrina), i - zalutao... Sjedio sam na kamenom zidiu i plakao, a onda mi je priao mladi milicioner i pitao me gdje stanujem. Jezero 7, rekao sam, ali on za tu ulicu nikad nije uo jer joj je ime ve bilo promijenjeno u Kate Govorui. (By the way, opet se zove Jezero.) Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz pla, rekao: "U pozorite." "Pozorite???!!!" Ja sam samo klimnuo glavom. Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca, a tamo je ve, neko stariji, znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kui uplakanoj baki. Otac je bio ljut kad je uo ta se desilo, ali mu nisam mogao objasniti ta me je na to natjeralo. Ni sada ne znam: nestaluk? Ma, jok! Prije e to biti neodoljiva elja da se sazna kako mrtve stvari postaju ive, kako od komada drveta napraviti bie koje misli i osjea, jednom rjeju: kako postati BOG.

Trebali bi vrlo precizni instrumenti due da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozoritem lutaka utjecala da budem ovo to jesam, da radim ovo to radim, od mrtvih uspomena pravim ivot, ali to vie nije ni vano, jer se sjeam kako u bati Bagrema sjedim sa svojom prvom curom, drim je za ruku, ona neto pria, a onda trgne ruku i uvrijeeno kae: "Ti mene nita ne slua." Sluam, sluam, duo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemiar' zato to te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka..., a ne mogu da joj kaem "Volim te, duo, ali Mojcu vie." Prolo je jo hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da uini udo, da me pokrene, da ovom mrtvom biu vrati ivot.