UNIVERZITET U TUZLI

AKADEMIJA DRAMSKIH UMJETNOSTI

STUDIJSKI PROGRAM I CIKLUSA
AKADEMSKA 2022/23.

ANTIGONA

SEMINARSKI RAD

Predmet: Svjetsko pozorište i drama I

Odgovorni nastavnik: Dr. sci. Srđan Vukadinović,

red. prof.
Predmetni nast.: Dr. sci. Jasmina Čelebić Tanović,
vanr. prof.
Mr. sc. Damir Altumbabić, vanr. prof.
Azra Halilović
 SADRŽAJ

1. Uvod....................................................................................1
2. Bilješka o piscu....................................................................2
3. Antigona – Kratak sadržaj...................................................3
4. Poređenje dva lika (Antigona i Ismena)..............................4
5. Poređenje dvije tragedije (Antigona i Medeja)...................5
6. Položaj žena u društvu........................................................6
7. Moj osvrt.............................................................................7
8. Zaključak..............................................................................8
9. Literatura.............................................................................9
 UVOD
Tema ovog seminarskog rada jeste tragedija „Antigona“.
Kroz ovaj seminarski rad, bavila sam se samim
prepričavanjem događaja u tragediji, zatim povlačim
paralelu između dva lika – Antigonu i Ismenu, kako bih
napravila kontrast između dva lika, odnosno dvije sestre.
Dalje, upoređujem dvije tragedije – Antigonu i Medeju, kao
dva lika, odnosno dvije junakinje koje se suprotstavljaju
nadređenima, zakonu, sistemu i okolnostima u kojim se
nalaze. Zatim se bavim samom tematikom položaja žena,
konkretno u Atini i Sparti. Objašnjavam šta su to termini
matrijarhat i feminizam. Na samom kraju, dajem svoj osvrt
na samo djelo „Antigona“, akcenat stavljam na važnost
ove tragedije, kako bismo konkretno mi, buduće glumice,
znale koliko je važno imati svoj stav i mišljenje o svemu
što nas okružuje, što o politici, državnom sistemu, vlasti,
itd.

BILJEŠKA O PISCU
Sofoklo (Kolon, predgrađe Atine 495. pr. Kr. – Atina, 406. pr.Kr.) bio je starogrčki
dramatičar. Njegovo ime izvedeno je od grčke rijeći sophos, što znači „mudar“ i kleos,
što znači „slava“. Dakle, njegovo ime dobija značenje „slavan po mudrosti“.
Jedan je od trojice velikih grčkih tragičara, zajedno s Eshilom i Euripidom. O Sofoklu se
malo toga znalo, sve dok se prvi put nije pojavio kao tragični pjesnik na jednom od
atinskih festivala, 468. pr. Kr. Tada je imao otprilike dvadeset i osam godina, a napisao
je svoju prvu trilogiju protiv izuzetno dobro poznatog Eshila. Tada je odnio titulu
pobjednika i od tada je konstantno odnosio prva mjesta na Gradskoj Dioziji i osvojio je
nekoliko drugih nagrada na Lenaji. Sofoklo je temelj tragične radnje prebacio na
čovjeka, uveo je trećeg glumca; povećao broj osoba u horu sa 12 na 15; prvi je koji je
počeo pridavati značaj karakteru likova i podario im više ljudskih, a manje božanskih
osobina. Sofoklo je studirao glazbu kod Lampra, uglednog predstavnika
Sofoklo se u mladosti odlikovao svojom ljepotom, zbog čega mu je vjerovatno i
dodijeljeno da vodi hor mladića koji su pjevali zahvalne himne bogovima nakon pobjede
nad Perzijancima kod Salamine (480. pr. Kr.) Osnovao je zajednicu za Muze, koja je
okupljala najslavnije umjetnike tog doba.
Sofoklo je bio na prilično visokim državnim položajima. U ratu sa Samom, bio je član
strateškog saveza zajedno s Periklom. Kada je Atina prolazila kroz dobra poraza i očaja,
Sofokle je izabran za jednog od deset „proboula“, odnosno savjetnika, kojima je
povjerena sudbina Atine nakon katastrofe koja je zadesila pohod na Siciliju (413. pr.
Kr.). Navodi se da je utemeljio Herkulovo svetište i bio svećenik jednog od manjih
božanstava iscjeljivanja, Halona ili Alkona, povezanog s Asklepijevim kultom, te da je
boga Asklepija ugostio u vlastitoj kući. Sofoklova najupečatljivija inovacija u žanru
antičke tragedije, bila je smanjenje obima drame napuštanjem trilogijske forme. Tri
tragedije koje je Sofoklo predstavljao na godišnjem natjecanju, uvijek su bila tri
samostalna djela. Nova Sofoklova tehnika, učinila je božansku volju manje značajnom,
prevladavajući ljudske motive junaka, te naglašava važnost ljudske volje. Odbacivanje
trilogije za sobom je povuklo smanjenje uloge hora. Lirski dio hora kod Sofokla je dosta
manji nego kod Eshila. Kod Filokteta, hor je u potpunosti uključen u radnju kao
punopravni lik, međutim, u većini tragedija Sofoklo koristi refren kako bi dao veći prostor
moralnoj i teološkoj dilemi koja se javlja u vezi s radnjom. Činjenica je da je Sofoklo bio
duboko religiozan, a to se očituje i u njegovim tragedijama. Ljudsko neznanje je stalna
tema Sofoklovih djela. Ljudskom neznanju i patnji suprotstavlja se misterija boažnstva
koje posjeduje punoću znanja (njegova proročanstva se uvijek ostvaruju). Napisao je
oko 130 drama, od čega 20 satiričnih. Sačuvano je sedam tragedija: Antigona, Elektra,
Kralj Edip, Trahinjanke, Ajant, Filoktet, Edip na Kolonu.
Inspiraciju je tražio i u mitovima i Homerovim djelima.Njegovi tragični junaci su
idealizirani. Njihove karaktere naglašava i uvođenjem junaka sa suprotnim karakternim
crtama od protagonista, npr. suprotnost hrabroj i odlučnoj Antigoni je plašljiva Ismena.
Umro je 406. pr. Kr. U devedesetoj godini života.

Epitaf: „Krijem u ovom grobu

Sofokla, koji je prvo mjesto
stegao tragičnom umjetnošću,
najčasniji ukras.“
 ANTIGONA – KRATAK SADRŽAJ

Hor ulazi i raduje se što je rat između dva brata konačno

gotov. Tvrde da su bogovi s pravom kaznili takvo bahato
hvalisanje i mržnju između dvojice muškaraca, te da su
dobili ono što su zaslužili.

Antigona i Izmena sastaju se noću ispred gradskih vrata. Antigona je pozvala svoju
sestru na tajni sastanak: ona spominje njihovu sudbinu kao kćeri osuđene majke i oca i
sestre dva muškarca koji su se međusobno ubili. Zatim ju obavještava da je Kreont
odbio Eteoklov časni sprovodu, dok će tijelo Polinika biti prepušteno lešinarima. Onaj ko
izvršiti pogreb za Polinika bit će ubijen javnim kamenovanjem.

Antigona traži od Izmene da joj ga pomogne sahraniti, iako bi to osiguralo njihovu smrt.
Kreont “nema pravo da me čuva od svojih”. Izmena to odbija pod izgovorom da su žene i
da se ne moraju boriti s muškarcima – muškarci su jači i zato se moraju pokoriti. Nije
njezina odgovornost kao žena da “cilja previsoko, predaleko” .Antigona je ljuta na svoju
sestru i kaže da više ne bi prihvatila njezinu pomoć, čak i ako ju Izmena moli. Također
govori da će voljno umrijeti za svog brata i osigurati da mu se pravi ukop. Izmena ne
može odvratiti Antigonu koja odlazi obaviti pokop. Ona se ne boji smrti i vjeruje da će
umrijeti s plemenito.

Izmena se boji za svoju sestru i ne može se nositi svojim postupcima ali također shvaća
da postoji nešto što Antigona želi učiniti: “Znajte to; da iako vaši prijatelji nisu u pravu,
vole vas.“. U ulaznoj strofi, hor tebanskih starješina slavi pobjedu Tebe nad
Polinezijom, hvaleći Zeusa što je uništio arogantnog Polinika i osigurao da
“divljački par” umre kako bi “sveti vladali” i mogli biti slobodni. U drugoj strofi,
hor priča o sedam vrata Tebe koje je napadala po jedna četa neprijatelja. U
drugoj antistrofi, hor spominje kralja Tebe Kreonta koji ponovno postaje kralj
jer više nema Edipovog muškog potomka i time se prekida kraljevska loza.
II

Kreont ulazi i obraća se horu, najavljujući da je grad još jednom siguran. Kaže
starješinama da su bili lojalni Laju, odani Edipu i Edipovim sinovima te da se može
samo nadati da će biti odani i njemu. Kreont govori da se vladar ne smije bojati reći
onoga što je ispravno – ma koliko bili nepopularni njegovi stavovi. Kaže da nikada neće
nazvati čovjeka prijateljem koji je neprijateljski raspoložen prema Tebi te da je grad
njihov čamac za spašavanje.

Teba nema prijatelja, ali pobrinut će se da se grad digne visoko. Dalje objašnjava svoj
edikt da Polinik ne smije biti sahranjen ili oplakivan, već je pticama i psima ostavljen kao
prikaz sramote.

“A brata njegova Polinika,

Što ko bjegunac vratio se u svoj zavičaj
I roda našeg bogove do temelja
Popalit vatrom htjede, krvi naše se nasititi,
Nas kao roblje odvesti-
Za njega evo ja proglasih sad,
Da grob mu nitko ne spravi ni ožali…”

Kreont naređuje horu da se ne divi nikome tko ga ne poštuje. Zbor vjeruje da nitko nije
dovoljno blesav da traži smrt, ali Kreont kaže da su nada – i podmićivanje – često doveli
ljude do propasti.

Dolazi stražar, nosi loše vijesti Kreontu. Zapravo, kaže da gotovo nije došao iz straha da
će Kreont na njega iznijeti bijes zbog vijesti – ali tada je shvatio da će Kreont, ako vijest
čuje od drugog čovjeka, biti još više ljut. Kreont kaže stražaru da “ispljune” vijest, a
stražar kaže da je Polinikovo tijelo pravilno pokopano. Čuvari su otkrili tijelo – u
potpunosti zakopano, sa svom ceremonijom, ne ostavljajući tragove iza sebe. Kaže da
nema divljih životinja, niti pasa koji njuše oko leša. Čuvari su se počeli međusobno
optuživati prije nego što su shvatili da će jedini način pronalaska krivca biti obavijestiti
Kreonta.

Održali su lutriju o tome ko će biti glasnik loših vijesti, a stražar je izgubio. Hor starješina
naglas se pita jesu li Bogovi iza pokopa. Kreont je ogorčen, sugerirajući kako je Zbor
starješina jednako glup kao i star. Kaže da Bogovi nikada ne bi imali brižnu misao za
Polinika – oni znaju da je on izdajnik, a zločinci se nikada ne časte. Kreont kaže da
novac mora biti uključen kao motivacija za ukop i poručuje čuvaru da će on, ako on i
njegovi stražari, pronaći osobu koja je zakopala Polinika, objesiti. Čuvar inzistira na
tome da je nepravedno smatrati ga odgovornim za ukop i uskoro odlazi, izjavljujući da
će pobjeći, da se više nikada neće vratiti.

Drugi čin se završava “Prvom stajaćom pjesmom” u kojoj Zbor veliča prirodu ljudi –
njihovu sposobnost da savladaju sve zvijeri, osvajaju zemlju, more i zrak, koriste jezik i
um i žive u zakonitim gradovima. Zbor vjeruje da čovjek ima sredstva za rješavanje
svake potrebe i nikada ne poduzima korake prema budućnosti a da nema sredstava za
to. Jedino što čovjek ne može savladati je smrt.

III

Ulazi stražar, vodeći Antigonu. Hor je zgrožen mogućnošću da je Antigona dovršila ukop
Polinika, ali stražar to potvrđuje. Kreont se vraća, a stražar ga obavještava o krivici
Antigone. Kreont zahtijeva detalje, a stražar kaže da su stražari otkrili prethodno
pokopano tijelo i ostavili ga na suncu. Ubrzo su uhvatili Antigonu pored brata i obnovili
sahranu. Čuvari su je uhvatili, a ona se nije čak ni svađala. Kreont pita Antigonu je li to
učinila, a Antigona kaže da nikada neće poreći svoju krivnju. Kreont odbacuje stražara, a
zatim pita Antigonu zašto je to napravila kada je i sama znala da je zakapanje tijela
zabranjeno. Antigona kaže da je znala, ali nije vjerovala da je to održiv zakon. Kaže da
odgovara Zeusu, a ne Kreontu.

Dalje tvrdi da Bogovi nisu postavili te zakone za ljudsku upotrebu i manipulaciju te da će

ona podnijeti božju presudu o pokopu, a ne Kreontovu, bez obzira na to što će sada biti
kažnjena. Antigona dodaje da je ljudima koji žive u bijedi poput nje bolje da su mrtvi.
Zbor izjavljuje da je Antigona jednako nesretna kao i njen otac, ali Kreont kaže da je ona
samo tvrdoglava, arogantna i bahata. Ako je ne kazni, onda nije čovjek. Kaže da ga nije
briga je li Antigona dijete njegove sestre – ona i Izmena moraju platiti za pokop.

Zbor je iznenađen što bi Kreont optužio Izmenu, ali Kreont kaže da su obje krive, jer su
zajedno zanijekale djelo.

Izmena ulazi, a Kreont je optužuje da je sudjelovala u pokopu Polinika. Izmena priznaje i

kaže da su ona i Antigona bili partneri u zločinu. Antigona, međutim, odbija Izmenino
priznanje i kaže da neće dopustiti da kazna padne na njenu sestru. Dapače, kaže da ima
svjedoke bogova i da neće riječima prihvatiti prijatelja koji je samo prijatelj.

Izmena je opustošena i govori Antigoni da je ne prezire. Kaže da bi trebale umrijeti

zajedno kako bi mogli posvetiti svoje mrtve. Izmena pita Kreonta bi li stvarno ubio
mladenku svog sina – budući da se Kreontov sin Hemon trebao vjenčati s Antigonom.
Kreont kaže da će se možda naći druge žene za Hemona, a smrt će prekinuti brak.
Čuvari odvode dvije sestre.

U drugoj pjesmi, Zbor oplakuje tragedije u kući Labdaka – kući Edipove nesretne loze.
Kažu da ludilo bez problema proganja obitelj, stvarajući katastrofu za mnoge generacije
poput velikog slanog vala. Oni vide tugu s početka Labdakove povijesti i da ih bogovi
nastavljaju bez ikakvog olakšanja.
IV
Hemon ulazi i čini se da je isprva voljan podvrgnuti se prosudbi svog oca. Kreont se
upušta u dugu raspravu govoreći da sin mora uvijek biti odan svome ocu, zanemariti
suprugu koja je neprijateljska ili zločinačka, paziti na svu neposlušnost i izdaju zakona, a
ponajviše osigurati da ih ne porazi žena. Zbor je zaslijepljen Kreontovim govorom i sada
u potpunosti suosjećaju. Hemon, međutim, govori svome ocu da narod Tebe suosjeća s
Antigonom – i da, iako se slaže s ocem, volju ljudi treba poštovati.

Hemon govori da, iako nikad ne bi dovodio u pitanje vodstvo svog oca i slaže se s
filozofijom njegove vladavine, trebao bi biti otvoren i za drugačija gledišta. Hor se
također slaže s Hemonom i izjavljuje da su obojica u pravu. Kreont se još jednom naljuti
i pita hor treba li ih učiti dječak mlad kao Hemon.

Hemon kaže svom ocu da ga nikada ne bi nagovarao da pokaže poštovanje prema

zločincu, što je natjeralo Kreonta da upita misli li on uopće da je Antigona počinila
zločin. Hemon govori da on to ne misli jer ljudi iz Tebe to negiraju.
Kreont se pita trebaju li mu ljudi reći što treba, a Hemon kaže da mjesto samo za jednog
čovjeka nije grad. Kreont optužuje Hemona da je ženin rob, na što njegov sin
jednostavno odgovara da Antigona neće umrijeti dok je on u blizini i da Kreont više
nikada neće vidjeti njegovo lice.

Kreont kaže da će sada biti ubijene obje djevojke, ali horova razborita pitanja natjeraju
Kreonta da shvati da Izmenu treba poštedjeti. Međutim, on kaže da će Antigona biti
pokopana živa u podzemlju sa samo toliko hrane koliko je propisano vjerskim zakonom
kako grad ne bi bio proklet zbog ubojstva. Antigona može moliti Hada, budući da je on
jedini bog kojeg poštuje. Možda će ona moliti njega da joj spasi život – i naučit će da
troši vrijeme pokazujući poštovanje prema onome što leži u podzemlju. Kreont izlazi.

Zbor uzvikuje snagu ljubavi koja utječe na sva bića – uključujući bogove. Ljubav ima
moć natjerati čak i najjaču osobu da poludi i izobliči čak i najbolje umove – a hor vjeruje
da se borba između Kreonta i njegovog sina može pratiti do zloće ljubavi. Afrodita,
božica ljubavi, nenadmašna je i čini svim muškarcima igračke u njenim rukama. Ljubav
pogađa i hor: plaču kako se Antigona približava.

Antigona ulazi, koračajući prema svojoj smrti. Njezin suprug treba biti Aheron,
“Gospodar smrti”.

Hor ju pokušava utješiti govoreći joj da će je počastiti hvalospjevima, jer je ostala vjerna
svojim zakonima. Antigona to negira, uspoređujući svoju sudbinu s božicom Niobom
koja je bila zatvorena u “stjenovitom rastu” i pokorena u smrt. Hor ovo vidi kao
prekrasnu usporedbu – dokaz da je Antigona sada besmrtna, poput božice, ali Antigona
ih optužuje da joj se rugaju i pokušavaju naći način da opravdaju ovu okrutnu smrt tamo
gdje nema mjesta s ljudskim bićima, živim ili mrtvim i nema grada koji bi nazvao dom.

Napokon, hor zauzima stav i kaže da je Antigona ekstremna i bezizražajna te da

zaslužuje svoju sudbinu jer je otišla predaleko. Prešla je preko visoke pravde i sada
mora podnijeti očevu ostavštinu, a to je vječna bol i kazna. Antigona plače za svojim
osuđenim precima.

Kreont ulazi i kaže da Antigonu treba odmah odvesti – i ostaviti je samu u njezinom
grobu. Antigona se priprema za smrt i kaže da se sada zauvijek vraća kući, da bude s
vlastitim ljudima, od kojih je većina mrtvih sada pod prokletstvom svog obiteljskog
stabla. Zna da je učinila ispravno, ali još uvijek smatra da je kazna previše okrutna.
Nikad nije imala muškarca, nikad nije imala vjenčanje, nikad nije dijelila ljubav s mužem
niti odgajala dijete. Otići će u šupljinu mrtvih, a da nikad ne zna zašto – jer nije prekršila
božansku pravdu i zna da joj bogovi neće pomoći u njezinoj bijedi.

Kaže da ne zna kome se moliti, samo što se ne želi pokajati za svoj navodni grijeh. Nada
se da će i oni koji su je osudili patiti koliko i ona.

Hor vidi njezine riječi kao znakove svog nepromijenjenog vatrenog karaktera, dok Kreont
nestrpljivo ide prema stražarima. Antigona kaže “princezama iz Tebe” da je pogledaju,
posljednju liniju, kažnjenu jer je dala “poštovanje prema onome što tvrdi pobožnost”

Vode je dok hor govori o drugima koji su stradali od ruku Sudbine (Kleopatra, Danaja,
Ideja).

VI

Ulazi slijepi prorok Teresia, a pod ruku ga vodi dječak. Stari mudrac moli Kreonta da
posluša njegove savjete kao što je to činio u prošlosti. Znakovi govore da bogovi ne
odobravaju tretman Polinikovog tijela koji je naredio.

Bogovi ne uzimaju molitvu ili žrtvu Tebanaca, a plač ptica je prigušen jer su grla ptica
prekrivena krvlju Polinika. Tiresije objašnjava važnost savjetovanja i kaže da čovjek koji
pogriješi, a zatim to ispravi, ne donosi sramotu. Kreont optužuje Tiresija da je pohlepni
manipulator. Vladar insinuira da je stari mudrac podmićen.

Tiresije kaže da bi mudraci trebali naučiti paziti na savjete, a on optužuje plemiće da

vole iskorištavati ljude. Tada mu Tiresije daje proročanstvo: u roku od nekoliko dana
jedno će njegovo dijete umrijeti jer je Kreont držao jednoga iznad zemlje koji je trebao
biti pokopan, dok je ispod zemlje stavio onoga koji bi trebao hodati među živima. Bogovi
će, kao rezultat toga, razmijeniti “život za život”. Prema Tiresiji, Kreont je prekršio
pravilan tretman i živih i mrtvih. Svi će gradovi prezirati Kreonta, a ptice će svuda nositi
smrad smrti. Hor je prestravljen Tiresijinim proročanstvima, jer tvrde da nikada prije nije
pogriješio. Kreont je također prvi put uzdrman – i kaže kako zna da bi odbijanje bilo
strašno, ali čvrsto stajanje u tijeku takve prognoze moglo bi dovesti do katastrofe. Pita
hora za savjet, a oni mu kažu da pusti djevojku i da sagradi grobnicu za Polinika. Kažu
mu da i on to mora učiniti sam.

Kreont uzima svoje pratitelje i odlazi sljedeći njihove upute. Dok odlaze, Zbor pjeva
Hakhove pohvale i moli ga da pogleda njihov grad Tebu te čuje njihove pjesme hvale.
Treba im netko tko će nadvladati kugu nad porodicom Labdak i narodom Tebe, a oni
mole Bakusa da dozvoli stanovnicima grada da konačno uživaju u ekstazi.

VII

Dolazi Glasnik, otkrivajući horu da je Kreonta zadesila velika nesreća. Hemon se ubio.
Euridika, Kreontova supruga, siđe da vidi glasnika. Čula je da je njezin užas zadesio
kuću, ali želi čuti cijelu priču. Kreont i njegovi ljudi pružili su Poliniku pravu sahranu, kao
što ga je hor i nagovarao. Nakon što su pokopali tijelo, otišli su osloboditi Antigonu, ali
prije nego što su sišli u njezin grob, čuli su zvukove Hemona.

Otvarajući grobnicu, otkrili su da se Antigona objesila, a Hemon ju njeno držao oko

struka. Kreont je molio svog sina da izađe iz pećine, ali Hemon je umjesto toga otrova i
mržnje pogledao oca i izvukao svoj mač. Ne uspijevajući raniti oca, Hemon je mač
okrenuo na sebe.

Kad Glasnik dovrši svoju priču, hor primjećuje da Euridike više nema. Glasnik krene za
njom. Kreont se vraća noseći Hemonovo tijelo, razoren krivnjom, znajući da je ovu
nesreću nanio svojoj obitelji. Odmah se pojavljuje drugi Glasnik koji će obavijestiti
Kreonta da se Euridika ubila.

Dok je počinila samoubojstvo, psovala je muža. Plačući i oplakujući svoju sudbinu,

Kreont moli sluge da ga vode. Više nije tvrdoglav ili ponosan, zna da je donio smrt svoje
žene i sina. Stajao je pri svojoj koncepciji pravde, ali čineći to prkosio je božjim
zakonima i izgubio sina i ženu.

“Vodite odavde čovjeka ništava,

Tebe što, sinko, nehote pogubi,
Tebe i onu, a jadan ja! Ne znam kud,
Na kog li da svrnem, kamo da sklonim se.
Što je u ruci, sve nakrivo ide mi,
Na glavu se teški udes gle obori.”

Hor izlazi naprijed da upozori da ponos donosi odmazdu i izjavljuje da je najveći oblik
mudrosti odricanje od ponosa.

POREĐENJE DVA LIKA (ANTIGONE I IZMENE)

Antigona je tragična junakinja, koja se suprotstavlja zakonima i odlukama tebanskog

kralja Kreonta. Antigona je svoje postupke opravdavala ljubavlju prema bratu i porodici.

Nije se bojala posljedica koje bi mogle uslijediti njenom suprotstavljanju zakonu. Zato

možemo povući paralelu između Antigone, koja je hrabra i neustrašiva i Ismene, njene

sestre, koja je plašljiva i pokorna.

Citat: „A poglavare slušat ću. Ta upet se baš preko snage-nije pamet nikakva.“
U antičko doba, žene nisu imale pravo na svoje mišljenjeili stavove, nego su o svemu

odlučivali muškarci. Baš zbog toga je Izmena slijedila Kreontov zakon, a ne božije

zakone. Citat: „Al' na pameti imat treba: ženske smo, s muškarcima stoga se borit

nećemo; pa oni jači nama zapovijedaju , te slušat nam je to i od tog bolnije.“

Sofoklo je ovim stihovima jasno predočio položaj žena u odnosu na muškarce.

Izmenin „kukavičluk“ nije odraz nemara i nepoštovanja brata, nego odraz straha za

vlastiti život, jer je Kreont naredio da će ubiti onoga ko prekrši zapovijed. Kroz cijelu

tragediju se jasno vidi taj kontrast između ova 2 lika, pa čak i na kraju, kada Ismena

Antigona biva uhvaćena i Ismena želi da umre, jer ne želi ostati sama.

POREĐENJE DVIJE TRAGEDIJE (ANTIGONA I MEDEJA)

Ove dvije tragedije se mogu uporediti tako što ćemo uporediti dva glavna lika - Antigonu i

Medeju. Dvije žene, dvije junakinje, koje se suprotstavljaju dobu i sistemu u kojem žive. Ovim

tragedijama je zajednička baš ta hrabra ženska nota. Za obje junakinje možemo reći da žive

svoje principe, jasno izlažu svoje stavove, uprkos posljedicama koje ih očekuju. Antigona i

Medeja zasigurno nemaju iste motive za svoja učinjena djela, ali jedno im je zajedničko -

grčevita borba, principijelnost i jasan stav o situacijama koje ih snalaze.

POLOŽAJ ŽENA U DRUŠTVU

Može li nas Antigona kako da budemo hrabri i slijedimo one ideale koje smatramo

svojom moralnom dužnosti?

Osvrnemo li se unazad kroz historiju, primijetit ćemo da je u savremenom društvu

ostvaren značajan napredak u emancipaciji žena. Međutim, ostaje još mnogo prostora

gdje se žena nalazi u podređenom ili krajnje nehumanom položaju.

Atina

Kada pričamo o položaju žena u Atini, žene nisu imale pravo glasa, niti su imale

punopravno upravljanje nad imanjem kojeg su imale u svom posjedu. Položaj žena u

staroj Grčkoj bilo je uvjetovano: zakonima, ustaljenim običajima, ekonomskim

uslovima...Atinsko društvo bilo je patrijarhalno društvo u kojem žene nisu bile pravni

subjekti, već su bile podređene muškoj osobi. Žene su bile smatrane dijelom

domaćinstva (oikos), koje su bile podređene gospodaru domaćinstva (Kyrios). Postojale

su razne klase žena unutar Atine: ropkinje, prostitutke, kurtizane, došljačke žene, imućne

žene, svećenice.
Grčka porodica – prikaz na posudi
Sparta

Sparta kao država, imala je jaku centralnu vladu, koja je imala militarističko uređenje, te

mnoge funkcije unutar države bile su pod strogom upravom.Da bi spartanska

ekonomija mogla funkcionisati, žene su imale veća prava tako da bi mogli držati u

posjedu zemlju i sredstva za stvaranje dobiti. Glavna uloga spartanki u društvu bilo je

rađanje zdrave djece, odnosno muške djece za ratovanje. U Sparti je vladao konstantan

manjak vojnosposobnih muškaraca, pa je zato ženama bila posvećena posebna pažnja;

da su zdrave i dobro izgrađene. Pri rastavi braka, spartanke su imale puno pravo na

imanje i djecu koja su nastala tokom braka.

Položaj žena u religiji

Islam

Žena se odgaja u tradicionalnom duhu, kvaliteta obrazovanja je niža za žene nego za

muškarce. Škole se dijele na ženske i muške, jer je nedolično da dječaci i djevojčice

pohađaju zajedno nastavu. Saudijska Arabija je jedina zemlja koja ženama ne

dozvoljava voziti auto ili da putuju bez dozvole muškog člana obitelji. Ideja pokrivanja
proizlazi iz toga što su muškarci muslimani željeli zaštititi svoje žene pokrivanjem, jer

pokrivena žena neće biti silovana ili oteta. Kršenja ljudskih prava ima još, od genitalnog

sakaćenja djevojaka zbog nečuvanja nevinosti, itd.

Kršćanstvo
Položaj žene u kršćanstvu opisan je u Starom zavjetu, gdje su žene u židovskom društvu

smatrane manje vrijednima. U Novom zavjetu, dolaskom Isusa Krista, položaj že

mijenja. Žena ima jednako dostojanstvo kao i muškarac, a to dostojanstvo prikazuje lik

djevice Marije.

Matrijarhat je politički ili društveni sistem u kojem dominiraju žene. Pojam je suprotan

patrijarhatu.

Feminizam

Feminizam je naziv za skupinu političkih pokreta, kojima je cilj društvena, socijalna,

politička i ekonomska ravnopravnost spolova, odnosno izjednačavanje prava žena s

pravima muškaraca.Feminizam kao pokret nastaje u zapadnim zemljama XIX. stoljeća,

kao jedna od posljedica industrijske revolucije. Feminizam se postupno razvio u novi

oblik tzv. radikalnog feminizma, kojem je cilj bio promijeniti tradicionalnu ulogu žene.

MOJ OSVRT

Smatram da se Sofokle u ovoj tragediji pozabavio dosta važnom temom, koja se

proteže i dan danas – a to je potlačenost žene u društvu. To je problem na koji se šuti

godinama unazad i koji postoji i dan danas. Iz našeg svakodnevnog života možemo

uzeti po primjer, na kojem se jasno vidi zlostavljanje žena, kako u poslovnom životu,

tako i u porodičnom, itd. Antigona je dobar pokazatelj kako jedna žena treba da se

ponaša kada dođe do takve situacije, jer jedino tako će uspjeti da savlada sve prepreke,

barijere i probleme koje joj društvo nameće.

 ZAKLJUČAK

I danas postoje nepravedni zakoni protiv etičkih načela. Te

zakone su donijeli ljudi da bi ostvarili svoje ciljeve,a ne
opšte dobro. Danas, živimo upravo u takvom sistemu, gdje
je vlast korumpirana, vlada nepotizam. U današnjici vlada
totalitarno društvo, gdje je pojedinac nemoćan u odnosu
na vlast, a oni koji se bune, bivaju kažnjeni. Postoji i ona
šutljiva većina, koja se ne buni i prihvata nepravdu. Na
sreću, i danas postoje Antigone, idealistične i hrabre.
Istina, u manjini, ali postoje.
 LITERATURA

https://bs.m.wikipedia.org/wiki/Sofokle