Vizuelna kultura pruža nam estetski užitak i razne druge vrste zadovoljstva.

Da je tako, potvrđujemo
time što je stvaramo, gledamo, slušamo i uvijek smo u potrazi za još estetskog i drugog užitka.
Dosezanje svjesnog razumijevanja uživanja uključuje intelektualnu analizu, no mnogi smatraju da taj
proces uništava uživanje. Uobičajena pretpostavka je da um nadilazi tijelo, stoga se posljedično
intelekt smatra ozbiljnim dok se uživanje – povezano više s tijelom i osjećajima – smatra neozbiljnim.

Ovdje smo suočeni s nesporazumom, jer, kao što nas Louis Althusser podsjeća, 'znanje o šećeru nije
slatko.' Drugim riječima, intelektualno razumijevanje uživanja neće nam omogućiti istu vrstu
zadovoljstva kao i samo iskustvo. (Premda će znanstvenici potvrditi da je uživanje povezano i s
istraživanjima, analizama i teorijom.) Laura Mulvey, britanska redateljica i teoretičarka, autorica je
utjecajnog članka „Vizualni užitak i narativni film“ (1975.) – koji je destruktivne učinke analize
pretvorio u vrline. „Kažu da se analizom užitka ili ljepote, ona uništava. To je namjera ovog članka.
Zadovoljenje i jačanje ega koji predstavlja vrhunac filmske povijesti mora biti napadnut“. Njeni motivi
razvili su se iz feminističke kritike uživanja u filmskim prizorima

u kojima je žensko tijelo primarno namijenjeno muškom gledanju. Mulveyeva je

tražila i „potpunu negaciju lakoće i obilja narativnog fikcijskog filma“.